Poslovna zgrada Energetskog instituta “Hrvoje Požar” (EIHP) proći će zelenu i digitalnu transformaciju te će postati ogledni primjer suvremenih tehnologija koje se ugrađuju prilikom obnove prema nZEB standardu (engl. nearly zero-energy building, odnosno zgrada gotovo nulte energije). Ujedno, u obnovljenoj zgradi EIHP-a planirana je uspostava nacionalnog trening-centra. O pojedinostima tog projekta informirale su nas dr. sc. Vesna Bukarica, voditeljica projekta nZEb, i Margareta Zidar, glavna projektantica obnove zgrade.

Što je sve predviđeno projektom “Osnivanje nacionalnog trening-centra za zgrade gotovo nulte energije (nZEB)” i dokle ste stigli u njegovoj provedbi? Kako se financira?

Na to pitanje dr. sc. Vesna Bukarica odgovara kako je riječ o projektu pokrenutom kroz program “Energija i klimatske promjene”, u sklopu Financijskog mehanizma Europskoga gospodarskog prostora za razdoblje 2014. – 2021. godine, za što je osigurano 1,6 milijuna eura nepovratnih sredstava. Partneri na projektu su EIHP i Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Projekt ima za cilj obuhvatiti sve ključne dionike u procesu nZEB obnove zgrada te im kroz pilot-akciju pokazati dobrobiti obnove zgrada prema nZEB standardu. Pilot-akcija je obnova zgrade EIHP-a u kojoj će djelovati nacionalni nZEB trening-centar te će postati središnje mjesto za edukaciju stručnjaka i njihovo osposobljavanje za rješavanje izazova obnove postojećeg fonda zgrada – ističe dr. Bukarica.

Procjenjuje se da su zgrade u EU-u odgovorne za 40 posto potrošnje energije i 36 posto emisije CO2. Zanimalo nas je što sve podrazumijeva nZEB standard.

Zgrade gotovo nulte energije (nZEB) vrlo su visoke energetske učinkovitosti, koriste vrlo nisku količine energije, a koja se u značajnoj mjeri proizvodi na samoj lokaciji iz obnovljivih izvora energije.

U Hrvatskoj je nZEB standard definiran s četiri karakteristike: niska vrijednost potrebne toplinske energije za grijanje i ukupne energije koja je potrebna zgradi, korištenje obnovljivih izvora energije dostupnih na lokaciji zgrade za najmanje 30 posto potreba za energijom za zgradu, i kvalitetno izvedena vanjska ovojnica zgrade, bez toplinskih mostova i s niskom razinom zrakopropusnosti. Riječ je, ukratko, o zgradi izgrađenoj prema najsuvremenijim zahtjevima, vrhunskog dizajna, vrhunske tehnologije i visoke energetske učinkovitosti – govori Margareta Zidar.

Nove zgrade
Dodaje kako su sve nove zgrade koje su projektirane nakon 2020. godine trebale ostvariti taj standard. Ipak, velika većina novoizgrađenih zgrada računski ispunjava uvjet nZEB, ali i dalje pretežito koristi fosilne izvore energije. Da bi se razlikovale zgrade koje imaju male energetske potrebe i zgrade koje svu svoju energiju proizvode na lokaciji zgrade iz obnovljive energije, najavljen je novi termin – zgrade gotovo nulte emisije energije.

Prema podacima koje je Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine prikupilo od upravnih odjela koji obavljaju poslove prostornog uređenja i graditeljstva, u razdoblju od 1. travnja 2014. do 31. prosinca 2019. izgrađeno je ukupno 145 nZEB zgrada, ukupne površine 176.981 četvorni metar.

U bazi podataka energetskih certifikata zgrada (za certifikate unesene u IEC do 29. listopada 2019.) postoji ukupno 616 zgrada koje zadovoljavaju uvjete, ali kako nije postojala obaveza navođenja oznake nZEB u izradi energetskih certifikata, taj podatak nije unesen. Prema tome, 1,6 posto zgrada za koje su izdani energetski certifikati tijekom 2018. i 2019. godine zgrade su gotovo nulte energije – objašnjava Margareta Zidar.

Pitali smo naše sugovornice i kad će biti uspostavljen nacionalni trening-centar u obnovljenoj zgradi EIHP-a. Na koji će način raditi taj centar? Tko će sve biti uključen u trening?
Trening-centar nZEB u procesu je oformljivanja. To je program za edukaciju stručnjaka u graditeljstvu o tehničkim standardima te regulatornim i administrativnim zahtjevima za zgrade gotovo nulte energije. Prijave za edukaciju otvorit će se u lipnju ove godine, a od jeseni počinje program edukacije, koji je podijeljen u osam jednodnevnih modula, čiji su nositelji stručnjaci iz EIHP-a i Građevinskog fakulteta.

Moduli će sadržavati osnovne informacije o odabranoj temi, niz iskustava iz provedenih projekata i praktični rad za polaznike. Glavni moduli vezani su uz koncepte, strategije i pripremu nZEB projekata, energetsko modeliranje i sustave opskrbe energijom u nZEB zgradama, unaprjeđenje otpornosti i ranjivosti zgrada na potres te nZEN energetski samodostatno susjedstvo. Više informacija o provođenju edukacije dostupno je na web-stranici projekta kaže dr. Bukarica.

Što pokazuju analize o smanjenju potrošnje energije nakon obnove zgrade? Koji su očekivani rezultati projekta?
Kroz prethodno energetsko modeliranje i prioritizaciju indikatora energetske učinkovitosti definirali smo optimalno tehničko rješenje. Kao relevantne indikatore energetske učinkovitosti promatrali smo vrijednost primarne energije, iznos globalnog troška, emisije CO2 i operativne troškove za energiju za kombinacije tehničkih rješenja u nZEB standardu.

Energetsko modeliranje uključilo je 20 varijanti toplinske zaštite vanjske ovojnice, tri izvora energija za sustave grijanja i hlađenja, tri varijante rješenja za sustav rasvjete i fotonaponski sustav, ukupno 720 kombinacija tehničkih rješenja, od kojih 135 rješenja ispunjava standard gotovo nulte energije. Sustavi za osiguranje toplinske energije koji su analizirani su dizalice topline voda-voda, dizalice topline zrak-voda te postojeći sustav daljinskoga grijanja i kompresijski rashladnik – kaže Margareta Zidar.

Optimalno rješenje
Navodi optimalno rješenje: postojeći prozori, dodatnih šest centimetara toplinske izolacije vanjskog zida i stropa prema tavanu, integrirane LED svjetiljke, dizalica topline voda-voda, fotonaponski sustav 60 kW.

Zbog ograničenog trajanja projekta u kojem je osigurano financiranje i neizvjesnog trajanja administrativnih postupaka, unaprjeđenja će se provesti u više faza.

U prvoj ćemo fazi za zgradu osigurati sedam puta učinkovitiji sustav rasvjete, 30 posto obnovljive energije proizvedene na lokaciji zgrade putem fotonaponskih modula, novi razvod sustava grijanja, hlađenja i mehaničke ventilacije. Sustavom automatizacije i upravljanja svi će tehnički sustavi biti u potpuno sti digitalizirani i upravljivi prema okupiranosti prostora, unutarnjoj toplinskoj ugodnosti (temperatura, CO2 i osvijetljenost) i biti pripremljeni da razmjenjuju energiju s mrežom. Sljedeća faza bit će izvedba dizalice topline voda-voda koja će koristiti podzemnu vodu kao izvor energije – pojašnjava glavna projektantica obnove zgrade.

U budućnosti, kad se provedu sve mjere koje čine optimalno rješenje, naše analize pokazuju da sadašnju potrošnju energije možemo smanjiti čak deset puta – trenutačno na godišnjoj razini ukupno trošimo oko 320 MWh energije, a svim optimalnim mjerama procjenjujemo da će ta potrošnja biti oko 32 GWh – zaključuje Margareta Zidar.
slobodnadalmacija.hr

Europska unija (EU) će ove godine uplatiti Rusiji 9 milijardi eura za ukapljeni prirodni plin, dok ruski LNG drži udio od 18 posto u opskrbi plinom u Španjolskoj, 15 posto u Francuskoj i 10 posto u Belgiji. Međutim, prema analizi briselskog think tanka Bruegela, situacija s uvozom ruskih LNG-a u EU se promijenila od početka rata u Ukrajini – izvoz ruskog LNG-a u EU je porastao.

Rusija je trenutno drugi najveći dobavljač LNG-a u Europi, nakon Sjedinjenih Američkih Država. U europskim krugovima se raspravlja o mogućnosti uvrštavanja LNG-a na listu ruskih proizvoda čiji je uvoz zabranjen ili podvrgnut “mekšim” sankcijama. Za razliku od nafte i ugljena, plin nije obuhvaćen sankcijama.

Analitičari Bruegela smatraju da bi EU mogla prekinuti uvoz ruskih LNG-a već za zimu 2023./2024. godine kako ne bi više financirala Moskvu. Navode da takav prekid ne bi uzrokovao šokove slične onima koji su se dogodili prošle godine kada je smanjena isporuka ruskog plina putem plinovoda. Umjesto toga, ruski LNG bi se mogao nadoknaditi kupovinom na globalnom tržištu.

Najveći uvoznici ruskog LNG-a u EU su španjolske luke, dok Danska i Francuska preuzimaju ostatak. U Hrvatskoj, prema tvrtki LNG Hrvatska, do sada nije stigao nijedan brod s ruskim LNG-om. Tvrtka ističe da većina ukapljenog prirodnog plina dolazi iz SAD-a i drugih dijelova svijeta.

Ako EU odluči nametnuti embargo, vjerojatno bi se pojačala konkurencija za dostupne količine LNG-a na svjetskom tržištu, što bi moglo imati posredne posljedice na krčki terminal. EU bi ove godine trebala platiti Rusiji dodatnih 9 milijardi eura za isporučeni LNG, a izvoz LNG-a iz Rusije u EU u 2022. procijenjen je na 12 milijardi eura.

EU je prošle godine povećala uvoz LNG-a za 66 posto kako bi osigurala opskrbu plinom nakon smanjenja isporuka putem plinovoda. Veći dio uvoza dolazi iz SAD-a. U prvom tromjesečju ove godine, ruski izvoz LNG-a u EU iznosio je 51 teravat sati, što čini 16 posto europske opskrbe ukapljenim prirodnim plinom i 7 posto ukupnog uvoza prirodnog plina.

Bruegelovi analitičari tvrde da EU ne može smatrati ruski LNG pouzdanim izvorom opskrbe plinom i preporučuju potpuni embargo na uvoz ruskog ukapljenog prirodnog plina. U zaključcima analize zagovaraju da se uvoz dopušta samo ako je koordiniran preko EU energetske platforme, ali za ograničene količine i ispod tržišnih cijena, stoji u analizi think tanka Bruegel.
www.energypress.net

Novom zelenom megatvornicom Vaillant udvostručuje proizvodne kapacitete na više od 500 000 dizalica topline godišnje. Vaillant je otvorio svoju novu megatvornicu dizalica topline u Senici u Slovačkoj. Nova tvornica ima površinu 100 000 m2 i s proizvodnjom dizalica topline započinje već u svibnju ove godine, a projektirana je za proizvodnju 300 000 dizalica topline godišnje. Vaillant proizvodi dizalice topline i u Njemačkoj, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, a zahvaljujući novoj tvornici ukupne kapacitete za proizvodnju dizalica topline povećat će na više od 0,5 milijuna uređaja godišnje.

"S početkom rada nove megatvornice, dodatno pokrećemo transformaciju Vaillant Group u vodećeg proizvođača dizalica topline. Svojim povećanim proizvodnim kapacitetima tvrtka pomaže u uspješnom oblikovanju tranzicije grijanja u Europi i postizanju europskih ciljeva od 10 mil. novoinstaliranih dizalica topline do 2027. godine," istaknuo je glavni izvršni direktor Vaillant Groupa, Dr.-ing. Norbert Schiedeck. Tvrtka koja je i sada vodeća na svijetu kada se radi o centralnom grijanju već sada koristi više od 50% površine svojih proizvodnih kapaciteta za proizvodnju dizalica topline.

Milijarde za širenje poslovanja s dizalicama topline
Od 2016. godine Vaillant je svoju strategiju usmjerio na ekološki prihvatljivo tehničko rješenje dizalica topline. Uključujući trenutačne projekte, ulaganja u širenje rastućeg poslovanja s dizalicama topline iznose gotovo 1 milijardu eura. Pri tome je glavni cilj bio povećati proizvodne kapacitete u sjedištu tvrtke u Remscheidu i na lokacijama u Francuskoj, UK-u i Slovačkoj. U istom je razdoblju tvrtka značajno povećala istraživačko-razvojne kapacitete i proširila proizvodni program u području dizalica topline. Ovisno o budućem rastu tržišta, u narednim godinama planirana su dodatna ulaganja od daljnjih 1 mlrd. eura za proširenje proizvodnih i razvojnih kapaciteta i širenje digitalnih usluga vezanih uz dizalice topline.

Zelena tvornica za zelene tehnologije
Tvornica u Senici u Slovačkoj novi je dio međunarodne proizvodne mreže u Vaillant Groupu. Pored proizvodnog pogona, nova megatvornica obuhvaća i Centar za obuku partnera u području grijanja, hlađenja, ventilacije i klimatizacije, Centar za posjetitelje i Logistički centar. Novi pogon certificiran je u skladu s najvišim međunarodnim standardom BREEAM za održivu gradnju u skladu s okolišom. Uz to, megatvornica koristi električnu energiju koja 100% potječe iz obnovljivih izvora i, dakako, grije se dizalicama topline.
www.energetika-net.com

Moskva bi već do kraja sljedeće godine mogla zatvoriti jedan od preostala dva plinovoda kojim se Europi dostavlja ruski plin, upozorava Financial Times, pozivajući se na ukrajinskog ministra energetike Hermana Haluščenka. Tada, naime, istječe Gazpromov petogodišnji ugovor, potpisan krajem 2019., za koji u jeku rata postoji sve manje izgleda da bude obnovljen.

Ne vidim kako bismo mogli sjesti za stol i bilateralno raspravljati o obnovi ugovora. Mogu vam potvrditi da se pripremamo za prekid opskrbe - potvrdio je FT-u ukrajinski ministar, upozorivši pritom i Europu na taj scenarij.

Riječ je o prvom otvorenom priznanju Kijeva da će ugovor s Gazpromom biti obustavljen do kraja sljedeće godine. Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Mihail Galuzin, ranije ovoga mjeseca izjavio je kako bi "takva odluka bila ogroman udarac, ne samo Europi, već i Ukrajini, koja bi tako izgubila prihode od tranzitne rute".

Bez te rute, na koju, prema posljednjim podacima iz svibnja, otpada oko pet posto ukupnog plina u Europi, ruski će se plin Starom kontinentu moći dostaviti jedino preko TurkStreama, koji opskrbljuje jugoistočne europske zemlje.

Konzultantska tvrtka ICIS tvrdi da su najranjivije europske zemlje Austrija i Slovačka; potonja gotovo u potpunosti ovisi o ruskom plinu. Jedna od najvećih austrijskih energetskih kompanija OMV smiruje situaciju i uvjerava građane da pripremaju odgovor i za takav scenarij te kako će opskrba plinom, neovisno o ishodu, teći relativno neometano.

Naime, odluka Moskve da Europi sreže opskrbu plinom prošle je godine prouzročila energetsku krizu, ubrzala inflaciju te podigla životne troškove diljem kontinenta, zbog čega se Europa morala promptno prilagoditi danim okolnostima, smanjiti ovisnost o ruskom plinu te pronaći alternativne izvore, poput ukapnog prirodnog plina.

Europska unija prošle je godine uložila izdašna sredstva u uvoz LNG-a te je usvojila propise za povećanje skladišta kojima bi spriječila eventualnu nestašicu plina.

U teoriji, postoji nategnut scenarij u kojem bi Rusija Europi mogla nastaviti dostavljati plin ukrajinskom rutom i mimo isteklog ugovora, ali riječ je o kreativnim pravnim finesama, na koje bi barem Rusija i Europa trebale pristati, a to ne djeluje pretjerano izgledno - objašnjava FT-u Laurent Ruseckas, analitičar kompanije S&P Global Commodity Insights.
www.jutarnji.hr

Opće je poznata činjenica kako su nordijske zemlje svjetski lideri u zelenoj tranziciji, zelenoj energiji i 'zero waste' rješenjima. Jedna od strategija koja Švedsku čini 'zero waste' liderom u svijetu su tehnologije koje pretvaraju otpad u energiju, tzv. 'Waste-to-Energy'. Autor teksta je Dražen Keresteny, mag. ing. el., Alarm automatika d.o.o., tekst je objavljen na internetskoj stranici Udruge gradova.

Švedska nudi inovativna rješenja i opsežno znanje i iskustvo u prikupljanju i recikliranju otpada. Globalni su lider kada je u pitanju postupanje s otpadom i njegovo recikliranje. Sustavi za pretvaranje otpada u energiju koje su razvili dali su novu, uporabnu vrijednost otpadu. Švedska ima opsežne i učinkovite sustave gospodarenja otpadom, a komunalni otpad na odlagalištima gotovo da i ne postoji. Čak 99,3 posto cjelokupnog kućnog otpada se reciklira ili oporabi kao energija, što Švedsku svrstava u sam vrh u ovom području.

Otpad kao resurs
Švedski se otpad obrađuje u integriranim sustavima i reciklira kao daljinsko grijanje, električna energija, bioplin, biognojivo i razni materijali, kao što su na primjer amorfne mase koje se koriste za asfaltiranje i u građevini. Koriste se različite metode obrade, ovisno o prirodi otpada kako bi se omogućilo korištenje otpada kao resursa.

Spaljivanje je metoda idealna za otpad koji se ne može reciklirati ni na koji drugi način. To je učinkovita i ekološki sigurna metoda za oporabu energije iz otpada, a osigurava i daljinsko grijanje i električnu energiju u Švedskoj. Švedska oporabi više energije iz svake tone otpada nego bilo koja druga zemlja.

Njihovi sustavi gospodarenja otpadom razvijaju se kontinuirano, a rezultat su dugotrajnog i ustrajnog rada, posebice gradova i njihovih komunalnih tvrtki, a u suradnji s privatnim subjektima. Zahtijevalo je preuzimanje rizika za razvoj novih tehnologija i ohrabrilo se za velika, ali bitna ulaganja u infrastrukturu.

Švedska vizija ‘zero waste’ prožima sve razine gospodarenja otpadom i prikupljanja odvojenog otpada od hrane. Naravno, za to je prvo bila potrebna čvrsta politička odluka, opći konsenzus, dugoročna predanost cilju i kontinuirana borba za doprinos baš svakog pojedinog stanovnika Švedske. U nastavku ćemo pogledati dva primjera iz kojih je kristalno jasno o čemu ovdje govorimo.

CHP postrojenje u Umeåu postavlja novi standard u pretvaranju otpada u energiju
Proizvodnja daljinskog grijanja i električne energije gotovo u potpunosti iz otpada čini Dåva CHP (Combined Heat and Power – kombinirana toplina i energija) postrojenje iznimno energetski učinkovitim i ekološki održivim. Njegovi obnovljivi izvori uključuju korištenje sortiranog otpada i ostataka od šumske industrije.

Dåva je u srcu opskrbe daljinskim grijanjem Umeåa i najveća je elektrana na kruto gorivo u sjevernoj Švedskoj. Područje Dåva ima dva CHP postrojenja koja koriste napredne sustave filtriranja za smanjenje emisija, što Dåvu čini vodećim inovatorom u kombinaciji energetske učinkovitosti i niskog utjecaja na okoliš. Tvornica se nalazi na industrijskom odlagalištu otpada Dåvamyran, 9 km sjeveroistočno od grada Umeå. Tvornica je u vlasništvu gradske tvrtke Umeå Energi.

Grijanje za 18.000 domova
Dåva 1 otvorena je 2000. godine i jedno je od energetski najučinkovitijih i ekološki najprihvatljivijih postrojenja na svijetu, a kao glavno gorivo koristi otpad. Postrojenje proizvodi električnu energiju, centralno grijanje i daljinsko hlađenje iz sortiranog otpada i ostataka iz šumske industrije.

Osim vrlo naprednog sustava filtracije koji smanjuje emisije, postrojenje također vraća toplinu iz dimnih plinova nastalih u cijelom procesu. Proizvodnja iz Dåva 1 može grijati oko 18.000 domova prosječne veličine cijelu godinu i proizvoditi električnu energiju za opskrbu približno 6.500 domova.

Ekološka učinkovitost sljedeće razine
Godine 2010. izgrađena je Dåva 2 kako bi se zadovoljila povećana potražnja za daljinskim grijanjem kao rezultat brzog rasta grada Umeåa i centralnog grijanja, koje je postalo prvi izbor za nove zgrade. Drugi razlog za osnivanje Dåva 2 bio je okoliš. Novo postrojenje dramatično je smanjilo udio nafte u mješavini goriva tvrtke Umeå Energi, a također je poboljšalo ekološku izvedbu i sigurnost opskrbe u ukupnoj proizvodnji topline. Dåva 2 koristi biogoriva kao što su ostaci od sječe, drvna sječka, kora, piljevina i treset. Gorivo uglavnom dolazi iz njihove regije, što pridonosi radnim mjestima u lokalnoj šumarskoj i transportnoj industriji. Dåva 2 najveća je ekološka investicija u povijesti Umeåa.

Međunarodna pozornost
Objekt Dåva privukao je veliku pozornost u svijetu i svake godine prima brojne posjetitelje. Radnici iz industrije, vladini ministri i međunarodna izaslanstva dolaze ovamo kako bi saznali više o ovom postrojenju i iskoristili jedinstvenu stručnost i iskustvo postrojenja u korištenju održivog otpada i kogeneraciji.

Činjenice i brojke

Dåva 1
Godina otvaranja: 2000
Izlaz: 65 MW (55 MW daljinsko grijanje, 10 MW električna energija)
Goriva: Kućni i industrijski otpad, šumski ostaci
Kapacitet spaljivanja: 20 tona/h (ekvivalent približno 65 MW)
Stupanj pročišćavanja: 99,5 posto za zakiseljene plinove, 99,5 posto za onečišćenja vezana uz čestice

Dåva 2
Godina otvaranja: 2010
Izlaz: 105 MW (75 MW daljinsko grijanje, električna energija 30 MW)
Goriva: Biogorivo
Vrsta kotla: Kotao s fluidiziranim slojem za izgaranje
Učinkovitost kotla: 88–89 posto
Ukupna učinkovitost: 95 posto (uključujući kondenzaciju)
Postrojenje za proizvodnju energije iz otpada u Högbytorpu

U kružnom gospodarstvu otpad je resurs koji se može reciklirati u materijale i energiju. A upravo se to događa u postrojenju za reciklažu u Högbytorpu!

Obnova energije za rastući Stockholm
Jedna od najbrže rastućih gradskih regija u Europi je okrug Stockholm, za koji se očekuje da će uskoro imati više od 2,5 milijuna stanovnika. Brzi rast stvara prilike, ali znači i izazove: više ljudi znači veću potražnju za energijom, uz povećanje količine otpada. S postrojenjem za recikliranje u Högbytorpu, E.ON pridonosi rješavanju ovog izazova pretvarajući ono što nitko ne želi – otpad – u nešto što je svima potrebno – energiju – i stvara uvjete za održivi rast u najprostranijoj regiji Švedske.

Održivi ciklus između grada i sela
Postrojenjem za reciklažu dominiraju dvije zgrade: bioplinsko postrojenje koje je dovršeno u jesen 2018. i kogeneracijsko postrojenje koje je pušteno u rad u siječnju 2020. Bioplinsko postrojenje razgrađuje ostatke hrane i drugi organski materijal iz kućanstava i tvrtki u regiji. Tijekom procesa pretvorbe nastaje bioplin, biognojivo i kompost.

U kombiniranoj toplani i elektrani, energija se obnavlja iz otpada spaljivanjem, za proizvodnju lokalne električne energije i daljinskog grijanja. Tijekom izgaranja nastaje mnogo energetskih formi. Donji pepeo dovodi se, preko sustava za suho pražnjenje, u susjedno postrojenje kojim upravlja tvrtka Ragn-Sells. Prednost ovoga je što se gotovo sav metal koji ostane nakon izgaranja može izvući i ponovno upotrijebiti. To znači dobro upravljanje resursima i manje otpada na odlagalištu.

Kogeneracijsko postrojenje također je važan 'bubreg' za društvo. Tvari štetne za okoliš i zdravlje kao što su kadmij i živa odlažu se nakon spaljivanja na siguran način i smanjuju daljnje širenje u društvu. Samo iz ova dva je primjera jasno kako Švedska danonoćno i uporno radi, a ne politizira. Planira jednom, a radi zauvijek.
www.zgradonacelnik.hr

Svaki automobil predstavlja veliki trošak. Ne govorimo ovdje o samoj nabavci automobila nego i o njegovom održavanju koje skriva brojne troškove. Jedan od najvećih je svakako gorivo, no zamislite automobil koji ne trebate točiti. Ne trebate niti zamišljati jer takav je već proizveden.

I ne, ne radi se o nikakvoj inovaciji, nego o tehnologiji staroj gotovo 70 godina, a radi se o – nuklearnoj energiji. Ako ste se ikada zapitali zašto ne bismo u automobil stavili mali nuklearni reaktor i vozili se tisućama kilometara bez da moramo stati i napuniti vozilo, onda niste jedini.

Naime, identično su razmišljali i u Fordu 1950-ih kada je nuklearna energija bila vrlo popularna. Automobil je bio zamišljen da radi isto kao i nuklearna podmornica i tako je 1957. godine nastao – Ford Nucleon. Auto s malim nuklearnim reaktorom koji je bio smješten straga.

Zamišljen je kao automobil koji može voziti više od 8.000 kilometara bez točenja goriva, odnosno nakon toga bi reaktor trebao biti zamijenjen. Budući da bi cijeli reaktor bio zamijenjen, Ford je zamislio kako će vlasnik pri svakoj promjeni moći birati, želi li reaktor koji manje troši ili onaj visokih performansi.

“Kapsula snage”
No Nucleon se nikada nije ostvario, dijelom zbog inženjerskih problema s kojima se stručnjaci bore i dan danas. No prije toga otkrit ćemo još koji detalj o ovom zanimljivom automobilu. Ford Nucleon bio je neobičnih, pomalo komičnih dimenzija. Bio je dug nešto više od pet metara i širok gotovo dva metra, što ga čini ogromnim poput jednog američkog SUV-a. No visok je bio tek nešto iznad metra, što znači da je bio niži i od nekih sportskih jurilica.

No ni to nije sve. Nucleon je izlazio iz svih mogućih standarda i po pitanju međuosovinskog razmaka, te su prednji i stražnji kotači bili udaljeni tek 1,76 metara. To je bilo kraće i od legendarnog Minija, te je automobil izgledao vrlo nestabilno. Pretpostavlja se da su njegovi kotači bili tako blisko raspoređeni da izdrže težinu ugrađenog reaktora, koji je gurnuo kabinu ispred prednje osovine.

Ford je Nukleonov reaktor nazvao “kapsulom snage”, za koju je zamislio da ima radioaktivnu jezgru koja se lako servisira. Ona bi generirala snagu za “elektroničke pretvarače zakretnog momenta”, što znači da je imao električni motor-generator poput onog kod današnjih hibrida.

Valja napomenuti da govorimo o 50-im godinama prošlog stoljeća kada je nuklearna tehnologija bila vrlo popularna te se činilo da je samo pitanje vremena kada će se ona naći i u automobilima. No Ford Nucleon je pokazao da to nije baš tako jednostavno. Iako nam svima prvo na pamet pada problem sigurnosti, jer zamislite svijet u kojem oko nas velikim brzinama jure mali nuklearni rektori, stručnjaci kažu da postoje i drugi problemi zbog koji ovaj projekt nikada nije zaživio do danas.

Dva ključna problema
Profesor na Sveučilištu Alabama u Huntsvilleu i inženjer dr. L. Dale Thomas, objasnio je kako problem s nuklearnim reaktorom u automobilima nije u prilagodbi radioaktivnih jezgri, nego s rukovanjem energijom koju oslobađa.

“Sama reaktorska jezgra za mali nuklearni reaktor doista bi mogla stati u motorni dio osobnog vozila, što bi generiralo dovoljno energije za pogon osobnog vozila. Međutim, poteškoća proizlazi iz problema pretvorbe energije. Nuklearni reaktor će generirati toplinsku energiju, koja se mora pretvoriti u mehaničku energiju”, objasnio je dr. Thomas za The Drive.

“U automobilu, i motor s unutarnjim izgaranjem i nuklearni reaktor imaju isti posao, a to je pretvaranje toplinske energije u mehaničku silu, u konjske snage i okretni moment. Toplina koju generiraju reaktori često se koristi za pretvaranje vode u paru i okretanje turbine spojene na generator koji proizvodi električnu energiju, u ovom slučaju na motore koji pokreću kotače. Budući da ova metoda uključuje niz pretvorbi energije, iz toplinske u mehaničku, zatim električnu i natrag u mehaničku silu, dolazi do neučinkovitosti”, rekao je.

“A pretvorbe energije su poput konverzije valuta u zračnoj luci – uvijek gubite”, našalio se dr. Thomas.

“Čak i u jednostavnijem sustavu koji parnu turbinu zamjenjuje jednostavnim toplinskim strojem, višak toplinske energije i dalje se mora odbaciti, što motor s unutarnjim izgaranjem čini kao dio svog normalnog rada. Ona se odbacuje putem ispušnih plinova, a ono što preostane preuzima grijač. Budući da se radna tekućina nuklearnog reaktora ne troši, već se reciklira, otpadna toplina mora se ispuštati preko jednog ili više grijača”, napominje na još jedan problem.

“Pretvorba energije i zbrinjavanje otpadne topline predstavljaju izazov za korištenje nuklearnog reaktora u osobnom vozilu”, dodaje dr. Thomas.

Iz tih razloga, nuklearna energija na razini osobnog vozila jednostavno nije bila moguća u to vrijeme, a nije ni danas. “Ford je vrlo optimistično pretpostavio da će se tehnologija pretvorbe energije značajno poboljšati, a geometrija konceptnog vozila navodi me na nagađanje da bi imali mnogo grijača skrivenih ispod lima”, zaključuje dr. Thomas.

Kada smo kod samog lima, valja napomenuti i još jednu stvar, a to je da Ford Nucleon nikada nije napravljen u stvarnoj veličini, već samo u manjim omjerima. Imajući to na umu, za pretpostaviti da je Ford bio upoznat s gore navedenim problemima. Uostalom, ipak se radilo o konceptnom vozilu, a njihova svrha je uglavnom pogled u budućnost, koliko god se ona dalekom činila.
n1info.hr

Mali prijenosni nuklearni reaktori mogli bi napajati do 1000 kućanstava i evo kako rade. Doug Bernauer pridružio se SpaceX-u kao inženjer avionike 2007. još kada raketa Falcon te tvrtke nije niti jednom uspješno lansirana. Zatim je radio na Hyperloopu, Boring Company pa čak i na punjenju Starshipa na Marsu prije nego što je shvatio pravi potencijal nuklearne energije. Godine 2019. osnovao je tvrtku pod nazivom Radiant Industries koja radi na izradi "otpornih" prijenosnih nuklearnih generatora koji se mogu smjestiti u transportni kontejner.

Dok svijet traži načine za smanjenje emisije CO2 nuklearna energija je spremna vratiti se u igru. Kina trenutno ima 24 nuklearne elektrane u izgradnji i uskoro će postati svjetski lider u pogledu korištenja i proizvednje nuklearne energije.

Dok kineske nuklearne elektrane koriste konvencionalnu tehnologiju, Radiant Industries gradi manje nuklearne reaktore koji bi se mogli postaviti čak i na najudaljenijim lokacijama na planetu te zadovoljiti energetske potrebe, bilo za vojne ili civilne svrhe.

Radiantov plan da svoju elektranu učini prijenosnom je napraviti manji nuklearni reaktor koji može generirati jedan megavat energije, dovoljan za napajanje oko 1.000 domova. Srž tehnologije su TRISO čestice koje su gorivo za reaktor. Sastavljene su od urana, kisika i ugljika, te su čestice prekrivene keramičkim i ugljičnim materijalima te nisu veće od zrna maka. Čestice se tada mogu sastaviti u kuglu ili veliki cilindar, ovisno o dizajnu reaktora.

Važna značajka goriva je njegova visoka temperatura taljenja zbog koje je sam reaktor otporan na topljenje. U dosad provedenim testovima, Radiant je podigao TRISO čestice na temperature do 3000 Fahrenheita (1648 stupnjeva Celzijusa) i nije uočio nikakva zabrinjavajuća oštećenja. To je više od temperature koju će većina nuklearnih reaktora ikada postići.

Tvrtka je također koristila helij u svom dizajnu reaktora da djeluje kao rashladno sredstvo za olakšavanje pasivnog uklanjanja topline. Ovo je još jedan mehanizam postavljen kako bi se spriječilo topljenje u slučaju da se reaktor iznenada ugasi.

U okviru federalnog programa, Radiant je surađivao s Nacionalnim laboratorijem Idaho i Nacionalnim laboratorijem Argonne kako bi iskoristio njihovu stručnost u poboljšanju svojih proizvoda. Budući da se čestice TRISO moraju napuniti gorivom samo jednom u pet godina, reaktor se može postaviti na udaljenim lokacijama, koje nisu spojene na mrežu i koje bi mogle ovisiti o fosilnim gorivima za energetske potrebe. Za sada se tvrtka samo namjerava usredotočiti na inženjering reaktora i tražiti regulatorno odobrenje za svoj dizajn i tehnologiju.
www.interestingengineering.com

Prirodni plin nije čišći od ostalih fosilnih goriva. Ako ugljen ili naftu zamijenimo plinom, učinak stakleničkih plinova malo će se ili nimalo smanjiti!

Za ublažavanje klimatskih promjena ključno je prestati koristiti sva fosilna goriva, zabraniti nove bojlere na prirodni plin i masovno povećati proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. Zaključak je to novog izvještaja „Budućnost plina“ Znanstvenog savjetodavnog vijeća europskih akademija znanosti i umjetnosti (ESAC).

Novi izvještaj „Budućnost plina“ („Future of gas“) Znanstvenog savjetodavnog vijeća europskih akademija znanosti i umjetnosti (European Academies Science Advisory Concil - EASAC) naglašava kako uglavnom nezabilježena curenja metana duž cijelog lanca opskrbe prirodnim plinom imaju ekstremno visok potencijal globalnog zatopljenja. Za ublažavanje klimatskih promjena ključno je prestati koristiti sva fosilna goriva, zabraniti nove bojlere na prirodni plin i masovno povećati proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. Kako bi zamijenile ruski plin, države članice EU-a okrenule su se tekućem prirodnom plinu (LNG) izvan Europe.

„Razumijemo da je ova hitna mjera neophodan kompromis kako bismo osigurali da svjetla ostanu upaljena, domovi zagrijani i industrija u pogonu. No, budući da ovisnost o Rusiji ostavljamo iza sebe, vrijeme je da u potpunosti izbacimo plin iz upotrebe i povećamo korištenje obnovljivih izvora energije. Ne možemo pregovarati s drastičnim promjenama. Klima ne pravi kompromise.” - objašnjava William Gillett, direktor energetskog programa EASAC-a.

Životni vijek emisije metana u atmosferi je samo oko 10 godina, što je deset puta kraće od emisija ugljikovog dioksida. Međutim, njegov dvadesetogodišnji potencijal za globalno zatopljenje je više od 80 puta veći od ugljikovog dioksida, što znači da je daleko razorniji.

„Do sada smo procjenjivali utjecaj emisije stakleničkih plinova u vremenskom rasponu do 100 godina. Nema ništa loše u ovim izračunima, međutim, klimatske promjene napreduju tako brzo da se sada moramo usredotočiti na utjecaje u sljedećih deset godina. Zato ne postoji alternativa zamjeni prirodnog plina obnovljivim izvorima”, kaže prof. dr. sc. Neven Duić s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, predsjedavajući EASAC-ovog energetskog panela.

Sa 65 milijuna bojlera za grijanje zgrada instaliranih u EU-u, plin se daleko najviše koristi za grijanje. Osam država članica već je donijelo mjere za zabranu postavljanja novih plinskih bojlera ili zahtijevaju visoke razine korištenja obnovljivih izvora energije u zgradama. „Takve mjere treba poticati u cijeloj Europi”, preporučuje Duić.

Izvješće pohvaljuje dizalice topline i daljinsko grijanje kao alternative plinskim bojlerima spremne za korištenje i prihvatljive za klimu. Ističe da je tržište toplinske energije, za razliku od električne energije, vrlo lokalno. Građevinske strukture i propisi, lokalna klima, gustoća potražnje i dostupnost obnovljivih ili otpadnih izvora topline utječu na to što bi trebao biti najbolji izbor za svaku četvrt ili pojedinačnu zgradu. Zato gradovi moraju integrirati tranziciju u urbanističko planiranje i surađivati s vlasnicima i korisnicima toplinskih sustava. Također, bitno je da se ovaj proces pozabavi i s društvenim nepravdama.

„Nemaju svi dovoljno novca ili uvjete za kredit da odu i kupe novi sustav grijanja. Uspjeh Europe u smanjenju emisija stakleničkih plinova zahtijeva predviđanje, socijalnu osjetljivost i mehanizme podrške koji su usmjereni na najranjivije skupine i kućanstva", naglašava Gillett.

Tvrtke za distribuciju i opskrbu plinom često se zalažu za postupnu zamjenu prirodnog plina vodikom, što bi im omogućilo da zadrže svoju imovinu u radu godinama koje dolaze. Međutim, sa znanstvenog gledišta, ovaj pristup ne nudi rješenje za čistije grijanje domova.

„Miješanjem 10 % vodika u prirodni plin postiže se samo jedan posto smanjenja CO2, što nije dobra upotreba vrijednog prijenosnika energije koji će biti potreban u sektorima u kojima je teško smanjiti emisije. Predviđamo brzo rastuću potražnju za vodikom i gorivima dobivenim od vodika u nekim industrijama i za prijevoz teških tereta.” - objašnjava Anne Neumann, voditeljica radne skupine EASAC-a.

Dugo se vremena plin smatrao idealnim mostom od ugljena na putu prema neto nultim emisijama ugljika do 2050. U nekim je zemljama prirodni plin postao glavno gorivo za proizvodnju električne energije. EASAC-ov izvještaj „Budućnost plina“ jasno pokazuje da je ovo slijepa ulica.

„Prirodni plin više ne treba smatrati prijelaznom opcijom. Sva proizvodnja električne energije i grijanje temeljeno na izgaranju doslovce potiče globalno zatopljenje i mora se zamijeniti obnovljivim izvorima kao što su vjetar, sunce ili hidroenergija.” - kaže prof. dr. sc. Neven Duić. Izvješće također razmatra mogućnosti hvatanja i skladištenja ugljika (CCS) i nuklearne energije.

„Sljedeće desetljeće je odlučujuće za držanje klimatskih promjena pod kontrolom, ali fuzija je još uvijek u povojima, a niti CCS niti nove nuklearne elektrane temeljene na sadašnjoj ili tehnologiji malih modularnih reaktora ne mogu se izgraditi dovoljno brzo. Osim toga, u mnogim regijama nuklearne elektrane riskiraju da postanu osjetljive na učinke klimatskih promjena kao što je nestašica vode za hlađenje”, zaključuje Gillett.

O Znastvenom savjetodavnom vijeću europskih akademija (EASAC): EASAC su osnovale nacionalne znanstvene akademije država članica EU-a, Norveške, Švicarske i Ujedinjenog Kraljevstva, kako bi surađivale u savjetovanju kreatora europskih politika. Vijeće omogućuje da se čuje kolektivni glas europske znanosti. Kroz EASAC, akademije surađuju kako bi pružile neovisne savjete utemeljene na dokazima onima koji donose ili utječu na europske politike unutar europskih institucija.
www.ekovjesnik.hr

Zaokret prema čistoj energiji: Lani je zbog rasta proizvodnje iz ‘obnovljivaca‘ pao udjel CO2 u kilovatsatu proizvedene struje. Proučivši podatke o lanjskoj proizvodnji električne energije u 78 zemalja koje pokrivaju 93 posto globalne potražnje za strujom, britanski energetski institut Ember zauzeo je stajalište da bi 2022. mogla biti prekretnička godina u globalnoj "zelenoj tranziciji" energetike. Ključni podaci za potonju Emberovu tvrdnju su rekordno niski udio ugljika u globalnoj proizvodnji električne energije od 436 grama CO2 u kilovatsatu proizvedene struje, što je, tvrdi Institut, najčišća električna energija u povijesti, te rast udjela solarnih i vjetroelektrana u globalnom energetskom miksu za 12,1 posto. Podsjećajući da je Međunarodna energetska organizacija (IEA) označila 2040. kao godinu nulte emisije CO2, a 2050. kao godinu nulte emisije CO2 u ekonomiji, analitičari Embera započinju svoju analizu globalne proizvodnje električne energije opaskom kako bi energetika trebala biti prva koja će iz proizvodnje izbaciti fosilna goriva.

Rast potražnje
"Dekarbonizacija energetskog sektora je u tijeku, budući da je u 2022. rekordni rast vjetra i sunca doveo udjel emisija CO2 u svjetskoj proizvodnji električne energije na najnižu razinu u povijesti. Bit će impresivno kada emisije u energetskom sektoru počnu padati iz godine u godinu, ali taj trenutak još nije došao i emisije moraju početi brzo padati", upozorava analitički tim britanskog instituta predvođeni Malgorzatom Wiatros-Motykom. Naime, prema podacima Embera, i u prošloj godini povećana je, za 1,3 posto, uporaba fosilnih goriva u energetici, ali je zbog rasta proizvodnje iz "obnovljivaca" došlo do pada udjela ugljika u kilovatsatu proizvedene struje. Institut tvrdi da je u 2022. dosegnut povijesni plafon, ili "peak", u potrošnji fosilnih goriva u energetici. "S prosječnim rastom potražnje za električnom energijom i čistom energijom, predviđamo da će 2023. doći do malog pada proizvodnje fosilnih goriva od 47 teravatsati ili, iskazano u postocima, pada od 0,3 posto, s većim padom u narednim godinama kako vjetar i solar budu dalje rasli. To bi značilo da je 2022. dosegnut vrhunac emisija CO2. Nova era pada emisija u energetskom sektoru je blizu", ključna je procjena Emberova istraživanja. Raščlanivši lanjski rast upotrebe fosilnih goriva u proizvodnji struje, britanski institut napominje kako je proizvodnja struje iz ugljena i lani rasla, i to za 1,1 posto što je, ističu, prosječna stopa rasta u proteklom desetljeću. Nisu se, dodaje isti izvor, pokazale točnima prognoze da će se globalna proizvodnja u energetici iz ugljena u 2022. povećati zbog energetske krize.

"Proizvodnja električne energije na plin neznatno je pala, za 0,2 posto, u 2022. To je drugi put da se takav pad dogodio u tri godine, a sve uslijed visokih cijena plina na globalnoj razini. Lani je izgrađeno novih plinskih elektrana u proizvodnom kapacitetu od 31 gigavatsati, što je najmanje u posljednjih 18 godina", navodi se u analizi. Ukazujući na značaj spomenutog globalnog rasta proizvodnje struje iz "obnovljivaca", analitički tim Embera napominje kako bi rast emisija CO2 u energetici bez doprinosa "obnovljivaca" tržištu struje lani bio 20 posto. Prema istome izvoru, globalni rast proizvodnje električne energije iz vjetra i sunca od 557 teravatsati zadovoljio je 80 posto rasta potražnje za električnom energijom 2022.

"Rast čiste energije vjerojatno će premašiti rast potražnje za električnom energijom 2023. i to bi bila prva godina s takvim omjerom ponude struje iz OiE i ukupne potražnje za strujom, a da nije riječ o recesijskoj godini", komentira se u analizi koja donosi i podatak da je udio energije proizvedene iz sunca i vjetra u globalnoj potrošnji struje lani dosegao 12 posto, a primjerice 2010. bio je ispod tri posto. Zajedno s energijom proizvedenom u nuklearkama i hidroelektranama "obnovljivci" sudjeluju u globalnom energetskom miksu s 39 posto, izračunao je Ember.

Visoke stope rasta
U Emberu upozoravaju kako će proizvodnja iz vjetra i sunca u energetici morati održati visoke stope rasta u ovom desetljeću, i to stope koje su veće, dodaju, od svih drugih izvora čiste električne energije. Uz taj rast bit će potrebna i veća pozornost energetskoj učinkovitosti kako bi se, napominju, izbjegao nenadani rast potražnje za električnom energijom. "Potreban je hitan rad na osiguravanju integracije vjetroelektrana i sunca u mrežu s dozvolama za planiranje, mrežnim priključcima, fleksibilnosti mreže i uvjeta na tržištu. Pad proizvodnje fosilnih goriva znači ne samo da će doći do postupnog smanjenja proizvodnje energije iz ugljena nego i da je, prvi put, nadohvat ruke postupno smanjenje proizvodnje energije iz plina", zaključuje se u dijelu analize posvećene prognozi daljnjih globalnih kretanja. Prema izračunu IEA-e, podsjetimo, zajednički udjel proizvodnje struje iz vjetra i solara u globalnom energetskom miksu mora najkasnije do 2030. dosegnuti 41 posto kako bi za elektroenergetski sektor uopće bio ostvariv spomenuti cilj "nula posto" fosilnih goriva u proizvodnji 2040. Kad su u pitanju rezultati Emberova istraživanja za Europsku uniju, i u energetici članica Unije je lani došlo do povećanja emisija CO2, ali za 2,8 posto što je značajno veći rast od globalnog. Kao uzroke tog rasta navodi povijesno niske rezultate proizvodnje struje u nuklearkama i hidroelektranama, što je, ističu, nadomješteno povećanjem proizvodnje iz ugljena i plina.Dok je globalni rast potražnje za električnom energijom lani iznosio 2,5 posto, u EU je istovrsni pokazatelj zabilježio pad potražnje od tri posto. Inače, SAD, Kina i Indija lani kreirali 93 posto rasta potražnje za električnom energijom.

Udjel struje iz čistih izvora: Hrvatska je iznad prosjeka Europske unije
I ovo istraživanje potvrdilo je kako se Hrvatska, s udjelom od 17,3 posto proizvedene struje iz energije vjetra i sunca u 2022., približava spomenutome prosjeku Europske unije od 22 posto. Kada se "obnovljivcima" dodaju nuklearke i hidroelektrane, Hrvatska je iznad prosjeka EU (udjel čiste energije u miksu od 60,55 posto) s udjelom električne energije proizvedene iz čistih izvora od 63,32 posto u energetskom miksu. Prema podacima Embera, u Hrvatskoj je lani došlo do povećanja proizvodnje struje na plin, za 5,2 posto. Također, povećani su udjeli električne energije u miksu proizvedeni i u vjetroelektranama i u solarima. No, dok je udjel struje u miksu Unije proizveden u solarima 7,28 posto, u nas je jedva iznad 1 posto.
www.novac.jutarnji.hr

Najmlađa članica Europske unije još uvijek odmjerava trošak napuštanja fosilnih goriva i rizik svoje ovisnosti o njima. Svaka promjena okolnosti na globalnom tržištu energenata neminovno rezultira dopunama raznih zaključaka o mjestu Hrvatske u tom delikatnom kontekstu. Strukturno je inače riječ o prilično specifičnoj poziciji: Hrvatska ima natprosječno visok udio hidroenergetskih postrojenja, ali bilježi nizak stupanj razvoja drugih obnovljivih izvora. Posjeduje i svoja ležišta nafte i plina, premda to nitko više ne spominje, jer je riječ o resursima koji su kroz politički kriminal prepušteni drugoj inozemnoj kompaniji MOl-u. Naposljetku, RH raspolaže novim lučkim LNG-terminalom, a najavljeno je i njegovo širenje.

Tome nasuprot stoji već zaboravljena predpandemijska rasprava o mogućnostima napuštanja fosilnih goriva. Nedavno su na to podsjetili aktivisti Greenpeacea, prekinuvši konferenciju Hrvatske stručne udruge za plin u Opatiji, uz napomenu da ugljikovodici uzrokuju klimatski poremećaj i enormnu materijalnu štetu, pored ekološke i zdravstvene. Osim toga, nedoumicu je pokrenuo i jedan osvrt američkog medija Bloomberg s tezom da će se novi europski LNG-terminali, između ostalih baš onaj hrvatski, ubrzo pokazati kao promašena investicija.

Varljivost prelaznog goriva
Razlog je sve jače ubrzanje EU-a prema obnovljivim izvorima i smanjivanje ovisnosti o fosilnim gorivima. Marija Mileta, potpredsjednica udruge Zelena akcija, pojasnila nam je da njezina ekološko-aktivistička organizacija već šest godina intenzivno upozorava na opasnost od prihvaćanja plina kao tzv. prelaznog goriva.: „Jer, radi se o fosilnom gorivu koje je zbog metana, u kraćem vremenskom razdoblju, mnogostruko jače u zagrijavanju atmosfere od ugljičnog dioksida. Zbog toga smo, primjerice, prošle godine prekinuli otvorenje konferencije Hrvatske stručne udruge za plin u Opatiji."

„Dugo se bavimo i pitanjem LNG-terminala na Krku. Zajedno s lokalnom zajednicom smo argumentirano poručili Vladi RH da će taj projekt biti višestruko štetan. Ne samo za lokalni okoliš i klimu, već zbog isplativosti, konkretno napuštene imovine, što će velik dio LNG terminala i plinovoda postati", kaže ona, dodajući kako se predviđa smanjenje potražnje za plinom, što je potvrdio i Institut za energetsku ekonomiju i financijsku analizu. Gradnja novih terminala u EU navodno će znatno premašiti potražnju u nadolazećim godinama i skupo koštati RH čija vlada ne odustaje od širenja postrojenja na Krku.

Zelena akcija, inače, početkom ove godine predstavila je stručnu studiju „Deplinofikacija Hrvatske" koja navodi kako ta zemlja do 2035. može dekarbonizirati sektore toplinarstva i električne energije, uz povrat troškova do 2037. godine. Dizalice topline, domaći obnovljivi izvori energije i mjere energetske učinkovitosti najučinkovitiji su za smanjenje potrebe i potražnje za fosilnim plinom u sektoru grijanja. „Smatramo da tu leži prava energetska neovisnost", riječi su Milete, „a ne u zamjeni jednog izvora plina drugim, jer smo onda i dalje dio geopolitičkih previranja."

Zamjena jedne ovisnosti drugom te skupljom
„Studijom je dokazano da je ovakva tranzicija moguća i tehnološki i tržišno, no fali politička volja i neće je biti dok je god država u sprezi s plinskom industrijom. Trebamo socijalno i ekološki održivu tranziciju koja može najviše koristiti građanima i građankama, pogotovo najpogođenijima krizom i klimatskim promjenama", zaključila je potpredsjednica Zelene akcije. Nešto drukčije, međutim, razmišlja o tome Nina Domazet, naša druga sugovornica, urednica i komentatorica specijaliziranog portala Energetika-net.com, a koja plin smatra optimalnim gorivom u energetskoj tranziciji.

„Razlog tome su njegova energetska svojstva i postojeća infrastruktura, a i to što on dobro prati volatilnost obnovljivih izvora energije. Industrija u Europi snažno je ovisna o potrošnji plina koji neće moći biti lako, brzo i povoljno zamijenjen vodikom, kako se katkada nastoji sugerirati", ustvrdila je Domazet, napominjući da - u odmaku od ruskog plina - EU nema drugu mogućnost nego graditi novu LNG infrastrukturu. No tako jednu ovisnost zamjenjuje drugom, bitno skupljom, s obzirom na globalno energetsko tržište, dok nova hrvatska plinska infrastruktura uopće nije potrebna samoj toj zemlji.

„Naime, nisu nam potrebni za domaću potrošnju, tako da bi bilo optimalno da ona u cijelosti bude financirana iz europskih sredstava. U protivnom će teret otplate tih kredita opteretiti krajnju cijenu plina u RH. A ako ćemo govoriti o napuštenoj imovini u plinu, mi je u Hrvatskoj već imamo - plinovod prema Dalmaciji. Taj plinovod je izgrađen bez šire plinske strategije tj. izgradnje plinske elektrane u Dalmaciji, koja bi se u većoj penetraciji vjetroelektrana i sunčanih elektrana mogla pokazati optimalnom za pružanje pomoćnih usluga elektroenergetskom sustavu", drži ova medijska analitičarka.

Visoka cijena deplinofikacije
Pritom na umu valja imati i perspektivu daljnjeg pada upotrebe plina u Hrvatskoj, uslijed nastavka deindustrijalizacije, što može utjecati na povišenje krajnje cijene tog energenta. No zatim se Nina Domazet osvrnula na studiju „Deplinofikacija Hrvatske", inače jedinu takvu dosad, a kojom je pokazano da bi zamjena plina obnovljivim izvorima do 2035. godine koštala 39 milijardi eura: „Taj iznos se odnosi na instalaciju 5695 MW vjetroelektrana, 6187 MW sunčanih elektrana i 120 MW geotermalnih elektrana. Također, instalira se ukupno 3415 MW dizalica topline."

„U isto vrijeme se proširuju mreže sustava daljinskog grijanja te se ulaže u sustave proizvodnje vodika za industriju. Za pretpostaviti je da postoje brojni skriveni troškovi, jer je riječ o znatnom opterećenju elektroenergetskog sustava, koje treba platiti. Realizacija takvog scenarija je teško moguća i za bitno bogatija društva od našega, tako da vjerujem da će manja ili veća ovisnost o plinu u Hrvatskoj, Europi i svijetu opstati u narednim desetljećima", prosudila je Domazet. Ukazala je tako na možda i glavni problem energetske tranzicije, i to u zavidnoj konkurenciji pripadajuće problematike.
Piše: Igor Lasić/DW