Mediteranski biodizel
    Nedjelja, 20 Studeni 2016 10:46

    Mediteranski biodizel

    Prema istraživačima na projektu ENPI Med Algae, alge bi mogle biti gorivo budućnosti. Mogu li alge biti gorivo budućnosti? Prema istraživačima na projektu ENPI Med Algae, to je moguće. Navedeni projekt dobivanja biodizela iz algi financira Europska unija, a okuplja istraživače s Cipra koji koordiniraju projekt te iz Grčke, Italije, Malte, Libanona i Egipta. Nedavno je osnovan pilot-laboratorij u Aleksandriji u Egiptu, a znanstvenici se nadaju da će uspjeti naći način da se uklone problemi vezani za dobivanje komercijalnih količina biodizela iz algi. Naime, mikroalge kao alternativni izvor goriva imaju vrlo velike prednosti poput malog ili nikakvog ekološkog otiska, laganog uzgoja, brzog rasta, deset puta većeg prinosa ulja nego, npr. palme, a uz to ne predstavljaju konkurenciju prehrambenoj proizvodnji. Međutim, ekstrakcija ulja iz mikroalgi je vrlo skupa i zahtijeva velike količine energije. Uz to, za učinkovitu proizvodnju biodizela iz mikroalgi potrebno je utvrditi koja je njihova vrsta najprimjerenija za tu namjenu i kako osigurati potrebne količine i kvalitetu za komercijalnu proizvodnju, javlja talijanska novinska agencija ANSA.
    www.energetika-net.com


    Tehnologije uzgoja algi za proizvodnju biodizela
    Glavni problem pri proizvodnji biogoriva putem klasičnih sirovina je potreba za velikom površinom obradivog područja koje se mora iskoristiti za uzgoj same sirovine.

    Isto to područje može se iskoristiti za proizvodnju hrane. Upravo zbog tog razloga mnogi su ljudi s pravom skeptični prema takvom načinu proizvodnje goriva koje s jedne strane smanjuje emisiju štetnih plinova u atmosferu, ali s druge strane uzrokuje još veću nestašicu hrane i povisuje cijenu prehrambenih proizvoda.

    3-D Matrix tehnologija rješava takve probleme. Ona ima iznimno visoku produktivnost biogoriva po jedinici površine što je čini najefikasnijom tehnologijom takve vrste na svijetu. Osim što je potrebna znatno manja površina za proizvodnju koja k tome ne mora biti obradiva, ova tehnologija smanjuje emisiju plinova poput CO2 i NOx u atmosferu u velikim količinama.

    Znatan problem ove tehnologije su iznimno visoki operativni troškovi po jedinici površine, te taj podatak čini takvu vrstu tehnologije ekonomski upitnom. Ipak, pitanje je dobrog poslovnog planiranja i ekonomskih stručnjaka koji će ponuditi najpovoljnije rješenje.

    Iz tog razloga se ulažu velika financijska sredstva u razvoj ove tehnologije kako bi se što znatnije povećala produktivnost po jedinici površine. Viđen je velik napredak u razvoju ove tehnologije, te se očekuje ne samo da će biti ekonomski isplativa, već da će biti znatno povoljnija od proizvodnje nafte i njezinih derivata.

    U nastavku donosimo opis tri tehnologije uzgoja algi za proizvodnju biodizela.

    Algakultura

    Algakultura je grana akvakulture koja se bavi uzgojem različitih vrsta algi. Alge se uzgajaju u umjetnim bazenima koji se nalaze u vodi i njihov razvoj uvelike ovisi o uvjetima okoliša u kojem se nalaze. Alge koje se uzgajaju na taj način uglavnom spadaju pod mikroalge kojima se pripisuju fitoplankton, mikrofite i plankton. Makroalge, poznatije kao morska trava također imaju komercijalnu i industrijsku svrhu. No, zbog svoje veličine i posebnih klimatskih zahtjeva pod kojima se mogu razvijati rijetko se uzgajaju u akvakulturama.

    Obično se crpe iz divljih nalazišta u morima i oceanima. Takav način uzgoja algi za proizvodnju biodizela je najpovoljniji, ali zato ima i mnoge nedostatke. Glavni nedostatak je prepuštenost algi prirodnim uvjetima što znatno usporava njihov rast. Nemoguće je unaprijed precizno predvidjeti kolika će biti produktivnost jer na to utječu razni vremenski faktori. Također je istodobno na nekoj lokaciji moguće uzgajati najviše jednu vrstu alge.

    Naime, u paralelnom razvoju više vrsta algi na nekom području uvijek jedna od vrsta postane dominantna i pri tome uništi ostale vrste algi. Još jedan nedostatak je nanošenje štete živom svijetu u blizini kojeg se razvijaju. Inzistiranjem na stvaranju što veće zajednice algi na nekom području narušava se prirodna ravnoteža, pri čemu nestaju mnoge biljne i životinjske vrste na tome području. Uz manja ulaganja može se postići produktivnost od 1,5 litre biodizela/m2.

    Tehnologija bioreaktora

    Bioreaktor proizvodi visokokvalitetno biogorivo uz pomoć algi, koje koriste sastojke dima iz dimnjaka energetskih postrojenja. U bioreaktorima biogoriva se proizvode za vrijeme rada energetskog postrojenja s time da proces reducira NOx do 86% i CO2 za 40% iz emisija dimnjaka.

    Osnovna jedinica sustava sastoji se od serije 2,5 metara visokih bioreaktora trokutastog oblika od polikarbonatskih cijevi promjera 10 do 20 cm, kroz koje voda i alge kontinuirano cirkuliraju. Hipotenuza trokuta je orijentirana prema suncu zbog fotosinteze, a horizontalni i vertikalni dio trokuta su u sjeni. Fluid teče kroz hipotenuzu, zatim kroz tamne katete i ponovno u hipotenuzu. Cirkulacija se uravnotežuje kako bi se algama osigurala optimalna izloženost svjetlu. Dimni plinovi se upumpavaju u donji dio svakog trokuta, a alge uklanjaju NOx i CO2 u jednom prolazu kroz bioreaktor (trokut).

    Alge reduciraju NOx i danju i noću bez obzira na situaciju sa svjetlom. Čak i mrtve alge smanjuju sadržaj NOx do 70 %. Uzgojene alge se mogu koristiti za proizvodnju obnovljivih biogoriva, a uz to elektrane zadovoljavaju regulativu koja zahtijeva smanjenje emisije CO2. Tijekom ispitivanja ove tehnologije, bioreaktori su bili izloženi dimnim plinovima sa sadržajem CO2 od oko 13%. Alge koje su odabrane prema protokolu NASA-e i koje nisu bile GMO (genetički modificirani organizmi) su preradile dimne plinove. Plinovi koji su prošli preradu u bioreaktoru izlaze na vrhu, a alge se ispuštaju na dnu svaki dan i mogu se koristiti za proizvodnju biodizela i sl.

    Takvi sustavi zahtijevaju nesmetanu izloženost suncu na većoj površini. Zbog toga je potrebno osigurati hektare slobodnog prostora u blizini termoelektrana, što nije svugdje na raspolaganju. Proizvodnja bioreaktora je 3,5 litre biodizela/m2 godišnje.

    3D Matrix sustav (eng. Emission-to-Biofuels)

    Najsuvremenija i najefikasnija tehnologija za proizvodnju biodizela od algi. Bazira se na tehnologiji bioreaktora, ali u odnosu na njih ima znatno veću produktivnost. Greenfuel Emisije-biogorivo™ tehnologija je ustvari fleksibilna platforma koja koristi alge i CO2 kako bi se proizvelo biogorivo. Navedena tehnologija ima minimalan ili nikakav utjecaj na procese koji se odvijaju u postrojenju na koje je instalirana. Svjetlo se dovodi preko receptora koji su ugrađeni na vrhu postrojenja.

    Navedeni receptori razblažuju svjetlost jer alge nikad ne smiju biti izložene direktnom sunčevom zračenju. CO2 se posebnom ventilacijom dovodi u prostorije u kojima se uzgajaju alge. U tim prostorijama alge su smještene u vodi i to u prozirnim plastičnim vrećama. Dio kultura se ubire periodično i šalje se na dehidratizaciju.

    Dehidratizacijom nastaje čvrsta masa (biomasa) koja ide u daljnju preradu. Iz te biomase može se dobiti biodizel, etanol i još mnogi drugi korisni proizvodi. Voda koja se izdvoji dehidratizacijom vraća se natrag u sustav kako bi se postigla što manja potrošnja vode pri proizvodnji. Kasnije se ventilacijom iz prostorija odvodi kisik koji je nastao procesom fotosinteze.
    Autor: © Portal croenergo.eu (Tomislav Marjanović)


    UPOTREBA MIKROALGI ZA PROIZVODNJU BIOGORIVA
    Dugi su niz godina u svijetu pisutna nastojanja da se alternativnim, ekološki prihvatljivijim oblicima dobivanja energije zamijene fosilna goriva. Uzgajaju se mikro- i makroalge, zelene, odnosno smeđe i crvene alge, ističući se kao produktivno efikasan i ekološki prihvatljiv način proizvodnje biogoriva i ostalih derivata. Primjerice, mikroalge su pogodne za dobivanje biogoriva zbog obilatosti lipidima, dok su makroalge bogate polisaharidima, pa se njihovom fermentacijom dobiva bioetanol.

    Naime, taj je izvor energije pokazao čitav niz prednosti nad ostalim izvorima energije. Ponajprije, sama je njegova produkcija korisna za okoliš, budući da alge smanjuju emisiju ugljikovog(IV) oksida, iz razloga što im je to, uz sunčevu energiju, izvor hrane. Usto, takvo se biogorivo smatra kvalitetnim, a i alge se odlikuju značajnom efikasnošću kao izvorom u dobivanju energije. Još jedna prednost jest relativno jednostavna instalacija sustava za proizvodnju, koji se može locirati na raznim mjestima-čak i zagađenim vodama te pored industrijskih pogona. Također, bitno je spomenuti i da se osmišljavaju različiti načini proizvodnje kod kojeg se i ostatak nakon ekskrecije ulja koristi za dobivanje stočne hrane, odnosno kao organsko gorivo te u proizvodnji celuloznog etanola. U konačnici, i sama vozila koja koriste goriva od algi emitiraju manje plinova.

    Takve karakteristike algi dovode do sve učestalijih poticanja izgradnje sustava za dobivanje energije upravo iz tog izvora. Zanimljiva je činjenica da, kad se algi zakinu nutrijenti, ''odabire'' hoće li uklopiti energiju u obliku TAG-a ili ugljikovodika te se nezna po kojem kriteriju odabire vrstu uklopine (Quiang i drugi, 2008). Također bi se alge mogle genetski modificirati da da pridonose bolje i više (Rasala i drugi, 2013). Zbog toga su potrebna dodatna financijska sredstva za istraživanja. U sferi njihovog proučavanja posebice se ističu sveučilišta i znanstveni instituti u Sjedinjenim Američkim Državama, dok je u proizvodnji značajna Australija. Međutim, njihov je značaj poznat svugdje u svijetu, stoga je i ostale zemlje koje posjeduju pogodne uvjete za njihov razvoj poput mediteranskih pokazuju sve veći interes za dobivanje energije iz algi. Interesantno je kako su prva istraživanja algi u svrhu dobivanja biogoriva napravljena od američkog Departmana energije još za vrijeme predsjednika Cartera 1978. godine. Osnovan je ''Aquatic Species Program'' koji je istraživao koliko bi se isplatilo prozvoditi alge za biogoriva tijekom velike naftne krize. Program nije napredovao pa je 1996 godine ukinut.

    METODE UZGOJA

    Kod algi je moguć rast na područjima gdje je normalna kultivacija nemoguća poput pustinja, mora, zagađenih voda, poljoprivredno iskorištene zemlje i dr. Prosječna davanja su oko 61 tisuću L/Ha za alge dok je za npr. soju 200 do 450 L/Ha te 172 L/Ha za kukuruz (Savage, 2011). Razlikujemo dva temeljna tipa uzgajanja algi, a to su sustav otvorenog bazena, odnosno umjetni zatvoreni sustav. Kao podvrste prvog sustava nalazimo prirodno i umjetno napravljeni tip, dok je primjer umjetno zatvorenog sustava fotobioreaktor (Izvori energije, 2009).

    Otvoreni bazeni su problematični jer je teško kontrolirati distribuciju vrsta te se preferira sistem koji uzgaja samo jednu vrstu bez intruzije drugih. Usto, daje manje prinose od zatvorenih način uzgoja. Naime, bioreaktori su bolja metoda jer omogućuju kontrolu svijetla, kvalitete vode i ulaska hranjivih tvari. Za opskrbu nutrijentima u takvim sustavima često se koriste otpadne vode iz postrojenja za pročišćavanje vode na koje se spajaju sistemi za uzgoj algi. Naime, fosfati i nitrati iz otpadnih voda hranjive su tvari algama. U zatvorene sisteme ubrajamo još i vertikalna closed loop uzgajališta te fermentaciju. Prvi je brži i efikasniji uzgoj zbog viseće pozicije gdje su alge posložene u prozirnim palstičnim vrećama te okružene suncem sa više strana nego u bazenu. Također, zaštićene su od vremenskih uvjea i kontaminacije od strane drugih vrsta. Fermentacija se vrši u zatvorenom bazenu i kontejneru. Alge se hrane šećerom. Prednost te metode jest što je moguća eliminacija eventualnih grešaka zbog potpune kontrole okoliša te je produkcija izvediva bilo gdje u svijetu. Jedini je nedostatak nabava dostatnih količina šećera (Schmidt, 2007).

    Poželjna vrsta algi za proizvodnju biogoriva svakako je ona pronađena prije 5 godina u Tajlandu- pripada rodu Chlorella te je nazvana KKU-S2. Specifična je po tome što se njena populacija u samo dva dana udvostručuje te je već za dva tjedna spremna za ekstrakciju. Ima prinose od 137 tisuća L/Ha, što je daleko više od nekih tradicionalnih vrsta korištenih za produkciju biogoriva kao što je kukuruz ili soja (Williams, 2008).

    Postoji oko 1000 različitih vrsta pogodnih za uzgoj i produkciju biogoriva, dok se manje od 100 vrsta proučava. Od različitih uklopina se stvaraju različita goriva:

    od ugljikohidrata se radi etanol, lipida biodizel te ugljikovodika različiti obnovljivi destilati (Algae Tec, 2013).

    ŽETVA MIKROALGI

    Prema tvrtki za preradu algi Oilgae, žetva je koncentriranje razrijeđene suspenzije algi dok ne bude gusta kao pasta. Razlikujemo nekoliko metoda žetvi: filtracija, koja se vrši pumpom za isisavanje sa membranom od modificirane celuloze. Na taj način se hvataju vrlo sitne stanice, ali je ono limitirano na male volumene te je moguće da dolđe do eventualnog začepljenja. Centrifugiranje je slegnjivanje algi na dnu tanka ili boce. Za osobnu upotrebu centrifugiranje i sušenje je preskupo. Ako se kombinira sa homogenizatorom, može se obaviti ekstrakcija lipida i kemijsak separacija biodizela. Flotacija je plutanje algi na površini i njihovo sakupljanje. Često se koristi zajedno sa flokulacijom/koagulacijom gdje se koristi neki koagulans koji zgušnjava alge. To su najčešće stipsa i željezovi kloridi. Također, može se uzrokovati autoflokulacija algi ako im se uskrati CO2. Koriste se dva najčešća načina flotacije: ''Disolved air flotation'' u kojem stipsa flokulira mješavinu zraka i algi koju, uz sitne mjehuriće, stvara kompresor zraka. Drugi je način ''Froth flotation'' gdje se podešava pH vrijednost te se puštaju mjehurići u stupac gdje su alge da se stvor sloj algi i mjehurića koji se akumulira poviše razine tekućine. Pokupi se usisavanjem. Ta je metoda preskupa za komercijalnu upotrebu.

    Svaka tvrtka pronalazi neku drugu kombinaciju ekstrakcije, žetve i separacije algi. Tako postoji tzv. ''single-step extraction'' gdje se ne koriste kemikalije, teška mašinerija i skupa oprema već žanje, koncentrira, ekstrahira i separira ulje, vodu i biomasu sve u jednom koraku. Za razbijanje algi se koristi modifikacija pH te elektromagnetski impulsi gdje membrana puca i raspada se.

    EKSTRAKCIJA

    Prema Newman (2008) razlikujemo mehaničke i kemijske metode ekstrakcije ulja iz mikroalgi. Mehanički načini jesu: preša za cijeđenje ulja, ujedno najjedostavnija i korištenija metoda, budući da izvlači se 75% ulja iz algi. Međutim, proces sušenja koji slijedi je skup. Druga je metoda ultrazvučno potpomognuta ekstrakcija koja uzrokuje vibracije i titranje molekula u algama te se povećanjem intenziteta ultrazvuka dolazi do kritične točke kad dolazi do stvaranja mjehurića u mediju ili tvari pa para i plin ispunjavaju praznine. Ekstrakcija pomoću nanotehnologije je suvremena metoda koja je tek u začetku te su potrebna dodatna istraživanja i tehnologije kako bi prešla u komercijalniju uporabu.

    Postoji pet metoda kemijskih ekstrakcija. Jedna od njih je metoda heksanskog otapala kod koje je prvi korak isti kao kod preše, a razlika je u tome da se ostatci miješaju sa heksanom, filtriraju i čiste od kemikalije te se izvlači 95% ulja. Ova metoda ekološki nije poželjna jer je opasna i štetna za zdravlje i okoliš. U metodi nadkritične tekućine ugljikov dioksid djeluje kao nadkritična tekućina i stavlja se pod visoki tlak i temperaturu te se pušta među alge i miješa s njima da one izbce ulje. Za ovu je metodu potrebna dodatna oprema i više rada te je skupa i energetski neefikasna. Kod enzimatske ekstrakcije se koristi specifični enzim koji služi za otapanje membrane algi te je uglavnom skuplji od heksanskog otapala, dok je za osmotski šok karakteristična nagla redukcija osmotskog tlaka koja izaziva puknuće stanice. Postoji i metoda Soxhlet ekstrakcije gdje se odabire otapalo u kojem su alge jako topljive te mora imati veliki afinitet prema istima, biti malo viskozan i lako hlapljiv radi lakšeg isparavanja. Otapalo se upari, kondenzira i propušta kroz usitnjeni i homogenizirani uzorak nakon čega se otapalo zajedno sa ekstraktom vraća u tikvicu. Jako dugo traje i troši puno organski otapala pa nije dobra za okoliš (Drljača i Mrđa, 2009).

    RAFINIRANJE

    Za dobivanje biogoriva u obliku pogodnom za uporabu potrebno je izvršiti rafiniranje, za što se vrši transesterifikacija. Metoda je to koja se pravi korištenjem katalizatora poput natrijeva hidroksida ili nekog estera (TAG), koji se mješa s alkoholom poput metanola ili etanola. U konačnici nastaje biodizel pomiješan sa glicerolom koji se naknadno izolira (Hergouth i drugi, 2008).

    OSTALI PRODUKTI MIKROALGI

    Vodik je idealno gorivo za današnju svjetsku ekološko-klimatsku krizu jer ne zagađuje okoliš te njegovim izgaranjem se ne ispuštaju staklenički plinovi koju uzrokuju, među ostalom, klimatske promjene. Prema Melis i Happe (2001) zelene alge proizvode u posebnim okolnostima vodik prilikom njihovog osvjetljavanja. Prvo ih treba anaerobno inkubirati u mraku te im uskraćivanjem sumpora ugasiti fotosintezu i time zaustaviti produkciju kisika, što će započeti proces stvaranja vodika. Unutar fotosistema II dolazi do lučenja enzima Fe-hidrogenaze koji uz pomoć svjetla hidrolizira molekule vode otpuštajući H2 i O2. Nakon nekoliko ciklusa treba alge pustiti da normalno fotosintetiziraju neko vrijeme i tek onda ponovo započeti novi ciklus. Od cijele fotosinteze, 15 do 20% energije odlazi na akumulaciju vodika. U optimalnim uvjetima se producira 20 g/m2 H2 ili 3 mL H2 po satu za jednu litru kolonija algi. Bazen od 46 m2 bi napajao automobil prosječne potrošnje.

    Metan je zemni plin koji se koristi kao gorivo za generator struje kod turbina i bojlera, odnosno kao sredstvo za grijanje u kućanstvima i kuhanju te u kemijskoj industriji. Još se koristi i kao gorivo za vozila koje je ekološki prihvatljivije od naftno-dizelskih derivata fosilnih goriva te, u tekućem obliku, kao raketno gorivo. Dobiva se kontrolom serije rasta i raspada algi. Točnije, alge tijekom fotosinteze skladište energiju unutar sebe, a nakon uginuća ih bakterije u jezeru ili bari razgrađuju. U konačnici, raspadom i fermentacijom organskog materijala na dnu u anaerobnim uvjetima nastaje CH4. Isti uvjeti se simulacijom barsko-jezerskih uvjeta dobivaju u laboratoriju iz biomase algi. Koriste se fluorescentne svjetiljke, kanalizacijska voda te koncentrirane kolonije algi. Raspadom, uz metan, nastaju ugljikov dioksid, elementarni dušik i kisik te organski mulj (University of California Berkley, 1957)

    Rafiniranjem etanola i biodizela se rade mlazna goriva za avione. Različite zrakoplovne tvrtke su potpisale ugovore o korištenju biogoriva nastalog od algi poput The Boeing, Lufthansa, Air New Zealand, United Continental Airlines, Virgin Atlantic Airways, Australia Airways, Japan Airlines, European Aeronautic Defence and Space Company i dr. (Howell, 2009).

    Biomasa nastala od algi se dalje može prerađivati i koristiti u kozmetici, ulja za prehranu i druge jestive proizvode, za osobnu higijenu, za kemijsku industriju i dr., a alge se još mogu pretvarati i u butenol (Hrastović inženjering). Nusprodukti i ostatci biomase se mogu iskoristiti kao gnjojiva i stočna hrana ( Newman, 2008).

    PREDNOSTI I NEDOSTATCI UZGOJA MIKROALGI

    Jedna od glavnih ekoloških prednosti algi je bioremedijacija i purifikacija zagađnih vodenih tokova i otpadnih voda. Usto, vozila koja koriste goriva od algi spaljivanjem emitiraju manje plinova (Algae Tec, 2013).

    Najčešće negativne stavke su prevelika cijena istraživanja, opreme, uzgoja, ekstrakcije i rafiniranja sve zajedno. Nadalje, ako se ne racionaliziraju resursi, alge bi konzumirale previše vode, energije, prostora i nutrienata. Zbog usporedbe, trebalo bi 33 milijarde galona vode na 10 milijardi galona biogoriva. Zatu količinu ulja algama je potrebno 6 do 15 milijuna tona dušika te 1 do 2 milijuna tona fosfora. U svijetu gdje veliki postotak populacije gladuje, konvertiranje površina za uzgoj algi se oduzima od prehrambenih kultura što je ionako veliki problem. Zbog svega navedenog, goriva nastala od algi će bit opravdana samo kad budu ekološki i ekonomski održiva. Zbog toga su poželjne ekskrecijske alge i cijanobakterije koje ne trebaju biti uniptene te se biomasa ne treba požnjati. Uz već naveden otpadne i kanalizacijske vode, mogu se koristiti poljoprivredne površine koje su iscrpljene i ne koriste se više za uzgoj hrane te suha i aridna područja poput pustinja u Arizoni, Novom Meksiku i Teksasu (Stolte, 2012).

    ZAKLJUČAK

    Biogorivo proizvedeno iz mikroalgi sve je perspektivniji izvor energije i vjerojatno je kako će u budućnosti imati sve veću primjenu. Ima brojne prednosti, od kojih je jedna i ta da je jedini izvor energije koji bi u potpunosti mogao zamijeniti fosilna goriva. Brojna se istraživanja provode sa svrhom komercijalizacije i tehnološkog napretka proizvodnje takvog biogoriva, pronalaze se nove vrste pogodnih mikroalgi i slično. Općenito, mikroalge bitan su izvor za dobivanje brojnih drugih produkata poput vodika i metana, što omogućuje njihovu široku uporabu, a možda je njihova najvažnija značajka proizvodnje kisika, odnosno apsorpcije ugljikovog (IV) oksida. Dakle, samom produkcijom pogodujemo okolišu, što, primjerice, nije slučaj s fosilnim gorivima, danas najzastupljenijim gorivima.

    Hrvoje Višić i Aleksandra Krizmanić

    Pročitano 945 puta

    O nama

    Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture. Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

    Kontakt info

    HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.
    Kralja Tomislava 82.
    31417 Piškorevci
    Hrvatska

    E-mail: info@hrastovic-inzenjering.hr
    Fax: 031-815-006
    Mobitel: 099-221-6503
    © HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive