Večeras, 1. travnja 2026. u 18:24 po istočnom vremenu (EST), NASA će lansirati raketu Space Launch System (SLS) s kapsulom Orion i četvero hrabrih astronauta u misiji Artemis II. Ovo je prvi put u više od 53 godine da ljudi kreću prema Mjesecu u svemirskoj letjelici s posadom od posljednjeg slijetanja na Mjesec u misiji Apollo 17 (prosinac 1972.).

Predsjednik Donald J. Trump objavio je na Truth Socialu uzbuđenu poruku upravo povodom ovog događaja:

„Večeras u 18:24 po EST, prvi put nakon više od 50 GODINA, Amerika se vraća na Mjesec! Artemis II, jedna od najmoćnijih raketa ikad izgrađenih, lansira naše hrabre astronaute dalje u duboki svemir nego što je ikad otišao bilo koji čovjek. Mi POBJEĐUJEMO u svemiru, na Zemlji i svugdje između, ekonomski, vojno, a sada i IZA ZVIJEZDA. Nitko nam nije ni blizu! Amerika ne samo da se natječe, mi DOMINIRAMO, a cijeli svijet gleda. Bog blagoslovio naše nevjerojatne astronaute, Bog blagoslovio NASA-u i Bog blagoslovio Najveću naciju koja je ikad postojala, Sjedinjene Američke Države! Predsjednik DONALD J. TRUMP.“

Ova misija nije samo tehnički test već je ona simbol američke dominacije u svemiru i ključni korak prema dugoročnom povratku ljudi na Mjesec (Artemis III s planiranim slijetanjem). Raketa SLS visoka je 98 metara, moćnija od Saturna V iz Apollo ere, a ovo je njezin prvi let s posadom.

Posadu rakete Artemis II čini četvero odabranih pionira:
* Reid Wiseman (zapovjednik, NASA) – veteran s iskustvom na Međunarodnoj svemirskoj postaji.
* Victor Glover (pilot, NASA) – prvi crni astronaut koji je proveo dugotrajan boravak na ISS-u.
* Christina Koch (specijalistica misije, NASA) – rekorderka po dužini boravka žene u svemiru.
* Jeremy Hansen (specijalista misije, Kanadska svemirska agencija) – prvi Kanađanin koji će letjeti dalje od niske Zemljine orbite.

Misija traje oko 10 dana: Orion će obići Mjesec u tzv. „free-return“ putanji, proći će na samo oko 9.000 km od Mjesečeve površine i vratiti se na Zemlju. Cilj je testirati sve sustave (životna potpora, toplinski štit, navigacija) u stvarnim uvjetima dubokog svemira prije budućih slijetanja.

Nakon Apollo programa SAD su se usredotočile na nisku Zemljinu orbitu (Space Shuttle, ISS). Artemis program vraća fokus na Mjesec kao odskočnu dasku za Mars i daljnja istraživanja. Artemis II dokazuje da su SLS i Orion spremni za ljude i da SAD vodi u svemirskim tehnologijama. Cijeli svijet prati: od Europe (ESA sudjeluje u Orionovom servisnom modulu) do privatnih kompanija poput SpaceX-a.

Ako sve bude u redu, ovo lansiranje bit će trenutak koji će se pamtiti desetljećima kao i trenutak kada se čovječanstvo vratilo na put prema Mjesecu i dalje. Bog blagoslovio astronaute, NASA-u i Sjedinjene Američke Države, kako je rekao predsjednik Trump. SAD dominira u svemiru i svugdje drugdje!

TEHNIČKI DETALJI RAKETE ARTEMIS II

Raketa Space Launch System (SLS) u konfiguraciji Block 1 je super teška raketa za lansiranje (super heavy-lift launch vehicle) koju NASA koristi za misiju Artemis II – prvi let s posadom prema Mjesecu nakon Apollo programa. Ova konfiguracija je evolucijska i koristi se za rane Artemis misije (uključujući Artemis I i II). Raketa je visoka 98,27 m (322,4 ft), teška 5,74 milijuna funti (2604 metričke tone) kad je puna goriva i 3,5 milijuna funti (1588 t) bez goriva.

Ukupni potisak pri maksimalnom opterećenju iznosi 8,8 milijuna funti (39 144 kN), a potisak pri lansiranju 8,27 milijuna funti (36 787 kN) – više od Saturna V. Raketa može nositi do 95 t u nisku Zemljinu orbitu (LEO) ili >27 t prema translunarnoj injekciji (TLI).

Glavne komponente rakete (Block 1)

Core Stage (glavna jezgra)
Proizvođač: Boeing
Visina: 64,6 m (212 ft)
Promjer: 8,41 m (27,6 ft)
Masa s gorivom (bez motora): 2,4 milijuna funti (1089 t)
Gorivo: 537 000 galona tekućeg vodika (LH2, 317 000 lb) + 196 000 galona tekućeg kisika (LOX, 1,86 milijuna lb)
Potisak: približno 2 milijuna funti (8896 kN)
Vrijeme gorenja: 480 sekundi
Sadrži četiri motora RS-25 i služi kao nosiva struktura za cijelu raketu.

Motori RS-25 (4 × glavna motora)
Proizvođač: L3Harris Technologies
Visina svakog: 4,3 m (14 ft)
Promjer: 2,4 m (8 ft)
Potisak po motoru: 418 000 lb (1859 kN) pri lansiranju; do 512 300 lb (2279 kN) na 109 % snage
Gorivo: tekući vodik i kisik
Vrijeme gorenja: 480 sekundi
Ovi motori su naslijeđeni iz Space Shuttle programa s manjim modifikacijama.

Solid Rocket Boosters (SRB – 2 × čvrsti raketni boosteri)
Proizvođač: Northrop Grumman
Visina svakog: 53,9 m (177 ft)
Promjer: 3,7 m (12 ft)
Masa puna po boosteru: 1,6 milijuna funti (726 t)
Potisak po boosteru: 3,3 milijuna funti (14 679 kN) pri lansiranju; maks. 3,6 milijuna funti (16 014 kN)
Gorivo: polibutadien-akrilonitril (PBAN), pet segmenata
Vrijeme gorenja: oko 126 sekundi
Ovi boosteri daju ~75 % potiska pri polijetanju i odvajaju se nakon ~2 minute.

Interim Cryogenic Propulsion Stage (ICPS – gornja faza)
Proizvođač: Boeing / United Launch Alliance
Visina: 14 m (45 ft)
Promjer: 5,09 m (16,7 ft)
Masa s gorivom: 72 197 lb (32,748 t)
Motor: RL10B-2 / RL10C-2 (jedan motor)
Potisak: 24 750 lb (110,1 kN)
Gorivo: tekući vodik i kisik
Funkcija: nakon odvajanja core stagea, ICPS šalje Orion na preciznu putanju prema Mjesecu (translunar injection).

Adapteri
Launch Vehicle Stage Adapter (LVSA): povezuje core stage s ICPS-om (visina 8,38 m, promjer 8,38 m na dnu).
Orion Stage Adapter (OSA): povezuje ICPS s Orion kapsulom (visina 1,5 m, promjer 5,5 m); nosi i sekundarne CubeSat satelite.

Napomena o performansama:
Lansiranje s Launch Complex 39B (Kennedy Space Center).
Prva faza (boosters + core stage) traje ~8 minuta do odvajanja.
ICPS obavlja dva potiska: jedan za ulazak u visoku eliptičnu orbitu, drugi za put prema Mjesecu.
Ovo je prvi let SLS-a s ljudskom posadom – raketa je certificirana za sigurnost posade (human-rating).

Svi podaci su preuzeti iz službenih NASA Reference Guidea za Artemis II (ažurirano 2025./2026.).

ZAŠTO NISMO BILI NA MJESECU POLA STOLJEĆA?

Posljednji put kad su ljudi kročili na Mjesec bilo je 14. prosinca 1972. astronauti Eugene Cernan i Harrison Schmitt iz misije Apollo 17 ostavili su tragove na površini i vratili se kući. Od tada je prošlo više od pola stoljeća (53 godine), a nitko nije ponovio taj podvig. Zašto? Nije riječ o zavjeri ni tehničkoj nemogućnosti već su razlozi prvenstveno politički, financijski i strateški. Evo jasnog, dokumentiranog pregleda što se dogodilo.

Završio je hladnoratovski „Space Race“ – politički razlog broj 1
Apollo program rođen je iz hladnog rata: Kennedy je 1961. obećao da će Amerikanci prvi sletjeti na Mjesec jer je Sovjetski Savez bio prijetnja. Kad je Apollo 11 1969. ostvario cilj, politička motivacija je nestala. Nixonova administracija više nije vidjela potrebe za daljnjim „ratom po drugom sredstvu“. Bez egzistencijalne utrke, Mjesec je postao samo „skupa znanstvena pustolovina“.

Novac je najveći ubojica programa
Apollo je koštao oko 25,8 milijardi dolara (1960-ih), što je danas preko 250–290 milijardi dolara. NASA je 1966. trošila čak 4 % američkog federalnog proračuna. Nakon pobjede u utrci, proračun je drastično rezan, a do 1970-ih pao je na manje od 1 %. Vijetnamski rat, socijalni programi i ekonomska kriza imali su prioritet. Nixon je 1970. odbio financirati daljnje misije (Apollo 18–20 otkazani su). Posljednja tri plana za Mjesec jednostavno su ukinuta zbog novca.

Promjena prioriteta: od Mjeseca do niske Zemljine orbite
Umjesto nastavka lunarnih misija, NASA se okrenula Space Shuttleu (1972.) kao jeftinijem, „ponovljivom“ sustavu za svakodnevne letove u nisku orbitu. Kasnije je došao Međunarodni svemirski kolodvor (ISS). Cilj je bio „rutinski pristup svemiru“, a ne duboki svemir. Ljudi su ostali u orbiti Zemlje 40+ godina jer je to bilo jeftinije i manje rizično od ponovnog građenja lunarnih raketa.

Izgubljena industrijska baza i znanje
Kad je Apollo završio, proizvodne linije Saturna V zatvorene su, inženjeri otpušteni, alati odbačeni. Svaki novi povratak na Mjesec zahtijevao bi ponovnu izgradnju cijelog ekosustava što je skuplje nego ikad prije. Znanje je „atrofiralo“, a sigurnosni standardi postali su stroži.

Rizik bez opravdanja
Bez hladnoratovske nužnosti, nitko nije htio riskirati živote za „samo“ znanost. Roboti (Lunar Reconnaissance Orbiter, Chang’e, itd.) radili su posao jeftinije i sigurnije bez potrebe za ljudskom posadom.

Danas i zašto se vraćamo baš sada?
Artemis program (pokrenut 2017., revitaliziran pod Trumpom) simbolizira novu eru: privatne kompanije (SpaceX), međunarodna suradnja i strateški interes (Kina gradi vlastitu bazu). No i Artemis kasni dok SLS raketa, nova Orion kapsula i moderni sigurnosni zahtjevi koštaju vrijeme i novac. Artemis II (večeras!) bit će prvi korak nakon 53 godine.

Nismo bili na Mjesecu pola stoljeća jer smo pobijedili utrku, izgubili novac i promijenili ciljeve. To nije bila tehnička nemogućnost već je to bila odluka politike i proračuna. Sada, s Artemisom, Amerika se vraća jača nego ikad: ne samo da ponovimo Apollo, već da ostanemo na Mjesecu trajno. Večeras krećemo i ovaj put nećemo stati.

Naftna kriza iz ožujka 2026. (uzrokovana sukobom SAD/Izrael protiv Irana) značajno je povećala interes za nabavkom električnih automobila (EV). Cijena barela nafte skočila je na oko 119 USD, a cijene goriva na pumpama su naglo porasle što je klasično pokrenulo potrošače da traže alternative s nižim operativnim troškovima.

Bilo je to jedno od onih jutara koja vozači diljem Europe i Balkana neće tako brzo zaboraviti. Na benzinskim postajama u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu redovi su se protezali, a kad bi vozači vidjeli cijenu na benzinskoj pumpi za litru benzina ili dizela lica bi im se zgrčila. „Ovo više nije vožnja, ovo je luksuz“, rekao je jedan vozač u Splitu dok je punio rezervoar. Samo nekoliko sati kasnije, na njegovom telefonu pojavile su se pretrage: „električni auto cijena“, „koliko košta punjenje doma“ i „kineski EV modeli“.

Ta scena ponovila se tisućama puta u ožujku 2026. godine. Naftna kriza izazvana sukobom Sjedinjenih Američkih Država i Izraela protiv Irana gurnula je cijenu barela nafte na gotovo 119 dolara. Gorivo je poskupjelo vrtoglavo u svijetu, a s njim i svakodnevni život milijuna ljudi ovisnih o automobilima na fosilna goriva.

No dok su neki psovali na pumpama, drugi su vidjeli priliku. Podaci pokazuju eksplozivan rast zanimanja za električna vozila. U Australiji su pretrage za „electric vehicles“ na Googleu skočile za nevjerojatnih 278 posto između kraja veljače i kraja ožujka što je gotovo trostruko više upita nego prije krize. U Sjedinjenim Državama, prema podacima CarEdgea i Edmundsa, pretrage za električnim modelima porasle su 20 posto u prvom tjednu nakon eskalacije, a za popularne modele poput Tesla Model Y ili Chevrolet Equinox EV gotovo su se udvostručile. Udio istraživanja električnih i hibridnih vozila na Edmundsu skočio je s 20,7 na 22,4 posto u samo jednom tjednu.

U Europi je trend bio još vidljiviji. Udio baterijskih električnih vozila (BEV) u novim registracijama popeo se na oko 18,8 posto u prva dva mjeseca 2026. što je znatno više nego godinu ranije kada je bio 15,2 posto. Platforme za prodaju automobila u Njemačkoj i Skandinaviji bilježile su pravu „električnu navalu“, a Carwow je izvijestio da njemački kupci iznenada traže jeftinije alternative visokim cijenama benzina.

U Hrvatskoj i široj regiji reakcija nije izostala. Mediji i web stranice pisali su da „najgora naftna kriza u povijesti stiže u pravi čas za kineske električne automobile“. Jeftini kineski modeli, koji nude solidan domet po pristupačnoj cijeni, odjednom su postali glavna tema u Facebook grupama i na forumima. Državni poticaji za kupnju električnih vozila razgrabili su se brže nego ikad, a mnogi već najavljuju ljeto 2026. kao „rekordno po broju električnih tablica na cestama“.

Analitičari ističu da ovakvi šokovi nisu novost. Već u 1970-ima naftne krize dovele su do većeg zanimanja za štedljive automobile. Razlika je što danas imamo realnu alternativu odnosno električna vozila čiji operativni troškovi ostaju stabilni i niski, bez obzira na geopolitičke turbulencije. Podaci pokazuju da je prodaja EV-a na nekim tržištima već u veljači 2026. bila 95 posto viša nego godinu ranije. Štoviše, interes za EV-ovima nakon ovakvih kriza nikad ne padne natrag na staru razinu. On ostane viši, jer ljudi shvate da promjena više nije samo ekološka već je i ekonomska.

Dok cijene nafte možda jednog dana padnu, navika razmišljanja o električnim automobilima ostaje. Naftna kriza 2026. možda nije bila najavljeni kraj fosilne ere, ali definitivno je postala snažan vjetar u leđa tranziciji prema čistijoj i jeftinijoj mobilnosti. Vozači poput onog iz Splita više ne pitaju „hoće li se to isplatiti“. Pitanje je sada: „Zašto čekati još?“

KOLIKO JE EUROPA OVISNA O BENZINU I DIZELU ?

Unatoč vidljivom ubrzanju zanimanja za električne automobile nakon ožujke naftne krize 2026., stvarni europski vozni park ostaje snažno vezan uz fosilna goriva. Na cestama EU-a kruži više od 256 milijuna osobnih automobila, a većina njih, gotovo polovica, još uvijek vozi na benzin, dok dizel pokreće gotovo trećinu flote. Električni automobili na baterije čine tek nešto više od dva posto ukupnog parka, a plug-in hibridi dodaju još tek nešto više od jednog posto. Hibridi bez utičnice doprinose dodatnih pet posto, no oni i dalje troše benzin. Ukupno, više od tri četvrtine svih osobnih vozila na europskim cestama izravno ili neizravno ovisi o naftnim derivatima, što znači da svaki skok cijene barela, poput onog na 119 dolara u ožujku, direktno pogađa milijune vozača i cijelo gospodarstvo.

Situacija je još izraženija kod komercijalnih vozila. Kombiji i dostavna vozila gotovo u potpunosti voze na dizel, čak 90 posto njih, dok električni modeli jedva prelaze jedan posto flote. Kamioni su još ekstremniji slučaj: preko 96 posto njih oslanja se isključivo na dizel, a električni tegljači čine tek 0,3 posto ukupnog parka. Prosječna starost kamiona iznosi 14 godina, što dodatno usporava bilo kakvu promjenu. Cestovni teretni promet tako ostaje gotovo potpuno ovisan o nafti, a to se jasno vidi i u ukupnoj potrošnji energije: u cestovnom prometu EU-a dizelsko gorivo čini oko 64 posto, benzin 26 posto, dok električna energija sudjeluje s tek 0,5 posto. Obnovljivi izvori i biogoriva dodaju još oko sedam posto, ali naftni derivati i dalje dominiraju s gotovo 90 posto ukupne potrošnje.

U Hrvatskoj i regiji slika je još izraženija. Hrvatski vozni park jedan je od najstarijih u Europi dok prosječna starost osobnih automobila prelazi 13 godina, a udio električnih vozila ostaje u promilima. Novi modeli s alternativnim pogonima polako ulaze na tržište, no stari dizelaši i benzinci i dalje čine ogromnu većinu vozila na cestama. Zato naftna kriza nije samo privremeni šok na pumpama; ona razotkriva duboku strukturnu ovisnost koja se ne može promijeniti preko noći. Flota se obnavlja sporo dok samo četiri do pet posto novih automobila ulazi na ceste svake godine pa će benzin i dizel još godinama vladati europskim cestama, čak i dok se prodaja električnih vozila ubrzava.

Na kraju, ova ovisnost objašnjava zašto je interes za električne automobile eksplodirao baš sada. Cijene goriva rastu, a operativni troškovi električnih vozila ostaju stabilni. No prava tranzicija tek predstoji dok će do 2035. ili 2040. godine većina vozila na cestama još biti na nafti. Dok čekamo da se flota pomladi, naftna kriza služi kao snažan podsjetnik: promjena više nije samo ekološko pitanje, već i pitanje svakodnevne ekonomske sigurnosti.

KOJA ELEKTRIČNA VOZILA SU PRISTUPAČNA CIJENOM?

U 2026. godini, nakon što je naftna kriza dodatno poskupjela svaku litru benzina i dizela, električni automobili više nisu luksuz rezerviran za one s dubljim džepom već su oni postali realna opcija za običnog vozača koji traži uštedu na svakodnevnoj vožnji. Europsko tržište napokon je dočekalo val pristupačnih modela, zahvaljujući žestokoj konkurenciji kineskih proizvođača i brzom odgovoru europskih marki koje su shvatile da moraju ponuditi nešto jeftinije od onih skupih SUV-ova. Danas se može pronaći solidan električni auto koji ne prelazi 20.000 do 25.000 eura, a s državnim poticajima i popustima proizvođača cijena često padne i ispod 15.000 eura što ga čini jeftinijim od mnogih rabljenih benzinskih automobila sličnog godišta.

Najveća zvijezda ovog pristupačnog segmenta je Dacia Spring, romunjski mališan koji je s popustima i subvencijama u nekim zemljama pao na razinu od svega 12.000 eura, a u Hrvatskoj se kreće oko 23.000 eura prije poticaja što je dovoljno da ga svatko može ozbiljno razmotriti za gradsku vožnju i za kratke izlete. Uz njega su se probili i kineski aduti poput BYD Dolphin Surf i Leapmotor T03, koji nude prostraniju kabinu i više opreme po cijeni od oko 19.000 do 20.000 eura, dok europski odgovor dolazi u obliku Citroëna ë-C3 i novog Renaulta 5 E-Tech, dizajniranih upravo za one koji žele nešto simpatično, praktično i s dometom dovoljnim za svakodnevne potrebe. Tu je i Fiat Grande Panda Electric, koji spaja retro šarm s modernom električnom tehnikom i drži se ispod 23.000 eura, čineći ga idealnim izborom za obitelji koje ne žele žrtvovati korisnost.

Ono što ove automobile čini pravim hitom nije samo početna cijena, već i niski troškovi punjenja kod kuće i često manji od 3-4 eura na 100 kilometara što nakon ožujske krize postaje presudan faktor. Proizvođači su shvatili da kupci više ne žele samo „zeleno“, već i ekonomičnost koja se osjeti u novčaniku svakog mjeseca. U Hrvatskoj i regiji, gdje su poticaji još uvijek aktivni, ovi modeli brzo nestaju s popisa, a ljeto 2026. najavljuje pravi boom električnih tablica na cestama. Ako tražiš nešto što će ti uštedjeti novac dugoročno, a neće te natjerati da se odrekneš svakodnevne udobnosti, ovi pristupačni EV-ovi su upravo ono što je tržište čekalo godinama.

SUSTAV POTICAJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

U Hrvatskoj, gdje je naftna kriza iz ožujka 2026. još jednom podsjetila vozače koliko može boljeti svaka litra benzina ili dizela, država je kroz Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) postavila jasan i ambiciozan sustav poticaja koji čini električna vozila znatno pristupačnijima. Program je dio Nacionalnog plana oporavka i otpornosti te REPowerEU inicijative, a njegov je cilj jednostavan: smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima, spustiti emisije CO₂ i potaknuti održivu mobilnost na cestama koje su još uvijek prepune starih dizelaša.

Trenutno su poticaji najčešće usmjereni prema pravnim osobama, tvrtkama u javnom i privatnom vlasništvu te obrtnicima, jer se upravo oni brže odlučuju na veće investicije u flotu. Za nova električna vozila kategorije M1 (osobni automobili) i N1 (laka dostavna) moguće je dobiti do 9.000 eura bespovratnih sredstava, odnosno do 40 posto vrijednosti vozila, pod uvjetom da cijena automobila ne prelazi 50.000 eura bez PDV-a. Za električne mopede, motore i lake četverocikle (L kategorija) iznos se penje do 2.500 eura po vozilu, dok veća teretna vozila, autobusi i vozila na vodik mogu računati na do 90.000 eura ili ponovno do 40 posto vrijednosti. Posebno velik program vrijedan 45 milijuna eura otvoren je za taksiste, dostavne službe i car-sharing operatere, jer upravo oni najviše troše kilometre i najbrže mogu vratiti ulaganje kroz niže operativne troškove.

Prijave se podnose isključivo elektronički preko sustava eFZOEU na portalu fondovi.gov.hr, a sredstva se troše munjevito jer nerijetko u samo nekoliko minuta od otvaranja poziva, što pokazuje koliki je interes nakon poskupljenja goriva. Kupnja vozila mora se realizirati najkasnije do ljeta 2026., a korisnik se obvezuje zadržati vozilo najmanje tri godine te svake godine slati izvješća Fondu.

Za obične građane, fizičke osobe, ovog proljeća još nema otvorenog poziva, ali Fond je najavio da će u trećem kvartalu 2026. raspisati novi krug vrijedan oko 20 milijuna eura upravo za njih, što će mnogima omogućiti da konačno prijeđu na električni pogon bez da čekaju godinama.

Sustav je dizajniran tako da poticaji ne idu samo na najskuplje modele, već favoriziraju pristupačne električne automobile poput Dacie Spring, Citroëna ë-C3 ili kineskih modela koji već sada, uz subvenciju, postaju jeftiniji od mnogih rabljenih benzinskih auta. U kombinaciji s niskim troškovima punjenja kod kuće, ovi poticaji pretvaraju električni auto iz „budućnosti“ u logičan izbor za svakodnevnu vožnju.

VLADIN PAKET MJERA ZA SMANJIVANJE ENERGETSKE OVISNOSTI

U ožujku 2026., dok su cijene nafte na svjetskim burzama skočile na gotovo 119 dolara po barelu zbog sukoba na Bliskom istoku, hrvatska Vlada je brzo reagirala. Na sjednici 23. ožujka donijela je deseti paket mjera vrijedan gotovo 450 milijuna eura, koji je istovremeno i štit za građane i gospodarstvo u ovom trenutku i strateški korak prema energetskoj neovisnosti. Premijer Plenković je jasno poručio: ne možemo zaustaviti globalne turbulencije, ali možemo ublažiti udar na džepove i istodobno graditi budućnost manje ovisnu o uvoznim fosilnim gorivima.

Prvi dio paketa je kratkoročna obrana: cijene električne energije i plina za kućanstva i manja poduzeća ostaju zamrznute do 30. rujna 2026., a na benzinskim postajama izvan autocesta ograničene su i najviše maloprodajne cijene goriva. Smanjene su trošarine na energente, osigurana je pomoć ugroženim kućanstvima kroz vaučere od 70 eura mjesečno, a poljoprivrednici, ribari, javni prijevoznici i studenti dobivaju ciljane potpore kako bi se održala proizvodnja hrane i mobilnost. Cilj je jasan i to spriječiti lančanu reakciju poskupljenja koja bi pogodila svakodnevni život.

No prava snaga paketa leži u drugom, dugoročnom dijelu vrijednom 249 milijuna eura, usmjerenom na energetsku tranziciju i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima. Tu se ističe 40 milijuna eura za kućanstva: država sufinancira do 50 posto (a za najugroženije i do 70 posto) ulaganja u dizalice topline, fotonaponske panele na krovovima i kućne baterije za pohranu struje. Očekuje se da će se time pomoći čak 15 tisuća kućanstava da sami proizvode i troše svoju energiju, umjesto da ovise o uvoznom plinu ili nafti. Dodatnih 30 milijuna eura ide na energetsku neovisnost poljoprivrede, a tu su i potpore za jačanje javnog prijevoza.

U samom desetom paketu mjera nema novih, izravnih poticaja za kupnju električnih automobila jer oni se financiraju zasebno kroz programe Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti i REPowerEU. Ti pozivi su već aktivni ili nedavno provedeni (npr. za pravne osobe i obrtnike s do 9.000 eura po vozilu), a novi krug za građane najavljen je za treći kvartal 2026. Međutim, cijeli paket mjera neizravno podupire elektrifikaciju prometa: smanjenjem ovisnosti o fosilnim gorivima i jačanjem domaće proizvodnje struje iz obnovljivih izvora stvara se okvir u kojem električni automobili postaju još logičniji i jeftiniji izbor. Niži računi za struju i veća dostupnost zelene energije kod kuće čine punjenje EV-a još isplativijim upravo sada, kada benzin i dizel poskupljuju.

Deseti paket tako nije samo vatrogasna intervencija na pumpama i računima već je on i jasan signal da Vlada želi da Hrvatska iz ove krize izađe jača, samodostatnija i zelenija. Ako cijene energenata ostanu visoke, očekuje se da će se upravo ovakve mjere, kombinacija trenutne zaštite i ulaganja u obnovljive izvore, pokazati ključnima za ubrzavanje tranzicije.

U davna vremena, prije nego što je crno zlato postalo krv modernoga svijeta, ljudi su živjeli u ritmu zemlje i neba. Ali onda je nafta procurila iz dubina i sve se promijenilo. Svijet se pretvorio u golemi stroj, čije su vene bile cijevi, a srce rafinerije koje su danonoćno pulsirale. Svaki grad, svaka autocesta, svaki supermarket bio je izgrađen na njoj. Automobili su letjeli autocestama jer je dizel davao snagu kamionima koji su nosili hranu s jednog kraja kontinenta na drugi. Avioni su preskakali oceane jer je kerozin pretvarao nebo u autocestu. Plastika, ta čudna, neuništiva koža moderne civilizacije, bila je rođena iz nafte: boce, odjeća, računala, igračke, čak i lijekovi. Gnojiva iz naftnih derivata hranila su polja koja su hranila milijarde. Ratovi su se vodili zbog nje, bogatstva su se stvarala iz nje, a snovi o beskrajnom rastu živjeli su samo dok je crna tekućina tekla.

Ljudi su zaboravili da je sve krhko. Mislimo da je struja vječna, da će hrana uvijek stići na policu, da će dostava doći za dvadeset minuta. Nitko nije pitao: što ako nestane? Što ako pumpe ostanu suhe, a tankeri zaglave u tjesnacu koji više nitko ne može otvoriti? A onda je došao gubitak.

Prvo je došla tišina i to ne dramatična eksplozija, nego polagano gušenje. Cijene su skočile preko noći. Kamioni su stali na rubovima gradova kao mrtvi metalni divovi. Polja su požutjela jer nije bilo gnojiva. Police u trgovinama su se praznile, a ljudi su počeli gledati jedni druge drukčije i to ne kao susjede, nego kao konkurenciju za posljednju limenku benzina. Gradovi su se gasili: prvo svjetla na semaforima, zatim liftovi u neboderima, pa i same bolnice kad su nestale rezerve za generatore.

Društvo, to fino izgrađeno zdanje od stakla i čelika, počelo je pucati po šavovima. Oni koji su živjeli u visokim tornjevima odjednom su shvatili da su zarobljeni bez dizala. Oni koji su vozili na posao svaki dan sada su pješačili satima, noseći ono malo što su mogli spasiti. Ratovi za resurse nisu počeli s tenkovima već su počeli su s noževima na benzinskim postajama, s borbama za posljednji kamion hrane, s tihim, očajničkim neredima u redovima za vodu i kruh.

Bogati su kupovali privatne helikoptere i bježali na otoke s vlastitim zalihama. Siromašni su palili gume i gradili barikade. A oni u sredini, obični ljudi, shvatili su najgore: da je njihov svijet, taj sjajni, brzi, povezani svijet, bio samo iluzija. Iluzija koju je držala nafta. Kad je nestala, nestalo je i povjerenje. Nestala su pravila. Ostala je samo jedna istina: tko ima gorivo, ima moć. Tko nema ništa on postaje plijen.

Ovo nije kraj svijeta. Ovo je kraj onoga što smo mislili da jest svijet. A u daljini, preko pustinje pepela i hrđe, već se čuje grmljavina novih motora. Novih ratova. Novih priča o preživljavanju.

Jer kad nafta umre, društvo se ne raspada odmah jer nema više energije. Društvo se pretvara u nešto sirovije. Nešto starije. Nešto što smo zaboravili da jesmo.

Nešto mračno što je još uvijek u nama i svim silama se bori da ispliva na površinu.

Tama.

MAD MAX IZ AUSTRALIJE

U pustinji pepela i hrđe, gdje je Sunce palilo zemlju kao bijes bogova, a vjetar nosio miris benzina i krvi, zvali su ga Posljednji Tjedan Crnog Zlata u Australiji.

Bilo je to u ožujku 2026., kad je Hormuški tjesnac postao groblje tankera. Iranci su ga zatvorili, a Zaljev se ugasio kao motor bez goriva. Dvadeset milijuna barela dnevno je nestalo. Pumpe u Sydneyju, Tokiju, Europi, pa čak i u onim australskim predgrađima iz 7News vijesti, stale su suhe kao lubanja u Wastelandu. Ljudi su nožem bušili rezervoare parkiranih auta, kradući posljednje kapi dizela dok su kamioni stajali na autoputovima kao mrtvi metalni dinosauri. Voće je poskupjelo trideset posto preko noći. Hrana nije stizala u gradove. Lanac opskrbe je jednostavno pukao.

I tada je počelo. Ludilo.

Na Thunder Roadu, onoj nekadašnjoj autocesti između Melbournea i Brisbanea, pojavili su se prvi War Boysi. Ne više u kožnim jaknama i s lubanjama na haubama već su ovo bili obični tipovi iz ureda, bivši kamiondžije, kripto-traderi koji su preko noći shvatili da njihovi digitalni novčanici vrijede manje od prazne limenke graha. Vozili su prepravljene kamione na posljednjim litrama ukradenog goriva, s natpisima "NO MORE DELIVERY APPS" sprejem po bokovima. Nisu tražili V8 motore za slavu već su tražili benzin. Jer bez njega nema hrane. Nema struje. Nema života.

"Nema više kripto tradinga", urlao je vođa jedne bande preko megafona, dok su im se kotači klizali po krvi na benzinskoj postaji. Nema više food deliveryja. Nema više dva tjedna na moru. Sljedećih dvadeset godina? De-industrializacija. Ratovi za resurse. Masovne migracije. Građanski sukobi. Glad."

I bio je u pravu.

Gradovi su se gasili jedan po jedan. Rafinerije u Aziji zatvorile su se kao oči mrtvaca. Tvornice su stajale jer bez dizela nema sirovina, bez sirovina nema plastike, guma i lijekova. Ljudi su pješačili stotinama kilometara prema sjeveru, prema Rusiji i Kini koje su još imale zalihe. Na granici su se stvarale nove horde, The Fuel Nomads, koji su napadali sve što se micalo na četiri kotača. Policija? Ha! Postala je nova vrsta War Boysa, samo s uniformama i većim puškama.

Mad Max bi to prepoznao. Onaj tihi, izmučeni tip s ožiljicima i Interceptorom. Stajao bi na vrhu nekog napuštenog nadvožnjaka, gledajući kako se nebo nad Sydneyjem crveni od požara nad rafinerijama. Jer ovo nije bio film. Ovo je bila stvarnos Australije.

Preživjeli su bili oni koji su vidjeli. Oni koji su prije krize napunili spremnike, zakopali bačve pod zemlju, naučili voziti na biogorivu od otpada i uzgajati krumpir u stražnjem dvorištu. Oni koji nisu čekali da im aplikacija dostavi večeru. Oni koji su shvatili da je benzin bog, a cesta je sudbina.

A oni koji nisu? Oni su bili posljednji koji su shvatili zašto se sve promijenilo. U daljini se čula grmljavina motora. Još jedan konvoj. Još jedan rat za kap zadnjeg goriva.

Witness me. Jer u ovom novom svijetu, bez nafte, samo su dva pravila: Vozi ili umri. Ili... spremi se. Jer Wasteland dolazi. I neće pitati jesi li spreman ili nisi.

AZIJA JE PRED ENERGETSKIM PADOM

U mraku azijskog sumraka, 2027. godine, kontinent se gušio u tišini koju nije donijela noć, već nestanak nafte.

U Bangkoku, gdje su nekad bljeskala svjetla Patponga i zujali skuteri poput roja pčela, sada je vladala tišina. Redovi za gorivo počeli su se formirati još u ožujku 2026., kad je Hormuški tjesnac pao u ratni kaos. Prvo su bili samo kilometar dugi, ljudi su čekali sa šalicama kave u rukama, šaleći se da je ovo samo “privremena nestašica”. Sada su redovi bili dugi deset kilometara, zmije od metala i očaja koje su se protezale od benzinskih postaja na periferiji sve do hrama Wat Arun. Ljudi su spavali u automobilima, djeca su plakala od gladi, a vojnici s bajunetama na puškama stajali su na svakih stotinu metara. “Jedan kanister po obitelji”, vikali su. Ali kanistera nije bilo dovoljno ni za pola.

U Delhiju je borba postala svakodnevica. Na raskrižju Connaught Placea, gdje su nekad stajali Uberi i Ola, sada su se sukobljavale bande. Jedna je bila iz sirotinjskih četvrti, druga iz bogatih četvrti Gurgaona dok su obje htjele isto: dizel za generatore struje. Noževi su sijevali pod svjetlom baterijskih lampi. Krv se miješala s benzinom na asfaltu. “Ovo je za moju obitelj!” urlao je jedan otac, držeći u rukama praznu bocu od pet litara. Sutradan su novine i to one koje su još izlazile na papiru jer je internet pao i pisale su o “incidentu s 14 mrtvih”. Nitko više nije brojao mrtve po ulicama.

U Šangaju, nekadašnjem simbolu kineskog čuda, neboderi su bili tamni. Liftovi su stajali. Metro je vozio samo jednom dnevno, na par sati, jer je struja dolazila iz rijetkih hidroelektrana i onoga što je preostalo od ugljena. Tvornice Foxconna, nekad srce svjetske elektronike, sada su bile groblja strojeva. Radnici su sjedili na podu i čekali da se pojavi kamion s hranom. “Nema više dostave hrane preko aplikacija”, šaputali su. Nema više kripto-trgovanja. Nema više dvotjednih odmora na Baliju. Sve je to nestalo preko noći kad je nafta postala dragocjenija od zlata.

U Manili, na Filipinima, brodovi su trunuli u luci. Ribari nisu mogli izaći na more jer nije bilo goriva za motore. Tržnice su bile prazne. Djeca su jela rižu pomiješanu s korovom. Vlada je proglasila “energetsko izvanredno stanje” što je značilo da se svjetla gase u 20 sati, a tko se zatekne na ulici nakon toga, riskira metak u čelo. Ljudi su bježali na sjever, prema planinama, noseći sve što su imali na leđima. Masovna migracija ljudi. Milijuni su krenuli prema Kini, prema Indiji, prema bilo gdje i tamo gdje se još moglo disati.

A onda je došao pad energetskog sustava.

Prvo su pale banke. Bez nafte, nema transporta, nema lanaca opskrbe. Novac na računima postao je samo broj na papiru. Zatim su pale bolnice jer generatori su utihnuli, lijekovi su se kvarili. U Tokiju, gdje su nekad roboti dostavljali pakete, sada su liječnici operirali uz svjetlost svijeća. U Jakarti su se pojavile bolesti koje su svi zaboravili: kolera, tifus. Ljudi su umirali na ulicama, a nitko ih nije sklanjao jer nije bilo goriva za mrtvačke kamione.

Ratovi za resurse počeli su tiho, pa glasno. Kina je poslala brodove prema Južnokineskom moru, tražeći naftu iz spornih polja. Indija je zatvorila granice, ali ih je otvorila puškama kad su izbjeglice navalile. Male države poput Bangladeša i Vijetnama raspale su se prve, vlade su pale, generali su preuzeli vlast, a građanski ratovi su buknuli poput šumskih požara.

U noći, dok je sjedio na krovu napuštene tvornice u Mumbaiju, mladi inženjer po imenu Arjun gledao je u nebo bez satelita. Nekoć je radio u IT-ju, živio od dostava hrane i kripto trgovine. Sada je imao samo nož i bocu prljave vode. “Oni koji su vidjeli da dolazi”, prošaptao je sam sebi, “pripremili su se. Mi ostali… mi smo posljednji koji ćemo shvatiti zašto se sve promijenilo.”

Azija više nije bila kontinent milijardi. Bila je kontinent redova, borbi, mraka i gladi. Deindustrijalizacija nije bila riječ iz udžbenika. Bila je stvarnost. Resursni ratovi nisu bili budućnost. Bili su sadašnjost. A preživjeli su oni rijetki koji su imali zemlju, sjeme i znanje i sjedili su u tami i čekali da se svijet ponovno rodi. Ili da umre zauvijek.

ENERGETSKA OVISNOST EUROPE

U jesen 2032. godine, Europa više nije bila kontinent automobila i brzine. Bila je kontinent čekanja.

U Berlinu, pred pumpom na Potsdamer Strasse, red se protezao tri kilometra. Ljudi su stajali u koloni već osmi sat, ogrnuti tankim jaknama koje nisu grijale koliko su nekad grijale plinske grijalice u njihovim stanovima. Zrak je smrdio na benzin i očaj. Policajci u prslucima s natpisom “Bundeswehr – Operacija Crna Nafta” patrolirali su s puškama preko ramena, ali su i oni znali da će, ako se nešto dogodi, biti preslabi kada masa ljudi nasrne na njih.

Marko, bivši vozač kamiona iz Zagreba, stajao je negdje u sredini reda. Prije dvije godine bio je prebačen u Njemačku na “privremeni rad” dok je vozio hranu iz poljskih skladišta do njemačkih gradova. Sada je njegov kamion stajao u nekom hangaru u Brandenburgu, prazan i beskoristan. Gorivo se dijelilo po karticama: tri litre po osobi tjedno, ako imaš sreće. On je došao ovdje jer je čuo da su u Berlinu dobili pošiljku iz Rumunjske i to posljednju prije nego što je i Bukurešt zatvorio izvoz.

Ispred njega, dvije žene su se počele svađati. Jedna je imala dijete u kolicima, druga je držala kanister od deset litara. Riječi su brzo prešle u vikanje, vikanje u guranje. Za nekoliko sekundi već su se valjale po blatnom pločniku, čupajući jedna drugoj kosu. Nitko ih nije razdvajao. Policajac je samo okrenuo glavu. Svi su znali pravilo: tko prvi dođe do pumpe, taj dobije. Ostali mogu čekati sutra. Ili prekosutra.

U Parizu su već bili zabranili privatna vozila. Metro je radio samo tri sata dnevno, a električni vlakovi su stajali jer su termoelektrane na plin prestale raditi. Ljudi su hodali. Deset, petnaest kilometara na dan. Bicikli su postali luksuz jer tko je imao lanac i lokot, čuvao ga je kao zlato. U predgrađima su se pojavile barikade. Migranti iz južne Italije i Španjolske, koji su pobjegli od suše i gladi, sukobljavali su se s lokalnima oko posljednjih kontejnera s hranom. “Oni su došli pojesti naše rezerve,” vikali su Francuzi. “Mi bježimo od smrti,” odgovarali su oni drugi.

U Zagrebu je bilo još gore. Hrvatska je oduvijek bila na rubu i to bez vlastite nafte, bez velikih rezervi. Kad je Hormuz pao 2026., a Rusija zatvorila ventile preko Ukrajine, lanac je pukao preko noći. Prvo su nestale dostave. Onda su supermarketi počeli dijeliti kruh po karticama. Onda je nestalo struje. Osam sati dnevno. Zatim četiri. Zatim samo dva, i to samo u bolnicama i policijskim postajama.

Markov brat Ivan radio je u rafineriji u Rijeci. Pričao mu je preko satelitskog telefona (jedinog koji je još radio): “Sinoć su nam upali. Desetak tipova s puškama i kanisterima. Uzeo sam jednog u rame. Ali sutra će doći stotine.” Vlada je proglasila izvanredno stanje, ali nitko više nije vjerovao vladi. Vojska je čuvala samo autoceste i luke. Sve ostalo, bolnice, škole, tvornice bilo je prepušteno sebi.

Noću su gradovi utihnuli. Nije bilo više svjetala. Nije bilo dostave hrane. Nije bilo Ubera, Woltova, ni letova za Maldivе. Ljudi su sjedili uz svijeće i slušali radio na baterije. Ponekad bi se čuli pucnji. Ponekad vrisak. Ponekad samo tišina koja je bila gora od svega. Kolaps društva kakvog smo znali.

U Bruxellesu su europski dužnosnici još uvijek držali sastanke u zgradi koja je nekad bila sjajna i staklena. Sada su sjedili u kaputima, oko stolova osvijetljenih generatorima. Govorili su o “solidarnosti”, o “zelenoj tranziciji” i “privremenim teškoćama”. Ali nitko više nije vjerovao. Nafta nije nestala preko noći. Nestajala je polako, godinama, a Europa je zatvarala oči. Sad su oči bile otvorene i ono što su vidjele bilo je ružno.

Marko je konačno došao do pumpe. Ruke su mu drhtale dok je točio dvije i pol litre u svoj kanister. Miris je bio opojan. Gotovo svet. Vratio se kući pješice, kroz tmurne ulice gdje su ljudi palili vatre od starih novina i drva iz parkova. Negdje u daljini čuo se urlik motora neki vojni konvoj. Možda nose hranu. Možda idu u rat.

Znao je da će ovo potrajati. Dvadeset godina, rekli su stručnjaci. Dvadeset godina deindustrijalizacije. Dvadeset godina ratova za svaku kap. Dvadeset godina gladi i migracija.

Ali Marko više nije mislio na dvadeset godina. Mislio je samo na sutra. Na to hoće li imati dovoljno da pokrene generator i napuni telefon. Hoće li moći nazvati obitelj u Hrvatskoj prije nego što baterije potpuno umru.

Jer u novoj Europi, budućnost više nije bilo obećanje. Energija je luksuz koji si samo rijetki mogu priuštiti. Oni koji su vidjeli da dolazi. I oni koji su se pripremili. Ostali su samo čekali u redu. I molili se da redovi jednog dana ponovno nestanu. Čekajući u očaju...

SAD JE IZGUBIO GLOBALNI PRIMAT

Bilo je to ljeto 2027. kada je nafta napokon nestala.

Ne odjednom, ne dramatičnim eksplozijama na Bliskom istoku koje su se prikazivale na vijestima dok su još radile. Nafta je nestala polako, kao dah koji se ledi na staklu. Hormuz je bio blokiran mjesecima, ruske cijevi su se zatvorile, a američke rezerve u strateškim skladištima pretvorile su se u prazne betonske kaveze. Vlada je još uvijek slala poruke: “Privremene mjere. Ostanite mirni.” Ali nitko više nije vjerovao Vladi.

U Los Angelesu su se redovi počeli formirati još u svibnju. Prvo su to bili automobili pa stotine, tisuće, serpentine od limova koje su se protezale kilometrima duž autoputa. Ljudi su spavali u autima, hranili se iz limenki koje su kupovali na crno. Do lipnja redovi su postali pješački. Ljudi su nosili kanistere, kante, čak i dječje boce za vodu. Stajali su satima pod suncem koje je pržilo kao da se i nebo osvećuje. Zrak je smrdio na benzin, znoj i strah. Na ljudske fekalije pored puta.

Prve tuče izbile su na pumpi u Inglewoodu. Neki tip u Fordu F-150 nije htio pustiti ženu ispred sebe. Rekao je da ima djecu kod kuće. Ona je imala dijete na rukama. Nož je bio brži od riječi. Do večeri su se na istom mjestu tukli noževima, palicama, pa čak i ciglama. Policija? Nije došla. Benzin za njihove kamione bio je preskup. Civili su ostali prepušteni sami sebi.

U New Yorku su se liftovi zaustavili. Metro je stao. Ljudi su se penjali 30 katova pješke da bi došli do stanova u kojima više nije bilo klime. Supermarketi su bili prazni već tjednima jer kamioni nisu stizali. Hrana se kvarila u hladnjacima koji su radili na generatorima dok im nije ponestalo dizela. Onda su ljudi počeli pljačkati. Prvo trgovine, pa skladišta, pa susjede. “Samo za obitelj”, govorili su. Ali obitelj je brzo postala pleme i klanovi.

Washington je još slao poruke preko radio-stanica koje su radile na baterijama. Predsjednik je iz bunkera obećavao “novo savezništvo s Kanadom i Meksikom”. Nitko ga nije slušao. Kina je već preuzela Tajvan. Rusija je zagrizla u Baltik. Europa se zatvorila poput školjke. Amerika više nije bila potrebna nikome. Bila je prevelika da bi je spasili, a preslaba da bi prijetila ostaku svijeta.

U Detroitu su tvornice utihnule. Ne zato što su radnici štrajkali jer nisu imali benzina da dođu na posao. Čeličane su se ohladile i procesne peći su se skamenile. Silosi puni žita počeli su trunuti jer ih nitko nije mogao prevesti. Na ulicama Chicaga formirale su se milicije. Prvo su čuvale svoje kvartove. Onda su počele napadati tuđe kvartove za hranom i gorivom. “Gorivo ili krv”, vikali su. Bilo je svejedno. Krv je ionako tekla besplatno jer ljudski život je vrijedio manje od nafte.

Na selu je bilo drugačije. Tamo su ljudi još imali kokoši, krave i bunare. Ali gradovi su ih opsjedali i pljačkali su im resurse. Kolone izgladnjelih, očajnih i naoružanih ljudi. “Dajte nam hranu ili ćemo ju uzeti silom.” Seljaci su pucali. Nisu imali izbora. Američki san umro je ne u eksploziji, nego u tihom pucnju sačmarice na seoskom putu.

Do jeseni više nije bilo Sjedinjenih Država kao cjeline. Bilo je više teritorija. Bilo je lordova benzina u Teksasu koji su vladali svojim naftnim poljima kao srednjovjekovni baruni. Bilo je enklava u Kaliforniji gdje su bogataši živjeli iza zidova od betona i bodljikave žice, hraneći se konzervama dok su im stražari ubijali svakoga tko se približi na sto metara. Bilo je gradova duhova gdje su se posljednji stanovnici borili s vukovima i divljim psima oko ostataka smeća po ulicama.

A svijet je gledao. Kina je slala brodove s hranom, ali samo za one koji su prihvatili njihovu valutu. Rusija je nudila naftu, ali samo onima koji su se odrekli Aljaske. Europa je slala humanitarnu pomoć i smijala se u bradu. Nitko više nije tražio američku vojsku. Nitko nije tražio dolare. Nitko nije tražio američki san.

Samo su oni koji su vidjeli dolazak ovoga prije godinu, dvije, pet i oni koji su kupili zemlju, naučili saditi krumpir, naučili pucati, naučili šutjeti i oni su preživjeli. Ostali su učili kasno. Jako prekasno.

Jer kad nafta nestane, ne nestane samo gorivo. Nestane sve. Svjetla. Hrana. Red. Nada.

I Amerika, nekad globalno carstvo koje je vladalo svijetom, postala je samo još jedna ruševina na karti povijesti. Velika, bučna, krvava ruševina.

SAD je izgubio globalni primat. A svijet je nastavio dalje. Bez SAD-a.

MIGRANTSKE HORDE U POTRAZI ZA NAFTOM

Bilo je to proljeće 2028., kada je nafta prestala biti roba i postala je religija.

Nije počelo s jednim kamionom ili jednim brodom. Počelo je s tihim šapatom koji se širio preko granica koje više nisu postojale: na sjeveru ima još nafte. U Teksasu. U Aljasci. U kanadskim pijescima. Negdje još teče crna krv. I tada su se pokrenuli. Ne izbjeglice već Horde. Ljudski valovi koji su gutali sve pred sobom u potrazi za resursima.

Iz Meksika su krenuli prvi, stotine tisuća iz Mexico Cityja, iz ruševina Monterreyja, iz pustinja Sonore. Nisu nosili zastave. Nosili su kanistere, prazne, žedne. Djeca su vukla kolica s plastičnim bocama, starci su se vukli na štakama od slomljenih pušaka. Iza njih su išli gangovi iz Sinaloe, bivši vojnici Gvatemale, čak i oni koji su nekad bili učitelji i liječnici jer svi su sada bili isto: gladni za energijom. Spaljivali su gume da bi imali vatre noću. Pili su vodu iz mrtvih rijeka. A kad bi naišli na selo, nije bilo pregovora. “Nafta ili krv,” vikali su. Krv je uvijek bila jeftinija od nafte.

Val Hordi se širio prema sjeveru kao crna mrlja na karti. Preko Rio Grande, koja je već bila samo korito puno kostiju, preplavili su pogranične gradove Teksasa. U Laredu su stajali tri dana i tri noći, dok su lokalne milicije pucale s krovova. Ali horde nisu uzmicale. Kad bi jedan pao, deset bi stalo na njegovo mjesto. Uzimali su benzinske postaje koje su već bile prazne, uzimali su traktore, uzimali su žene, uzimali su sve što je moglo gorjeti ili voziti. A onda su krenuli dalje prema Houstonu, prema onim posljednjim naftnim poljima koja su još radila pod stražom “lordova benzina”.

Istovremeno su se dizali i drugi valovi.

Iz Afrike preko Atlantika u malim čamcima koji su tonuli na stotine stizali su Nigerijci i Libijci, oni koji su nekad živjeli od nafte, a sada su živjeli od sjećanja na nju. U Europi su se horde formirale u Grčkoj i Italiji: Srbi, Albanci, Turci, svi oni čiji su gradovi ostali bez struje i bez grijanja. Hodali su preko Alpa, preko zamrznutih autoputeva, ostavljajući za sobom trag od smrznutih tijela. “Idemo tamo gdje još ima dizela,” govorili su. Nitko nije pitao kako će ga podijeliti. Podjela je bila jednostavna: tko ima pušku, taj ima pravo.

U Aziji su Kinezi i Indijci krenuli prema Sibiru jer se pročulo da Rusi još crpe iz posljednjih naftnih bunara. Milijuni su prelazili Gobi i Tamir, umirući od gladi, od hladnoće, od međusobnih noževa. A kad bi stigli do ruskih ograda, ruske snage su pucale. Ali horde su bile brojnije. Uvijek brojnije od metaka.

U Americi je Teksas postao sveti grad. Lordovi benzina, bivši naftaši, bivši generali, bivši političari sagradili su zidove od kontejnera i bodljikave žice visoke deset metara. Iza njih su gorjeli reflektori na generatorima koji su još radili. A ispred zida stajale su horde očajnika. Danima. Tjednima. Pjevale su se stare himne, molilo se starim bogovima, a onda su Horde počele napadati. Val za valom. Tijela su se gomilala u hrpe visoke kao kuće. Kad bi noću vjetar promijenio smjer, smrad trulih tijela bi se širio kilometrima.

Nitko više nije govorio o “imigraciji i migraciji”. Nitko nije govorio o “azilu”. Govorilo se samo o Crnom valu. O Valu koji jede naftu. O Valu koji će, kad jednom proguta posljednju kap, progutati i sve nas.

A u bunkerima Washingtona, onima koji su još bili živi, netko je još slao radio-poruke: “Ostanite u kućama. Vlada radi na rješenju.” Ali radio je bio tih. Jer više nije bilo struje. Jer više nije bilo benzina da se pošalju pojačanja. Jer svijet više nije bio podijeljen na države.

Svijet je bio podijeljen na one koji imaju naftu i one koji je žele i one koji su spremni čak i ubiti da bi ju dobili.

I horde su i dalje nadirale. Beskrajne. Nezaustavljive. Kao da sama Zemlja rađa nove ljude samo da bi ih poslala u potragu za crnom krvlju koja je nekoć pokretala ljudsku civilizaciju.

A na kraju, kad posljednji naftni bunar presuši, neće biti pobjednika. Samo milijuni mrtvih tijela u pustinji, na planinama, uz autoceste i još uvijek čvrsto držeći isti prazni kanister u ruci.

Jer kada nafta nestane onda će nestati i granica između “mi” i “oni”. Ostati će samo glad. I Val. I ništa više. Propast civlizacije...

O LANCIMA I OKOVIMA ENERGIJE

Bilo je to ljeto 2029. kada su konačno svi skinuli maske i pokazali su svoje pravo "lice".

Ne više predsjednici, ne više korporacije, ne više “tržište”. Samo Oni. Vladari. Elita koja je prije sto godina nacrtala plan na stolovima od mahagonija u bunkerima ispod Denvera i Zürich. Oni su bili ti koji su odlučili da nafta neće nestati odjednom. Ne. Nestat će polako, kao otrov koji se kap po kap ulijeva u vene ljudske civilizacije. Da uvijek ima dovoljno da se diše, ali nikad dovoljno da se pobjegne.

Zvali su se “Čuvari ravnoteže”. U javnosti su još uvijek nosili odijela i osmijehe na summitu u Davosu, ali u stvarnosti su živjeli u gradovima-pod-zemljom gdje su generatori radili na tajnoj, beskonačnoj energiji koju nikad nisu pustili van među ljude. Oni su dizajnirali sve. Od prvog naftnog šoka 1973. preko lažnih “zelenih revolucija” do posljednjeg “klimatskog sporazuma” koji je samo još više zategnuo lance okova ljudske civilizacije. Svaka električna mreža, svaka pumpa, svaki solarni panel sve je bilo njihovo. I sve je bilo podešeno da radi na 87% kapaciteta. Nikad više energije. Nikad dovoljno energije da se ljudi ne osjete slobodnima.

U gradovima je struja dolazila u točno određenim satima. “Raspored očuvanja energije”, pisalo je na ekranima koji su još radili. Tri sata ujutro. Dva sata navečer. Dovoljno da se napuni telefon, da se skuha voda, da se vide vijesti u kojima su Oni govorili kako je “sve pod kontrolom”. Ljudi su sjedili u mraku i čekali. Jer bez struje nema vode iz slavine. Bez vode nema hrane. Bez hrane nema života. A Oni su držali prekidač.

Na selu su stvari bile još perfidnije. “Subvencije za obnovljive izvore” pretvorile su svaku farmu u ovisnika o njihovim baterijama. Vjetrenjače su se okretale samo kad bi Oni dali signal preko satelita. Solarni paneli su se gasili kad bi kiša padala, a kiša je padala točno onda kad bi im to odgovaralo. Ljudi su kopali bunare rukama jer pumpe nisu radile. Sijali su sjeme koje su morali kupovati od njihovih kompanija jer je staro sjeme “zagađeno”. I uvijek, uvijek je nedostajalo energije. Bilo je dovoljno energije da preživiš. Nikad dovoljno energije da se pobuniš.

Jer to je bila genijalnost energetskih lanaca jer okov nije bio željezni. Okov je bio nevidljiv izgrađen od energetskih mreža. Okov je bio u svakom gutljaju benzina koji si morao čekati u redu tri dana. U svakom kilovatu koji si plaćao deset puta više nego što je stvarno koštao. U svakom “pametnom” uređaju koji je slao podatke ravno njima da vide koliko si blizu ruba očaja. Kada bi netko počeo praviti vlastiti generator na biomasu, došla bi “inspekcija sigurnosti” i uzela mu sve. “Opasnost po okoliš”, rekli bi. A onda bi mu ponudili kredit za njihovu “sigurnu” energiju. I lanac energetskih mreža bi se zategnuo još jače.

Djeca su učila u školama na tabletima koji su radili samo na njihovoj mreži. “Energija je zajedničko dobro,” pisalo je u udžbenicima. Ali svi su znali: nije zajedničko. Bila je njihova. I dok su se mase tukle oko posljednje kante dizela na ulicama oni su u svojim vilama na Novom Zelandu i u Alpama pili vino iz podruma kojeg su hladili vječnim reaktorima na zero-point energiju. Smijali su se ljudskim Hordama. Jer oni su stvorili energetsku ovisnost. Oni su stvorili energetsku krizu. Oni su bili "bogovi" s malo b, koji su odlučili da čovječanstvo ne smije nikad odrasti.

Jednom godišnje, na tajni sastanak, dolazili su svi. Stari milijarderi, novi “zeleni” mesije, generali koji su još imali posljednje tenkove u pripremi. Pili su iz čaša od brušenog kristala i gledali hologramske mape svijeta. “Još 14% nestašice ove godine,” rekao bi jedan. “Dovoljno da se ljudi mole nama, a ne Bogu.” I svi bi kimnuli. Jer to je bila njihova religija: kontrola Hordi ljudi kroz glad za energijom. Ne potpuno uništenje civlizacije. Samo vječna, savršena oskudica i nedostatak energije.

A mi ljudi, dolje, u lancima i okovima, još smo vjerovali da je to samo “klimatska kriza”. Da je to “rat u Ukrajini”. Da je to “tržište”. Nismo vidjeli da je svaki kabel, svaka cijev, svaka litra samo bio okov oko naših vratova. Okov koji smo si sami stavili, jer smo htjeli svjetla. Htjeli smo toplinu. Htjeli smo kretanje. Htjeli smo samo više.

I dok su se Horde iz prethodnih valova propasti ljudske civilizacije još tukle oko posljednjih bunara nafte, Oni su već planirali sljedeći korak: potpuni prelazak na njihovu “novu energiju”. Nešto još skuplje. Još oskudnije. Još više njihovo. Još više pod kontrolom.

Jer civilizacija nikad nije bila slobodna već je bila samo dobro dizajnirani energetski zatvor.

A lanci energije? Oni nisu bili oko naših ruku. Bili su u našim venama. U našim mislima. U svakom otkucaju srca koje je čekalo sljedeću dozu struje da bi nastavilo kucati.

A Oni su držali ključ energije. Zauvijek KONTROLORI ENERGIJE...

Vlada Republike Hrvatske usvojila je na sjednici 23. ožujka deseti po redu paket mjera za zaštitu građana i gospodarstva od rasta cijena energenata. Ukupna vrijednost paketa iznosi 450 milijuna eura (točnije 449 milijuna), čime ukupna pomoć Vlade od početka krize 2020. godine doseže gotovo devet milijardi eura. Premijer Andrej Plenković predstavio je mjere u emisiji „A sada Vlada“ na HRT-u, a ranije i na društvenoj mreži X, naglasivši da je Hrvatska energetski dobro pozicionirana zahvaljujući vlastitoj infrastrukturi: naftnom terminalu u Omišlju, rafineriji u Rijeci i LNG terminalu na Krku te da nestašica energenata neće biti.

„S obzirom na to da smo se u posljednjih deset godina suočili s brojnim krizama, pravovremeno smo donijeli 10. paket mjera u vrijednosti od gotovo 450 milijuna eura, kojim nastojimo ublažiti rast cijena energenata te omogućiti sigurnost opskrbe“, poručio je Plenković. Dodao je da je trenutačna energetska kriza jača nego 2022. godine, ponajprije zbog sukoba na Bliskom istoku i zatvaranja Hormuškog tjesnaca, ključne pomorske rute kroz koju prolazi 30 posto svjetske trgovine naftom i 20-25 posto ukapljenog plina. Cijena barela nafte Brent skočila je s 71 na preko 114 dolara u samo tri tjedna.

Kratkoročna zaštita građana i gospodarstva
Najveći dio paketa usmjeren je na trenutačno ublažavanje pritiska na kućanstva i poduzetnike:

* Cijene struje i plina ostaju nepromijenjene do 30. rujna 2026. za kućanstva, javni i neprofitni sektor te male poduzetnike (do 250.000 kWh potrošnje u pola godine). Bez ovih mjera računi bi porasli za oko 8,8 posto.

* Ograničenje cijena goriva (važi od sutra, osim na autocestama):
Eurodizel: 1,73 €/l (umjesto 1,86 € bez intervencije)
Eurosuper: 1,62 €/l (umjesto 1,71 €)
Plavi dizel: 1,19 €/l (umjesto 1,23 €)
Ukapljeni plin u spremnicima: 1,99 €/kg
Ukapljeni plin u bocama: 2,57 €/kg

* Potpore najugroženijima: Vaučeri od 70 € mjesečno za oko 125.000 najranjivijih građana (korisnici minimalne naknade i inkluzivnog dodatka) – ukupno 55 milijuna eura. Dodatna potpora pružateljima socijalnih usluga (70–540 € mjesečno).

* Sektorske potpore: 28 milijuna eura za poljoprivredu i ribarstvo (100 €/ha za prve hektare ratarskih kultura, potpore za akvakulturu), 8 milijuna eura za javni prijevoz te moratoriji na otplatu kredita za poljoprivrednike, ribare i distributere energenata.

Dugoročna ulaganja u energetsku neovisnost
Poseban naglasak stavljen je na tranziciju s fosilnih goriva. Čak 249 milijuna eura ide na mjere koje će dugoročno smanjiti ovisnost o uvozu energenata:

* 50 milijuna eura (prema nekim izvorima 40 milijuna) ide direktno za fizičke osobe odnosno za kućanstva. Subvencije pokrivaju više od 50 % investicije (do 70 % za kućanstva u riziku od energetskog siromaštva) za ugradnju dizalica topline, fotonaponskih elektrana, baterija za pohranu energije i zamjenu starih peći visokoučinkovitima. Očekuje se da će mjerom biti obuhvaćeno oko 20.000 kućanstava.
* Ravnatelj Uprave za klimatsku tranziciju u Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije Mario Stipetić istaknuo je: „Cilj je smanjiti ovisnost hrvatskih kućanstava o fosilnim gorivima i povećati energetsku učinkovitost.“ Sredstva dolaze iz Modernizacijskog fonda i Socijalno-klimatskog fonda, odnosno prihoda od prodaje emisijskih jedinica stakleničkih plinova.

Dodatno se financiraju:
* dekarbonizacija daljinskog grijanja (80 mil. €),
* geotermalni sustavi i priključci na toplinske mreže (26 mil. €),
* potpora OPG-ovima za energetsku neovisnost u poljoprivredi (30 mil. €) te
* smanjenje naknade za odlaganje otpada (23 mil. €).

Nastavak programa FZOEU-a i EU fondova
Uz novi paket, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) nastavlja redovite natječaje za energetsku obnovu obiteljskih kuća (do 60 % sufinanciranja, 80 % za kuće oštećene u potresu). Indikativni plan za 2026. predviđa nove pozive u drugom kvartalu za solarne panele, baterije i dizalice topline. Lokalne samouprave često dodaju vlastite potpore od 10–30 %. Ove mjere usklađene su s nacionalnim planovima (NECP, Strategija energetskog razvoja do 2050.) te europskim REPowerEU i NPOO-om, koji Hrvatskoj osiguravaju milijarde eura za zelenu tranziciju.

Važna promjena za solarne panele od 2026.
Od 1. siječnja 2026. ukida se stari sustav neto-mjerenja za nove instalacije, a višak energije otkupljivat će se po tržišnoj cijeni. Stručnjaci savjetuju građanima da sustave s baterijama instaliraju što prije, uz postojeće subvencije, kako bi maksimalno iskoristili samopotrošnju.
Svi dijelovi paketa financirani su iz EU fondova, emisijskih kvota i prihoda od naknada, bez dodatnog opterećenja državnog proračuna.

Premijer Plenković zaključio je da Vlada pokazuje „odgovornost, političko vodstvo i sveobuhvatnu brigu za građane“. Kratkoročno se štite standard i stabilnost, a dugoročno se gradi energetska samodostatnost kroz masovnu tranziciju na obnovljive izvore energije.

Gdje pratiti natječaje?
FZOEU.hr, MZOZT.gov.hr, Vlada.gov.hr i MINGO.gov.hr. Detalji paketa dostupni su na službenim stranicama Vlade. Ako planirate ulaganje u solarnu elektranu, dizalicu topline ili baterije, sada je pravo vrijeme za pripremu jer subvencije su veće nego ikad, a dugoročna ušteda na računima i neovisnost o uvozu energenata postaju stvarnost za desetke tisuća hrvatskih kućanstava.

ENERGETSKA OVISNOST REPUBLIKE HRVATSKE

Republika Hrvatska, kao članica Europske unije, još uvijek je značajno ovisna o uvozu energenata, iako je u posljednjih pet godina ostvarila vidljiv napredak u diversifikaciji opskrbe i rastu obnovljivih izvora energije. Energetska ovisnost definira se kao udio neto uvoza (uvoz minus izvoz) u bruto unutarnjoj potrošnji energije. Prema najnovijim dostupnim podacima Eurostata i domaćim izvorima (EIHP), Hrvatska uvozi oko 54–60 % ukupne potrošene energije, što je blizu europskog prosjeka (57 % u 2024.).

Struktura ovisnosti po energentima (podaci za 2023.–2025.)

Nafta i naftni derivati: Najveći udio u uvozu. Hrvatska uvozi oko 78 % potrebnih naftnih derivata. Domaća proizvodnja sirove nafte (INA) pokriva samo oko 32 % prerade u rafinerijama (Rijeka i Sisak). Uvoz sirove nafte i derivata čini preko 40 % ukupnog uvoza energije. JANAF naftovod osigurava alternativne pravce, ali ovisnost o globalnim tržištima ostaje visoka.

Prirodni plin: Uvoz pokriva oko 74 % potrošnje (domaća proizvodnja ~26 %). Ključna prekretnica dogodila se 2021. puštanjem u rad LNG terminala na Krku. Od tada Hrvatska nema ovisnost o ruskom plinu jer sav uvoz ide preko LNG-a (uglavnom iz SAD-a, Katara, Egipta i drugih). Terminal je u 2025. proširen na 6,1 milijardu m³ godišnje (dvostruko više nego prije), a preko njega prolazi više od 60 % plina u hrvatski sustav. Do kraja 2025. isporučeno je preko 11,3 milijarde m³ plina.

Ugljen i čvrsta fosilna goriva: Gotovo 100 % uvoza dok Hrvatska nema domaću proizvodnju.

Električna energija: Hrvatska je neto uvoznik električne energije, posebno ljeti (u trećem kvartalu 2025. uvoz je bio značajan zbog suše i niže hidroproizvodnje). Udio uvoza u elektroenergetskoj bilanci kreće se oko 15–20 %. Međutim, u domaćoj proizvodnji struje obnovljivi izvori (hidro, vjetar, sunce) već premašuju 50 %.

Obnovljivi izvori energije (OIE): Najbrže rastući segment. Do kraja 2024. instalirano je oko 3,8 GW OIE, a do kolovoza 2025. solarne elektrane dosegnule su 1,1–1,2 GW. Vjetroelektrane ~1 GW, hidro dominantna. Unatoč tome, OIE još uvijek pokrivaju manji dio primarne potrošnje energije (zbog sezonskosti i grijanja).

Ključni izazovi

* Geopolitička ranjivost – iako ruski plin više nije problem, globalni sukobi (Bliski istok, Hormuški tjesnac) utječu na cijene nafte i LNG-a.
* Sezonska ovisnost – ljeti uvoz struje, zimi plin i nafta za grijanje.
* Industrijska i kućna potrošnja – kućanstva su još uvijek velikim dijelom ovisna o fosilnim gorivima za grijanje (plinski bojleri, peći na lož ulje).
* Mrežna infrastruktura – ograničeni kapaciteti za priključivanje novih solara i vjetra (zagušenja u prijenosnoj mreži).

Napredak i mjere Vlade

Hrvatska je u posljednjih pet godina značajno smanjila ovisnost zahvaljujući:
* LNG terminalu na Krku (regionalni hub za Mađarsku, Sloveniju, BiH).
* Brzom rastu solarne i vjetroenergije.
* EU fondovima (NPOO, REPowerEU, Modernizacijski fond).

Revidirani Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan (NECP) 2021.–2030. (usvojen ožujka 2025.) postavlja ambiciozne ciljeve:
* 42,5 % udjela OIE u bruto finalnoj potrošnji energije do 2030.
* Smanjenje primarne potrošnje energije na 344,4 PJ.
* Potpuna dekarbonizacija do 2050. (Strategija energetskog razvoja).

Vlada redovito donosi pakete mjera (10. paket ožujka 2026. vrijedan 450 mil. €) s 249 mil. € za zelenu tranziciju, od čega 50 mil. € direktno za kućanstva (dizalice topline, solari, baterije). FZOEU nastavlja natječaje za energetsku obnovu. Hrvatska je danas energetski sigurnija nego 2021., zahvaljujući LNG-u i OIE. Međutim, ukupna ovisnost o uvozu fosilnih goriva i dalje je preko 50 %, što predstavlja rizik za cijene i opskrbu. Dugoročno rješenje leži u masovnoj elektrifikaciji, ubrzanju solara i vjetra, uvođenju baterija te energetskoj učinkovitosti. OECD je u veljači 2026. jasno poručio: Hrvatska mora dodatno ubrzati proizvodnju iz sunca i vjetra ako želi pravu energetsku neovisnost i ispuniti klimatske ciljeve.

KADA ĆE HRVATSKA POSTATI ENERGETSKI NEOVISNA?

Energetska neovisnost podrazumijeva da domaća proizvodnja pokriva gotovo 100 % potrošnje energije (neto uvoz ≈ 0) ili da zemlja postane neto izvoznik. U praksi to znači minimalnu ovisnost o uvozu iz trećih zemalja, uz visoku sigurnost opskrbe iz obnovljivih izvora (OIE) i vlastitih resursa. Prema najnovijim podacima EIHP-a (Energija u Hrvatskoj 2023./2024.) i revidiranom Integriranom nacionalnom energetskom i klimatskom planu (NECP) iz ožujka 2025., Hrvatska trenutno proizvodi samo oko 44 % svojih energetskih potreba, dok uvozi preostalih 56 % (uglavnom naftne derivate, plin i električnu energiju ljeti).

Trenutno stanje (2025.)

* Ukupna uvozna ovisnost: 54–56 % (blizu EU prosjeka od 57 %).
* Nafta i derivati: uvoz 78 %.
* Prirodni plin: uvoz 74 % (ali diversificiran preko LNG terminala na Krku).
* Električna energija: domaća proizvodnja pokriva oko 70–80 %, s preko 50 % iz OIE (hidro, vjetar, sunce).

Službene projekcije do 2030. i 2050.
Vlada ne predviđa potpunu energetsku neovisnost ni u jednom službenom dokumentu. Evo ključnih brojki iz revidiranog NECP-a (2025.) i Strategije energetskog razvoja RH do 2030. s pogledom na 2050.:

Za električnu energiju: Strategija predviđa 100 % domaću pokrivenost do 2050. (samo iz vlastitih izvora, bez neto uvoza). Uz ubrzani rast solara (do 5,8 GW) i vjetra (do 4,4 GW) te baterija (250 MW do 2030.), moguće je net-zero import već do 2035.–2040. ako se ostvare dodatne mjere iz 10. paketa Vlade (50 mil. € za kućanstva).

Za ukupnu energiju (uključujući promet i grijanje): Čak ni do 2050. nije planirana puna neovisnost. Ravnatelj EIHP-a Dražen Jakšić jasno je rekao u svibnju 2025.: „Hrvatska trenutno proizvodi oko 44 posto vlastitih energetskih potreba, dok ostatak uvozi, a čak ni projekcije za 2050. godinu ne pokazuju da ćemo biti potpuno energetski neovisni.“

Realna projekcija – kada je izgledno?
Na temelju službenih dokumenata, trendova OIE rasta i EU fondova (NPOO, REPowerEU, Modernizacijski fond):

* Do 2030. (sljedećih 4–5 godina): Uvozna ovisnost pada na 40–45 %. Značajno smanjenje, ali ne neovisnost. Ključ: 42,5 % OIE + zamrzavanje cijena i potpore za dizalice topline i solare (10. paket Vlade).

* 2035.–2040.: Praktična energetska neovisnost za električnu energiju (neto nula ili mali viškovi ljeti). Ukupna ovisnost pada na 30–40 % uz masovnu elektrifikaciju prometa i grijanja. Moguće uz ubrzanje natječaja FZOEU-a i eventualnu nuklearnu opciju (SMR ili produženje Krškog).

* Do 2050.: Visoka samodostatnost (70–80 %+) uz dominaciju OIE i vodika. Potpuna neovisnost (0 % neto uvoza) malo vjerojatna zbog fleksibilnosti tržišta i ostataka fosilnih goriva u nekim sektorima, ali Hrvatska postaje energetski sigurna i otporna (regionalni LNG hub + OIE lider u regiji).

* Nakon 2050.: Ako se ostvare scenariji s vodikom, geotermijom i mogućim malim modularnim reaktorima onda je moguća potpuna neovisnost ili čak neto izvoz zelene energije.

* Optimistični scenarij (ubrzana tranzicija + politička volja): Potpuna neovisnost za struju već do 2035., a ukupna visoka samodostatnost (>80 %) do 2045. (kao u nekim studijama Greenpeace i lokalnim analizama).

* Pesimistični scenarij (spor rast OIE, birokracija): Ovisnost ostaje iznad 40 % i nakon 2050.

Što ubrzava neovisnost?
* paket mjera Vlade (249 mil. € za zelenu tranziciju, od toga 50 mil. € za kućanstva).
* FZOEU natječaji, REPowerEU i Modernizacijski fond.
* Proširenje LNG terminala i moguća nuklearna energija (rasprave u tijeku 2025./2026.).
* Jednostavnije procedure za solare, vjetar i baterije (ključna preporuka EIHP-a).

Hrvatska neće postati potpuno energetski neovisna ni do 2030. ni do 2050. prema službenim projekcijama, ali će postati značajno sigurnija i samodostatnija već do kraja ovog desetljeća, a praktično neovisna za električnu energiju do 2040. Punoj neovisnosti (minimalna ovisnost o uvozu) najbliže smo između 2045. i 2055., uz uvjet da se nastavi s agresivnim ulaganjima u OIE i energetsku učinkovitost.

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović ponovno je pokazao svoj karakterističan, oštar i neuvijen stil komentirajući aktualna zbivanja na Bliskom istoku. Na svečanoj prisezi ročnih vojnika u Slunju, 20. ožujka 2026., izjavio je sljedeće o Iranu i posljedicama sukoba:

"Oni (Iran) su prije mjesec dana kontrolirali 7 posto svjetske nafte. Sada kontroliraju 23 posto. Njih se u strateškom smislu dovelo u poziciju da su važniji nego što su bili."

Ovom kratkom, ali vrlo upečatljivom rečenicom Milanović je sažeo svoju analizu trenutačne situacije: umjesto da je oslabljen, Iran je prema njegovom viđenju, ratnim zbivanjima i američko-izraelskim potezima zapravo doveden u daleko povoljniji strateški položaj. Predsjednik sugerira da je pokušaj slamanja iranskog utjecaja proizveo suprotan efekt jer Teheran je postao još važniji igrač na globalnom energetskom tržištu.

Milanović nije krio kritiku prema onima koji su, po njegovom mišljenju, loše procijenili situaciju:
* Američko-izraelski plan nazvao je naivnim i loše planiranim.
* Istaknuo je da su Iranci "smrtno ozbiljni" u svom otporu i da se s takvim protivnikom nije računalo na brz i lagan uspjeh.
* Posebno je upozorio na ekonomske posljedice po Europu i Hrvatsku: cijene energenata će rasti, a račun će kao i obično platiti europski potrošači, a ne oni koji su sukob eskalirali.

Ova izjava savršeno se uklapa u Milanovićev dosadašnji javni profil kroz kombinaciju geopolitičkog realizma, skepse prema zapadnim intervencijama i direktnog, ponekad provokativnog načina komunikacije. Dok jedni njegove riječi tumače kao realnu procjenu snaga na terenu, drugi ih vide kao nepotrebno otežavanje položaja saveznika ili čak indirektno opravdavanje iranskog ponašanja.

Bilo kako bilo, brojka koju je iznio te skok s 7% na 23% kontrole svjetske nafte u samo mjesec dana ostavlja snažan dojam i sigurno će još danima odjekivati u hrvatskim i regionalnim medijima. U vremenu kad se cijene goriva već penju, Milanovićeva poruka je jasna: ovaj rat nije donio samo vojne, nego i goleme energetske i gospodarske posljedice, a one će osjetiti svi, pa tako i mi u Hrvatskoj.

KAKO JE IRAN PREUZEO KONTROLU 23% SVJETSKE NAFTE?

Izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića od 20. ožujka 2026. da Iran sada kontrolira 23 % svjetske nafte, naspram 7 % prije mjesec dana nije doslovno o porastu iranske proizvodnje ili rezervama nafte, već o strateškoj i stvarnoj fizičkoj kontroli nad ključnim tokovima globalne nafte u uvjetima rata.

Evo kako se ta brojka tumači u kontekstu sukoba koji je eskalirao krajem veljače 2026.:

Hormuški tjesnac kao poluga moći
Prije rata kroz Hormuški tjesnac prolazilo je oko 20–21 % svjetske nafte i značajan dio ukapljenog plina (LNG). To je najvažnije svjetsko "naftno grlo" odnosno uski morski prolaz između Irana i Omana. Iran ga je fizički zatvorio ili drastično ograničio nakon početka američko-izraelskih udara (krajem veljače 2026.). Teheran je proglasio "puni nadzor" nad tjesnacem i provodi selektivne napade na brodove, tražeći dozvole za prolaz ili jednostavno blokira prolaz brodova.

Kolaps prometa iz zaljevskih zemalja
Saudijska Arabija, UAE, Irak, Kuvajt i Katar, koji zajedno stoje za oko **20–22 % svjetske proizvodnje / izvoza nafte, gotovo su potpuno zaustavili izvoz nafte kroz tjesnac. Tankeri stoje usidreni, neke zemlje pokušavaju alternativne (mnogo skuplje i ograničene) rute preko Crvenog mora, ali ukupni izvoz iz regije pao je za 60 % ili više. Time je efektivno iz igre izbačeno oko 15–20 % globalne ponude nafte.

Iran je jedini koji još u značajnoj mjeri izvozi kroz tjesnac
Iran je uspio zadržati (ili čak povećati) vlastiti izvoz nafte kroz Hormuz i to prema nekim izvješćima oko 1–1,2 milijuna barela dnevno, što je blizu i čak iznad predratne razine. Dok su saudijski, emiratovski i irački tankeri blokirani ili preusmjereni, iranski tankeri prolaze jer Iran kontrolira Hormuški prolaz. Time je Iran postao dominantni (gotovo jedini) igrač na tom ključnom morskom pravcu.

Matematika 7 % → 23 %
* Prije rata: Iran je proizvodio/izvozio oko 4 % svjetske nafte, a kroz Hormuz je prolazilo ~20–21 % nafte. Ukupna "iranska sfera utjecaja" bila je mala.
* Sada: ~20 % svjetske nafte koje su išle kroz Hormuz je paralizirano → ostaje samo iranski protok.
* Iran + "ono što je ostalo od 20 %" koje on dopušta / kontrolira = efektivna kontrola nad ~23 % globalne ponude / tranzita nafte prema Milanovićevoj procjeni.
* To nije da Iran proizvodi 23 % nafte, nego da kontrolira pristup i prolaz za oko 23 % svjetske nafte u trenutnim ratnim uvjetima.

Zašto je to strateški ogroman dobitak za Iran
Umjesto da bude izoliran, Teheran je postao nezaobilazan faktor u globalnoj energetskoj sigurnosti. Svaka eskalacija ili pregovori sada moraju ići preko Irana. Cijene nafte su skočile na preko 100–110 USD po barelu, a Europa i Azija osjećaju najveći ekonomski udar. Milanovićeva poanta je jasna: pokušaj brzog sloma Irana doveo je do suprotnog odnosno Iran je postao energetski kralj u krizi.

Iran nije "osvojio" 23 % nafte u klasičnom smislu. Preuzeo je kontrolu nad ključnom arterijom dok su svi ostali izvoznici iz regije paralizirani. U ratu, tko drži Hormuz drži svjetsku cijenu i opskrbu naftom u šaci. Zato Milanović kaže: "Njih (Iran) su doveli u poziciju da su važniji nego što su bili."

GLOBALNA BORBA PETRODOLARA I PETROYUANA NA BLISKOM ISTOKU

Sukob koji je izbio krajem veljače 2026. između SAD-a, Izraela i Irana nije samo vojni ili nuklearni već je on istovremeno i najveći izazov petrodolarskom sustavu od njegovog nastanka 1974. godine. U središtu te borbe nalazi se pitanje: u kojoj će se valuti globalno trgovati naftom u američkom dolaru (petrodolar) ili u kineskom juanu (petroyuan)?

Petrodolar je temelj američke hegemonije
Još od Nixona i Kissingera, SAD su sklopile neformalni, ali čvrsti dogovor sa Saudijskom Arabijom: nafta se prodaje isključivo u dolarima, a Saudijci svoje ogromne prihode reinvestiraju u američke obveznice i oružje. To je stvorilo stalnu globalnu potražnju za dolarom, omogućilo SAD-u da financira ogromne deficite i vojnu moć bez trenutne inflacijske kazne. Kroz Hormuški tjesnac prolazi oko 20–21 % svjetske nafte i to većina u dolarima. Svaki pokušaj izlaska iz tog sustava (Irak 2000. u eurima, Libija s zlatnim dinarom) završio je intervencijom ili sankcijama.

Petroyuan je kineski protunapad
Kina, najveći svjetski uvoznik nafte, godinama gradi alternativu. Od 2018. postoji šangajska burza nafte u juanima, podržana zlatom i digitalnim juanom (e-CNY). Iran, Rusija i Venezuela već godinama većinu svoje nafte prodaju Kini upravo u juanima dok preko 90 % iranskog izvoza (oko 1,4 milijuna barela dnevno u 2025.) ide u Kinu, često plaćeno u renminbiju preko alternativnih kanala izvan američkog SWIFT-a. Kina je potaknula i Saudijsku Arabiju i UAE da prihvate juan u bilateralnim poslovima, a projekt mBridge (CBDC mreža više centralnih banaka) omogućuje instant poravnanje bez dolara.

Rat 2026. kao prekretnica
Nakon američko-izraelskih udara na Iran (operacija Epic Fury, 28. veljače 2026.), Teheran je zatvorio Hormuški tjesnac i uveo je novo pravilo: tankeri smiju proći samo ako se nafta na brodu trguje u kineskim juanima, a ne u dolarima. To je asimetrični ekonomski udar jer Iran ne mora pobijediti vojno; dovoljno je da paralizira 20 % globalne ponude nafte i prisili svijet da bira valutu. Saudijska Arabija i UAE, suočeni s raketama i blokadom izvoza, počeli su tiho pregovarati o alternativnim rutama i valutama. Neki izvori već govore o prelasku na mBridge i juan za dio poslova s Kinom. Cijena nafte skočila je preko 100–110 USD, a juan je ojačao na najviše razine u mjesecima.

Što to znači za svijet?
* Za SAD: Ako se petrodolarski monopol oslabi, dolar gubi status rezervne valute brže nego što se očekivalo. Manje kupaca za trezorske obveznice → više kamata → veći pritisak na inflaciju i deficit.
* Za Kinu: Petroyuan postaje realnost. Kina više ne mora gomilati dolare da bi kupovala naftu jer može plaćati vlastitom valutom i time jačati globalni utjecaj.
* Za Bliski istok: Zaljevske monarhije (Saudijska Arabija, UAE) više ne mogu slijepo računati na američki kišobran. Rat ih tjera na diversifikaciju i to prema Kini, Rusiji, pa čak i digitalnim valutama.
* Za Europu i Hrvatsku: Skup plin i nafta, inflacija, recesijski pritisak uzrokuju veće račune koji plaćaju građani, a ne stratezi u Washingtonu.

Ova borba nije samo o nafti već je ona o tome tko će u 21. stoljeću kontrolirati globalni novac i energiju. Iran je, paradoksalno, svojim otporom i kontrolom Hormuza učinio više za petroyuan nego godine kineske diplomacije. Ako se trend nastavi, 2026. bi mogla biti godina kada petrodolar počne gubiti tron, a petroyuan postane nova realnost Bliskog istoka i svijeta.

ŠTO AKO IRAN PORAZI SAD NA BLISKOM ISTOKU?

Iako je vjerojatnost potpune iranske “pobjede” u klasičnom vojnom smislu i dalje niska (SAD i Izrael imaju ogromnu tehnološku i zračnu prednost), hipotetski scenarij u kojem Iran uspije nametnuti svoju volju, odbije američko-izraelske udare, zadrži kontrolu nad Hormuškim tjesnacem i prisili Washington na strateško povlačenje bi predstavljao geopolitički potres usporediv s padom Berlinskog zida.

Evo realne procjene što bi se dogodilo korak po korak.

Vojni i taktički ishod
Iran bi zadržao fizičku kontrolu nad Hormuškim tjesnacem (20–21 % svjetske nafte). Čak i uz teške gubitke u raketama i dronovima, asimetrični rat (miniranje, raketni napadi, proxy snage) pokazao bi se uspješnijim od očekivanog.

Hezbollah, Hutiji i iračke milicije bi ostale netaknute ili ojačane → “Osovina otpora” bi postala stvarna vojna mreža od Libanona do Jemena.

SAD bi se našle u situaciji sličnoj Vijetnamu ili Afganistanu 2021.: ogromna ulaganja (stotine milijardi dolara), tisuće žrtava, a na kraju samo strateški poraz. Pentagon bi bio prisiljen na “restrukturiranje prisutnosti” u Zaljevu.

Geopolitički zemljotres
Kraj američkog “kišobrana” nad Zaljevom: Saudijska Arabija, UAE i Katar više ne bi vjerovali u američku zaštitu. Počeli bi masovno diverzificirati: kineski investicijski fondovi, rusko oružje, čak i ograničena nuklearna suradnja s Pakistanom.

Iranski “pobjednički narativ”: Teheran bi postao regionalni hegemon. Sirija, Irak i Libanon bi u potpunosti ušli u iransku orbitu. Turska bi morala birati stranu (vjerojatno pragmatičnu neutralnost ili tihu suradnju s Iranom protiv Kurda).

Izrael u strateškoj izolaciji: Bez američke dominacije u regiji, Izrael bi se suočio s egzistencijalnom prijetnjom kroz moguću novu intifadu, Hezbollah s tisućama preciznih raketa i nuklearna sjena Irana (čak i ako Teheran ne napravi bombu odmah, prag bi bio prebačen).

Energetska i ekonomska revolucija
Cijena nafte bi se stabilizirala iznad 120–150 USD/barel na dulji rok. Europa bi ušla u duboku stagflaciju (inflacija + recesija).

Kraj petrodolara: Iran bi službeno proglasio da tankeri kroz Hormuz prolaze samo uz plaćanje u juanima ili zlatu. Kina bi to iskoristila za finalni udar: Saudijci i Emirati bi prešli na petroyuan u najmanje 40–50 % izvoza unutar 12–18 mjeseci. Dolar bi izgubio 10–15 % vrijednosti prema košarici valuta, američke kamatne stope bi eksplodirale, a Wall Street bi doživio “petrodolarski šok” gori od 1973.

Rusija i Kina bi ponudile alternativne rute (sjeverni morski put, kinesko-pakistanski koridor) i time dodatno oslabile zapadnu energetsku sigurnost.

Posljedice za Europu i Hrvatsku
Računi za struju i gorivo bi porasli za 30–50 % u odnosu na danas. Njemačka kemijska industrija bi masovno zatvarala pogone, Francuska bi morala produžiti rad nuklearki na 70+ godina.

Hrvatska bi osjetila udar preko turizma (manje Nijemaca i Talijana), rasta cijena hrane i energije te mogućeg pada kune/eura. Vlada bi bila prisiljena na hitne mjere štednje ili novo zaduživanje.

Migracijski valovi iz Bliskog istoka i Afrike bi se intenzivirali zbog novog kaosa.

Globalni poredak 2030.
Svijet bi ubrzano postao multipolarni s tri pola:
* Kina + Rusija + Iran (Energetski i vojni blok)
* SAD + Velika Britanija + dijelovi Europe (slabljeni)
* Indija kao “swing player” koji bi se pokušao izvući na obje strane.

Ujedinjeni narodi i SWIFT bi izgubili relevantnost; pojavile bi se paralelne financijske infrastrukture (mBridge, CIPS, BRICS Pay).

Kolika je vjerojatnost?
U ovom trenutku (20. ožujka 2026.) vjerojatnost je manja od 15 % za potpuni iranski poraz SAD-a. Ali čak i “djelomična pobjeda” (Iran preživi, zadrži Hormuz i nastavi izvoz) bila bi dovoljna da pokrene lančanu reakciju koju smo opisali. Zato je Milanovićeva izjava o “23 % svjetske nafte” toliko važna: on nije samo komentirao rat već je upozorio da se već događa pomak koji bi mogao promijeniti svijet.

Iran ne mora “pobijediti” u klasičnom smislu. Dovoljno je da ne izgubi. A ako Washington i Tel Aviv nastave s eskalacijom bez jasnog plana B, upravo taj scenarij “pobjeda porazom” postaje sve realniji. I onda više neće biti važno tko je započeo rat. Važno će biti samo tko je na kraju kontrolirao naftu, novac i priču.

Da li je SAD možda slučajno aktivirao scenarij uništenja petrodolara koji se pripremao desetljećima u iranskoj, kineskoj i ruskoj kuhinji?

Hrvatski Premijer Andrej Plenković izjavio je 10. ožujka 2026. u Parizu, nakon summita o nuklearnoj energiji i drugog sastanka Europskog saveza za nuklearnu energiju (koji okuplja 16 članica EU-a pod predsjedanjem Emmanuela Macrona), da mali modularni reaktori (SMR) predstavljaju potencijalno ključni element hrvatske energetske budućnosti.

„Mali modularni reaktori (SMR) mogu biti važan dio mozaika hrvatske energetske opskrbe i neovisnosti, za što je nužan široki društveni i politički konsenzus“, naglasio je Plenković. Prema planu Europske komisije, SMR bi se mogli početi koristiti već od idućeg desetljeća. Plenković je tu procjenu ocijenio „vrlo realnom“, ali je istaknuo da takav iskorak u Hrvatskoj zahtijeva dugoročno financiranje i široku podršku društva i politike.

Premijer je podsjetio na postojeći energetski miks Hrvatske: naftni terminal, LNG terminal, naftovod, velika ulaganja u plinovode, 50-postotno suvlasništvo u nuklearnoj elektrani Krško (izgrađenoj 1970-ih američkom Westinghouse tehnologijom) te veliki hidroenergetski potencijal. „Zato mi je važno da idemo dalje i s obnovljivim izvorima energije, ali da ispitamo upravo ovaj segment, a to su mali modularni reaktori koji nam mogu biti važna sastavnica tog mozaika energetske opskrbe i neovisnosti“, rekao je.

Plenković je posebno istaknuo hrvatsko iskustvo s nuklearnom energijom: „Imamo veliko iskustvo kao suvlasnici u 50-postotnom iznosu nuklearne elektrane Krško… koja je itekako važna za opskrbu Hrvatske električnom strujom. S te strane mi smo, zahvaljujući tim velikim iskustvima, otvoreni.“

Vlada je to potvrdila i novim prijedlogom Zakona o korištenju nuklearne energije u civilne svrhe, koji je u Hrvatskom saboru dobio podršku u prvom čitanju.

Govoreći o širem europskom kontekstu, Plenković je upozorio na ovisnost EU-a o fosilnim gorivima (preko 90 % uvoza nafte i plina) te na poseban problem odnosno na ovisnost o ruskom uraniju: „A bez uranija nema ni nuklearnih elektrana. To je situacija koju je teže diversificirati nego naftu i plin.“

Njegove izjave dolaze u trenutku kada Europska unija nastoji ubrzati dekarbonizaciju i smanjiti ovisnost o ruskim energentima, a SMR tehnologija se vidi kao fleksibilno i brže rješenje u odnosu na klasične velike nuklearne elektrane.

Plenkovićeva poruka je jasna: nuklearna energija, posebno kroz male modularne reaktore, nije samo opcija već je strateški korak prema energetskoj neovisnosti Hrvatske i cijele Europe, uz uvjet širokog konsenzusa i kontinuiranog ulaganja u sigurnost i tehnologiju.

KONTEKST UVOĐENJA NUKLEARNE ENERGIJE

Republika Hrvatska već desetljećima ima iskustvo s nuklearnom energijom jer od 1980-ih sudjeluje u 50-postotnom vlasništvu Nuklearne elektrane Krško u Sloveniji (izgrađene američkom tehnologijom Westinghouse). Ta suradnja danas pokriva oko 15–16 % hrvatske potrošnje električne energije, što je dokazalo da je nuklearna energija sigurna, pouzdana i ekonomski isplativa.

No pravi strateški zaokret događa se upravo sada. U ožujku 2026. Hrvatski sabor raspravlja o Prijedlogu Zakona o razvoju nuklearne energije u civilne svrhe, koji prvi put stvara sveobuhvatan pravni okvir za izgradnju vlastitih nuklearnih kapaciteta, uključujući male modularne reaktore (SMR). Vlada je postavila ambiciozan cilj: do 2040. godine najmanje 30 % električne energije proizvoditi iz nuklearnih izvora što je gotovo dvostruko više nego danas.

Odmicanje od fosilnih goriva i dekarbonizacija

Hrvatska je još uvijek značajno ovisna o fosilnim gorivima: uvoz nafte iznosi oko 78 %, a plina oko 74 %. Ukupna energetska ovisnost o uvozu kreće se oko 55–56 %. Fosilna goriva ne samo da stvaraju velike emisije stakleničkih plinova, već su i glavna prepreka ostvarenju ciljeva EU-a ili klimatske neutralnosti do 2050. i više od 90 % električne energije iz niskougljičnih izvora.

Nuklearna energija tu nije alternativa obnovljivim izvorima (hidroelektrane, vjetro i sunčane elektrane, koje već čine oko 70–73 % proizvodnje električne energije), nego njihova nužna potpora. Obnovljivi izvori su varijabilni (hidroelektrane ovise o padalinama, sunce i vjetar o vremenu), dok nuklearni reaktori pružaju stabilnu baznu električnu i toplinsku energiju 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu. Bez nuklearne komponente teško je ostvariti potpunu dekarbonizaciju energetskog sektora uz istodobno osiguranje pouzdane opskrbe.

Energetska neovisnost i izbjegavanje volatilnih energenata

Energetska kriza 2022. godine, izazvana ruskom agresijom na Ukrajinu, pokazala je koliko su fosilna goriva ranjiva. Cijene plina i električne energije skočile su i po nekoliko stotina posto, a tržište je ostalo izrazito volatilno. Nuklearna energija rješava taj problem: gorivo (uranij) čini samo mali dio troškova, može se skladištiti godinama unaprijed i ne podliježe dnevnim oscilacijama na burzi. Cijena električne energije iz nuklearnih elektrana ostaje stabilna tijekom cijelog vijeka trajanja reaktora (60+ godina).

Dodatno, Hrvatska već ima LNG terminal na Krku i razvijenu plinsku infrastrukturu, ali nuklearni kapaciteti predstavljaju dugoročno rješenje koje smanjuje potrebu za uvozom fosilnih goriva i čine Republiku Hrvatsku otpornom na vanjske šokove.

Politička neovisnost i geopolitički rizici

Fosilna goriva, posebno plin, dugo su bili instrument geopolitičkog pritiska. Rusija je zemni plin koristila kao oružje protiv Europe, a čak i uranij za nuklearne elektrane dijelom dolazi iz Rusije što EU sada aktivno diversificira. Uvođenjem vlastitih nuklearnih kapaciteta (ili sudjelovanjem u regionalnim projektima) Hrvatska smanjuje političku ranjivost i jača stratešku autonomiju.

Premijer Andrej Plenković i ministar gospodarstva Ante Šušnjar više puta su istaknuli da nuklearna energija, posebno SMR-ovi, može postati „važan dio mozaika hrvatske energetske opskrbe i neovisnosti“. To nije samo tehničko pitanje već je to pitanje nacionalne sigurnosti i suvereniteta u nestabilnom svijetu.

Uvođenje nuklearne energije u Hrvatskoj nije modni trend, nego logičan i neizbježan korak u 21. stoljeću. Kombinacija hidroenergije, obnovljivih izvora i nuklearne energije omogućit će nam da istodobno smanjimo emisije, stabiliziramo cijene, smanjimo uvoz i osiguramo energetsku i političku neovisnost. Zakon koji je upravo u saborskoj proceduri postavlja temelje za taj strateški iskorak uz uvjet širokog društvenog konsenzusa i najviših standarda sigurnosti. Hrvatska ne samo da hvata korak s vodećim europskim zemljama (Francuska, Švedska, Finska), nego i gradi budućnost u kojoj energija više neće biti izvor ranjivosti, već izvor snage.

NOVI ZAKON O RAZVOJU NUKLEARNE ENERGIJE U CIVILNE SVRHE

Hrvatska je u ožujku 2026. napravila povijesni korak prema jačanju nuklearne energetike. Prijedlog Zakona o razvoju nuklearne energije u civilne svrhe (P.Z. br. 268), koji je Vlada RH uputila u Sabor 17. veljače 2026., prošao je prvo čitanje 5.–6. ožujka 2026. s podrškom većine zastupnika (86 glasova „za“, 51 suzdržan). Time je postavljen prvi sveobuhvatni pravni okvir za razvoj nuklearne energije u civilne svrhe nakon više od 40 godina iskustva s Nuklearnom elektranom Krško.

Ministar gospodarstva Ante Šušnjar predstavio je prijedlog u Saboru naglasivši: „Ovaj zakon ne određuje tehnologiju, lokaciju ni model financiranja eventualne nuklearne elektrane, nego stvara pravni okvir za izradu analiza, studija i energetskih planova.“ Zakon ne donosi odluku o gradnji, već omogućuje pripremu svih potrebnih podloga prije bilo kakve investicije vrijedne milijarde eura.

Ključni ciljevi i odredbe zakona

Zakon utvrđuje okvir za pouzdanu, stabilnu i niskougljičnu opskrbu energijom, postizanje energetske neovisnosti te održivi razvoj uz smanjenje emisija stakleničkih plinova. Posebno se ističu:
* Strateški cilj do 2040.: Najmanje 30 % električne energije iz nuklearnih izvora (danas oko 16 % zahvaljujući Krškom).
* Uključivanje inovativnih tehnologija: Posebno mali modularni reaktori (SMR), napredni modularni reaktori i mikroreaktori koji su fleksibilniji, sigurniji i ekonomski pristupačniji od klasičnih velikih elektrana.
* Program i Plan razvoja: Vlada će u roku od 6 mjeseci donijeti Program aktivnosti, a u roku od 12 mjeseci Plan za uspostavu nuklearnog programa do 2040. godine. Plan će obuhvatiti analizu potreba za strujom, procjenu tehnologija, moguće lokacije, modele financiranja i utjecaj na gospodarstvo.
* Sigurnost i okoliš: Sve aktivnosti provodit će se prema najvišim međunarodnim i EU standardima radiološke i nuklearne sigurnosti, zaštite okoliša i prirode.
* Obrazovanje i istraživanje: Poticanje novih studijskih programa (primjerice na FER-u), stipendija i osnivanje centra izvrsnosti za nuklearnu energiju.
* Podrška Krškom: Zakon predviđa mogućnost produljenja rada NE Krško iza 2043. te rješavanje pitanja radioaktivnog otpada.

Zakon ne zamjenjuje obnovljive izvore energije, nego ih nadopunjuje stabilnom baznom energijom što je ključno za dekarbonizaciju i pouzdanost sustava.

Kontekst i značaj

Hrvatska već jest „nuklearna država“ zahvaljujući 50-postotnom vlasništvu u Krškom i desetljećima stručnog iskustva. Novi zakon odgovara europskim smjernicama: do 2040. više od 90 % električne energije u EU mora dolaziti iz niskougljičnih izvora. Bez nuklearne komponente taj cilj je gotovo nemoguće ostvariti.

Šušnjar je poručio: „Hrvatska je u turbulentnom geopolitičkom, energetskom i tehnološkom razdoblju. Nuklearna energija nije alternativa obnovljivim izvorima, nego njihova potpora. Zajedno stvaramo sustav koji je pouzdan, čist i stabilan.“

Oporba je podržala načelni cilj, ali traži detaljnije studije, jasne lokacije i širu javnu raspravu prije konačne odluke o gradnji. Lokacija nuklearne elektrane definirat će se posebnim zakonom nakon svih analiza.

Zakon o razvoju nuklearne energije u civilne svrhe nije samo tehnički akt već je to strateška odluka o nacionalnoj energetskoj i gospodarskoj budućnosti. Nakon prvog čitanja slijedi priprema konačnog prijedloga i drugo čitanje Zakona. Ako bude usvojen, Hrvatska će se pridružiti vodećim europskim zemljama koje nuklearnu energiju vide kao ključ dekarbonizacije, energetske neovisnosti i otpornosti na tržišne i geopolitičke šokove.

Ovo je temelj za sigurnu, stabilnu i tehnološki naprednu Hrvatsku do 2040. i dalje uz najviše standarde sigurnosti i uz široki društveni konsenzus.

NUKLEARNO POZICIONIRANJE REPUBLIKE HRVATSKE

Republika Hrvatska već je nuklearna država više od 40 godina zahvaljujući 50-postotnom vlasništvu u Nuklearnoj elektrani Krško (tehnologija Westinghouse PWR). Ta suradnja danas pokriva oko 16 % hrvatske potrošnje električne energije. Novim Zakonom o razvoju nuklearne energije u civilne svrhe (u Saboru ožujak 2026.) Vlada postavlja ambiciozan cilj: do 2040. najmanje 30 % električne energije iz nuklearnih izvora, uglavnom kroz male modularne reaktore (SMR), napredne modularne reaktore i mikroreaktore.

Zakon ne određuje tehnologiju, lokaciju ni model financiranja, već stvara pravni okvir za izradu Nacionalnog plana razvoja (u roku od 12 mjeseci). Fokus je na energetskoj neovisnosti, dekarbonizaciji i stabilnoj baznoj energiji uz obnovljive izvore. Hrvatska time slijedi europski trend (Francuska, Švedska, Češka, Poljska), a SMR-ovi se vide kao fleksibilnije i brže rješenje (gradnja 3–5 godina, niži troškovi, mogućnost blizine potrošačima).

Potencijal za razvoj nuklearne industrije u Hrvatskoj

Hrvatska ne planira postati proizvođač reaktora poput Francuske ili Južne Koreje. Jezgra nuklearne tehnologije (reaktor, primarni krug, nuklearno gorivo) bit će uvezena od svjetskih lidera što je standard u većini zemalja koje ulaze u nuklearni program. Međutim, postoji značajan potencijal za lokalizaciju u:
* uslugama inspekcije i održavanja
* elektroopremi i automatizaciji
* građevinarstvu i teškoj mehanici
* balansu postrojenja (BOP – turbine, generatori, rashladni sustavi, čelične konstrukcije)
* sigurnosnim analizama i robotici

Procjene pokazuju da bi lokalni sadržaj radova i usluga mogao doseći 20–40 % vrijednosti projekta (kao u sličnim europskim projektima), čime bi se stvorila nova radna mjesta, tehnološki transfer i jačanje izvoznog potencijala hrvatske industrije. Nacionalni plan (2027.) će definirati točne mjere za poticanje domaće industrije, obrazovanje kadrova i centre izvrsnosti.

Hrvatske tvrtke s realnim mogućnostima razvoja

Već postoje tvrtke s dokazanim iskustvom iz Krškog i međunarodnih projekata (uključujući ITER-fuziju):
* INETEC (Zagreb) je vodeća svjetska tvrtka u nuklearnim pregledima, robotici, instrumentima i NDT tehnologijama. Osnivač dr. sc. Duško Čorak jedan je od najvećih domaćih zagovornika nuklearne energije. INETEC već izvozi u desetke nuklearki i sudjeluje u globalnim projektima pa je idealan za inspekcije, održavanje i buduće SMR-ove.
* KONČAR je specijalist za električnu opremu (generatori, motori, transformatori). Isporučili su desetke jedinica za nuklearke diljem svijeta i imaju dugogodišnje iskustvo na Krškom. Savršeno pozicionirani za elektroopremu i automatizaciju novih postrojenja.
* Đuro Đaković (Slavonski Brod) je povijesno sudjelovao u izgradnji i montaži Krškog (čelične konstrukcije, teška mehanika). Imaju kapacitete za tlačne posude i konstrukcije, a sudjelovali su i u ITER projektu. Mogućnost za balans postrojenja i građevinske dijelove.

Dodatno: Monting Power Systems, MS Mont, Primakon i APOSS već rade na nuklearnim i fuzijskim projektima (sigurnosne analize, montaža).

Hoće li se sve komponente uvoziti?

Ne sve, ali jezgra reaktora da. Glavni svjetski dobavljači SMR tehnologije za koje Hrvatska ima najveće izglede (na temelju dosadašnjih razgovora i europskih trendova):
* NuScale Power (SAD) — najdalje u razvoju SMR-a, razgovori s Hrvatskom od 2025.
* Westinghouse (SAD) — postojeći partner iz Krškog (AP300 SMR).
* Rolls-Royce SMR (UK) — aktivan u Europi (Češka, Poljska, Švedska).
* Moguće i GE Hitachi, Holtec ili francuski EDF (Nuward).

Gorivo i ključne nuklearne komponente dolaze od certificiranih svjetskih dobavljača (diverzifikacija izvan Rusije). Konvencionalni dijelovi (elektrika, građevina, usluge) mogu biti domaći ili iz EU-a, čime se postiže ekonomski benefit i smanjuje tehnološka ovisnost.

Zaključna razmatranja
Hrvatsko nuklearno pozicioniranje je strateško i pragmatično: ne gradimo vlastitu nuklearnu industriju od nule, nego pametno ulazimo u globalni lanac opskrbe SMR-ova. Glavni benefit bit će energetska i politička neovisnost, stabilne cijene i dekarbonizacija. Domaće tvrtke poput INETEC-a, KONČAR-a i Đuro Đakovića već su spremne za značajan udio u projektu uz Nacionalni plan koji će definirati točne poticaje za lokalizaciju razvoja nuklearne tehnologije.

Ovo nije samo energetski projekt, već prilika za jačanje hrvatske visokotehnološke industrije i nacionalne sigurnosti. Sljedeći korak je donošenje Plana razvoja 2027. godine i tada ćemo znati točne lokacije, tehnologiju i udio domaće industrije u nuklearnim projektima. Hrvatska time hvata korak s vodećim europskim zemljama, a istodobno koristi vlastito 40-godišnje iskustvo na najsigurniji i najisplativiji način.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavila je danas na Nuclear Energy Summit 2026. u Parizu da je drastično smanjenje udjela nuklearne energije u Europi s jedne trećine (1990.) na današnjih oko 15 posto bila strateška greška koja je Europu učinila ranjivom i preskupom. U oštrom govoru upozorila je da previsoke cijene električne energije ugrožavaju životni standard građana i konkurentnost industrije u eri umjetne inteligencije i robotike te poručila: budućnost nije „ili obnovljiva ili nuklearna“, već i obnovljiva i nuklearna energija zajedno u energetskom sustavu.

Von der Leyen je tom prigodom predstavila novu Europsku strategiju za male modularne reaktore (SMR) s ciljem da prvi takvi nuklearni reaktori budu operativni već u ranim 2030-ima. Strategija se temelji na tri stupa: jednostavnijoj regulativi, mobilizaciji 200 milijuna eura garancija za privatna ulaganja te snažnoj europskoj suradnji dok je ambicija jasna: vratiti Europu na poziciju globalnog lidera u nuklearnoj tehnologiji sljedeće SMR generacije.

U NASTAVKU DONOSIMO CIJELI GOVOR:

Govor predsjednice Ursule von der Leyen na Summitu o nuklearnoj energiji

Poštovani predsjedniče Macron, dragi Emmanuel, hvala ti što si domaćin ovog ključnog summita.
Predsjednici,
Premijeri,
Glavni direktor Grossi,
Ekscelencije,
Dame i gospodo,

Cijene električne energije u Europi strukturno su previsoke. To je izuzetno važno. Jer pristupačna električna energija nije važna samo za troškove života naših građana, već je i ključna za našu industrijsku konkurentnost. Industrije budućnosti gradit će se na pristupačnoj električnoj energiji. Robotika i umjetna inteligencija pokrenut će sljedeći val inovacija i produktivnosti u svim industrijskim sektorima. A oboje zahtijevaju pristupačnu električnu energiju u izobilju. Zato će industrijska konkurentnost sve više ovisiti o tome tko najbolje može proizvoditi, prenositi, pohranjivati i koristiti obilnu i pristupačnu električnu energiju.

No Europa nije proizvođač nafte ni plina. Za fosilna goriva potpuno smo ovisni o skupom i nestabilnom uvozu, što nas dovodi u strukturnu nepovoljnu poziciju u odnosu na druge regije. Aktualna kriza na Bliskom istoku jasno nas podsjeća na ranjivosti koje to stvara.

Ali imamo domaće izvore energije s niskim udjelom ugljika: nuklearnu energiju i obnovljive izvore. Zajedno oni mogu postati jamci neovisnosti, sigurnosti opskrbe i konkurentnosti ako to učinimo kako treba, i to sada. Posljednjih deset godina ostvarili smo veliki napredak u obnovljivim izvorima. Solarna fotonaponska energija i vjetar pretekli su fosilna goriva u europskoj energetskoj bilanci. Naši europski proizvođači vjetroturbina globalni su predvodnici. Izvoze visoku tehnologiju „made in Europe“ u cijeli svijet. Nažalost, priča s nuklearnom energijom je drugačija. Dok je 1990. godine trećina europske električne energije dolazila iz nuklearnih izvora, danas je to samo oko 15 %. Ovo smanjenje udjela nuklearne energije bio je izbor. Vjerujem da je to bila strateška pogreška Europe da okrene leđa pouzdanom, pristupačnom izvoru energije s niskim emisijama.

To se mora promijeniti, iz dva razloga. Prvo, jer nuklearna energija i obnovljivi izvori imaju ključnu ulogu. Ovo nije „ili-ili“ dok su najsnažniji upravo u kombinaciji. Jer ono što nam treba jest najbolji ukupni energetski sustav: čist, pristupačan, otporan i europski. Obnovljivi izvori proizvode elektrone po najnižoj cijeni, ali su varijabilni, ovisni o suncu i vjetru, a ponekad su najbolja mjesta daleko od industrijskih centara potražnje. Zato moramo ulagati i u skladištenje energije, fleksibilnost potrošnje te izgradnju mreža.

Nuklearna energija je pouzdana, proizvodi električnu energiju cijele godine, 24 sata dnevno. Stoga je najučinkovitiji sustav onaj koji kombinira nuklearnu energiju i obnovljive izvore, uz podršku skladištenja, fleksibilnosti i mreža. Drugi razlog jest da je Europa bila pionir u nuklearnoj tehnologiji i da ponovno može preuzeti svjetsko vodstvo. Reaktori sljedeće generacije mogli bi postati europski izvoz visoke tehnologije i visoke dodane vrijednosti. I upravo nas to dovodi danas u Pariz.

Posljednjih godina svjedočimo globalnom preporodu nuklearne energije. Europa želi biti dio toga. Prošle godine izmijenili smo pravila o državnim potporama kako bismo proširili podršku nuklearnoj fisiji i gorivima. Pokrenuli smo prvi svjetski industrijski savez za male modularne reaktore i predložili ulaganje preko 5 milijardi eura u našem sljedećem proračunu za istraživanje fuzije, posebno kroz ITER.

Ali nakon godina opadanja ulaganja, potrebno je više da bismo preokrenuli trend. Zato danas predstavljamo novu Europsku strategiju za male modularne reaktore (SMR). Naš cilj je jednostavan: želimo da ova nova tehnologija bude operativna u Europi već početkom 2030-ih, kako bi mogla igrati ključnu ulogu uz tradicionalne nuklearne reaktore u fleksibilnom, sigurnom i učinkovitom energetskom sustavu.

Predlažemo tri glavna seta mjera. Prvo, potrebna su nam jednostavna pravila. Stvorit ćemo regulatorne „sandboxe“ kako bi tvrtke mogle testirati inovativnu tehnologiju. Radit ćemo s državama članicama na usklađivanju pravila preko granica. Logika je jasna: kada je sigurno implementirati, onda mora biti jednostavno implementirati i to diljem Europe.

Drugo, moramo mobilizirati ulaganja. Danas mogu najaviti da ćemo stvoriti garanciju od 200 milijuna eura za podršku privatnim ulaganjima u inovativne nuklearne tehnologije. Sredstva će doći iz našeg Sustava trgovanja emisijama. Ne samo da ćemo smanjiti rizik ulaganja u ove niskougljične tehnologije, već želimo i poslati jasan signal drugim ulagačima da nam se pridruže. Ovo je jedan konkretan korak u sklopu širih napora da se poboljšaju uvjeti ulaganja u europski nuklearni sektor.

Treće, ovo mora biti zajednički europski napor. Poslovni model modularnih reaktora zahtijeva razmjer. Zato je suradnja preko europskih granica ključna. Stoga ćemo raditi s državama članicama na usklađivanju regulatornih okvira, ubrzavanju izdavanja dozvola i razvoju vještina koje sektor treba. Tvrtke iz država članica i pouzdanih partnera također se trebaju udružiti. Na primjer, mogle bi zajednički ulagati u istraživanja, testne objekte i stvaranje europskih lanaca vrijednosti za nuklearna goriva.

No naša ambicija nije ograničena samo na male modularne reaktore. Moramo ojačati i širi nuklearni ekosustav od goriva do tehnologije, od lanaca opskrbe do vještina. Upravo je to svrha naše Strategije ulaganja u čistu energiju: smanjiti troškove energije, ubrzati uvođenje čistih tehnologija i otvoriti više mogućnosti financiranja.

Dame i gospodo,

U tijeku je utrka u nuklearnoj tehnologiji. Ali znamo da Europa ima sve što je potrebno da predvodi. Imamo pola milijuna visokokvalificiranih radnika u nuklearnom sektoru što je daleko više nego SAD i Kina. Predvodimo globalne inovacije u modularnim reaktorima. A sada imamo i ambiciju da djelujemo brzo i u velikom opsegu kako bi Europa postala globalno središte nuklearne energije sljedeće generacije.

Hvala vam.

KOJI JE KONTEKST OVOG GOVORA?

Ursula von der Leyen održala je ovaj govor danas, 10. ožujka 2026., na otvaranju Nuclear Energy Summit 2026. u Parizu. To je drugi svjetski summit o nuklearnoj energiji (prvi je bio 2024. u Bruxellesu), a domaćin je francuski predsjednik Emmanuel Macron u suradnji s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA). Von der Leyen je upravo tu predstavila novu Europsku strategiju za male modularne reaktore (SMR).

Najvažniji trenutni kontekst: govor dolazi usred eskalacije sukoba između SAD/Izraela i Irana (koji je ušao u drugi tjedan). Taj sukob je poremetio prolaz kroz Hormuški tjesnac (kroz koji prolazi ~20 % svjetske nafte i LNG-a), što je izazvalo novi skok cijena energenata u Europi. Von der Leyen je to izravno spomenula kao „jasan podsjetnik na ranjivosti koje stvara ovisnost o uvozu“.

Zašto Europa sada ubrzano ide u nuklearni smjer?

Europa je u posljednje 3–4 godine doživjela pravu promjenu paradigme. Nije riječ o slučajnosti, nego o kombinaciji nekoliko snažnih razloga koji su se poklopili:

Dvije uzastopne energetske krize (geopolitika): Prvo ruska invazija na Ukrajinu 2022., a sada nova kriza s Iranom 2026. i to oba puta Europa je ostala taoc uvoza fosilnih goriva iz nestabilnih regija. Nuklearna energija daje dugoročnu stratešku neovisnost i sigurnost opskrbe.

Eksplozija potražnje za strujom zbog AI i digitalizacije: Data centri za umjetnu inteligenciju, robotika, elektrifikacija prometa i industrije troše masovne količine električne energije 24/7. Obnovljivi izvori su jeftini, ali varijabilni dok nuklearna energija je jedini stabilni, niskougljični izvor koji to može pratiti.

Industrijska konkurentnost i previsoke cijene energije: Cijene električne energije u Europi su strukturno previsoke. To dovodi do zatvaranja tvornica i gubitka radnih mjesta. Jeftina i obilna energija postala je egzistencijalno pitanje za opstanak europske industrije u eri AI-ja.

Sazrijevanje tehnologije malih modularnih reaktora (SMR): SMR-ovi su manji, brže se grade, mogu se proizvoditi serijski i lakše financirati od klasičnih velikih reaktora. Europa sada želi da prvi budu operativni već u ranim 2030-ima i zato je danas predstavljena konkretna strategija s 200 milijuna eura garancija i regulatornim „sandboxima“.

Klimatski realizam i net-zero 2050.: Obnovljivi izvori su super, ali sami ne mogu osigurati stabilan sustav. Von der Leyen je jasna: „nije ili-ili, nego i obnovljivi i nuklearna“ energija.

Politički i globalni momentum: Francuska (70 % struje iz nuklearke) snažno predvodi, pridružuje se istočna Europa (Poljska, Češka, Finska, Rumunjska...), a Kina i SAD ubrzavaju svoje programe. Europa ne želi zaostati i želi ponovno postati globalni lider u nuklearnoj tehnologiji.

Ovo nije samo „zelena tranzicija“ već je ovo pitanje opstanka europske industrije, životnog standarda i strateške samostalnosti. Von der Leyen je danas javno priznala da je smanjenje udjela nuklearne energije s 33% na 15 % bila strateška europska pogreška. Sada se pokušava to ispraviti i to brzo i u velikom nuklearnom stilu.

Iran kontrolira prolaz LNG brodova i naftnih tankera kroz Hormuški tjesnac koji je jedan od najvažnijih arterija globalne trgovine energentima. Hormuški tjesnac je uski morski prolaz između Irana i Omana. Ovaj strateški prolaz povezuje Perzijski zaljev s Arapskim morem i Indijskim oceanom, a prolaz se koristi za prolazak ogromnih količina nafte i prirodnog plina prema svjetskom tržištu. Prema podacima, kroz Hormuški tjesnac prolazi oko 20 milijuna barela nafte dnevno, što čini približno 20% svjetske potrošnje nafte. Većina ove nafte dolazi iz zemalja poput Saudijske Arabije, Iraka, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i Katara, a glavna odredišta su azijske ekonomije i to posebno Kina.

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca, bilo zbog geopolitičkih sukoba, vojnih akcija ili blokada, imalo bi dramatične posljedice na globalnu opskrbu naftom. U slučaju potpunog zatvaranja, koje bi moglo trajati samo nekoliko dana ili dulje, opskrba naftom bi se naglo smanjila, što bi dovelo do kašnjenja u isporukama i porasta troškova transporta. Stručnjaci procjenjuju da bi cijene nafte mogle skočiti iznad 100 USD po barelu, a u najgorem scenariju čak i do 150 USD, što bi izazvalo lančane reakcije u globalnoj ekonomiji. Osim nafte, kroz tjesnac prolazi i oko 20% svjetskog izvoza ukapljenog prirodnog plina (LNG), uglavnom iz Katara, što bi dodatno pojačalo energetsku krizu.

Utjecaj na globalni tok nafte bio bi neposredan i širok. Azijske zemlje poput Kine, Indije i Južne Koreje bile bi najviše pogođene, jer ovise o uvozu iz Perzijskog zaljeva. U slučaju blokade, alternative poput kopnenih cjevovoda ili zaobilaznih ruta ograničene su i ne bi mogle nadoknaditi gubitak. Na primjer, Saudijska Arabija ima cjevovod istok-zapad koji vodi do Crvenog mora, ali on može prenijeti samo djelić potrebnih količina. Osim toga, rezervni kapaciteti proizvodnje nafte u svijetu uglavnom dolaze iz zemalja Zaljeva, koje bi bile odsječene od svjetskog tržišta u slučaju zatvaranja tjesnaca.

Ekonomski učinci bili bi razorni: porast cijena energenata doveo bi do inflacije, povećanja troškova proizvodnje i transporta, te moguće globalne recesije. Povijesno gledano, slične prijetnje zatvaranjem tjesnaca, poput onih tijekom iransko-iračkog rata 1980-ih ili nedavnih napetosti između Irana, SAD-a i Izraela, uvijek su izazvale fluktuacije na tržištu. U aktualnom kontekstu, nakon napada na Iran u veljači 2026., neki tankeri već izbjegavaju prolaz kroz tjesnac, što je dovelo do porasta cijena nafte za 12% u posljednjem mjesecu.

Ironično, zatvaranje tjesnaca bilo bi kontraproduktivno i za sam Iran, koji izvozi oko 1,65 milijuna barela nafte dnevno, većinom u Kinu. Blokada bi prekinula iranski izvoz, pogoršavajući njihove ekonomske probleme uslijed sankcija. Ipak, u slučaju eskalacije sukoba, Iran bi mogao pokušati učiniti prolaz nesigurnim za komercijalni promet, koristeći mine, rakete ili druge metode, što bi kratkoročno poremetilo tokove.

U zaključku, zatvaranje Hormuškog tjesnaca predstavlja "noćnu moru" za globalno energetsko tržište, s potencijalnim posljedicama koje prelaze granice regije i utječu na cijeli svijet. Iako su alternative poput povećane proizvodnje iz drugih zemalja ograničene, tranzicija prema obnovljivim izvorima energije mogla bi dugoročno smanjiti ovisnost o ovakvim ranjivim prolazima.

IRAN RAKETIRA TANKERE U HORMUŠKOM TJESNACU

Sukob između Irana, SAD-a i Izraela, koji je eskalirao 28. veljače 2026. godine zajedničkim napadima SAD-a i Izraela na iranske ciljeve, uključujući ubojstvo vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija, brzo se proširio na ključne pomorske rute u Perzijskom zaljevu. Ovaj konflikt doveo je do prijetnji zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, vitalnog prolaza kroz koji prolazi oko 20% svjetske nafte i značajan dio ukapljenog prirodnog plina (LNG). U zadnjih nekoliko dana, posebno 1. ožujka 2026., zabilježena su dva slučaja oštećenja tankera, što je dodatno pojačalo napetosti i dovelo do zastoja u pomorskom prometu. Ovi incidenti nisu rezultirali potpunim zatvaranjem tjesnaca, ali su izazvali strah među brodarima, što je dovelo do suspenzije isporuka od strane velikih naftnih kompanija i trgovaca.

Incident s tankerom Skylight

Prvi potvrđeni napad dogodio se 1. ožujka 2026. godine, kada je tanker Skylight, registriran pod zastavom Palaua (kapacitet 11.000 dwt, izgrađen 2006.), pogođen projektilom ili dronom približno 5 nautičkih milja (9 km) sjeverno od luke Khasab u omanskim vodama, blizu ulaza u Hormuški tjesnac. Brod, koji je bio pod američkim sankcijama od prosinca 2025. zbog povezanosti s iranskom "flotom iz sjene" za prijevoz nafte, navodno je prkosio upozorenjima Iranske revolucionarne garde (IRGC) da ne prolazi kroz tjesnac. Iran je potvrdio napad, navodeći da je tanker ignorirao naredbe o zabrani prolaza.

Posljedice napada bile su ozbiljne: tanker je zahvatio požar, a iranska državna televizija izvijestila je da tone. Posada od 20 članova – 15 Indijaca i 5 Iranaca – evakuirana je, pri čemu su četiri osobe ozlijeđene. Omanski centar za pomorsku sigurnost koordinirao je spašavanje, a incident je označen kao prvi potvrđeni napad na tankere tijekom ove eskalacije. Ovaj događaj doveo je do dodatnih upozorenja brodarima, s nekim europskim vladama koje su zabranile svojim brodovima prolaz kroz tjesnac.

Incident s tankerom MKD VYOM

Isti dan, 1. ožujka 2026., drugi tanker MKD VYOM, registriran pod zastavom Maršalovih Otoka i namijenjen prijevozu sirove nafte oštećen je projektilom kod omanske obale, u blizini mjesta prvog incidenta. Oštećenje je zabilježeno iznad vodene linije, što sugerira da nije došlo do potapanja ili većeg curenja nafte, ali je brod bio onesposobljen za daljnji prolaz. Nema izvještaja o žrtvama među posadom, a incident je prijavljen od strane britanske agencije za pomorske operacije (UKMTO) kao drugi događaj tog dana u Hormuškom tjesnacu. Ovaj napad povezan je s iranskim odmazdama nakon američko-izraelskih napada, uključujući drone napade na omanski lučki grad Duqm.

Ovi incidenti dolaze nakon ranijih upozorenja IRGC-a da "nijedan brod ne smije proći Hormuškim tjesnacem", što je dovelo do pada prometa za 70% i gomilanja desetaka tankera izvan tjesnaca. Iako nije došlo do fizičke blokade, strah od daljnjih napada doveo je do suspenzije isporuka od strane velikih igrača poput Hapag-Lloyda.

Posljedice i širi kontekst

Oštećenja ovih tankera izazvala su porast cijena nafte za oko 10%, s Brent sirovom naftom koja se približava 100 USD po barelu, zbog straha od poremećaja u opskrbi. Globalna ekonomija, posebno Azija i Europa, mogla bi osjetiti posljedice kroz veće troškove energije i inflaciju, ako sukob potraje. Iran je, međutim, izložen riziku jer blokada šteti i njihovom izvozu nafte, uglavnom prema Kini. Do sada nema izvještaja o ekološkim katastrofama, ali curenje nafte iz oštećenih tankera moglo bi ugroziti ekosustav Perzijskog zaljeva.

Ovi incidenti predstavljaju vrhunac napetosti u regiji, gdje su pomorske rute postale bojno polje. Iako sukob još nije doveo do potpune blokade, oštećenja tankera Skylight i MKD VYOM naglašavaju krhkost globalne opskrbe energentima i potrebu za diplomatskim rješenjima kako bi se spriječila daljnja eskalacija.

KOME JE U INTERESU BLOKADA HORMUŠKOG TJESNACA?

Hormuški tjesnac predstavlja ključni prolaz za globalnu trgovinu naftom, kroz koji prolazi oko 20% svjetske potrošnje nafte i značajan dio ukapljenog prirodnog plina (LNG), uglavnom iz zemalja Perzijskog zaljeva poput Saudijske Arabije, Iraka, UAE-a, Kuvajta i Katara. Blokada ovog prolaza, bilo zbog geopolitičkih sukoba ili vojnih akcija, imala bi dramatične posljedice na globalnu ekonomiju, uključujući nagli porast cijena nafte i inflaciju. Međutim, pitanje interesa za takvu blokadu nije jednostavno jer većina strana bi izgubila, ali neke bi mogle kratkoročno profitirati od poremećaja na tržištu. Na osnovu analize geopolitičkih i ekonomskih faktora, evo pregleda tko bi mogao imati najviše interesa (ili najmanje štete) u takvom scenariju.

Zemlje i entiteti koji bi izgubili od blokade

Većina globalnih igrača bila bi pogođena, jer bi blokada dovela do nestašice nafte, porasta cijena i lančanih reakcija u industriji i transportu:
* Kina: Kao najveći uvoznik nafte iz Zaljeva (preko 40% njezinog uvoza prolazi kroz tjesnac), Kina bi pretrpjela najveće gubitke. Povećane cijene energenata ugrozile bi njezinu manufakturnu ekonomiju i izvoz, što bi usporilo rast.
* Azijske ekonomije (Japan, Indija, Južna Koreja): Ove zemlje ovise o uvozu iz Zaljeva za većinu svoje energije. Blokada bi izazvala recesiju, veće troškove proizvodnje i inflaciju.
* Europska unija i druge uvoznice: EU bi osjetila porast cijena goriva i industrijske troškove, što bi dodatno opteretilo ekonomije poput Njemačke i Francuske.
* Izvoznice iz Zaljeva (Saudijska Arabija, UAE, Irak, Kuvajt, Katar): Ove zemlje nemaju alternativne morske rute za većinu izvoza, pa bi blokada prekinula njihove prihode od nafte i plina. Saudijska Arabija, najveći izvoznik kroz tjesnac, izgubila bi milijarde dnevno.
* Iran sam: Ironično, blokada bi najviše štetila Iranu, jer bi prekinula izvoz njihove nafte (oko 1,5-2 milijuna barela dnevno, uglavnom prema Kini). To bi pogoršalo njihove ekonomske probleme uslijed sankcija i sukoba.

Zemlje i entiteti koji bi mogli profitirati od blokade

Iako bi globalna ekonomija patila, neke strane bi mogle imati kratkoročne prednosti zbog porasta cijena nafte i preusmjeravanja tržišta:
* Rusija: Kao veliki izvoznik nafte i plina izvan Zaljeva, Rusija bi profitirala od naglog porasta cijena, što bi povećalo njihove prihode. Blokada bi uklonila konkurenciju iz Zaljeva (kao iransku, iračku i saudijsku naftu), omogućavajući Rusiji da zauzme veći udio tržišta.
* Sjedinjene Američke Države: SAD su postale neto izvoznik nafte zahvaljujući shale proizvodnji, pa bi više cijene koristile njihovim naftnim kompanijama poput Exxona i Chevrona. Manja ovisnost o Zaljevu znači da bi SAD mogle iskoristiti situaciju za jačanje svoje energetske neovisnosti, iako bi globalna recesija mogla utjecati na njih.
* Drugi proizvođači nafte (npr. Venecuela, Nigerija, Kanada): Ove zemlje bi mogle vidjeti povećanu potražnju i više cijene, ali njihova korist bila bi manja u usporedbi s Rusijom i SAD-om, zbog ograničenih kapaciteta.

U kontekstu aktualnih napetosti između Irana, SAD-a i Izraela (kao što su napadi na iranske ciljeve u veljači 2026.), blokada bi vjerojatno bila kontraproduktivna za većinu uključenih strana, uključujući Iran, koji prijeti zatvaranjem tjesnaca kao sredstvom odmazde, ali bi time sam sebi nanio štetu. Najveći "interes" za blokadu mogla bi imati Rusija, koja bi ekonomski profitirala od poremećaja na tržištu, ili SAD u smislu strateškog pritiska na rivale poput Kine. Međutim, dugoročno, nijedna strana ne bi imala pravi interes, jer bi to dovelo do globalne krize i moguće vojne intervencije. Ako bi došlo do blokade Hormuškog tjesnaca, cijene nafte mogle bi skočiti iznad 100 USD po barelu, što bi izazvalo recesiju u većini zemalja.

AKTIVIRANJE EUROPSKIH NAFTOVODA I PLINOVODA PREMA RUSIJI ?

Europska unija (EU) bi vjerojatno razmotrila ponovno aktiviranje naftovoda prema Rusiji u slučaju velikog poremećaja opskrbe naftom na Bliskom Istoku, poput eskalacije sukoba koji bi blokirao Hormuški tjesnac ili poremetio izvoz nafte iz Zaljeva. Međutim, to ne bi bilo automatsko ili jednostavno rješenje jer EU je od 2022. godine značajno smanjila ovisnost o ruskoj energiji zbog rata u Ukrajini, s ciljem potpunog prestanka uvoza ruskih fosilnih goriva do 2027. godine. Unatoč tome, pragmatični interesi energetske sigurnosti mogli bi prevladati, posebno ako bi poremećaj doveo do naglog porasta cijena i nestašice nafte, što bi izazvalo ekonomsku krizu u Europi.

Trenutna situacija i povijesni kontekst

Od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022., EU je uvela sankcije na rusku naftu i plin, smanjujući uvoz s 45% na oko 18% ukupnog uvoza plina u 2024. godini. Glavni naftovodi poput Druzhba (koji povezuje Rusiju s Mađarskom, Slovačkom, Češkom i Njemačkom) je oštećen i nije aktivan, ali s ograničenjima i iznimkama za neke zemlje članice koje nemaju alternative. U veljači 2026., nakon oštećenja Druzhba cjevovoda zbog sukoba u Ukrajini, EU je već koordinirao s Ukrajinom popravke kako bi se obnovio protok ruske nafte do Mađarske i Slovačke, naglašavajući da nema neposrednog rizika za opskrbu, ali pripremajući hitne mjere za alternativne rute. Ovo pokazuje da EU nije potpuno zatvorena za rusku naftu, čak i u trenutnom kontekstu sankcija.

U slučaju većeg rata na Bliskom Istoku poput eskalacije između Irana, SAD-a i Izraela, koja bi mogla blokirati Hormuški tjesnac i prekinuti 20% svjetske opskrbe naftom EU bi se suočila s dramatičnim porastom cijena (potencijalno iznad 100 USD po barelu) i nestašicama. Bliski Istok, unatoč velikoj proizvodnji, ne bi mogao brzo nadoknaditi gubitke iz Zaljeva zbog ograničenih kapaciteta i logističkih izazova, a EU bi morala tražiti alternative.

Argumenti za ponovnu aktivaciju naftovoda

Energetska sigurnost i pragmatizam: EU bi mogla privremeno vratiti rusku naftu ako bi poremećaj na Bliskom Istoku bio ozbiljan, jer Europa može preživjeti bez ruske nafte, ali to bi bilo skupo i izazvalo bi gospodarsku recesiju. Francuski dužnosnici, poput izvršnog potpredsjednika Engiea, sugeriraju da bi se protok plina (a time i nafte) mogao vratiti na 60-70 milijardi kubičnih metara godišnje ako dođe do "razumnog mira" u Ukrajini. Slično, njemački dužnosnici kažu da bi mogli nastaviti uvoz ruske nafte nakon mira. U krizi na Bliskom Istoku, ovo bi se moglo proširiti na naftovode poput Druzhba.

Ograničene alternative: EU se okrenula LNG-u iz SAD-a, Norveške i Sjeverne Afrike, ali u slučaju globalne krize, ruska nafta bi mogla biti dostupnija i jeftinija. Analitičari ističu da bi ograničene količine ruske nafte mogle vratiti u Europu nakon mira u Ukrajini, zahvaljujući postojećoj infrastrukturi.

Trenutni primjeri: Čak i bez poremećaja na Bliskom Istoku, EU je u 2026. razmatrala hitne korake za obnovu ruske nafte kroz Druzhba, što sugerira fleksibilnost u kriznim situacijama.

Argumenti protiv ponovne aktivacije

Političke i sigurnosne brige: EU je oprezna zbog rizika od ovisnosti o Rusiji, koja je koristila energiju kao oružje u prošlosti. Povratak ruskoj nafti bi zahtijevao ukidanje sankcija, što bi bilo kontroverzno, posebno pod utjecajem SAD-a (npr. pod Trumpovom administracijom, koja je kritizirala europsku energetsku ovisnost). EU prioritet je diversifikacija, uključujući povećanje uvoza iz Bliskog Istoka i SAD-a, čak i ako to znači suradnju s autoritarnim režimima.

Dugoročni ciljevi: Europski plan REPowerEU naglašava tranziciju na obnovljive izvore i smanjenje korištenja fosilnih goriva, pa bi povratak Rusiji bio korak unatrag. Analize pokazuju da bi Europa mogla preživjeti bez ruske nafte koristeći zalihe, alternativne dobavljače i smanjenje potražnje.

OPEC i globalno tržište: OPEC (uključujući Saudijsku Arabiju) ne bi nužno povećao proizvodnju za EU, pa bi cijene porasle, ali globalno tržište bi se prilagodilo.

U slučaju većeg rata na Bliskom Istoku koji bi poremetio opskrbu naftom i plinom, EU bi vjerojatno razmotrila ponovnu aktivaciju naftovoda i plinovoda prema Rusiji kao privremenu mjeru za osiguranje energetske stabilnosti, posebno ako bi to bilo povezano s napretkom u pregovorima o Ukrajini. Međutim, to bi bilo pragmatično, a ne strateško rješenje, zbog političkih rizika i dugoročnog fokusa na diversifikaciju. Trenutne akcije oko Družba cjevovoda u 2026. pokazuju da je EU spremna na fleksibilnost u krizi, ali bi prioritet dali alternativama poput LNG-a iz SAD-a ili pojačanom uvozu energenata iz drugih svjetskih regija. Situacija je fluidna i ovisi o geopolitičkim razvojima, pa se preporučuje praćenje službenih izjava Europske Unije.

U posljednjih nekoliko dana, tema vanzemaljaca ponovno je zaokupila svjetsku javnost, a sve je započelo izjavom bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame. Tijekom intervjua na podcastu Briana Tylera Cohena 14. veljače 2026., Obama je na brzo pitanje "Jesu li vanzemaljci stvarni?" odgovorio: "Oni su stvarni, ali ih nisam vidio. Ne drže ih u Području 51." Ova izjava brzo je postala viralna, izazvavši lavinu komentara na društvenim mrežama i u medijima. Međutim, Obama je kasnije pojasnio na Instagramu da je govorio statistički jer svemir je toliko velik da su šanse za postojanje života negdje vani velike, ali da nema dokaza o kontaktu s vanzemaljcima te da su udaljenosti među zvjezdanim sustavima prevelike za vjerojatne posjete. Dodao je da tijekom svog mandata nije vidio nikakve dokaze o vanzemaljcima.

Ova tema nije ostala samo na Obami. Dana 19. veljače 2026., aktualni predsjednik Donald Trump, na putu prema Georgiji, odgovarao je na pitanja novinara na Air Force One-u. Novinar Fox Newsa Peter Doocy upitao ga je: "Obama je rekao da su vanzemaljci stvarni. Jeste li vidjeli dokaze o ne-ljudskim posjetiteljima Zemlje?" Trumpov odgovor bio je kratak i intrigantan: "On je dao povjerljive informacije. Nije to smio učiniti." Ova izjava, koju je Doocy opisao kao "možda povijesnu", snimljena je u videu koji je objavljen na X-u (bivšem Twitteru) i brzo se proširila, skupivši preko milijun pregleda.

Trumpov odgovor može se tumačiti na više načina. Neki ga vide kao indirektno priznanje da postoje klasificirane informacije o vanzemaljcima jer zašto bi inače Obama "prekršio pravila" rekavši nešto što nije tajna? Drugi smatraju da je to samo Trumpov način da kritizira svog prethodnika, bez stvarnog otkrivanja. Na X-u, korisnici poput filmskog redatelja Jamesa Foxa pozvali su na daljnje pritiske za otkrivanjem istine, spominjući dokumentarce o UAP-ima (neidentificiranim zračnim fenomenima) i navodnim vladinim tajnama. Jedan korisnik je komentirao: "To je poput potvrde, a da nije tehnički otkrio tajnu", dok su drugi ismijavali cijelu situaciju kao distrakciju od drugih političkih tema.

Ova razmjena izjava između dva bivša i aktualnog predsjednika dolazi u kontekstu dugogodišnjih spekulacija o vanzemaljcima u američkoj politici. Kongres je godinama slušao svjedočenja o UFO-ima, a Obama je ranije 2021. komentirao da postoje neobjašnjivi objekti na nebu. Trump je tijekom svog prvog mandata osnovao The Space Force, što neki povezuju s pripremama za moguće vanzemaljske prijetnje. Je li ovo početak većeg razotkrivanja ili samo još jedna epizoda u političkom showu? Javnost čeka daljnje odgovore, ali za sada, misterij ostaje netaknut.

TOP SECRET KLASIFIKACIJA VANZEMALJACA

Američka klasifikacija dokumenata o vanzemaljcima (UAP/UFO) se provodi kroz zakon koji se bavi atomskom energijom, nuklearnim pogonom i atomskim oružjem, a koji se navodno koristi za klasifikaciju nekih informacija o neidentificiranim zračnim fenomenima (UAP, ranije poznatim kao UFO) ili mogućim vanzemaljskim tehnologijama. Glavni zakon koji se spominje u ovom kontekstu jest Atomic Energy Act of 1954 (Zakon o atomskoj energiji iz 1954.), koji je usko povezan s nuklearnim tehnologijama, uključujući pogonske sustave i atomske bombe. U nastavku ćemo analizirati ovu temu na temelju dostupnih javnih informacija, uključujući vladine dokumente, svjedočenja i recentne legislative razvoje. Ova klasifikacija nije samo o "vanzemaljcima" per se, već o potencijalno osjetljivim tehnologijama koje bi mogle imati veze s nuklearnom energijom ili nacionalnom sigurnošću.

Opći okvir klasifikacije u SAD-u

U Sjedinjenim Američkim Državama, klasifikacija povjerljivih informacija regulirana je prvenstveno Executive Order 13526 (Izvršna naredba iz 2009.), koja definira razine klasifikacije poput Confidential, Secret i Top Secret. Ova naredba omogućuje agencijama poput Ministarstva rata (DoW), CIA-e i NSA-e da štite informacije koje bi mogle ugroziti nacionalnu sigurnost. Međutim, za specifične oblasti poput nuklearne energije i oružja postoje dodatni, stroži zakoni.

Kada je riječ o UAP/UFO dokumentima, oni se često klasificiraju pod općim sigurnosnim protokolima, ali neki zvizdači (poput Davida Gruscha, bivšeg obavještajnog časnika) tvrde da su određene informacije o "tehnologijama nepoznatog porijekla" ili "ne-ljudskoj inteligenciji" (NHI) skriveni pod specijaliziranim zakonima kako bi se izbjeglo standardno otkrivanje preko FOIA (Freedom of Information Act) zahtjeva. Ovo uključuje incidente gdje su UAP navodno utjecali na nuklearne objekte ili pokazivali napredne pogonske sustave koji bi mogli biti povezani s nuklearnom fizikom.

Atomic Energy Act of 1954: Ključni zakon za nuklearnu klasifikaciju

Atomic Energy Act of 1954 (AEA) je centralni zakon koji se navodno koristi za klasifikaciju nekih UAP dokumenata. Ovaj zakon, koji je naslijedio raniji Atomic Energy Act iz 1946., uspostavio je Atomic Energy Commission (danas dio Department of Energy – DOE) i regulira sve informacije povezane s atomskom energijom. Ključni aspekti:

Restricted Data (RD) kategorija: 
AEA stvara posebnu kategoriju "ograničenih podataka" koji su "rođeni klasificirani" (born classified). To znači da su informacije o dizajnu, proizvodnji ili upotrebi atomskog oružja, nuklearnog pogona ili specijalnih nuklearnih materijala automatski povjerljive, bez potrebe za dodatnom odlukom o klasifikaciji. Ovo uključuje:
* Nuklearne pogonske sustave (npr. za podmornice ili svemirske letjelice).
* Atomske bombe i druge oružje masovnog uništenja.
* Bilo koje tehnologije koje uključuju fisiju, fuziju ili radioaktivne materijale.

Zašto se primjenjuje na UAP/UFO? 
Prema svjedočenjima i izvještajima, neke UAP tehnologije navodno uključuju napredne energetske sustave koji bi mogli biti slični nuklearnim (npr. anti-gravitacijski pogoni ili energija iz vakuuma). Zviždači poput Gruscha tvrde da su programi za "povratak i obrnuti inženjering" (crash retrieval and reverse engineering) UAP objekata klasificirani pod AEA jer se smatraju povezanim s nuklearnim ili energetskim tajnama. Na primjer:
* Incidenti poput Rendlesham Forest (1980.) ili Cash-Landrum (1980.) uključivali su navodne efekte radijacije, što ih povezuje s radioaktivnim materijalima reguliranim AEA-om.
* UFO izvještaji često su povezani s atomskim lokacijama (npr. preleti nad nuklearnim silosima), što je dokumentirano u vladinim arhivama.

Uloga DOE i NNSA: 
National Nuclear Security Administration (NNSA, dio DOE) upravlja UAP/UFO resursima i dokumentima pod AEA-om. Oni su objavili neke deklasificirane materijale, ali većina ostaje skrivena zbog nacionalne sigurnosti.

Ovaj zakon omogućuje da se informacije ne deklasificiraju lako, čak ni od strane predsjednika, jer su pod jurisdikcijom DOE-a, a ne samo DOW-a. Neki kritičari tvrde da se AEA koristi kao "štit" za skrivanje vanzemaljskih tehnologija, jer je široko definiran i teško ga je osporiti.

Recentni razvoji i povezani zakoni

UAP Disclosure Act (dio NDAA): 
U posljednjih nekoliko godina, Kongres je donio zakone za veću transparentnost. Na primjer, UAP Disclosure Act iz 2023. (i ažuriranja u 2025./2026.) zahtijeva od DOW-a i obavještajnih agencija da objave UAP izvještaje, uključujući one o "tehnologijama nepoznatog porijekla". Ovo je dio National Defense Authorization Act (NDAA), koji je usvojen 2025. i zahtijeva brifinge o UAP-ima. Međutim, ove mjere ne nadilaze AEA – nuklearno povezane informacije ostaju zaštićene.

Svjedočenja i kontroverze: 
U 2023. i 2024., Kongresna saslušanja (npr. sa Gruschom) otkrila su da su neke UAP informacije zadržane od Kongresa, upravo pod AEA-om. Nedavni izvještaj AARO (All-domain Anomaly Resolution Office) iz 2024. zaključio je da nema dokaza o vanzemaljcima, ali kritičari kažu da je to nepotpuno zbog klasifikacije.

Trumpov stav: 
Nedavno (2026.), Trump je pozvao Pentagon da objavi UFO datoteke, ali čak i on, kao predsjednik, navodno nije imao potpuni pristup zbog AEA ograničenja.

Atomic Energy Act of 1954. je ključan zakon za klasifikaciju informacija o nuklearnim pogonima i atomskim bombama, a koristi se za skrivanje nekih UAP dokumenata jer se oni navodno preklapaju s energetskim i nuklearnim tajnama. Ovo nije samo o "vanzemaljcima", već o potencijalnim prijetnjama ili tehnologijama koje bi mogle promijeniti globalnu ravnotežu moći. Javnost ima pristup nekim deklasificiranim materijalima preko NARA (National Archives) ili DOE-a, ali većina ostaje tajna. Ako se provedu recentni zakoni poput UAP Disclosure Act-a, moglo bi doći do većeg otkrivanja, ali AEA ostaje prepreka.

ŠTO SE TO SVE SKRIVA U TAJNIM DOKUMENTIMA?

Ovo je najkontroverznija tema u modernoj povijesti: navodne tajne vlade SAD-a (i drugih) o neidentificiranim zračnim fenomenima (UAP, ranije UFO), vanzemaljskim bićima i tehnologijama nepoznatog porijekla. Na osnovu dostupnih javnih informacija, svjedočenja zviždača, kongresnih saslušanja i recentnih zakona, evo analize onoga što se navodno skriva, temeljene na kredibilnim izvorima. Imajte na umu da službeni izvještaji poput onog iz All-domain Anomaly Resolution Office (AARO) iz 2024. poriču postojanje dokaza o vanzemaljskoj tehnologiji, ali zviždači poput Davida Gruscha tvrde suprotno, navodeći da su informacije skrivene pod strogim klasifikacijama. Ovo nije konačan dokaz, već sažetak tvrdnji i kontratvrdnji.

Što se to navodno skriva u tajnim dokumentima?

Prema zviždačima, kongresnim dokumentima i medijskim izvještajima, tajni dokumenti (često klasificirani pod Atomic Energy Act of 1954. zbog veze s nuklearnim tehnologijama) navodno sadrže sljedeće:

Programi za oporavak i obrnuti inženjering (crash retrieval and reverse engineering):
* Navodno postoje više-desetljetni programi gdje su SAD (i možda druge zemlje) oporavile srušene objekte nepoznatog porijekla, uključujući letjelice i materijale koji prkose poznatoj fizici (npr. anti-gravitacijski pogoni, energija iz vakuuma ili materijali lakši i jači od poznatih legura).
* Zviždač David Grusch, bivši obavještajni časnik, svjedočio je 2023. pred Kongresom da je SAD oporavila "ne-ljudsku" tehnologiju i da su programi skriveni od Kongresa i predsjednika. On tvrdi da su privatne tvrtke (poput aerospace korporacija) uključene u obrnuti inženjering, gdje se pokušava replicirati vanzemaljska tehnologija za vojne ili komercijalne svrhe.
* Primjeri: Dokumenti poput "Wilson Document" (iz 2002.) navodno opisuju tajne programe za obrnuti inženjering, a neki whistlebloweri tvrde da su SAD vodile "tajne ratove" za pristup takvoj tehnologiji.

Ne-ljudska inteligencija (NHI - non-human intelligence) i biologics:
* Navodno su oporavljeni "ne-ljudski biologici" (tijela ili ostaci bića), uključujući pilote letjelica. Grusch je tvrdio da su ovi materijali analizirani, a da su bića opisana kao humanoidna (npr. mala bića s velikim glavama i očima, ili "azijski" tipovi).
* Dokumenti poput SOM1-01 (navodno iz 1950-ih) opisuju procedure za oporavak "entiteta" i njihove tehnologije, uključujući transport u Area 51 ili druge tajne baze.
* Povezano s incidentima poput Roswella (1947.) ili Rendlesham Forest (1980.), gdje su svjedoci prijavili efekte radijacije i kontakt s bićima.

Povezanost s nuklearnim i energetskim tehnologijama:
* Mnogi UAP incidenti povezani su s nuklearnim lokacijama (npr. preleti nad silosima za rakete), što sugerira da su tehnologije klasificirane pod Atomic Energy Act kao "restricted data" zbog veze s naprednim pogonima ili energijom.
* Tajni programi poput "Kona Blue" (predložen, ali odbijen) bili su namijenjeni obrnutom inženjeringu UAP-a, ali su skriveni od javnosti.

Šira pokrivenost i dezinformacije:
* Dokumenti navodno uključuju dokaze o kontaktu s NHI, uključujući "interdimenzionalna" bića ili napredne oblike života. Pokret za otkrivanje (disclosure movement) tvrdi da su vlade skrivala ovo 80 godina zbog straha od panike.
* AARO izvještaj iz 2024. zaključuje da nema dokaza o vanzemaljcima ili obrnutom inženjeringu, atribuirajući tvrdnje o "kružnoj reportaži" i dezinformacijama.

Ove tvrdnje dolaze iz kongresnih saslušanja (2023.-2025.), UAP Disclosure Act (2023.-2024.) i intervjua zviždača, ali Pentagon ih poriče, navodeći da su mnogi UAP-i objašnjeni kao dronovi, baloni ili greške.

Koje bi bile posljedice otkrivanja?

Otkrivanje bi moglo imati duboke implikacije, kako pozitivne tako i negativne, prema stručnjacima, zviždačima i zakonodavcima. Evo ključnih aspekata:

Pozitivne posljedice:
* Tehnološki napredak: Pristup vanzemaljskoj tehnologiji mogao bi revolucionirati energiju (besplatna, čista energija), prijevoz (anti-gravitacija) i medicinu (napredni materijali). To bi moglo riješiti klimatske krize i siromaštvo, ali i dati prednost prvoj zemlji koja to "dekodira".
* Znanstveni i duhovni pomaci: Potvrda NHI mogla bi promijeniti razumijevanje života u svemiru, religije (npr. prilagodba vjerskih doktrina) i filozofije. To bi moglo ujediniti čovječanstvo kao "planetarnu civilizaciju".
* Transparentnost i povjerenje: Zakoni poput UAP Disclosure Act zahtijevaju otkrivanje, što bi moglo vratiti povjerenje u vlade i omogućiti znanstvenicima pristup podacima.

Negativne posljedice:
* Društveni i egzistencijalni šok: Mnogi bi mogli doživjeti paniku, vjerske krize ili mentalni slom (ontološki šok). UFO istraživač Jacques Vallée upozorava na "složene religijske i sigurnosne implikacije" koje bi mogle izazvati kaos ako se ne otkrije postupno.
* Ekonomski i geopolitički poremećaji: Nova tehnologija mogla bi uništiti industrije (npr. naftu, automobilsku), uzrokovati gubitak poslova i globalne neravnoteže. Države bi se borile za kontrolu, što bi moglo dovesti do novih ratova ili "geopolitičkih posljedica".
* Sigurnosni rizici: Otkrivanje bi moglo otkriti vojne slabosti, izazvati dezinformacije ili čak kontakt s NHI koji bi bio neprijateljski. Zviždači tvrde da je već bilo prijetnji, ozljeda ili smrti povezanih s programima.
* Povjerenje u vlade: Ako se otkrije da su vlade lagale desetljećima, to bi moglo dovesti do masovnog nepovjerenja, pobuna ili krize autoriteta.

U konačnici, otkrivanje bi moglo biti "najveće otkriće u povijesti čovječanstva", ali zahtijeva "kontrolirani plan" kako bi se izbjegle katastrofe.

DA LI MOŽDA VANZEMALJCI HODAJU PLANETOM?

Hajde da spekuliramo i razmislimo o ovoj fascinantnoj temi. Pitanje da li vanzemaljci, posebno oni humanoidni, slični ljudima, možda hodaju planetom nije novo, ali je dobilo novi zamah kroz različite teorije, znanstvene hipoteze i svjedočenja. Ne postoje čvrsti dokazi za to, ali logika, evolucijska biologija i recentne studije omogućavaju zanimljive spekulacije. Razmotrićemo ovo korak po korak, temeljeći se na poznatim teorijama, a ne na fikciji, kako bismo vidjeli zašto bi to moglo biti moguće ili barem vjerojatno u hipotetskom scenariju.

Zašto bi vanzemaljci mogli biti slični ljudima?

Ako pretpostavimo da život u svemiru evoluira pod sličnim uvjetima (npr. planete s gravitacijom, kisikom i vodom), moguće je da se razviju slične forme. Ovo se zove "konvergentna evolucija" jer različite vrste razvijaju slične osobine dok se prilagođavaju sličnim okolinama. Na Zemlji, na primjer, ribe i dupini imaju slične oblike tijela iako nisu u bliskom srodstvu. Slično, vanzemaljci bi mogli biti humanoidni (dva uda, ruke za manipulaciju, veliki mozak) jer je to efikasan dizajn za inteligentan život na kopnu.

Prema istraživačima sa Univerziteta Oxford, vanzemaljci bi mogli biti oblikovani istim evolucijskim procesima kao i ljudi, poput prirodne selekcije. Oni bi mogli imati slične tranzicije: od jednostavnih oblika do složenih bića sa simetrijom tijela, očima i udovima za kretanje. Čak i ako su bazirani na siliciju umjesto ugljika, ili dišu dušik, osnovni oblik bi mogao biti sličan.

U sci-fi i teorijama zavjere, često se spominju "Nordijski" vanzemaljci: visoki, plavi, sa svijetlom kožom što je gotovo identično ljudima. Oni bi se lako mogli "ušuljati" između ljudi. S druge strane, "Reptilijanci" (gušteroliki) navodno koriste tehnologiju ili holograme da se preruše u ljude, prema nekim svjedočanstvima.

Ako su dovoljno slični, razlike bi mogle biti minimalne: veće oči za bolji vid u mraku, ili suptilne genetske varijacije. To bi im omogućilo da se integriraju bez primjećivanja i to možda kao "hibridi" kroz otmice i genetske eksperimente, kako tvrdi bivši CIA operativac John Ramirez.

Teorije da oni već žive među nama: Cryptoterrestrial hipoteza

Jedna od najzanimljivijih recentnih spekulacija dolazi iz Harvarda: istraživači predlažu "cryptoterrestrial" hipotezu (CTH), prema kojoj inteligentna bića nisu sa drugih planeta, već žive skrivena na Zemlji. Oni bi mogli biti u podzemlju, pod morem, na Mjesecu – ili čak hodati među nama, prerušeni u ljude.

Varijante ove hipoteze:
* Ljudski cryptoterrestrials: Drevna civilizacija (npr. preživjeli iz Atlantide) koja se sakrila i napredovala tehnološki.
* Hominidni ili theropodni cryptoterrestrials: Evoluirane vrste sa Zemlje, poput inteligentnih dinosaura ili majmunolikih bića, koja žive u skrivenim zajednicama. Oni bi mogli biti humanoidni jer dijele evolucijsku povijest s nama.
* Ekstratempestrials: Bića iz budućnosti koja putuju kroz vrijeme. Oni bi izgledali kao mi jer jesu mi odnosno oni su naši potomci. Ovo objašnjava zašto su opisani kao "slični nama" u susretima.

Ova ideja nije samo fantazija; povezana je s UAP (UFO) izvještajima, gdje se objekti pojavljuju iznenada, sugerirajući interdimensionalno ili skriveno porijeklo. Neki povezuju sve ovo s religijama: u islamu, džini su nevidljiva bića koja žive među nama, a neki ih poistovjećuju s vanzemaljcima.

Moguće posljedice i zašto bi to ostalo tajno?

Ako su vanzemaljci među nama, posebno oni slični ljudima, to bi moglo objašnjavati neke neobjašnjene fenomene: iznenadne tehnološke skokove (npr. tranzistori ili laserska tehnologija), ili čudne ličnosti u povijesti. Ali zašto se skrivaju? Možda da izbjegnu paniku, ili jer nas proučavaju kao antropolozi proučavaju plemena.

Pozitivne strane: Ako su benigni, mogli bi dijeliti znanje – beskonačna energija, liječenje bolesti. Ako su slični nama, integracija bi bila lakša, bez šoka od "čudovišta".

Negativne strane: Ako su neprijateljski (npr. Reptilijanci kao "kontrolori"), to bi moglo značiti da manipuliraju društvom. Otkrivanje bi izazvalo egzistencijalnu krizu: vjerske, društvene i ekonomske poremećaje. Ljudi bi se pitali: "Tko je pravi čovjek?"

Svemir je ogroman, a Zemlja je stara 4,5 milijardi godina, dovoljno za skrivene civilizacije. Ako su humanoidni i slični nama, lakše bi se sakrili u gomili od 8 milijardi ljudi. Međutim, bez čvrstih dokaza (samo svjedočenja i hipoteze), ovo ostaje u domeni teorija zavjere i znanstvene spekulacije. Možda su "oni" samo mi iz budućnosti, ili evoluirane vrste sa Zemlje.

RAZOTKRIVANJE VANZEMALJSKIH TEHNOLOGIJA

No pitajmo se da zapravo možda i nemamo pravo koristiti ove vanzemaljske tehnologije jer zapravo nismo njihovi vlasnici pa su zato skrivene u tajnim programima. Možda su nam vanzemaljci jednostavno objasnili da je možda prerano da ih koristimo i da ih zapravo mi nismo niti otkrili, već smo ih pronašli u srušenim letjelicama pa je zato sve sakriveno u tajnim programima.

Ovo pitanje otvara duboko zanimljiva područja i to ne samo o potencijalnom utjecaju otkrivanja vanzemaljskih tehnologija na ljudsku civilizaciju, već i o etičkim i praktičnim razlozima tajnosti, poput ideje da možda nemamo "pravo" na njih jer nismo vlasnici, ili da su vanzemaljci možda upozorili da je prerano za njihovo korištenje. Ovo je uglavnom spekulativno područje, temeljeno na tvrdnjama zviždača, znanstvenim hipotezama i kulturnim analizama. Nema čvrstih dokaza o vanzemaljskim tehnologijama, ali ćemo se osloniti na dostupne izvore (poput kongresnih saslušanja, znanstvenih radova i medijskih izvještaja) za istraživanje, a zatim spekulirati o scenarijima koje smo spomenuli. Razmotrit ćemo pozitivne i negativne aspekte, s naglaskom na ideju o "srušenim letjelicama" i tajnim programima.

Što kažu izvori: Istraženi podaci o tajnim programima i tehnologijama

Prema zviždačima poput Davida Gruscha (bivšeg obavještajnog časnika), SAD navodno vode "multi-dekadne" programe za oporavak i obrnuti inženjering vanzemaljskih tehnologija iz srušenih letjelica (crash retrieval programs). Grusch je 2023. pred Kongresom tvrdio da su oporavljeni "ne-ljudski biologics" i tehnologije koje prkose poznatoj fizici, poput naprednih pogonskih sustava. Ovi programi su navodno skriveni zbog nacionalne sigurnosti, ali i zbog straha od društvenog kaosa i ne samo zbog tehnološkog napretka, već i zbog implikacija na religiju, ekonomiju i globalnu moć.

Razlozi tajnosti, prema izvorima, uključuju:
* Nacionalna sigurnost: Tehnologije bi mogle biti oružje ili energetski izvori koji bi promijenili globalnu ravnotežu (npr. zero-point energy).
* Ekonomski šok: Otkrivanje bi moglo srušiti tržišta (npr. naftnu industriju ako tehnologija omogući besplatnu energiju).
* Društveni i psihološki efekti: Neki eksperti spekuliraju da bi to izazvalo "ontološki šok" kroz duboku krizu identiteta, gdje bi ljudi osjećali inferiornost prema naprednijim bićima.

Nedavni događaji, poput Trumpove navodne autorizacije otkrivanja UFO arhive 2026., sugeriraju da bi otkrivanje moglo biti blizu, ali još uvijek ograničeno na kontrolirane korake.

Spekulacije o utjecaju na civilizaciju: Pozitivni i negativni scenariji

Ako pretpostavimo da su vanzemaljske tehnologije stvarne i da dolaze iz srušenih letjelica (kao što tvrdi Grusch), razotkrivanje bi moglo drastično promijeniti civilizaciju. Evo spekulativne analize, temeljene na izvorima:

Pozitivni utjecaji:
* Tehnološki skok: Tehnologije poput naprednih pogona (anti-gravitacija, teleportacija) mogle bi omogućiti putovanje svemirom, beskonačnu energiju i liječenje bolesti. To bi riješilo klimatske krize, siromaštvo i ograničene resurse jer čovječanstvo bi postalo "planetarna civilizacija" koja se širi izvan Zemlje. Spekulativno, ako su vanzemaljci "lijepo objasnili" da je prerano, otkrivanje bi moglo biti katalizator za sazrijevanje civilizacije što bi prisililo nas da se suočimo s etičkim pitanjima prije nego što ih zloupotrijebimo.
* Ujedinjenje čovječanstva: Znanje o vanzemaljcima moglo bi smanjiti konflikte, jer bismo se vidjeli kao jedinstvena vrsta. Neki eksperti predviđaju veću harmoniju i fokus na dugoročnu opstojnost.
* Duhovni i znanstveni pomaci: To bi moglo potvrditi da nismo sami, promijenivši religije i filozofije što bi možda dovelo do novog "prosvjetljenja", gdje bismo se osjećali manje arogantno.

Negativni utjecaji:
* Društveni kaos: Otkrivanje bi moglo izazvati paniku, ekonomski kolaps (npr. pad burzi) i nepovjerenje u vlade ako se otkrije da su lagali desetljećima. Demoralizacija znanstvenika (ako se ispostavi da je njihovo istraživanje "zaostalo") mogla bi usporiti napredak.
* Geopolitički rizici: Države bi se borile za kontrolu tehnologija, što bi moglo dovesti do novih ratova ili "utrke u naoružavanju". Ako su tehnologije iz srušenih letjelica, to bi podiglo pitanja o "vlasništvu", a možda bi to izazvalo međunarodne sukobe oko etike korištenja "tuđe vanzemaljske" imovine.
* Egzistencijalna kriza: Ako vanzemaljci upozore da je "prerano", to bi moglo značiti da naša civilizacija nije spremna tako npr. zbog rizika od zloupotrebe (kao nuklearno oružje). Spekulativno, ovo bi moglo dovesti do globalne krize identiteta, gdje bismo se osjećali kao "djeca" u svemiru.

Studije pokazuju da bi reakcije bile uglavnom pozitivne (veliki efekt veličine u pozitivnom jeziku), ali ovisi o kontekstu jer mikroorganizmi bi imali manji utjecaj od inteligentnih bića.

Spekulacije o vlasništvu i razlozima tajnosti u kontekstu

Hipoteza da nemamo "pravo" na tehnologije jer nismo vlasnici, i da su možda vanzemaljci upozorili da je prerano, nije direktno potvrđena u izvorima, ali se uklapa u teorije zavjere i tvrdnje zviždača. Evo spekulacije:

Pitanje vlasništva: Ako su tehnologije iz srušenih letjelica, one su "pronađene", ne "otkrivene" slično arheološkim nalazima, ali s etičkim implikacijama. Zviždači poput Gruscha tvrde da su programi skriveni jer uključuju "ne-ljudsku inteligenciju" (NHI), što bi moglo značiti da su vanzemaljci "vlasnici". Spekulativno, ako su vanzemaljci kontaktirali vlade i "lijepo objasnili" da je prerano (npr. zbog naše agresivnosti), tajnost bi bila način da se izbjegne kršenje "svemirskog zakona" dok bi možda korištenje dovelo do "kazne" ili intervencije.

Razlozi tajnosti: Ovo bi objasnilo zašto su programi skriveni pod Atomic Energy Act i to ne samo zbog sigurnosti, već i da se izbjegne etički sukob. Ako je "prerano", otkrivanje bi moglo ubrzati destrukciju (npr. zloupotreba energije za oružje). Na X-u, korisnici spekuliraju da bi otkrivanje dovelo do "geopolitičkih posljedica" i da su tehnologije "tuđe", pa vlade čekaju "dozvolu".

U scenariju gdje nemamo pravo na korištenje vanzemaljskih tehnologija, razotkrivanje bi moglo biti "kontrolirano" i to postupno, da se civilizacija pripremi, izbjegavajući kaos.

Zaključak: Je li ovo prilika ili opasnost?

Spekulativno, razotkrivanje "vanzemaljaca" bi moglo biti najveći pomak u povijesti kao i tehnološki napredak, ali i rizik od kaosa ako nismo spremni. Ideja o "pravu" i "preranosti" dodaje etički sloj: možda su tajni programi "zaštita" od nas samih, a ne samo sebičnost vlada. Ako su nas vanzemaljci upozorili, to bi značilo da nas promatraju kao "mladu" civilizaciju. Javnost bi mogla zahtijevati transparentnost, ali kontrolirano otkrivanje (kao u UAP Disclosure Act) bi minimiziralo rizike.

U svijetu gdje energija nije samo gorivo, već oružje geopolitičke moći, europska ovisnost o starim sovjetskim infrastrukturama poput naftovoda Družba predstavlja klasičan primjer "zombi" sustava: mrtvih, ali još uvijek hodajućih relikvija sovjetskog nasljeđa koje se održavaju umjetno, unatoč kroničnim problemima, ranjivosti i sve većim troškovima. Izgrađen 1964. godine, ovaj naftovod dužine preko 4.000 kilometara, koji transportira rusku naftu preko Ukrajine u Mađarsku i Slovačku, simbolizira ne samo tehničku zastarjelost, već i stratešku slabost Europe. Današnja naftna kriza u Mađarskoj i Slovačkoj je nastala nakon blokade transporta ruske nafte i to zbog ruskog zračnog napada na naftovod Družbu 27. siječnja blizu Brodyja u Ukrajini. Ovo nije samo slučajna nesreća već isključivo katalizator za neizbježan proces "odvikavanja" od korištenja transportnih sovjetskih cjevovoda.

Temeljeno na aktualnim događajima i širim trendovima, istražimo kako veliki igrači (SAD, Rusija, EU) koriste ovu situaciju da guraju Europu prema pomorskom transportu, gdje naftni tankeri i LNG brodovi postaju nova norma, a Republika Hrvatska se pozicionira kao ključni neutralni posrednik u transportu nafte i zemnog plina.

"Zombi" cjevovodi su simptom propadanja stare sovjetske ere

"Zombi" cjevovodi poput Družbe nisu samo stari već su oni kronično bolesni i traže milijarde za obnovu cjevovoda. Korozija, curenja i nedostatak modernizacije učinili su ih ranjivim na svaki vanjski šok: od 2019. krize s kontaminiranom naftom koja je zaustavila protok mjesecima, do današnjih ratnih napada. Rusija, kao vlasnik, ulaže milijarde u popravke (npr. u Bjelorusiji 2025.), ali troškovi održavanja rastu 10-20% godišnje zbog inflacije, sankcija i geopolitičkih rizika. Za Mađarsku i Slovačku, koje su ovisne o Družbi za oko 80% dovoda nafte, ovo je egzistencijalna prijetnja: blokada od početka veljače 2026. izazvala je rast cijena goriva za 15-20%, nestašice u rafinerijama i gospodarske gubitke procjenjene na milijarde eura.

Tehnički, oštećenja su popravljena do 6. veljače, ali Ukrtransnafta (ukrajinska tvrtka) odbija restart zbog sigurnosnih rizika jer ruski napadi čine cjevovod metom. Mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó vidi ovo kao "političku blokadu" i "izbornu intervenciju" prije mađarskih izbora u travnju, optužujući Ukrajinu za ideološki motiviranu "ucjenu". Slovačka, pod premijerom Robertom Ficóom, dijeli iste brige. Ali duboko u tome leži širi problem: ovi cjevovodi više nisu ekonomski održivi u eri globaliziranog tržišta, gdje pomorski transport omogućava fleksibilnost i niže troškove za udaljene rute.

Evo kronološkog pregleda krize, koji pokazuje kako se "zombi" sustav raspada:

27. siječnja 2026.,Ruski zračni napad oštećuje Družbu blizu Brodyja (prvi direktni napad na ovaj cjevovod).,Suspenzija transporta; smanjenje količina za 70% u siječnju.

6. veljače 2026.,"Ukrtransnafta popravlja oštećenja, ali odbija restart zbog rizika.",Potpuni prekid isporuka; Mađarska i Slovačka gube 80% nafte.

14. veljače 2026.,Sastanak Rubia i Plenkovića u Münchenu: fokus na JANAF i LNG Krk kao alternative.,"SAD nudi ""energetsku slobodu""; Hrvatska se pozicionira kao most."

15. veljače 2026.,Szijjártó šalje pismo hrvatskom ministru Šušnjaru: zahtjev za transport preko Adria/JANAF.,Diplomatski pritisak; naglasak na EU iznimke za ruski uvoz morem.

16. veljače 2026.,Rubio stiže u Budimpeštu: pregovori o nuklearnoj suradnji i prelasku na američke alternative.,"Potencijalni sporazum za 2026.; dugoročno ""odvikavanje"" od Rusije."

Geopolitički ples: SAD, Rusija i Ukrajina kao proxy

Ništa nije slučajno u ovoj igri. SAD, pod Trumpovom administracijom, koriste krizu da "usmjere" Srednju Europu prema američkim izvorima. Državni tajnik Marco Rubio, na putu od Münchena preko Bratislave do Budimpešte, nudi "mrkvu": LNG iz Teksasa, nuklearne elektrane (npr. u Bohuniceu, Slovačka, trošak pola slovačkog proračuna) i oružje. U Münchenu, s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem, Rubio je istaknuo stratešku ulogu JANAF-a kao "pouzdane rute" za diverzifikaciju, bez direktnog uvjetovanja. Ovo je dio REPowerEU plana EU-a: faziranje ruskog energenta do 2027., s LNG-om kao ključnim mostom. Američki LNG već opskrbljuje 70% hrvatskog terminala na Krku, a EU je u 2025. importirala rekordnih 103,5 milijuna tona LNG-a – 24% više nego 2024.

Rusija, s druge strane, ne žali previše Družbu. Rekordna prodaja LNG-a Europi ove zime (7,2 milijarde eura u 2025., 16% EU potražnje) pokazuje njihov fokus na pomorski transport. Stari cjevovodi donose samo 60% europskog prihoda, ali prolaze kroz "neprijateljske" zemlje poput Ukrajine, gdje su troškovi tranzita visoki, a rizici (kao napadi) su neizbježni. Ruski mediji špekuliraju o "zapadnom utjecaju" na blokadu, ali Kremlj profitira: gubi tranzitne naknade, ali guraju tankere za Aziju (Kina, Indija), gdje zarade 30-50% više. Northern Sea Route (arktički put) pao je na 37 milijuna tona 2025., ali investicije u LNG terminale u Arktiku signaliziraju budućnost.

Ukrajina? Ona je proxy u ovoj partiji. Odbijanje restarta Družbe nije samo sigurnosno već se ono uklapa u EU pritisak za diverzifikaciju, gdje SAD pružaju podršku ratu u zamjenu za energetsku lojalnost. Szijjártó optužuje "ideološke motive", ali činjenica je da blokada ubrzava ono što je neizbježno: odvikavanje od ruske naftne i plinske ovisnosti.

Hrvatska: Neutralni posrednik u energetskoj "autocesti"

U ovom kaosu, Hrvatska se ističe kao pragmatičan, neutralan igrač, ne kao ideološki borac, već kao posrednik koji omogućuje protok bilo čijoj energiji. JANAF (Adria pipeline) i LNG terminal na Krku nisu politički filteri: oni transportiraju rusku naftu (ugovor s NIS-om do 2026., 4 milijuna tona godišnje), američki LNG (većina opskrbe Krka) ili iračku naftu (testovi s MOL-om 2025.). Kapacitet JANAF-a: 14-15 milijuna tona godišnje, dovoljno za potrebe Mađarske i Slovačke. Od jeseni 2025., Plenković i Šušnjar nude alternative: "Tehnički kapaciteti neupitni su za sve količine, bez obzira na porijeklo."

Odbijena mađarska ponuda za kupnju udjela u JANAF-u (oktobar 2025.) osigurava neutralnost – Hrvatska zarađuje od tranzita (milijarde eura), a u Inicijativi tri mora (3SI - The Three Seas Initiative). vidi se kao "most" za regionalnu stabilnost. Szijjártóev današnji upit (15. veljače) nije novost: Hrvatska već pregovara s MOL-om od listopada 2025., nudeći "dosad neviđene količine" morem do Rijeke ili Omišlja, pa cjevovodom dalje. Ovo nije pritisak, već poslovna prilika, ali savršeno se uklapa u širi energetski smjer prelaska na morski transport nafte i plina.

Zašto more pobjeđuje: Ekonomija i budućnost

Dugoročno, "odvikavanje" nije samo političko – ono je ekonomski imperativ. Stari cjevovodi su jeftiniji za regionalni transport (2-5 USD po barelu po 1.000 km), ali ranjivi i skupi za održavanje. Pomorski transport (tankeri za naftu, LNG brodovi za plin) nudi fleksibilnost: 1-3 USD po barelu za duge rute, s većim profitom za Ruse i SAD (koji dominiraju globalnim tankerima).

Evo usporedbe troškova (na osnovu 2025./2026. podataka):

Metoda transporta: Cjevovod (Družba),
Operativni trošak (po 1.000 km): 2-5 USD/barel,
Kapitalni trošak: Visok (milijarde za popravke),
Prednosti: "Stabilan protok, niske emisije",
Nedostaci: "Ranjiv na rat/sankcije, visoko održavanje"

Metoda transporta: Naftni tankeri (VLCC),
Operativni trošak (po 1.000 km): 1-3 USD/barel,
Kapitalni trošak: Srednji (200-300 mil. USD po brodu),
Prednosti: "Fleksibilan za globalno tržište, brži",
Nedostaci: "Više emisije, ovisno o sankcijama"

Metoda transporta: LNG (plin),
Operativni trošak (po 1.000 km): 3-6 USD/MMBtu,
Kapitalni trošak: Visok (likvidatori + brodovi),
Prednosti: "Siguran za more, diverzifikacija",
Nedostaci: Dodatni trošak regazifikacije (~20% više)

EU planira trostruko veći LNG uvoz do 2035., ali ruski ban do 2027. ubrzava ovo. Rusija cilja Aziju, SAD dominira Europom, a Hrvatska profitira od oba.

Zaključak: Bolna, ali neophodna terapija

"Odvikavanje" od "zombi" cjevovoda nije samo kriza već je ovo prilika za energetsku suverenost. Mađarska i Slovačka, pod pritiskom blokade i Rubiovih pregovora, moraju prijeći na more, gdje neutralni posrednici poput Hrvatske osiguravaju kontinuitet. Rusija gubi tranzit, ali dobiva slobodu; SAD jača utjecaj; EU postiže ciljeve. Ako se ugovori s JANAF-om sklope brzo (kao što sugeriraju prosinac 2025. pregovori), kriza će se smiriti do kraja veljače. Ali dugoročno, ovo je kraj ere sovjetskih relikvija: Europa se budi iz ovisnosti, a more postaje nova autocesta energije. U ovoj igri, gdje ništa nije slučajno, pitanje nije "hoće li", već "kako brzo" – i tko će platiti cijenu tranzicije. Ako geopolitika uči nešto, to je da energija uvijek pronalazi put, ali samo oni koji se prilagode prežive.

REPUBLIKA HRVATSKA KAO NEUTRALNI POSREDNIK

U dinamičnom svijetu globalne energetike, gdje su ovisnosti o fosilnim gorivima postale ne samo ekonomski, već i geopolitički rizik, Republika Hrvatska se ističe kao ključni neutralni posrednik. Pozicionirana na strateškom raskrižju Jadrana i Srednje Europe, Hrvatska ne nameće ideološke uvjete, već pruža pragmatičnu infrastrukturu za transport nafte i plina, bez obzira na porijeklo izvora. Ova neutralnost nije slučajna već je ona rezultat dugogodišnje politike diverzifikacije i regionalne suradnje, posebno naglašene u kontekstu Inicijative tri mora (3SI - The Three Seas Initiative). U trenutnoj krizi oko naftovoda Družba, gdje je transport ruske nafte preko 4.000 kilometara kroz više zemalja (Ukrajina, Bjelorusija, Poljska) postao neodrživ zbog ratnih napada, korozije i političkih napetosti, Hrvatska nudi suvremeno rješenje: energetsko čvorište bazirano na pomorskom transportu. Ovo čvorište, s JANAF-ovim naftovodom (Adria pipeline) i LNG terminalom na Krku, omogućuje fleksibilan, siguran i ekonomičan protok energenata, dok dugotrajni kopneni cjevovodi poput Družbe sve više pokazuju svoje mane od tehničke zastarjelosti cjevovoda do geopolitičkih rizika.

Problematičan transport preko 4.000 kilometara: Zašto su "zombi" cjevovodi neodrživi?

Transport nafte i plina preko kontinentalnih cjevovoda, poput Družbe izgrađenog 1964. godine, predstavlja relikt hladnoratovske ere. Ovaj sustav, dužine preko 4.000 kilometara, prolazi kroz više suverenih teritorija, što ga čini ranjivim na brojne rizike: političke blokade, vojne napade i kronična oštećenja. Samo u siječnju 2026. godine, ruski zračni napad 27. siječnja blizu Brodyja u Ukrajini oštetio je ukrajinski dio cjevovoda, dovodeći do suspenzije transporta i potpunog prekida isporuka od početka veljače. Iako su oštećenja popravljena do 6. veljače, Ukrtransnafta odbija restart zbog sigurnosnih prijetnji, što je izazvalo energetsku krizu u Mađarskoj i Slovačkoj koje su zemlje ovisne o Družbi za 80% svog dovoda nafte. Ova situacija nije iznimka: 2019. godine kriza s kontaminiranom naftom zaustavila je protok mjesecima, a troškovi održavanja rastu 10-20% godišnje zbog korozije i sankcija.

Geopolitički, ovi cjevovodi postaju oružje hibridnog rata. Prolazak kroz više zemalja (npr. Ukrajina, Bjelorusija) omogućuje tranzitnim državama politički utjecaj tako Ukrajina, primjerice, koristi blokadu za pritisak na "rusofilne" susjede poput Mađarske prije njezinih izbora u travnju 2026. EU sankcije dodatno kompliciraju stvari: faziranje ruskog energenta do 2027. čini dugotrajne ugovore rizičnim. Ekonomski, cjevovodi su jeftiniji za kratke rute (2-5 USD po barelu po 1.000 km), ali za 4.000 km postaju skupi i neefikasni dok su emisije niže, ali rizici (kao popravci nakon napada) nadmašuju prednosti. U eri klimatskih ciljeva i globalizacije, ovi "zombi" sustavi su mrtvi, ali više nisu održivi za poslovanje. Umjesto njih, pomorski transport nudi fleksibilnost: tankeri i LNG brodovi omogućavaju diverzifikaciju izvora, brži protok i niže troškove za duge rute (1-3 USD po barelu).

Hrvatska kao neutralni posrednik: Pragmatizam umjesto ideologije

Republika Hrvatska nije igrač u geopolitičkim sukobima već je ona energetski most. Kao članica EU-a i NATO-a, Hrvatska održava neutralnost u transportu energenata: JANAF i LNG terminal na Krku ne uvjetuju protok porijeklom nafte ili plina, već samo tehničkim i zakonskim standardima (kao OFAC licence za ruski uvoz). Ova politika, naglašena u službenim izjavama Vlade Republike Hrvatske, čini Hrvatsku pouzdanim partnerom u regiji: "Hrvatska ima ulogu vrata Sredozemlja za naftu i ukapljeni prirodni plin (LNG) prema srednjoj Europi." Od jeseni 2025., Hrvatska aktivno nudi alternative blokiranim rutama: premijer Andrej Plenković i ministar gospodarstva Ante Šušnjar pregovaraju s MOL-om (mađarskom naftnom tvrtkom) o transportu do 15 milijuna tona nafte godišnje preko JANAF-a, bez političkih uvjeta.

Ova neutralnost je ključna u krizi Družbe: 15. veljače 2026., mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó poslao je pismo Šušnjaru, tražeći korištenje Adria pipelinea za rusku naftu morem do Rijeke ili Omišlja, pa dalje cjevovodom u Mađarsku i Slovačku. Hrvatska, već od listopada 2025., potvrđuje kapacitet: "Tehnički kapaciteti neupitni za sve količine potrebne Mađarskoj i Slovačkoj, bez obzira na porijeklo." Slično, LNG terminal na Krku, koji slavi pet godina rada 1. siječnja 2026., opskrbljuje regiju ukapljanim plinom iz SAD-a (70% isporuka), ali i iz drugih izvora, potvrđujući ulogu u jačanju energetske sigurnosti. Proširenje terminala, završeno 2025., povećalo je kapacitet na 6,1 milijardi m³ godišnje, čineći ga vitalnim plinskim hubom za Srednju Europu.

Suvremeno energetsko čvorište: Pomorski transport kao budućnost

Hrvatsko energetsko čvorište nije samo infrastruktura već je ono suvremeni model baziran na pomorskom transportu, koji rješava mane dugih naftnih i plinskih cjevovoda. JANAF-ov sustav (dužine 610 km od Omišlja do Siska) povezuje Jadransko more s europskom unutrašnjošću, omogućujući brzi prekid i fleksibilnost: tankeri (VLCC) dovoze naftu iz Rusije, Iraka ili SAD-a do luka Rijeka ili Omišalj, gdje se pretvara u protok cjevovodom. Kapacitet: 14-15 milijuna tona godišnje, dovoljno za pokrivanje svih potreba Mađarske i Slovačke. LNG Krk ide korak dalje: regasifikacija ukapljanog plina omogućuje brzu distribuciju preko plinskog sustava, s minimalnim gubicima i emisijama.

Ova paradigma ima višestruke prednosti:
* Sigurnost: Pomorski transport izbjegava kopnene rizike jer nema prolaska kroz ratna područja poput Ukrajine. Kao što ističe hrvatski stručnjak Ivan Brodić, Europa je ovisna o uvozu, a Hrvatska treba jačati LNG i JANAF upravo zbog geopolitičkih prijetnji.
* Ekonomija: Troškovi su niži za globalne rute (1-3 USD po barelu), a Hrvatska zarađuje od tranzita (milijarde eura godišnje). EU iznimke za ruski uvoz morem do 2027. čine ovo privremenim mostom prema zelenoj tranziciji.
* Diverzifikacija: Hrvatska surađuje sa svima – američki LNG (preko Cheniere Energy) jača transatlantske veze, dok ruska ili iračka nafta prolazi bez prepreka. Sastanak Rubia i Plenkovića u Münchenu 14. veljače 2026. potvrdio je ovo: fokus na JANAF-u i Krku kao "pouzdanim rutama" za regiju.

U širem kontekstu, hrvatsko energetsko čvorište podržava REPowerEU plan: LNG uvoz EU-a skočio je 24% u 2025., a Hrvatska doprinosi 10% regionalnog kapaciteta. Diplomatsko-ekonomski klubovi, poput posjeta Primorju-Gorskom kotaru u studenom 2025., ističu JANAF i Krk kao "vitalne energetske hubove".

Od krize prema suverenosti u budućnosti

Trenutna kriza naftovoda Družbe nije samo problem već je ona katalizator za energetsku tranziciju. Ako Mađarska i Slovačka prihvate hrvatske ponude (kao što sugeriraju pregovori s MOL-om u 2025.), kriza će se smiriti do kraja veljače 2026., ali dugoročno će pomorski model dominirati. Hrvatska, kao neutralni posrednik, ne samo da osigurava stabilnost, već i profitira: proširenje Krka (završeno 2025.) i JANAF-ovi ugovori čine je ključnim igračem u Inicijativi tri mora (3SI - The Three Seas Initiative).

U eri gdje 4.000 km naftnog cjevovoda postaje simbol ranjivosti, hrvatsko energetsko čvorište nudi viziju: energetiku bez granica, baziranu na moru, neutralnosti i suradnji svih dionika. Ako geopolitika uči nešto, to je da energetski mostovi, poput onih koje gradi Hrvatska, preživljavaju oluje, dok "zombi" sovjetski cjevovodi propadaju. Ova uloga ne samo da štiti cijelu lokalnu europsku regiju, već i pozicionira Republiku Hrvatsku kao lidera u zelenoj i sigurnoj energetskoj budućnosti.