Što da radimo s plastičnim otpadom? Svjedoci smo da se sve češće javljaju "slučajni" požari na odlagalištima plastičnog otpada, a hrpe plastike se slučajno "zamozapale" zbog povećanje vanjske temperature zraka ili se samozapale zbog neobjašnjivih kemijskih reakcija. Činjenica je da se masa sakupljene plastike ne može reciklirati te da je spaljivanje jedini način optimalnog rješavanja ovog plastičnog otpada. Plastika se teško može sva vratiti nazad u proizvodnju novih plastičnih proizvoda. Razvijaju se postupci rasplinjavanja plastičnog otpada pri čemu se proizvodi vodik, pepel i čađa. Postoje postupci generiranja sintetičkog dizel goriva od plastike pri čemu se proizvedeno gorivo može koristiti za pokretanje industrijskih strojeva samog pogona ili za generiranje električne energije. Toplinsko razlaganje plastičnog otpada u energanama pokazuje se sve više kao jedino optimalno tehničko rješenje za borbu s plastičnim otpadom.

Proizvođači plastike već više od 30 godina znaju da recikliranje nije ekonomski ili tehnički izvedivo rješenje za gospodarenje plastičnim otpadom. To ih nije spriječilo da ga promoviraju, prema novom izvješću.

“Tvrtke su lagale”, rekao je Richard Wiles, predsjednik grupe za zagovaranje odgovornosti za fosilna goriva Centra za klimatski integritet (CCI), koja je objavila izvješće. “Vrijeme je da odgovaraju za štetu koju su prouzročili.”

Plastiku, koja se proizvodi od nafte i plina, poznato je da je teško reciklirati. Za to je potrebno pažljivo razvrstavanje, budući da se većina od tisuća kemijski različitih vrsta plastike ne može reciklirati zajedno. To ionako skup proces čini još skupljim. Još jedan izazov: materijal se razgrađuje svaki put kada se ponovno upotrijebi, što znači da se općenito može ponovno upotrijebiti samo jednom ili dva puta.

Industrija je desetljećima znala za ove egzistencijalne izazove, ali je prikrivala te informacije u svojim marketinškim kampanjama, pokazuje izvješće.

Istraživanje se oslanja na prethodne istrage, kao i na novootkrivene interne dokumente koji ilustriraju opseg ove desetljećima duge kampanje.

Insajderi iz industrije tijekom proteklih nekoliko desetljeća su govorili o recikliranju plastike kao o “neekonomičnom”, rekli su da se to “ne može smatrati trajnim rješenjem za kruti otpad” i rekli su da “ne može trajati beskonačno”, pokazuju otkrića.

Autori kažu da dokazi pokazuju da su naftne i petrokemijske tvrtke, kao i njihova trgovačka udruženja, možda prekršile zakone osmišljene da zaštite javnost od obmanjujućeg marketinga i zagađenja.

Industrija je odavno znala da recikliranje plastike nije ekonomski ni praktički isplativo, pokazuje izvješće. U internom izvješću trgovačkog udruženja Vinyl Institute iz 1986. navedeno je da se “recikliranje ne može smatrati trajnim rješenjem za kruti otpad [za plastiku], budući da samo produljuje vrijeme do odlaganja predmeta”.

Godine 1989., osnivački direktor Instituta za vinil rekao je sudionicima poslovne konferencije: “Recikliranje ne može trajati beskonačno i ne rješava problem krutog otpada.”

Unatoč tom saznanju, Društvo industrije plastike osnovalo je Zakladu za recikliranje plastike 1984. godine, okupljajući petrokemijske tvrtke i punionice te pokrenulo kampanju usmjerenu na predanost sektora recikliranju.

Godine 1988., trgovačka grupa izbacila je široko poznati simbol za plastiku koja se može reciklirati – i počela ga koristiti na ambalaži. Stručnjaci su dugo govorili da je simbol vrlo pogrešan, a nedavno su federalni regulatori izrazili njihovu zabrinutost.

Loše ponašanje industrije nastavlja se i danas, navodi se u izvješću. Tijekom proteklih nekoliko godina, industrijske lobističke skupine promovirale su takozvano kemijsko recikliranje, koje razgrađuje plastične polimere u sićušne molekule kako bi se napravila nova plastika, sintetička goriva i drugi proizvodi. Ali proces stvara zagađenje i čak je energetski intenzivniji od tradicionalnog recikliranja plastike.

Sektor plastike odavno zna da kemijsko recikliranje također nije pravo rješenje za plastični otpad, kaže se u izvješću. Na trgovinskom sastanku 1994. godine, potpredsjednik Exxon Chemical Irwin Levowitz nazvao je jedan uobičajeni oblik kemijskog recikliranja “temeljno ne ekonomičnim procesom”. A 2003. godine, dugogodišnji trgovinski konzultant kritizirao je industriju zbog promicanja kemijskog recikliranja, nazivajući to “još jednim primjerom kako je ne-znanost ušla u umove industrije i ekoloških aktivista”.
www.tribun.hr