Oscilacije cijene nafte
    Nedjelja, 28 Prosinac 2014 21:23

    Oscilacije cijene nafte

    Ako na svijetu postoji ijedna "strateška sirovina", onda je to nafta. Ratovi su vođeni zbog nafte, vlade padale. Cijena za tu sirovinu svjetskog gospodarstva može zagušiti konjunkturu ili ju potaknuti. Tržište nafte inače po pitanju cijene reagira veoma osjetljivo na svaku vrstu smetnji. Međutim, ono što je dugo vremena važilo poput prirodnog zakona, trenutačno se čini kao da je stavljeno izvan snage. Cijene nafte su proteklih mjeseci pale za više od 20 posto - unatoč teškim krizama u nekima od važnih zemalja u kojima se crpi nafta: Rusija je upletena u ukrajinski konflikt, u Iraku bjesne borbe s radikalnim islamistima "Islamske države", Nigerija je bila pogođena epidemijom ebole.

    Robert Burgess, glavni ekonom za rastuća tržišta pri odjelu za analize Deutsche Banka - Deutsche Bank Research - u Londonu pad cijene nafte obrazlaže klasično na temelju načela ponude i potražnje. Za Burgessa su dva faktora odlučujuća: briga za konjunkturni razvoj u Europi i nekolicini zemalja u ubrzanom gospodarskom razvoju, kao i obilna ponuda na naftnim tržištima, prije svega zbog revolucije u SAD-u po pitanju dobivanja fosilnog goriva iz uljnih škriljevaca.

    Niske cijene nafte bolnije od sankcija
    Sredinom listopada je Deutsche Bank Research objavio jednu studiju u kojoj je istraženo koje posljedice niska cijena nafte ima za najvažnije zemlje u kojima se ta sirovina crpi. U tu svrhu su ekonomi istražili kojoj od tih zemalja je potrebna koja cijena kako bi se mogao financirati proračun.

    Rusija, na primjer, svoj državni proračun financira s najmanje 45 posto od prihoda iz energetskog izvoza. Pritom su cijene nafte povezane s cijenama za plin. Prema brojkama Deutsche Banka, Rusiji je potrebna cijena nafte od oko 100 dolara po barelu kako bi imala izbalansiran proračun. Trenutačno je cijena nafte znatno ispod toga i kreće se oko 85 dolara po barelu. A to ima teške posljedice, kaže analitičar Stefan Meister iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik - DGAP). "Ruski proračun nije u dovoljnoj mjeru financiran. A to je posebno opterećujuće s obzirom na sankcije Zapada i na nulti rast gospodarstva u Rusiji." Taj berlinski stručnjak za Rusiju u razgovoru za DW navodi da su niske cijene nafte za Rusiju znatno bolnije nego sankcije Zapada.

    Saudijska Arabija i SAD
    S tim razvojem na naftnom tržištu su se tako pojavile i teorije zavjere. U Rusiji trenutačno stanje podsjeća na osamdesete godine. I tada je cijena nafte znatno pala - jedan od razloga za raspad Sovjetskog Saveza. Na to je nedavno podsjetio Nikolaj Patrušev u jednom intervjuu za vladine novine "Rossijska Gazeta". Patrušev, koji radi kao tajnik ruskog Nacionalnog vijeća sigurnosti, je za spomenute novine izjavio da su Sjedinjene Američke Države prije tri desetljeća izazvale pad cijene nafte kako bi Sovjetski Savez dovele do bankrota.

    Također u izvješću Ruskog instituta za strateške studije RISS, objavljenom sredinom listopada, stoji da sadašnji pad cijene nafte ima veze s jednim dogovorom između SAD-a i Saudijske Arabije. Doista, Saudijska Arabija dosad nije pokazala nikakve naznake da bi smanjivanjem eksploatacije nafte htjela stabilizirati cijenu nafte. Naprotiv: ta zemlja je eksploataciju u rujnu još i povećala. Istovremeno se Saudijska Arabija usprotivila zahtjevu Venezuele da se održi poseban sastanak Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), tako da će se o tome moći raspravljati tek na regularnom sastanku OPEC-a krajem studenog.

    Doduše, i Saudijska Arabija pati zbog niske cijene nafte, jer je i njoj za izbalansirani proračun potrebna cijena od oko 99 dolara po barelu. Ali Saudijska Arabija je u godinama u kojima je cijena nafte bila visoka stvorila zalihe od oko 450 milijardi američkih dolara koje toj zemlji sada mogu pomoći da u miru razmišlja i djeluje.

    I Iranu su potrebni naftni dolari
    Drukčija je situacija u Iranu - Rijadovom vječitom rivalu u borbi za utjecaj na Bliskom istoku, ističe u intervjuu za DW Kirsten Westphal iz berlinske Zaklade znanost i politika. Iranu su prijeko potrebni prihodi od prodaje nafte, kaže ona i dodaje da Teheran, doduše, gaji nadu da će pad cijene nafte biti kratkog daha, ali i da je Iran zbog sankcija Zapada od 2011. izgubio više od polovice svojih prihoda od poslovanja s naftom. Za ujednačavanje svog državnog proračuna Iranu je potrebna cijena nafte od najmanje 125 dolara po barelu, navodi Kirsten Westphal.

    Za iranskog ministra za naftu Bijana Zanganeha je Saudijska Arabija izravni krivac za pad cijena nafte. 12. listopada je iranska međunarodna radiotelevizija IRIB javila da je Teheran svoje cijene uskladio s onima Saudijske Arabije.

    Podudaranje interesa
    Visoka cijena nafte ograničava iranski manevarski prostor na pregovorima oko njegovog nuklearnog programa. Što manje prihoda Teheran ima od poslovanja s naftom, utoliko važnije je za tu zemlju ublažavanje sankcija. Berlinska stručnjakinja za energiju Westphal, doduše, kao špekulacije odbacuje tvrdnje da su Saudijska Arabija i SAD povećale eksploataciju nafte kako bi time povećale pritisak na Rusiju i Iran, ali istovremeno i priznaje da je vidljivo podudaranje interesa.

    U Washingtonu istovremeno sa zadovoljstvom gledaju na činjenicu da je od svega toga povećan pritisak i na Venezuelu. Toj zemlji je za izbalansiran proračun čak potrebna cijena nafte na tržištu od 162 dolara po barelu. Samo: čak i američkim naftnim proizvođačima je potrebna visoka cijena nafte. Jer se eksploatacija fosilnih goriva iz uljnih škriljevaca ili uljnog pijeska isplati samo kod visokih cijena.
    www.dw.de
     

    Nije samo Rusija u panici zbog pada cijena nafte. Svijet je zabrinut!
    Pad cijena nafte sigurno je tema tjedna iza nas. U globalnom medijskom selu on se najviše spominjao u kontekstu dramatičnog potopa ruskog rublja i produbljivanja problema ruske ekonomije koja je izrazito ovisna o izvozu nafte i plina. Međutim, pad cijene nafte kao dio trenda pada cijena sirovina (commodities), planetarni je i vrlo složen problem bez jednostavnih odgovora. Baš kao i ruski centralni bankari i predsjednik Putin, o padu cijena sirovina i možebitnim negativnim i pozitivnim posljedicama intenzivno razmišljaju čelnici monetarnih i fiskalnih vlasti svih vodećih sila. Možda se glavna javna predstava ovih dana događala u Rusiji, ali pozadinska drama je planetarna.

    Svjedočio je svijet dosad nizu skokova i padova cijena nafte i uvijek su u povijesti opće geopolitičke i ekonomske prilike bile vrlo različite. Povijest se možda ponekad ponavlja, ali je interaktivni svjetski igrokaz i ovaj put nova naftna tj. sirovinska priča.

    Zadnji veliki potop cijena nafte gledali smo 2008. godine kad je cijena pala s nebesko visokih 147 dolara na samo 32 dolara u samo nekoliko mjeseci. Tadašnji pad korijene je imao u visokoj zaduženosti dominantnih trgovaca i hedge fondova koji su tijekom financijske krize krenuli u masovnu rasprodaju zbog lavine maring callova tj. poziva na namirenje razlike cijene založenog financijskog instrumenta vezanog uz naftu i tržišne cijene nafte. Bio je to šok.

    Za današnji pad cijena nafte ne može se reći da je bio neko veliko iznenađenje. Niz dežurnih pesimista upozoravao je mjesecima na trend općeg pada cijene sirovina (ne samo nafte) zbog pada potražnje na tržištima u razvoju, posebno zbog usporavanja Kine kao najvećeg uvoznika sirovina. Sada su sirovine čak 47 posto ispod svog vrhunca 2008. godine, a zanimljivo je da se deflatorni trend ne zaustavlja ni uz ekstremno ekspanzivne i neortodoksne proinflatorne politike najvećih svjetskih centralnih banaka – američke, japanske, europske... Sve imaju nulte kamate i pumpaju novac u ekonomiju kroz tzv. quantitative easing ili masivni otkup vrijednosnica. U svojoj borbi za inflaciju monetarne i fiskalne vlasti najvećih zemalja sigurno sa strepnjom gledaju kako je, primjerice, CRB commodity index, sastavljen od nafte, zlata i bakra, dramatično potonuo jer je nafta izgubila podršku tržišta na razinama iznad 75 dolara, dok je bakar pao ispod 3 dolara, a zlato ispod 1180 dolara.

    Ono što se još događa u pozadini dramatične javne predstave tj. ruske krize dvije su važne stvari: prvo, to je očigledni trend demografskog pada u svim velikim zapadnim demokracijama kao nositeljima svjetske potražnje koji vjerojatno blokira sve napore monetarnih vlasti da monetarnom ekspanzijom bez presedana u suvremenoj povijesti osiguraju višu inflaciju zbog sravnjivanja dugova te potaknu snažniji gospodarski rast. Drugo, čini se da su te hiperekspanzivne monetarne politike koje su osiguravale vrlo jeftin novac kompanijama i vladama dodatno zakomplicirale situaciju na pojedinim dijelovima tržišta – to su, primjerice, u Sjedinjenim Državama opasno napuhani balon frackinga ili balon američkih studentskih kredita. Razmjeri tih balona nisu tako veliki kao što je bio onaj nekretninski koji je uzrokovao krizu subprime kredita, ali su također sistemski opasni.

    Objasnimo: Fracking je postupak vađenja ugljikovodika uz injektiranje specijalne tekućine pod visokim tlakom u duboke pukotine s naftom ili plinom. To nije nov postupak, počeo se primjenjivati još krajem 50-ih, ali je svoju eksploziju doživio u posljednjih desetak godina. Frackingu je posebno pogodovao rast cijena nafte, jer se radi o puno skupljem postupku nego što je to klasično crpljenje ugljikovodika, te nekonvencionalna monetarna politika koja je osiguravala ekstremno jeftin novac za veliki val zaduživanja fracking kompanija. No uz trend pada cijena sirovina, pa tako i nafte, taj trend jeftinog zaduživanja počeo se polako pretvarati u kataklizmu zaista ozbiljnih razmjera. Pesimistični analitičari još su u listopadu primijetili da dionice fracking kompanija padaju pet mjeseci zaredom. Neke od dionica fracking kompanija u Sjedinjenim Državama postale su toliko notorne da su analitičari skovali pojam fricking frackinga, koji čak pomalo zvuči nepristojno, ali zapravo nije tako eksplicitan kako bi nekome zazvučalo pri površnom čitanju ili slušanju. U Americi je danas 65 posto oil rigsa horizontalno (umjesto tradicionalnih vertikalnih) i većina treba tehnologiju frackinga da bi radila, a poslovni model kompanija u frackingu temelji se na visokoj cijeni nafte i visokom dugu. Uz jeftin novac koji je osiguravao Fed, fracking tvrtke vodile su Sjedinjene Države u energetsku neovisnost uz ekstremno zaduživanje. Uz jeftin novac za zaduživanje i relativno skupu naftu, fracking komapnije čak su si mogle dopustiti izdašne programe otkupa vlastitih dionica kako bi im održavali ili čak podizali vrijednost. Ne tako davne 2005. godine energetske kompanije u Sjedinjenim Državama imale su udio od 4,4 posto na tržištu visokoprihodujućih junk obveznica, a sada je taj udio više od 15 posto te brzo raste. Od 2012. fracking komapnije troše 120 milijardi godišnje; ulaganja u nalazišta koja u prosjeku imaju vijek trajanja dvije godine su zaista enormna te neodrživa. (ETF (fond) vezan uz fracking tvrtke pao je 40 posto u pola godine. Dobar je mikroekonomski primjer kompanija North Dacota čiji se dug iz 2005. godine od 140 milijuna dolara do danas povećao 43 puta! Cijeli biznis s ugljikovodicima dijelom je upravo zbog frackinga ušao u padajuću spiralu jer je uz jeftin novac fracking izrazito povećao ponudu. Problem je što je cijela ta američka industrija sada leži na dugu od 500 milijardi dolara u situaciji kad je čak i predsjednik Putin izjavio da se "neće dogoditi ništa čak i ako cijena nafte padne na 40 dolara". Vraga se neće dogoditi ništa, pogotovo ne zemljama ovisnicama o izvozu nafte (kao što je Rusija) i fracking industriji. Oni će prvi platiti! Pogotovo jer neki od pesimista predviđaju duži deflacijski trend za većinu sirovina i kažu da bi nafta mogla završiti na 30, možda 20 dolara. Što onda? Pa izvjesno je da vodeće centralne banke ne uživaju u tome što gledaju. Predviđamo da SAD i Japan neće moći izaći iz kontroverznog quantitative easinga, a 90 posto su šanse, prema mišljenu poola uglednih ekonomista, da će im se u tom povijesnom eksperimentiranju monetarnom politikom pod dirigentskom palicom Marija Draghija pridružiti i Europska centralna banka.

    No vratimo se na mjesto gdje je trenutačno pravi spektakl tj. u Rusiju. Putin je već jednom bio suočen s bankrotom. Kad je preuzimao vlast 1999. godine, imao je manje od 13 milijardi dolara casha i 133 milijardi dolara inozemnog duga. Kasnije je, zapazio je Bloomberg, cijena ruske nafte rasla 7 posto godišnje tijekom 8 godina. Uz tu 7%/8g formulu Putin je do 2008. nakrcao rezerve od 598 milijardi dolara, ali je onda napao Gruziju te je izgubio oko 220 milijardi. Putin je već navikao plaćati visoke cijene, ali se još nije suočio s dva problema u isto vrijeme: s poprilično širokom i upornom političkom međunarodnom koalicijom formiranom zbog aneksije Krima te istodobnim padom cijena nafte.

    Iako je Rusija u dramatičnim problemima zbog strmoglavog pada cijene nafte i galopirajuće inflacije te posljedičnog sloma tečaja rublja, ipak se još ne može reći da je Rusija došla na zadnju liniju obrane, nakon koje pada Putin, a možda i dugoročno obnovljena moć Rusije. Naime, Putin još raspolaže sa 416 milijardi dolara rezervi te ogromnim zalihama zlata. Pri tome je na obranu rublja već potrošio 87 milijardi dolara ili 17 posto rezervi te je jasno da je ključna riječ koju mora vratiti u rusku ekonomiju – povjerenje. U četvrtak je imao uvjerljiv, putinovski nastup, ali još nije jasno hoće li uspjeti u ključnoj misiji vraćanja povjerenja.

    Povucimo malo neobičnu paralelu: ruska centralna banka šokirala je svijet kad je prošli tjedan podigla kamatnu stopu zbog obrane rublja na ekstremnih 17 posto. Prvi komentari bili su da taj pokušaj povećanja atraktivnosti rublja nije uspio. No treba pričekati. Dan-dva premalo je za ocjenu. Nešto slično napravio je legendarni predsjednik američkih Federalnih rezervi Paul Volcker. Taj gospodin impresivne fizičke pojave i fascinantnog intelekta obranio je dolar osamdesetih, koji čak nisu htjeli primati talijanski recepcioneri, upravo ekstremnim dizanjem kamata, i to na 19 posto. Za Volckera ključna riječ monetarne politike upravo je povjerenje. Čak i za quantitative easing, koji je otišao u suprotnom smjeru od njegove monetarne politike, također procjenjuje da će ovisiti o toj čarobnoj riječi povjerenje.

    U Rusiji, naprotiv, trenutačno izgleda da nema povjerenja, ne šire ga čak ni oni koji bi trebali oponašati odlučnog Volckera, a to su ruski centralni bankari, nego paničarski govore kako nisu ni mogli sanjati da će biti ovako loše.

    Pri svemu ovome ne treba zaboraviti kako se ne može znati ima li trenutačno u valutnoj krizi Rusije elemenata prvog pravog međunarodnog valutnog specijalnog rata. Kao što se toga boji Zapad (ponekad su na financijskim tržištima nejasne namjere Kine, a ne samo Rusije), recipročno se toga mora bojati i Rusija premda u ruskoj krizi ogroman novac gube i zapadni realni i financijski sektor. Svijet je danas superpovezan te stoga i hiperosjetljiv na moguće zloupotrebe financijskih tržišta. Barem tako kaže teorija.

    Što se tiče Hrvatske u vrtlogu svjetske financijske zbilje, možemo reći da će vjerojatno dijeliti deflacijsku sudbinu EU i njezina možebitnog QE programa. Drugim riječima, kao fenjeraši u stagnacijskoj Europi trebali bi biti vrlo zabrinuti zbog novih naznaka novog rasta cijene zaduživanja, a na koje smo ekstremno osjetljivi. Jasno je da i kod nas međunarodne cijene sirovina kao i starenje društva možda uvode društvo u dulji deflatorni trend, ali je pomalo nejasno zašto kuknjava oko pada cijene nafte. Analiza uglednog UBS-a uputila je na to da svaki pad cijene brent crude od 10 dolara može značiti rast BDP-a čak i nekim zemljama koje su veliki proizvođači ugljikovodika, ali ne i ovisnice o izvozu. Teško je napraviti precizne izračune, ali recimo da bi to godišnje moglo značiti 3-4 milijarde kuna za Hrvatsku. E da, ako cijena nafte nastavi tonuti, fracking u Jadranu sigurno se neće isplatiti, što je, također, možda dobro. Ipak smo turistička zemlja.
    www.vecernji.hr
     

    Veliki pad cijena nafte, a Hrvati nemaju koristi
    Veliki rat cijenama koji bjesni na tržištu nafte rasplamsava se brže nego što su predviđali analitičari. Već početkom prosinca nafta se prodaje za 65 dolara, a nove analize koje su izradili kanadski eksperti govore da će do kraja prosinca cijena pasti na oko 60 dolara. Ipak, teško je očekivati da će te promjene na svjetskom tržištu osjetiti i hrvatski vozači.

    Sve ovisi o državnim financijama. Smanjenjem cijena benzina država gubi i to sigurno neće dopustiti. Razina cijene benzina bit će zadržana koliko je potrebno da se popuni državna blagajna – kaže naftni stručnjak dr. Davor Štern.

    Zasićenje tržišta
    Veliki pad cijena nafte posljedica je golemog povećanja u proizvodnji koje se dogodilo uvođenjem frakiranja na području SAD-a i Kanade, no Saudijci spremaju odgovor. Suprotstavili su se ideji koju su na sastanku OPEC-a zastupali predstavnici Venezuele, odnosno da se smanji proizvodnja s naftnih polja zemalja članica jer to, prema mišljenju Rijada, ne bi smanjilo cijenu, nego bi kupce usmjerilo na Amerikance i Kanađane. Saudijci su nakanili krenuti u rat iscrpljivanjem. Računajući da frakiranje, koliko god uspješno i efikasno bilo, predstavlja relativno skup proces, odlučili su dodatno crpiti naftu i plasirati je na tržište rušeći i dalje cijene barela. Računaju, naime, da je crpljenje nafte iz konvencionalnih bušotina, koje su već u pogonu, ipak isplativije i manje skupo od frakiranja, koje zahtijeva upumpavanje velikih količina vode i kemikalija u tlo, a potom crpljenje i preradu nafte i plina oslobođenog iz škriljevca.

    Cilj je preplaviti svjetsko tržište jeftinom, pristupačnom saudijskom naftom kako bi se Amerikance i Kanađane "uvjerilo" da se frakiranje jednostavno ne isplati. Jer Saudijci smatraju da će dugoročno biti nemoguće izdržati cijenu koju će oni hiperprodukcijom postići. Ipak, i to je vrlo upitna računica. Rijad smatra da im je isplativo naftu plasirati po cijeni od 60 dolara, dok bi cijena, padne li ispod te razine, vrlo brzo mogla ponovno narasti. Nepoznanica leži u minimalnoj cijeni koja je potrebna za isplativost frakiranja. Jedni izvori govore da je to najmanje 80 dolara po barelu, a drugi kako se frakiranje isplati već na cijeni nafte od oko 40 dolara za barel. U svakom slučaju, analitička kuća Morgan Stanley objavila je prognozu za 2015. godinu u kojoj, u jednom od scenarija, najavljuje pad cijene sirove nafte na 43 dolara za barel u drugom kvartalu iduće godine.

    – Cijena nafte sigurno će padati jer proizvođači to mogu izdržati. Radit će s manjom dobiti, no još uvijek u pozitivi – kaže Štern.

    Zaustavlja se istraživanje
    I dok traje to veliko kockanje, već je sada jasno tko su prve žrtve okršaja. Projekcije govore da će zbog pada cijena stati projekti za istraživanje novih nalazišta plina i nafte u svijetu. Obustavljeni će biti zahvati vrijedni oko 150 milijardi dolara jer se više ne isplate. Bar ne u ovome trenutku. Golemi gubitnik tog sukoba je i Rusija. Vladimir Putin potpisao je prije nekoliko dana novi ruski proračun temeljen na cijeni sirove nafte od sto dolara za barel. Već je sada potpuno jasno da su to puste želje.
    www.vecernji.hr
     

    Cijena nafte pada zbog sukoba SAD-a i Rusije
    Moskva je proračun za 2015. godinu, u kojem prihodi od nafte čine polovicu, bazirala na cijeni nafte od 100 dolara za barel. Za razliku od cijene nafte, koja je u samo nekoliko mjeseci pala za čak 25 posto, sa 115 na 85 dolara po barelu, cijene goriva u Europi i Hrvatskoj neće pratiti taj trend. Benzin i dizelska goriva pojeftinit će najviše desetak posto, i to tek kada se potroše zalihe nafte za koje se početkom godine plaćalo i po 125 dolara po barelu.

    Manje cijene mogle bi, međutim, dodatno ugroziti prihode državnih proračuna jer će se, zbog jeftinijeg benzina i dizela, naplatiti manje novca od trošarina i poreza. No, zbog porasta potrošnje očekuje se da će ipak kompenzirati taj manjak.

    Naftne kompanije s vlastitim rafinerijama, poput Ine, manjom cijenom nafte pokrivat će gubitke koje su posljednjih godina ostvarivali u procesu prerade.

    No, kako će se istodobno smanjiti prihode od prodaje nafte, na kraju će, predviđaju stručnjaci, poslovni rezultati biti slični onima kada je nafta bila skuplja. Istodobno, niža cijena nafte, a Goldman Sachs predviđa da će se zadržati najmanje do ljeta sljedeće godine, pomoći će oporavku ekonomija velikih potrošača.

    Primjerice, EU je tijekom 2013. uvezla energije, plina, ugljena i nafte za 500 milijardi dolara, od čega se na naftu potrošilo 75 posto. Zbog jeftinije nafte u 2015. uštedjet će 75 milijardi dolara.

    Građani u EU imat će jeftinije grijanje, struju, prijevoz, a uz njih profitirati će industrijski, kemijski, građevinski i prijevozni sektor, svi u kojima cijena nafte sudjeluje u troškovima između 20 do 40 posto. Eksperti smatraju kako je dramatičnom padu cijena nafte kumovala prevelika proizvodnja, višak nafte na tržištu, rast vrijednosti dolara od 10 posto, pad potrošnje, utjecaj naftnih kompanija koje zbog visoke cijene nafte, bilježe goleme gubitke u poslovanju rafinerija.

    Također i spekulacije na tržištu kapitala, sve veće korištenje alternativnih izvora energije, kao i plina, koji zamjenjuje naftu u elektranama te nafta iz škriljevca. SAD je, zahvaljujući nafti iz škriljevca, prvi put u povijesti postao najveći proizvođač nafte. Prestigao je Saudijsku Arabiju, koja dnevno u prosjeku proizvede 11,5 milijuna barela nafte dnevno, dok Amerikanci već vade više od 12 milijuna barela dnevno.

    Uz utjecaj tržišta, bitnu ulogu u padu cijena nafte odigrala je, nema sumnje, i politika. Naime, nafta je jedini važan svjetski proizvod koji je čak 120 godina, od 1861. do 1960., držao sličnu cijenu od 1,20 do 3 dolara po barelu. I to unatoč dva velika svjetska rata, teškim sukobima i razaranjima u Koreji i Vijetnamu, brojnim ratovima Izraela i arapskih država.

    Zahvaljujući jeftinoj nafti, Zapad se industrijalizirao i razvio, pa je cijene na tržištu nafte ili određivao ili strogo kontrolirao. Tako je tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća cijena nafte porasla na 4 do 6 dolara, a do kraja stoljeća narasla je do 20 dolara.

    Na početku krize 2008. nafta dvostruko poskupljuje i postiže rekord od 145 dolara po barelu. Prosječne najniže proizvodne cijene barela nafte kreću se između 30 i 40 dolara, takve je nafte najviše u arapskim državama i SAD-u, a najskuplje, između 70 i 80 dolara, pa i više, ima u Rusiji, i to zbog visokih transportnih troškova.

    Uostalom, SAD je napao Irak zbog nafte, a počele su bombardirati Libiju kada je Gadafi najavio da neće koristiti dolar kao sredstvo plaćanja.

    Unatoč rasplamsavanju rata u Iraku, Siriji, Ukrajini, nemira u Libiji, širenju ebole u Africi, poremećajima koji su uvijek dovodili do porasta cijene nafte, u drugoj polovici 2014. dogodilo se nešto posve suprotno. Cijena nafte je pala, što jasno upućuje da su i politički interesi odigrali bitnu ulogu. Pri tome valja imati na umu da arapske države, članice OPEC-a, sada proizvode manje od 40 posto ukupnih količina nafte, pa više ne mogu određivati njenu cijenu.

    Patrick Legland, voditelj istraživanja u Societe Generale, ustvrdio je kako je sadašnji pad cijena nafte "doista zanimljiva podudarnost", misleći pritom na uvođenje sankcija protiv Rusije. Upravo zbog sankcija Amerikanci su, smatra se, namjerno rušili cijenu nafte kako bi dodatno pojačali pritisak na Rusiju.

    Naime, Moskva je u proračunu za 2015. ukalkulirala cijenu barela nafte od 100 dolara. Bude li cijena niža, proračun se neće ostvariti u predviđenom obimu, što bi moglo ugroziti rusku ekonomiju. Posebno zato što prihodi od nafte čine čak više od 50 posto ruskog državnog proračuna. Tim nevoljama valja pribrojiti i pad vrijednosti rublje za više od dvadesetak posto.

    Niža cijena nafte pogodit će Iran i Kinu, što, također, nije mrsko Amerikancima. Procjenjuje se da će Rusija u 2014. biti najveći proizvođač s prosječnom dnevnom proizvodnjom od 10,730.000 barela nafte, slijede Saudijska Arabija sa 9,570.000 barela, SAD sa 9,023.000, Iran sa 4,231.000barela, te Kina s više od 4 milijuna barela.

    Također, niža cijena nafte bitno će oslabiti poslovne rezultate najvećih naftnih kompanija koje su generator razvoja Rusije. Doduše, Rusija je, pripremajući se za takav udar, preselila u rezervu 454 milijarde dolara kojima će neutralizirati fluktuaciju cijena nafte.

    Također, usmjerila se prema tržištima Azije, pa je nedavno potpisala ugovor s Kinom o izvozu plina u vrijednosti od 400 milijardi dolara. Potraj osamdesetih, neposredno uoči pada komunizma u Europi, odvijao se sličan scenarij. Kako bi ubrzale ekonomski slom SSSR-a, Sjedinjene Države isprovocirale su u jednom trenutku cijenu nafte od samo 9 dolara po barelu.

    To je Ruse bacilo na koljena, no s prijetnjom da Moskva neće moći vraćati kredite zapadnim bankama cijena nafte začas se vratila na 20 dolara.

    Zbog pada cijene nafte neće biti puno velikih dobitnika, višak novca naftne kompanije morat će uložiti u istraživanja, ali bit će teških gubitnika. Uz Rusiju, to će još biti drugi veliki izvoznici nafte poput Irana, Saudijske Arabije, Kuvajta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Iraka, Venezuele, čiji su budžeti ovisni o nafti.

    Osim što će to usporiti njihov rast, te će države smanjiti uvoz sa Zapada, a posebno će biti pogođeni američki proizvođači oružja. No, to je žrtva na koju je SAD računao: on će te udare, uvjeren je, relativno lako podnijeti, dok Rusi takvom pritisku, smatraju u Washingtonu, ne mogu odolijevati na dulji rok.

    Stoga proizvođačima i potrošačima ne preostaje drugo nego pričekati ishod obračuna dviju najvećih vojnih sila jer će tek tada vidjeti na temelju kojih će se kriterija formirati nova cijena nafte.
    www.jutarnji.hr
    Pročitano 1522 puta

    O nama

    Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture. Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

    Kontakt info

    HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.
    Kralja Tomislava 82.
    31417 Piškorevci
    Hrvatska

    E-mail: info@hrastovic-inzenjering.hr
    Fax: 031-815-006
    Mobitel: 099-221-6503
    © HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive