Teorija električnog Svemira
Nedjelja, 18 Lipanj 2017 16:40

Teorija električnog Svemira

Karakteristika svih do sada postavljenih teorija o nastanku Svemira je da nikada ništa nije moglo da se do kraja objasni, a kamoli da dokaže. Svako novo istraživanje putem vještačkih satelita i još moćnijih teleskopa uvijek bi donijelo novi podatak koji se nije uklapao u postojeće teorije. Hablov teleksop, koji se nalazi u Zemljinoj orbiti i do danas predstavlja najveće "zemaljsko oko" koje je u stanju da prodre najdalje u svemirske dubine, svojim otkrićima znanstvenike širom svijeta samo iznova zbunjuje. Nove “misteriozne” i “neobjašnjive pojave” uvijek su tu da neku postavljenu teoriju vrate na sam početak.

Vjerovali ili ne, ogromno znanje o Svemiru za koje vjerujemo da kao najnaprednija civilizacija imamo, možda je potpuno pogrešno. Ako prihvatite bolnu istinu da čovjek zapravo nikada nije izašao van Zemljine orbite i da to vjerojatno nikada i neće biti u stanju da učini, kao što možda nikada nije spustio ni vještačku letjelicu na površinu Marsa ( o čemu također postoje analize skeptičara), možda je teorija o električnom Svemiru zaista epohalan iskorak koji će potpuno promijeniti naše shvaćanje svijeta čiji smo dio.

Teorija o električnom Svemiru zapravo počiva na procesima koji su nam veoma bliski i jako dobro shvatljii. Nema "misterije" i ljudskom umu nedokučivih procesa. Razlog je više nego jednostavan: sve u Svemiru , što uključuje i sve na Zemlji, stvoreno je i funkcionira na istom principu po istoj šemi. Procesi koji su stvorili sva kozmička tijela, galaksije, zvijezde, komete, Zemlju, Veneru, Mars ili Sunce..., dio su iste jedinstvene matrice u čitavom Svemiru. U istoj matrici stvoren je i život na Zemlji kakav danas poznajemo.

Sa teorijom Električnog Svemira na sasvim drugačiji način se objašnjava porijklo brazda i kratera na planetama kao što su Mars, Mjesec ili Zemlja, klimatske promjene i uopće meteorološki fenomeni, a mnogo je logičnija i definicija kometa, koje su već tisućama godina prava “misterija”.

Teoriju električnog Svemira danas najviše promoviraju Dejvid Talbot i Valas Tornhil u svojim knjigama: “Munje Bogova” (Thunderbolts of the Gods) i “Električni svemir”. Tu je i popularna knjiga Dejvida E. Skota “Električno nebo”.

“Od najmanje čestice do najveće galaktičke formacije, mreža električnog kola povezuje i povezuje prirodu, organizirajući galaksije, napajajući zvijezde, rađajući planete i naš svijet, kontroliše klimu i pokreće biološke organizme. Ne postoji izolirani otok u električnom Svemiru“, zapisali su Talbot i Torhil.

Dakle, zaboravite na crne rupe, Veliki prasak, tamnu materiju odnosno antimateriju, crvene zvezde džinove i bijele patuljke. Sve su to teorijske izmišljotine. Glavna sila koja stvara SVE u Svemiru je električna struja.

Osnovne teze u ovoj teoriji su: Sve u svemiru je nastalo od električne energije; Zemlja, kao i sve druge planete, je naelektrizirano tijelo; Sunce ima električno polje i ono je u interakciji s ostalim planetima; Sunce se ne napaja energijom iz neke unutrašnje “nuklearne furune” već izvana električnom strujom koja teče duž rukavaca Mliječnog puta; čak 99.9 posto Svemira se sastoji od plazme, gotovo savršeno provodljive sredine koja pokazuje jake električne karakteristike i koje astronomi gotovo uvijek ignoriraju; čitav Svemir vrvi od naelektriziranih čestica.

Mi živimo u električno pokretljivom Univerzumu i to je realnost koja se potvrđuje skoro svaki dan “iznenađujućim” i “misterioznim otkrićima. Posljednje otkriće je električni ionski stub (velika koncentracija naelektrisanog plina u ionosferi koji se proteže sve do Svemira) i koji je nedavno detekiran iznad Etiopije. Prije nekoliko godina je sličan fenomen otkriven u SAD-u. Da nije došlo do poremećaja u radu GPS sistema pitanje je da li bi znanstvenici obratili pažnju na ovu pojavu. Vjerojatno ne, kao što je nisu primjećivali punih stotinu godina iako je na to skrenuo pažnju norveški znanstvenik Kristijan Birkeland još 1903. Ali funkcioniranje GPS-a je moćnim vojnim stratezima danas veoma važno. Tako je i teorija o električnom Svemiru konačno otvorila sebi put do javnosti.

ČITAV SVEMIR JE PLAZMA

Plazma se često smatra posebnim stanjem materije za razliku od nama poznatih i bliskih stanja kao što su čvrsta materija, tekućine i plinovi. Ali, ukoliko bi se atomi još više zagrijavali došlo bi do njihovog cijepanja i odvajanja elektrona i protona od jezgre. Tako bi nastali slobodni naelektrizirani ioni i elektroni. Ovakvo stanje u kome se slobodno kreću pozitivne i negativne čestice naziva se plazmom i to se smatra četvrtim stanjem materije. Zapravo je to prvo, fundamentalno stanje materije.

Električna sila između različito naelektriziranih iona su redovi magnitude jači od bilo koje mehaničke sile, čak i one koja proizvodi gravitaciju. Ogoljena električna snaga je 39. red magnitude (jedna hiljada milijardi milijardi milijardi milijardi) puta jača od gravitacije.

Plazma prožima čitav Svemir i u njoj se nalazi i naša galaksija Mliječni put i Sunčev sistem. Oblak čestica koji stvara solarni vjetar je plazma. Naš čitav Mliječni put sastoji se prvenstveno od plazme. U stvari 99% čitavog Svemira je plazma, tvrde Talbot i Tornhil.

Slobodno naelektriziranje čini plazmu veoma provodljivom za električnu struju koja stvara elektromagnetno polje, a ono opet generira električnu struju. Magnetnih polja ima svuda u Svemiru čak i u “praznom” međugalaktičkom prostoru. A magnetna polja ne mogu postojati bez električne struje.

U ovakvom magnetnom polju stvaraju se snopovi čestica, širok spektar radijacije (radio valovi, svjetlost, mikrovalovi, X-zrake, gama i sinhrotronske radijacije). Upravo sve to postoji u Svemiru. Električna struja stvara i posebne ćelijske regije plazme sa sličnim osobinama, na primjer, magnetosferu i međuplanetarnu sredinu. Dakle, plazma se sama organizira. I to je njeno osnovno svojstvo.

Plazma tipično uzima oblik neutralnog plina (ioniziran plin) koji se pojavljuje negdje kao plinski oblak ili naelektrizirani snop iona (kao iznad Etiopije nedavno), ali može uključiti i prašinu i struje i to se naziva “prašnjavom plazmom”.

“U električnim shvaćanjima, naelektrizirane čestice nisu ograničene standardnom kinetikom plinova. U stvari, u plazmi mi često vidimo naelektrizirane čestice ubrzane do blizu brzine svjetlosti”, objašnjavaju Talbot i Tornhil.

Vidljivi dio Svemira se sastoji skoro potpuno od električno aktivne plazme i ona je ta koja stvara zvijezde, galaksije, planete, komete...

Plazma je prvi put u laboratoriji napravljena u tubi za električno pražnjenje (Kruksovoj tubi), i tako ju je opisao sir Vilijam Kruks još 1879. On je ovo stanje nazvao “radiantna materija”. Termin "plazma" je prvi upotrijebio Nobelov laureat Irving Langmuir 1928. kako bi opisao ponašanje prostora koji izgleda kao da je živ, jer u prisustvu električne struje i magnetnog polja, on pokazuje osobine samoorganizirajućeg polja koje se u formi ioniziranog plina koncentrira u vidu oblaka ili visokih stubova, kao iznad Etiopije.

Plazma ima tri pojavna stanja odnosno tri različita načina funkcioniranja (modusa)

TAMAN STRUJNI MODUS: Ovdje je jačina električne struje (protok naelektriziranih čestica) kroz plazmu jako mali i plazma ne svijetli. U ovom modusu ona je suštinski nevidljiva i ne bismo ni znali da je plazma, ukoliko ne bi izmjerili njenu električnu aktivnost osjetljivim mjernim instrumentima. Magnetosfere planeta Sunčevog sistema danas su primjer funkcioniranja plazme u tamnom strujnom modu. Ionosfera Zemlje je primjer plazme koja ne emitira vidljivo svijetlo.

NORMALAN SVIJETLEĆI MODUS: Ovdje je jačina električne struje (protok naelektriziranih čestica) znatan i čitava plazma u tom regionu svijetli. Jačina svjetla zavisi od jačine struje u plazmi. Primjeri ovakvog rada plazme su Sunčeva korona, pojava fluorescentnog svjetla, kao i vidljive galaktičke magline (nebule) koje stvara “prašnjava plazma”. U plazmi se formiraju električne niti. Sunčeva korona pokazuje da je toplina Sunca u njoj veća nego u jezgru.

LUČNI MODUS: Jačina električne struje u plazmi je ovde izuzetno jaka. Plazma emitira sjaj na širokom spektru, a struja teži ka formiranju strujnih vlakana. Primjeri ovog načina rada su munje, Sunčeva fotosfera, kao i električni luk u stroju za zavarivanje.

U sva tri načina rada plazme emitira merljivu elektromagnetnu radijaciju (radio frekventni šum). U bilo koje vrijeme strujna gustoća (Amper na kvadratni metar) postoji u plazmi i određuje koji je način rada u njoj operativan. Atomska struktura plina koji postaje ionizirana forma plazme odlučujući je faktor za ovo. Plazma reagira veoma jako u odnosu na elektromagnetne sile i dominantna je snaga u mnogim svemirskim plazmama - na zvjezdanim površinama, aktivnim galaktičkim jezgrama, aktivna je između planeta i između zvijezda i među galaksijama. Tako su sve ove svemirske tvorevine povezane – preko svojih plazmi odnosno struje koju sve one provode. I ljudski organizam je u ovom strujnom kolu u točno određenom strujnom balansu. Svaka ćelija (svaka molekula) u našem organizmu zato vibrira, a poremećaj u vibracijama i njihovom odnosu je bolest.

Jedan od pionira ove teorije, Kristijan Birkeland, tako je još 1903. primjetio da su aurore (polarna svjetlost koju ponekad vidimo na Zemlji) dio električne razmjene između Zemlje i Sunca.

Birkeland je otkrio putanje električne struje koja se uvijala kao vadičep za flaše. Nekad su ti izuvijani oblici vidljivi nekad nisu. To zavisi od jačine struje tj. gustine naelektriziranih čestica koje prenosi plazma. Danas se ti potoci iona i elektrona nazivaju Birkelandove struje.

Vjeruje sa da su mnoge drevne priče o misterioznim pojavama duhova i vila koje su prerasle u mitove primjeri Birkelandovih struja u gornjim slojevima Zemljine atmosfere.

Antička priča kaže da se i samom caru Konstantinu prije sedamnaest stoljeća na nebu prikazao križ. Možemo samo nagađati da li je to bila izmišljotina ili strujna svijetleća formacija slučajno u obliku križa, također poznato još starim Egipćanima (ank) koji su sa njime uspostaljali vezu sa nebesima.

Danas je čitava Zemlja pod refleksijom vještačkog osvjetljenja u tisućama gradova širom svijeta, pa se strujni efekti na noćnom nebu i ne vide golim okom.

Ali, čitav dvadeseti vijek robovao je tradicionalnoj dogmi u astronomiji koja je počivala na nekim već postavljenim i opće prihvaćenim postulatima, koje je odobrila i katolička crkva, a nametala ih američka istraživanja na čelu sa NASA, pa su tako znanstvenici unaprijed usmjereni da razmišljaju u određenom pravcu, uopće ne uzimajući u obzir širenje električne struje kroz svemir.

Tek kada su vještački sateliti, u drugoj polovici 20. vijeka dospjevali u sve većem broju u Zemljinu orbitu, otkriveno je postojanje strujanja naelektrizianih čestica koje su dolazile sa Sunca i ulazile u gornje slojeve Zemljine atmosfere (ionosferu) praveći aurore.

Sve do tada se vjerovalo da je Zemljina magnetosfera kao neprobojni omotač koji brani Zemlju od udara Sunčevih vjetrova (čestica) i tako proizvodi efekt aurora. Ali, Zemljina atmosfera pomalo “curi”. Skoro svake sekunde na Zemlji negdje sijevne munja. Upravo utjecaj svemirskih struja utječe i na meteorološke i klimatske promjene. Neprestanu električnu aktivnost Zemlje u interakciji sa Svemirom mi ne primjećujemo, pa vjerujemo da su mnogi fenomeni na koje smo navikli (munje, orkani, poplave, El Ninjo struje, zemljotresi) posljedica određenih promjena u atmosferskom pritisku nastalih zagrijavanjem zraka odozdo ili tektonskih pomjeranja uslijed okretanja Zemlje i pomjeranja tektonskih ploča. Teoretičari električnog Svemira , međutim, tvrde da su to sve posljedice električnih pražnjenja koja nastaju u gornjim slojevima atmosfere, “curenjem” zemljinog izolatora (atmosfere) kao posljedica električne interakcije planetarnih plazmi.

Izolatori su nevidljive granice između plazmi i sve plazme su odvojene “duplim slojevima”. I to je jedna od najvažnijih karakteristika bilo koje električne plazme - njeno svojstvo da se samoorganizira što znači da se električno izolira jedna regija od druge.

“Dupli sloj” je struktura u plazmi koja se sastoji od dva paralelna sloja sa suprotnim električnim nabojem. Tako plazma na jednoj strani “duplog sloja” (u eksperimentalnom laboratorijskom ambijentu to je strana prema anodi) ima približno isti napon kao anoda. Plazma na strani katode će imati suštnski isti napon kao katoda. Dvije polovine plazme su tako električno izolirane jedna od druge. U astronomskim mjerilima debljina ovog duplog sloja se mjeri hiljadama kilometara. Dupli sloj praktično razdvaja dvije plazme različitih osobina (Sunčeva plazma, Venerina plazma, Zemljina plazma...) Zbog naelektrizianja na jednoj strani granice nema elektrostatičke sile od čestica sa druge strane, a ukupna električna struja, kroz plazmu je ista. U “duplom sloju” se nalazi najjače električno polje.

Tabelarni prikaz izmjerenog naboja pokazuje jako električno polje i odgovarajuće oštre promjene u naponu (električnom potencijalu) preko duplog sloja. Ioni i elektroni koji uđu u dupli sloj se ubrzavaju, smanjuju brzinu ili se odbijaju od električnog polja.

Ukoliko se strani predmet ubaci u plazmu, oko njega će se odmah formirati dupli sloj i štititi će ga od glavne plazme. Ovaj efekt znanstvenicima predstavlja problem da bi u plazmu stavili osjetljivu sondu kako bi izmjerili električni potencijal na određenoj lokaciji. Ovo je poznata karakteristika plazme.

Skoro je nemoguće poslati letjelicu sa Zemlje da izmjeri napon Sunčeve plazme u nekoj točki. Napon je relativna mjera ( kao i brzina) i letjelica koja bi otišla u neko polje imala bi isti napon kao onaj na Zemlji. Kako bi prodirala kroz Zemljinu plazmosferu i ulazila u Sunčevu plazmu polako bi akumulirala naelektriziranje i tako promijenila napon. Znanstvenici su ipak teorijski razradili nekoliko metoda da ovo mjerenje ipak obave.

KADA SE BOGOVI KOCKAJU

Sunčev sistem je dio Sunčeve plazme gdje kao u posebnom moru “plivaju” Sunce i nama poznate planete sa svojim mjesecima. Ovaj prostor se proteže sve do onoga što se naziva Heliopausa – gdje se nalazi “dupli sloj” Sunčevog sistema koji odvaja Sunčevu plazmu od napona plazme koja ispunjava rukavce galaksije Mliječni put.

Sunce povremeno izbaci (“ispljune”) iz svoje korone naelektrizirane čestice (coronal mass ejections – CME) koje u plazmi formiraju struju, koja svijetli i uvija se. Kada ove čestice stignu do Zemljine plazme (ionosfere) koja je u tamnom modusu, čestice one zasvjetle i vidimo poznate aurore – u svom izuvijanom obliku.

U povijesti Sunčevog sistema naelektriziranje ove plazme se mijenjalo. Sa tom promjenom dešavale su se i promjene električnih stanja na planetama, što je povlačilo i promjene orbita. To može da znači da se planete nisu uvijek nalazile u danas poznatom rasporedu.

Neki znanstvenici ove promjene duhovito prikazuju kao da se Bogovi igraju bacanjem kockica. U tom kockanju pojedine planete (danas je to Zemlja) izvuku određeno vrijeme bolju poziciju od drugih. Danas je izvjesno da je zbog ove dobre pozicije Zemlja razvila, opet uz pomoć električne struje, život kakav poznajemo. Na žalost, ova kockanja se dešavaju u određenim periodima i pitanje je kako će Sunčev sistem izgledati u slijedećem “kockanju” i gde će se tada naći Zemlja.Također nije poznato koji su to vremenski periodi kada dolazi do ovog “kockanja”.

OŽILJCI I OPEKOTINE NA PLANETAMA USLIJED DJELOVANJA STRUJE

Bliska približavanja planeta u ovim promjenama mogu dovesti do stvaranja električnog luka između njih i njihovih satelita (mjeseca). Danas smo zahvljujući moćnim teleskopima i satelitskim snimcima u stanju da vidimo strahovito velike brazde i kratere na Marsu, Mjesecu, Jupiterovom satelitu Io, kao i Saturnovom Enceladusu. I Venera ima tragove električnog oblikovanja, a postoje i na Zemlji. Najveća brazda je Veliki Kanjon u SAD kao i veliki krater.

Dugo se vjerovalo da su čuveni Marsovi krateri i kanali posljedica udara meteora odnosno erozije uslijed otapanja ledenih kapa. Ranije se za ove kanale čak vjerovalo da su ih kopali Marsovci. Ali, teoretičari električnog svemira vide izbrazdanu površinu Marsa kao ožiljke od strujnih opekotina uslijed masivnih električnih pražnjenja.

Talbot i Tornhil pažljivo su analizirali fotografije Marsovog kanjona nazvanog Valles Marineris. Kamenje i krš koji su rasuti unaokolo duž čitavog pejzaža Marsa su najvjerovatnije tragovi velikog mrvljenja iz ove velike iskopine. Veličina brazde je impresivna. Veliki Kanjon u Arizoni (SAD) bi bio samo mali djelić Marsove brazde.

Veliki “meteorski” krater u Arizoni i Veliki Kanjon. Koja sila je mogla ovo da izbrazda? Električna struja je to sigurno mogla.

Inače, među znanstvenicima u SAD-u i dalje traje rasprava kakav je stvarno mogao biti proces koji je načinio Veliki kanjon u Arizoni. Na postoji evidencija gde je nestalo zemljište iz kanjona. Ne postoji riječna delta. Rijeka Kolorado koja danas protiče kroz kanjon bi morala da teče uzvodno da bi ona bila kreator kanjona. Također, ne postoji dokaz da je negdje pao meteorit, koji je formirao “meteorski krater” također u Arizoni.

Jedan od razloga da se vjeruje da je krater iskopan električnim djelovanjem karakteristično uslojavanje razorenog materijala nakon ovog događaja. Rotirajući električni luk koji je izazvao krater djelovao je upravo od površine prodirući kroz slojeve zemlje u dubini. Materijal različitih slojeva je rasut na širokom području. Čak i teoretičari meteorskog udara potvrđuju da su ove izbačene naslage poredane redosljedom suprotnim od redosljeda u kojem su bili u ležištu stijena.

Zanimljivo je da se ignorira i postojanje više vijugavih brazda u najbližoj okolici kratera, za koje niko nije dao objašnjenje. Najupečatljiviji je , ipak, sasvim vidljivi fulgurit, trag koji ostaje u pijesku nakon udara groma. On se nalazi u “meteorskom” karteru, ali nikada nije spomenut u standardnoj literaturi o nastanku ovog kratera.

Da li je onda najprihvatljivije rješenje da je i ovaj kanjon sa kraterom nastao djelovanjem električnog luka?

SVE OLUJE DOLAZE IZ SVEMIRA

Zemlja je naelektrizirano tijelo koje se kreće u plazmi. Mi živimo u balansu sa Zemljinim električnim poljem i zato to ne primjećujemo. Mnoge električne varnice koje Zemlja proizvodi prolaze neopaženo jer živimo sa njima tako dugo da mislimo da znamo sve o njihovom nastanku. A mnogi meteorološki fenomeni su vođeni električnom strujom i posljedica su stalnog prilagođavanja električnog polja koje okružuje Zemlju sa Sunčevim električnim poljem.

Nekoliko dramatičnih električnih pražnjenja na Zemlji koja su se odigrala u skorije vrijeme pokazuju tragove koji su veoma slični (samo manjeg obima) sa onim što se može vidjeti na površini Marsa.

Na primjer, na Floridi 1949. godine, u Bejkeru, grom je udario u bejzbol teren za vrijeme utakmice i ubio 3 igrača i povrijedio još 50 ljudi. Brazda na terenu bila je dugačka 128 metara.

Teorija električnog svemira daje do sada i najprihvatljivije rješenje za “misteriozne” i zastrašujuće pješčane oluje koje se povremeno događaju na Marsu, i još zbunjuju znanstvenike.

Naime, kada je 1971. vještački satelit “Mariner 9” , navodno, stigao u orbitu Marsa znanstvenici su mogli da vide da na čitavoj površini planete bjesni takva pješčana oluja da je samo vrh ogromnog planinskog kompleksa Olimpus Mons, provirivao kroz oblake koji su u potpunosti prekrili planetu, podsjećaju Talbot i Tornhil.

Ovo je desetljećima za znanstvenike predstavljalo zagonetku. Kako može u atmosferi koja ima gustoću samo 1 posto Zemljine gustoće da se podigne takva količina prašine sa tla i to do visine od 64 kilometra?

Krajem juna 2001. preko Hablovog teleskopa (koji se nalazi u Zemljinoj orbiti) primjećene su prve naznake formiranja pješčane oluje u malom regionu “Hellas Basin” na Marsu. Nekoliko dana oluja se pojačavala i slabila. Onda je došlo do snažne olujne eksplozije i pješačana masa se uskovitlala iz Helas Basena ka sjeveru i istoku. Za samo nekoliko nedjelja čitava planeta je bila obavijena pješčanom olujom koja se nije smirivala sve do oktobra. Za naučnike je ostala prava misterija šta je vjetrovima na Marsu davalo takvo ubrzanje da se kreću, kroz prostor koji je skoro kao vakuum, brzinom od čak 400 kilometara na sat.

Umjetni satelit “Global Surveyor” (navodno je bio u Marsovoj orbiti) pomoću termalnog emisijskog spektrometra izmjerio je toplinske efekte koji su išli sa olujom. Tako je otkriveno da kada su oblaci prašine počeli da okružuju čitavu planetu, temperatura je skočila čak za 40 stupnjeva Celzijusovih. To se smatra “trenutnim globalnim otopljavanjem” i ovaj fenomen uveliko zbunjuje meteorologe.

Talbot i Tornhil kažu da je ovdje bio prisutan fenomen strujnog kretanja između planeta.

Spomenuta oluja na Marsu 2001. dogodila se ne samo kada je Mars bio najbliži Suncu (znanstvenicima je već poznato da se tada događaju Marsove oluje) već je bio i najbliži Zemlji (svakih 12 godina).

U to vrijeme njegova plazma je iritirana takozvanim “koricama” Zemljine plazme ili magnetosferom, koje su uspostavile privremenu električnu vezu između Zemlje i Marsa za prijenos naelektriziranja. Čini se da je Mars tada reagirao izljevom atmosferskog pražnjenja pri čemu su električne struje iz Marsove ionosfere velikom brzinom podigle vjetar u gornjim slojevima Marsove atmosfere.

Dakle, pokretačka sila za oluju na Marsu je išla iz Svemira. Isto se događa i na Zemlji prilikom oluja, tvrde ovi teoretičari.

Čist napon na Zemlji na nivou mora je oko 100 volti po metru. U standardnoj meteorologiji smatra se da je to električna snaga oluje koja opterećuje ionosferu i dolazi do električnog pražnjenja (sijevanja). Ali, u konceptu električnog Svemira stvari su obrnute u smislu uzroka i posljedice. Da nema Zemljinog električnog polja, ne bi bilo oluje. Po toj analogiji, pošto na Marsu nema atmosfere da optereti ionosferu, ne bi ni moglo da bude oluje. Ali, je očigledno ima. Na Marsu električni efekti će se dostići direktno od ionosfere ka površini s tim što nema olakšanja u naponu u vidu formiranja oblaka i sijevanja koje vidimo na Zemlji.

Dakle, sve vremenske nepogode, kao i klimatske promjene na Zemlji samo su posljedica električnih promjena u Svemiru. I to je fenomen koji se javlja u određenim vremenskim periodima. Zato je danas tvrdnja o nailazećim klimatskim promjenama na Zemlji koje su, navodno, posljedica industrijskog zagađivanja i prevelike ljudske populacije – najobičnija obmana. Istina je da će globalnog otopljavanja ili zaleđivanja biti, ali ono će biti isključivo posljedica strujnog djelovanja na Zemljinu plazmu iz Svemira.

Očito je da današnja globalna oligarhija to zna i želi na svemu ovome da na neki način profitira, stavljajući pod svoju kontrolu razvitak industrije i tehnologije na čitavoj planeti, sve pod izgovorom zaštite planete od klimatskih promjena. Stvarna zaštita zapravo i ne postoji.

Zemljin izolator u ionosferi može i da “procuri” i tada do površine stižu munje i loptaste munje. Struja završava u zemlji kao kondenzatoru.

“Za razliku od radijantne energije sa Sunca, električna energija se može akumulirati u “planetarnom kondenzatoru” neko vrijeme, sa potencijalom za planetanim prekrajanjem događaja kada je atmosfera konačno “posustala” i počinje masivno pražnjenje”, tvrde na jednom mjestu Talbot i Tornhil.

Koliki je taj “planetarni kondenzator”? Može li se njime upravljati tako da čovjek bude taj koji će na ovaj način električnu energiju iz Svemira skupljati, a onda je po volji ispuštati i koristiti?

Nije li upravo to Nikola Tesla planirao da radi sa svojim tornjem Vordenklif i svojim kalemom? Kako se danas sve više razotkrivaju detalji njegovih eksperimenata sa munjama, dolazimo upravo do toga da je on skupljao električnu energiju prilikom sijevanja munja i provodio je u Zemlju kao kondenzator. On je ovo praktično demonstrirao prije 80 godina. Količina energije koju je tako akumulirao je bila zastrašujuća. Kada je u jednom trenutku otpustio u “tankom mlazu” ka Sjevernom polu, kako bi svom poznaniku admiralu Robertu Piriju, koji je tada bio u jednoj medijski veoma praćenoj ekspediciji na Grenlandu, pokazao moć bežičnog prijenosa energije, vjeruje se da je greškom došlo do žestokog električnog pražnjnja iznad Sibira i ono je išlo kroz Zemlju. Ovaj efekat je zabelježen kao misteriozna i zastrašujuća Tunguska eksplozija (1908.) Naravno, nikada nije otkriveno šta je proizvelo ovu masivnu eksploziju, nikakav krater nije pronađen, kao ni ostaci nekog meteora. Danas se sve više Teslino ime vezuje za ovaj događaj, pri čemu je neporecivo došlo do ogromnog oslobađanja energije uz strahovit svjetlosni bljesak.

Tesla je znao i kako da pomoću posebno konstruiranog prijemnika prikupi električnu energiju iz ionosfere (Zemljine plazme koja je tada nazivana eter) i upotrijebi je kao pogonsko gorivo za automobil. Teslin auto na kozmičku energiju je 1930. bio veoma uspješno izveden eksperiment, o čemu je posvjedočio i njegov sestrić Savo Kosanović koji se sa njim, navodno, vozio.

“Tesla je već ranije proučavao stanje naelektriziranih čestica u čvrsto nabijenom vrtlogu ionosfere. Snaga koja se ispuštala u blizini takve vrtložne eterične konstrukcije bila je ogromna, a eterska težina održavala je izvanrednu stabilnost. U takvu konstrukciju postavljena kristalna rešetka stvorila bi električni napon. Sa izvjesnim metalnim rešetkama unutar-atomsko polje energije, koje bi se tada stvaralo, bilo je neizmjerno. Trebalo je energiju samo pokupiti”, zapisao je Geri Vasilatos u svojoj knjizi : "Tajne tehnologije hladnog rata - projekt Haarp i dalje".

I Tesla je to uspio. Svoja razmišljanja temeljio je upravo na saznanju da je električna energija svuda oko nas i što je shvatio jednostavno promatrajući munje kako paraju kroz nebo. Odakle su dolazile? Nesumnjivo iz Svemira. Hvatanje kozmičke električne energije i njeno praktično iskorištavanje bio je njegov rad. Ali, želja za profitom tada (i danas) vodećih kapitalista odvela je čitavo čovječanstvo na stranputicu učinivši nas zavisnim od prljavih energenata kao što su nafta i ugljen.

Ostavljam vama da zamislite kako bi danas izgledale gradske ulice, kakvi automobili bi se njima kretali, kakve bi letjelice bile u zraku i kakvi bi bili naši životi da je čitava znanost išla ka kontroli nepresušne svemirske električne energije - potpuno besplatne i dovoljne za sve.

Da li je to bio razlog da se ovi njegovi eksperimenti sabotiraju i otkrića zataškaju? Da li je to razlog da se i poslije toliko godina i znanstvenih istraživanja Svemira njegova električna priroda ignorira?

Pumpanjem elektriciteta u Zemlju mogu se proizvesti i zemljotresi, kao i vulkani. Obje pojave prate ili im prethodi električni sjaj koji se manifestira i atmosferskim smetnjama u radiofrekvencijama. Vulkani su često praćeni obilnim količinama svjetla.

ZVIJEZDE

Teorija električnog svemira kaže i da se u presjeku galaktičkih strujnih vlakana u prašnjavim dijelovima plazme stvaraju zvijezde.

Elektricitet nastavlja da napaja zvijezde energijom u vidu sjaja koji ona ispušta, što se odnosi i na Sunce. Da zvijezde imaju vanjski izvor energije zaključuje se jer temperatura Sunca raste iznad fotosfere, da bi u koroni dostigla i 2 miliona stupnjeva. Dakle, energija Sunca ne dolazi iz njegove jezgre kako se to do sada vjerovalo.

“Moćna povratna sprega plazme održava ispuštanje vidljive solarne radijacije postojanom dok promjene u snazi unijete energije pokazuju poznate sunčeve pjege”, objašnjavaju Talbot i Tornhil.

Sve zvijezde posjeduju i slabo električno polje izvan korone.

Kako se naelektrizirane čestice solarnog vjetra udaljavaju od Sunca, one se ubrzavaju zbog Sunčevog električnog polja.

Veličina zvijezde i njena boja su određene električno i mogu se iznenada promijeniti. Nove i Supernove su ekplozivni odgovori zvijezde na snagu električnih valova u njihovom galaktičkom polju odnosno galaktičkoj plazmi.

KADA SE SUDARE PLANETNI “REPOVI”

Svaka planeta ima oko sebe i poseban omotač u plazmi nalik na korice i to je, također, dobro poznat električni fenomen. Veličina i oblik su određeni razlikom između električnog potencijala (napona) planete i okolne Sunčeve plazme. “Korice planeta” imaju oblik suze koja na jednom kraju ima “rep” okrenut suprotno od Sunca. Granica “korica” je spomenuti “dupli sloj” i on odvaja plazmu planete od Sunčeve plazme. I “korice” planeta su interaktivne, posebno kada se planete nađu blizu jedna druge.

Planetne “korice” Venere su izuzetno dugačke, skoro da dodiruju Zemljine. Jupiterove “korice” imaju isti interaktivan odnos sa Saturnom.

Ovi planetni “repovi” su danas svi u tamnom modu, kao i “korice”. Ali, da li je uvijek bilo tako? Postoje drevne zabelješke da su nekada ljudi gledali kako Venera ima “plamteći” rep i plamenu “uvijenu kosu”. Da li je tada plazma ove planete bila dijelom u sijajućem modusu ili se čak formirao strujni luk? U poznatom dijelu Imanuela Velikovskog “Sudar Svijetova” iz 1950. opisuje se kako je bliski kontakt Venere i Zemlje proizveo veliku kataklizmu opisanu u Bibliji kao Veliki potop.

U slučaju da je došlo do sudara “repova” ove dvije planete, što je savim moguće, posljedice bi svakako bile kataklizmične za obje planete.

KOMETE

Najzad, teorija električnog Svemira do sada najupačatljivije definira pojavu kometa. Talbot i Tornhil ih vide kao negativno naelektrizirana tijela koja se kreću ekliptičnim orbitama kroz zaobljeno električno polje Sunca (najpozitivnije naelektriziran objekt u Sunčevom sistemu). Najvidljivije su komete koje najviše vremena provedu u vanjskim regijama Sunčevog sistema gdje dostižu jako negativno naelektriziranje. Kako jure prema Suncu, kreću se ka više pozitivno nelektriziranom okruženju pa se nukleus komete još više elektriše i nastaje električno pražnjenje. Tako nastaje električni luk koji stvara mlaznice prašine i iona i mi vidimo (ako nam se ukaže prilika za života) blistavu glavu i rep komete.

Teorija o tome da su komete samo “prljave ledene gromade” koje su se formirale od plina u delekim zaleđenim prostorima Svemira, a onda kako se približavaju Suncu nešto leda ispari pa se od tog plina formira svijetleća glava sa izduženim repom, ima previše nedostataka. Najnovija saznanja o kometama upravo pobijaju navedeno. Najveće iznenađenje je počelo 1986. sa otkrićem negativno naelektriziranih iona u repu Halejeve komete, što znači da tu postoji električna aktivnost. Ova kometa je blještala i dok je bila i u “dubokom zamrznutom” prostoru iza orbite Saturna.

Također, nema nikakvog dokaza o postojanju vode niti na jednoj kometi.

Danas se zna da su komete čvrste stijene sa suhom površinom koja ima i kratere i ožiljke nastale vjerovatno djelovanjem električnog luka.

Zbog jake naelektriziranosti kometa može pokupiti izvjesnu količinu vodika sa Sunca, a koja može biti veća od mase kometine jezgre. Zna se danas i da komete emitiraju X-zrake kao i da dostižu toplinu od čak 2 miliona stupnjeva Celzijusovih. S obzirom na erodiranost površine jezgra djelovanjem elektičnog luka, one ne bi mogle opstati milijardama godina, koliko se ranije vjerovalo da su stare. Talbot i Tornhil tvrde da su mnoge komete stvorene u nekim katastrofičnim međuplanetarnim događanjima prije samo nekoliko tisuća godina.

SATURN

Na najnovijim snimcima Saturnovih prstenova jasno se uočavaju tamni oblici poput zubaca munje. Upravo ta karaktersitika teoretičarima električnog Svemira govori da je u pitanju djelovanje električne struje. Drugi znanstvenici to tumače kao mikroskopska vlakna koja su postala naelektrizirana i tako lebde u ravni sa prstenovima. Zna se i da je u određenom segnemtu došlo do preplitanja i uvijanja prstenova. Ako su prstenovi uvijeni, nije li to znak formiranih Birkelandovih struja?

Najzanimljivije je, ipak, pitanje zašto se u znanstvenim krugovima već desetljećima ignorira električni fenoman u Svemiru, iako se za njega znalo? Da li nekom velikom autoritetu ipak ne odgovara da ljudi znaju istinu o procesima u Svemiru, što uključuje i porijeklo života na Zemlji?

Da li se danas generacije znanstvenika namjerno usmjeravaju na jedno teško shvatljivo tumačenje Svemira kako ga plasira izvjesni Stiven Houking, već 40 godina potpuno paraliziran čovjek, koji zbog toga, logično i ne može ni sa kim da vodi znanstvene rasprave. Baš kao što ih ni Ajnštajn nikada nije vodio već ih je vješto izbjegavao krijući se iza onih koji su mu pravili publicitet i "znanstveno" ime. Da li je "genijalni" Stiven Houking samo namjerno izmišljen lik sa ciljem da se milioni ljudi na svijetu obmanjuju i da im se nametne intelektualna primječivost za prihvaćanje svega što im se servira kao "znanstvena teorija" i što dolazi sa "razvijenog" Zapada?

Američki institut za fiziku je tek nedavno objavio da će prihvatiti teoriju Električnog svemira kao polje znanstvenog istraživanja. To se, na žalost, čini sa najmanje 80 godina zakašnjenja. Zataškani eksperimenti Nikole Tesle najbolji su dokaz da nekome na ovoj planeti više odgovara "znanost" koja počiva na lažnim osnovama. Prava istina rezervirana je samo za uski krug "Prosvijetljenih".
www.ivonazivkovic.net


Električni svemir i Schumanova konstanta

Zahvaljujući nekim jedinstvenim značajkama i svojstvima, te osjetljivoj ravnoteži koja je glavni oslonac kroz niz složenih mehanizama, planeta Zemlja je vrlo složen ekosustav ispunjen različitim oblicima života. Jedan od tih mehanizama i Schumanova konstantna. Schumanova konstanta ili Schumanova rezonantna frekvencija je niskofrekventno elektromagnetsko zračenje između 6 i 8 Hz, (7.83Hz) prisutna u prostoru između zemljine kore i ionosfere, s početnom točkom u unutrašnjosti planete. Postojanje ovog polja je matematički objasnio njemački fizičar Otto Winfried Schumann, po kome je ovo EM zračenje dobilo ime.

Zašto je to važno?
S obzirom na aspekte električnog Svemira svako tijelo u njemu, organsko i umjetno vibrira na određenoj frekvenciji, što znači da je isto pod utjecajem elektromagnetskih zračenja iz okolnih bilo prirodnih ili umjetnih izvora, stoga Schumanova konstantna kao takva, je jedna od determinantnih čimbenika u našem svakodnevnom životu. Poznato je da elektromagnetsko zračenje, ovisno o intenzitetu i učestalosti može imati kako pozitivan tako i negativan utjecaj na živa bića. Frekvencijski raspon konstante je u rezonanciji s alfa valovima ljudskoga mozga, točnije valnih dužina mozga koje nastaju u procesu meditacije i opuštanja. Isto tako i valna duljina zvukova dupina odgovara frekvenciji Schumanove konstante.

Da su prastari ljudi imali neke naznake o ovom fenomenu svjedoče stara kineska učenja u kojima se objašnjava, da ljudsko biće može opstati samo u harmoniji s dva signala: Ying ili signali odozgo, i Yin signal odozdo. Promotrimo li neka od istraživanja Nikole Tesle, postaje nam jasno kako je on također naletio na ovu konstantu, naime u eksperimentima bežičnog prijenosa energije Tesla je otkrio kako je rezonantna frekvencija u prostoru između zemlje i ionosfere oko 8 Hz.

Profesor E. Jacobi na sveučilištu u Düsseldorfu, izgradio je hermetički zatvoren bunker, izoliran od bilo kakvih vanjskih zračenja i u njega je smjestio nekoliko studenata. Smatrao je da će na takav način otkriti što se događa ljudskom tijelu ako na njega ne djeluje Schumanova rezonantna frekvencija. Pokus je trajao četiri tjedna. Za vrijeme trajanja eksperimenta studenti su počeli pokazivati simptome emocionalnih poremećaja i glavobolja koji su nakon kratkog izlaganja nisko frekventnog elektromagnetskog zračenja jakosti 7.83Hz, odmah nestali. Podaci iz dodatnih objavljenih istraživanja ukazuju na zaključak da bilo koja vrsta elektromagnetskog zračenja utječe na cijeli živi svijet. Hoće li ovaj utjecaj biti pozitivan ili negativan ovisi o intenzitetu i učestalosti.

U današnjem modernom svijetu postoje mnogi izvori elektromagnetskog zračenja koji, na žalost negativno djeluju na ljudsko zdravlje. Odašiljači mobilne telefonije, radarski sustavi, satelitska komunikacija, samo su neki od izvora koji zrače na vrlo visokim frekvencijama od nekoliko GHz, s izuzetno visokim intenzitetom i snagom. Prema fizikalnim zakonima, kada se upliću dva (ili više) elektromagnetskih polja različitih frekvencija i intenziteta prevladati će polje s većim intenzitetom. U ovom slučaju to znači da se Schumanova konstanta gubi u džungli frekvencija generiranih od strane umjetnih uređaja, čime se gubi pozitivan utjecaj koji je nesumnjivo važan za čitavu floru i faunu planete.

Imajući sve to na umu, ne mogu da se ne zapitam:
* Postoji li funkcionalna tehnologija na temelju elektromagnetskih valova?
* Postoje indicije da učestalost Schumanove konstante počinje rasti, znači li to da nas evolucija vodi na drugu razinu?
* Ako je to tako koji su ciljevi?
* Kako će takve promjene utjecati na nas kao ljudska bića, a kako na svijet koji nas okružuje?
.
matrixworldhr.com

Pročitano 540 puta

Energetski Projekti

hrastovic energetski projekti banner

Energetski Video

hrastovic energetski video banner

Energetski Članci

hrastovic energetski clanci banner

Random video

Udruga SOLAR

Udruga SOLAR  je nastala 2011. godine kao potreba organiziranja civilnog društva u smjeru korištenja i primjene obnovljivih izvora energije, primjene alternativnih izvora energije te povećanja energijske učinkovitosti na razini korisnika i lokalne zajednice.

Opširnije

O nama

Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture.

Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

Kontakt info

HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.

Dario Hrastović, dipl.ing.stroj.

Kralja Tomislava 82
31417 Piškorevci
Hrvatska

E-mail:dario.hrastovic@gmail.com
Fax: 031-815-006
Mobitel:099-221-6503
© HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive