Niger je sedma zemlja po godišnjoj proizvodnji uranija koji se koristi za potrebe nuklearnih reaktora i generiranja električne energije. Nedostatak vode i agrarnog zemljišta je osudio stanovnike na glad, a rudna blaga donijela su više problema nego dobrobiti većini 25 mil stanovnika Nigera. Ekonomija Nigera usredotočena je na usjeve za vlastite potrebe, stoku i neka od najvećih svjetskih nalazišta urana. Godine 2021. Niger je bio glavni dobavljač urana u EU, a slijede ga Kazahstan i Rusija. Ciklusi suše, dezertifikacija, stopa rasta stanovništva od 2,9% i pad svjetske potražnje za uranom potkopali su gospodarstvo Nigera.

Prema podatcima iz 2022. godine najveći proizvođači rude uranija su:
Kazakhstan 21.277 tona
Kanada 7.351 tona
Namibia 5.613 tona
Australia 4.087 tona
Uzbekistan 3.300 tona
Rusija 2.508 tona
Niger 2.020 tona

Planetu je obišla vijest o vojnom puču koji se dogodio u jednoj afričkoj državi saharsko-sahelske oblasti – Nigeru. Niger ima površinu kao Francuska, Velika Britanija i Njemačka zajedno, ali je rijetko u fokusu nekih svjetskih zbivanja. Ova država iz „srca“ Afrike je klasičan primjer svih dešavanja u kolonijalnoj Africi i modernom neokolonijalizmu koji se bazira na ekonomskoj eksploataciji sirovina. U fazi političkog razvoja svijeta nakon Drugog svjetskog rata i Niger je stekao političku neovisnost. Početak druge polovine XX stoljeća je upravo obilježen nastankom brojnih političkih tvorevina koje su se oslobađale „kolonijalnog jarma“. Prostor Nigera, kao i brojnih njegovih susjeda, je bio kolonijalni prostor Francuske o čemu govori i današnji službeni jezik te države. Nakon neovisnosti klasični kolonijalizam je prerastao u novu fazu koju pratimo i do današnjeg doba.

Kada se govori o ekonomskim odlikama Nigera može se konstatirati da se radi o jednoj od siromašnijih država svijeta. Nizak životni standard i BDP su osnovna odlika države koju je prije nekoliko dana zadesio vojni puč. To svakako ne znači da Niger nema ogromne resurse, ali kao i u primjeru drugih država Afrike, u kojima DR Kongo prednjači, najmanju korist od resursa imaju stanovnici Nigera. Upravo je Niger jedan od razloga zbog kojih je aktualna premijerka Italije prije par mjeseci, govoreći o migrantskoj krizi, optužila Francusku za štampanje i inflaciju „afričkog franka“ kojeg koristi da bi uzela resurse ovog dijela svijeta. Zaključila je govor riječima da nije cilj da Afrikanci dođu u Europu, nego da ostanu u Africi i žive od svojih resursa i rada. Dakako, premijerka Italije je to rekla jer se Italija našla pod udarom migranata sa Sredozemnog mora. Bilo bi površno reći kako se u Nigeru vodi neka borba za „socijalnu pravdu“ ili kako su „vojne strukture“ stale u zaštitu naroda od korupcije. Može se reći i kako je ovo napad na demokratski izabranu vlast, ali uvijek je neki ekonomski razlog u pitanju. Ne treba zaboraviti kako Francuska nije htjela učestvovati u raznim misijama NATO-a više od 40 godina – od De Gaullea do Sarkozyja. Osnovni razlog je upravo bila njena želja da samostalno dominira nad prostorima koji njoj pružaju potrebne resurse. A Niger i „njegova okolina“ su sigurno takvi.

Magistrala uranija
Još od drevnog pitanja iz rimskog perioda „Qui bono?“ (Tko je imao korist?) ovakva dešavanja uvijek traže istraživanje razloga zbog kojih se dešavaju. Niger je država koji ima ogromne mineralne resurse od srebra, kositra i olova do zlata, krečnjaka i nafte. Tektonski pokreti u Africi su omogućili da kristalizirana masa „izbije“ u gornje slojeve i ponudi rudnike širom kontinenta. Ipak, najzanimljivije rudno blago koje ima Niger je uranij – nuklearni energent koji već omogućava Francuskoj da bude velika „nuklearno-energetska sila“. Francuska ima čak 58 nuklearnih elektrana, a 17 posto svih potreba joj dolazi iz Nigera koji na svom teritoriju ima pet posto ukupnih svjetskih količina uranija. Jasno je da Francuska ima veliku potrebu da politički, a to prevashodno znači ekonomski, ostane na ovom prostoru. Od 2007. godine u Niger počinju dolaziti i investicije iz Kine. One obuhvataju ulaganja u naftna polja Agadem koja se nalaze na istoku prema granici sa državom Čad. Zanimljivo da je kineska kompanija gradi i naftovod kojim Agadem spajaju sa lukom Cotonou u Beninu. Niger nema izlaz na more, a nafta nekako mora naći svoj put na tržište, pa nije problem napraviti naftovod dužine od 2.000 kilometara.

Osim ulaganja u razvoj i eksploataciju nafte, Kina se odlučila ući i u poslove sa rudnicima uranija. Francuzi su u regiji Agadez, u centralnom Nigeru, još 1969. izgradili rudarsko mjesto Arlit. Ovaj grad veličine Zenice je bio osnovno rudno mjesto eksploatacije rude uranija. Prije 40 godina uranij iz tog rudnika predstavljao je 90 posto ukupnog izvoza Nigera. Kakav je značaj uranija najbolje govori podatak da se glavna cesta u Nigeru zove „magistrala uranija“. Zanimljivo je da ta cesta spaja Arlik sa spomenutom lukom Cotonou u Beninu iz koje Kinezi planiraju „odvoziti“ naftu. Upravo u regiji Agadez, nešto južnije od Arlika, Kinezi su investirali u rudnik uranija Azelik. Borba za energiju te proizvodnju i akumulaciju iste se značajno pojačala nakon velikog industrijskog razvoja Kine u posljednjih četvrt stoljeća. Države Afrike se pojavljuju kao potencijal i prostor sukobljavanja političkih, ali prije svega energetskih interesa „velikih“. Sigurno je da jak kineski kapital i ekonomski upliv te države nije dočekan sa osmjehom u Francuskoj.

Ruske zastave
Nakon vojnog puča svijet su obišle i slike „pučista“ koji mašu zastavama Rusije. Teško je ocijeniti koliki je uticaj Moskve u ovome, ali svakako nije zanemarljiv odnos i razni samiti koji se dešavaju na relaciji Afrika – Rusija. Vjerojatno su dugotrajni neokolonijalizam, teški uvjeti rada, nizak standard, nedostatak obrazovanja i loša zdravstvena skrb potencijalni razlog okretanja nekih dijelova Afrike i njenog stanovništva ka Rusiji. Svakako da je interes Moskve energetska destabilizacija koju bi nedostatak uranija na tržištu sigurno napravio. Za razliku od nekih država Europe, Francuska uopće nije energetski zavisila od plina iz Ruske Federacije. Zbog toga se može konstatirati da Moskva sigurno ima interes u destabilizaciji ove regije. Pravo pitanje je da li će se stati samo na Nigeru ili se može očekivati neko „sahelsko proljeće“? A još adekvatnije pitanje je da li Moskva želi da se ponovo nametne kao „energetska osnova Europe“? U svemu ovome jasno je da nikoga ne interesira nekih 25 miliona Nigerijaca. Ova heterogena država u etničkom smislu, u kojoj žive narodi Hause, Đerme, Tuarezi, Fulani je već duže vrijeme prostor „jada i čemera“. Nedostatak vode i agrarnog zemljišta je osudio stanovnike na glad, a rudna blaga donijela više problema nego dobrobiti većini stanovnika.

Nova faza ‘ratova za energente’
U Nigeru je infantilni mortalitet na 248/1.000 (svako četvrto dijete umre u prvoj godini života), a očekivana dužina trajanja života 59 godina. To je za više od 20 godina manje nego u državama Europe. Kad se ovome doda da je pola stanovnika mlađe od 14 godina jedino što se može očekivati je velika emigracija tih ljudi preko Sredozemlja u Europu. Vjerovatno zbog jezika najviše u Francusku, onu istu koja joj „investira u eksploataciju resursa“. Evidentno je da „ratovi za energente“ ulaze u novu fazu, a planetarni konformizam modernog doba i velike korporacije ne pitaju za „cijenu“. Danas tu cijenu plaća Niger, ali će sigurno potrebe „velikih“ dovoditi do raznih pučeva i dešavanja naroda. Problem neobrazovanosti i nedostatka osnovnih životnih potreba sa jedne te vječna potreba za resursima sa druge strane upravo nude takvu budućnost. Tužno je da nekada i negdje prirodni resursi donesu više problema nego dobiti. Afrika je upravo takav kontinent, a Niger njen eklatantan primjer.
balkans.aljazeera.net

 

Puč u Nigeru gura EU prema ruskom plinu
Niger, Alžir i Nigerija lani su dogovorili projekt transsaharskog plinovoda prema Europi, koji je potencijalna prilika za EU da diversificira izvore plina

Jesu li vojni puč u Nigeru i svrgavanje predsjednika Muhammada Bazouma pokopali i zadnju nadu zemalja članica EU da budu neovisne o ruskom plinu? Naime, ulazak Nigera u politički i sigurnosni kaos zbog vojnog puča imat će teške posljedice za susjedne arapske zemlje kao što su Alžir i Libija te za Mauritaniju i Sudan, zbog njihova položaja u regiji Sahel, s obzirom na to da su te zemlje bile potencijalni spasitelji EU što se tiče plina. Donedavno ignorirane i u SAD-u i u EU, te tri afričke zemlje, Alžir, Niger i Nigerija, na zamolbu EU u lipnju prošle godine dogovorile su se o projektu započetom prije nekoliko desetljeća, koji predstavlja potencijalnu priliku za Europu da diversificira svoje izvore plina potpisavši Memorandum o razumijevanju za izgradnju transsaharskog plinovoda prema Europi.

Memorandum o razumijevanju
Alžirski ministar energetike Mohamed Arkab potvrdio je da je njegova zemlja potpisala memorandum o razumijevanju s Nigerijom i Nigerom o izgradnji plinovoda preko Sahare te će nastaviti razgovore o realizaciji projekta što je prije moguće. Trošak projekta procjenjuje se na 13 milijardi dolara, a njime bi se moglo transportirati do 30 milijardi kubičnih metara godišnje u Europu. Očekuje se da će se naftovod protezati na četiri tisuće kilometara. Planirano je da plinovod počinje od Warrija u Nigeriji i završava u Hassi R’Melu u Alžiru, gdje će se spojiti na postojeće plinovode koji isporučuju plin u Europu. Ideja je prvi put predložena prije više od 40 godina, a sporazum između triju zemalja potpisan je 2009. godine, no od tada projekt nije doživio nikakav napredak. Alžir je 2021. izvezao 54 milijarde kubičnih metara plina, najviše u Italiju i Španjolsku.

Niger predstavlja važan koridor za Alžir prema srcu Afrike, kao dio njegove strategije povećanja izvoza na afrički kontinent. Posebno su važni projekti poput transsaharske ceste koja povezuje Alžir s Nigerijom preko Nigera, paralelno s optičkom mrežom i plinovodom za transport nigerijskog plina u Europu, koji prolazi kroz dvije zemlje. Osim toga, alžirski kompleks Sonatrach potpisao je u veljači 2022. s Ministarstvom energetike Nigera sporazum o podjeli proizvodnje naftnog polja Kafra na sjeveru zemlje koje je otkriveno 2018. godine, a čije se rezerve procjenjuju na oko 400 milijuna barela. Svi ti sporazumi i strateški interesi postali su ugroženi nakon puča protiv predsjednika Bazouma, koji zemlju može gurnuti u kaos i nestabilnost, slično onome što se događa u Libiji i Maliju.

Alžir prima veliki broj imigranata iz Nigera te ih s vremena na vrijeme deportira u njihovu zemlju prema sigurnosnom sporazumu s Niameyem, no nedavni puč udvostručio bi njihov broj, tim više što je Alžir najbogatija zemlja Sahela koja se za mnoge od njih pretvorila u zemlju stabilnosti, nakon što je bila tranzitna zemlja prema Europi. Stoga je Alžir odmah oštro osudio pokušaj puča u Nigeru, čim je predsjednik Bazoum pritvoren. Mauritanija, koja je bila velika nada EU, nakon puča u Nigeru našla se u poteškoćama i problemu te strahuje od destabilizacije koja bi joj pokopala snove i nade te moguću veliku zaradu od plina. Mauritanija se zbog svoje blizine Europi i strateškog položaja smatra ključnim dobavljačem prirodnog plina, posebno jer zemlje nastoje diversificirati opskrbu plinom kako bi smanjile ovisnost o ruskom plinu. Izvozom plina postat će novi igrač na globalnim energetskim tržištima, koja sve više traže ovaj energent.

Destabilizacija Libije
Mauritanija, iako nema izravnu granicu s Nigerom (Mali ih razdvaja), itekako je zabrinuta zbog pokušaja puča protiv predsjednika Bazouma. Obje su zemlje članice Grupe pet Sahela, koju je formirala Francuska kako bi koordinirala protuterorističke operacije u regiji. Od pet zemalja Sahela samo je Mauritanija ostala vjerna ustavnom demokratskom sustavu i nije vođena vojnim ili državnim režimom. Međutim, okružena pučističkim režimima, postoji bojazan da bi neki od njezinih avanturističkih časnika mogli pokrenuti puč protiv ustavnog sustava, slično kao u Maliju, Nigeru, Burkini Faso, Čadu i Gvineji. Izabrane vlasti u zemljama Sahela padaju jedna za drugom, što zabrinjava Mauritaniju, Alžir i Libiju.

Koliki je energetski potencijal Mauritanije? Mauritanija ima ogromne rezerve ukapljenog plina procijenjene na 110 trilijuna kubičnih stopa, što je stavlja na treće mjesto u Africi, iza Nigerije (207 bilijuna kubičnih stopa) i Alžira (159 trilijuna kubičnih stopa). Mauritanija nadmašuje Egipat, koji ima procijenjene rezerve od 63 trilijuna kubičnih stopa, i Libiju, s oko 55 trilijuna kubičnih stopa. Mauritansko polje Biralah se ističe po najvećem udjelu ovog plina, budući da su njegove rezerve blizu 80 trilijuna kubičnih stopa. Što se tiče nalazišta Turtle, ono ima rezerve od 25 trilijuna kubičnih stopa, a očekuje se da će s njega prva pošiljka biti izvezena krajem ove godine.

Mauritanija nema dovoljno sredstava za ulaganje u vađenje svog novootkrivenog plina, stoga se oslanja na strane investicije i multinacionalne kompanije. Nekoliko europskih kompanija trenutačno je aktivno prisutno u Mauritaniji, posebno BP i Kosmos, koji rade na eksploataciji zajedničkog polja Turtle između Mauritanije i Senegala, s ulaganjima procijenjenim na više od 3 milijarde dolara. Mauritanija je s njima nedavno potpisala ugovor o početku istraživanja i dijeljenju proizvodnje na polju Biralah. Također ima ugovore o istraživanju i proizvodnji plina s drugim stranim tvrtkama u mauritanskom obalnom bazenu, uključujući Shell u partnerstvu s tvrtkom Qatar Energy, te djeluje u blokovima C10 i C2 na moru. Također su povezane s ugovorima o istraživanju u ovoj zemlji tvrtke Capricorn i francusko-američki Total. Ako se nastavi isti europski trend u sljedećim godinama, mauritanski plin će imati stratešku ulogu u kompenzaciji dijela ruskog plina i osiguravanju europske energetske sigurnosti, što će povećati geopolitičku važnost Mauritanije za Europu i svijet. Posebno će tome doprinijeti sektorski projekti s vodikom koje provode tvrtke CWP, Total Energy i druge, s procijenjenim ulaganjima od 60 milijardi dolara.

Libija, koja je već iskusila nestabilnost u Nigeru posljednjih godina, jer je patila od sudjelovanja naoružanih skupina iz Nigera, ovog puta strahuje da bi vojni puč u Nigeru mogao utjecati na destabilizaciju Libije koju je nedavno posjetila talijanska premijerka Giorgia Meloni, samo nekoliko dana nakon posjeta Alžiru, gdje je sklopila sporazum o pojačanoj energetskoj suradnji te dogovorila investiciju vrijednu osam milijardi dolara za opskrbu libijskim plinom. Meloni je u Tripoliju, s predsjednikom međunarodno priznate libijske vlade Abdulhamidom Al Deibahom sklopila sporazum o energetskoj suradnji Libijske nacionalne naftne kompanije (NOC) i talijanskog energetskog diva ENI, koji će uložiti osam milijardi dolara u razvoj eksploatacije prirodnog plina. 25-godišnji ugovor obvezuje Libiju na isporuku 22 milijuna kubičnih metara plina dnevno što je najvažniji ugovor u posljednjem tromjesečju za energetski sektor te sjevernoafričke zemlje. Italija ulaže intenzivne napore da ruski plin zamijeni isporukama uglavnom iz sjeverne Afrike.
www.vecernji.hr