Niger je sedma zemlja po godišnjoj proizvodnji uranija koji se koristi za potrebe nuklearnih reaktora i generiranja električne energije. Nedostatak vode i agrarnog zemljišta je osudio stanovnike na glad, a rudna blaga donijela su više problema nego dobrobiti većini 25 mil stanovnika Nigera. Ekonomija Nigera usredotočena je na usjeve za vlastite potrebe, stoku i neka od najvećih svjetskih nalazišta urana. Godine 2021. Niger je bio glavni dobavljač urana u EU, a slijede ga Kazahstan i Rusija. Ciklusi suše, dezertifikacija, stopa rasta stanovništva od 2,9% i pad svjetske potražnje za uranom potkopali su gospodarstvo Nigera.

Prema podatcima iz 2022. godine najveći proizvođači rude uranija su:
Kazakhstan 21.277 tona
Kanada 7.351 tona
Namibia 5.613 tona
Australia 4.087 tona
Uzbekistan 3.300 tona
Rusija 2.508 tona
Niger 2.020 tona

Planetu je obišla vijest o vojnom puču koji se dogodio u jednoj afričkoj državi saharsko-sahelske oblasti – Nigeru. Niger ima površinu kao Francuska, Velika Britanija i Njemačka zajedno, ali je rijetko u fokusu nekih svjetskih zbivanja. Ova država iz „srca“ Afrike je klasičan primjer svih dešavanja u kolonijalnoj Africi i modernom neokolonijalizmu koji se bazira na ekonomskoj eksploataciji sirovina. U fazi političkog razvoja svijeta nakon Drugog svjetskog rata i Niger je stekao političku neovisnost. Početak druge polovine XX stoljeća je upravo obilježen nastankom brojnih političkih tvorevina koje su se oslobađale „kolonijalnog jarma“. Prostor Nigera, kao i brojnih njegovih susjeda, je bio kolonijalni prostor Francuske o čemu govori i današnji službeni jezik te države. Nakon neovisnosti klasični kolonijalizam je prerastao u novu fazu koju pratimo i do današnjeg doba.

Kada se govori o ekonomskim odlikama Nigera može se konstatirati da se radi o jednoj od siromašnijih država svijeta. Nizak životni standard i BDP su osnovna odlika države koju je prije nekoliko dana zadesio vojni puč. To svakako ne znači da Niger nema ogromne resurse, ali kao i u primjeru drugih država Afrike, u kojima DR Kongo prednjači, najmanju korist od resursa imaju stanovnici Nigera. Upravo je Niger jedan od razloga zbog kojih je aktualna premijerka Italije prije par mjeseci, govoreći o migrantskoj krizi, optužila Francusku za štampanje i inflaciju „afričkog franka“ kojeg koristi da bi uzela resurse ovog dijela svijeta. Zaključila je govor riječima da nije cilj da Afrikanci dođu u Europu, nego da ostanu u Africi i žive od svojih resursa i rada. Dakako, premijerka Italije je to rekla jer se Italija našla pod udarom migranata sa Sredozemnog mora. Bilo bi površno reći kako se u Nigeru vodi neka borba za „socijalnu pravdu“ ili kako su „vojne strukture“ stale u zaštitu naroda od korupcije. Može se reći i kako je ovo napad na demokratski izabranu vlast, ali uvijek je neki ekonomski razlog u pitanju. Ne treba zaboraviti kako Francuska nije htjela učestvovati u raznim misijama NATO-a više od 40 godina – od De Gaullea do Sarkozyja. Osnovni razlog je upravo bila njena želja da samostalno dominira nad prostorima koji njoj pružaju potrebne resurse. A Niger i „njegova okolina“ su sigurno takvi.

Magistrala uranija
Još od drevnog pitanja iz rimskog perioda „Qui bono?“ (Tko je imao korist?) ovakva dešavanja uvijek traže istraživanje razloga zbog kojih se dešavaju. Niger je država koji ima ogromne mineralne resurse od srebra, kositra i olova do zlata, krečnjaka i nafte. Tektonski pokreti u Africi su omogućili da kristalizirana masa „izbije“ u gornje slojeve i ponudi rudnike širom kontinenta. Ipak, najzanimljivije rudno blago koje ima Niger je uranij – nuklearni energent koji već omogućava Francuskoj da bude velika „nuklearno-energetska sila“. Francuska ima čak 58 nuklearnih elektrana, a 17 posto svih potreba joj dolazi iz Nigera koji na svom teritoriju ima pet posto ukupnih svjetskih količina uranija. Jasno je da Francuska ima veliku potrebu da politički, a to prevashodno znači ekonomski, ostane na ovom prostoru. Od 2007. godine u Niger počinju dolaziti i investicije iz Kine. One obuhvataju ulaganja u naftna polja Agadem koja se nalaze na istoku prema granici sa državom Čad. Zanimljivo da je kineska kompanija gradi i naftovod kojim Agadem spajaju sa lukom Cotonou u Beninu. Niger nema izlaz na more, a nafta nekako mora naći svoj put na tržište, pa nije problem napraviti naftovod dužine od 2.000 kilometara.

Osim ulaganja u razvoj i eksploataciju nafte, Kina se odlučila ući i u poslove sa rudnicima uranija. Francuzi su u regiji Agadez, u centralnom Nigeru, još 1969. izgradili rudarsko mjesto Arlit. Ovaj grad veličine Zenice je bio osnovno rudno mjesto eksploatacije rude uranija. Prije 40 godina uranij iz tog rudnika predstavljao je 90 posto ukupnog izvoza Nigera. Kakav je značaj uranija najbolje govori podatak da se glavna cesta u Nigeru zove „magistrala uranija“. Zanimljivo je da ta cesta spaja Arlik sa spomenutom lukom Cotonou u Beninu iz koje Kinezi planiraju „odvoziti“ naftu. Upravo u regiji Agadez, nešto južnije od Arlika, Kinezi su investirali u rudnik uranija Azelik. Borba za energiju te proizvodnju i akumulaciju iste se značajno pojačala nakon velikog industrijskog razvoja Kine u posljednjih četvrt stoljeća. Države Afrike se pojavljuju kao potencijal i prostor sukobljavanja političkih, ali prije svega energetskih interesa „velikih“. Sigurno je da jak kineski kapital i ekonomski upliv te države nije dočekan sa osmjehom u Francuskoj.

Ruske zastave
Nakon vojnog puča svijet su obišle i slike „pučista“ koji mašu zastavama Rusije. Teško je ocijeniti koliki je uticaj Moskve u ovome, ali svakako nije zanemarljiv odnos i razni samiti koji se dešavaju na relaciji Afrika – Rusija. Vjerojatno su dugotrajni neokolonijalizam, teški uvjeti rada, nizak standard, nedostatak obrazovanja i loša zdravstvena skrb potencijalni razlog okretanja nekih dijelova Afrike i njenog stanovništva ka Rusiji. Svakako da je interes Moskve energetska destabilizacija koju bi nedostatak uranija na tržištu sigurno napravio. Za razliku od nekih država Europe, Francuska uopće nije energetski zavisila od plina iz Ruske Federacije. Zbog toga se može konstatirati da Moskva sigurno ima interes u destabilizaciji ove regije. Pravo pitanje je da li će se stati samo na Nigeru ili se može očekivati neko „sahelsko proljeće“? A još adekvatnije pitanje je da li Moskva želi da se ponovo nametne kao „energetska osnova Europe“? U svemu ovome jasno je da nikoga ne interesira nekih 25 miliona Nigerijaca. Ova heterogena država u etničkom smislu, u kojoj žive narodi Hause, Đerme, Tuarezi, Fulani je već duže vrijeme prostor „jada i čemera“. Nedostatak vode i agrarnog zemljišta je osudio stanovnike na glad, a rudna blaga donijela više problema nego dobrobiti većini stanovnika.

Nova faza ‘ratova za energente’
U Nigeru je infantilni mortalitet na 248/1.000 (svako četvrto dijete umre u prvoj godini života), a očekivana dužina trajanja života 59 godina. To je za više od 20 godina manje nego u državama Europe. Kad se ovome doda da je pola stanovnika mlađe od 14 godina jedino što se može očekivati je velika emigracija tih ljudi preko Sredozemlja u Europu. Vjerovatno zbog jezika najviše u Francusku, onu istu koja joj „investira u eksploataciju resursa“. Evidentno je da „ratovi za energente“ ulaze u novu fazu, a planetarni konformizam modernog doba i velike korporacije ne pitaju za „cijenu“. Danas tu cijenu plaća Niger, ali će sigurno potrebe „velikih“ dovoditi do raznih pučeva i dešavanja naroda. Problem neobrazovanosti i nedostatka osnovnih životnih potreba sa jedne te vječna potreba za resursima sa druge strane upravo nude takvu budućnost. Tužno je da nekada i negdje prirodni resursi donesu više problema nego dobiti. Afrika je upravo takav kontinent, a Niger njen eklatantan primjer.
balkans.aljazeera.net

 

Puč u Nigeru gura EU prema ruskom plinu
Niger, Alžir i Nigerija lani su dogovorili projekt transsaharskog plinovoda prema Europi, koji je potencijalna prilika za EU da diversificira izvore plina

Jesu li vojni puč u Nigeru i svrgavanje predsjednika Muhammada Bazouma pokopali i zadnju nadu zemalja članica EU da budu neovisne o ruskom plinu? Naime, ulazak Nigera u politički i sigurnosni kaos zbog vojnog puča imat će teške posljedice za susjedne arapske zemlje kao što su Alžir i Libija te za Mauritaniju i Sudan, zbog njihova položaja u regiji Sahel, s obzirom na to da su te zemlje bile potencijalni spasitelji EU što se tiče plina. Donedavno ignorirane i u SAD-u i u EU, te tri afričke zemlje, Alžir, Niger i Nigerija, na zamolbu EU u lipnju prošle godine dogovorile su se o projektu započetom prije nekoliko desetljeća, koji predstavlja potencijalnu priliku za Europu da diversificira svoje izvore plina potpisavši Memorandum o razumijevanju za izgradnju transsaharskog plinovoda prema Europi.

Memorandum o razumijevanju
Alžirski ministar energetike Mohamed Arkab potvrdio je da je njegova zemlja potpisala memorandum o razumijevanju s Nigerijom i Nigerom o izgradnji plinovoda preko Sahare te će nastaviti razgovore o realizaciji projekta što je prije moguće. Trošak projekta procjenjuje se na 13 milijardi dolara, a njime bi se moglo transportirati do 30 milijardi kubičnih metara godišnje u Europu. Očekuje se da će se naftovod protezati na četiri tisuće kilometara. Planirano je da plinovod počinje od Warrija u Nigeriji i završava u Hassi R’Melu u Alžiru, gdje će se spojiti na postojeće plinovode koji isporučuju plin u Europu. Ideja je prvi put predložena prije više od 40 godina, a sporazum između triju zemalja potpisan je 2009. godine, no od tada projekt nije doživio nikakav napredak. Alžir je 2021. izvezao 54 milijarde kubičnih metara plina, najviše u Italiju i Španjolsku.

Niger predstavlja važan koridor za Alžir prema srcu Afrike, kao dio njegove strategije povećanja izvoza na afrički kontinent. Posebno su važni projekti poput transsaharske ceste koja povezuje Alžir s Nigerijom preko Nigera, paralelno s optičkom mrežom i plinovodom za transport nigerijskog plina u Europu, koji prolazi kroz dvije zemlje. Osim toga, alžirski kompleks Sonatrach potpisao je u veljači 2022. s Ministarstvom energetike Nigera sporazum o podjeli proizvodnje naftnog polja Kafra na sjeveru zemlje koje je otkriveno 2018. godine, a čije se rezerve procjenjuju na oko 400 milijuna barela. Svi ti sporazumi i strateški interesi postali su ugroženi nakon puča protiv predsjednika Bazouma, koji zemlju može gurnuti u kaos i nestabilnost, slično onome što se događa u Libiji i Maliju.

Alžir prima veliki broj imigranata iz Nigera te ih s vremena na vrijeme deportira u njihovu zemlju prema sigurnosnom sporazumu s Niameyem, no nedavni puč udvostručio bi njihov broj, tim više što je Alžir najbogatija zemlja Sahela koja se za mnoge od njih pretvorila u zemlju stabilnosti, nakon što je bila tranzitna zemlja prema Europi. Stoga je Alžir odmah oštro osudio pokušaj puča u Nigeru, čim je predsjednik Bazoum pritvoren. Mauritanija, koja je bila velika nada EU, nakon puča u Nigeru našla se u poteškoćama i problemu te strahuje od destabilizacije koja bi joj pokopala snove i nade te moguću veliku zaradu od plina. Mauritanija se zbog svoje blizine Europi i strateškog položaja smatra ključnim dobavljačem prirodnog plina, posebno jer zemlje nastoje diversificirati opskrbu plinom kako bi smanjile ovisnost o ruskom plinu. Izvozom plina postat će novi igrač na globalnim energetskim tržištima, koja sve više traže ovaj energent.

Destabilizacija Libije
Mauritanija, iako nema izravnu granicu s Nigerom (Mali ih razdvaja), itekako je zabrinuta zbog pokušaja puča protiv predsjednika Bazouma. Obje su zemlje članice Grupe pet Sahela, koju je formirala Francuska kako bi koordinirala protuterorističke operacije u regiji. Od pet zemalja Sahela samo je Mauritanija ostala vjerna ustavnom demokratskom sustavu i nije vođena vojnim ili državnim režimom. Međutim, okružena pučističkim režimima, postoji bojazan da bi neki od njezinih avanturističkih časnika mogli pokrenuti puč protiv ustavnog sustava, slično kao u Maliju, Nigeru, Burkini Faso, Čadu i Gvineji. Izabrane vlasti u zemljama Sahela padaju jedna za drugom, što zabrinjava Mauritaniju, Alžir i Libiju.

Koliki je energetski potencijal Mauritanije? Mauritanija ima ogromne rezerve ukapljenog plina procijenjene na 110 trilijuna kubičnih stopa, što je stavlja na treće mjesto u Africi, iza Nigerije (207 bilijuna kubičnih stopa) i Alžira (159 trilijuna kubičnih stopa). Mauritanija nadmašuje Egipat, koji ima procijenjene rezerve od 63 trilijuna kubičnih stopa, i Libiju, s oko 55 trilijuna kubičnih stopa. Mauritansko polje Biralah se ističe po najvećem udjelu ovog plina, budući da su njegove rezerve blizu 80 trilijuna kubičnih stopa. Što se tiče nalazišta Turtle, ono ima rezerve od 25 trilijuna kubičnih stopa, a očekuje se da će s njega prva pošiljka biti izvezena krajem ove godine.

Mauritanija nema dovoljno sredstava za ulaganje u vađenje svog novootkrivenog plina, stoga se oslanja na strane investicije i multinacionalne kompanije. Nekoliko europskih kompanija trenutačno je aktivno prisutno u Mauritaniji, posebno BP i Kosmos, koji rade na eksploataciji zajedničkog polja Turtle između Mauritanije i Senegala, s ulaganjima procijenjenim na više od 3 milijarde dolara. Mauritanija je s njima nedavno potpisala ugovor o početku istraživanja i dijeljenju proizvodnje na polju Biralah. Također ima ugovore o istraživanju i proizvodnji plina s drugim stranim tvrtkama u mauritanskom obalnom bazenu, uključujući Shell u partnerstvu s tvrtkom Qatar Energy, te djeluje u blokovima C10 i C2 na moru. Također su povezane s ugovorima o istraživanju u ovoj zemlji tvrtke Capricorn i francusko-američki Total. Ako se nastavi isti europski trend u sljedećim godinama, mauritanski plin će imati stratešku ulogu u kompenzaciji dijela ruskog plina i osiguravanju europske energetske sigurnosti, što će povećati geopolitičku važnost Mauritanije za Europu i svijet. Posebno će tome doprinijeti sektorski projekti s vodikom koje provode tvrtke CWP, Total Energy i druge, s procijenjenim ulaganjima od 60 milijardi dolara.

Libija, koja je već iskusila nestabilnost u Nigeru posljednjih godina, jer je patila od sudjelovanja naoružanih skupina iz Nigera, ovog puta strahuje da bi vojni puč u Nigeru mogao utjecati na destabilizaciju Libije koju je nedavno posjetila talijanska premijerka Giorgia Meloni, samo nekoliko dana nakon posjeta Alžiru, gdje je sklopila sporazum o pojačanoj energetskoj suradnji te dogovorila investiciju vrijednu osam milijardi dolara za opskrbu libijskim plinom. Meloni je u Tripoliju, s predsjednikom međunarodno priznate libijske vlade Abdulhamidom Al Deibahom sklopila sporazum o energetskoj suradnji Libijske nacionalne naftne kompanije (NOC) i talijanskog energetskog diva ENI, koji će uložiti osam milijardi dolara u razvoj eksploatacije prirodnog plina. 25-godišnji ugovor obvezuje Libiju na isporuku 22 milijuna kubičnih metara plina dnevno što je najvažniji ugovor u posljednjem tromjesečju za energetski sektor te sjevernoafričke zemlje. Italija ulaže intenzivne napore da ruski plin zamijeni isporukama uglavnom iz sjeverne Afrike.
www.vecernji.hr

Bob Lazar postao je poznat 1989. kada je tvrdio da je radio na obrnutom inženjeringu izvanzemaljske tehnologije u tajnom vladinom postrojenju zvanom S-4, za koje je rekao da se nalazi u blizini Područja 51 u Nevadi, SAD. Iznio je te tvrdnje u intervjuu s istraživačkim novinarom Georgeom Knappom koji je emitiran na lasvegaškoj televizijskoj postaji KLAS-TV u studenom 1989. Intervju je od tada postao poznat kao "snimka Boba Lazara" ili "Intervju Boba Lazara iz 1991."

U intervjuu, Lazar je raspravljao o svojim navodnim iskustvima na S-4, gdje je tvrdio da je radio na letjelici vanzemaljskog podrijetla nalik letećem tanjuru. Tvrdio je da je letjelicu pokretao misteriozni element nazvan "Element 115", koji joj je omogućio da proizvede vlastito gravitacijsko polje i postigne nevjerojatne brzine.

Intervju je izazvao mnogo kontroverzi i nagađanja, pri čemu su mnogi ljudi podržavali i opovrgavali Lazarove tvrdnje. Neki su kritizirali Lazarov nedostatak dokaza i nedosljednosti u njegovoj priči, dok su drugi tvrdili da su ga vladini agenti možda diskreditirali ili mu prijetili da šuti o povjerljivim informacijama.

Intervju s Bobom Lazarom iz 1991. postao je značajan dio učenja o NLO-ima i teorija zavjere vezanih uz vladino zataškavanje vanzemaljske tehnologije. Međutim, važno je napomenuti da Lazarove tvrdnje nisu neovisno provjerene i nema znanstvenih dokaza koji bi poduprli postojanje izvanzemaljske letjelice ili Elementa 115 kako je on opisao.

Kao i sa svim izvanrednim tvrdnjama, bitno im je pristupiti s kritičkim i skeptičnim načinom razmišljanja, te oslanjati se na vjerodostojne izvore i istraživanja utemeljena na dokazima. Slučaj Boba Lazara i dalje je predmet rasprave i fascinacije za mnoge entuzijaste i istraživače NLO-a.

Slaba i jaka gravitacijska sila
"Slaba" i "jaka" gravitacija izrazi su koji se koriste za opisivanje relativne snage gravitacijskih sila između tijela. Ovi pojmovi se obično koriste u kontekstu interakcija između subatomskih čestica.

Slaba gravitacija: Slaba gravitacija odnosi se na relativno slabiju silu gravitacije u usporedbi s drugim temeljnim silama u prirodi. U Standardnom modelu fizike čestica, koji opisuje temeljne sile i čestice, gravitacija se smatra jednom od četiri temeljne sile, zajedno s elektromagnetizmom, jakom nuklearnom silom i slabom nuklearnom silom. Među tim silama gravitacija je daleko najslabija. Snaga slabe gravitacije je otprilike 10^36 puta slabija od elektromagnetske sile, koja upravlja interakcijama između nabijenih čestica.

Jaka gravitacija: Jaka gravitacija, s druge strane, nije izraz koji se koristi u istom smislu kao slaba gravitacija. Izraz "jaka gravitacija" ponekad se kolokvijalno koristi za opisivanje ekstremnih gravitacijskih okruženja, poput onih u blizini masivnih objekata poput crnih rupa. U blizini crne rupe, gravitacijska sila postaje toliko jaka da može značajno iskriviti prostor-vrijeme, stvarajući intenzivne gravitacijske sile koje mogu saviti svjetlost i utjecati na objekte u blizini.

U kontekstu fizike čestica, "snažna nuklearna sila" temeljna je sila koja djeluje između kvarkova, građevnih blokova protona i neutrona unutar atomskih jezgri. Jaka nuklearna sila odgovorna je za držanje kvarkova na okupu kako bi formirali te čestice. Ona je najjača od svih fundamentalnih sila i djeluje na vrlo kratkim udaljenostima unutar atomske jezgre.

Ukratko, slaba gravitacija odnosi se na relativno slabu silu gravitacije u usporedbi s drugim fundamentalnim silama, dok se jaka gravitacija često koristi za opisivanje ekstremnih gravitacijskih okruženja poput onih u blizini crnih rupa. Izraz "jaka gravitacija" ne koristi se za opisivanje snage same gravitacijske sile u usporedbi s drugim silama.

Dvije vrste gravitacije A i B
Bob Lazar je u svojim tvrdnjama spomenuo dvije vrste gravitacije. Prema njegovim izjavama, Gravity A i Gravity B dio su pogonskog sustava za koji je rekao da je naišao dok je radio na navodnoj izvanzemaljskoj letjelici u tajnom vladinom objektu u blizini Područja 51.

Gravitacija B, kako je opisao Lazar, normalna je gravitacijska sila s kojom smo upoznati na Zemlji. Ponaša se kao normalna gravitacija i ono je što drži objekte prizemljenima i određuje kako objekti padaju prema površini Zemlje.

S druge strane, kaže se da je Gravity A drugačija i naprednija gravitacijska sila koju proizvodi ili njome manipulira pogonski sustav svemirske letjelice. Lazar tvrdi da je Gravity A "val" ili "puls" koji generira reaktor letjelice i da se koristi za "savijanje" prostor-vremena oko letjelice. Ovo savijanje prostor-vremena, prema Lazaru, omogućuje letjelici da postigne nevjerojatno velike brzine i manevrira na načine koji bi bili nemogući s konvencionalnim pogonskim sustavima. Gravity A je zapravo jaka nuklearna sila koja se nalazi oko elementa 115 te se gravitacijsko polje A pojačava rezonatorima dok se ne poništi djelovanje Gravity B odnosno gravitacije koju poznajemo.

Važno je naglasiti da su Lazarove tvrdnje vrlo kontroverzne i nisu potkrijepljene vjerodostojnim dokazima ili znanstvenim istraživanjima. Manipulacija s jakom nuklearnom silom ili Gravitacije A, kako je opisao Lazar, nadilazi naše trenutno znanstveno razumijevanje gravitacije i fizike. Kao takve, glavne strujaške znanstvene zajednice njegove tvrdnje smatraju spekulativnima s nedostatkom znanstvene osnove.

Kako pojačati gravitacijsko polje pomoću elementa 115?
Nema javnih znanstvenih dokaza koji bi poduprli postojanje Elementa 115 koji ima bilo kakva izvanredna svojstva povezana s pojačavanjem jake nuklearne sile, gravitacijskih polja A ili omogućavanjem naprednih pogonskih sustava.

Koncept da se Element 115 koristi kao izvor gravitacijskog polja A za napredne svemirske letjelice iznio je Bob Lazar 1990-ih. Međutim, njegove su tvrdnje vrlo kontroverzne i nisu potkrijepljene vjerodostojnim dokazima ili znanstvenim istraživanjem. Element 115, također poznat kao Moscovium, sintetski je element koji je prvi put sintetiziran 2003. i ima vrlo kratko vrijeme poluraspada, što ga čini neprikladnim za bilo kakvu praktičnu primjenu kao izvor energije.

Ideja o pojačavanju jake nuklearne sile, gravitacijskih polja A ili postizanju napredne propulzije pomoću egzotičnih materijala tema je koja spada u područje teorijske fizike i spekulativne tehnologije. Do sada nije otkriven nijedan poznati materijal ili element koji može pojačati gravitacijska polja na način koji bi omogućio praktična putovanja u svemir ili napredne pogonske sustave. Antimaterija je izvor energije koja napaja uređaj koji pojačava djelovanje jake nuklearne sile, gravitacijskog polja A dok se antimaterija dobije raspadom elementa 116 u element 115 i to u reaktoru letjelice.

Važno je odvojiti činjenice od fikcije i osloniti se na znanstveno potvrđene informacije kada se raspravlja o takvim temama. Izvanredne tvrdnje zahtijevaju izvanredne dokaze i sve dok ne postoje vjerodostojni znanstveni dokazi koji podupiru te koncepte, treba ih smatrati spekulativnim ili izmišljenim, a ne dokazanom tehnologijom.

Gravitacijski pojačivači za napredne pogonske sustave
Spekulativni pojačivači gravitacije za naprednu propulziju su teorijski koncepti koji predlažu načine za manipuliranje ili pojačavanje gravitacijskih sila kako bi se postigla propulzija. Te se ideje često istražuju u znanstvenoj fantastici i spekulativnim raspravama o naprednom svemirskom putovanju. Međutim, ključno je razumjeti da su ti koncepti trenutno izvan našeg znanstvenog razumijevanja i tehnoloških mogućnosti.

Neke spekulativne ideje o gravitacijskim pojačivačima u naprednom pogonu uključuju:

Egzotična tvar: Neke teorije predlažu da bi se korištenje egzotične materije s negativnom gustoćom energije moglo koristiti za stvaranje efekta gravitacijskog odbijanja. Ta bi se negativna energija suprotstavila normalnoj pozitivnoj energiji materije i stvorila odbojnu gravitacijsku silu.

Gravitacijski valovi: Manipuliranje gravitacijskim valovima, koji su valovi u prostor-vremenu, teoretski bi moglo stvoriti učinak pogona. Međutim, gravitacijski valovi su iznimno slabi, a njihova kontrola za praktičan pogon ostaje značajan izazov.

Gravitomagnetizam: Ovaj koncept uključuje korištenje rotirajućih masa za stvaranje "gravitomagnetskog" polja, koje bi potencijalno moglo utjecati na kretanje obližnjih objekata.

Umjetne crne rupe: Spekulativne ideje predlažu korištenje svojstava crnih rupa, poput njihove snažne gravitacijske sile, za pogon. Međutim, stvaranje i upravljanje umjetnim crnim rupama trenutno je daleko izvan naših tehnoloških mogućnosti.

Kvantna gravitacija: Neke teorije sugeriraju da bi dublje razumijevanje kvantne gravitacije moglo dovesti do otkrića novih načina za manipuliranje gravitacijskim silama, potencijalno omogućavajući napredne pogonske sustave.

Važno je naglasiti da su ovi spekulativni gravitacijski pojačivači trenutno čista pretpostavka i nisu potkrijepljeni nikakvim eksperimentalnim dokazima ili utvrđenim fizikalnim principima. Dok nastavljamo istraživati i širiti svoje razumijevanje svemira, nova otkrića mogu pružiti uvid u prirodu gravitacije i njezine manipulacije. Međutim, za sada te ideje ostaju čvrsto u domeni znanstvene fantastike i teorijske fizike.

Alternativni pogonski sustavi
Napredni propulzijski sustavi su teoretske ili eksperimentalne propulzijske tehnologije koje nadilaze tradicionalne kemijske propulzije koje se koriste u raketama i mlaznim motorima. Namijenjeni su postizanju većih brzina, veće učinkovitosti i potencijalno omogućavanju međuzvjezdanog putovanja. Neki od naprednih koncepata i tehnologija pogona koji su predloženi ili se istražuju uključuju:

Nuklearni toplinski pogon (NTP): NTP koristi nuklearne reaktore za zagrijavanje pogonskog goriva, kao što je tekući vodik, i njegovo izbacivanje pri velikim brzinama za stvaranje potiska. NTP nudi veći specifični impuls (učinkovitost) u usporedbi s kemijskim raketama, što bi moglo značajno smanjiti vrijeme putovanja do udaljenih odredišta.

Ionski pogon: Ionski pogonski sustavi koriste električki nabijene čestice (ione) za stvaranje potiska. Imaju vrlo visok specifični impuls, što znači da mogu postići velike brzine tijekom vremena, ali pružaju nizak potisak i prikladniji su za dugotrajne misije poput istraživanja dubokog svemira.

Solarna jedra: Solarna jedra koriste pritisak fotona sa Sunca za stvaranje potiska. Nude kontinuirano ubrzanje bez potrebe za gorivom, što ih čini prikladnima za misije na velikim udaljenostima.

Pogon antimaterije: Antimaterija je teoretski oblik materije koja anihilira s normalnom materijom kako bi oslobodila energiju. Ako se iskoristi, pogon antimaterije mogao bi dati iznimno visok specifični impuls, ali izazov leži u stvaranju i skladištenju antimaterije u dovoljnim količinama.

Magnetsko jedro (Magnetic Sail): Magnetsko jedro koristi magnetska polja za interakciju sa solarnim vjetrom ili međuzvjezdanim medijem, stvarajući potisak i usporavajući letjelicu.

Nuklearni pulsni pogon (projekt Orion): Koncept iz 1960-ih, projekt Orion je predložio korištenje nuklearnih eksplozija za pogon svemirske letjelice, pružajući veliki potisak za međuplanetarna putovanja.

EmDrive: EmDrive je vrlo kontroverzan koncept koji sugerira da zatvoreni metalni konus, kada se napaja mikrovalovima, proizvodi potisak bez pogonskog goriva. Međutim, smatra se da ovaj koncept narušava očuvanje momenta i nije ga široko prihvatila znanstvena zajednica.

Važno je napomenuti da su mnogi od ovih naprednih koncepata propulzije još uvijek u teoretskoj ili eksperimentalnoj fazi i suočavaju se sa značajnim tehničkim izazovima. Međuzvjezdana putovanja posebno zahtijevaju revolucionarna otkrića u pogonskoj tehnologiji kako bi se prevladale ogromne udaljenosti i vremenski razmaci koji su uključeni.

Istraživanje naprednih pogonskih sustava se nastavlja, a otkrića u tim tehnologijama mogla bi potencijalno revolucionirati istraživanje svemira u budućnosti. Međutim, za sada, kemijske rakete ostaju najpraktičniji i najrašireniji pogonski sustav za većinu svemirskih misija.

Spekulativni pogonski sustavi
Spekulativni pogonski sustavi su teorijski ili izmišljeni koncepti koji nadilaze naše trenutno znanstveno razumijevanje i tehnološke mogućnosti. Te se ideje često istražuju u literaturi znanstvene fantastike, filmovima i drugim oblicima spekulativne fikcije. Iako mogu biti fascinantni i maštoviti, ne temelje se na trenutno poznatim fizikalnim principima ili tehnologiji.

Neki primjeri spekulativnih pogonskih sustava uključuju:

Warp pogon: Proslavljen po seriji "Zvjezdane staze", warp pogon omogućuje svemirskim brodovima da putuju brže od brzine svjetlosti savijanjem ili savijanjem prostor-vremena. Ovaj se koncept temelji na teorijskoj fizici, posebice na ideji "iskrivljenja" prostora kako bi se postiglo putovanje brže od svjetlosti. Za sada, to ostaje samo teoretski i suočava se sa značajnim izazovima, kao što je potreba za ogromnim količinama egzotične materije s negativnom gustoćom energije.

Hipersvemir: Često opisivan u znanstvenoj fantastici, hipersvemir je alternativna dimenzija ili prostor koji omogućuje putovanje brže od svjetlosti. Služi kao prečac kroz normalni trodimenzionalni prostor, omogućujući brzo međuzvjezdano putovanje.

Crvotočine: Crvotočine su teoretski prolazi kroz prostor-vrijeme koji bi mogli stvoriti prečace za duga putovanja kroz svemir. Ulazak u crvotočinu potencijalno bi mogao omogućiti trenutno putovanje između udaljenih točaka u svemiru.

Kvantni vakuumski potisnici: Neki spekulativni koncepti uključuju korištenje energije kvantnog vakuuma ili energije nulte točke za stvaranje potiska i postizanje pogona bez ikakvog pogonskog goriva.

Alcubierre Drive: Nazvan po fizičaru Miguelu Alcubierreu, ovaj koncept uključuje sažimanje prostora ispred letjelice i širenje prostora iza nje kako bi se postiglo putovanje brže od svjetlosti. Oslanja se na negativnu energiju i egzotičnu materiju, za koje se trenutno ne zna da postoje u potrebnim količinama.

Gravitacijska praćka: spekulativni koncept koji uključuje korištenje gravitacijskih sila masivnih objekata poput crnih rupa za "ispucavanje" svemirske letjelice ekstremno velikim brzinama.

Bitno je zapamtiti da su ovi spekulativni pogonski sustavi prvenstveno proizvod kreativne mašte i služe kao fascinantni elementi pripovijedanja. Dok neki od ovih koncepata mogu biti inspirirani teoretskom fizikom, oni ostaju izvan naših trenutnih tehnoloških mogućnosti i znanstvenog razumijevanja. Kako nastavljamo napredovati u znanosti i tehnologiji, neke od ovih ideja mogle bi potaknuti nova istraživanja i postati osnova za buduća otkrića u pogonskim sustavima.

Autor: Chat GPT & Dario Hrastović, dipl.ing.stroj.

Plastika je plastika – a nije. Ima mnogo vrsta plastike. Zato se teško, jako teško, reciklira. Između polietilena i parafina nema kemijske razlike, ili – točnije – polietilen i parafin razlikuju se samo po molekularnoj težini (relativnoj molekulskoj masi), tj. broju n u CH3-(CH2)n-CH3, formuli linearnog (HDPE) polietilena. (Obični polietilen, PE, ima razgranate lance.) Polietilenska vrećica može se taliti i pretaljivati poput parafinske svijeće. No samo „na papiru“, u laboratorijskim uvjetima. I nisu sve plastične mase poput polietilena.

Isto ime, no druga tvar, druga molekulska struktura. Općenito govoreći, umjetni se polimeri dijele na plastomere ili termoplaste i duromere. Polimeri prve vrste mogu se, poput polietilena, taliti. Polimeri druge vrste, duromeri (bakelit, epoksidne smole, poliuretanske pjene) ne mogu. Posljedica: polimeri prve vrste se mogu a polimeri druge se ne mogu reciklirati. Uzrok tome je, jasno, razlika u strukturi jer plastomeri imaju lančane molekule, a duromeri umrežene.

No to je samo pola priče. Većina plastičnog otpada, kojeg odvajamo zato da ne završi pod slojem zemlje na odlagalištu, na kraju će tamo ipak završiti. Žalosno ali istinito: samo se 9 % na svijetu proizvodne plastike reciklira. Razlog tome nije samo to što se plastični otpad nedovoljno odvaja. Glavni razlog je, kao što rekoh, u kemiji. Za to međutim nije kriva samo termoplastika.

Najveći krivac za takvo stanje stvari jesu kompozitni materijali, materijali koji se ne sastoje samo od jedne čiste tvari. Polimeri su puni dodataka – od drugih polimera i keramike do krede, kaolina, gipsa, aluminijava hidroksida, pigmenata i ugljičnih vlakana – da bi im se svojstva prilagodila primjeni. Još gore (ili možda bolje?) je da se 72 % proizvedenih kompozitnih materijala temelji na duromerima, na polimerima koji se ionako ne mogu reciklirati. Takve materijale međutim ne možemo izbjeći jer se od njih izrađuje unutrašnjost automobila i, u novije vrijeme, njihove karoserije. Čamci, barke, brodice svake vrste također se izrađuju od kompozitnog materijala, naime fiberglasa, staklenih vlakana učvršćenih epoksidnom smolom. Ironijom sudbine (ili tehnologije) od fiberglasa se izrađuju i lopatice „ekoloških“ vjetroelektrana, a to znači da se one nakon što se istroše zakopavaju, a ne recikliraju.

Nisu samo duromeri i kompozitni materijali krivi što se (sva) plastika ne može reciklirati. Problem je i u nečistoj plastici koja se odlaže u žute vrećice i kontejnere – zato treba dobro čitati upute komunalaca. Ipak, i uz najbolju volju i ekološku svijest građana, svi se plastomeri ne mogu povratiti u izvorno stanje. Problem je u tome što su međusobno pomiješani, pa kada se pretaljuju od njih se ne može dobiti čista tvar, samo jedan (čisti) plastomer. Samo pet postotaka polimliječne kiseline (polylactic acid, PLA) u polietilentereftalatu (PET) čini ga tehnološki neupotrebrljivim – a PLA se upotrebljava zbog toga što je biorazgradiv!

Ima li tome lijeka? Ima. On se vidi već iz gole statistike. U Sjedinjenim Državama 8 % plastike (od 35.370 tona koliko je se u toj zemlji godišnje proizvede) se reciklira, a 76 % završi na smetištu. Što je s onih preostalih 16 % otpadne plastike (5.660 tona godišnje)? Gdje ona završava? Što se s njom događa?

Odgovor je: spaljuje se. Iako je spaljivanje bolje od deponiranja, od bacanja na smetište, tehnološki postupak spaljivanja je daleko od toga da bismo s njime bili sasvim zadovoljni. Problem otrovnih plinova, prije svega dioksina, može se riješiti pročišćavanjem dima, no pitanje je koliko je spaljivanje ekonomski i ekološki isplativo. Proračuni naime pokazuju da kada bi se sav plastični otpad u Sjedinjenim Državama spaljivao, a dobivena toplina pretvarala u električnu energiju, na takav bi se način moglo zadovoljiti samo 4 % potreba za električnom strujom. Usto, svako spaljivanje, pa tako i spaljivanje plastičnog otpada, proizvodi CO2, staklenički plin. Stoga je teško govoriti o plastici kao ekološkom gorivu.

Otpadna se plastika može mnogo bolje iskoristiti ako se kemijski preradi. Postupak krekiranja (cracking) kojim se, djelovanjem tlaka i temperature (piroliza), velike molekule pretvaraju u male, poznat je u naftnoj industriji već stotinu godina. Kada se primijeni na smjesu polimera, dobivaju se ugljikovodici koji se mogu koristiti kao gorivo na dizelske motore, no slabije od onog proizvedenog od nafte budući da ima 1 – 14 % manju specifičnu energiju. Kada bi se sva plastika koja se ne može reciklirati prerađivala u plinsko ulje, ono bi moglo zamijeniti 15 % dizelskog goriva. Tako barem govore podaci za Sjedinjene Države.

Je li 15 % mnogo ili malo? Sve je relativno ili, pučki rečeno, sve je onako kako se uzme. No jedno je jasno: da bi se riješio problem otpadne plastike treba razvijati tehnologije za njezinu kemijsku preradu. Dug je to put, ali drugoga nema.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije i povijesti znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 3000 znanstveno-popularnih članaka te 13 znanstveno-popularnih knjiga. Krajem prošle godine mu je izašla još jedna, „Kemija – muza arhitekture“, koju je napisao u koautorstvu s arhitektom Zvonkom Pađanom.
www.bug.hr

Koliko su opravdano „nećemo spalionice“ i „ne u mome dvorištu“ pokazuju istraživanja utjecaja spalionice otpada na kvalitetu zraka u talijanskom gradu Desiju.

Lebdeće čestice (da ne kažem prašina u zraku), dušikovi oksidi, kadmij, dioksini i furani – sve su to strašna imena kojima danas strašimo ljude kao što smo nekoć (a možda i danas?) strašili djecu pričama o zločestom vuku, Babi Jagi i Babi Rogi i tko zna kakvim sve ne vukodlacima i inim čudovištima koja vrebaju iz šume i vode. Sve su to toksične i kancerogene tvari, a posebice su strašni dioksini (točnije: klorni derivati dibenzo-p-dioksina) i benzofurani (PCDD/F), ne samo zbog svoje kancerogenosti nego i zbog činjenice da se dobro otapaju u mastima, pa se teško izlučuju iz tijela. Rekord u tom smislu drži 1,2,3,6,7,8-HxCDD, kojem treba 13,1 godina da bi mu se koncentracija u mastima smanjila za polovicu. Ako se njime jednom otrujete, nećete ga se više nikad riješiti!

U školi se uči da spaljivanjem organske tvari nastaje ugljikov dioksid i voda, a ponekad i dušik te “pepeo” (mineralni, anorganski ostatak). No tako nešto događa se samo u laboratoriju i, moram reći, da su se kemičari 18. (Lavoisier) i 19. stoljeća (Liebig) sve do našeg Mareka u 20. stoljeću i te kako namučili da smisle postupak i naprave uređaj koji će svaki organski spoj pretvoriti u dva ili tri plina (CO2, H2O i možebitno N2) kako bi potom iz njihova omjera mogli odredili molekulsku formulu kemijskog spoja. U stvarnosti ni oksidacija ni karbonizacija organskih spojeva ne ide do kraja. Nepotpunim izgaranjam nastaje smjesa svega i svačega, a to “sve i svašta” utječe na naše zdravlje. U tome prednjače spalionice otpada već po naravni stvari: svaki tehnološki postupak treba prilagoditi sirovini. A što činiti kad je sirovina – poput gradskog otpada – vrlo heterogena, a usto i varijabilna. I što sad?

Treba zabraniti izgradnju novih spalionica otpada, a stare zatvoriti. Eh… Ili je bolje – kao što su učinila trojica talijanskih znanstvenika – istražiti koliko spalionice otpada stvarno onečišćuju zrak. I evo rezultata, objavljenog u časopisu Detritus pod naslovom “The actual impact of waste-to-energy plant emissions on air quality: a case study from northern Italy”. Kako se može naslutiti iz naslova, znanstvenici su istražili jednu spalionicu otpada (waste-to-energy plant). Riječ je o spalionici u lombardijskom gradu Desiju nedaleko Milana koja proizvodi 45 tona vodene pare na sat te je koristi za proizvodnju električne energije (8 MW) te tople vode za stanovnike Desia i tri obližnja naselja. Uz gradsko smeće (77 %) u spalionici se spaljuju i druge vrste otpada, prije svega otpad iz tvorničkih pogona i medicinskih ustanova.

Spalionica proizvodi mnogo manje štetnih plinova nego što je zakonom dozvoljeno. Lebdećih čestica promjera10 mikrometra (PM10) izbacuje samo 1,4 – 72,7 grama na sat (srednja vrijednost 20,9 g/h) od dozvoljenih 1100 g/h, kadmija 4,5 – 29,4 mg/h (srednja vrijednost 22,2 mg/h, dozvoljeno 5500 mg/h) te dioksina i furana 1,8 – 110,2 ng/h (srednja vrijednost 39,8 ng/h) prema dozvojenih 11.000 ng/h. Jedino gdje se donekle približava maksimalno dozvoljenoj vrijednosti (22 kg/h) jesu dušikovi oksidi (0,22 – 14,54 kg/h). Je li opasno živjeti u blizini dimnjaka? Svakako nije zdravo, jer ako uzmemo da dnevno primamo 0,1 ng dioksina, spalionica ima potencijal za trovanje 10.000 ljudi.

Tako napisano zvuči grozno, no neće svi dioksini, razumije se, završiti u ljudskim plućima. Spalionica se nalazi na periferiji grada, a Lombardija je vjetrovita pokrajina. No ono najvažnije, na što su autori spomenutog rada obratili najveću pozornost, je usporedba onečišćivača zraka u Desiju – jer spalionica nije, razumije se, jedini izvor lebdećih čestica, dušikovih oksida, kadmija i dioksina. Zrak se onečišćuje svime što gori, od kućnih ognjišta i tvorničkih pogona do automobila i poljoprivrednih strojeva.

Kada se sve to uzme u obzir dobiva se sasvim druga slika. Najveći onečišćivač zraka je cestovni promet. On je krivac za koncentraciju lebdećih čestica u iznosu 2-3 μg/m3, dušikovih oksida 6-10 μg/m3, kadmija 0,02-0,03 ng/m3 te dioksina i furana 0,5-1 fg/m3. Kada to usporedimo s doprinosom spalionice (maksimalno 0,00035 μg/m3 za PM10, 0,07 μg/m3 za NOx, 0,0004 ng/m3 za Cd i 0,0007 fg/m3 za PCDD/F), vidimo da se radi o 100 – 10.000 puta manjim vrijednostima. Jednostavno govoreći, utjecaj spalionice otpada na kvalitetu zraka je zanemariv.

A što reći onima koji dižu toliko buke oko spalionice? Ako vam je toliko stalo do kvalitete zraka, bolje biste učinili da svoj benzinski automobil zamijenite električnim ili – još bolje – da se na posao vozite biciklom ili idete pješice.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor stotinjak znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te, naravno, Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 15 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.
www.bug.hr

Najnovija "protonska baterija" australskog Sveučilište RMIT ima veliki potencijal i mogla bi promijeniti način opskrbe domova, vozila i uređaja električnom energijom, bez ekoloških izazova vezanih uz odlaganje litij-ionskih baterija. Ova baterija, predstavljena u Journal of Power Sources, radi pomoću karbonske elektrode za pohranjivanje vodika izdvojenog iz vode, funkcionirajući poput vodikove gorive ćelije za proizvodnju električne energije. "Glavni sastojak protonske baterije je ugljik kojeg ima u izobilju, dostupan je u svim zemljama i jeftin je u usporedbi s resursima potrebnim za druge vrste punjivih baterija kao što su litij, kobalt i vanadij", objašnjavaju australski istraživači.

Proces punjenja protonske baterije uključuje cijepanje molekula vode kako bi se proizveli protoni koji se vežu s ugljičnom elektrodom. Ova metoda zaobilazi korake koji troše energiju pohranjivanja plinovitog vodika pod visokim tlakom i naknadnog ponovnog cijepanja tih molekula plina u gorivim ćelijama. Tijekom pražnjenja, protoni se oslobađaju iz ugljične elektrode i spajaju s kisikom iz zraka u vodu, generirajući energiju.

Protonska baterija već je sada specifikacijama konkurentna, ugljično neutralna zamjena za litij-ionske baterije, a RMIT će bateriju dodatno usavršiti u suradnji s talijanskim dobavljačem automobilskih komponenti Eldor, s kojim na ovom projektu radi već pet godina. Baterija uz to nije ekološki zahtjevna jer se na kraju njenog životnog vijeka sve komponente i materijali mogu obnoviti, ponovno upotrijebiti ili reciklirati.
www.bug.hr

Putem ovog Poziva na dostavu projektnih prijedloga „Izgradnja, dogradnja, rekonstrukcija i opremanje predškolskih ustanova, drugi Poziv“ (u daljnjem tekstu: Poziv) definiraju se ciljevi, kriteriji i postupci za dodjelu bespovratnih sredstava namijenjenih provedbi projekata koje se financiraju iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026. (u daljnjem tekstu: NPOO).

Predmet Poziva: Ulaganje u izgradnju, dogradnju, nadogradnju, rekonstrukciju, adaptaciju i opremanje predškolskih ustanova

Svrha (cilj) Poziva: Osigurati infrastrukturne i materijalne kapacitete za povećanje dostupnosti ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj

Stopa sudjelovanja u ranom i predškolskog odgoju i obrazovanju (RPOO) u Hrvatskoj još je uvijek među najnižima u EU. U razdoblju od 2004. do 2016. broj je djece koja pohađaju redovne vrtićke ili jasličke programe u Hrvatskoj porastao za 37,2%, dok je broj dječjih vrtića porastao za 34,7%. U kontekstu smanjivanja veličine generacija djece predškolske dobi u Hrvatskoj, to je rezultiralo znatnim rastom obuhvaćenosti djece redovnim predškolskim programima u istom razdoblju − s 13,4% na 21,4% u djece jasličke dobi te s 41,2% na 59,2% u djece vrtićke dobi. Ipak, postignuta razina je i nadalje znatno ispod barcelonskih ciljeva, koje je postavila EU (33% djece jasličke i 90% djece vrtićke dobi obuhvaćeno RPOO), odnosno cilja Europskog prostora obrazovanja (96% djece između treće godine života i polaska u osnovnu školu obuhvaćeno predškolskim programima).

Međunarodna istraživanja poput TIMSS-a (Trends in International Mathematics and Science Study) i PISA-e (Programme for International Student Assessment) pokazuju kako su učenici koji su dulje vrijeme (tri ili više godina) pohađali predškolsku ustanovu ostvarili bolje prosječne rezultate nego njihovi vršnjaci koji su predškolsku ustanovu pohađali jednu godinu ili kraće (TIMSS 2011. i 2015.), odnosno da 15-godišnjaci koji su bili uključeni u odgojno-obrazovne programe u ranoj i predškolskoj dobi postižu bolje rezultate na testovima (PISA 2015.).
Dodatno, u Hrvatskoj postoje izrazite i sustavne regionalne razlike u obuhvatu djece ranim i predškolskim programima, što produbljuje jaz među djecom obzirom na njihov socioekonomski položaj. Naime, najnovija istraživanja TIMSS-a pokazuju kako u Hrvatskoj učenici koji dolaze iz kućanstava boljeg socioekonomskog statusa postižu statistički značajno više rezultate od onih u nepovoljnom socioekonomskom položaju Kad je riječ o regionalnim razlikama, raspon obuhvaćenosti djece jasličkim programima u županijama 2016. kretao se od 5,6 do 40,4%, a vrtićkim programima od 24,4 do 82,8%. Prostorna dostupnost vrtića osobito je problematična u ruralnim krajevima te manjim i slabije razvijenim JLS-ovima.

Jedna od ključnih investicija ulaganja u odgojno-obrazovnom sustavu u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti je izgradnja kapaciteta za dodatnih 22.500 mjesta u predškolskim ustanovama kako bi se povećao obuhvat djece koja sudjeluju u (RPOO) u dobi od tri godine do polaska u školu sa 76,3% na 90%.

Nadalje, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju (NN 57/2022), članak 50., stavak 1., određeno je da se u državnom proračunu mogu osigurati sredstva nužna za završetak investicija financiranih iz projekata Europske unije za izgradnju dječjih vrtića kojima je osnivač jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a koji se nalaze na područjima jedinica koje su prema vrijednosti indeksa razvijenosti ispodprosječno rangirane, dok je u stavku 2. istog članka navedeno da se u državnom proračunu osiguravaju sredstva za fiskalnu održivost dječjih vrtića čiji je osnivač jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave na temelju mjerila i kriterija koje uredbom propisuje Vlada Republike Hrvatske. Stoga je ovo ulaganje prilika za omogućavanje dostupnosti kvalitetnog predškolskog odgoja i obrazovanja svoj djeci u Hrvatskoj bez obzira na socioekonomski status. Sredstva za financiranje fiskalne održivosti dječjih vrtića planirana su u državnom proračunu, novi model financiranja bit će izrađen do kraja ožujka, a u primjeni od rujna 2023. godine.

Financijska alokacija i iznos bespovratnih sredstava
Bespovratna sredstva dodjeljuju se putem otvorenog postupka dodjele i iznose 51.022.570,00EUR.

Ukupan raspoloživ iznos bespovratnih sredstava za dodjelu u okviru ovog Poziva je 51.022.570,00 EUR osiguran u Državnom proračunu RH iz Mehanizma za oporavak i otpornost u sklopu NPOO.

Zadržava se pravo ne dodijeliti sva raspoloživa sredstva u okviru ovog Poziva. Najniži, odnosno najviši iznos bespovratnih sredstava koji se može dodijeliti pojedinom projektu iznosi:
- najniži iznos 95.561,00 EUR
- najviši iznos 4.778.021,00 EUR.

Najveći mogući iznos po dnevnom boravku je 191.121,00 EUR. Iznos bespovratnih sredstava po pojedinom projektnom prijedlogu određuje se sukladno kategoriji ulaganja.

Najveći broj dnevnih boravaka prihvatljiv za financiranje je broj novih dnevnih boravaka koji zajedno s postojećim kapacitetima obuhvaća svu živorođenu djecu u dobi za vrtić na području prijavitelja prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS).

Prijavitelj se obvezuje iz vlastitih sredstva ili osiguravanjem financiranja na drugi način (sredstvima koja ne predstavljaju sredstva Unije) osigurati:
- sredstva za financiranje razlike između iznosa ukupnih prihvatljivih troškova projekta te iznosa bespovratnih sredstava;
- sredstva za financiranje ukupnih neprihvatljivih troškova projektnog prijedloga.

Obaveze koje se odnose na državne potpore/potpore male vrijednosti (de minimis potpore) ne odnose se na projekte koji će biti financirani u okviru ovog Poziva.

(Državne) potpore nisu prisutne u slučaju kada su ispunjeni sljedeći uvjeti:
Sredstva koja se dodjeljuju u okviru ovog fonda ne predstavljaju državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU, budući da su ispunjeni sljedeći uvjeti:
- rani i predškolski odgoj i obrazovanje, osnovno i srednje obrazovanje, kao i visoko obrazovanje je organizirano u okviru nacionalnog obrazovnog sustava, financirano i nadzirano od strane države;
- utemeljenjem i održavanjem sustava javnog obrazovanja i financiranog uglavnom ili u potpunosti iz javnih sredstava, a ne od strane učenika, studenata i njihovih roditelja, država nema namjeru tražiti naknadu već obavlja aktivnosti kao servis građana u područjima društvene, kulturne i obrazovne sfere;
- svaka nabava roba, radova i/ili usluga od stane korisnika bit će provedena prema Zakonu o javnoj nabavi (NN 120/16);
- infrastruktura će se upotrebljavati gotovo isključivo za negospodarsku djelatnost, a neki će dijelovi infrastrukture u potpunosti ili djelomično biti korišteni za sporedne ekonomske aktivnosti (npr. edukacija za odrasle, tečajevi, prekvalifikacije, priprema obroka, smještaj i slične usluge koje se naplaćuju). Smatra se da je moguće da se na njezino financiranje u cijelosti ne primjenjuju pravila o državnim potporama, pod uvjetom da gospodarska namjena ostane isključivo sporedna, odnosno da je to djelatnost koja je izravno povezana s upravljanjem infrastrukturom i potrebna za njega, ili neodvojivo povezana s njezinom glavnom negospodarskom namjenom. Pritom gospodarske djelatnosti upotrebljavaju iste unose kao i primarne negospodarske djelatnosti, npr. materijal, opremu, radnu snagu ili fiksni kapital. U navedenom slučaju, dobit stečena iz aktivnosti koje se provode u okviru projekta mora biti ponovo uložena u unaprjeđenje osnovne djelatnosti kao što je propisano Zakonom o ustanovama.

Završena je obrada sve 4234 prijave pristigle na Javni poziv za poticanje obnovljivih izvora energije u obiteljskim kućama. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) završio je obradu sve 4234 prijave pristigle na Javni poziv za poticanje obnovljivih izvora energije u obiteljskim kućama. Građani, njih 2098, koji su zadovoljili uvjete poziva i čiji su zahtjevi u okviru raspoloživog proračuna od 12,6 milijuna eura na svoje će kućne adrese od ovog tjedna početi dobivati Ugovore o sufinanciranju.

"Na javni poziv Fonda za sufinanciranje ugradnje sustava za korištenje obnovljivih izvora energije mogli su se javiti vlasnici obiteljskih kuća u kojima je više od 50 posto bruto podne površine namijenjeno za stanovanje te koje imaju najviše tri stambene jedinice ili građevinsku bruto površinu manju ili jednaku 600 m2. Uz pravomoćnu građevinsku dozvolu ili drugi odgovarajući akt kojim se dokazuje zakonitost, jedan od uvjeta za dodjelu sredstava je bio da kuća ima energetski razred (prema godišnjoj potrebnoj toplinskoj energiji za grijanje, QH,nd) C ili bolji u kontinentalnoj, odnosno B ili bolji u primorskoj Hrvatskoj", javlja FZOEU.

Novi ‘paket‘ poticaja
Uz ove odobrene projekte koji su u okviru trenutno dostupnog proračuna, Fond će u narednom razdoblju, sukladno zakonskim internim procedurama, pokušati osigurati i dodatna financijska sredstava, kako bi sufinancirao sve ostale projekte koji udovoljavaju traženim uvjetima, a o čemu će potencijalne korisnike naknadno obavijestiti. FZOEU za jesen najavljuje novi ‘paket‘ poticaja za ugradnju fotonaponskih sustava u kućanstvima i, među ostalim, za energetsku obnovu obiteljskih kuća. FZOEU će sufinancirati i kupnju energetski učinkovitih vozila. Za ove programe očekuje se veliki interes, a uvjeti za prijavu bit će poznati nakon ljeta.
www.energetika-net.com

Danska je postavila visok cilj proizvoditi 100% električne energije iz obnovljivih izvora do 2030., a tu glavna uloga pripada pučinskim vjetroelektranama. One su znatno veće i teže do kopnenih, zahtijevaju puno lučkog prostora, posebne brodove za transport, dizalice… „Mi u Europi danas imamo manjak kapaciteta za energetsku tranziciju, manjak kapaciteta u lukama, manjak plovila, vlakova, kamiona… Mišići su nam slabiji od ambicija. O tome se ne razgovara dovoljno“, kaže Jesper Bank, glavni komercijalist luke Esbjerg, jedne od rijetkih luka u Europi koje su uopće opremljene za rad s ovim gigantima.

Lipanj u Danskoj, a trava se u Kopenhagenu žuti, spržena i beživotna kao da smo na Mediteranu u kolovozu. Kiša nije padala mjesecima, imamo mjesec dana ovakvog sunčanog i toplog vremena, to ovdje nije uobičajeno, kažu Danci. Temperatura je oko 30 stupnjeva, ali puše vjetar. Dovoljno da novinarka iz južnijih dijelova Europe pošteno izgori. Kiša je doduše pala sljedeći dan, no klimatske su promjene i ovdje vidljive.

Istovremeno, Hrvatska je brojala izrazito kišne mjesece, ali i rekordnu proizvodnju energije iz hidroelektrana. U Danskoj se pak hidroenergija gotovo i ne koristi, pa suša nije utjecala na njihov energetski saldo. Ovdje se više od 50 posto energije proizvodi iz energije vjetra, najvećim dijelom iz velikih vjetroelektrana na moru.

Upravo su nas offshore vjetroelektrane i dovele u Dansku. Na poziv Europske komisije sudjelovali smo u studijskom putovanju zajedno s novinarima iz 12 drugih zemalja EU. Danska je odabrana kao vodeća zemlja u tehnologiji pučinskih vjetroelektrana. Vindeby, prva offshore elektrana u svijetu instalirana je upravo u Danskoj prije 30 godina.

Danci se u Kopenhagenu kupaju s pogledom na vjetrenjače. One su postale sastavni dio danskog krajolika. Vide se kad se vozi preko mostova koje spajaju danske otoke, iz aviona kada se slijeće prema danskim aerodromima, kopnene se često vide iz prozora vlaka…

No, pučinske su vjetroelektrane giganti, veće od kopnenih, proizvode više energije te su zato sve atraktivnije. O kojim je veličinama riječ, dobili smo dojam u luci Esbjerg na jugu Danske, jednoj od rijetkih europskih luka koja je razvila kapacitete da se bavi ovim gigantima. Na tlu su poredane elise, koje su toliko dugačke da ih kamera mobitela ne uspijeva obuhvatiti u potpunosti.

U luci je parkirano više posebnih brodova koji prevoze stupove vjetroelektrana i montiraju ih. Kako nam pokazuje glavni komercijalist luke Jesper Bank, specijalni kranovi, specijalni brodovi i veliki prostorni kapaciteti potrebni su da bi jedna luka mogla servisirati ovu industriju. U Esbjergu su se na vrijeme prilagodili pa danas servisiraju ne samo potrebe danske offshore industrije već i više susjednih zemalja, Nizozemsku, Njemačku, Belgiju, Irsku, Veliku Briatniju.

„Mi u Europi danas imamo manjak kapaciteta za energetsku tranziciju, manjak kapaciteta u lukama, manjak plovila, vlakova, kamiona… Mišići su nam slabiji od ambicija. O tome se ne razgovara dovoljno“, kaže Bank.

Luke su često u središtima gradova te nema mjesta za njihovo proširenje, a razvoj kapaciteta jedne luke traje desetak godina te je potrebno planirati unaprijed. Esbjerška luka danas 30 posto svojih kapaciteta koristi za projekte offshore vjetra. Do danas su servisirali potrebe 60ak projekata ukupnog kapaciteta 23,6 GW, 4150 pučinskih vjetroturbina je prošlo ovom lukom.

„Ljudi nisu svjesni da bi samo jedna tvornica elisa zauzela pola luke. Danas se sve dramatično povećava, jedan stup teži tisuću tona. Ako je luka bila dizajnirana za ribolov, njeni dokovi ne mogu podnijeti te težine. Danas nam je potrebna dizalica viša od Eiffelovog tornja. To je potpuno novi posao“, ističe Bank.

Danas jedna vjetroturbina proizvodi i do 15MW energije, a stupovi su viši i od 250 metara. Najviši vrh Danske je inače skromnih 170 metara nizak, pa to efektivno znači da je najviši vrh Danske pučinska vjetroelektrana.

U svemiru pučinske vjetro industrije sve stalno raste, a rast ima svoje granice. Granice veličine vjetroturbina su se približile svom maksimumu, no Danci i dalje žele rasti.

Zato su osmislili projekte energetskih otoka, svojevrsne hubove energetske proizvodnje. Zasad planiraju dva takva otoka, jedan na Baltičkom, a drugi na Sjevernom moru koji će daleko premašiti proizvodnju danskih potreba.

Prvi je planiran je otoku Bronholmu u Baltičkom moru, 3GW pučinskih vjetorelektrana trebalo bi proizvoditi dovoljno energije za tri milijuna kućanstava. Transformacijska stanica će u ovom slučaju biti na pravom otoku. Ovaj projekt kreće u izgradnju i trebao bi biti završen do 2030.

„Kad je riječ o projektu na Baltiku, postoji dogovor s Njemačkom koja financira pola transformerske stanice i koja će koristiti tu energiju. U budućnosti se možda priključe Poljska, Finska, baltičke zemlje…“, kaže Hanne Strom Edlefsen iz Energineta, danske javne tvrtke, koja razvija i upravlja elektroenergetskom mrežom.

Razlika u “običnoj” vjetroelektrani i “energetskom otoku” je u pristupu čvorišta, iz jednog čvorišta se energija šalje u više zemalja.

“To znači efikasniji način izgradnje, učinkovitije korištenje infrastrukture, veću sigurnost opskrbe, vjetroelektrane su međusobno povezane… Na kraju to osigurava stabilnije cijene u Danskoj i povezanim zemljama”, kaže Strom Edlefsen.

No, tender za projekt u Sjevernom moru ovih je dana poništen zbog predviđenih prevelikih troškova za državu, više od 6 milijardi eura. Idejno bi projekt trebao početi s 3-4 GW proizvodnje, s ciljem proširenja na 10GW, a čak i bogatoj Danskoj nije jednostavno tako nešto financirati. “Moramo iskoristiti veliki potencijal pučinskog vjetra u Sjevernom moru, projekt je važan i za zelenu tranziciju Danske i Europe, kao i za sigurnost opskrbe. No, moramo paziti da izaberemo najodgovornija rješenja. Za to nam treba još vremena“, rekao je Lars Aagaard, danski ministar klime, energije i komunalnih usluga.

Danska je postavila visoki cilj proizvoditi 100% električne energije iz obnovljivih izvora do 2030. koja nije daleko. Ugljen planiraju izbaciti iz upotrebe do 2028. Tako se u luci Esbjerg uz termoelektranu na ugljen koja je već trebala biti zatvorena, ali je zbog plinske krize njen životni vijek produžen za godinu dana, može vidjeti novo postrojenje za daljinsko grijanje. U samoj regiji postoje brojne tvrtke i start-upovi koji se bave vodikom, bioplinom, e-metanolom, power2X tehnologijama, tehnologijama koje će pomoći Danskoj ostvariti zacrtani cilj. U luci Esbjerg mapiraju sve te tvrtke i predviđaju koje će potrebe luka treba zadovoljavati godinama unaprijed.

Što se tiče pučinskih vjetroelektrana u Hrvatskoj, o njima se tek počelo razgovarati. Tako je u ožujku prošle godine INA počela mjeriti brzine vjetra na svojim pučinskim plinskim platformama Izabeli Sjever i Ivani A, a udruženje Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH) objavilo je studiju Akcijski plan za obnovljive izvore na moru u Hrvatskoj, koja analizira mogućnosti iskorištavanja obnovljivih izvora energije u moru.

EU je postavila cilj klimatske neutralnosti do 2050. i sve će članice EU morati znatno povećati svoju proizvodnju iz obnovljivih izvora energije. Hrvatska je ove godine imala sreće jer je padalo puno kiše pa još uvijek živimo od posljedica planiranja u energetskom sustavu u 60-im godinama prošlog stoljeća, velikim hidroelektranama. U prvih pola godine je čak 75 posto energije proizvedeno iz obnovljivih izvora, no to je tek jedna godina. Tako na papiru već ispunjavamo kratkoročniji EU cilj od 42,4 do 45 posto udjela obnovljivih izvora u energetskom mixu do 2030. No, suša je po svim klimatskim predviđanjima, također neminovna budućnost Mediterana, i Hrvatska ne može ozbiljno računati samo na hidroenergiju.

Put do ostvarenja ciljeva EU ostavljen je svakoj državi članici na izbor. Ono što smo vidjeli u Danskoj je da Danci planiraju unaprijed, da njihove tvrtke proizvode dijelove, servisiraju, da razvijaju lučke kapacitete, ukratko njihova oklada na pučinski vjetar kod njih zapošljava ljude, a pravo kupnje udjela dobivaju i lokalne zajednice.
h-alter.org

“Tražimo da Ministarstvo utaba smjer u kojem ćemo se kao društvo odgovorno ponašati prema potrošnji ograničenih Zemljinih resursa, pogotovo u doba klimatske krize i stati na kraj kulturi bacanja”, poručila je Ana-Marija Mileusnić iz Zelene akcije u ime Platforme za borbu protiv zagađenja plastikom u Hrvatskoj. Performansom na Glavnom kolodvoru u Zagrebu Platforma je pozvala Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja da hitno usvoji Pravilnik o ambalaži, ambalažnom otpadu i jednokratnoj plastici i ambicioznim odredbama stane na kraj njihovoj prekomjernoj proizvodnji i potrošnji.

U sklopu kampanje “Srpanj bez plastike”, a povodom Međunarodnog dana bez plastičnih vrećica, aktivisti su postavili natpis s porukama “Tiče se svih nas” i “Zbogom kulturi jednokratnog” te su na simboličan način prikazali zarobljavanje plastikom svih članova našeg društva. Osobe različitog porijekla, profila i dobi, omotane su u plastičnu ambalažu i plastične vrećice. Tako su htjeli pokazati kako se problem zagađenja plastikom tiče svih nas, iako su neki ljudi pogođeniji od drugih.

“Iako je individualna volja vrlo pohvalna, za rješenje ovog globalnog problema naprosto nije dovoljno da manji broj motiviranih ljudi koristi višekratne alternative, dok se jednokratna plastika i ostali jednokratni predmeti i ambalaža nastavljaju proizvoditi neodrživim tempom”, poručila je Dragica Mateković Rubić iz Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.

Organizacije civilnog društva u Hrvatskoj već godinama upozoravaju Ministarstvo da je nužno sustavno rješenje koje ne potiče kulturu bacanja. “Međutim, njihov manjak vizije, podilaženje pritiscima industrije i kašnjenje s propisima ukazuju na realnu viziju budućnosti u kojoj ćemo se uistinu početi gušiti u plastici”, rekla je Mateković Rubić.

Platforma poziva javnost, uključujući trgovce i ugostitelje, da se uključe u kampanju “Srpanj bez plastike”. “Moramo se okrenuti ponovnoj uporabi kako bismo zajedno zaustavili zagađenje plastikom”, zaključila je Mateković Rubić.
h-alter.org

Pod pritiskom da postigne nultu neto emisiju stakleničkih plinova do 2050. Europska unija uvjetuje politike za čišću ekonomiju. Neki su ciljevi pretočeni u zakone, a oko drugih se cjenkaju. Ako Europska unija uspije učiniti svoje gospodarstvo čišćim, to bi moglo poslužiti kao primjer zagađivačima od Sjedinjenih Država do Kine.

Europska unija je 2019. obećala da će do 2050. postati prvi svjetski klimatski neutralan kontinent kako bi pokušala usporiti zagrijavanje planeta. Unatoč pandemiji COVID-19 i ratu u Ukrajini te energetskoj krizi koja je uslijedila, EU zakonodavci još uvijek guraju politike smanjenja onečišćenja.

Neki su ciljevi iz Europskog zelenog plana pretočeni u zakone, a oko drugih se cjenkaju. Paketima pomoći za coronavirus dodani su zeleni uvjeti, a pravila koja blokiraju projekte čiste energije su poništena. “COVID nije ubio Zeleni dogovor, već ga je učinio jačim”, rekao je Pieter de Pous, analitičar iz berlinskog klimatskog think tanka E3G.

Ako Europska unija uspije učiniti svoje gospodarstvo čišćim, to bi moglo poslužiti kao primjer zagađivačima od Sjedinjenih Država do Kine – i pokazati državama širom Afrike i Azije da je jedan od najbogatijih svjetskih emitera ozbiljan po pitanju klimatskih promjena.

Ali koliko je Europska unija blizu ostvarenja svojih ciljeva? I koliko još mora učiniti? Zajedno s medijskim partnerima iz Europske mreže za podatkovno novinarstvo, DW prati napredak Unije u pet ključnih sektora.

Emisije: Smanjenje onečišćenja stakleničkim plinovima
Europska unija smanjila je godišnje zagađenje stakleničkim plinovima za oko 30% od 1990. godine, uglavnom tako što spaljuje manje ugljena. Sada želi smanjiti onečišćenje stakleničkim plinovima za 57% od te razine do kraja desetljeća.

“Prava istina je da svijet nije na pravom putu da zadrži porast temperature na 1,5 stupnjeva Celzijusa. Potrebno nam je više ambicija”, rekao je potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans, arhitekt Zelenog dogovora u studenom 2022.

Ali najnoviji cilj EU-a ne obavezuje na rezove potrebne da bi se ispunilo obećanje o zadržavanju globalnog zagrijavanja na 1,5°C (2,7°F) do kraja stoljeća. Climate Action Tracker, projekt dvije organizacija za istraživanje okoliša, otkrio je da bi se emisije morale smanjiti za više od 62%. Čini se da će trenutne politike država članica smanjiti emisije za samo 36-47%.

Energija: Više obnovljive energije
Europska unija dobiva 22% energije iz obnovljivih izvora. Prošle je godine usvojen plan za dosezanje 40% do kraja desetljeća. Nakon što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu u veljači 2022., Europska komisija je tvrdila da želi ponovno povećati cilj, i to na 45%. Cilj podrazumijeva brze i snažne poticaje za elektrifikaciju aktivnosti koje zagađuju i dekarbonizaciju električne mreže.

Prijedlog je prošao dva kruga zakonodavnog procesa EU-a, ali se s njim još moraju složiti države članice, koje lobiraju da zadrže cilj na 40%.

Europska unija se bori za izvore energije koji bi zamijenili plin otkako je ruski predsjednik Vladimir Putin napao Ukrajinu i zatvorio plinovode. Države poput Njemačke, najvećeg gospodarstva EU, ponovno su pokrenule elektrane na ugljen, potpisale desetljeće duge ugovore s proizvođačima plina u Africi i na Bliskom istoku i izgradile terminale za primanje ukapljenog prirodnog plina iz inozemstva. Istodobno, Njemačka i druge zemlje članice EU-a obećale su koristiti više obnovljivih izvora energije i olakšati tvrtkama da i same koriste OIE.

Iako analitičari očekuju nagli porast zagađenja zbog sagorijevanja veće količine ugljena, više su zabrinuti zbog planova za izgradnju nove infrastrukture za fosilni plin, koja bi desetljećima mogla zagađivati. To bi moglo ugroziti cilj korištenja 45% zelene energije do 2030.

Energija: Električna energija iz solarnih panela, vjetroturbine
Industrija očekuje da će Europska unija izgraditi infrastrukturu za 220 GW solarne energije i 92 GW energije vjetra u sljedeće četiri godine, uz pomoć nižih cijena obnovljive energije. To je više od brojki koje su nužne po nekim scenarijima koji zadržavaju globalno zatopljenje na 1,5 C, barem prema londonskom klimatskom think tanku Ember, koji je modelirao puteve za postizanje cilja.

“Da bismo izašli iz ove krize, potreban nam je ogroman priljev domaće, pouzdane obnovljive energije. Ako je EU ozbiljna u vezi uvođenja obnovljive energije, nema razloga zašto se ciljevi za industriju ne bi mogli postići”, rekla je Harriet Fox, analitičarka solarne energije u Emberu.

Izgledi industrije vjetra manje su optimistični nego solarni zbog dugog vremena potrebnog za dobivanje dozvola i izgradnju vjetroelektrana. U studenom su se zemlje članice EU-a složile skratiti rokove za izdavanje dozvola. To znači da mogu preskočiti dio papirologije za procjenu utjecaja projekta na okoliš, ubrzavajući vrijeme između planiranja i izgradnje.

Zgrade: Grijanje domova bez izgaranja plina
Europska unija također namjerava obnoviti više zgrada i pogoniti ih 49% obnovljivom energijom do 2030. Prema prijedlogu, Europska komisija se zalagala za postavljanje solarnih panela na nove javne i poslovne zgrade od 2027. i na postojeće od 2028. Želi isto učiniti i za nove stambene zgrade od 2030.

Uz izgradnju infrastrukture za proizvodnju čiste energije, Europska unija bi morala elektrificirati aktivnosti koje su danas pogonjene na fosilna goriva, kao što je izgaranje plina za grijanje domova. Jedan od najučinkovitijih načina za to je zamjena plinskih kotlova električnim dizalicama topline.

Modeliranje Europske komisije pokazuje da bi se količina topline koju generiraju pumpe koje rade na obnovljivu električnu energiju morala otprilike utrostručiti do kraja desetljeća. Preliminarna analiza Regulatory Assistance Projecta, globalne neprofitne organizacije koja radi na dekarbonizaciji zgrada, istaknula je da bi se brzina instalacija trebala gotovo udvostručiti. Dok su visoke cijene plina dovele do naglog porasta potražnje za dizalicama topline, nedostatak obučenih instalatera usporavao je promjenu.

Prijevoz: Vožnja automobila bez izgaranja benzina
Europska komisija namjerava smanjiti prosječnu emisiju CO2 iz novih automobila za 55% do 2030., prije nego što dosegne nulu do 2035. To bi bilo jedno od najlakših rješenja za čišći promet, jedini sektor u kojem je zagađenje u stalnom porastu. Emisije stakleničkih plinova bile su 15% veće 2021. nego 1990. godine.

Neke države članice odstupile su od cilja, primjerice Njemačka i Italija. Stručnjaci kažu da je cilj dostižan, ali nije ambiciozan. Prodaja električnih vozila raste. Udio električnih među novim automobilima prodanim u Europskoj uniji skočio je s 11% u 2020. na 18% u 2021.

Kad bi se više putovanja automobilom prebacilo na vlakove, autobuse i pješačenje, emisije iz prometa mogle bi brže pasti.

Poljoprivreda: Manje zagađenja s farmi
Europska unija je malo napredovala u smanjenju zagađenja s farmi, koje su odgovorne za oko 10% emisija stakleničkih plinova u EU. Oni dolaze u mnogo oblika i iz različitih izvora — metan iz kravljeg podrigivanja, dušikov oksid iz gnojiva i oboje iz gnoja.

Dvije trećine poljoprivrednih emisija Europske unije potječu od životinja. EU planira uvesti održive aditive za stočnu hranu, koji mogu smanjiti emisiju metana iz krava i smanjiti količinu soje koja se uzgaja na iskrčenoj zemlji za ishranu stoke. Prema Europskoj uniji, pomak se ne može dogoditi bez promjene u prehrani ljudi.
h-alter.org