Izveden je prvi uspješan let aviona na kriogeni ukapljeni vodik LH2 (liquid H2) s ljudskom posadom! Tvrtka H2FLY, developer vodik-električnih pogonskih sustava za zrakoplove sa sjedištem u Stuttgartu u Njemačkoj, je objavila da je u Sloveniji uspješno dovršen prvi pilotirani let električnog zrakoplova na svijetu pogonjenog tekućim kriogenim vodikom. Tim H2FLY završio je četiri leta s pogonom na tekući vodik u sklopu svoje testne kampanje, uključujući jedan let koji je trajao više od tri sata. Letovi su napravljeni s H2FLY-jevom pilotiranom pilotskom letjelicom HY4, opremljenom propulzijskim sustavom na vodikove električne gorive ćelije i kriogeno pohranjenim tekućim vodikom koji je pokretao letjelicu.

Rezultati testnih letova pokazuju da će korištenje tekućeg vodika umjesto plinovitog vodika udvostručiti maksimalni domet zrakoplova HY4 sa 750 km na 1500 km, označavajući kritičan korak prema isporuci komercijalnih letova na srednjim i dugim relacijama bez emisija letovi. U usporedbi sa skladištem plinovitog vodika pod tlakom (GH2), uporaba ukapljenog, kriogenog vodika (LH2) omogućuje značajno manje težine i volumena spremnika, što dovodi do povećanja doleta zrakoplova i korisne nosivosti, objavila je tvrtka.

Konzorcij predvodi H2FLY i uključuje partnere Air Liquide, Pipistrel Vertical Solutions, German Aerospace Center (DLR), EKPO Fuel Cell Technologies i Fundación Ayesa. Završetkom testiranja leta u projektu HEAVEN, H2FLY će se fokusirati na komercijalizaciju. U lipnju je H2FLY najavio razvoj svojih novih sustava gorivih ćelija H2F-175 koji će moći pružiti svoj puni raspon snage na visinama leta do 27 000 stopa, označavajući važan korak na putu od demonstracija održivosti leta na nižim visinama do stvarnih-svjetske primjene komercijalnih zrakoplova.

Godine 2024. H2FLY će otvoriti svoj Hydrogen Aviation Center u zračnoj luci Stuttgart, koji će sufinancirati Ministarstvo prometa Baden Württemberga. Centar će postati središnja točka za budućnost europske zrakoplovne industrije i njezinog vodikovog gospodarstva, pružajući objekte za integraciju zrakoplova s gorivnim ćelijama i infrastrukturu za tekući vodik, objavila je tvrtka. Gledajući unaprijed, H2FLY će nastaviti napredovati prema komercijalizaciji uz razvoj svojih novih H2F-175 sustava gorivih ćelija za koje se očekuje da će pogoniti zrakoplove punim rasponom snage na visinama do 27.000 stopa.
www.energetika-net.com

Predstavljen je nacrt Strategije biogospodarstva do 2035. u Republici Hrvatskoj. Biogospodarstvo je izdvojeno kao gospodarski model s velikim potencijalom, osobito u ruralnim područjima. Razvoj održive proizvodnje i tržišta sirovina u biogospodarstvu, povećanje dodane vrijednosti u biogospodarstvu i unaprjeđenje i bolja koordinacija politika povezanih s biogospodarstvom glavni su ciljevi Strategije biogospodarstva do 2035.

Biogospodarstvo, kako je rečeno, obuhvaća sve sektore i sustave koji se oslanjaju na biološke resurse (životinje, biljke, mikroorganizme i biomasu iz tih izvora, uključujući organski otpad), njihove funkcije i načela. U užem smislu biogospodarstvo se definira kao inovativno gospodarstvo s niskom razinom emisija, kako bi se osigurala održivost poljoprivrede, ribarstva i akvakulture, sigurnost opskrbe hranom i održivo korištenje biomase u industriji uz istovremenu zaštitu bioraznolikosti i okoliša.

Biogospodarstvo je, kako je kazala ministrica poljoprivrede Marija Vučković, Nacionalnom razvojnom strategijom Republike Hrvatske do 2030. izdvojeno kao gospodarski model s velikim potencijalom, osobito u ruralnim područjima. Uz Ministarstvo poljoprivrede kao koordinatora izrade, velik doprinos u izradi nacrta Strategije biogospodarstva do 2035. dali su i Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije i Ministarstvo znanosti i obrazovanja kao nositelji, rekla je Vučković.

Navela je i kako biogospodarstvo u Hrvatskoj sudjeluje s devet posto u bruto dodanoj vrijednosti (BDV), odnosno, u 2020. biogospodarstvo je ostvarilo dodanu vrijednost 3,7 milijarde eura (približno devet posto BDV-a). Pritom mu najviše doprinose oni koji obrađuju, unaprjeđuju, čuvaju ili koriste kopnene ili morske bio resurse, zatim oni koji takve resurse koriste da bi prerađivali i proizvodili hranu, hranu za životinje itd. Vučković je kazala i kako su mnogi prepoznali važnost biogospodarstva i rade na tome. Potrebno je, kako je navela, odrediti i neke strateške projekte oko kojih se mogu uspostaviti, inicirati i izgraditi niz manjih poduzetničkih projekata.

Ravnateljica Uprave za poljoprivrednu politiku, EU i međunarodnu suradnju u Ministarstvu poljoprivrede Anita Sever-Koren je kazala kako se biogospodarstvo danas u najvećoj mjeri svodi na proizvodnju hrane i proizvodnju proizvoda od drva. Ono što se želi kroz strategiju, kako je navela, je otvoriti mogućnost za razvoj drugih proizvoda u biogospdarstvu – farmaceutske i kemijske industrije, jaču proizvodnju energije iz obnovljivih izvora i to je predviđeno u nacrtu strategije. Biogospodarstvo je koncept koji se još razvija i gospodarski model za koji je ocijenjeno da ima jako dobru mogućnost, no kod nas kao i u drugim zemljama EU još je u začetku pa ćemo vidjeti kako će se to dalje razvijati, kazala je.

Prema iznesenim podacima, u 2020. biogospodarstvo u Hrvatskoj je ostvarilo dodanu vrijednost 3,7 milijarde eura, zapošljava 206 tisuća radnika, ostvaruje dodanu vrijednost po zaposlenom od 18 tisuća eura. Najveći segment biogospodarstva čine poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo i proizvodnja hrane.
www.novilist.hr

Iskustvo iz prve ruke daje Vjeran Piršić: ‘Više ne plaćam struju jer imam solare. Evo koliko sam potrošio na ugradnju. A kad čujete uštedu...‘

Kao i svaka prava priča, i ova ima svoj sasvim jednostavan početak. Bilo je to jedne ne tako davne (veoma hladne) zime na otoku Krku, taman kada sam od roditelja preuzeo organizaciju plaćanja svih računa naše zajedničke obiteljske kuće u Njivicama. Odmah me je užasnula spoznaja da se gotovo svi prihodi ča ih ljeti ostvarimo u turizmu (iznajmljujemo jedan apartman za četiri osobe) tijekom godine (pogotovo zimi) potroše samo za plaćanje energije.

Preciznije, troškovi godišnje potrošnje od oko 10.000 kWh električne energije i oko 5000 litara loživog ulja nužnih za grijanje energetski neefikasne kuće (gradnja iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uz sva financijska ograničenja tadašnjih obiteljskih primanja), uz pogonsko gorivo za uglavnom lokalna putovanja privatnim osobnim vozilom, bili su toliki da smo, osim dopunskog prihoda iz turizma, za to morali odvajati i dio mirovina i dio osobnih dohodaka moje tada puno brojnije obitelji.

Zabrinuo sam se, promislio, i prva stvar koju sam napravio bila je racionalizacija i smanjivanje potrošnje, pa tako i troškova. Za početak smo jednostavnim tehnikama (brtvljenje) poboljšali toplinsku izolaciju kuće, tijekom redovite zamjene dotrajalih kućanskih uređaja nabavili smo štedljivije i temeljito smo servisirali sustav centralnog grijanja višeetažne obiteljske kuće. Uveli smo i dvije tarife električne energije te smo perilice i sušilice počeli koristiti samo noću.

Također sam počeo pratiti promjene cijena loživog ulja i kupovati ga samo kad je najpovoljnije i na karticu (šest rata bez kamata), ali odmah mi je bilo jasno da su to sve samo kratkoročne mjere, te da problem treba riješiti sustavno.

KAO PROFESOR BALTAZAR
Kako sam još od studentskih dana osamdesetih godina prošlog stoljeća podosta aktivan u ekološkom pokretu, veoma sam lako pronašao podatke o obiteljskom (i zadružnom) korištenju obnovljivih izvora energije te o energetskoj efikasnosti obiteljskih objekata. Pa sam nekoliko tjedana zamišljen hodao po kući i “štrumfao” (nešto kao profesor Baltazar) i konačno jednog lijepog nedjeljnog jutra završio preliminarni proračun.

Postavke su bile sljedeće:

1. Moja mnogobrojna obitelj sa svim svojim prihodima godišnje može ulagati maksimalno 10.000 eura a da ne ugrozi strateške rezerve (za slučaj bolesti, rata, smrti...) i da ne razmišljamo o tome hoćemo li kupiti na placi dva ili tri kilograma nekoga voća;

2. Energetska obnova naše obiteljske kuće podrazumijeva promjenu stolarije i postavljanje energetske fasade. Za jedno i drugo sam pribavio po tri ponude i ispalo je da mi za to treba (za mene potpuno nedostižnih) 50 tisuća eura;

3. Izgradnja fotonaponske elektrane koštala bi oko 10 tisuća eura, a još toliko i baterijski sustav za pohranu (koji nije nužan, ali sam ga želio odmah);

4. Dizalica topline koja radikalno smanjuje troškove grijanja (s ugradnjom) došla bi oko 10 tisuća eura;

5. Najjeftiniji električni auto s autonomijom za svakodnevnu vožnju po županiji, ali i s opcijom da zimi može do Zagreba, koštao bi me oko 30 tisuća eura.

Kad sam sve zbrojio, došao sam do (za mene potpuno nedostižnog) iznosa od 100 tisuća eura, pa mi je preostalo ili da se bacim kroz prozor (što baš i ne bi pomoglo jer živim u prizemlju) ili da dobro promislim i nešto prihvatljivo/realno osmislim.

Kako sam po vokaciji matematičar, a po struci informatičar, shvatio sam da mi je nužna radikalna optimizacija cijeloga procesa. Preciznije, da mi je potrebno osmisliti i optimizirati put od točke A (gdje godišnje trošimo više od 5000 eura za energiju) do točke B (kada ćemo još i zarađivati od prodaje i/ili posudbe viškova vlastite energije dobivene iz obnovljivih izvora). Pa sam nakon uspješnog interaktivnog intelektualnog procesa odlučio provesti prvu (energetsku) petoljetku, koju ćemo, kao što i tradicija nalaže, završiti u samo četiri godine.

ALATI NA RASPOLAGANJU
Neću ovdje (jer nema ni mjesta ni vremena) opisivati mnoge neprospavane noći u kojima sam tražio načine da ipak uspijem i mnoge razgovore koje sam vodio s iskusnijima i mudrijima od malenkosti moje (hvala im na savjetima). Najkraće, spoznao sam da su mi na raspolaganju sljedeći alati:

1. zajednička nabava opreme i usluga (najbolje preko naše otočne energetske zadruge), posljedično sa znatno nižom nabavnom cijenom;

2. subvencije Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji za moj otok refundira do 60 posto investicije (ako uspijete dobiti ugovor na sada već redovitom godišnjem natječaju);

3. kao ključno, uštede, tj. supstitucija kupovne energije mojom vlastitom;

4. odabir kvalitetnih (ali jeftinijih) izvođača radova.

Sve u svemu, višemjesečne veoma naporne (u biti izuzetno iscrpljujuće) pripreme. Nema nogometa, nema kafića, samo misli i računaj.

Pri čemu sam odlučio da prije svega modeliram “najgori mogući scenarij”, tj. da mi se ne dogodi da usred procesa ostanem bez dijela tehnologije i/ili izvora financiranja nastavka cijelog procesa. Isto tako, odlučio sam da se cijeli proces mora završiti u maksimalno šest godina i da se povrat cijele investicije ostvari makar samo uštedama u maksimalno devet godina.

KRENUTI OD NULE
Konkretno, evo kako sam proveo cijeli proces.

0. Krenuo sam s 10.000 eura obiteljske ušteđevine koju smo, umjesto da kupimo noviji auto (moj postojeći je star već 16 godina), odlučili uložiti u proces energetske tranzicije;

1. Pronašao sam u Rijeci zaista izvrsnog projektanta (hvala, Marine) koji mi je napravio sjajan projekt vlastite integrirane (krovne) fotonaponske elektrane;

2. Taj sam projekt prijavio na natječaj Fonda, na kojem smo prošli i dobili ugovor za refundaciju 60 posto iznosa ako, i samo ako projekt fotonaponske elektrane uspješno realiziramo u roku od dvije godine;

3. Pa sam pronašao na Krku zaista sjajnu tvrtku koja instalira fotonaponske elektrane (hvala, Seny) i koja mi je po projektu instalirala sve u samo dva radna dana;

4. Pa kada mi je Fond vratio 60 posto šoldi, kupio sam baterijski sustav (nije nužan, ali je veoma mudro imati ga) koji nije na bazi litija pa ne gori;

5. Stavljanjem sustava u funkciju počeo sam štedjeti minimalno 10 tisuća kuna godišnje;

6. Pa sam (i) s tako ušteđenim šoldima jako povoljno kupio “pametnu” dizalicu topline, koja za uloženi 1 kWh električne energije (i to moje vlastite) daje do 4 kWh toplinske energije. Za ovu investiciju nisam čekao subvencioniranje Fonda, aš je bila zima, a roditelji su mi se već ozbiljno razboljeli pa smo stalno pojačano grijali naš dom;

7. S instalacijom dizalice topline na već postojeći sustav centralnog grijanja već prve sezone grijanja kupili smo samo 300 litara loživog ulja (minimalna količina za dostavu) koje uopće nismo ni potrošili (inače smo u najtoplijim godinama trošili minimalno 3000 litara loživog ulja, uz smrzavanje). Preciznije, ovih zima grijali smo se na loživo ulje samo kratko u prosincu (aš tada baš i nema sunca, a i pećnica stalno radi, zbog Božića i Nove godine), te malo u siječnju, kada se mater vratila iz bolnice;

8. Kako sam tijekom već prve zime uštedio jako, jako puno šoldi, investirao sam u veoma kvalitetni energetski elaborat (hvala, Radovane) koji mi je ukazao na mogućnost da naša obiteljska kuća prijeđe iz energetskog razreda D u energetski razred A, tj. da smanjimo potrebnu potrošnju energije za grijanje i hlađenje za najmanje 50 posto;

9. Pa sam se s tim elaboratom i sa svom potrebnom pratećom dokumentacijom (prije svega ponude izvođača radova) prijavio na Fond, di sam opet prošao;

10. Pa mi je prvo jedna sjajna tvrtka iz Vinkovaca promijenila kompletnu stolariju (hvala, Zorane), a nakon toga i nevjerojatno kvalitetna tvrtka iz Nove Gradiške stavila energetski efikasnu fasadu (hvala, Nikola). Sve to skupa došlo me je oko 40 tisuća eura, ali Fond mi se ugovorom obvezao refundirati oko 16 tisuća eura, kada za to podnesem svu potrebnu dokumentaciju.

11. Sada me još očekuje kupovina elektro Renault Twinga za 25 tisuća eura, od čega bi mi Fond trebao vratiti oko 10 tisuća eura.

ULOŽENO/UŠTEĐENO
Kad sve rezimiram, ispada:

ULOŽIO sam: 10 tisuća eura za fotonaponsku elektranu, 10 tisuća eura za (ne nužni, ali itekako korisni) baterijski sustav za pohranu vlastite i (noću) kupljene energije, 5000 eura za dizalicu topline, 40 tisuća eura za “građevinsku” energetsku obnovu kuće, a planiram za automobil dati 25 tisuća eura, što je sve skupa malo manje od 90 tisuća eura.

UŠTEDIO sam (već do sada): najmanje 5000 eura za električnu energiju (u malo manje od četiri godine) i najmanje 15 tisuća eura za loživo ulje (u tri sezone grijanja, pri čemu sam u kasnu jesen i rano proljeće stanove grijao na klima-uređaje, radi odvlaživanja, jer kod nas u Njivicama na otoku Krku zimi je jako puno vlage), što je ukupno 20 tisuća eura.

UGOVORIO sam povrat: 6000 eura za fotonaponsku elektranu, 16 tisuća eura za energetsku obnovu kuće i planiram ugovoriti 10 tisuća eura za elektrovozilo, što je ukupno oko 32 tisuće eura.

Dakle, osnovna je računica (za moju obiteljsku kuću, ali slično je za većinu objekata na Jadranu):

- minimalna je investicija (fotonaponska + dizalica topline) oko 15 tisuća eura, koja se bez bilo kojih poticaja vrati za maksimalno pet godina, s otočnim poticajima već za tri godine;

- optimalna je investicija (fotonaponska + dizalica topline + energetska obnova objekta) oko 55 tisuća eura, koji se bez bilo kojih poticaja vrate za maksimalno devet godina, s poticajima već za četiri godine;

- maksimalna je investicija (fotonaponska + baterijski sustav za pohranu + dizalica topline + energetska obnova objekta) oko 65 tisuća eura, koji se bez bilo kojih poticaja vrate za maksimalno osam godina, s poticajima već za pet godina (uz prodaju vlastite električne energije za 1500 eura godišnje);

- proširena je investicija (fotonaponska + baterijski sustav za pohranu + dizalica topline + energetska obnova objekta + električni automobil) oko 90 tisuća eura, koji se bez bilo kojih poticaja (uz prodaju vlastite električne energije za 1500 eura godišnje i uz energiju za vožnju 10.000 km električnog automobila godišnje) vrate za maksimalno osam godina, s poticajima već za pet godina.

Pri čemu još jednom ponavljam, ovo sve skupa investirao sam još od Božića 2019. godine i nikada nisam imao investiciju veću od 10 tisuća eura istovremeno (i još uvijek vozim svoj 16 godina stari, dobro održavani automobil, na LPG kao pogonsko gorivo).

NAJBOLJE NA KRAJU
I najbolje na kraju. Iako po Dalmaciji još i dalje harači urbana legenda da se korištenje sunca kao izvora energije ne isplati, da HEP ne daje dozvole, da treba pribaviti jako puno “papirologije” za to, sa zadovoljstvom vas, dragi čitatelji, mogu informirati da je naš parlament (Sabor) neposredno prije ljetne stanke prvo raspravio pa izglasao izmjene i dopune dvaju ključnih energetskih zakona. Po novome, sada je moguće:

- da svaka obiteljska kuća instalira integriranu fotonaponsku elektranu snage do 20 kW;

- da svaka takva instalacija može predati u mrežu (i prodati) električne energije vrijednosti do 1500 eura više nego što je preuzela (kupila), bez da se plati porez i/ili prebaci u lošiji tarifni model (tzv. prosinački problem);

- da se energetska zajednica može uspostaviti na području cijele Hrvatske, a ne, kao do sada, na području jedne jedine niskonaponske trafostanice.

Zašto su važne energetske zajednice? One su prije svega ključan alat demokratizacije energetskog sektora, odnosno takozvane građanske energije. Pojednostavljeno rečeno, kada se svi otočani (uključujući i vikendaše) organiziraju u energetsku zajednicu, škola (koja ljeti proizvodi, a ne troši) moći će predavati viškove i posuđivati ih, na primjer, hotelu, koji će zimi (kad je zatvoren) tako dobivene kWh vraćati školi. Ili će vikendaši energiju sa svojih vikendica zimi trošiti u stanu u Splitu (pri čemu je jasno da neće elektron putovati s Hvara u Split, nego je stvar u obračunu). Lokalno dijeljenje (i pohrana) energije cijelu zajednicu čini i robusnijom i bogatijom.

A za to je prije svega potrebna pametna mreža, što je jedna sasvim druga priča.

Vratimo se do mene doma. Ovoga rujna, negdje između berbe žlahtine i berbe oblice, moja će obitelj imati povrat energetskog dijela investicije (tzv. pay-back energetske investicije). Pojednostavljeno, u malo manje od četiri godine sve što je (financijski) uloženo će se vratiti, ponajviše uštedama, ali i subvencijama Fonda (u ovom tekstu neću se doticati dodatnih subvencija koje tek sada daju pojedine općine, gradovi i županije, a na koje sam žureći “grlom u jagode” u energetsku tranziciju uredno zakasnio). U brojkama, s mojeg računa jest do sada (samo za energetiku) plaćeno gotovo 25 tisuća eura, na što je Fond vratio oko 6000 eura, ali ušteda (električne energije i loživog ulja) u tri sezone grijanja i četiri sezone hlađenja je gotovo 20 tisuća eura u, evo, ipak četverogodišnjoj realizaciji prve petoljetke moje energetske slobode. Znači, u rujnu slavimo Dan (energetske) nezavisnosti kuće Piršić.

Digresija: da sam bio malo manje nestrpljiv, pa da sam dočekao poticaje i za dizalicu topline, da nisam kupovao zaista koristan baterijski sustav za pohranu, platio bih sve skupa samo oko 12 tisuća eura. Na ča bih još dobio i 2000 eura refundacije od Općine Omišalj.

NIJE U ŠOLDIMA SVE
Ali “nije u šoldima sve”, zar ne?

Što sam još dobio za to? Kako očekujem smanjivanje potrošnje energije za grijanje i hlađenje za oko 60 posto, te kako vlastitu od sunca dobivenu električnu energiju umnogostručujem (do četiri puta) kroz dizalicu topline, očekujem da više neću imati nikakve troškove za grijanje i hlađenje i sve ostale potrošače električne energije u kući (izazov je još samo pećnica u sklopu priprema za Božić i Novu godinu te ekološki i energetski neosviješteni gosti u apartmanu, kojima usred ljeta klima radi 24 sata na dan, uz otvorena vrata i prozore). Pa će mi se i dodatna investicija u energetsku efikasnost vratiti za tri-četiri godine.

Pojednostavljeno, nestaju mi svi troškovi energetike i još mi ostane za barem 10 tisuća kilometara s elektroautomobilom. A ako urazumim goste i ako manje kuhamo zimi, bit će i viška energije za 1500 eura predati u mrežu i prodati bez poreza.

A tu je i “fantom slobode”. Kad ujutro ustanete, upalite svjetlo, na kroz godinu prikupljenoj kišnici (nema klora) skuhate si čaj od tek ubranih biljaka iz svog mediteranskog vrta (i to sve sa svojom električnom energijom, koju ste dan prije pohranili u svoje baterije), sjednete na teracu pa pratite kako prve zrake izlazećeg sunca pokreću i povećavaju proizvodnju fotonaponske elektrane (iako prvu proizvodnju pokrene već i sama svjetlost, tj. zrake zore), preplavi vas tako dobar osjećaj apsolutne slobode da si sasvim spontano “navučete” osmijeh kao Dustin Hoffman na kraju filma “Diplomac”. A još kada u izmaglici zore iz šume iza kuće “izroni” i pokoja srna...

Čisti zen.

Nije nužna, ali... Zašto je dobro imati bateriju

Zašto je (ipak) dobro imati baterijski sustav za pohranu (vlastite) električne energije:

1) imam uvijek svoje rezerve energije za nekoliko dana (ako ne ludujemo sa pećnicom i perilicama), korisno u slučaju sve češćih klimatskih katastrofa i ne daj Bože rata;

2) po danu pohranim svoju "zelenu" energiju za po noći (i kada je lijepo vrijeme za kišne dane), što mi je velika ušteda, jer je ne moram u tim slučajevima kupovati;

3) imam doma uvijek stabilan napon (javna je tajna da kod nas nekvalitetna električna energija sve više kvari kućanske uređaje);

4) kada profunkcioniraju agregatori (i virtualne elektrane) moći ću prodavati svoje viškove (pohranjene u baterije) onda kada je cijena energije na tržištu najveća, što će mi višestruko povećati prihode u tom segmentu.

Što je dizalica topline

Dizalica topline je električni uređaj koji toplinu izvlači s jednog mjesta i prenosi je na drugo. To nije nova tehnologija; koristi se širom svijeta desetljećima, a hladnjaci i klima uređaji najpoznatiji su primjeri. Hladnjaci i klima uređaji su primjeri dizalica topline koje rade specifično samo u režimu hlađenja. Kod hladnjaka i kod klima uređaja toplina se apsorbira i prenosi vanka. Dizalice topline su pak uređaji koji koriste toplinu sadržanu u zraku (ili vodi, ili zemlji) kako bi zagrijali toplu vodu koja se koristi za grijanje i potrošnu toplu vodu u vašem objektu. Dizalica topline je isplativa zahvaljujući visokoj energetskoj učinkovitosti (zbog koje i spada u obnovljive izvore energije) jer može za svaki kWh utrošene električne energije proizvesti čak do 6 kWh toplinske energije. Dizalica topline čak i pri temperaturama ispod 0°C može izvući toplinu iz okolnog zraka, a zahvaljujući modernim inverterskim kompresorima, režim rada proteže se do čak -20°C (uz puno manju efikasnost, jasno).

Održavanje i trajnost sustava

Održavanje cijelog sustava svodi se samo na povremeno čišćenje, pogotovo fotonaponskih panela kada padne kiša sa šporkim crvenim pijeskom iz Sahare. Nedavno je robot-čistilica počistio moje panele; kaže mi čovik da nije imao ča šporko za nać. Očekujem da će sva oprema trajati oko 20 godina, osim invertera koji stradavaju prije, navodno zbog nekvalitetne električne energije u mreži.
slobodnadalmacija.hr

Bivša predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović tvrdi da su najveće nesuglasice između nje i Putina bile oko terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku, protiv kojeg je on bio oštro protiv. Plutajući terminal za LNG nalazi se u općini Omišalj na otoku Krku, u Republici Hrvatskoj. Terminal ima geopolitičku i stratešku dimenziju u okviru jačanja europskog energetskog tržišta i povećanja sigurnosti opskrbe plinom zemalja Europske unije, a posebno zemalja srednje i jugoistočne Europe koje za sebe žele osigurati novi pouzdani dobavni pravac plina. Riječ je o projektu koji je od strateškog značaja za Europsku uniju i Republiku Hrvatsku. Terminal je uključen na listu EU projekata od zajedničkog interesa (PCI) te su mu dodijeljena bespovratna sredstva u iznosu od 101,4 milijuna eura. Tehnički kapacitet terminala je 2,9 milijarde kubičnih metara plinovitog zemnog plina godišnje.

O terminalu LNG-a na otoku Krku, Hrvatska
Predstavnici LNG-a Hrvatska i Wartsila Gas Solutionsa iz Norveške potpisali su 2023. ugovor o isporuci dodatnog modula za uplinjavanje vrijednog 22,9 milijuna eura, koji će omogućiti udvostručenje kapaciteta LNG terminala u Omišlju. Dodatni modul za uplinjavanje je maksimalnog kapaciteta 250.000 kubika na sat, a ugovor su potpisali direktor LNG-a Hrvatska Hrvoje Krhen i Kjell Ove Ulstein iz Wartsila Gas Solutionsa. Hrvatska vlada je u kolovozu 2022. donijela odluku o izgradnji plinovoda Zlobin - Bosiljevo i povećanju kapaciteta LNG terminala na Krku sa sadašnjih 2,9 na 6,1 milijardu kubičnih metara plina godišnje. Ukupna vrijednost investicije iznosi 180 milijuna eura, od čega će 25 milijuna biti uloženo u proširenje kapaciteta LNG-a, a 155 milijuna eura u proširenje plinovodne mreže.

Dvostruko povećanje kapaciteta LNG terminala
Ministar gospodarstva i održivog razvoja Davor Filipović rekao je nakon potpisivanja da će se ugovorom omogućiti dvostruko povećanje kapaciteta LNG terminala. Proizvodnja novog modula trajat će 22 mjeseca, a očekuje se da će biti ugrađen tijekom ljeta 2025. godine. Razmatra se u kojem će brodogradilištu novi modul biti ugrađen, a u obzir dolaze i domaća brodogradilišta. Filipović je rekao da se nastavlja jačanje energetske sigurnosti Hrvatske te da traju intenzivni razgovori o proširenju i jačanju plinovodne mreže. Rekao je da Plinacro već radi na projektu plinovoda Zlobin-Bosiljevo, kako bi plinovodna mreža mogla pratiti udvostručene kapacitete terminala. Dodao je da je dio projekta prijavljen za sredstva Europske unije, a očekuje se da će se dio financirati i bespovratnim sredstvima EU-a, a ono što ne uđe u taj paket bit će financirano iz državnog proračuna i zajmova.

Nakon povećanja kapacitet uplinjavanja od oko 700.000 kubika na sat
Direktor LNG-a Hrvatska Hrvoje Krhen rekao je da će terminal zbog radova i ugrađivanja modula prekinuti isporuku na najviše 30 dana, a nakon povećanja kapaciteta imat će kapacitet uplinjavanja od oko 700.000 kubika na sat. Predviđena tehnologija je ista kao sadašnja i u skladu s najvišim ekološkim standardima, pa nova studija utjecaja na okoliš nije potrebna.

Do kraja 2025. godine plinovod Zlobin- Bosiljevo
Predsjednik Uprave Plinacroa Ivica Arar rekao je da je Plinacro započeo postupak nabave opreme i cijevi te je raspisan natječaj za radove na plinovodu Zlobin- Bosiljevo, koji bi trebao biti gotov do kraja 2025. godine. "Tim plinovodom povećavamo kapacitet našeg transportnog sustava na 3,6 milijardi kubika plina", rekao je i nastavio da je, kako bi se nove količine plina s LNG terminala mogle transportirati prema Sloveniji i Mađarskoj, potrebno napraviti dodatne plinovode. Za plinovod prema Sloveniji već je ishođena građevinska dozvola, dogovoreno je što koja strana mora napraviti, rekao je i nastavio da, ako se osiguraju sredstva u kraćem razdoblju, može krenuti izgradnja za Sloveniju, ali da za Mađarsku još treba odraditi određene projekte, što se očekuje u naredne tri do četiri godine. LNG terminal u Omišlju je od početka rada u siječnju 2021. prihvatio gotovo osam milijuna kubika ukapljenog prirodnog plina, a isporučio gotovo 4,8 milijardi kubika prirodnog plina. Uz terminal je do kolovoza 2023. pristalo 70 brodova za prijevoz ukapljenog prirodnog plina, a kapaciteti terminala su rezervirani do 2027. godine.

Kolinda Grabar-Kitarović bila je prošlog tjedna gošća u podcastu One Decision bivšeg direktora britanske vanjsko-obavještajne službe MI6 Sir Richarda Dearlovea. Naglaske iz intervjua u kojem govori o ratu u Ukrajini i odnosu Rusije i Hrvatske prenosi N1. Grabar-Kitarović je rekla i da je Putin utjecao na izbore na kojima je izgubila od aktualnog predsjednika Zorana Milanovića.

"Ruske hibridne akcije su pridonijele rezultatu predsjedničkih izbora 2020."
U razgovoru je iznijela ozbiljnu optužbu na račun Rusije u hrvatskom kontekstu za koju, doduše, nije predstavila nikakve dokaze – da se umiješala u predsjedničke izbore na kojima je izgubila od Milanovića.

"Taj LNG terminal je bio najveća sporna točka s Rusijom i vjerojatno je bio razlog za hibridne akcije tijekom predizborne kampanje, što je pridonijelo rezultatu izbora 2020."

Na pitanje o tome kako ju je Putin osobno tretirao kao ženskog poglavara države, Grabar-Kitarović je dala do znanja da je "danas u modi demonizirati Putina, ali da se u tom smislu ne može požaliti", ali i da je bilo zanimljivo pratiti njegovu ideološku transformaciju od 2007., kada ga je prvi put susrela kao ministrica vanjskih poslova.

Pri susretu u Sočiju 2017. dočekao ju je, kaže, s buketom cvijeća: "Nije uopće bio mizogin i ponašao se vrlo diplomatski."

"Ukrajini će trebati nekoliko valova ovih protuofenziva"
Komentirajući ukrajinsku operaciju oslobađanja okupiranog teritorija, koja očito ide mnogo sporije i teže nego što su se mnogi nadali, Grabar-Kitarović je ustvrdila da je "prije nego što je protuofenziva započela, zapravo bila jedan od onih glasova koji su upozoravali da treba smanjiti očekivanja od Ukrajinaca". Imala je realističniju perspektivu, kaže, upravo zbog hrvatskog iskustva s oslobađanjem.

"Da, bio bi golemi uspjeh i jako bih voljela da dospiju do obale Azovskog mora, ali moramo biti realistični da će u ovim okolnostima vjerojatno trebati nekoliko valova ovih protuofenziva da bi mogli ostvariti svoje ciljeve. A svaki proboj koji naprave, kao sa selom Robotine, značajan je", zaključila je Grabar-Kitarović.

Istaknula je i kako je Hrvatskoj za oslobađanje teritorija pod kontrolom srpskih pobunjenika "trebalo nekoliko strateški smještenih manjih operacija koje su dovele do one velike" te da je razlog što je operacija Oluja "trajala samo nekoliko dana i imala minimalni broj žrtava" taj što je Hrvatska vojska, "vodeći zajedničke vojne operacije s Armijom Bosne i Hercegovine, mogla zaobići sličnu obranu koju su paravojne snage lokalnih Srba postavile i doći straga", što Ukrajina "ne može napraviti kroz Crno more".

"Dodik prima instrukcije iz Rusije, napravljena je greška"
Najzanimljiviji dio intervjua svakako je bio onaj u kojem su se dotakli ruskog utjecaja u balkanskoj regiji i njenih iskustava u razgovorima s Putinom.

Grabar-Kitarović je upozorila kako "oni koji se protive ulasku Bosne i Hercegovine u NATO i EU" koriste izlike kako se to ne bi dogodilo i da je trebalo iskoristiti trenutak prije nekoliko godina kada se cijelo vodstvo BiH slagalo oko pristupanja akcijskom planu za članstvo (MAP) u NATO-u – "uključujući (predsjednika Republike Srpske Milorada) Dodika koji je danas tako proruski i proputinovski nastrojen" i "prima instrukcije od Putina ili nekog drugog iz Rusije", po njenim riječima.

"Dajući MAP Bosni i Hercegovini, imali bismo značajan stupanj kontrole nad tim kamo BiH ide u sigurnosnom i vojnom pogledu. Nažalost, izgubili smo priliku jer RS sad jasno daje do znanja da ne želi NATO ni EU", konstatirala je bivša predsjednica, koja je u lipnju postala supredsjednica panela Global Preparedness Monitoring Board (GPMB) koji su osnovali Svjetska banka i Svjetska zdravstvena organizacija, a koji je zadužen za pružanje sveobuhvatne procjene globalne spremnosti za hitne zdravstvene situacije.

KGK: Putin mi je rekao da je nažalost pustio Sloveniju i Hrvatsku da umaknu
Upozorila je i da Putin "rekreira sfere utjecaja, odnosno sfere kontrole", ali pritom "ide mnogo dalje od sfere utjecaja koju je Rusko Carstvo, na primjer, imalo na Balkanu", jer to carstvo "nikad nije bio zainteresirano za Hrvatsku i BiH, uvijek je imalo interes istočno od Drine".

"Ali Putin mi je vrlo otvoreno rekao, u jednom od razgovora koje smo imali, da je nažalost pustio Sloveniju i Hrvatsku da umaknu i postanu članice EU i NATO-a, ali da neće dopustiti druge zemlje da odu. To je bilo prije ulaska Crne Gore u NATO, što je bilo znakovito jer su doslovno pokušali izazvati puč prije nego što se Crna Gora pridružila", otkrila je Grabar-Kitarović.

Osvrnula se i na brojne izjave predsjednika Zorana Milanovića na temu rata u Ukrajini, u kojima je mnogo kritičniji prema Ukrajini, EU, NATO-u i ostalima koji pružaju pomoć toj zemlji nego prema samoj Rusiji.

Osim što je, primjerice, ustvrdio da Krim nikad više neće biti dio Ukrajine, usporedio je rusku aneksiju ukrajinskog poluotoka s "aneksijom" Kosova koju je, po njegovom tumačenju, izvela međunarodna zajednica "otimajući" ga Srbiji.

Zaprijetio je i vetom na pristupanje Finske i Švedske NATO-u, na što je bivša predsjednica uz smijeh odgovorila da smo "vidjeli što je ispalo od toga", zahvaljujući vrlo ograničenim izvršnim ovlastima funkcije predsjednika.

"U Hrvatskoj nema proruskog biračkog tijela"
"Kao Hrvaticu me najviše brine mišljenje da ovo nije naš rat i da se trebamo držati podalje te da ćemo se tako zaštititi. To nije istina. Ukrajinci brane naše vrijednosti. Ovdje se ne radi o širenju NATO-a, ima mnogo dublje korijene. I kako sam već rekla, iz privatnih razgovora sam zaista detektirala da Putin želi imati mnogo veći utjecaj na Hrvatsku koja tradicionalno nije bila dio njihove sfere utjecaja", objasnila je.

"Ne kažem da su njegove namjere uvijek bile zloćudne. Mislim da je tada pokušavao pridobiti Hrvate većom suradnjom, opskrbom plinom itd., ali krajnji cilj bio je imati utjecaj i staviti je između NATO-a i EU te Rusije", dodala je.

Grabar-Kitarović inzistira da "u Hrvatskoj nema proruskog biračkog tijela" te da su oni koji su otvoreno proruski "potaknuti ekonomskim interesima" povezanima s ruskim utjecajem na energetski sektor.

Ustvari, najveće nesuglasice između nje i Putina, kaže, nisu bile oko širenja NATO-a ili Ukrajine, već oko "terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku, protiv kojeg je on bio oštro protiv".

"Pokušao mi je objasniti da on ne bi bio ekonomski ispravan za Hrvatsku jer je LNG puno skuplji. Ja sam mu odgovorila – uza svo dužno poštovanje, gospodine predsjedniče, ja ovdje govorim o geopolitici. Pokušavam osigurati hrvatsku neovisnost o bilo kojem izvoru plina i ne govorim da biste vi to napravili, što se na kraju dogodilo, ali da sam vidjela ranije slučajeve kad je Rusija zavrnula cijevi Ukrajini pa bi Hrvatska ostala bez plina", prepričala je KGK.
www.index.hr

Prema Međunarodnom monetarnom fondu, Hrvatska više ne pripada državama u razvoju zbog udjela obnovljivih izvora energije OIE od 31%. Vijest je to koja je u domaćim medijima ostala potpuno neprimijećena. Mlađim generacijama, onima koje nisu odrasle u Jugoslaviji i nisu živjele u vrijeme kada je prioritet vlasti bio da svi građani budu podjednako siromašni, ta vijest možda i neće previše značiti. Baš kao što onima koji nisu bili rođeni u vrijeme njemačke marke vijest da je Hrvatska ušla u eurozonu nije puno značila.

Skupini „napredno gospodarstvo” pripada 39 država (uz tri neovisna teritorija – Portoriko, Hong Kong i Makao), a u njoj nema mjesta niti za Katar, a niti za Ujedinjene Arapske Emirate, jer nemaju dovoljno diverzificirano gospodarstvo.

Od šest kandidata za članstvo u OECD, jedina je Hrvatska u toj kategoriji: nisu ni Brazil, ni Argentina, ni Peru, ni Rumunjska ni Bugarska, a jednako tako nisu ni Poljska ni Mađarska.

Jedan od razloga zbog kojih je MMF uvrstio Hrvatsku u top 39+3 svjetskih gospodarstava jest i visok udio obnovljivih izvora energije OIE. Od 27 članica EU, Hrvatska je na visokom sedmom mjestu s udjelom obnovljivih izvora energije OIE od 31 posto, što je gotovo upola više od EU prosjeka koji iznosi 22,1 posto.

Kada smo bili dio Jugoslavije, koja je bila zemlja u razvoju, vlast nas je učila da budemo ponosni na činjenicu da smo zemlja u razvoju, da smo jači od ostalih nerazvijenih zemalja. U ta vremena, a to je bilo prije samo četrdesetak godina, nikome nije padalo na pamet ni pomišljati, a kamoli obećati da ćemo ikada ući u društvo gospodarski najnaprednijih zemalja, poput SAD-a, Njemačke i Japana.

“Truli Zapad”
Države koje je komunistička vlast nekada nazivala „trulim Zapadom” i zemljama iskrivljenih vrijednosti u kojima se novac cijeni više od bratstva i jedinstva te zajedništva u siromaštvu, ubrzo nakon raspada komunizma postale su nam uzor, ali nikada nikome, ni prije, ni poslije nije padalo na pamet na glas izgovoriti da ćemo u samo 30-ak godina samostalnosti ući u skupinu naprednih gospodarstava.

Istovremeno, samo su se rijetki građani te Jugoslavenske države usudili sanjati da će im njemačka marka, subverzivni simbol napretka i stabilnosti, jednoga dana biti valuta. Jugoslavija je, zahvaljujući srpskoj agresiji, nestala u krvi i plamenu, no Hrvatska je nakon pobjede u ratu uspjela pobijediti i u miru.

Ipak, najnovija MMF-ova ocjena da Lijepa naša pripada najvišoj kategoriji, onoj naziva “napredno gospodarstvo”, pogotovo nakon ulaska u šengensku i eurozonu, ne samo da ne izaziva euforiju, nego čak niti elementarnu medijsku pažnju. Je li nas to Plenkovićeva vlada u ovih sedam godina toliko razmazila da nam je sve to postalo normalno ili smo postali toliko kontaminirani negativnim ozračjem da ovakve vijesti više ne mogu doprijeti do ljudi, pa se više niti ne možemo ili ne znamo veseliti vlastitim uspjesima?
juginfo.hr

Ogroman je potencijal za primjenu geotermalne energije u Varaždinskoj županiji. Geotermalna energija postala je vrlo važan resurs u Europi. U Varaždinskoj županiji pri kraju su ispitivanja našeg najvećeg geotermalnog izvora. Rezultati istraživanja su iznenađujući - dva i pol kilometara ispod površine zemlje temperatura je vode 142 stupnja, što je idealno za proizvodnju električne energije te grijanje objekata, plastenika, staklenika.

Geotermalna energija jedna je od jeftinijih, čišćih i sigurnijih načina iskorištavanja obnovljivih izvora. U Mađarskoj se već godinama staklenici griju toplom vodom iz podzemlja, diljem zapadne Europe grade se geotermalne elektrane koje proizvode struju, a viškom vode griju se domovi i bazeni. U Hrvatskoj je pri završetku istraživanje na najvećem takvom izvoru nedaleko od Malog Bukovca.

Ova geotermalna bušotina ima dubinu 2345 metara, ona će nam poslužiti kao bušotina u dobivanju termalne vode za proizvodnju električne energije kao proizvodna bušotina, dok nedaleko odavde 6 kilometara u selu Lunjkovec se nalazi druga bušotina koja će nam biti utisna bušotina, rekao je Alen Požgaj, geolog i direktor Bukotermala.

Nije to ništa novo - dvadeset pet godina u Malom Bukovcu postoje planovi da se geotermalni potencijal iskoristi - jer ovakvo podzemno blago središnja Europa nema. Ukupna površina geotermalnog polja je 100 kilometara kvadratnih. Mjerili smo temperaturu na dnu ležišta, na nekih 2200 metara i iznosila je 141, 142 stupnjeva. S tom temperaturom možemo računati u proizvodnji električne energije, istaknuo je Darko Marković, načelnik općine Mali Bukovec.

Samo na ovom polju proizvest će se struja kojom se može napajati grad veličine Koprivnice. Na spomenute dvije bušotine mogli bi proizvesti dva megavata električne energije, ili osam megavata toplinske energije, a cijeli potencijal ove lokacije je od 12 do 15 megavata električne energije, ističe Požgaj. A uz dobivenu struju, viškom vrele vode grijali bi se domovi, ali i plastenici te staklenici - jer na ovom je području polovina hrvatskog cvjećarstva.

Godine 2025. trebala bi početi gradnja najveće geotermalne elektrane u Hrvatskoj vrijedne 50-ak milijuna eura. Ovaj kraj namjeravamo razvijati kao Hrvatski Kuvajt, već to dovoljno govori o potencijalu koji imamo, županija je do sad uz Općinu investirala 18 milijuna kuna i otišlo se daleko a ovo je bitno jer se proizvodi zelena energija, rekao je Anđelko Stričak, varaždinski župan. Potencijal je golem - samo u našem Panonskom bazenu moglo bi se proizvesti 500 megavata struje na geotermalnu vodu.
vijesti.hrt.hr

 

Dva i pol kilometara pod zemlju do struje
Varaždinska županija već neko vrijeme radi na projektu otvaranja geotermalne elektrane, a zgotovi li ju kad je planirano, 2025. godine, biti će to tek druga elektrana u Hrvatskoj koja za proizvodnju električne energije koristi vruću vodu iz geotermalnih izvora. Preciznije, vruća voda i para iz zemlje pokreću generatore, nema fosilnih goriva ni plinova, jedini nusprodukt koji se ispušta u zrak je – vodena para. Geotermalna energija je gotovo neiscrpna pa se u trenutku kad svijet pokušava prevladati jednu od najvećih energetskih kriza u svojoj povijesti, ulaganje u obnovljive izvore smatra jedinim rješenjem. Osim što znači energetsku neovisnost, geotermalna energija je čista i sigurna za okolinu. Da bi se od nje dobila struja ne treba se zagaditi okoliš. Prednosti je još - takva elektrana zauzima malo prostora za razliku od primjerice hidroelektrana, ne ovisi o vjetru ili suncu kao solarne ili vjetroelektrane i električna se energija, uz minimalne troškove, može proizvoditi 24 sata na dan.

Kad je tadašnje Veleučilište Varaždin, danas Sveučilištu Sjever, a na kojemu je radio i inženjer Darko Marković, 2005. godine, dobilo ponuda za rad na projektu o istraživanjima potencijala obnovljivih izvora energije Varaždinske županije, projekt su povjerili mladom završenom FER-ovcu. Marković se odlučio za istraživanje ludbreškog područja, u međuvremenu saznao i da se fondovi za obnovljive izvore energije pune sa sve više novca, pa pokucao na vrata tadašnjem načelniku Općine Mali Bukovec i sve mu ispričao.

Budući da, oni o tome nisu imali saznanja, predložio je da uđem u Općinsko vijeće. Tako sam ušao u politiku sa samo jednim ciljem, da napravimo geotermalnu elektranu. I evo nas, tu smo. U međuvremenu sam postao načelnik, za župana je izabran Anđelko Stričak i nakon dva sastanka je projekt ušao u Sporazum Sjever, kojim pet sjevernih županija definiraju svoje strateške projekte - s adrenalinom u glasu govori Darko Marković.

Nakon 18 godina čekanja i dva sastanka Varaždinska županija udružila se s Malim Bukovcem i prije dvije godine osnovala poduzeće Bukotermal d.o.o.. Prvi i zasad jedini zadatak tvrtke je od Ministarstva gospodarstva dobiti koncesijsku dozvolu za eksploataciju polja. Zahvaljujući INA-i koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća bušila na tom području vjerujući da će pronaći plin, a kad ga nije našla odustala je od bušotina, Mali Bukovac i Varaždinska županija su s Bukotermalom među pionirima na području geotermalne energije u Hrvatskoj.

Kao ovlaštenici su zauzeli 10.000 hektara u dvije županije. pola je polja u Varaždinskoj, a druga polovica u Koprivničko-križevačkoj županiji, u Legradu, i prošle su godine u studenome započeli s ispitivanjima.

Kod nas je bušotina Lunjkovec 1, a Kutnjak 1 je u Legradu. Zakonski smo ih, da bismo dobili koncesiju na 50 godina, dužni ispitati i napraviti remont kojim će se omogućiti eksploatacija energije. Kad završimo i Ministarstvu gospodarstva predamo elaborat, a ono nama, jasno bude li sve u redu, izda koncesiju, tada započinjemo s projektiranjem geotermalne elektrane. Vjerujemo da će to biti u lipnju sljedeće godine – kaže inženjer Marković.

Iz dvije se postojeće bušotine može računati na maksimalno dva megavata električne energije što bi, budući da jedno kućanstvo ima prosječnu snagu od sedam kilovata bilo dovoljno za 300 kućanstava. No, tu posao tek počinje.

Odmah krećemo s projektiranjem novih bušotina. U drugoj fazi njih još pet za 10 do 12 megavata. S 12 megavata električne i pet puta više megavata toplinske energije, Varaždinska će županija biti energetski neovisna. Od 2003. do 2005. godine u Hrvatskoj se po Velebitu mjerila snaga vjetra radi vjetroelektrana i svi odmahivali rukom u smislu „jalov posao“. Hrvatska danas iz vjetroelektrana ima oko 900 megavata priključenih na elektroenergetski sustav, a 400 megavata još čeka na red. Tvrdim da je ono što je 2005. godina bila za vjetar, to je ova, 2022., za geotermal. Također sam siguran da strane kompanije čekaju u redu za ulazak na hrvatsko tržište geotermalne energije, ali mi se nadamo domaćem kapitalu – kaže Marković.

Zahvaljujući geotermalnoj energiji i Bukotermalu, cvjećari s tog će područja, a tu se proizvede tek malo manje od polovice ukupnih količina sadnica u Hrvatskoj, njih oko 20 milijuna, malo odahnuti. Umjesto da otpadnu toplinu puštaju u zrak, Bukotermal će ju preusmjeriti cvjećarima.

Na području Velikog i Malog je Bukovca više je od 30 cvjećara, koji su sad u velikim problemima s grijanjem. Energenti za grijanje staklenika i plastenika su im već po sadašnjim cijenama nedostupni, a znamo da će biti i gore. Bez grijanih staklenika nema zimske proizvodnje pa ni opstanka cvjećara, a dvije su ih godine lockdowna i slabe prodaje opasno načele. Pa potom i tuča koja je razbila staklenike i plastenike. Taman su se snašli i zadužili pa kupili nove koje sad, ispada, neće imati kako grijati. Za nas nema boljeg načina upotrebe otpadne topline, nego pomoći proizvodnju od koje živi veliki dio naših stanovnika – kaže Marković. Pomoć cvjećarima i gospodarstvu bio je presudni adut da i Županija uđe u posao.

Varaždinski župan Anđelko Stričak i Darko Marković, načelnik Općine Mali Bukovec, kao čelni ljudi partnera Bukotermala, zbog ogromnih troškova početka proizvodnje, koji se kasnije višestruko vraćaju, računaju na sredstva iz europskih i nacionalnih fondova. Prva faza projekta košta oko 80 milijuna kuna, druga 340, a treća još 200-tinjak milijuna. Istraživanje vrijedno 19 milijuna kuna platili su partneri na projektu.

Ali u fazi tri bismo čak 80 posto novaca mogli povući iz EU fondova jer toplinarstvo je nešto na što se obraća velika pažnja. Kod geotermala se radi o potpuno zelenoj i obnovljivoj energiji, u što se danas puno ulaže, a ulagati će se i sve više. Nadamo se dostupnosti i sredstava Nacionalnog plana oporavka i otpornosti – zaključuje Darko Marković. Geotermalne je potencijale najbolje iskoristio Island, koji 30 posto električne energije dobiva iz geotermalnih izvora, a prema podacima islandske Nacionalne energetske agencije, geotermalna se toplina koristi za grijanje devet od deset islandskih kućanstava.

Tvrtka Bukotermal je tijekom do sada izvršenih istražnih radnji, u Malom i Velikom Bukovcu, području poznatom iz biografija obitelji grofa Draškovića koji su živjeli na tom području, završila elaborate za geotermalni potencijal, s dubinskim snimanjem i do pet kilometara ispod zemljine površine.
www.jutarnji.hr

Održivo gorivo ili sustainable aviation fuel (SAF) prilično je nova vrsta mlaznoga goriva za zrakoplove na koje se danas mnogi ‘pale‘ jer obećava smanjenje emisija ugljika u prosjeku za 80 posto, ali čini se da ga avioprijevoznici ne prihvaćaju baš najbolje, za što postoje opravdani razlozi.

Zbog toga je mala vjerojatnost da će vaš sljedeći let biti pokretan, pa barem i djelomično, nekom vrstom biogoriva od recimo rabljenog jestivog ulja ili poljoprivrednog otpada. To su naime neki od sastojaka koji su pogodni za proizvodnju biogoriva prema međunarodnoj udruzi za zračni promet (IATA). Od ostalih resursa mogu se upotrijebiti i zrna kukuruza, uljane sjemenke, alge, masti i ulja, poljoprivredni ostaci, šumski ostaci, drvni otpad ili vlažni otpad poput gnojiva ili mulja iz otpadnih voda.

Prvi komercijalni letovi s pomoću SAF-a započeli su 2011., a od tada je to novo gorivo postalo ključni element koji bi trebao omogućiti održivost zračnog prometa. Zrakoplovna industrija obećala je da će do 2050. njezina globalna emisija ugljika biti upola manja od one iz 2005. godine. Nada je da će se desetljeće nakon toga doseći i potpuni izostanak emisija.

To je, rekli bismo, veoma ambiciozan plan, prema kojemu bi biogorivo trebalo utjecati na smanjenje emisija između 50 i 75 posto. No 2019. godine, prije početka pandemije, biogoriva su zauzimala samo 0,1 posto ukupnog mlaznoga goriva korištenog u cijelom svijetu, prema podacima Svjetskoga gospodarskog foruma.

Zašto se ne upotrebljava
SAF ili biogorivo je drop in gorivo, što znači da se može upotrebljavati u postojećim zrakoplovima uz male ili nikakve izmjene. Modifikacija zrakoplova je minimalna i ne bi trebalo biti prevelikih prepreka da ih se počne točiti gorivom nastalim od raznog otpada.

To je vrlo korisno za zrakoplovnu industriju, jer nije potrebno ulagati u novu infrastrukturu ili nove zrakoplove, a odlično je i za zračne luke, jer mogu upotrijebiti istu infrastrukturu za skladištenje i gorivo – iz te perspektive, SAF je izvrsno novo gorivo – objašnjava Andreas Schafer, profesor energetike i prometa na Sveučilištu u Londonu.

U svom pokušaju da postane održivije, zrakoplovstvo također gleda na tehnologije sljedeće generacije kao što su letenje na vodik i električni pogon, ali takve metode zahtijevaju transformacijske promjene do kojih je još mnogo godina. Kao što je rekao izvršni direktor Boeinga David Calhoun, SAF je ‘jedini odgovor od sada do 2050. godine‘.

SAF ima nizak ugljikov otisak jer je napravljen od otpadnih proizvoda, pri čemu je ugljik već ispušten, ili od biljaka koje upotrebljavaju CO₂ za rast. Međutim, problem nastaje kada se počne pričati o cijeni, jer je trenutačno mnogo skuplje proizvoditi takvo gorivo od običnoga mlaznoga goriva, čak i kada su cijene nafte visoke.

Zasad nema stvarnoga poslovnog razloga za ulaganje u biogoriva zato što zračni prijevoznici nemaju nikakav poticaj da upotrebljavaju ta ‘nova goriva‘ osim smanjenja emisija, a to im nije najvažnije na svijetu – objašnjava Schafer i dodaje da je to danas luksuz koji si ne mogu ili ne žele priuštiti.

Niski otisak
Da bi cijena pala, treba znatno povećati proizvodnju i tržištu ponuditi nove vrste SAF-a jer danas većina takvoga goriva dolazi u obliku biogoriva proizvedenog od otpadnih masnoća kao što je rabljeno jestivo ulje ili od uljarica namjenski uzgojenih na degradiranom zemljištu. Međutim,zasad nema dovoljno tih sirovina za opskrbu industrije.

U bliskoj budućnosti skuplje biogorivo moglo bi se proizvoditi od poljoprivrednih otpadnih proizvoda, kao što su stabljike ili ljuske biljaka i ostaci od prerade drva, kao i od nejestivih biljaka koje se namjenski uzgajaju poput miskantusa, sličnog bambusu, ali i od algi. Čak i kućni otpad koji često odlazi na odlagalište ima potencijal da se pretvori u SAF, kažu neki istraživači.

Drugi pak govore da će se u bliskoj budućnosti moći napraviti još jedna vrsta biogoriva pod nazivom power to liquid. Ta se metoda koristi obnovljivom energijom za izdvajanje vodika iz vode i zatim ga miješa s CO₂ uzetim izravno iz zraka. Rezultat je sintetičko tekuće gorivo koje je ugljično neutralno i dolazi u potencijalno beskrajnim količinama – dovoljno da zadovolji potražnju cijele zrakoplovne industrije.

Prema analizi troškova koju su proveli Schafer i njegov tim, trenutačni SAF napravljen od otpadnih ulja stoji najmanje 50 posto više od običnog mlaznoga goriva, a taj novi SAF ima čak četiri puta veću cijenu od mlaznoga goriva pa se čekaju neka bolja vremena i niži troškovi da se upogone i ti novi SAF-ovi. Da bi se smanjili troškovi, treba proširiti proizvodnju trenutačno jeftinih biogoriva, a zatim nastaviti ulagati u proizvodnju skupih biogoriva, smatra Schafer.

Treba sagraditi nekoliko tisuća proizvodnih pogona. I to nije sve, jer potrebna vam je infrastruktura za proizvodnju obnovljive energije s pomoću koje bi se onda energija pretvorila u tekućinu. A to je divovski posao. Polovica električne energije koja se danas proizvede na globalnoj razini bila bi potrebna za sektor zrakoplovstva 2050. godine. Dakle, razmjer je ogroman i bolje da počnemo što prije – napominje on.

Izazovna budućnost
Prvi komercijalni let koji je upotrijebio mješavinu biogoriva i običnog mlaznoga goriva izvela je nizozemska aviokompanija KLM 2011., ali probni letovi datiraju još iz 2008. godine. Od tada su mnoge velike zrakoplovne tvrtke upotrijebile SAF u komercijalnim letovima, uključujući SAS, Lufthansu, Qantas, Alasku i United: prema IATA-i, samo od 2016. pokrenuto je više od 370.000 letova sa SAF-om u mješavini goriva. Proizvođači zrakoplova i motora također provode testove, signalizirajući globalni interes.

U ožujku 2022., na primjer, Airbus A380 letio je tri sata pokrećući jedan od svojih Rolls-Royceovih motora u potpunosti SAF-om napravljenim od ulja za kuhanje i drugih otpadnih masnoća. Međutim, napredak je usporen zbog pandemije. Cilj industrije prije COVID-19 bio je da se dosegne upotreba biogoriva od dva posto do 2025. godine, a s obzirom na to da je početkom 2019. u upotrebi bilo tek 0,1 posto biogoriva, taj je cilj postao itekako upitan.
Sigurno zaostajemo za ciljem 2025. i mislim da je malo vjerojatno da ćemo to postići prirodnim putem – kaže Glenn McDonald, analitičar za zrakoplovstvo u tvrtki Aerodynamic Advisory, sugerirajući da je potrebna vanjska intervencija kako bi SAF postao privlačniji, bilo putem subvencija bilo ga učiniti jeftinijim bilo putem poreza na ugljik, koji čini tradicionalno mlazno gorivo skupljim.

Ne pomaže ni to što je zrakoplovstvo globalna i fragmentirana industrija s pravilima i propisima koji se razlikuju od jedne zemlje do druge. Vjerojatno je da će napredak biti neujednačen: Norveška je, na primjer, od 2020. naložila da 0,5 posto mlaznoga goriva koje se upotrebljava u zemlji mora biti SAF, udio koji mora narasti na 30 posto do 2030. godine. Ipak, prema McDonaldu, ima ohrabrujućih znakova.

Zrakoplovne kompanije to počinju shvaćati ozbiljnije jer vide promjenu u preferencijama potrošača, posebno među mlađim putnicima, i znaju da će morati ispuniti te ciljeve kako bi bili dio održive industrije u 50-im godinama 21. stoljeća – objašnjava.

Dodaje da zrakoplovna industrija ne želi postati nova duhanska industrija, čiji poslovni model nije usklađen s javnom politikom i stajalištima potrošača. Za putnike bi pak prelazak na SAF mogao biti potpuno neprimjetan jer promjena goriva ne utječe ni na jedan vidljivi aspekt leta. Međutim, budući da zračni prijevoznici osjećaju veći pritisak da upotrebljavaju SAF prije nego što se njegova cijena uskladi s uobičajenim mlaznim gorivom, što se prema Svjetskom gospodarskom forumu neće dogoditi prije 2030., Schafer misli da bi dio troškova zrakoplovne kompanije mogle prebaciti na same putnike te da bi to rezultiralo povećanjem cijena od 15 posto, što nikako nije malo, budući da ni sada cijene zrakoplovnih karata nisu male.

EU obveze
S obzirom na to da EU voli biti prvi kada se spominje bilo što zeleno ili bilo što bio, tako je i kod SAF-ova uskočio u prvi vagon. U travnju ove godine EU je postigao dogovor o postavljanju obvezujućih ciljeva za zrakoplovne prijevoznike u Europi da povećaju upotrebu održivih zrakoplovnih goriva, u pokušaju pokretanja tržišta zelenih goriva i početka smanjenja ugljikova otiska zrakoplovnog sektora.

Prijedlog ima za cilj povećati i potražnju i ponudu održivih zrakoplovnih goriva koja imaju neto nultu emisiju CO₂ ili nižu emisiju CO₂ od fosilnoga kerozina. Prema dogovoru, dobavljači goriva moraju osigurati da dva posto goriva dostupnog u zračnim lukama EU-a bude SAF 2025., do 2030. SAF mora zauzimati šest posto, 20 posto do 2035. i 70 posto do 2050. godine. Neki europski zrakoplovni prijevoznici, poput Air Francea rekli su da su već postavili svoje ambicioznije ciljeve za korištenje SAF-a i prije regulativa iz Unije.

Drugi su pak upozorili da bi sporazum mogao narušiti tržišno natjecanje, budući da bi se ciljevi SAF-a odnosili na zrakoplovne prijevoznike koji lete iz europskih čvorišta, ali ne i na prijevoznike na dugim relacijama koji lete s drugih mjesta. No, bez obzira na sve, EU je odlučio da bi zračne luke trebale dobiti oko dvije milijarde eura da bi im se pomoglo u prelasku na SAF.

Međutim, ne možemo završiti tekst bez zelenih i njihovih komentara, pa ćemo samo ukratko reći da je Greenpeaceov aktivist za promet u EU-u Thomas Gelin rekao da zrakoplovne kompanije upotrebljavaju SAF-ove kao dimnu zavjesu te da je činjenica da je jedino održivo zrakoplovstvo ‘manje zrakoplovstvo‘.
lidermedia.hr

Wood Key projekt je prijavljen od strane Karlovačke županije u kategoriji Doprinos poduzetništvu u Izboru za najbolji EU projekt. Projekt Wood Key, financiran u sklopu programa Interreg IPA CBC Hrvatska – Bosna i Hercegovina - Crna Gora, za cilj je imao stvoriti sveobuhvatnu potporu za jačanje tržišta biomase, odnosno, pokrenuti energetsku tranziciju na regionalnoj razini kroz poticanje korištenja lokalno prisutnog obnovljivog izvora energije – drvne biomase. Instalacijom tri snažna kotla na biomasu ukupne snage od značajnih 1,8 MW, transformirana je reputacija drvnog goriva iz klimatski nepovoljnog u obnovljivi izvor energije koji smanjuje ugljični otisak i podupire lokalni gospodarski razvoj. Uvođenjem inovativnog financiranja kroz model ugovorne prodaje toplinske energije iz biomase, pokrenuta je zelenija budućnost i osnaženo lokalno gospodarstvo.

Značajan instalirani kapacitet novih sustava grijanja na biomasu, povećao je potražnju za drvnim gorivima u regiji za oko 1400 tona. Značajnim smanjenjem emisije CO2 od oko 1250 tona godišnje projekt je dao zapažen doprinos očuvanju okoliša. Vrijednost projekta bila je 8.394.992 kuna, iznos isplaćenih bespovratnih sredstava 6.887.105 kuna, dok su vlastita sredstva iznosila 1.236.645 kuna. Provodio se je od veljače 2020. godine i trajao dvije godine. Nositelj projekta bila je Regionalna energetsko-klimatska agencija Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA), a partneri Karlovačka županija, Razvojna agencija Unsko-Sanskog Kantona (RAUSK) i Grad Bihać ispred Bosne i Hercegovine te Općina Herceg Novi, Crna Gora.

Kroz pilot projekte uveden je potpuno novi model financiranja sustava grijanja na biomasu, upravljanja i održavanja, što je dovelo do šire implementacije sustava grijanja na biomasu u javnim ustanovama. Glavna prepreka dosadašnjoj široj primjeni kotlovnica na biomasu bili su, naime, relativno visoki troškovi opreme, što je rezultiralo dužim povratom ulaganja u usporedbi s, primjerice, ulaganjem u plinski kotao. Međutim, inovativni model financiranja – ugovorna prodaja toplinske energije iz biomase u potpunosti nadoknađuje visoke troškove sustava, jer će se investicija otplaćivati kroz cijenu grijanja, čime se sustavi grijanja na biomasu mogu financirati privatnim kapitalom ili kombinacijom javnih i privatnih sredstava. Pružatelji takvih usluga financiranja su privatne tvrtke specijalizirane za izvođenje sustava grijanja, ali i privatne tvrtke koje posluju u sektoru šumarstva te imaju dovoljnu količinu sirovine koja se može koristiti kao energent za grijanje. Nakon otplate sustava grijanja kroz cijenu grijanja kroz određeni broj godina, isti prelazi u vlasništvo javne ustanove koja opet može ugovoriti oblik ugovorne prodaje po značajno povoljnijim uvjetima budući da je trošak kapitalne investicije otplaćen u prethodnom razdoblju. Primjenom ovog pristupa, instalacija dodatnih kapaciteta OIE u regiji bit će moguća bez značajnih financijskih ulaganja za buduće korisnike sustava grijanja na biomasu.

S druge strane, ovaj je inovativni pristup od velike koristi za lokalni gospodarski razvoj, prvenstveno zbog nove poslovne prilike za poduzetnike i uslužne tvrtke, a zatim i za lokalne dobavljače biomase koji mogu plasirati vlastiti proizvod odnosno energent iz drvne biomase bez velikih troškova transporta. Dodatni inovativni aspekt je da pilotiranim sustavima grijanja ne upravljaju javne ustanove već specijalizirane tvrtke koje pružaju uslugu ugovorne prodaje toplinske energije čime se omogućuje veća pouzdanost u radu sustava, poboljšana regulacija što rezultira većom učinkovitošću i manjom potrošnjom energije.

Vijek trajanja ulaganja je više od 20 godina i predstavlja ulaganje u dugotrajnu imovinu u javnom vlasništvu. Gorivo koje se koristi za grijanje je lokalno proizveden obnovljivi izvor energije koji pridonosi energetskoj neovisnosti, smanjuje ugljični otisak, podržava lokalna i regionalna gospodarstva i stvara dugotrajne lance vrijednosti.

Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora zemlje su bogate šumama i tradicionalno koriste cjepanice za grijanje i kuhanje u kućanstvima. Navika izgaranja drva u neučinkovitim pećima izravno šteti klimi te mu je dala negativnu reputaciju. Projekt Wood Key mijenja tu reputaciju pokazujući da najstarije obnovljivo gorivo može ne samo smanjiti ugljični otisak već i pridonijeti razvoju lokalnog gospodarstva ako se koristi na održiv način.

Uspješnom provedbom pilot projekata izgradnje suvremenih sustava grijanja na biomasu u javnim ustanovama, zamjenom zastarjelih kotlova na lož ulje, projekt Wood Key pokazao je smjer u kojem se treba odvijati energetska tranzicija javnih ustanova. Provedba ovih pilot projekata imala je višestruke učinke ne samo na specifične javne ustanove na lokalnoj razini, nego i na cijelu regiju zbog značajnog smanjenja troškova grijanja, s obzirom na cijene goriva i učinkovitost novog sustava grijanja, pozitivno je utjecalo ne samo na proračun javnih ustanova već i na proračune jedinica lokalne i regionalne samouprave nadležnih za javne zgrade u sve tri države. Prelazak na obnovljive izvore energije regiju je učinio zelenijom zahvaljujući značajnom smanjenju emisije CO2 koja iznosi 1250 tona godišnje. Regija je postala održivija zahvaljujući smanjenoj ovisnosti o uvoznim fosilnim gorivima, što se pokazalo posebno korisnim u vrijeme ratne krize. Pilot projekt postao je vrhunski primjer najbolje prakse i uvelike je utjecao na regionalne donositelje odluka u planiranju budućih projekata. Lokalno gospodarstvo je također imalo pozitivan utjecaj zbog lokalne proizvodnje drvnog goriva koja iznosi 1400 tona godišnje.

Model ugovaranja toplinske energije na biomasu, koji je bio uspješan u zapadnim dijelovima Europe, implementiran je tijekom projekta Wood Key u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. To je omogućilo gospodarski razvoj i koheziju u manje razvijenim dijelovima istočne Europe, koji su pak imali više mogućnosti i potencijala za provedbu aktivnosti potaknutih projektom.

Za pružanje tehničke pomoći u pripremi ulaganja razvijena je investicijska platforma koja uključuje investicijski kalkulator. Dodatno, izrađeno je 10 investicijskih studija s fokusom na zamjenu uljnih kotlova kotlovima na biomasu u javnim zgradama. Investicijski elaborati dostupni su investitorima putem investicijske platforme. Proveden je i program jačanja kapaciteta za sudionike na tržištu biomase - manjih tvrtki koje se bave proizvodnjom biomase i ugradnjom sustava grijanja. Razvijen je i prilagođen partnerima inovativni financijski model - Heat Contracting (Ugovorna prodaja topline). Cilj mu je olakšati provedbu ulaganja u javnom sektoru kombiniranjem javnih i privatnih sredstava. Na kraju, cijeli koncept testiran je kroz provedbu tri vrlo uspješna pilot-projekta u partnerskim zemljama.

Tijekom provedbe projekta građani i akteri civilnog društva bili su izravno uključeni kroz razne radionice, konferencije i edukacije. Naime, za šumoposjednike, poduzetnike i ostale dionike u sektoru šumarstva održano je nekoliko radionica u partnerskim zemljama na kojima je predstavljen model ugovaranja toplinske energije na biomasu te implementacija modela u javnom sektoru. Provedene su edukacije za djelatnike javnog sektora i učenike nižih razreda na temu energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije s naglaskom na prednosti korištenja drvne biomase i uštede energije. Izrađen je katalog proizvođača i dobavljača drvne biomase te cijeli niz brošura, priručnika i letaka o drvnoj biomasi i modelu ugovaranja toplinske energije biomase s primjerima dobre prakse, koji su u fizičkom i digitalnom obliku distribuirani široj javnosti u prekogranično područje.

Dekarbonizacija javnog sektora ključna je komponenta energetske tranzicije unutar Europske unije. Zamjenom korištenja fosilnih goriva za grijanje s ekološki prihvatljivijim izvorom energije poput drvne biomase, implementacija modela ugovaranja toplinske energije iz biomase može olakšati i ubrzati ovaj prijelaz.
novac.jutarnji.hr

Tijekom prošle godine 3.150 obitelji u Hrvatskoj je na krovove svojih kuća postavilo vrijednu investiciju mikrosolara i u kratkom roku uočili su benefite iskorištavanja sunčeve energije za generiranje električne energije. Imaju pune apartmane, uređaje koji troše najviše struje, a računi u sezoni im ne prelaze 12 eura.

Predrag Matešić (54) sjedi na svojoj teraci u Ninu, pije kavu i gleda u masline. Nažalost, bio je mraz ove godine i neće biti uroda kao lani kada je na svoje četiri masline, tri dalmatinske i jednoj talijanskoj, imao 40 litara ulja. No, ne očajava, jer dok ispija kavu, on štedi novac. Već skoro godinu dana, Sunce radi za njega. On je, naime, lani u rujnu u pogon pustio kućnu solarnu elektranu i od tada su njegovi računi za struju niži za 70 posto.

U istoj situaciji su i Vojko Butković (65) iz Povila kraj Novog Vinodolskog te Goran Senta (43) iz Kerestinca pokraj Svete Nedjelje. Oni su također prošle godine na krovove svojih kuća postavili solarne panele i u kratkom roku uvidjeli benefite iskorištavanja sunčeve energije.

Nisu oni, naravno, jedini. Prema podacima HEP-ODS-a iz veljače ove godine, u Hrvatskoj je bilo instalirano 5.030 sunčanih elektrana, od čega se njih 4.628 svrstava u kategoriju samoopskrbe. To je odličan podatak kada u obzir uzmemo da je 12 mjeseci prije toga u zemlji bilo 1.478 solarnih elektrana za samoopskrbu, a godinu prije toga njih tek 851. Broj se, dakle, upeterostručio i nema naznaka da će rast stati u narednom razdoblju.

Benefiti ugradnje solarne elektrane su pritom izuzetno plastični – proizvodnjom električne energije štedi se novac, a sama investicija se isplati kroz šest do osam godina. To je zapravo svima jasno, no, opet, ne odluči se svatko na instalaciju. Odlučili smo stoga posjetiti tri obitelji iz različitih dijelova Hrvatske kako bismo saznali što je njih potaknulo da naprave taj “zeleni” korak prema samoodrživosti.

Ići ćemo od juga prema gore, tako da nam je prva stanica teraca gospodina Matešića u Ninu. On je na solare naletio posve slučajno prije dvije godine, tijekom dežurstva u vojsci. Pročitao je članak o sunčanim elektranama ENNA Opskrbe, ispunio kalkulator i crno na bijelo vidio da se isplati ugraditi pokoji panel na krov kuće. Već je drugi dan došao poziv, a potom i sastanak s Markom iz ENNA Opskrbe.

Niži računi za struju
Naša prosječna mjesečna potrošnja za cijelu kuću je u to vrijeme bila oko 300 kuna, znači, negdje oko 40 eura. Marko mi je istaknuo da je dovoljna elektrana od 2,2 kW. Nismo nigdje žurili pa smo početkom veljače sklopili ugovor i u travnju je elektrana već bila na krovu – govori nam Matešić.

U pogon je puštena polovinom rujna, kada su dobili dvosmjerno brojilo i suglasnost od HEP-a. U obiteljskoj jednokatnici od 145 kvadrata ih je petero – on, supruga i tri kćeri, tako da nisu mali potrošači. No, od tog trenutka su im računi za struju niži za 70 posto te su u prosjeku ispod deset eura, s time da tijekom ljeta ne dosegnu ni cifru od četiri eura. Elektrana je za njihovo područje vrlo isplativa jer zadarski kraj broji više od 280 sunčanih dana u godini, stoga Matešić ne očekuje povrat investicije za šest godina, već za tri! Jednostavno ste neovisni i ne strepite koliko će iznositi račun za struju – ističe Matešić.

Svojim primjerom je potaknuo i druge. Njegov kolega s posla je ugradio duplo jaču elektranu na montažnu kuću, s time da on ima i dizalice topline. Čak se u mjestu povela zanimljiva inicijativa od koje bi, prema Matešićevom mišljenju, mogla profitirati cijela Dalmacija. Ideja je da Dalmatinci iznajme svoje krovove firmama kako bi na njima izgradili solarne elektrane. Na taj se način ne bi morale iskorištavati poljoprivredne površine, a od posla bi profitirale obje strane; obitelji ne moraju više plaćati račun za struju, a firma stvara zeleni profit.

Vizija o dalmatinskim krovovima prekrivenim solarima povela nas je do Novog Vinodolskog. U kvarnerskom gradu smo tijekom šetnje izbrojali desetak građevina gdje su nam se s vrha smiješili suncem okupani paneli. Za njihovo postavljanje je djelomično odgovoran umirovljeni djelatnik HEP-a i naš sljedeći sugovornik, Vojko Butković. On je, naime, među prvima instalirao solarnu elektranu na krov svoje kuće u Povilama koja broji dva stana od po 120 kvadrata te dvosobni apartman od 40 kvadrata u dvorištu. Nakon njega su se za istu ideju zainteresirali njegovi prijatelji te poznanici, i samo je tako ENNA Opskrbi “sredio” još desetak klijenata.

Kako kaže, uvijek će ih rado preporučiti jer su ga oduševili s tri njemu jako važna faktora – jednostavnošću, ozbiljnošću i točnošću.

Tri dana nakon inicijalnog poziva su već bili kod mene i dogovorili smo sve uvjete po principu ključ u ruke. Oni su riješili opremu, montažu, proceduru s HEP-om te kasnije održavanje i osiguranje, što je posebno važno. U srpnju je u 15 dana dva puta pala tuča i baš sam se pobojao da nije oštetila panele. No, kada sam se popeo, vidio sam da su svi čitavi, a i da nisu bili, ENNA bi mi riješila i platila popravak jer imam 10-godišnje osiguranje koje je došlo u paketu – kaže Butković te nam odmah pokazuje aplikaciju putem koje prati proizvodnju električne energije na elektrani.

Pritom valja napomenuti da nema malo trošila. Ima četiri klima uređaja, bojler na struju, indukcijsku ploču za kuhanje, perilicu, sušilicu, čak se i grije na električnu energiju. Jedini “stranjski” priključak jest boca za plin. Kako kaže, on i supruga su se naviknuli na plinski štednjak i prestari su da sada krenu u neke nove eksperimente.

Kćerka i zet su ti koji kuhaju na indukciju, a i turistima smo je isto ugradili u apartman. Moram dodati da imamo i malu unuku u kući, tako da se pere i pegla non stop – uz osmijeh će Butković dok gleda svoju unuku Juliju kako u dvorištu pazi na njihovu kućnu kornjaču.

Uz sav taj niz trošila, njegova procjena jest da će ove cijele sezone struju platiti otprilike 12 eura, odnosno ni 100 kuna, s time da u svibnju i lipnju nije ništa platio, iako je imao goste u apartmanu. Naravno, tijekom zimskog razdoblja nema toliko sunca zbog čega su računi i veći, no ušteda je i dalje značajna, što nam je i objasnio slikovitim primjerom kojim je i kćeri pojasnio zašto se isplati ugraditi solarnu elektranu.

Mi smo struju prije plaćali oko 600 kuna mjesečno, što je otprilike 80 eura, odnosno 960 eura godišnje. Na početku godine uzeli smo kuvertu i u nju pospremili taj iznos i na kraju godine ona je prazna. E sad, u toj istoj kuverti, ostaje nam 800 eura – govori Butković te dodaje da je pogrešno na solarnu elektranu gledati kao na povratnu investiciju već kao na opremu koja svakodnevno radi korist.

Baš kao i Matešić, Butković također ima intrigantnu zamisao o daljnjem iskorištavanju solarnog potencijala Hrvatske, no njegova ideja ima uporište u prijedlogu Europske komisije. On priča o gradnji virtualnih elektrana, tehnološke platforme koja objedinjuje proizvođače, potrošače i spremnike električne energije smještene bilo gdje unutar hrvatskog elektroenergetskog sustava. Iskoristio je istu metodu kao i za uštede kako bi nam objasnio poantu tehnologije.

Evo, ovako. Imam stan u Novom Vinodolskom koji nema solarnu elektranu, a meni s ove moje elektrane u Povilama ide dosta viška u mrežu. Zašto ne bih jednostavno taj višak prebacio u stan u Novom? – pita nas Butković te dodaje da se isti princip može primijeniti i za stan u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj jer, veli, struja ionako ide u mrežu.

Klub “solara”
To je vrhunska stvar. Na jednoj kući proizvodiš struju, a opskrbljuješ još tri stana – zaključuje svestrani umirovljenik. Za ideju je saznao čitajući portale jer, kaže, jako ga zanima zelena politika i sve vezano uz zaštitu okoliša. I sam revno odvaja otpad, a i uvijek mu je drago putem aplikacije vidjeti koliko šume spasi s vlastitom proizvodnjom struje putem solarne elektrane.

Ljubav prema zelenoj energiji, ali i uštedama, potaknula je i našeg posljednjeg sugovornika da se ubaci u klub “solara”. On je Goran Senta, direktor Sektora za financije u firmi Odašiljači i veze d.o.o., iz Kerestinca pored Svete Nedjelje. Njega već 13 godina, točnije od trenutka kada je krenuo graditi kuću, vodi ideja o samoodrživosti. U to je vrijeme razmišljao kako se može što više odvojiti od svijeta, a ključni faktor za taj pothvat jest solarna elektrana, odnosno vlastiti izvor električne energije. Oprema je tada još uvijek bila dosta skupa tako da se nije odmah odlučio na ugradnju, no prošle su se godine zvijezde posložile i u srpnju je u pogon pustio sunčevu elektranu jakosti 5,5 kW. U 12 mjeseci ona je proizvela oko 4.500 kW struje, s time da mu je dotadašnja godišnja potrošnja iznosila oko 6.000 kW. Ponukan dobrom računicom, odlučio je maksimalno podići tu ljestvicu.

Njegova kuća broji sada pet klima uređaja, ugradio je IC panele, a u planu su još i bazen s toplinskom pumpom te električni auto. Tu su još i druga trošila – robotski usisavač, robotska kosilica, indukcijska ploča, perilica… Kada sam s ENNA Opskrbom projektirao elektranu izračunali smo da je za trenutne potrebe dovoljno 15 panela. No, kako mi je krovište uže na potezu sjever-jug, onda sam morao staviti osam na zapad i sedam na jug. Stoga već sada razmišljam o proširenju elektrane, što nije nikakav problem jer su paneli s mikroinverterima tako da se lako mogu dodati na postojeću mrežu. Zato smo i odabrali ENNA Opskrbu jer njihova oprema dolazi s mikroinverterima – objašnjava nam Senta.

Kada je dobio dopis od HEP-a, Senta je odmah ubrzao planove o proširenju elektrane. Ideja je već možda iduće godine u dvorištu napraviti željeznu konstrukciju koja će na sebi imati panele. No, prvo mora proći zima kako bi utvrdio koliko će mu struje otići na grijanje s IC panelima jer mu je na popisu želja također proširenje sustava grijanja na struju.

Sa svim tim investicijama bliži se sve više svojoj prvotnoj ideji o samoodrživom kućanstvu, čime bi njegova obitelj bila na korak od doslovnog odvajanja od ostatka svijeta. Po pitanju struje promišlja još o ideji ugradnje baterija za pohranu viška električne energije, kako bi u slučaju prekida opskrbe struje imao vlastitu zalihu. Ipak, navodi da je trenutno ta oprema previše skupa, a rok trajanja je oko sedam godina, čime nije previse isplativa. No, ako u budućnosti tehnologija postane pristupačnija, onda će svakako razmišljati o ulaganju.

Na popisu ka samoodrživosti jest i pitanje vode, odnosno bunara, a po pitanju hrane već radi na vrtu u kojemu rastu tikvice, rajčice i paprika. Kada ode u penziju, kaže, onda će možda doći vrijeme i za plastenik.

Vidimo da se svijet nalazi u globalno neizvjesnoj situaciji kada su u pitanju energenti i hrana. Stoga, dugoročno gledajući, ako postoji način da se osamostalimo i odvojimo od svijeta, meni to zvuči kao idealni scenarij – zaključuje Senta.

ENNA

Prijenosne i distribucijske mreže u EU ne razvijaju se tempom koji nameće REPower EU. Do 2030. Europa planira oko 50 do 60 milijuna dizalica topline, 65 do 70 milijuna električnih vozila i više od 600 GW dodatnih obnovljivih izvora, kako predviđa REPower EU. Otprilike 70% tog kapaciteta bit će izravno povezano s distribucijskim mrežama. Trenutni oskudni kapaciteti rezultiraju dužim čekanjem na priključenje na mrežu, više zagušenih područja i većim troškovima za korisnike mreže. Kako bi to izbjegla, Europa mora ojačati i proširiti svoju mrežnu infrastrukturu. Eurelectricovo novo izvješće o mreži Power System of the Future pokazuje kako trenutna reforma dizajna tržišta električne energije može provesti, ali traži poticanje anticipacijskih ulaganja, dugoročnije mrežno planiranje, digitalizaciju, fleksibilnosti i naprednije razmjene podataka.

Problematične dozvole za mrežnu infrastrukturu
Predviđena ulaganja trebala bi biti strukturno uključena u reformu dizajna tržišta električne energije kako bi se premostio manjak ulaganja EU-a u elektroenergetsku infrastrukturu od 7 milijardi eura godišnje. Kao što je prikazano u Eurelectricovoj studiji Decarbonisation Speedways, EU trenutno ulaže 23 milijarde eura godišnje u mrežnu infrastrukturu. "To je prenisko", konstatira Eurelectric i naglašava da bi "ulaganja u distribucijske mreže trebala doseći najmanje 38 milijardi eura godišnje do 2030. i do 100 milijardi eura godišnje do 2050., uzimajući u obzir predviđenu dodatnu potražnju za ispunjavanje programa dekarbonizacije EU-a".

Poticanje potrebnih razina ulaganja također zahtijeva ubrzano izdavanje dozvola. Danas dugotrajne dozvole za gradnju mreže često odgađaju implementaciju OIE projekta. Ovaj strukturni vremenski odmak povećava rizik od zagušenja zbog rastućih zahtjeva za povezivanjem i kapacitetom. Kreatori politike moraju se hitno dogovoriti o pojednostavljenom postupku izdavanja dozvola. Uključivanje ažuriranja mreže u projekt generatora pod jedinstvenom dozvolom također može olakšati ovo administrativno opterećenje. Istodobno, tijekom razvoja nove infrastrukture, postojeće mreže treba maksimalno optimizirati. To zahtijeva digitalizaciju i fleksibilne ugovore o povezivanju kao način optimizacije korištenja postojećih kapaciteta u prenatrpanim područjima. Dopuštajući brže mrežne veze za dio potrebnog kapaciteta, ovi sporazumi mogu djelomično ublažiti hitnost izgradnje dodatnog kapaciteta.

Uloga regulatora
Budući da ti instrumenti omogućuju učinkovitiju upotrebu postojeće mreže, trebalo bi ih promicati svim korisnicima mreže u jasnom pravnom okviru. Potrošači električne energije mogu dodatno pomoći u upravljanju mrežom i poboljšati cjelokupnu stabilnost sustava prebacivanjem ili smanjivanjem svoje potrošnje na manje zagušene sate kroz sheme odgovora na strani potražnje (demand response) i kroz lokalna tržišta fleksibilnosti. Međutim, oslobađanje veće fleksibilnosti zahtijeva pametniju mrežu.

Regulatori bi trebali poticati ulaganja operatora sustava u digitalizaciju, a osim toga, planiranje unaprijed zahtijeva točne informacije. Poticanje bliže suradnje i transparentne razmjene podataka između operatera sustava i sudionika na tržištu, kao i nacionalnih tijela, najvažnije je za detaljnije razumijevanje traženog vremena povezivanja i potreba za kapacitetom. Robusni mehanizmi za dijeljenje podataka mogu omogućiti operaterima sustava da izvrše točnija predviđanja o novonastalim generacijskim obrascima i zahtjevima za kapacitetom, naglašava Eurelecric.
www.energetika-net.com