Katedrala Svetog Petra 2020., projekt obnove i sanacije elemenata ovojnice katedrale, statička obnova sjevernog platoa. Izrada nove čelične konstrukcije u zvonicima. Nove instalacije zaštite od požara krovišta suha hidrantska mreža i vatrodojava. Projektom je predviđena izgradnja novog vidikovca kojim će se katedrala otvoriti za posjetitelje.

 

Đakovačka katedrala Sv. Petra je pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, upisano u Registar kulturnih dobara RH pod oznakom Z-1641, a nalazi se u zaštićenoj Kulturno-povijesnoj cjelini grada Đakova, upisanoj u Registar kulturnih dobara RH pod oznakom Z-2260. Od posljednje veće obnove crkve prošlo je 50-ak godina i potrebno ju je nanovo obnoviti. Đakovačko-osječka nadbiskupija osigurala je sredstva za izradu projektne dokumentacije za obnovu katedrale iz Europskog fonda za regionalni razvoj, u sklopu „Integriranog razvojnog projekta obnove i turističke valorizacije kulturno-povijesnog nasljeđa biskupa Josipa Jurja Strossmayera“. Na temelju dosad izrađene dokumentacije: Arhitektonski snimak postojećeg stanja, Geotehniči elaborat, Izvješće o provedenim istražnim radovima s ocjenom stanja i ponašanja nosive konstrukcije, Konzervatorsko-restauratorski elaborat zidnih slika i pocakljenih pločica, Konzervatorsko-restauratorski elaborat kamene plastike i Završni konzervatorsko-restauratorski elaborat , te na temelju izdanih konzervatorskih uvjeta izrađuje se glavni projekt obnove katedrale.

OPIS GRAĐEVINE
Katedrala sv. Petra nalazi se u centru Đakova pored Strossmayerovog trga, na k.č.br. 7392 k.o. Đakovo zajedno s nadbiskupskim dvorom. Riječ je o inverzno orijentiranoj trobrodnoj bazilici s tlocrtom u obliku latinskog križa. Glavnim pročeljem katedrala gleda na Strossmayerov trg prema istoku, sjeverno od crkve nalazi se ulica Luke Botića, zapadno od crkve je park i pristupna cesta s parkingom, a sa južne strane crkve nalazi se nadbiskupski dvor s dvorištem i ostatak zida srednjovjekovne utvrde. Teren oko crkve nagnut je od jugoistoka prema sjeverozapadu, pa se plato crkve izdiže iznad okolnog terena na istočnoj, sjevernoj i zapadnoj strani. Od Strossmayerovog trga do ulaznih portala vodi monunmentalno stubište i izdignuti široki popločeni plato. Široko stubište sa sjeverne i južne strane zaključuju dva zidana bunara sa zidanim kapama stožastog oblika. Plato i vrt, smješteni sjeverno od crkve poduprti su potpornim zidovima i tersasto se spuštaju prema ulici Luke Botića. Na sjevernoj strani crkve smještena su vanjska vrata kripte, ogradom odijeljena od ulice. Na istočnoj strani crkve iznad bočnih ulaza nalaze se dva visoka zvonika koja na vrhu završavaju visokim strmim stošcima zidanim od opeke. Nad križištem glavnog broda i transepta nalazi se visoka kupola s lanternom, pokrivena bakrenim limom. Glavni brod, svetište i transept natkriveni su dvostrešnim krovištem pokrivenim biber crijepom, a nad bočnim brodovima i prostorijama smještenim sjeverno i južno od svetišta nalaze se jednostrešni krovovi pokriveni bakrenim limom. Tri apside natkrivene su krovovima u obliku polustožaca, pokrivenih bakrenim limom. Crkva je najvećim dijelom zidana opekom, a kamen je korišten na karakterističnim mjestima poput cokla, portala, stuba, vijenaca, okvira otvora i pokrovnih elemenata na pročeljima ili rebara svodova, oltara i sl., u interijeru. Zbog nedovoljno čvrstog i nagnutog terena sjeverni je dio crkve temeljen na drvenim pilotima i betonskoj ploči. Ispod zapadnog dijela crkve nalazi se velika kripta nadsvođena kupolastim svodovima oslonjenim na pilone zidane opekom i na kamene stupove te obodne zidove. Obodni su zidovi izvana poduprti kontraforima koji su na vrhu zaključeni tornjićima. Unutrašnjost nadzemnog dijela crkve nadsvođena je križnim rebrastim svodovima oslonjenim na masivne profilirane stupove i na obodne zidove. Krovna konstrukcija nad glavnim brodom je tipa dvostruke ležeće stolice s jednostrukom visuljom, a nad bočnim brodovima tipa jednostruke stolice. Iznad zidane kupole nalazi se drvena krovna konstrukcija vanjske kupole. Bočni brodovi imaju po 5 traveja, dok se u središnjem brodu nalazi dodatni travej iznad kora. Sjeverni i zapadni dio transepta te svetište podijeljeni su na po 2 traveja i završavaju polukružnom apsidom. Osmerokutnu, križnu kupolu nose pandantivi i osmerokurtni tambur koji je pri vrhu rastvoren sa 8 rozeta. U središtu kupole nalazi se okrugli otvor s poklopcem. Transept i svetište kao i prostorije koje se nalaze u uglovima između transepta i svetišta, smješteni su iznad kripte i izdignuti su od partera za šest stuba. Središnji oltar smješten ispod kupole izdignut je za dodatne 3 stube i natkriven je velikim ciborijem s 4 mramorna stupa. Južno od svetišta smještena je sakristija u prizemlju i oratorij na katu, te prostorija s četverorakim kamenim stubištem koje se proteže kroz obje etaže. Svodovi u sakristiji i oratoriju su križni, a svod u prostoriji stubišta je kupolasti i u tjemenu ima otvor za izlaz na krovište do kojega se pristupa drvenim ljestvama. Sjeverno od svetišta jednak je raspored nadsvođenih prostorija, no stubište je kružno i sastoji se od dva dijela: širokog kružnog kamenog stubišta koje vodi u kriptu i, uskog bogato oblikovanog kružnog kamenog stubišta, koje vodi na kat. U južno stubište može se ući iz južnog dijela transepta te izvana iz dvorišta nadbiskupskog dvora, dok se u sjeverno stubište ulazi iz sjevernog dijela transepta ili izvana kroz vanjska vrata kripte. Glavna ulazna prostorija podijeljena je na tri traveja sa križnim svodovima iznad kojih je smješten kor. Bočne ulazne prostorije u prizemlju dvaju zvonika osmerokutnog su tlocrta i nadsvođene su osmerokutnim križnim svodom. Bočne su prostorije vratima povezane s bočnim brodovima i s glavnom ulaznom prostorijom, a iz njih se pristupa i u mala kružna kamena stubišta smještena u masi zidova zvonika, koja vode do osmerokutnih nadsvođenih prostorija na 1. katu obaju zvonika te posredno do kora. Od prvog do drugog kata zvonika vode mala kružna drvena stubišta. Iznad prvog kata zvonici su šuplji, kružnog su tlocrta i po visini su podijeljeni na 8 etaža sa 7 drvenih platformi koje su povezane drvenim stubama i ljestvama. Satni mehanizmi smješteni su na trećoj etaži, dok su zvona smještena na četvrtoj etaži u južnom zvoniku te na šestoj etaži u sjevernom zvoniku. Iznad sedme platforme nalaze se zidani kupolasti svodovi sa kružnim otvorom u sredini kroz koji se ulazi u visoke šuplje konusne kape zvonika. Zidovi i svodovi u interijeru oslikani su šablonskim oslicima i freskama. Bočni su brodovi osvijetljeni visokim biforama, a srednji brod i transept rozetama. I bifore i rozete imaju kamene okvire i ostakljeni su vitraj staklom. Najveća se rozeta nalazi na prvom katu iznad kora i središnjeg portala na glavnom pročelju. Na koru su smještene velike orgulje. Crkva ima šest bočnih oltara, propovijedaonicu opremljana je bogato oblikovanim lusterima i namještajem: drvenim klupama, ispovijedaonicama, biskupskim prijestoljem i kanoničkim klupama u svetištu. Podovi su u najvećem dijelu crkve popločeni kvadratnim cementnim pločicama tamno smeđe, oker i crvenkaste boje, prema različitim shemama polaganja u različitim travejima i prostorijama. U sakristiji i na koru podovi su obloženi parketom. Plato i široko stubište ispred glavnog pročelja popločeni su izvornim kamenim i novim betonskim pločama, a staze oko crkve kvadratnim klinker opekama. Pročelja nisu ožbukana pa glavni vizualni pečat crkvi daju crvena opeka i bijeli kameni elementi pročelja. Istočno pročelje ima tri kamena portala - veliki srednji i dva bočna, manja portala. Zvonici su na 1. katu rastvoreni manjim otvorima s drvenim rebrenicama, dok su na dvjema etažama iznad satova zvonici rastvoreni velikim biforama sa drvenim rebrenicama. U podnožju konusnih kapa dvaju zvonika i velike kupole nalazi se niz otvora i tornjića. Osim kamenim elementima, pročelja su ukrašena dekorativno složenim opekama i malim ožbukanim površinama a istočno je pročelje ukrašeno velikom rozetom iznad glavnog portala i prikazom raspetog Krista, Bogorodice i sv. Petra te niza drugih likova, izrađenih u tehnici majolike na trokutastom zabatnom zidu između dvaju zvonika. Katedrala je priključena na elektroenergetsku, vodovodnu i kanalizacijsku gradsku mrežu te je opremljena instalacijama grijanja, rasvjete, ozvučenja, gromobranske zaštite i videonadzora. Nedavno su izgrađene rampe na spoju staze ispred nadbisupskog dvora i platoa ispred katedrale, te na ulazu u južnu kapelu katedrale, kojima je omogućen ulazak u katedralu osobama smanjene pokretljivosti.

POSTOJEĆE STANJE I PROJEKTNI ZADATAK
Đakovačka je katedrala izgrađena u vremenu od 1866.-1882. godine, a do danas je u značajnijem opsegu bila obnovljena u dva navrata: prvi puta u periodu od 1933. – 1936. godine nakon što je 1933. godine bila stradala u požaru i drugi puta u periodu od 1964. - 1969. godine, nakon što je 1964. bila oštećena u potresu. Danas je katedrala u relativno dobrom stanju. Konstrukcija same katedrale je općenito čvrsta i stabilna, kao i temeljno tlo koje je podupire, no potrebno je sanirati potporni zid sjevernog platoa, pojedine elemente drvenog krovišta poput npr. oštećenih rogova, te drvene platforme i stubišta u zvonicima, koja osim što su djelomično dotrajala, ne zadovoljavaju standarde za sigurno i ugodno kretanje ljudi. Na najvišoj etaži jednog zvonika uredit će se vidikovac, ugradnjom ravnog poda i novih zaštitnih ograda. Najveći zahvati su potrebni na završnim oblogama: treba obnoviti crijep, limene opšave, fasadnu opeku,kamenu plastiku, majoliku, popločenje površina oko crkve i pod u kripti. Potrebni su manji zahvati na obnovi vanjske stolarije, vitraja i kovanih ograda. Prema posljednjim opažanjima čini se da su ugrađeni elektromagnetski uređaji riješili problem kapilarne vlage u kripti i podnožju zidova u prizemlju. Preostaje još provesti postupke odsoljavanja na spomenutim dijelovima crkve. Po svemu sudeći nivo podzemne vode ipak nije uzrok vlage u kripti, kako je bilo navedeno u završnom konzervatorsko-restauratorskom elaboratu. Osim kapilarne vlage, dodatni izvori vlage u kripti su procjepi između cokla na pročelju i popločenja oko crkve kroz koje se procjeđuje voda uz zidove kripte, te jedan veliki stari zidani šaht koji je smješten uz jugozapadni dio pročelja crkve i u koji se vjerojatno slijeva dio obrinske odvodnje s krova, koja potom vlaži susjedne zidove kripte. Potrebno je sanirati navedeni šaht i pukotine na spoju cokla i okolnog popločenog terena. Uzrok vlage na svodovima oratorija i bočnih kapela je procurivanje vode kroz začepljene i vjerojatno oštećene limene opšave i cijevi oborinske odvodnje, koje je zato potrebno obnoviti. Planira se obnova električnih instalacija - unutrašnje rasvjete, ozvučenja, zaštite od groma, prenaponske zaštite i ugradnja nove multimedijalne opreme, panik rasvjete i sustav požarnih senzora u krovištu. Osim požarnim senzorima, sigurnost od požara treba osigurati ugradnjom sustava suhog hidranta u zvonicima i krovištu crkve. Ventilaciju crkve potrebno je riješiti omogućavanjem otvaranja poklopca otvora u središtu kupole. U sklopu arhitektonskog projekta daju se tehnička rješenja za obnovu krovišta i krovnog pokrova, potpornog zida sjevernog platoa i platformi, stubišta i vidikovca u zvonicima, te oborinske odvodnje i uređenja terena oko crkve. Osim toga razmatra se racionalna uporaba energije i zaštita od buke. Obnova kamene plastike, fasadne opeke, majolike i zidnih oslika obrađena je u konzervatorsko-resturatorskim elaboratima koji su prethodili izradi glavnog projekta.

 

HIDROTEHNIČKE INSTALACIJE
Suha hidrantska mreža
Hidrantska mreža za gašenje požara skup je cjevovoda, uređaja i opreme kojima se voda od sigurnog izvora dovodi do štićenih prostora i građevina. Za zaštitu objekata projektirana je vanjska mokra i unutarnja suha hidrantska mreža. Kod cjevovoda vanjske hidrantske mreže koriste se postojeći podzemni hidranti. Unutarnja suha hidrantska mreža će biti izvedena na takav način da se ostvari potpuno prekrivanje prostora koji se štiti najmanje s jednim mlazom vode. U građevini koja se štiti unutarnjom hidrantskom mrežom za gašenje požara, postavljaju se na cjevovod zidni hidranti koji moraju biti izvedeni tako da omoguće sigurno i efikasno rukovanje i uporabu. Unutarnja hidrantska mreža izvodi se kao suha. Suha hidrantska mreža se koristi u javnim otvorenim, poluotvorenim i podzemnim garažama koje nisu grijane, ili u industrijskim pogonima koji su poluotvorenog ili otvorenog tipa i gdje grijanje prostora nije moguće, a hidrantska mreža je neophodna. Suha hidrantska mreža izvodi se isto kao i mokra hidrantska mreža s klasičnim hidrantskim ormarićima ili s ormarićima s bubnjem. Jedina razlika između suhe hidrantske mreže i mokre hidrantske mreže jest uvjet da se svi cjevovodi suhe hidrantske mreže moraju potpuno isprazniti (drenirati) poslije uporabe ili poslije tlačne probe za što su predviđeni posebni ispusni ventili i grane instalacije.

Primarni izvor vode
Osnovni izvor vode je javni vodovod koji će se direktno vezati na hidrantsku instalaciju preko tlačne pumpe unutar vatrogasnog vozila. Protok vode u javnom vodovodu zadovoljava potrebe gašenja požara uz pomoć vatrogasnih vozila. Pumpno postrojenje vatrogasnog vozila za gašenje požara i predviđeni izvori snabdjevanja vodom moraju zadovoljiti u pogledu pritiska i količine vode dobivenih hidrauličnim proračunom. Voda koja se koristi za snabdjevanje sistema mora biti čista, kemijski neutralna i ne smije sadržati razne nečistoće koje bi ugrozile učinkovitost sistema. Prije ulaska u hidrantski sistem voda iz vodovoda se mora provesti kroz protočni filter s mrežicom. Izvor vode je vatrogasna pumpa sa snabdjevanjem vodom iz vodovodne mreže što je i odabrano u ovom slučaju. Sistem snabdjevanja mora biti takav da se u 36 h poslije aktiviranja ponovo napuni. Izvori moraju imati potreban pritisak, kapacitet u jedinici vremena i ukupnu potrebnu količinu vode. Povezivanje na gradsku mrežu se vrši preko BAMX Back flow preventera koji onemogućava povrat tehničke hidrantske vode u instalaciju javnog vodovoda.

Sekundarni izvor vode
U slučaju potrebe vatrogasno vozilo i vatrogasna cisterna se priključuje na priključak suhog hidrantskog sustava za gašenje požara. Vatrogasno vozilo sa svojim pumpnim postrojenjem povisuje tlak vode vatrogasne cisterne i dobavlja ga za potrebe hidrantskog sustava. Priključak za vatrogasnu cisternu je pomoćni izvor vode koji se koristi u slučaju kvara, odnosno ispada neiscrpnog izvora javnog vodovoda. Predviđena je mogućnost priključka vatrogasnog vozila na suhu hidrantsku instalaciju preko dvije stabilne storz spojnice tip B. Kao pomoćni izvor vode za hidrantsku instalaciju potrebno je koristiti priključak na vatrogasno vozilo, a koji će se smjestiti na vanjskoj fasadi građevine. Potrebno je instalirati ormarić s dvije stabilne "B" (Ø75mm) vatrogasne spojnice. U projektu je predviđen vanjski vatrogasni priključak za snabdjevanje sistema vodom iz vozila sa dva “B” priključka i protupovratnim ventilom. Vatrogasni priključci se priključuju na potisni cjevovod suhe hidrantske mreže. U zavisnosti od kapaciteta vatrogasne pumpe predviđena su dva priključka, presjeka 75 mm. Bez obzira na način snabdjevanja suha hidrantska mreža mora imati priključak 2 x 3" za vatrogasno vozilo ili vatrogasnu pumpu.