Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović ponovno je pokazao svoj karakterističan, oštar i neuvijen stil komentirajući aktualna zbivanja na Bliskom istoku. Na svečanoj prisezi ročnih vojnika u Slunju, 20. ožujka 2026., izjavio je sljedeće o Iranu i posljedicama sukoba:

"Oni (Iran) su prije mjesec dana kontrolirali 7 posto svjetske nafte. Sada kontroliraju 23 posto. Njih se u strateškom smislu dovelo u poziciju da su važniji nego što su bili."

Ovom kratkom, ali vrlo upečatljivom rečenicom Milanović je sažeo svoju analizu trenutačne situacije: umjesto da je oslabljen, Iran je prema njegovom viđenju, ratnim zbivanjima i američko-izraelskim potezima zapravo doveden u daleko povoljniji strateški položaj. Predsjednik sugerira da je pokušaj slamanja iranskog utjecaja proizveo suprotan efekt jer Teheran je postao još važniji igrač na globalnom energetskom tržištu.

Milanović nije krio kritiku prema onima koji su, po njegovom mišljenju, loše procijenili situaciju:
* Američko-izraelski plan nazvao je naivnim i loše planiranim.
* Istaknuo je da su Iranci "smrtno ozbiljni" u svom otporu i da se s takvim protivnikom nije računalo na brz i lagan uspjeh.
* Posebno je upozorio na ekonomske posljedice po Europu i Hrvatsku: cijene energenata će rasti, a račun će kao i obično platiti europski potrošači, a ne oni koji su sukob eskalirali.

Ova izjava savršeno se uklapa u Milanovićev dosadašnji javni profil kroz kombinaciju geopolitičkog realizma, skepse prema zapadnim intervencijama i direktnog, ponekad provokativnog načina komunikacije. Dok jedni njegove riječi tumače kao realnu procjenu snaga na terenu, drugi ih vide kao nepotrebno otežavanje položaja saveznika ili čak indirektno opravdavanje iranskog ponašanja.

Bilo kako bilo, brojka koju je iznio te skok s 7% na 23% kontrole svjetske nafte u samo mjesec dana ostavlja snažan dojam i sigurno će još danima odjekivati u hrvatskim i regionalnim medijima. U vremenu kad se cijene goriva već penju, Milanovićeva poruka je jasna: ovaj rat nije donio samo vojne, nego i goleme energetske i gospodarske posljedice, a one će osjetiti svi, pa tako i mi u Hrvatskoj.

KAKO JE IRAN PREUZEO KONTROLU 23% SVJETSKE NAFTE?

Izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića od 20. ožujka 2026. da Iran sada kontrolira 23 % svjetske nafte, naspram 7 % prije mjesec dana nije doslovno o porastu iranske proizvodnje ili rezervama nafte, već o strateškoj i stvarnoj fizičkoj kontroli nad ključnim tokovima globalne nafte u uvjetima rata.

Evo kako se ta brojka tumači u kontekstu sukoba koji je eskalirao krajem veljače 2026.:

Hormuški tjesnac kao poluga moći
Prije rata kroz Hormuški tjesnac prolazilo je oko 20–21 % svjetske nafte i značajan dio ukapljenog plina (LNG). To je najvažnije svjetsko "naftno grlo" odnosno uski morski prolaz između Irana i Omana. Iran ga je fizički zatvorio ili drastično ograničio nakon početka američko-izraelskih udara (krajem veljače 2026.). Teheran je proglasio "puni nadzor" nad tjesnacem i provodi selektivne napade na brodove, tražeći dozvole za prolaz ili jednostavno blokira prolaz brodova.

Kolaps prometa iz zaljevskih zemalja
Saudijska Arabija, UAE, Irak, Kuvajt i Katar, koji zajedno stoje za oko **20–22 % svjetske proizvodnje / izvoza nafte, gotovo su potpuno zaustavili izvoz nafte kroz tjesnac. Tankeri stoje usidreni, neke zemlje pokušavaju alternativne (mnogo skuplje i ograničene) rute preko Crvenog mora, ali ukupni izvoz iz regije pao je za 60 % ili više. Time je efektivno iz igre izbačeno oko 15–20 % globalne ponude nafte.

Iran je jedini koji još u značajnoj mjeri izvozi kroz tjesnac
Iran je uspio zadržati (ili čak povećati) vlastiti izvoz nafte kroz Hormuz i to prema nekim izvješćima oko 1–1,2 milijuna barela dnevno, što je blizu i čak iznad predratne razine. Dok su saudijski, emiratovski i irački tankeri blokirani ili preusmjereni, iranski tankeri prolaze jer Iran kontrolira Hormuški prolaz. Time je Iran postao dominantni (gotovo jedini) igrač na tom ključnom morskom pravcu.

Matematika 7 % → 23 %
* Prije rata: Iran je proizvodio/izvozio oko 4 % svjetske nafte, a kroz Hormuz je prolazilo ~20–21 % nafte. Ukupna "iranska sfera utjecaja" bila je mala.
* Sada: ~20 % svjetske nafte koje su išle kroz Hormuz je paralizirano → ostaje samo iranski protok.
* Iran + "ono što je ostalo od 20 %" koje on dopušta / kontrolira = efektivna kontrola nad ~23 % globalne ponude / tranzita nafte prema Milanovićevoj procjeni.
* To nije da Iran proizvodi 23 % nafte, nego da kontrolira pristup i prolaz za oko 23 % svjetske nafte u trenutnim ratnim uvjetima.

Zašto je to strateški ogroman dobitak za Iran
Umjesto da bude izoliran, Teheran je postao nezaobilazan faktor u globalnoj energetskoj sigurnosti. Svaka eskalacija ili pregovori sada moraju ići preko Irana. Cijene nafte su skočile na preko 100–110 USD po barelu, a Europa i Azija osjećaju najveći ekonomski udar. Milanovićeva poanta je jasna: pokušaj brzog sloma Irana doveo je do suprotnog odnosno Iran je postao energetski kralj u krizi.

Iran nije "osvojio" 23 % nafte u klasičnom smislu. Preuzeo je kontrolu nad ključnom arterijom dok su svi ostali izvoznici iz regije paralizirani. U ratu, tko drži Hormuz drži svjetsku cijenu i opskrbu naftom u šaci. Zato Milanović kaže: "Njih (Iran) su doveli u poziciju da su važniji nego što su bili."

GLOBALNA BORBA PETRODOLARA I PETROYUANA NA BLISKOM ISTOKU

Sukob koji je izbio krajem veljače 2026. između SAD-a, Izraela i Irana nije samo vojni ili nuklearni već je on istovremeno i najveći izazov petrodolarskom sustavu od njegovog nastanka 1974. godine. U središtu te borbe nalazi se pitanje: u kojoj će se valuti globalno trgovati naftom u američkom dolaru (petrodolar) ili u kineskom juanu (petroyuan)?

Petrodolar je temelj američke hegemonije
Još od Nixona i Kissingera, SAD su sklopile neformalni, ali čvrsti dogovor sa Saudijskom Arabijom: nafta se prodaje isključivo u dolarima, a Saudijci svoje ogromne prihode reinvestiraju u američke obveznice i oružje. To je stvorilo stalnu globalnu potražnju za dolarom, omogućilo SAD-u da financira ogromne deficite i vojnu moć bez trenutne inflacijske kazne. Kroz Hormuški tjesnac prolazi oko 20–21 % svjetske nafte i to većina u dolarima. Svaki pokušaj izlaska iz tog sustava (Irak 2000. u eurima, Libija s zlatnim dinarom) završio je intervencijom ili sankcijama.

Petroyuan je kineski protunapad
Kina, najveći svjetski uvoznik nafte, godinama gradi alternativu. Od 2018. postoji šangajska burza nafte u juanima, podržana zlatom i digitalnim juanom (e-CNY). Iran, Rusija i Venezuela već godinama većinu svoje nafte prodaju Kini upravo u juanima dok preko 90 % iranskog izvoza (oko 1,4 milijuna barela dnevno u 2025.) ide u Kinu, često plaćeno u renminbiju preko alternativnih kanala izvan američkog SWIFT-a. Kina je potaknula i Saudijsku Arabiju i UAE da prihvate juan u bilateralnim poslovima, a projekt mBridge (CBDC mreža više centralnih banaka) omogućuje instant poravnanje bez dolara.

Rat 2026. kao prekretnica
Nakon američko-izraelskih udara na Iran (operacija Epic Fury, 28. veljače 2026.), Teheran je zatvorio Hormuški tjesnac i uveo je novo pravilo: tankeri smiju proći samo ako se nafta na brodu trguje u kineskim juanima, a ne u dolarima. To je asimetrični ekonomski udar jer Iran ne mora pobijediti vojno; dovoljno je da paralizira 20 % globalne ponude nafte i prisili svijet da bira valutu. Saudijska Arabija i UAE, suočeni s raketama i blokadom izvoza, počeli su tiho pregovarati o alternativnim rutama i valutama. Neki izvori već govore o prelasku na mBridge i juan za dio poslova s Kinom. Cijena nafte skočila je preko 100–110 USD, a juan je ojačao na najviše razine u mjesecima.

Što to znači za svijet?
* Za SAD: Ako se petrodolarski monopol oslabi, dolar gubi status rezervne valute brže nego što se očekivalo. Manje kupaca za trezorske obveznice → više kamata → veći pritisak na inflaciju i deficit.
* Za Kinu: Petroyuan postaje realnost. Kina više ne mora gomilati dolare da bi kupovala naftu jer može plaćati vlastitom valutom i time jačati globalni utjecaj.
* Za Bliski istok: Zaljevske monarhije (Saudijska Arabija, UAE) više ne mogu slijepo računati na američki kišobran. Rat ih tjera na diversifikaciju i to prema Kini, Rusiji, pa čak i digitalnim valutama.
* Za Europu i Hrvatsku: Skup plin i nafta, inflacija, recesijski pritisak uzrokuju veće račune koji plaćaju građani, a ne stratezi u Washingtonu.

Ova borba nije samo o nafti već je ona o tome tko će u 21. stoljeću kontrolirati globalni novac i energiju. Iran je, paradoksalno, svojim otporom i kontrolom Hormuza učinio više za petroyuan nego godine kineske diplomacije. Ako se trend nastavi, 2026. bi mogla biti godina kada petrodolar počne gubiti tron, a petroyuan postane nova realnost Bliskog istoka i svijeta.

ŠTO AKO IRAN PORAZI SAD NA BLISKOM ISTOKU?

Iako je vjerojatnost potpune iranske “pobjede” u klasičnom vojnom smislu i dalje niska (SAD i Izrael imaju ogromnu tehnološku i zračnu prednost), hipotetski scenarij u kojem Iran uspije nametnuti svoju volju, odbije američko-izraelske udare, zadrži kontrolu nad Hormuškim tjesnacem i prisili Washington na strateško povlačenje bi predstavljao geopolitički potres usporediv s padom Berlinskog zida.

Evo realne procjene što bi se dogodilo korak po korak.

Vojni i taktički ishod
Iran bi zadržao fizičku kontrolu nad Hormuškim tjesnacem (20–21 % svjetske nafte). Čak i uz teške gubitke u raketama i dronovima, asimetrični rat (miniranje, raketni napadi, proxy snage) pokazao bi se uspješnijim od očekivanog.

Hezbollah, Hutiji i iračke milicije bi ostale netaknute ili ojačane → “Osovina otpora” bi postala stvarna vojna mreža od Libanona do Jemena.

SAD bi se našle u situaciji sličnoj Vijetnamu ili Afganistanu 2021.: ogromna ulaganja (stotine milijardi dolara), tisuće žrtava, a na kraju samo strateški poraz. Pentagon bi bio prisiljen na “restrukturiranje prisutnosti” u Zaljevu.

Geopolitički zemljotres
Kraj američkog “kišobrana” nad Zaljevom: Saudijska Arabija, UAE i Katar više ne bi vjerovali u američku zaštitu. Počeli bi masovno diverzificirati: kineski investicijski fondovi, rusko oružje, čak i ograničena nuklearna suradnja s Pakistanom.

Iranski “pobjednički narativ”: Teheran bi postao regionalni hegemon. Sirija, Irak i Libanon bi u potpunosti ušli u iransku orbitu. Turska bi morala birati stranu (vjerojatno pragmatičnu neutralnost ili tihu suradnju s Iranom protiv Kurda).

Izrael u strateškoj izolaciji: Bez američke dominacije u regiji, Izrael bi se suočio s egzistencijalnom prijetnjom kroz moguću novu intifadu, Hezbollah s tisućama preciznih raketa i nuklearna sjena Irana (čak i ako Teheran ne napravi bombu odmah, prag bi bio prebačen).

Energetska i ekonomska revolucija
Cijena nafte bi se stabilizirala iznad 120–150 USD/barel na dulji rok. Europa bi ušla u duboku stagflaciju (inflacija + recesija).

Kraj petrodolara: Iran bi službeno proglasio da tankeri kroz Hormuz prolaze samo uz plaćanje u juanima ili zlatu. Kina bi to iskoristila za finalni udar: Saudijci i Emirati bi prešli na petroyuan u najmanje 40–50 % izvoza unutar 12–18 mjeseci. Dolar bi izgubio 10–15 % vrijednosti prema košarici valuta, američke kamatne stope bi eksplodirale, a Wall Street bi doživio “petrodolarski šok” gori od 1973.

Rusija i Kina bi ponudile alternativne rute (sjeverni morski put, kinesko-pakistanski koridor) i time dodatno oslabile zapadnu energetsku sigurnost.

Posljedice za Europu i Hrvatsku
Računi za struju i gorivo bi porasli za 30–50 % u odnosu na danas. Njemačka kemijska industrija bi masovno zatvarala pogone, Francuska bi morala produžiti rad nuklearki na 70+ godina.

Hrvatska bi osjetila udar preko turizma (manje Nijemaca i Talijana), rasta cijena hrane i energije te mogućeg pada kune/eura. Vlada bi bila prisiljena na hitne mjere štednje ili novo zaduživanje.

Migracijski valovi iz Bliskog istoka i Afrike bi se intenzivirali zbog novog kaosa.

Globalni poredak 2030.
Svijet bi ubrzano postao multipolarni s tri pola:
* Kina + Rusija + Iran (Energetski i vojni blok)
* SAD + Velika Britanija + dijelovi Europe (slabljeni)
* Indija kao “swing player” koji bi se pokušao izvući na obje strane.

Ujedinjeni narodi i SWIFT bi izgubili relevantnost; pojavile bi se paralelne financijske infrastrukture (mBridge, CIPS, BRICS Pay).

Kolika je vjerojatnost?
U ovom trenutku (20. ožujka 2026.) vjerojatnost je manja od 15 % za potpuni iranski poraz SAD-a. Ali čak i “djelomična pobjeda” (Iran preživi, zadrži Hormuz i nastavi izvoz) bila bi dovoljna da pokrene lančanu reakciju koju smo opisali. Zato je Milanovićeva izjava o “23 % svjetske nafte” toliko važna: on nije samo komentirao rat već je upozorio da se već događa pomak koji bi mogao promijeniti svijet.

Iran ne mora “pobijediti” u klasičnom smislu. Dovoljno je da ne izgubi. A ako Washington i Tel Aviv nastave s eskalacijom bez jasnog plana B, upravo taj scenarij “pobjeda porazom” postaje sve realniji. I onda više neće biti važno tko je započeo rat. Važno će biti samo tko je na kraju kontrolirao naftu, novac i priču.

Da li je SAD možda slučajno aktivirao scenarij uništenja petrodolara koji se pripremao desetljećima u iranskoj, kineskoj i ruskoj kuhinji?