3Smart pilot projekt: Kako da zgrade postanu pametne? U Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg Bosne d.d. Mostar 18. srpnja ove godine održana je javna prezentacija 3Smart pilot projekta u Bosni i Hercegovini. 3Smart je europski projekt sufinanciran iz Dunavskoga međunarodnog programa Interreg koji promiče suradnju u zemljama Dunavske regije. U projektu sudjeluje konzorcij s 13 projektnih partnera i 5 pridruženih strateških partnera. Ukupna vrijednost projekta za JP EPHZHB iznosi 321.413,96 eura od čega je sufinanciranje iz Dunavskoga međunarodnog programa kroz Instrument pretpristupne pomoći - IPA fond u iznosu 85 % vrijednosti projekta. Ukupna vrijednost projekta na razini konzorcija iznosi 3.791.343,41 EUR. Glavni rezultat projekta je 3Smart Energy Management System platforma – programski alat za upravljanje energijom zgrada u interakciji s distribucijskim mrežama. Pilot projekt u Bosni i Hercegovini je ostvaren na lokaciji zgrade JP EPHZHB u Tomislavgradu. Da bi se ostvario glavni rezultat projekta, bilo je potrebno izvršiti nadogradnju elektrotehničkih, strojarskih i IT instalacija zgrade. Nadogradnja je uključila instalaciju fotonaponske elektrane snage 49,8 kWp i baterijskoga sustava pohrane energije kapaciteta 32 kWh sa snagom pretvarača 10 kW kao i instalaciju razne mjerne i komunikacijske opreme. Koristi su od toga projekta brojne – povlačenje sredstava iz EU programa i fondova, stjecanje znanja u radu na europskim projektima, stjecanje profesionalnih vještina kroz rad na projektnim aktivnostima, uspješna suradnja s renomiranim europskim institucijama te promicanje korištenja obnovljivih izvora energije uz primjenu energetske učinkovitosti kao jednog od ciljeva Europske komisije za smanjenje emisije CO 2 . Za potrebe Direkcije EPHZHB-a, ali i druge organizacijske dijelove, sektore i službe, otvorena je u središtu Mostara u Krešimirovoj ulici nova poslovna zgrada JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar. Svečanim presjecanjem vrpce, uz mnogobrojne goste iz političkoga, društvenoga i kulturnoga života Bosne i Hercegovine i Grada Mostara, zgradu su otvorili predsjednik HNS-a i HDZ BiH te dopredsjedatelj državnog Doma naroda akademik Dragan Čović i generalni direktor EPHZHB-a mr.sc. Zgrada se prostire na 3.219 metara četvornih, za njezinu izgradnju i opremanje utrošene je oko 6,5 milijuna KM. Generalni direktor je u svom govoru pri otvaranju istaknuo: U proteklih trinaest godina samo za potrebe distribucije i opskrbe izgradili smo nove poslovne zgrade u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Drvaru, Neumu, Čitluku, Tomislavgradu, Usori, Busovači, Orašju, Fonjici, Žepču, Domaljevcu, a zgradu poslovnice u Livnu rekonstruirali smo i nadogradili. Isto tako u skoro svim distribucijskim područjima izgrađena su potrebna skladišta i rekonstrukcije pojedinih zgrada poslovnica, a za poboljšanje radnih i poslovnih uvjeta adaptiran je i poslovni prostor glavnoga centra upravljanja u Mostaru u Distribuciji el. electricity. Generalni direktor najavio je ovogodišnje poslovne aktivnosti u Proizvodnji električne energije. Uz redovite aktvinosti za izgradnju CHE Vrilo koja se planira pustiti u pogon 2023. year, za ovu godinu najavljeni su remonti na hidroelektranama u cilju optimalne proizvodnje. Tako je planiran kapitalni remont agregata br. 1. na HE Mostar kao i sanacija bučnice i razdjelnoga zida. Zatim kapitalni remont motor-generatora br. 1 na CHE Čapljina, kapitalni remont agregata br. 2 na HE Jajce II, zamjena sustava zaštite generatora i 110 kV postrojenja te zamjena sustava električnih zaštita 35 kV postrojenja na HE Jajce I. Na području HBŽ-a kontinuirano se provodi analiza i istraživanje elektroenergetskih mogućnosti iz hidroenergetskoga potencijala, potencijala vjetroenergije i sunčeve energije. Glavni je interes što veće korištenje obnovljivih izvora energije i iskorištenje hidropotencijala slivnih voda u Buško jezero i bliže okolice. Sagledavaju se mogućnosti iskorištenja reverzibilnih crpnih hidroenergetskih kapaciteta u kojima sa svojim stručnim iskustvom bitno prednjačimo u odnosu na druge u regiji. Procjenjuje se da hidroenergetski i vjetropotencijal HBŽ-a prelazi iznos od 1000 MW mogućih instaliranih proizvodnih kapaciteta što bitno premašuje investicijsku vrijednost preko milijardu eura, naglasio je generalni direktor Marinko Gilja. Elektroprivreda HZ HB je provedbom projekta 3Smart na svom poslovnom objektu u Tomislavgradu predstavila jedinstven primjer primjene suvremenih tehnologija i realizacije obnovljivih izvora energije. Taj razvojno-istraživački projekt ima za cilj razvoj modularne platforme koja će prediktivno upravljati energijom, koordinirati s energetskim mrežama i omogućiti integraciju većega broja objekata, odnosno gradova. Za potrebe Distribucije el.energije izrađen je Elaborat optimalnoga tehničkog rješenja priključenja fotonaponskih elektrana u gospodarsko-poslovnoj zoni „Hodovo“. Tim je elaboratom utvrđeno da je potrebno izgraditi trafostanicu TS 35/10(20) kV, 1×8 MVA, a razlog je njezine izgradnje priključenje postojećih i planiranih fotonaponskih elektrana na elektroenergetsku mrežu. Na kraju svoga obraćanje generalni direktor je zaključio: Jedina smo elektroprivreda u BiH koja cijelokupnu energiju proizvodi iz obnovljivih izvora: vode, vjetra i sunca. Naše tržište ostvaruje najbolje rezultate od osnutka, kontinuirano ulažemo u distributivnu mrežu, osiguravamo kvalitetnu i redovitu isporuku električne energije našim potrošačima, zapošljavamo mlade obrazovane kadrove i svakodnevno ulažemo u nezamjenjiv, ljudski potencijal. Prepoznatljivi smo dio svih elektroenergestkih procesa u BiH, svakodnevno provodimo razvojne planove i, kao što sam već rekao, radimo na novim proizvodnim objektima. Ponosno mogu reći da je EPHZHB za vrijeme moga mandata ostvarila svoj strateški cilj.
www.ephzhb.ba

Nakon više od 40 godina rada, redoviti profesor na Zavodu za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Antun Galović, dipl. ing., nedavno je održao svoje zadnje predavanje. Jer, listopada odlazi u mirovinu. Dug te iskreni pljesak okupljenih aktualnih i bivših studenata, profesora, ali i dekana FSB-a, prof. dr. sc. Dubravka Majetića, dipl. ing., potvrdio je jedno profesor Galović “svoj' težak predmet približio je mnogim generacijama pritom ne odustajući od kvalitetnog prijenosa znanja na njih.

Na Katedri za tehničku termodinamiku bili ste zaposleni više od 40 godina, zar ne?
Tako je. Ako u to ne uračunam prekid zbog služenja u ondašnjoj vojsci, riječ je o gotovo 44 godine. U okviru Katedre sam se razvijao od asistenta do redovitog profesora u trajnom zvanju, s kojim 1. listopada odlazim u mirovinu. Već kao asistent, pored svojih redovitih vjež- bi, mnogo puta sam na predavanjima mijenjao svojeg profesora i uzora Ivana Turka. Već od samog početka mojeg dugogodišnjeg voditeljstva Katedre za tehničku termodinamiku primarni cilj mi je bio osigurati studentima sve potrebne pisane materijale. Često volim naglasiti kako je sadržaj kolegija iz područja termodinamike esencijalan za izobrazbu strojarskog inženjera. Predznanje koje su stekli kroz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje uistinu je niske razine. Zbog toga sadržaj dotičnih kolegija na našem fakultetu obuhvaća fundamentalne pojmove i zakonitosti na koje se kasnije nužno nadovezuju ostali kolegiji, a koji su vezani na praktične termodinamičke procese, na prijenos topline u konkretnim toplinskim aparatima. Tako da niti u budućnosti ne vidim neku bitnu promjenu u sadržaju tih disciplina.

Možete li nam nešto više reći o jednom od Vaših primarnih ciljeva, a to je osiguranje svih pisanih materijala koji su potrebni studentima?
U okviru mojeg djelovanja proširio sam sadržaj pojedinih poglavlja, dakako na esencijalnoj razini, iz Termodinamike I i Termodinamike II, tako da sam ih koncipirao prateći sadržaj dotičnih kolegija na poznatim inozemnim sveučilištima. Već od samog početka mojeg dugogodišnjeg voditeljstva Katedre za tehničku termodinamiku primarni cilj mi je bio osigurati studentima sve potrebne pisane materijale. Taj sam cilj ostvario tako da sam napisao dva sveučilišna udžbenika pod nazivima Termodinamika Ii Termodinamika II, a koji su do sada doživjeli nekoliko izdanja. S druge pak strane prof. dr. sc. Boris Halasz, koji je svojim znanjem i radom također pridonio visokoj razini termodinamičkih kolegija, napisao je izvanredne zbirke zadataka - 'Zbirku zadataka iz Termodinamike I', 'Zbirku zadataka iz Uvoda u termodinamiku' i udžbenik "Uvod u termodinamiku". Također, on, prof. sc. Mirko Tadić i ja zajednički smo izdali 'Zbirku zadataka iz Nauke o toplini II', kojom se koriste i današnji studenti. Isto tako, on, prof. dr. sc. Ivanka Boras i ja smo izdali i vrlo svrsishodne "Toplinske tablice' koje koriste naši studenti kako na vježbama, tako i na pismenom dijelu ispita. U procesu obrazovanja dobrog inženjera najvrednija je stečena mogućnost rješavanja tehničkih problema na konceptualnoj razini što nije moguće bez razumijevanja tih istih apstraktnih pojmova koji se nalaze upravo u temeljnim kolegijima.

Međutim, kolegiji koji predajate jedni su od najzahtjevnijih...
Predmeti Termodinamika I, Termodinamika II, Osnove termodinamike A i Uvod u termodinamiku su zahtjevni, kako za profesora koji ih predaje, tako i za studente kada ih moraju položiti. Stoga mi i jest bio primarni cilj u potpunosti osigurati pisane materijale koji pokrivaju navedene kolegije. Kao profesor, koji vodi i predaje kolegije Termodinamika I i Termodinamika II, uistinu se trudim i dajem svoj maksimum na predavanjima i na konzultacijama na koje mi jako često dolaze studenti. No moram naglasiti da i ostali članovi Katedre za tehničku termodinamiku - spomenuta prof. Boras, doc. dr. sc. Saša Mudrinić, doc. dr. sc. Nenad Ferdelji i mladi asistenti Martina Rauch, Alen Cukrov i Danijel Zadravec, također svaki na svoj način daju svoj odgovarajući doprinos na predavanjima, vježbama i konzultacijama. Da je tomu tako, pokazuju anonimno provedene ankete među studentima, tako da sam potpuno uvjeren da će oni sigurno nastaviti održavati navedene discipline također na visokoj razini. Ono pak čime ne mogu biti potpuno zadovoljan jest prolaznost studenata na ovim kolegijima koja se u prosjeku kreće oko 20%. Možda razlog leži u činjenici što je Termodinamika jedan od temeljnih kolegija na kojem se studenti upoznaju s apstraktnim pojmovima kao što su toplina, temperatura, entalpija, entropija itd., a koji su neophodni za razumijevanje čak i jednostavnih strojarskih toplinskih sustava. U procesu obrazovanja dobrog inženjera najvrednija je stečena mogućnost rješavanja tehničhih problema na konceptualnoj razini što nije moguće bez razumijevanja tih istih apstraktnih pojmova koji se nalaze upravo u temeljnim kolegijima. Vrlo je loše što se u procesu javnog obrazovanja sve više zanemaruju upravo te vještine dobrog inženjera. Konkretno se to očituje u grupiranju tematskih sadržaja u nepovezive cjeline, smanjivanju satnica temeljnih kolegija, a možda i najviše u smanjivanju nužnog vremena studenata potrebnog da svladaju gradivo. Budućim i sadašnjim studentima želim kazati kako je vrijeme na studiju upravo njihovo najbolje vrijeme te da ga iskoriste za akumuliranje što više temeljnih znanja u pravom smislu riječi.

Je li Hrvatska iznimka u toj komercijalizaciji obrazovanja koja sve manje odgaja, a sve više proizvodi inženjere?
Na žalost, nije. Međutim, nadam se da će se to u budućnosti promijeniti. U tom smislu i mi na katedri imamo velike poteškoće posebice s kolegijima Osnove termodinamike A i Uvoda u termodinamiku koje slušaju studenti pojedinih smjerova unutar kojih je uvođenjem bolonjskog procesa uvedeno jako puno važnih termodinamičkih pojmova. Tako da samo izvođenje cjelokupne nastave stvara doista veliko opterećenje profesorima i asistentima kao i uspješno polaganje ispita samim studentima. Po mom mišljenju takav se program u budućnosti mora mijenjati. U pogledu uspješnog polaganja ispita može se zaključiti da je “usko grlo' zapravo polaganje pismenog dijela. Jer, nakon položenog pismenog prolaznost na usmenom, tj. teorijskom dijelu ispita je zadovoljavajuća. To znači da treba veliku pozornost posvetiti održavanju auditornih vježbi na kojima se rješavaju zadaci koji prate dinamiku predavanja. Mišljenja sam da bi na auditornim vježbama trebalo raditi s grupama do 15 studenata. No, to zahtijeva i veći broj asistenata koji bi izvodili te vježbe.

Nakon toliko stečenog iskustva, što savjetujete studentima?
Budućim i sadašnjim studentima želim kazati kako je vrijeme na studiju upravo njihovo najbolje vrijeme te da ga iskoriste za akumuliranje što više temeljnih znanja u pravom smislu riječi. Kad kažem 'u pravom smislu riječi', mislim na činjenicu da se stečena znanja temelje na pravom razumijevanju objašnjavanih im pojmova, a ne da znanje počiva samo na informaciji. Stoga nije prihvatljiva sintaksa 'to sam čuo', nego 'to sam čuo i shvatio". Tek kada znanje uključuje pravo razumijevanje tada ono ima moć ili, što bi Englezi rekli: "Knowledge is Power!" Često studentima naglašavam kako je bitno shvatiti važnu činjenicu prema kojoj je znanje pokretnina. Dakle, gdjegod se nalazili, ono je snama.

Gdje ste još, osim na FSB-u, podučavali studente?
Tijekom svojeg dugogodišnjeg rada predavao sam termodinamičke kolegije generacijama studenata u Karlovcu, Slavonskom Brodu i Bihaću. Ukupno gledajući, broj studenata koje sam podučavao kreće se oko 18 000. Koliko sam bio u tome uspješan, mogu samo potvrditi oni inženjeri čiji je uži inženjerski posao bio povezan s područjem termodinamike, odnosno prijenosa topline, a i šire svi inženjeri strojarstva koji su i kroz samo polaganje termodinamike, dakako i s ostalim fundamentalnim disciplinama, educirani da sustavnim načinom pristupe rješavanju praktičnih (zahtjevnih) inženjerskih zadaća. Na kraju, dopustite mi reći da sam svoje dugogodišnje djelovanje dominantno posvetio nastavi, pisanju znanstvenih radova i udžbenika, vođenju nekoliko znanstvenih projekata, doktorata i magisterija, pa je na stručnom dijelu moje djelovanje bilo skromno. Svojim dominantnim profesorskim djelovanjem nastojao sam naznačiti svojim studentima da biti profesor nije zvanje, nego poslanje!

NAGRADE I ZNANSTVENI RADOVI
Prof. Galović za svoj rad nagrađen je mnogim priznanjima (Mala medalja Savjeta FSB-a, prestižna nagrada 'Fran Bošnjaković',nagrada 'Josip Juraj Strossmayer', nagrada 'Rikard Podhorski' itd.). Prije dvije godine je dobio Veliku medalju FSB-a, a 2018. Povelju Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Bihaću. Te nagrade je dobio za svoj veliki doprinos u nastavnom i znastvenom procesu iz područja tehničke termodinamike. Osim toga, napisao je dva udžbenika 'Termodinamika I','Termodinamika IY', koji su do sada tiskani u nekoliko izdanja, suautor je 'Zbirke zadataka iz Nauke o toplini II' i opsežnih te vrlo upotrebljivih 'Toplinskih tablica'. K tomu, surađivao je na izradi XIII. sveska 'Tehničke enciklopedije' obradivši područja 'Načini prijenosa topline', Izmjenjivači topline' i 'Izgaranje'.Ta područja je obradio i u I. svesku Inženjerskog priručnika". Prof. Galović je objavio i velik broj znanstvenih radova u domaćim i inozemnim časopisima te na mnogim konferencijama.
EGE

Ekološka stanica za ultra-brzo punjenje električnih vozila pomjera standarde održivosti. Ova stanica više izleda kao odmaralište s drvenom nadstrešnicom nego kao stanica za punjenje električnih automobila. Danska arhitektonska kuća COBE otkrila je dizajn najljepše i ekološki najodrživije stanice za punjenje automobila koju smo do sada vidjeli. Međutim, ova stanica ima još jednu skrivenu pogodnost, a to je izuzetna brzina kojom napaja automobile električnom energijom. Sam objekt napravljen je od materijala koji se mogu reciklirati, a energiju dijelom dobiva pomoću solarnih panela koji se nalaze na njenom zelenom krovu. Efikasni paneli omogućavaju joj da napuni svaki automobil za prosječno 15 minuta, što prestavlja ogroman pomak u industriji za šta su se pobrinuli suradnici iz automoto kompanije Powered by E.ON Drive & Clever. Prva ovakva stanica u Danskoj već je našla svoje mjesto na autoputu E20 u blizini grada Fredericija. Trenutno je u planu čak 47 novih stanica duž skandinavskih autocesta, i to sedam u Danskoj, 20 u Švedskoj i 20 u Norveškoj. Objekt karakterizira neobična struktura koja izgledom podsjeća na veliku krošnju drveta. Štoviše, konstrukcija je sastavljena od drvenih elemenata koji su modularni, te se mogu kombinirati na različite načine i konfiguracije u zavisnosti od lokacije, prenosi Inhabitat. No, pored toga što podsjeća na krošnju, zanimljivo je da samu stanicu u Fredericiji krasi veliki broj stabala u okolini. Dansko društvo za očuvanje prirode pomoglo je pri odabiru sadnica koje će se naći u okolini stanice kako bi se poboljšala bioraznolikost i stvorila opuštajuća atmosfera koja se radikalno razlikuje od tradicionalnog okruženja benzinske stanice.„Električna vozila su put budućnosti“, kaže Dan Stubbergaard, arhitekt i osnivač studija COBE. „S našim dizajnom vozačima električnih automobila nudimo predah i priliku za mentalni odmor u zelenoj oazi. Budući da se sama stanica oslanja na održivu tehnologiju u energiji, željeli smo da i njena arhitektura, materijali od kojih je napravljena, kao i čitav njen koncept to također odražava.“ Ovim dizajnom studio COBE je prošle godine osvojio nagradu Nacionalnu nagradu za građevinarstvo (Danish Building Awards) i implementira se širom Skandinavije uz podršku dva projekta Europske komisije – EU Connecting Europe Facility i High Speed Electric Mobiliti Across Europe.
www.gradnja.rs

Google i Apple mogli bi postati predvodnici autoindustrije budućnosti. Prije nekoliko tjedana sam s grupom software developera i dizajnera iz naše firme bio u posjetu Rimcu i obišli smo njegovu impresivnu tvornicu. Kao pravi geekovi, nismo još danima mogli prestati nagađati o tome kako mi mislimo da će se autoindustrija razvijati u idućih par godina i gdje još sve leže prilike za start-upove. Hrpa je teorija, a sve skupa jako podsjeća na cijelu priču koja se prije desetak godina odigrala u mobilnoj industriji u kojoj su neprikosnovena Nokia i BlackBerry te slični izgubili sve praktički preko noći i pali na prosjački štap. Ovo nije članak o Rimcu, o njemu i njegovom fenomenalnom uspjehu već sve znate. Ovdje ću se malo raspričati o trendovima u autoindustriji, špekulacijama kako će stvari izgledati za 5, 10, 20 godina i tko će biti pobjednici, a tko gubitnici. Kao ljubitelj tehnologije i zadrti softveraš, ne mogu si pomoći, a da ne prokomentiram da je za mene autoindustrija već 100 godina manje-više na jednom te istom, prilično primitivnom nivou. Auti su malo brži, malo sigurniji, ali i dalje zahtijevaju potpunu ljudsku kontrolu, a ljudi su, nažalost, jako skloni greškama i ta naša vožnja automobilima okolo naokolo po cestama na kraju rezultira svakodnevnim gubicima ljudskih života. U Hrvatskoj svake godine pogine oko 400 ljudi u automobilskim nesrećama, a prije par godina je broj poginulih na cestama od osamostaljenja Hrvatske nadmašio i ukupni broj poginulih u Domovinskom ratu. Pričamo o više od 15.000 ljudi koji su poginuli na cestama od 1991. do danas. To je jedan omanji grad.

Autonomija automobila
Automobili koji voze sami, bez ikakve ljudske pomoći, mogu dramatično promijeniti ovu situaciju, učiniti prometnice savršeno sigurnima. I ne samo to, nego mogu iz korijena promijeniti izgled gradova, gradskih centara, predgrađa, sela. Zamislite da svi živimo izvan gradske gužve, u garaži nam je auto koji je zapravo mali putujući ured u kojem možemo raditi, spavati, doručkovati dok nas prevozi do posla, a onda se on ode sam parkirati negdje dalje od centra i tako eliminira parkirna mjesta i gužvu po gradu, kreira nove pješačke zone i oslobađa parkirne garaže koje mogu biti pretvorene u poslovne prostore. Ili da nam razvozi i skuplja djecu po školama, sportskim aktivnostima, dok mi kod kuće uživamo u čaši vina nakon radnog dana. Nema nesreća, naravno, ali nema ni stresa uzrokovanog prometnim gužvama, kašnjenjima, nema prometnih i parkirnih kazni, imamo više slobodnog vremena, cijene nekretnina u centru padaju, a razvijaju se sela i manji gradovi. Život je ljepši, bolji i s puno manje uzrujavanja. Neki ljudi misle da je ovako nešto moguće ostvariti već u idućih pet godina, a neki su ipak malo oprezniji pa misle da je to barem još 20 godina daleko. Druga stvar koja se nekako podrazumijeva kad pričamo o autonomnim vozilima je da uglavnom mislimo na električne automobile, ali je važno napomenuti da te dvije stvari zapravo nemaju veze niti ovise jedna o drugoj te da je jedini razlog zašto se stvara ta poveznica da ćemo se do trenutka kad auti budu mogli voziti sami uglavnom već manje-više prebaciti na električni pogon koji će postati novi standard. No prije nego što se sve ovo gore dogodi, postoji još nekoliko iteracija i nekoliko velikih problema koje treba riješiti pa evo kratke analize tri ključna segmenta u kojima se trenutno vodi žustra tržišna utakmica.

Baterije i električni motori
Električni auti zapravo ne donose neki veliki novi benefit većini ljudi, osim onima koji su ili toliko ekološki osviješteni ili žele električni auto da bi pokazali svoj statusni simbol te su to spremni platiti puno više. Za većinu ljudi cijena koju biste danas trebali platiti za električni auto nije opravdan izdatak u kućnom budžetu i može se smatrati luksuzom. Da bi se to promijenilo i da bi električni automobili koštali isto kao i auti s unutrašnjim sagorijevanjem, mora doći do promjena u cijeni baterije. Ovdje je graf koji prema Bloombergovoj analizi prikazuje trenutnu cijenu Li-ion baterija i očekivani pad u budućnosti. Po nekim procjenama, da bi el. automobili bili konkurenti po cijeni automobilima s unutrašnjim sagorijevanjem, cijena baterije se mora spustiti na oko 100 dolara/kWh, a kao što vidimo, nismo daleko do toga. Nažalost, baterije nisu neka pretjerana inovacija i proizvođači baterijskih sklopova na cijenu baterije mogu utjecati minimalno. Možda mogu biti 10-20% jeftiniji od prosjeka tako da su efikasniji oko sklapanja ili koriste jeftiniju radnu snagu (čitaj Kina), ali ne puno više od toga. Manje-više, baterijski biznis je tzv. “race to the bottom”, jednog dana kad el. auti postanu jeftiniji i počnu se proizvoditi masovno, počet će padati i cijena komponenti o kojima oni ovise. Pričamo prvenstveno o baterijama, el. motorima i firmwareu koji to pokreće. Taj sklop će postati komoditet i proizvođači će se natjecati oko toga tko će ga proizvesti jeftinije, profitne margine će padati i to će biti industrija koja je sličnija današnjem proizvođaču memorija i hard diskova. Bit će to svakako velika industrija koja će zapošljavati puno ljudi, ali neće biti jako profitabilna.

El. komponente, firmware, senzori, LIDAR...
Električni automobil je iznutra skroz druga zvjerka, nema rezervoara za benzin, nema cijelog pogonskog sustava, mjenjača brzina, ispušnog sustava itd. Nestaje cijeli niz komponenti koje se trenutno moraju negdje proizvesti. Puno kompanija će ostati bez posla ako se ne uspiju prebaciti na proizvodnju novih komponenti, a to nije uvijek baš tako lako. Dodatan izazov je da se manje-više sve komponente koje se koriste kod izrade električnog pogonskog sustava mogu kupiti na tržištu već sada. Kablovi, punjači, DC konverteri, električni motori itd. Već postoji cijeli ekosustav kompanija koje proizvode ove komponente po vrlo niskim cijenama. Nije iznenađujuće da je trenutno najveći dobavljač tih komponenti za električne aute upravo južnokorejski LG.

Firmware
Doduše, nije dovoljno kupiti samo komponente. Da bi cijeli sklop funkcionirao, potrebno je to sve povezati zajedno, a za to treba osmisliti i proizvesti upravljački sklop i napisati nešto softwarea za njega. U tome definitivno leži prilika za specijaliste i to može određenim kompanijama dati prednost pred ostalima, ali vjerojatno ne predugo. Taj komad posla će biti vrlo lako replicirati i vrlo brzo će svi auti koristiti potpuno isto pogonsko sklopovlje. Industrija baterija, motora i elektronike će se, po meni, razviti vrlo slično PC industriji u kojoj je hardware postao jeftini komoditet, a pravi pobjednici su bile firme poput Microsofta koje su dodale novu vrijednost za korisnike i učinile nas ovisnima o svom softwareu.

LIDAR
Jedna od najzanimljivijih komponenti koje omogućavaju automobilima da “vide” je LIDAR (Light Detection and Ranging) koji se oslanja na laserske zrake ne bi li omogućio automobilu da vidi i da na taj način u nekom trenutku postane autonoman. Ono što je problem je da LIDAR košta cca. 10.000 dolara po automobilu. Iako je puno ljudi spremno platiti veću cijenu za auto koji je sigurniji ili čak vozi sam, 10 tisuća dolara zvuči malo previše za taj luksuz. Alternativa LIDAR-u su obične kamere koje su puno jeftinije, no one nemaju tako dobra svojstva kao LIDAR, posebno u lošim vremenskim uvjetima. Utrka koja se trenutno vodi je oko toga tko će prvi razviti software koji se oslanja na jeftine kamere, a može imati približno jednaku kvalitetu kao LIDAR. To je zanimljivo područje i pobjednik može osigurati koju godinu prednosti pred konkurencijom. Na zagrebačkom FER-u postoji tim ljudi koji se bavi ovim problemom već godinama, a pretpostavljam da nisu jedini i da stotine tvrtki rade na sličnom problemu. Ono što je interesantno je da je ovo isključivo softverski problem i da se praktički bilo tko s računalom i sobicom može uključiti u tu utrku. Dobar primjer je tvrtka Cruise koju je s 40-ak zaposlenih i valjda ni godinu dana nakon osnivanja kupio General Motors za skoro milijardu dolara.

Autonomija
Ako su LIDAR i kamere oči automobila, nakon što ljudi riješe taj problem, još će samo nedostajati sitnica zvana mozak. A to je ono gdje zapravo leži najveći izazov i usavršavanje te tehnologije može trajati 5 do 10 godina ako napravimo neko veliko i revolucionarno otkriće, a bez toga nas čeka vjerojatnije 10 do 20 godina razvoja. Tamo negdje krajem 1998./1999., dok sam još bio student FER-a, javio se prvi veliki hype oko umjetne inteligencije i računalnog vida te su ljudi predviđali da će računalni vid biti na razini ljudskog u samo par godina ili da će AI za nas rješavati probleme kao što su detekcija tumora i vožnja automobila. Ja moram priznati da sam totalno razočaran što 20 godina kasnije možda tu i tamo koji model auta zna sam zakočiti kad vidi da ćete se zabiti u auto ispred sebe i što se trenutno brinem da to vjerojatno neću ni vidjeti za svog života. Auti kakve danas vozimo su za mene čisti primitivizam, konji su bili pametniji... Iako je danas AI konačno počeo ostvarivati rezultate kojima smo se nadali prije 20, 30 godina, to su još uvijek vrlo specijalizirane i relativno uske domene primjene. Npr. AlphaGO je 100% AI algoritam koji je superioran bilo kojem ljudskom igraču, AI razumije govor, čita ljudski rukopis i rješava matematičke zadatke (PhotoMath), ali još uvijek ne može voziti auto u svim mogućim situacijama. Ovaj problem je trenutno najveća prilika za bilo koju autokompaniju koja želi osigurati dominaciju na tržištu. Onaj tko uspije prvi napraviti auto koji je dovoljno “pametan” i siguran za sve ostale sudionike prometa, imat će prednost koju će biti teško sustići. Nešto kao kvantni skok koji je Apple napravio s iPhoneom nakon kojeg, čak deset godina kasnije, imamo cijeli niz firmi koje ulažu milijarde ne bi li ga dostigle i prestigle. Za većinu ljudi će odluka oko toga koji auto žele kupiti biti jednostavna: skupi auto s jakim motorom, kožnim sjedalima i krunicom na retrovizoru ili siguran auto koji mene i moju obitelj godinama prevozi od točke A do točke B bez stresa i s maksimalnim šansama da na destinaciju dođemo živi. Kad se priča o autonomnim vozilima, postoji pet nivoa autonomnosti. Level 2 se pojavljuje ili će se početi pojavljivati u skoro svim automobilima srednje klase, a neki proizvođači automobila i luksuzniji brendovi već sad imaju level 3. Automobili mogu voziti po autoputu sami, držati auto u istoj traci i kočiti. To je već ogroman skok u sigurnosti, ali i dalje je potrebna puna ljudska kontrola, pogotovo u gradskim gužvama. Prava autonomija je level 5. To je trenutak u kojem možemo zaboraviti na vožnju, spavati, gledati filmove ili se baviti svojim poslom. Onaj tko prvi ponudi level 5 automobile po cijeni koja je konkurentna ili malo veća od trenutnih automobila, vjerojatno će dominirati autoindustrijom neko vrijeme.

Tko su trenutni favoriti
Trenutno u toj utrci vode tvrtke poput Tesle i Waymoa (u vlasništvu Googlea) s jednom velikom razlikom. Tesla razvija taj sustav za sebe i vidi ga kao nešto što može zacementirati njegovu poziciju kao vodećeg proizvođača automobila. Slično rade i ostale autokompanije, primjerice Volvo, Ford, GM koji investiraju u tu tehnologiju interno. Waymo je, za razliku od njih, isključivo software start-up koji razvija taj sustav i planira ga licencirati drugim proizvođačima automobila. Hoćemo li imati jednu tvrtku tipa Tesla koja će osigurati prednost i dominirati autoindustrijom kao što Apple danas dominira mobilnom industrijom ili ćemo imati više pobjednika, uvelike ovisi o pobjedniku ove utrke. Cijela priča o pobjedniku ovisi o još nekoliko faktora:
- Hoće li ti sistemi funkcionirati potpuno samostalno ili će automobili razmjenjivati podatke uz fleet management koji će upravljati prometom.
- Za treniranje umjetne inteligencije ključno je imati veliku količinu podataka, a tu definitivno prednjače Tesla i Waymo koji već godinama prikupljaju podatke s kamera i LIDAR-a ugrađenih u njihova vozila. Koliko je teško doći do dovoljne količine podataka da bi se razvio 100% siguran sustav? Je li za to dovoljno par stotina opremljenih auta koji voze par mjeseci po gradovima ili su to tisuće auta koje voze okolo nekoliko godina? Ako je ovo drugo, onda će biti jako teško stići Teslu i Waymo.
- Različita tržišta imaju različite regulacije. Ovo je bitno drugačije od utrke u PC-ju/mobileu. Za Europsku uniju je npr. autoindustrija jedna od ključnih industrija koja zapošljava ogromnu količinu ljudi i zbog toga je od strateškog interesa. Vrlo je razumno očekivati da će se na europskom tržištu politika upetljati i pokušati raznim regulacijama otežati američkim tvrtkama poput Tesle i Googlea plasiranje njihovih autonomnih automobila na europsko tržište.
- Ako povučemo paralelu s mobilnom industrijom, onda su tvrtke tipa BMW, Ford, Hyundai i još mnoge slične Nokiji i BlackBerryju: ne inoviraju dovoljno brzo, uljuljane su u trenutnu poziciju na tržištu. Tesla i Waymo tako više sliče Appleu (iPhone) i Googleu (Android).

Mogu li softveraši koji su odnijeli pobjedu u mobilnoj utrci to ponoviti i u autoindustriji?
Ako mislimo da će se povijesti ponoviti i oslanjamo se na primjer mobile/PC industrije, onda to izgleda tako da Google i Apple ulaze u ovu industriju i ponavljaju uspjeh s iPhoneom i Androidom. No, s druge strane, treba uzeti u obzir da je industrija koju žele disruptirati ovaj put puno starija, veća i moćnija, a osim toga, valjda su i ljudi u autoindustriji nešto i naučili iz Nokijinog primjera pa možda neće pasti tako lako. Stvar koja im dodatno ide na ruku je da do autonomnih vozila, po svemu sudeći, ima još dosta godina, a možda i desetljeća, jahanja i da se vjerojatno neće ponoviti “blitzkrieg” koji je Apple napravio Nokiji pa imaju malo više vremena za regrupiranje. Ja bih se kao iskonski softveraš volio kladiti na Apple i Google, ali zapravo je nebitno, konkurencija je super stvar i radi na ruku svima nama koji uživamo u proizvodima i inovacijama pametnih ljudi i velikih tvrtki. Ono što vjerujem je da će niknuti još puno start-upova poput Waymoa ili Cruisea, koji će biti potencijalna meta za akviziciju autokompanijama koje žele uhvatiti korak s konkurencijom. Tu negdje leži prilika za puno ljudi po cijelom svijetu, pa čak i u Hrvatskoj.
www.index.hr

Riker Electric, jedan od prvih električnih automobila ikada izrađenih, proslavio se pobjedom nad benzinskim automobilima krajem 19. stoljeća, a sada je u izvrsnom stanju na prodaju. Raritetni električni automobil star preko 120 godina, Riker Electric, bit će ponuđen na aukciji kuće Worldwide Auctioneers u Kaliforniji sredinom kolovoza. Ovaj automobil jedan je od prvih ikada izrađenih električnih automobila, a vlasnik mu je bio pionir "zelene" energije i dizajner automobila Andrew Riker. Ovaj je automobil izrađen 1898. godine i registriran u SAD-u, gdje je sudjelovao i na utrci Charles River Park Race. Tamo je, na iznenađenje mnogih, pobijedio u konkurenciji benzinskih automobila i time postao slavan. Izvješća iz tog doba kažu kako je postizao brzine od nevjerojatnih 65 km/h, a na jednom punjenju baterija mogao je prevaliti oko 80 kilometara. Aukcijska kuća kaže kako je riječ o najvažnijem električnom automobilu ikad izrađenom, te pobjedniku nekoliko utrka s kraja 19. stoljeća. Trenutačno je ovaj jedinstveni automobil u izvrsnom, nerestauriranom stanju, s originalnom registarskom pločicom na kojoj su Rikerovi inicijali A.L.R. Vjeruje se da je to ujedno i prvi električni automobil ikada registriran u SAD-u, te da je jedini preostali primjerak ovakvog vozila iz ovog razdoblja.
www.bug.hr

Harmonizacija našeg bića s baznim kvantnim poljem je osnovni preduvjet ispravnog funkcioniranja tijela i uma. Piramidalne građevine kao i specifični namjenski građeni objekti te specijalni uređaji temeljeni na Teslinim tehnologijama pospješuju baš tu cijanu funkciju.

U prirodi se neprekidno odigravaju promjene. Gotovo sve što se nalazi oko nas, oblaci, mora, planete ..., kreće se, izloženo raznim energetskim utjecajima, i sve se neprekidno dodirujući i sudarajući mijenja u većoj ili manjoj mjeri. Čak i naizgled čvrsti predmeti, poput stabla ili kamena izgrađeni su od najmanjih jedinica materije atoma čiju izuzetno dinamičku strukturu čini promjenjivo nestalno more subatomskih fenomena koji imaju dvojna svojstva: čestica i valova.

Jedna od osnovnih karakteristika elementarnih čestica je da se mogu transformirati jedne u druge pod određenim uvjetima. Na primjer kvant gama zraka, odnosno foton dovoljno velike energije (frekvencije), može se pri interakciji sa teškim jezgrama atoma pretvoriti u par pozitron-elektron, što se naziva kreacija ili stvaranje para, i obrnuto, pozitron i elektron se pri uzajamnoj interakciji pretvaraju u gama kvant, a ovaj proces naziva se anihilacija.

Složenost ove nestalne “uzavrele, energetske kaše” doprinosi i činjenica da kvantna mehanika dopušta privremeno kršenja zakona očuvanja energije, tako da, prema Heizenbergovom principu neodređenosti, jedna realna čestica može, nakratko, formirati par tzv. “virtualnih” čestica, koje su zapravo neregularni poremećaji kvantnog polja, nevjerovatno kratkog života ali velike mase. Ipak, iako su virtualne čestice samo kratko dio našeg svijeta, one mogu komunicirati s drugim česticama i to dovodi do brojnih kvantno-mehaničkih interakcija obzirom da razne subatomske čestice pobuđuju ne samo elektromagnetsko polje nego i sva druga materijalna polja. Analogno tome, i virtualni fotoni sa svoje strane pobuđuju druge virtualne čestice.

Sve te beskrajne, realno-virtualne ekscitacije i međusobne interakcije, tzv. “kvantne fluktuacije vakuma”, čine ovo uzburkano “energetsko more” realnih i virtualnih čestica-valova veoma kompliciranim ali “podobnim” za kreaciju materijalnog svijeta, raznih čestica i zračenja koje čine naš svijet ovakvim kakav jest. Jednadžbe kvantne fizike omogućuju određivanje energije koja potiče iz “kvantnih fluktuacija vakuma” i definiranje tzv. “polja nulte točke”, odnosno “kvantnog polja”. Što više, eksperimentalno je dokazano da čak i naizgled “prazan vakum”, zapravo, prestavlja ustalasano more virtualno-realnih čestica koje se pojavljuju i nestaju, pri čemu sve te fluktuacije zahtjevaju energiju.

Na osnovu vrijednosti Plankove konstante i gornje granice kosmološke konstante, prema kvantnoj elektrodinamici, konzistentnost sa principom Lorenzove kovarijantnosti zahtjeva da energija nulte točke ima vrijednost veću od 10^113 džula po kubnom metru !!! Ova zaista ogromna i nama potpuno neshvatljiva vrijednost (jedinica sa stotrinaest nula !?) je u znanosti poznata kao vakumska katastrofa. Energiju Nulte točke ne treba miješati sa bilo kojom posebnom, manifestiranom ili ne, formom energije kakve su, na primjer, astralna ili eterska. Energija nulte točke nema nikakvu formu. Ona je izvor svega, istinska duhovna matrica života. Sve oblasti suptilnih energija su samo dio Energetskog Kontinuuma.

Ukoliko se pojam kvantnog polja pridruži našoj slici o najosnovnijoj prirodi materije, cijeli Univerzum postaje jedno ogromno kvantno polje a njegova osnova beskrajno more ustalasane energije u kojem smo svi mi, kao i sve što postoji, sastavljeni od istog osnovnog materijala. U takvom “kvantnom Univerzumu” sve što postoji je uvijek i svugde “ovdje” i “sada” jer sve što je sadržano u makro i mikro kosmosu, unutar i oko nas, povezano je sa svim ostalim trenutno – bez obzira na prostornu udaljenost i nivo egzistencije. Ovakva struktura “kvantne isprepletenosti” eksperimentalno je verificirana nizom uspješnih teleportacija, odnosno trenutnih prijenosa informacije, kvantnog stanja, između fotona prostorno udaljenih više desetina kilometara.

Baš ta sveopća povezanost i isprepletenost svega, uvijek i svugdje, ukazuje na nužnost opće-kozmičke suglasnosti i usklađivanja, tj. prostorno-vremenske harmonije, vremensko-prostornog sinhroniciteta i njihove međusobne koherentnosti. Ne samo materijalni predmeti, supstancijalne ili valne prirode, nego i svi ljudi, zapravo sva živa bića, su “energetski višeslojni” “snopovi” kvantne energije, paketi valova, i zapravo naročito dizajnirana mješavina energetskih vrtloga, “vorteksa”, “torzionih polja”,..., čija je unutrašnja i pojavna struktura potpuno usklađena sa okolinom. Stupanj sklada, koherentnosti i harmonije bilo kog entiteta, uključujući i one iz duhovnog aspekta naše realnosti, sa konstitutivnim vibracijama kvantnog polja – osnovni su uvjet njegove stabilnosti, opstanka i manifestacije kao specifične posebnosti.

Stabilnost svakog energetskog ansambla (Stabilnog objekta Modela Kvantiranih Gustina Energije odgovarajućeg nivoa kvantiranosti, “gustine” ili nivoa egzistencije) zasniva se na neprestanoj razmjeni informacija s kvantnim poljem, tim neiscrpnim morem energije, iz kojeg je i on sam konstruiran. Odavde proističe fraktalna struktura i hologramsko ustrojstvo Univerzuma, što znači da su osnovni principi i zakonitosti funkcioniranja sistema identični na svim segmenentima dimenzione skale, makro, mikro i hiper svijeta, materijalnog i duhovnog aspekta Realnosti. Prema porukama sa čuvenih „Smaragdnih tablica“ Tota Atlantiđanina: “...ono iznad dolazi od onoga ispod, a ono ispod od onoga iznad – to je čudesno djelo Jednoga”. Vjekovna mudrost je taj zakon sažela u jednostavnu formulu “Kako gore, tako i dolje ...”. Ova izuzetno važna i veoma inspirativna poruka iskazana je i spomenutim Modelom KGE.

Ova činjenica nam omogućava da razumjevanjem principa rada Lasera npr, čiji je rad zasnovan na fotonu, shvatimo i sasvim analogne procese iz domena viših denziteta, isto tako jednostavnih ali dimenzionalno bogatijih energetskih procesa kakvi se odigravaju u potpuno srodnim strukturama poput – piramida! Laser je naprava koja zahvaljujući fenomenu elektromagnetske rezonance strogo kontrolira način na koji atomi stimulirani odgovarajućom energijom oslobađaju fotone, a samo ime potječe od pojave koja prestavlja osnovni princip rada lasera. Pojačanje svjetlosti stimuliranom emisijom zračenja je pojava koja omogućuje rad lasera. Akronim ove interakcije zračenja i materije daje ime ovog uređaja – LASER (Light Amplifications by Stimulated Emission of Radiation, pojačanje svjetlosti pomoću stimulirane emisije zračenja).

U suštini radi se o strogom usklađivanju valno-čestičnih osobina i svojstava medijuma koji se koristi za efekt laseracije smještenog unutar rezonatora (kolimatorska cev) precizno definirane geometrije tako da ekscitirajuće zračenje (ksenon lampa npr.), koje “pumpa” atome medijuma (kristal rubina npr.) podižući ih na više energetsko stanje, afirmativno interferentnim sekvencijalnim procesima i kaskadnim efektima multiplicira broj pobuđenih atoma i broj fotona oslobođenih prilikom vraćanja u osnovno stanje. Harmonizacijom električno-mehaničkih procesa osigurava se visoka usklađenost emitiranih fotona, odgovarajuće energije (valne dužine), odnosno izuzetna specifičnost emitiranog EM zračenja.

Za razliku od običnih svjetlosnih izvora koji u svim pravcima oko sebe emitiraju svjetlost koja sadrži mnoštvo različitih frekvencija (boja), lasersko zračenje je strogo monohromatsko, jer sadrži samo jednu valnu dužinu, koja odgovara prijelazu između dva energetska nivoa atoma odabranog medijuma, čime su ujedno predefinirani i svi ostali parametri cjelokupnog tog električno-mehaničkog sistema. Nadalje, lasersko zračenje je koherentno zračenje kako u vremenskom tako i u prostornom pogledu. Prostorna koherentnost se manifestira u izuzetno maloj divergenciji laserskog snopa zbog čega je emitirani energetski snop jako tanak, snažan i koncentriran, što rezultira velikom gustoćom energije. Vremenska koherentnost se ogleda u vrlo preciznim i nepromenjivim fazama emitiranih valova što je osobina koja je omogućila niz suvremenih tehnologija poput hologramske (3D) fotografije ali i znastvenu, eksperimentalnu, verifikaciju teleportacije fotona ...

Primjenom potpuno isth principa na dio Realnosti pomjerenog za jedan kvantni nivo u “makro smjeru”, ka svijetu “krupnijih” i/ili masivnijih entiteta, konstruiran je potpuno analogan uredjaj – MASER čiji je naziv akronim od Microwave Amplification by Stimulated Emission of Radiation (pojačanje mikrovalova pomoću stimulirane emisije zračenja). Dakle Maser je identičan Laseru s tim što kao medijum ne koristi atome nego molekule odgovarajuće supstance poput amonijaka, vode, metanola ... Obzirom na uvjet opće valno-mehaničke suglasnosti i činjenicu da su molekule generalno veće od atoma i “stimulirana emisija” energetskog vala masera ima veću valnu dužinu koja pripada u područje mikrovalova, dakle “između” svjetlosti i radiovalova.

Obzirom da foton, prema postulatima Modela KGE predstavlja “Stabilni objekt” reda kvantiranosti k=8, identične principe možemo primjeniti i na fenomene koji su za jedan kvantni nivo “ispod” fotona, dakle u smjeru suptilnijih entiteta. Sistem koji bi pored uvjeta elektro-mehaničke rezonantnosti kakve podrazumjeva “Laser”, ispunjavao još neke opće, uvijete “višedimenzionalne rezonantnosti”, primjerene tom kvantnom nivou (k=9) i odgovarajućem denzitetu, bio bi također sistem sa svojstvima amplifikacije, koherentnosti i harmonizacije energetskih formi tog kvantnog nivoa (denziteta). Prema svim mojim teorijskim i praktičnim istraživanjima kao i postulatima Modela KGE Stabilni objekt reda kvantiranosti k=9, predstavlja kvant-nosioc, Teslinih valova, suptilno-energetske forme višeg nivoa kvantiranosti od konvencionalnih, tzv. “transverzalno-vektorskih” elektromagnetnih valova.

Imajući na umu općekosmičku suglasnost i univerzalnost principa Prirode u svim njenim segmentima, uspostavljena analogija može se transponirati i na objekte još višeg nivoa kvantiranosti i energetske entitete sub-plankovskih domena i drugih, još suptilnijih, fenomena iz domene duhovnog aspekta naše realnosti. Prema suvremenoj fizici, sav materijalni svijet, uključujući i njegov posljednji “stepenik”, foton, uronjen je u vakum, “prostor bez supstance”, opisan kvantnom teorijom kao kvantno polje. Prema uspostavljenoj analogiji, sistemu sa svojstvima amplifikacije, koherentnosti i harmonizacije energetskih formi primjerenih medijumu “kvantno fluktuirajućeg vakuma” u potpunosti je primjeren naziv “Harmonizator kvantnog polja”.

Prema mjerenjima niza znastvenika rezonantna frekvencija Keopsove piramide odgovara vibracijama tzv. Schumanovog spektra, skupa frekvencija koje se nalaze u području ekstremno niskih elektromagnetnih frekvencija u Zemljinom elektromagnetnom polju (3 – 60 Hz, sa dominantnom frekvencijom 7.8 Hz). Više je nego interesantno da ljudsko mišljenje karakteriziraju valovi čija frekvencija zavisi od stanja svijesti. Potpunoj fokusiranosti odgovaraju Gama valovi, frekvencije 40-70 Hz, budno, aktivno stanje karakteriziraju Beta valovi, 13Hz – 40Hz, stanju opuštenosti i meditacije odgovaraju Alfa valovi, 8Hz – 12Hz, Teta valovi, 4Hz – 7Hz, karakteriziraju još dublje stanje opuštenosti a Delta valovi, 1Hz – 4Hz, odgovaraju stanju dubokog sna i kome.

Pošto je prirodna frekvencija Zemlje 7.8 Hz (7-13 Hz) moždani valovi ljudi rezoniraju s tom frekvencijom i znastvenim istraživanjima je pokazano da je to jedan od suštinskih uvjeta potrebnih za dobro fizičko i psihičko zdravlje. Kada biološki sistem oscilira na ovoj frekvenciji, on je u harmoniji sa EM vibracijama naše planete, odnosno sa prirodnom energetskom matricom u kojoj je evoluirao sav život.

Dakle, Piramide kao objekti specifične strukture i naročite geometrije, koje karakteriziraju svojstva višedimenzionalnih rezonatora, nisu samo “obični grobovi vladara”, nego kao harmonizatori kvantnog polja, dobivaju mnogo logičniju, značajniju i svrsishodniju ulogu – kao čuvari biološke matrice života ali i jednu još značajniju – kao bitni elementi “Kosmičkog interneta”, (citat) “... čiji smo svi mi dio, zajedno sa svim tijelima u Svemiru uključivo i našeg Tvorca. Prijenos informacija je gotovo trenutan, bez obzira na ogromne udaljenosti. Pri tome je Bosanska piramida Sunca, na našoj maloj matičnoj Planeti, jedna od karika kosmičkog interneta.” (kraj citata).

Model KGE omogućava razumjevanje Univerzuma kao procesa vječne evolucije svjesnosti bića i ujedno osvješćenja materije, tj. transformaciju duha koji na svom putu kroz materiju živi iskustvo razumjevanja procesa i jedinstva svega živog. Pokazuje nam da se fizičko tijelo, stvoreno od materije, nalazi u neprestanoj promjeni i pokretu, da je ono organizirano i oživljeno od strane duha koji može dostići iskustvo unutar forme i razumjeti kreaciju. Dijagram “Stabilnih objekata” modela KGE pokazuje da je čovjek na „mjestu“ prostor-vrijeme-energija, u kome je materija spoznala samu sebe. Na toj poziciji se isprepliću procesi života i smrti, involucije i evolucije Svemira, tu je i glavna „raskrsnica“ energetskih tokova između dva krajnje-početna objekta/stanja – Univerzuma (najniži nivo svjesnosti, najviši nivo materijalnosti) i Vrhovnog duhovnog apsoluta (najniži nivo materijalnosti, najviši nivo svjesnosti). Intenzitet i smjer “energetskog toka” između njih, predefinira strukturu i sadržaj svih dešavanja, odnosno konstruktivnih (afirmacija, sažimanje, fuzija, oduhovljenje, život ...) ili destruktivnih (negacija, ekspanzija, fisija, smrt ...) procesa što je u hinduističkoj eshatologiji opisano kao “disanje Brahme” – niza cikličnih transformacija Purushe (Duh) u Prakriti (Materija) i obrnuto. Život čovjeka, očito je samo fraktal fibonacchijevog niza, kao i njegov dah, pokret, dvosmjerno strujanje “udaha” i “izdaha” čovjeka ili Brahme, “prostorne ekspanzije” i “prostornog sažimanja” Vječno Oscilirajućeg Svemira, kao i sve, zapravo šireće-uviruća spirala energetskih tokova (Walter Russel, Genadij Shipov,...) koji nastaju jedan iz drugog, proizvode jedni drugo. Ipak, to je jedan isti dah koji nas čini živima, aktivnost koja bi se gubitkom jednog pola ugasila.

U valnoj mehanici, ovi su procesi sasvim analogni kreaciji stojećih valova, osnovnih konstitutivnih elemenata skalarnog polja koja, kada se manifestiraju u vrtložnoj formi, stvaraju torziono polje, odnosno torzione valove – energetske fenomene ne-gravitacionog i ne-elektromagnetnog tipa čija brzina propagacije višestruko premašuje brzinu svjetlosti. Vedski spisi svjedoče da su znanja drevnih višestruko nadmašila naša današnja znanja. Prema aksiomatskim principima Sankhye Univerzalna energetska matrica, čiji sistem čini niz vječnih harmonijskih oscilatornih stanja, zasnovana je na kombinatorici samo nekoliko – ali vrlo posebnih – brojeva, elementarnih kosmičkih konstanti (zlatna sredina, broj pi i broj e) i potpuno je identična na čitavoj skali fenomena makro, mikro i/ili hiper svijeta, dakle i u materijalnom i u duhovnom aspektu Realnosti.

Procesi koji odlikuju živu materiju izuzetno su složeni, ali činjenica da su zasnovani na principima potpuno analognim onima koji su u domeni detektabilnog, mjerljivog i čovjeku perceptibilnog, omogućava nam (barem elementarno) poimanje ključnih aspekata bioloških procesa. Informacije potrebne za sve životne procese – od međustanične komunikacije do izuzetno opsežnih regulatornih procesa DNK – razmjenjuju se na kvantnom nivou ne samo “lokalno”, unutar područja proizvoljnog fenomena, nego i “izvan“ tog područja, na opće-kosmičkom nivou putem razmjene informacija s odgovarajućim “energetski rezonantnim” entitetima različitih nivoa kvantiranosti.

Naravno, i čovjekov um koji često funkcionira potpuno van zakona materije, djeluje u skladu sa kvantnim procesima holističkog tipa, koje je veoma teško objasniti zakonima racionalnog svijeta materije opisanog modernim znanstvenim teorijama baziranim na uzročno-posljedičnoj, detektabilnoj fenomenologiji. Za razumjevanje holističkih, ne-lokalnih prostorno-vremenskih fenomena mnogo su pogodnji pojmovi skalarnih ili torzionih polja kao emanacija bez mase koje karakterizira (lokalna ili opća) “sve-prisutnost” i/ili “trenutna propagacija” te velika interaktivnost sa bio strukturama. Misli, osjećaji i sve druge više kognitivne funkcije putem kvantnih informacija usklađuju aktivnosti i funkcije našeg mozga i svake stanice tijela. Zdravlje čovjeka podrazumjeva opću energetsku usklađenost, koherentnost i harmoniju svih struktura bića na svim nivoima egzistencije, dakle ne samo sklad stanica, organa i tkiva nego i ravnotežu tijela, uma i duha ali isto tako i usaglašavanje svih pojedinačnih treptaja i cjelokupnog ansambla našeg bića s vibracijama “polja nulte točke” i naravno – pulsacijama Kosmosa. Harmonizacija našeg bića s kvantnim poljem je osnovni preduvjet zdravlja. Piramidalne građevine kao i specifični, namjenski građeni objekti i specijalni aparati zasnovani na Teslinim tehnologijama pospješuju baš tu funkciju.

Goran Marjanović, dipl.ing.el.
kpv.rs

Proradila je najveća sunčana elektrana na svijetu koja je sastavljena od 3,2 milijuna fotonaponskih ploča. Ujedinjeni Arapski Emirati obično se vežu uz naftu koja toj zemlji predstavlja glavni izvor novca, no sada će se svrstati među zemlje koje dobivaju najviše energije iz energije Sunca zahvaljujući novoj sunčanoj elektrani pod nazivom Noor Abu Dhabi. Državna Emiratska tvrtka za vodu i struju objavila je da je upravo pokrenula najveću sunčanuu elektranu na svijetu s kapacitetom od 1,18 gigavata, koja uvelike nadmašuje najveću američku sunčanu elektranu Solar Star kapaciteta od 569 megavata. UAE procjenjuje da će 3,2 milijuna fotonaponskih ploča Noor Abu Dhabija pružati dovoljno energije za 90.000 ljudi te će istovremeno smanjiti emisije ugljičnog dioksida za 1 milijun metričkih tona, što je, kako kažu, ekvivalent uklanjanja 200.000 automobila s cesta. Dakako, nafta će i dalje ostati primarni resurs Emirata, ali je očito da i oni razmišljaju o okolišu, budućnosti i održivosti, mada je ovo dobrim dijelom naravno i propaganda.
www.vidi.hr

Hrvatska mora ambicioznije planirati energetsku strategiju, mora imati jasnu i konzistentnu politiku, bilo bi dobro da napravi investicijsku mapu s konkretnim potencijalima te ukloni barijere kako bi se koristilo što više domaćih izvora, privuklo veći broj investitora i ubrzala tranziciju prema obnovljivim izvorima energije (OIE). To je, suma sumarum, zaključak nedavno održanog okruglog stola ‘OIE – potencijal i investicije u Hrvatskoj’ u organizaciji Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika. U raspravi je, prije svega, naglašen potencijal korištenja domaćih obnovljivih izvora, potreba za dosljednošću te većom ambicijom u kreiranju Strategije energetskog razvoja, a sudjelovali su direktorica udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH) Maja Pokrovac, predsjednika OIEH i direktor Acciona energije za Hrvatsku Aljoša Pleić te Nikola Blažeković, voditelj OIE u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU). Ono što u ovoj godini čeka Hrvatsku donosi velike promjene na tržištu: dobivamo novu energetsku strategiju u kojoj su definirani ciljevi za OIE u narednih 10 godina, a do kraja godine moramo donijeti i integrirani energetski i klimatski plan (NCEP). On mora pokazati koliko si je točno MW zemlja zacrtala, kako će se postojeće barijere za investitore ukloniti i, kako je naglasila Pokrovac, kako omogućiti direktno kupnju između proizvođača i potrošača električne energije. To je, napomenimo samo, obveza na razini EU i nešto što već prakticiraju brojne kompanije. Google ili Microsoft, primjerice. No s obzirom na sve te nemale promjene postavlja se pitanja koliko je Hrvatska spremna. Jer, ako ćemo suditi po prijedlogu Strategije oko kojeg je nedavno završilo e-savjetovanje, Pokrovac vjeruje da nije.

Hrvatska svakako razmišlja ambiciozno, ali je li spremna – mislim da nije. U NECP-u smo zacrtali udio od 36,4% OIE u bruto neposrednoj potrošnji za 2030. i s time smo se stavili u vrh ambicija u narednih 10 godina. S druge strane, EIHP je jasno rekao da Hrvatska ima potencijal od 8 do 10 tisuća MW u suncu i isto toliko u vjetru, a Strategijom smo zacrtali petinu manje. To je nelogično. Nedostaje i gospodarski segment, odnosno konkretni pokazatelji koristi za industriju, poduzetništvo i građane. Imamo domaće resurse i možemo ih iskoristiti, zato Strategiju treba ojačati – mišljenje je direktorice OIEH. Smatra da Hrvatska mora napraviti i jednu mapu s javno dostupnim lokacijama na kojoj će se vidjeti i koliki su potencijali za određenu vrstu OIE. Nedostaje transparentnost, jasan pokazatelj ciljeva koje želimo, MW koje želimo, prepreka koje mičemo. I onda će projekti i investitori doći – jasna je bila Pokrovac.

I Pleić misli da Strategija mora biti ambicioznija: Moramo zacrtati smjer i biti dosljedni. Jasna i konzistentna politika te strategija kao podloga recept su za dugoročni uspjeh. Mi smo još uvijek na putu da budemo spremniji za promjene, no čak neovisno o tome koliko je država kao zakonodavac spremna, gospodarstvenici pa i fizičke osobe već su krenuli u razvoj projekata iz OIE koji će se realizirati kroz nekoliko godina bez obzira kakav će biti zakonodavni okvir. Tržište i potrebe će nas voditi ka tome. Određene mjere su nužne u ovom trenutku kako bi se Hrvatska bolje pozicionirala na investicijskoj mapi jer investicijski rizici još uvijek postoje. Tu država mora biti konkretnija. Prošlo je vrijeme poticaja, trebaju nove mjere kako bi se ponovo privukli investitori koji će se onda na tržišnim razinama boriti, odnosno sa što nižim cijenama električne energije – istaknuo je predsjednik OIEH. Referirao se, naime, na premijski model na kojemu se trenutačno radi, a koji mijenja feed-in sustav poticaja kroz koje su OIE i dalje snažno percipirani u javnom prostoru u negativnom kontekstu. Čak i da su loši, prednost im je što se daju za proizvedeno za razliku od drugih poticaja koji se daju u ovoj državi. Feed-in je imala cijela Europa, ne samo Hrvatska, a služio je kao prvi ‘boost’ novim tehnologijama. No mana je bila što je taj sustav nudio fiksnu cijenu na određeni broj godina, trpio i loše i dobre projekte. Sada dolazi natječajni model u kojem će država postaviti cijenu i ako je, primjerice, tržišna cijena električne energije niža, u tom međuprostoru vodit će se aukcije, odnosno svatko će nuditi svoju cijenu. Onaj s najnižom dobiva ugovor na određeni broj godina. Ako je tržišna cijena veća, država i potrošači ionako nemaju nikakav trošak po tom pitanju. To je budućnost, taj model je prisutan svugdje u svijetu – pojasnio je Pleić ukratko model koji se očekuje i na hrvatskom tržištu.

Zelenu budućnost podržava i FZOEU, što je Blažeković istaknuo nabrojavši natječaje koje provode. Najsvježiji je natječaj za korištenje OIE u obiteljskim kućama vrijedan 11 milijuna kuna za koji interes iz dana u dan raste. U ovoj godini planiraju dodijeliti još 50 milijuna kuna, od toga 11 milijuna kuna za sustave centralnog grijanja, 20 milijuna kuna za fotonaponske elektrane u obiteljskim kućama, 18 milijuna kuna za OPG-ove za fotonaponske elektrane. Svi ti javni pozivi trebali bi biti objavljeni u rujnu, listopadu ove godine – najavio je Blažeković.

Tranzicija prema čistoj energiji potencijal je za industriju i nova radna mjesta
Gledajući sa stajališta investitora, Pleić je komentirao kako Fond uzaludno izlazi s natječajima ako nema tvrtki koje će posao odraditi.
– Ne možete očekivati da poduzetnici ulažu, a ne znaju što država planira u narednim godinama. Mijenjali smo tarifni sustav 2012./2013., išlo se na povećanje solara, uvelo se čak certificiranje tvrtki koje će posao odraditi. A onda se dogodio rez i puno tvrtki je propalo. Nedostaje sigurnosti, koordinacije, jedan sustavni plan. U Njemačkoj je u prvom kvartalu 44% energije došlo iz OIE, oni to rade sa svojom industrijom i imaju jasan plan. Takav pristup omogućava rast industrije, a kada govorimo o solarnoj industriji ona direktno zapošljava 11 milijuna ljudi u svijetu. Ne možemo baš sve proizvoditi, ali pojedine dijelove opreme sigurno možemo – naglasio je Pleić.

Pokrovac je pohvalila inicijativu FZOEU-a, iako ga vidi u drugom ruhu, te i ona posebno naglasila potencijal novih radnih mjesta koji se otvaraju s tranzicijom: 3000 lokalnih zelenih radnih mjesta bi se otvorilo kada bismo solarizirali Hrvatsku. Solari, inače, trenutno čine samo jedan posto ukupnog miksa, dok Slovenija ima dvostruko više solara od Hrvatske, a Grčka čak 50 puta. Hrvatski potencijali su puno veći od jedan posto, ne samo u suncu, stoga Pokrovac smatra da treba krenuti masovnije u tom smjeru.
– Građani imaju veliku štednju, imamo domaća sredstva, a imamo i sredstva iz fondova EU. Zašto ne bismo napravili fond za OIE od 250 milijuna kuna ili zašto ne možemo mapirati krovove zgrada, javnih i lokalnih samouprava? Mislim da se Hrvatska još uvijek nije strateški opredijelila da će koristiti domaće resurse. Ovo je prva Vlada, a mi smo u 2019., koja uopće pozdravlja OIE i govori domaća proizvodnja. Imamo potencijal u geotermalnim izvorima, bioplinu, biomasi, a najviše u sunce i vjetru. Kontinentalni dio Hrvatske pogodan je za biomasu i geotermalne izvore, dok u obalna područja Dalmacije i sjevernog Jadrana povoljnija za ulaganja u vjetroelektrane i solare. Vjetar će do kraja godine zamijeniti prirodni plin kao broj jedan energetski resurs, evo nam prilike da budemo lideri – konstatirala je Pokrovac koja smatra da je najveća prepreka u našim glavama.

Politika si, kaže, dozvoljava ekstremne pozicije pa tako s jedne strane imamo jaki zeleni pokret unutar nevladinog sektora, a s druge veliku tradiciju u fosilnim gorivima.
– Zato nam tranzicija stoji. Puno se lažnih i krivih informacija skupljalo o OIE, no danas postoje jasni pokazatelji da su konkurentniji. A kada govorimo o kombinaciji OIE i plina, nama je za balansiranje elektroenergetske mreže potreban plin, možemo ga kao sektor OIE koristiti. Mi nismo suprotstavljeni s plinom. Štoviše, nudimo nove poslovne modele, imamo poduzetničke zone koje mogu biti energetske, u kojima se mogu razvijati energane i industrija može koristiti svoj domaći izvor – naglasila je direktorica OIEH. Stoga, kako je zaključila, pitanje je samo hoćemo li razviti energetsko poduzetništvo, proizvoditi dijelove opreme i mudro promišljati o budućnosti ili ne.
oie.hr

Europski projekt SOLAR-JET urodio je plodom – prvim pogonom za pretvaranje ugljikova dioksida u gorivo za mlazne avione. No možda niste znali, iza tog projekta stoji čak sto godina stara tehnologija – razvijena za potrebe rata. Urednik me upozorio na članak iz Jutarnjeg lista od 25. lipnja u kojem autor Ivan Fischer prenosi i komentira vijest kako je španjolska tvrtka SUN-to-LIQUID izgradila postrojenje za proizvodnju avionskog goriva (kerozina) – iz sunca, vode i zraka. To će postrojenje, projektirano kao pokusno, proizvoditi dnevno 1000 barela (160 m3) avionskog te još 850 barela (136 m3) drugog goriva Sunčevom snagom od 200 do 300 MW. Prva asocijacija? Fischer. Ali ne novinar Fischer, koji je napisao taj članak, nego kemičar Fischer – no to je duga priča. Priča počinje s time da Njemačka nema svoje izvore nafte i zemnog plina, no ima vrlo bogata nalazišta vrlo kvalitetnog ugljena u Ruhrskoj oblasti (na temelju kojih je i podigla svoju tešku industriju). Stoga je pitanje može li se ugljen pretvoriti u naftu postalo presudno pitanje za njemačke kemičare – i evo kako su ga riješili. Kroz ugljen se može propuhivati zrak. U tom se slučaju dobiva „gradski plin“, ugljikov monoksid, CO. No umjesto zraka (ili kisika) preko užarenog ugljena može se prevoditi i vodena para. U tom se slučaju dobiva „vodeni plin“, plin promjenjiva sastava. Konkretno, ako je temperatura niža od 1200 oC, dobiva se smjesa vodika i ugljikova dioksida, no ako je viša od 1200 oC dobiva se smjesa vodika i ugljikova monoksida. Upravo iz ove posljednje plinske smjese, smjese ugljikova monoksida i vodika, njemački kemičari Franz Fischer i Hans Tropsch uspjeli su 1925. sintetizirati smjesu ugljikovodika, a potom ih odvojiti na frakcije: benzin, plinsko ulje (dizel), parafin te gorivni plin. Smjesu plinova koju su uvodili u svoj reaktor nazvali su sasvim prikladno Synthesegas (plin za sintezu), no Synthesegas nije njihov izum nego je to reaktor u kojem se događa njegova pretvorba u ugljikovodike. Tajna reaktora je pak bila u katalizatoru, nimalo jednostavnoj smjesi spojeva željeza, nikla i kobalta, uz tragove bakrovih, manganovih i torijevih spojeva. O točnom sastavu katalizatora te o uvjetima reakcije (tlak, temperatura) ovisilo je i što će se na kraju dobiti. Iz kubičnog metra plina za sintezu moglo se obično proizvesti 110 – 120 grama korisnih produkata (tipično 62 % benzina, 26 % dizela, 2 % parafina te 10 % gorivnog plina). Ti su tekući produkti postali i te kako važni Njemačkoj na kraju Drugoga svjetskog rata nakon gubitka izvora nafte u Rumunjskoj. Zbog tog bi gubitka cijeli ratni stroj stao – da se gorivo za tenkove i avione već nije proizvodilo iz ugljena. I tako dolazimo do današnjeg doba. Proizvoditi gorivo (ugljikovodike) iz ugljena nema smisla, ni u smislu ekonomije ni u smislu ekologije. No to ne znači da nema smisla ni postupak dvojice njemačkih kemičara. Zahvaljujući Fischer-Tropschovom postupku gorivo se može proizvesti praktički iz svega. Svaki se ugljen može pretvoriti u plin za sintezu, pa bio to drveni ugljen (dobiven karbonizacijom drva) ili ugljen dobiven karbonizacijom gradskog otpada. No ne samo iz ugljena. Proizvodnja plina za sintezu tvrtke SUN-to-LIQUID, o kojoj je u ovom članku riječ, temelji se na njegovoj izravnoj sintezi iz smjese ugljikova dioksida i vodene pare žarenjem u Sunčevoj peći. Trik je (opet) u katalizatoru, cerijevom dioksidu (CeO2), koji pri nižoj temperaturi (1000 oC) preuzima kisik iz plinske smjese da bi ga pri višoj (1500 oC) otpustio i tako se regenerirao. Riječ je o tehnologiji razvijenoj u okviru europskog znanstvenog projekta SOLAR-JET. U posao su se uključili i Nijemci, pioniri tehnologije pretvaranja smjese CO i H2 u ugljikovodike. Koordinator projekta je naime neprofitna udruga Bauhaus Luftfahrt, iza koje stoje tvrtke Airbus, proizvođači zrakoplovnih motora MTU, no i bavarsko Ministarstvo gospodarstva i tehnologije, uz mnoge druge suradne tvrke s njemačke i španjolske strane (proizvođač solarnih elektrana Abengoa) no i iz drugih europskih zemalja (Švicarske i Nizozemske). Kemija sve može, no može li i kemijska tehnologija? To govorim zato što tehnolog ne treba misliti samo o tome je li kemijski proces moguć, nego i je li isplativ. Kao hladan tuš djeluje podatak da se postupkom tvrtke SUN-to-LIQUID samo 10 % Sunčeve energije pretvara u energiju goriva, iako se može računati i na 20 % u većem pogonu. No opet, ne treba zaboraviti da je izvorni Fischer-Tropschov postupak pretvarao oko 50 % plina za sintezu u ugljikovodike, te da je trebalo utrošiti dosta energije za uplinjavanje ugljena. Stoga će na to hoće li ili neće zaživjeti postupak za pretvaranje ugljikova dioksida Sunčevom eneregijom u gorivo za zrakoplove utjecati mnogo toga, a prije svega koliko ćemo biti spremni platiti za energetiku bez emisije CO2 – baš kao što je Njemačka na kraju rata bila spremna platiti svaku cijenu za gorivo dobiveno iz ruhrskog ugljena.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je doktor prirodnih znanosti iz područja kemije, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju. Do umirovljenja radio je u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI) baveći se bioanorganskom i teorijskom (računalnom) kemijom. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti surađujući u mnogim časopisima i revijama (Priroda, ABC tehnike, Čovjek i svemir, Modra lasta, Smib, Fokus). Napisao je više od dvije tisuće znanstveno-popularnih članaka, 13 znanstveno-popularnih knjiga te u koautorstvu dva sveučilišna udžbenika iz područja dizajniranja lijekova. Sada piše za mrežne stranice Zg-magazina te za časopis Čovjek i svemir te, naravno, za BUG online. U časopisu Kemija u industriji je stalni komentator te urednik rubrike „Kemija u nastavi“. Godine 2003. dodijeljena mu je Državna godišnja nagrada za promidžbu i popularizaciju znanosti.
www.bug.hr

Kompanija Siemens Gamesa pustila je u rad prvi sistem za elektrotermalno skladištenje energije u svijetu koji omogućava skladištenje velikih količina energije uz niske troškove kao i razdvajanje proizvodnje i korištenja električne energije. Ova inovativna tehnologija skladištenja je ključna za slijedeći korak u energetskoj tranziciji, navodi se u priopćenju kompanije sa sjedištem u Španjolskoj koja proizvodi vjetroturbine i pruža usluge u području energije vjetra. Pilot postrojenje kompanije Siemens Gamesa, koje je svečano otvoreno 12. lipnja u njemačkom gradu Hamburgu, sadrži oko 1.000 tona vulkanskog kamenja koje služi kao medijum za elektrotermalno skladištenje energije koja se povlači iz elektroenergetske mreže, na temperaturi od 750°C. Uz pomoć parne turbine, uskladištena toplinska energija se u vrijeme povećane potražnje ponovo pretvara u električnu energiju. Pilot postrojenje može da skladišti do 130 MWh toplinske energije tijekom jedne nedjelje, ali Siemens Gamesa planira da ovu tehnologiju koristi u komercijalnim projektima i poveća skladišni kapacitet i snagu. Cilj je da se u bliskoj budućnosti dostigne kapacitet skladištenja od nekoliko gigavat sati (GWh). Jedan GWh je količina energije koja je jednaka dnevnoj potrošnji električne energije oko 50.000 domaćinstva, napominje se u priopćenju. Nova tehnologija će povećati upotrebu OIE i dodatno podržati energetsku tranziciju. Ova tehnologija, koja višestruko smanjuje troškove skladištenja većih količina energije u odnosu na cijenu skladištenja u baterijama, predstavlja bitan element za daljnje povećanje korištenja obnovljivih izvora energije (OIE) i uspjeh energetske tranzicije, kaže Markus Tacke, izvršni direktor kompanije Siemens Gamesa. Ova inovativna tehnologija također omogućava da se konvencionalne elektrane koje su van pogona pretvore u zelena skladišta energije, navodi se na stranici kompanije Siemens Gamesa. Njemačka elektroenergetska kompanija Hamburg Energie je jedan od partnera na ovom projektu i odgovorna je za plasiranje uskladištene energije na tržište električne energije. Projekt financira njemačko savezno ministarstvo za privredu i energetiku, navodi se u priopćenju. Siemens Gamesa je nastala spajanjem njemačkog Siemens Wind Power i španjolske kompanije Gamesa 2017. godine.
balkangreenenergynews.com