Bilo je to u veljači 2024. kada je Europska komisija, pod vodstvom Ursule von der Leyen, prvi put javno izrekla brojku koja je zvučala gotovo nestvarno ambiciozno: 90 % manje emisija stakleničkih plinova do 2040. u odnosu na razinu iz 1990. godine. Europa, kontinent koji je industrijskom revolucijom započeo eru fosilnih goriva, sada je namjeravala zakoračiti u posljednju fazu prije potpune klimatske neutralnosti 2050. Taj cilj nije nastao iz hira već se temelji na službenim izvorima Europske komisije, njezinu impact assessmentu iz 2024./2025., preporukama Europskog znanstvenog savjetodavnog odbora za klimatske promjene (ESABCC) koji je savjetovao raspon 90–95 %, te Political Guidelines predsjednice Komisije za mandat 2024.–2029.

Godine su prolazile u pregovorima. Industrijski lobiji upozoravali su na troškove, Poljska, Mađarska i druge zemlje tražile su fleksibilnost, a aktivisti su zahtijevali još više. No u prosincu 2025., samo mjesec dana nakon COP30, dogovor je pao. Komisija je 9. prosinca 2025. objavila politički dogovor s Parlamentom i Vijećem, a konačno usvajanje stiglo je 5. ožujka 2026. kada je Vijeće EU formalno odobrilo amandman na Europski klimatski zakon. Cilj je sada pravno obvezujući: neto smanjenje emisija za 90 % do 2040., od čega barem 85 % mora biti ostvareno domaćim mjerama unutar EU-a, a najviše 5 % smije doći iz visokokvalitetnih međunarodnih ugljičnih kredita (od 2036. nadalje). Taj pragmatični kompromis, koji uključuje odgodu ETS2 za godinu dana i veću ulogu trajnog uklanjanja ugljika, povezuje već postojeći cilj od 55 % smanjenja do 2030. (paket „Fit for 55“) s vizijom net-zero do 2050.

Ursula von der Leyen stala je tada pred mikrofone i jasno poručila:
„Danas EU pokazuje svoju snažnu predanost klimatskom djelovanju i Pariškom sporazumu. Mjesec dana nakon COP30 pretvorili smo riječi u djela s pravno obvezujućim ciljem smanjenja emisija od 90 % do 2040. Imamo jasan smjer prema klimatskoj neutralnosti. I pragmatičan, fleksibilan plan koji čini čistu tranziciju konkurentnijom.“

Dodala je: „Ovo je pragmatičan i ambiciozan dogovor koji donosi brzinu, predvidljivost i fleksibilnost. Prije svega pokazuje da klima, konkurentnost i neovisnost idu ruku pod ruku…“

Povjerenik za klimu Wopke Hoekstra sažeo je ekonomsku i geopolitičku logiku:
„EU to radi jer ima smisla i to s ekonomskog, sigurnosnog i geopolitičkog stajališta dok će ostati na kursu klimatske akcije.“

A ciparska ministrica poljoprivrede, ruralnog razvoja i okoliša Maria Panayiotou, govoreći u ime Vijeća 5. ožujka 2026., naglasila je inkluzivnost:
„Europska unija ostaje predana globalnoj borbi protiv klimatskih promjena, istovremeno štiteći našu konkurentnost i osiguravajući da nitko ne bude ostavljen iza. Današnje usvajanje prekretničkog 2040. klimatskog cilja dat će industriji, građanima i ulagačima potrebno uvjerenje za čistu tranziciju u sljedećem desetljeću.“

Danas taj 90-postotni cilj stoji kao svjetionik. Ne samo da povezuje znanstvene preporuke, službene procjene i političke kompromise, već šalje poruku cijelom svijetu: Europa ne odustaje. U eri gdje se klimatske promjene više ne mogu ignorirati, ovaj most izgrađen na znanosti, pregovorima i pragmatičnoj ambiciji postaje putokaz. Hoće li Europa stići na drugu stranu? Ovisi o tome hoće li se danas, sutra i svakog sljedećeg dana pretvarati riječi u djela. Baš kao što je Ursula von der Leyen obećala.

REALNOST SMANJIVANJA EMISIJA CO2 ZA 90% U EUROPI?

Europa je 5. ožujka 2026. zakonski zapečatila ambiciozan cilj: neto smanjenje emisija stakleničkih plinova za 90 % do 2040. godine u odnosu na razinu iz 1990. Od toga barem 85 % mora biti ostvareno domaćim mjerama unutar EU-a, a do 5 % može doći iz visokokvalitetnih međunarodnih ugljičnih kredita. No koliko je taj cilj realan u svijetu realnih brojki, tehnoloških ograničenja i geopolitičkih pritisaka?

Trenutna stvarnost pokazuje solidan napredak, ali i ogroman jaz koji tek treba premostiti. Prema najnovijim podacima Europske agencije za okoliš (EEA) iz 2025., EU je do 2024. smanjila neto emisije za približno 37 % u odnosu na 1990. godinu i to uz istodobni rast BDP-a od preko 70 %. Samo u 2024. emisije su pale za dodatnih 2,5 %. S postojećim i planiranim mjerama EU je na putu da do 2030. dosegne oko 54 % smanjenja što je vrlo blizu zakonskog cilja od 55 %. Međutim, projekcije za 2040. su daleko manje optimistične: s trenutačnim politikama emisije bi se smanjile tek za oko 54–62 % do 2040., što znači da je potrebno dvostruko ubrzanje u sljedećih 16 godina.

Europska komisija i Europski znanstveni savjetodavni odbor za klimatske promjene (ESABCC) tvrde da je cilj tehnički izvediv. Njihova procjena utjecaja (impact assessment) i modeliranja pokazuju da se 90 % može postići masovnom elektrifikacijom, rastom obnovljivih izvora na 60–70 % u elektroenergetskom sektoru do 2040., širokom primjenom CCS-a (hvatanja i skladištenja CO₂) te dekarbonizacijom teško smanjivih sektora poput industrije i transporta. „Komisijina procjena utjecaja pokazuje u principu tehničku izvedivost postizanja 90-postotnog smanjenja emisija do 2040.“, navodi se u analizi think-tanka Bruegel.

No kritičari upozoravaju da realnost nije tako jednostavna. Njemačka gospodarska komora (DIHK) i Udruženje komunalnih poduzeća (VKU) u veljači 2026. oštro su upozorili: „Predložena putanja za 2040. teško je ostvariva pod sadašnjim uvjetima. Nedostaju ključne pretpostavke i to tehnološke, infrastrukturne i ekonomske.“ Slična upozorenja stižu i iz industrije: troškovi, sigurnost opskrbe energijom i globalna konkurentnost stavljaju pod znak pitanja hoće li Europa uspjeti bez ugrožavanja radnih mjesta i rasta.

Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, na dan političkog dogovora u prosincu 2025. branila je cilj upravo pragmatičnošću:

„Danas EU pokazuje svoju snažnu predanost klimatskom djelovanju i Pariškom sporazumu. Mjesec dana nakon COP30 pretvorili smo riječi u djela kao pravno obvezujućim ciljem smanjenja emisija od 90 % do 2040. Imamo jasan smjer prema klimatskoj neutralnosti. I pragmatičan, fleksibilan plan koji čini čistu tranziciju konkurentnijom.“

Sličan ton ima i bivši povjerenik za klimu Wopke Hoekstra: „EU to radi jer ima smisla s ekonomskog, sigurnosnog i geopolitičkog stajališta te će ostati na kursu klimatske akcije.“

Ipak, znanstveni savjetnici ESABCC-a upozoravaju na opasnosti fleksibilnosti (međunarodni krediti i revizije cilja): oni inzistiraju da se 90–95 % mora ostvariti domaćim redukcijama, jer kupnja kredita „može odvratiti sredstva od nužne transformacije europske ekonomije“ i riskirati da se stvarne emisije samo prebace drugdje.

Danas, u travnju 2026., europski 90-postotni cilj stoji kao most između sadašnjosti i 2050. je most koji je znanstveno utemeljen, politički kompromisan i ekonomski rizičan. Napredak do 2030. daje nadu, ali sljedećih desetljeće zahtijevat će brzinu, investicije u stotinama milijardi eura godišnje i političku volju da se ne popusti pred svakim otporom. Hoće li Europa stići na drugu stranu? Ovisi o tome hoće li se riječi, baš kao što je von der Leyen obećala, svakodnevno pretvarati u djela. Realnost pokazuje da je cilj ambiciozan, ali ne i nemoguć isključivo pod uvjetom da Europa nastavi ubrzavati tamo gdje danas najviše zaostaje.

TKO ĆE I KAKO FINANCIRATI ENERGETSKU TRANZICIJU?

Kada je Europska unija 5. ožujka 2026. zakonski zapečatila cilj od 90 % neto smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2040. u odnosu na 1990., pitanje koje je visjelo u zraku nije bilo samo „kako“, nego prije svega tko će to platiti. Jer riječ je o stotinama milijardi eura godišnje i to novcu koji mora teći iz javnih i privatnih izvora kako bi se Europa pretvorila u klimatski neutralan, konkurentan i energetski neovisan kontinent do 2050.

Prema procjenama Europske komisije, potrebno je 660 milijardi eura godišnje između 2026. i 2030., a zatim 695 milijardi eura godišnje od 2031. do 2040. samo za energetski sektor. To je gotovo trostruko više od prosjeka od 240 milijardi eura godišnje koliko se ulagalo između 2011. i 2021. Ukupni jaz u financiranju za Green Deal do 2030. procjenjuje se na dodatnih oko 620 milijardi eura godišnje. Javni proračuni, ni europski ni nacionalni, ne mogu sami pokriti taj iznos. Zato je strategija jasna: javni novac ne smije biti glavni izvor, nego strateška poluga za mobilizaciju privatnog kapitala. Omjer privatnog i javnog ulaganja kreće se između 2:1 i 5:1 što znači da će 66 do 83 % novca morati doći iz privatnog sektora.

Kako to funkcionira u praksi? Javna sredstva dolaze iz više izvora: prihodi od sustava trgovanja emisijama (ETS), fondovi poput InvestEU, Innovation Funda, Just Transition Funda i Europske investicijske banke (EIB), koja planira preko 75 milijardi eura financiranja u samo tri godine. Nacionalni proračuni i EU proračun služe za de-risking kroz jamstva, subvencije i porezne olakšice koje čine zelene projekte atraktivnima za banke, mirovinske fondove i investitore. Komisija je osnovala Energy Transition Investment Council kako bi uskladila politike i potrebe ulagača, a najavljeni su i strateški fondovi za equity ulaganja u operatore mreža te podrška za male operatore preko lokalnih banaka.

Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, jasno je poručila da tranzicija nije samo ekološka, nego i ekonomska prilika koja zahtijeva revolucionarni pristup ulaganjima. U ožujku 2026. predložila je ETS Investment Booster koji je fond od 30 milijardi eura financiran iz 400 milijuna dozvola za emisije i to upravo da pomogne industriji u dekarbonizaciji: „Danas smo se dogovorili razviti ovo zajedno s državama članicama i dionicima. Napokon, riječ je i o ulaganjima u čiste tehnologije i dekarbonizaciju. Zato predlažem ETS Investment Booster. Imat će proračun od 30 milijardi eura, financiran iz 400 milijuna ETS dozvola, a cilj je financirati projekte dekarbonizacije.“

Wopke Hoekstra, povjerenik za klimu, net-zero i čisti rast, naglašava ulogu privatnog sektora i pragmatičnost: „Ako investirate u dekarbonizaciju u Europi, mi možemo pomoći. Nastavljamo s radikalnim pojednostavljenjem i, u nekim slučajevima, deregulacijom.“ On ističe da ETS, unatoč kritikama, već pokreće ulaganja i da dizajn sustava omogućuje tvrtkama da zarade na zelenoj tranziciji umjesto da samo plaćaju kazne.

Naravno, izazovi su ogromni. Kritičari upozoravaju da bez jasnih signala tržištu i stabilnih pravila privatni kapital neće teći dovoljno brzo. No Komisija vjeruje da upravo 2040. cilj, uz paket „Clean Industrial Deal“ i Affordable Energy Action Plan, daje potrebnu predvidljivost ulagačima. Javni novac služi kao katalizator: de-risking projekata, podrška inovativnim tehnologijama (kao što su dugotrajno skladištenje energije, plutajući vjetar ili mali modularni reaktori) i jačanje energetske učinkovitosti preko InvestEU garancija.

U konačnici, tko plaća energetsku tranziciju? Svi mi ali najviše privatni sektor, uz pametno usmjeravanje javnog novca. Europa ne želi samo smanjiti emisije; želi postati globalni lider u čistim tehnologijama, stvoriti radna mjesta i smanjiti ovisnost o uvozu fosilnih goriva. Kao što je von der Leyen više puta ponovila, tranzicija nije trošak već je ona ulaganje u budućnost u kojoj klima, konkurentnost i neovisnost idu ruku pod ruku.

Pitanje je samo hoće li Europa uspjeti pretvoriti tu viziju u stvarnost prije nego što se most između ambicije i realnosti uruši pod teretom nedostatka kapitala? Do sada, poruka iz Bruxellesa glasi: da hoće i to uz privatni kapital i pametnu javnu polugu.

EUROPSKA ENERGETSKA NEOVISNOST NEMA CIJENU

Bilo je proljeće 2022. kada je ruska agresija na Ukrajinu Europu gurnula u najgoru energetsku krizu u desetljećima. Plin iz Rusije činio je 45 % uvoza, a cijene su divljale. Umjesto panike, Bruxelles je odgovorio strateškim udarcem: planom REPowerEU odnosno dokumentom koji je eksplicitno povezao kraj ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima s ubrzanjem zelene tranzicije. Jer energetska neovisnost, kako će kasnije ponoviti ključni akteri, nema cijenu.

Pet godina kasnije, u travnju 2026., rezultati su vidljivi. Uvoz ruskog plina pao je s 45 % na samo 12–13 %, uvoz ugljena je zabranjen, a ruske nafte tek 2 %. Europa je diversificirala dobavljače, ali pravi spas donijela je masovna izgradnja obnovljivih izvora energije (OIE) sunca, vjetra, biomase i hidroenergije. Prema podacima Europske komisije, OIE su 2025. premašili fosilna goriva u proizvodnji električne energije u EU-u, a njihov udio u ukupnoj potrošnji energije popeo se na preko 25 %. To nije samo ekološki uspjeh već je to geopolitički europski trijumf. Svaki novi vjetropark ili solarni park smanjuje uvoz plina i istodobno smanjuje emisije CO₂.

Upravo tu se spajaju tri ključne nit: smanjenje emisija, izgradnja OIE i energetska neovisnost. Cilj od 90 % neto smanjenja stakleničkih plinova do 2040. (u odnosu na 1990.) nije samo klimatski imperativ već je on i jamstvo sigurnosti opskrbe. Službena procjena Komisije iz 2025. jasno kaže da taj cilj „daje sigurnost ulagačima i poduzećima te pokreće čistu tranziciju, industrijsku konkurentnost, energetsku sigurnost i neovisnost“. REPowerEU je već podigao cilj udjela OIE do 2030. na 45 %, a 2040. cilj osigurava da domaća čista energija postane kičma europskog energetskog sustava.

Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, to je jasno artikulirala u prosincu 2025., nakon što je postignut dogovor o potpunom gašenju ruskog plina:
„Ovo je zora novog doba i to doba pune energetske neovisnosti Europe od Rusije.“

U svom govoru o stanju Unije 2025. nazvala je to „Europe’s independence moment“ ili trenutkom neovisnosti Europe. Naglasila je da „domaća čista tehnologija“ donosi niže cijene struje, veću sigurnost i konkurentnost: „Znamo što spušta cijene električne energije: domaće proizvedena čista tehnologija.“

Wopke Hoekstra, povjerenik za klimu, net-zero i čisti rast, ide korak dalje i povezuje sve tri dimenzije u jednu poruku:
„Dekarbonizacija nije samo o klimi već je ona o konkurentnosti i neovisnosti. Ako želite biti neovisni i ako želite ono što je najbolje za vaš novčanik, morate ubrzati tranziciju na čiste izvore energije, uključujući obnovljive i nuklearne.“

Dodao je da je dekarbonizacija „o klimi, konkurentnosti i neovisnosti“ te da nas je kriza 2022. naučila da ovisnost o fosilnim gorivima iz nepouzdanih izvora košta više nego sama tranzicija.

Danas, u travnju 2026., Europa stoji na raskrižju koje više nije samo klimatsko već je ono i strateško. Svaka nova gigavatna vjetroelektrana ili solarni park istodobno smanjuje emisije CO₂, jača domaću proizvodnju energije i čini kontinent otpornijim na ucjene izvana. Energetska neovisnost zaista nema cijenu jer ona se plaća investicijama u OIE danas kako bi se sutra izbjegle milijarde eura gubitaka i geopolitičke ranjivosti.

Kao što je von der Leyen poručila: Europa je odabrala put neovisnosti. A taj put vodi kroz zelenu tranziciju. Hoće li Europa zadržati korak? Ovisi o tome hoće li svaki novi projekt OIE i svaki novi zakon o dekarbonizaciji pretvoriti riječi u stvarnost baš kao što je REPowerEU već učinio.