Konkatedrala Svetog Petra i Pavla, Osijek 2020., projekt obnove i sanacije elemenata ovojnice konkatedrale koji su dotrajali. Izrada nove čelične konstrukcije u zvoniku s vidikovcem. Nove instalacije zaštite od požara krovišta suha hidrantska mreža i vatrodojava. Projektom je predviđena izgradnja vidikovca za posjetitelje.
Osječka konkatedrala Svetog Petra i Pavla je drugostolna crkva Đakovačko-osječke nadbiskupije. Sagrađena je u neogotičkom stilu, a dao ju je sagraditi biskup tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije, Josip Juraj Strossmayer. On je godine 1866. dao prvi poticaj za gradnju nove crkve. Tada je, na mjestu današnje crkve, bila Gornjogradska župna crkva iz 1732. koja je postala premala i neugledna crkva za nove građevine u Osijeku. Patron župe, grad Osijek, 1870. je utvrdio način dobivanja novca za izgradnju nove crkve. Međutim, taj proces je bio veoma spor, sve do dolaska novog župnika Josipa Horvata. Nakon njegova dolaska proces je bio ubrzan, pa je 1892. raspisan natječaj za nacrte. Na natječaju je pobijedio njemački arhitekt Franz Langenberg. 1894. stara je crkva srušena, i tada je započela izgradnja današnje konkatedrale, velebne neogotičke građevina s tornjem visokim 94 metra i tri lađe. Ukupna površina crkve je 1062 m². 1898. godine crkva je izvana dovršena, pa se unutrašnje uređenje nastavilo. Dvije godine kasnije (1900.) posvetu današnje crkve obavio je biskup Josip Juraj Strossmayer. Unutrašnjost je dovršena 1938.–1942. godine kada je vodeći hrvatski slikar Mirko Rački prekrio zidove i stropove s freskama jarkih boja koje prikazuju poznate epizode iz Starog i Novog zavjeta. Unutrašnjost je prava riznica neogotičke ornamentike, sa slijedom vrhunskih oltara iznad kojih su obilni vitraji. Ulaz u crkvu na mala vrata koja se nalaze desno od glavnog portala, nadgledaju tri vodorige. Tijekom Domovinskoga rata, 1991. godine, konkatedrala je bila više od 100 puta izravno pogođena projektilima. Ipak, i za vrijeme rata u konkatedrali su se obavljala bogoslužja. Do 18. lipnja 2008. godine ova je konkatedrala bila samo Župna crkva Sv. Petra i Pavla, u Osijeku popularno nazvana "katedrala" , ali uspostavom Đakovačko-osječke nadbiskupije, ova crkva dobiva dostojanstvo konkatedrale.
HIDROTEHNIČKE INSTALACIJE
Suha hidrantska mreža
Hidrantska mreža za gašenje požara skup je cjevovoda, uređaja i opreme kojima se voda od sigurnog izvora dovodi do štićenih prostora i građevina. Za zaštitu objekata projektirana je vanjska mokra i unutarnja suha hidrantska mreža. Kod cjevovoda vanjske hidrantske mreže koriste se postojeći podzemni hidranti. Unutarnja suha hidrantska mreža će biti izvedena na takav način da se ostvari potpuno prekrivanje prostora koji se štiti najmanje s jednim mlazom vode. U građevini koja se štiti unutarnjom hidrantskom mrežom za gašenje požara, postavljaju se na cjevovod zidni hidranti koji moraju biti izvedeni tako da omoguće sigurno i efikasno rukovanje i uporabu. Unutarnja hidrantska mreža izvodi se kao suha. Suha hidrantska mreža se koristi u javnim otvorenim, poluotvorenim i podzemnim garažama koje nisu grijane, ili u industrijskim pogonima koji su poluotvorenog ili otvorenog tipa i gdje grijanje prostora nije moguće, a hidrantska mreža je neophodna. Suha hidrantska mreža izvodi se isto kao i mokra hidrantska mreža s klasičnim hidrantskim ormarićima ili s ormarićima s bubnjem. Jedina razlika između suhe hidrantske mreže i mokre hidrantske mreže jest uvjet da se svi cjevovodi suhe hidrantske mreže moraju potpuno isprazniti (drenirati) poslije uporabe ili poslije tlačne probe za što su predviđeni posebni ispusni ventili i grane instalacije.
Primarni izvor vode
Osnovni izvor vode je javni vodovod koji će se direktno vezati na hidrantsku instalaciju preko tlačne pumpe unutar vatrogasnog vozila. Protok vode u javnom vodovodu zadovoljava potrebe gašenja požara uz pomoć vatrogasnih vozila. Pumpno postrojenje vatrogasnog vozila za gašenje požara i predviđeni izvori snabdjevanja vodom moraju zadovoljiti u pogledu pritiska i količine vode dobivenih hidrauličnim proračunom. Voda koja se koristi za snabdjevanje sistema mora biti čista, kemijski neutralna i ne smije sadržati razne nečistoće koje bi ugrozile učinkovitost sistema. Prije ulaska u hidrantski sistem voda iz vodovoda se mora provesti kroz protočni filter s mrežicom. Izvor vode je vatrogasna pumpa sa snabdjevanjem vodom iz vodovodne mreže što je i odabrano u ovom slučaju. Sistem snabdjevanja mora biti takav da se u 36 h poslije aktiviranja ponovo napuni. Izvori moraju imati potreban pritisak, kapacitet u jedinici vremena i ukupnu potrebnu količinu vode. Povezivanje na gradsku mrežu se vrši preko BAMX Back flow preventera koji onemogućava povrat tehničke hidrantske vode u instalaciju javnog vodovoda.
Sekundarni izvor vode
U slučaju potrebe vatrogasno vozilo i vatrogasna cisterna se priključuje na priključak suhog hidrantskog sustava za gašenje požara. Vatrogasno vozilo sa svojim pumpnim postrojenjem povisuje tlak vode vatrogasne cisterne i dobavlja ga za potrebe hidrantskog sustava. Priključak za vatrogasnu cisternu je pomoćni izvor vode koji se koristi u slučaju kvara, odnosno ispada neiscrpnog izvora javnog vodovoda. Predviđena je mogućnost priključka vatrogasnog vozila na suhu hidrantsku instalaciju preko dvije stabilne storz spojnice tip B. Kao pomoćni izvor vode za hidrantsku instalaciju potrebno je koristiti priključak na vatrogasno vozilo, a koji će se smjestiti na vanjskoj fasadi građevine. Potrebno je instalirati ormarić s dvije stabilne "B" (Ø75mm) vatrogasne spojnice. U projektu je predviđen vanjski vatrogasni priključak za snabdjevanje sistema vodom iz vozila sa dva “B” priključka i protupovratnim ventilom. Vatrogasni priključci se priključuju na potisni cjevovod suhe hidrantske mreže. U zavisnosti od kapaciteta vatrogasne pumpe predviđena su dva priključka, presjeka 75 mm. Bez obzira na način snabdjevanja suha hidrantska mreža mora imati priključak 2 x 3" za vatrogasno vozilo ili vatrogasnu pumpu.
Strojarski projekt hidrotehnike
Dario Hrastović, dipl.ing.stroj.
Elaborat zaštite od požara
Dario Hrastović, dipl.ing.stroj.
