Maurice Ward: Starlite
    Subota, 24 Ožujak 2018 22:57

    Maurice Ward: Starlite

    Zagonetka misteriozne plastike koja je mogla promijeniti svijet. Prije više desetljeća izumitelj Maurice Ward proizveo je toplinski otporan materijal koji je mogao odoljeti nevjerojatno snažnim silama. Pitanje je zašto ovaj izum nije promijenio svijet? Ovaj materijal, koji je opisivan kao čudesan i nevjerojatan, promijenio je pretpostavke o termodinamici i fizici jer je mogao je podnijeti nevjerojatne temperature, čak i vrtoglavih 10 000 stupnjeva Celzija. Izumio ga je Maurice Ward, bivši frizer iz Hartlepoola u Engleskoj, izumitelj nekoliko izuma od kojih je bio najpoznatiji toplinski štit Starlite. Njegov hobi ga je doveo do kupnje ekstrudera, vrstu sustava za proizvodnju plastičnih poprečnih presjeka, kojeg je tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća nabavio kod britanske kemijske kompanije ICI, što će kasnije dovesti do izuma materijala Starlite. Naime, 1985. godine dogodila se velika nesreća tijekom polijetanja zrakoplova u Manchesteru, prilikom koje je za svega 40 sekundi smrtno stradalo 55 osoba zbog udisanja dima. Ward je ovaj materijal izumio nakon što je ICI zatražio materijal za Citroënove haube, no taj materijal koji je Ward ekstrudirao nije bio uspješan i ležao je zaboravljen sve do spomenute nesreće koja ga je inspirirala da nešto poduzme. Ward je tada izjavio kako ga je zainteresirala činjenica što su ljudi stradali zbog udisanja toksičnog dima, a ne zbog vatre. Počeo je miješati različite kemijske formulacije otporne na toplinu i netoksičnu plastiku u čemu je bio vrlo produktivan, miješajući i do 20 formulacija dnevno. Naposljetku je izradio formulaciju koja se činila obećavajućom pa je tada upotrijebio kupljeni ekstrruder kojim je dobiveni materijal izradio u obliku listova. Zatim je uz pomoć aparata za zavarivanje ispitivao otpornost materijala na toplinu i rezultati su bili potpuno iznenađujući. Njegova su ispitivanja pokazala da list takvog materijala može podnijeti toplinu od 2500°C, a da je pri tome dovoljno hladan da se može držati rukom. Činilo se da je Ward izumio materijal s najboljom toplinskom otpornošću na svijetu, čije su primjene mogle biti nenadmašne – od protupožarnih odijela i predmeta pa do uporabe u vojnoj industriji. "To je to", mislio je Ward, "kemijske će se kompanije natjecati za licencu i ja ću postati bogat čovjek". No, ništa se nije dogodilo, čak ni nakon testiranja u ICI laboratoriju koja se premašila sva očekivanja. Pregovori su propali, a Ward smatra da se to dogodilo zbog njihovog rada na vlastitim termoplastičnim materijalima koji su, istina, bili učinkoviti no ništa revolucionarno. Razgovori su se nastavili i s drugim kompanijama od interesa, poput aviokompanija, a vijest se lagano širila i na kraju došla do medija, odnosno do BBC znanstvene emisije Tomorrow's World gdje je Starlite predstavljen javnosti početkom 1990-te godine. U toj se emisiji prikazala moć ovog materijala na običnom jajetu koje je bilo omotano Starliteom i izloženo vatri iz oksiacetilenske baklje. Nakon pet minuta "prženja", jaje je razbijeno i pokazalo se da je potpuno sirovo. Starlite je zaštitio jaje od topline, a da pri tome materijal nije ispuštao nikakva otrovna isparavanja. Nakon toga se javilo ministarstvo obrane, Ward je pozvan od strane britanskog odjela za atomsko naoružanje. Oni su već 45 godina tražili materijal koji je u stanju podnijeti snagu nuklearnog bljeska. Jaja omotana ovim materijalom su bila su podvrgnuta svjetlosnim izvorima koji su simulirali nuklearni bljesak, što je ekvivalentno temperaturi od 10.000°C. Test su ponovili dva puta no jaje je ostalo netaknuto i sirovo. Jedan od prisutnih znanstvenika je izjavio kako ove pokuse inače rade svakih nekoliko sati, jer moraju pričekati da se materijal ohladi no ovo su radili s razmakom od 10 minuta. Dodao je: "Većina materijala isparava iznad 2000°C, primjerice čisti ugljen, koji ima najvišu točku topljenja svih elemenata, se topi na 3500°C. No, Starlite je podnio temperaturu i snagu za koje fizika i termodinamika navode da je nemoguće." U testovima na Royal Signals and Radar Establishment (RSRE) u Malvernu, Starlite je pulsiran laserima koji bi inače potpuno spalili polimere. Umjesto toga, Starlite je pokazao sasvim malo oštećenje na površini, male jame s približnim promjerom snopa lasera i vrlo malo dokaza o topljenju. Profesor Keith Lewis, koji je vodio RSRE testove, potvrđuje da je Starlite "imao jedinstvene osobine koje su izgledale vrlo različite u odnosu na druge oblike termičkih barijera dostupnih u to vrijeme." Na pitanje kako to Starlite radi – je li u pitanju difuzija topline, apsorbiranje ili odbijanje, Keith Lewis je rekao da radi sve to, milijune stvari odjednom. U tom momentu je započeli lavina poziva ulagača, no Ward je inzistirao na držanju formule u tajnosti, a čak je i odbio patentirati svoj izum. Formulu je znao samo Ward i njegova neposredna obitelj, a poznato je samo bilo da se sastoji od 21 organskog polimera i kopolimera te malih količina keramike. Govorilo se da formulu nije nikada zapisao, no Ward negira tu tvrdnju navodeći kako je jednostavno samo nikada nikome nije rekao. U lipnju 1991. godine uzorak je poslan na nuklearno testiranje u američko vojno područje White Sands u Novom Meksiku, gdje je podvrgnuto simuliranom nuklearnom napadu. Tamošnje je nuklearno oružje s lakoćom pretvaralo šume u prah, bacalo tenkove i uništavalo avione, no, naravno, Starlite je i to nadmašio. Daljnji testovi na otoku Foulnessu podvrgnuli su Starlite silama snage jačine čak 75 Hirošime, no i tu je ostao gotovo netaknut. NASA je javno debatirala o njegovom potencijalu, a glasnogovornik Rudi Narangor je otkrio da su "učinili mnogo procjena i ... znamo sve ogromne mogućnosti koje ovaj materijal ima". Usprkos tome, nije postignut dogovor i to ni s jednom kompanijom ili vojnom organizacijom jer je Ward imao specifične zahtjeve – nije htio potpisati ugovor o povjerljivosti te je insistirao da zadrži 51% vlasništva. Ward je objašnjavao svoju odluku: "Ako su to željeli kupiti, mogli su, no oni su uvijek željeli licencu, i da bi to dobili, morali su potpisati sporazum koji kaže da neće plagirati materijal ili pokušati analizirati materijal kako bi saznali sastojke i način proizvodnje. Kada to ne bi potpisali, a dobili uzorak, napravili bi obrnuti inženjering i zašto bi se onda trudili dobiti licencu?" Zato NASA nikad nije potpisala ugovor, ili Boeing, ili bilo tko od desetaka drugih korporacija i vojnih industrija. Wardov dugogodišnji odvjetnik Greenbury je naveo kako je njegova zabrinutost bila sasvim realna. Tvrdio je kako su mu ukradena dva uzorka, a da je bilo još bezbroj pokušaja. Zatim, da mu je provaljeno u ured, kao i u računalo gdje su mu oduzeti neki dokumenti. Greenbury također smatra da je Starliteov izuzetan potencijal zapravo i najveći hendikep: "Teško je zamisliti neki izum čije su implikacije veće. Da je bio manje važan, mislim da bi bilo puno lakše." Ward je toliko vjerovao u svoj proizvod, da je javno tvrdio da je mogao spriječiti katastrofe na svemirskim brodovima: "Starlite ima Q-vrijednost (ocjena apsorpcije energije) od 2.470. Ploče na svemirskim letjelicama imaju Q vrijednost od 1. I ne samo zbog toga, nego što je i vrlo lagan - debljine 1 mm, u usporedbi sa 75 mm debljinom ploča na svemirskim letjelicama, to je zapravo 2,470 x 75 puta bolje." Prema Greenburyu, zanimanje javnosti je jenjalo u kasnim devedesetima kada je Ward stupio u razgovore s Boeingom, gdje su se navodno vodili pregovori i o zaštiti predsjedničkog aviona Air Force One, no ni tu nije postignut dogovor. Nakon toga Warda nitko više nije tražio, jer je Boeing tražio ekskluzivna prava, odnosno da se pregovori ne vode ni sa kim drugim, što se pokazalo kao velika greška. Stoga je Ward promijenio plan i želio je, kao prvo, predati zahtjev za patent, te prodavati Starlite u obliku gotovog proizvoda odnosno protupožarnih vrata s odličnim karakteristikama. Uz brojne poklonike, postojali su brojni kritičari koji su isticali kako je Ward zapravo vrlo pohlepan jer je izum ovakve važnosti trebao pokloniti svijetu. Uzalud je Ward objašnjavao kako želi pružiti zaštitu no ne i izazvati devastacije, misleći pri tome ponajviše na vojnu industriju. U svom velikom intervjuu za The Telegraph Ward je, tada već u poznim godinama, obećavao daljnji razvoj i najavljivao velike stvari. Nadao se dogovoru s jednom aviokompanijom i proboju s protupožarnim vratima. Najavljivao je nove testove i nove vijesti, nove formulacije. Bio je pun optimizma no nažalost, ništa od toga nije uspio ostvariti. Ward je svoje želje i svoje znanje odnio sa sobom u grob kada je preminuo 2011. godine. Zagonetka o čudesnom materijalu Starlite nije nikada riješena. Neki smatraju da se radi o prijevari, nazivajući Warda prevarantom, no testovi koji su dobro dokumentirani to opovrgavaju. Moguće je da Ward nije imao povjerenja u svijet i način kako će njegov materijal biti iskorišten. Osim toga, novo ulje na vatru ove misterije je dolio jedan jedva zamjetan odgovor u The Guardianovoj rubrici pitanja i odgovora, gdje jedna osoba anonimno odgovara na pitanje što se dogodilo sa Starliteom. On tada navodi kako je nedavno pročitao jedan članak o gospodinu Wardu te je odlučio ostaviti kratak i činjenični sinopsis o tome zašto taj proizvod nije nikada zaživio. Dalje navodi kako je Ward došao u njegov laboratorij oko godinu dana prije svoje smrti tražeći pomoć kako bi njegov proizvod mogao postati komercijalno održiv. Postojao je problem, naime, jer iako je prah izgledao kako je i navedeno, Ward je imao problema kako da ga napravi da djeluje kao trajni premaz. U biti se radilo o prahu pomiješanom s PVA ljepilom te je njegova izdržljivost bila svega dva tjedna. Dok su radili testove, otkrili su da se uzorak kojeg je skrivao zapravo mogao uništiti u roku od nekoliko minuta pod metilacetilen-propadien propanskim aparatom. Dalje tvrdi da je to pravi razlog zašto Starlite nije komercijaliziran no da postoji jedan uzorak koji se trenutno testira i da je do sada pokazao dobre rezultate te bi trebao doći na tržište. Osim što je nejasno kako to da se taj uzorak sada može uništiti dok prethodna, čak i javna, testiranja to nisu pokazala, nejasno je i tko to piše kao i zašto piše anonimno, u nekom komentaru. Teško da ovakav se komentar može zaista uzeti za ozbiljno. Za ozbiljno se ne može uzeti ni nepotpuna i tajnovita internetska stranica "Starlitetechnologies", koja se ponegdje navodi kao nastavak projekta Starlite. Ime Mauricea Warda je registrirano na toj internetskoj stranici na razne načine, tu se objašnjava povijest razvoja te prikazuju poveznice na razne medijske članke i dokumente. Zatim se tu 2006. godine navelo sljedeće: "Nakon više od 15 godina odgađanja zbog birokracije i inkubacije u privatnoj industriji, Starlite je pronašao drugu priliku za dolazak na tržište kroz partnerstvo s Chrisom Bennettom, poduzetnikom iz Texasa." Danas tu na početnoj stranici piše kako Chris Bennet već više od 20 godina radi na razvoju Starlitea, još od 1997., kada se upoznao s Wardom. I to je to. Nigdje se ne može vidjeti da je materijal konačno gotov te da se negdje nalazi u primjeni. Čini se da se radi samo o reklami, i to prilično neuspješnoj, jer se ova kompanija bavi razvojem protupožarne tehnologije. Zato su se elegantno ogradili od bilo kakvog objašnjavanja što se događa sa Starliteom, navodeći samo: "U vezi s našim naporom kako bi Starlite postao dostupan svijetu, mi stvaramo dokumentarni zapis o povijesti ovog izuzetnog izuma, koji tek treba biti upotrebljen u punini svoje mogućnosti spašavanja života." Sve u svemu, nema nikakvog traga o trenutnom postojanju Starlitea, niti naznaka da se tom formulacijom netko bavi. Teorije zavjere govore da je moguće kako su britanske tajne službe sve zataškale i klasificirale, iz nekih samo njima znanih razloga. Druge, malo realnije činjenice, navode kako je Maurice Ward bio pravi engleski ekscentrik, koji nije bio zadovoljan niti jednim mogućim ishodom te zato Starlite nije doživio komercijalnu proizvodnju. No poznato je kako su neki članovi njegove obitelji znali formulaciju, to je govorio i sam Ward, ali oni nisu nikada pokazali neki interes za daljnji tijek razvoja. Čini se da će misterija ovog materijala ipak ostati tajna...
    https://nexus-svjetlost.com

     

    Izgubljeni čudotvorni materijal koji je mogao promijeniti svijet
    Ljudska tehnologija je uvijek pokretana novim otkrićima i izumima, mnogi izumi imaju svoje korijene u pojedincima. Napredak koji osjetimo je ostvaren zahvaljujući tim pojedincima. Jedan od takvih slučajeva je bio i čudotvorni materijal, koji se naziva Starlite, a napravljen je 1980-ih. Starlite je ime koje je dano jedinstvenom polimeru koji je navodno imao ekstremna svojstva kada se radi o izolaciji, bio je potpuno otporan na toplinu. Prilikom testiranja dokazalo se da vrlo lako podnosi temperature do 10.000 stupnjeva celzijusa. 1993. godine, u epizodi BBC-a pod nazivom Sutrašnji svijet, jaje je obloženo Starlite materijalom i onda je bilo postavljeno djelovanju aparata za toplinsko rezanje, odnosno jakoj toplini. Nakon nekoliko minuta nevjerovatnog vatrenog napada, jaje nije pokazalo uopće ožiljke spaljivanja, nije bilo toplo na dodir, a kada je razbijeno u zdjelu, pokazalo se potpuno sirovim. Čini se kako je obloženi dio potpuno odbijao toplinu i mogao je potpuno da spriječi aparat da ne sprži i čovjeka. Starlite je također testiran postavljenjem ispred jakih udara energije koji bi trebali da izazovu ožiljke spaljivanjem od strane nuklearne eksplozije. Materijal ne samo da nije preživio taj nuklearni napad, nego u suštini nije uopće bio oštećen nigdje na svojoj površini. Tvrdilo se da ovaj materijal ima vrijednost Q ili apsorpciju energije od 2,470. Da bi to razumjeli, pločice koje se koriste na space shuttle-u prilikom ulaska u zemljinu atmosferu imaju Q vrijednost od 1. Uzmite sad u obzir Starlite koji bi mogao da ponudi istu zaštitu debljinom od 1 mm, za razliku od 75 mm debljine pločice, što je nevjerovatna stvar. Starlite se smatrao spektakularnim materijalom, nečim što će sve da promijeni, i da, činio se kao nemoguć materijal koji je dovodio u pitanje trenutne pretpostavke u fizici i termodinamici. Zvuči odlično za sad, zar ne? Pa zašto onda nemamo dostupan ovaj polimer danas? Zašto avioni, svemirske letjelice, kuće, odjeća, namještaj, vojna oprema i sve ostalo nemaju potpunu izolaciju, da ne bi izgorjeli u požaru? Ako je Starlite tako nevjerovatan, gdje je onda? Da bi pronašli odgovor na ovo pitanje, moramo se vratiti na sami početak. U White Sands-u, Novi Meksiko, komadić Starlite materijala je bio podvrgnut simuliranoj nuklearnoj eksploziji koja je izvaljivala drveće i bacala auta, ipak materijal nije oštećen. U Velikoj Britaniji je (Atomic Weapons Establishment) također organizirao test Starlite materijala gdje je materijal podvrgnut simuliranoj nuklearnoj eksploziji, koja je bila jačine 70 Hirošima bombi. Dva puta je Starlite podvrgavan ovim eksplozijama, samo se malo užario, nešto što je bilo iznad svih mogućih očekivanja. Ove eksplozije su dostizale temperature od 10.000 stupnjeva celzijusa, što je dovoljno da dođe do spaljivanja čistog karbona, za materijal koji je do sada poznat kao jedan koji ima najveći stupanj topljenja poznat čovjeku. To je rezultat koji se suprotstavljao našem dosadašnjem razumijevanju i shvaćanju termodinamike. Ipak to se sve odvijalo pod budnim očima striktno kontroliranih i potpuno legitimnih organizacija. Mnogo testova je bilo izvršeno i poslije toga. U Malvernu, Kraljevski signal i radarsko postrojenje, podvrgnuli su Starlite djelovanju koncentriranog lasera, jako intenzivnih zraka, koje bi vrlo lako prorezale i najtvrđi polimer kao putar. Starlite jedva da je zagreban, pokazivao je vrlo male rupe na površini gdje je laser djelovao. Znanstvenici u to vrijeme nisu mogli da shvate kako je to moguće i došli su do zaključka da materijal nekako absorbira, odbija i emitira toplinu u isto vrijeme preko nekog tada nepoznatog, kompliciranog procesa koji nisu mogli da shvate. Analiza toplinskog provođenja materijala od strane znanstvenika pokazala je da se radi o sastavljenom materijalu sa pametnim mehanizmom zaštite. NASA je bila vrlo zainteresirana za ovaj materijal i njen glasnogovornik u to vrijeme Rudi Narangor, javno je iznio mogućnosti Starlite materijala, navodeći: 'Napravili smo mnogo procjena i ... znamo kakve sve nevjerovatne mogućnosti ovaj materijal nosi.' Sa takvim uspjehom činilo se kao da ne postoji kraj mogućnostima. Korporacije i odbrambeni poduzetnici su počeli da vrše kontakt i da daju ponude. Netko bi pomislio da bi čovjek takvim ponudama skočio u zagrljaj, ali baš suprotno, Ward je sve više oklijevao kako je dobivao sve više ponuda da pusti svoju formulu iz svojih ruku. Postao je izuzetno paranoičan da bi se materijal mogao iskoristiti na način na koji nije želio. Ward je odbijao da pošalje uzorak kompanijama na testiranje, bojao se da će zle korporacije reverznim inženjeringom napraviti kopiju, te je samo jednom pustio uzorak iz svojih ruku, kada ga je poslao na testiranje u Novi Meksiko. Ward također nije želio da patentira Starlite jer se bojao da bi netko mogao da ukrade njegovu formulu. Čak nije dopuštao da se zaključci sa testova objave u znanstvenim časopisima zbog toga što se bojao da netko ne otkrije kako djeluje. Kraj nije ništa bio bolji. Kada bi se sastao sa potencijalnim kupcima, Ward je pokazivao ekscentrično ponašanje, tako što je odbijao potpisivanje povjerljivih ugovora i inzistirao je da zadrži 51% dionica formule. Cijena koju je ponudio je vrlo često se mijenjala mnogo, jedan dan bi tražio milion funti, dok bi drugi dan tražio 10 miliona funti, cijena bi odjednom porasla. Ponekad bi zahtijevao veliki novac samo da dođe na razgovor. Bio je prema tvrdnjama vrlo tvrdoglav i teško je bilo pregovarati sa njim, pogotovo velike korporacije nisu mogle da dođu do dogovora sa njim. Paranoidni zahtjevi Warda su sabotirali ponude i pregovore tako što bi došlo do prekida pregovora sa nekoliko velikih korporacija, vojnih organizacija, NASA-om i korporacijama velikog profila kao što je Boeing, svim onim koji su pokazali interes za polimerom. Kao rezultat paranoje Warda, pohlepe, te nemogućnosti da preda svoj pronalazak ili da dođe u dogovor sa kompanija koje su tražile da otkupe Starlite, revolucionarni polimer je ostao neupotrebljiv godinama. U posljednjim godinama svog života, Ward je smekšao i govorio je da će patentirati Starlite. Također je stupio u pregovore s nekoliko velikih kompanija, kao što su proizvođači aviona. Međutim, u maju, 2011. godine, Ward je preminuo a da nije prodao svoju formulu ili način izrade. Sastav Starlite materijala je potpuna tajna i misterija. Misli se da je smjesa sastavljena od 21 sastojka, uključujući polimere i kopolimere sa organskim i neorganskim dodacima, boratom, malom količinom keramike, sa materijalima koji nekim čudom se sastoje od 90% organskog materijala, ali ništa više od toga nije poznato. Nije poznato o kojim se sastojcima radi, u kojem se odnosu miješaju ili kako se pripremaju. Prije smrti Ward je izjavio da njegova porodica zna njegovu strogo čuvanu formulu i način izrade Starlite materijala, ipak nakon smrti nitko od njih nije izašao u javnost sa tvrdnjom da zna. Do dan danas, ni jedna osoba se nije javila da zna napraviti materijal, što govori da je vrlo moguće da je Ward svoju tajnu odnio sa sobom u grob. Velike mogućnosti koje bi takav materijal mogao da ponude su očigledne. Žalosno je to da je na kraju materijal ostao poražen smrću pronalazača, nešto što čak ni 70 Hirošima bombi nije moglo da napravi.
    www.strogopovjerljivo.com

    Pročitano 131 puta

    Energetski Projekti

    hrastovic energetski projekti banner

    Energetski Video

    hrastovic energetski video banner

    Energetski Članci

    hrastovic energetski clanci banner

    Random video

    Udruga SOLAR

    Udruga SOLAR  je nastala 2011. godine kao potreba organiziranja civilnog društva u smjeru korištenja i primjene obnovljivih izvora energije, primjene alternativnih izvora energije te povećanja energijske učinkovitosti na razini korisnika i lokalne zajednice.

    Opširnije

    O nama

    Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture.

    Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

    Kontakt info

    HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.

    Dario Hrastović, dipl.ing.stroj.

    Kralja Tomislava 82
    31417 Piškorevci
    Hrvatska

    E-mail:dario.hrastovic@gmail.com
    Fax: 031-815-006
    Mobitel:099-221-6503
    © HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive