Nezaustavljivo globalno zagrijavanje
    Subota, 16 Srpanj 2011 16:17

    Nezaustavljivo globalno zagrijavanje

    Dok vlade raspravljaju o potencijalnim mjerama kojima bi se moglo obuzdati emisije stakleničkih plinova, novo istraživanje sa Sveučilišta Washington pokazuje da je svijet već osuđen na topliju klimu zbog emisija koje su se do sad događale te da će doći do trajnog nastavka zagrijavanje koje je nezaustavljivo. Zatopljenje će se nastaviti čak i ako se usvoje prijedlozi za najstrože moguće mjere, jer će još uvijek dolaziti do nešto emisija stakleničkih plinova koji zadržavaju toplinu kao što su ugljični dioksid i metan. No novo istraživanje pokazuje da čak i ako se zaustave sve emisije, temperature će ostati više u odnosu na razine prije industrijske revolucije budući da će se već ispušteni staklenički plinovi vjerojatno zadržati u atmosferi još tisućama godina. U stvari, moguće je da bi temperature nastavile rasti čak i kad bi se uklonili svi automobili, sustavi grijanja i hlađenja i ostali izbori stakleničkih plinova, kaže Kyle Armour, student doktorskog studija fizike na Sveučilištu Washington. To bi se dogodilo zato što bi sićušne atmosferske čestice poznate kao aerosoli, koje obično poništavaju učinak stakleničkog zatopljavanja odbijanjem sunčeve svjetlosti natrag u svemir, potrajale samo nekoliko tjedana nakon što bi emisije prestale, dok bi se staklenički plinovi i dalje održali. "Aerosoli bi se brzo isprali i zatim bismo vidjeli iznenadan porast u temperaturi kroz samo nekoliko desetljeća" kaže on. Armour je glavni autor rada koji dokumentira istraživanje, objavljenog nedavno u časopisu Geophysical Research Letters. Njegov koautor je Gerard Roe, izvanredni profesor znanosti o Zemlji i svemiru na Sveučilištu Washington. Globalna temperatura već je otprilike 1,5 stupnja Fahrenheita viša nego što je bila prije industrijske revolucije, koja je započela na početku 19. stoljeća. Izračuni znanstvenika uzeli su u obzir promatrano zatopljenje, kao i poznate razine već ispuštenih stakleničkih plinova i aerosola kako bi vidjeli što bi se moglo dogoditi kad bi se iznenada zaustavile sve emisije plinova povezane s industrijalizacijom. U najboljem scenariju, globalna temperatura bi se stvarno smanjila, no i dalje bi ostala otprilike pola stupnja F više u odnosu na razine prije industrijske revolucije i vjerojatno ne bi ponovo pala na te razine, kaže Armour. Postoji i mogućnost da bi temperature porasle za 3,5 stupnja F u odnosu na razdoblje prije industrijske revolucije, što je granica nakon koje prema klimatolozima nastupa značajno oštećenje uzrokovano klimom. Naravno, nije realno očekivati da će sve emisije iznenada prestati, i Armour primjećuje da je ukupni učinak aerosola – čestica morske soli ili čađe nastale izgaranjem fosilnih goriva, primjerice – možda i najveća nesigurnost u klimatološkim istraživanjima. No nesigurnosti ne umanjuju važnost otkrića, kaže on. Znanstvenici su zahvaljujući rezultatima jednadžbi koje su koristili sigurni da bi moralo doći do bar malo zagrijavanja čak i da se zaustave sve emisije plinova. No ima još nesigurnosti, i stoga je razina pouzdanja niža, vezano uz veće poraste temperature. Klimatološki modeli koji se koriste u procjenama Međuvladinog vijeća o promjeni klime uzimaju u obzir znatno uži raspon mogućih učinaka aerosola ili "forsera", nego što se pokazuje u stvarnim klimatskim promatranjima, kaže Armour. Vijeće koje je dobilo Nobelovu nagradu za mir i koje sponzoriraju Ujedinjene nacije, izrađuje periodične procjene klimatske promjene te je u procesu izrade svog novog izvještaja. Kako se nastavljaju emisije stakleničkih plinova, "klimatsko obvezivanje" na topliji planet sve nam je bliža, kaže Armour. On smatra da onima koji osmišljavaju mjere za smanjivanje zatopljenja može pomoći razumijevanje te razine obvezivanja. Također im može pomoći ako razumiju da, iako će do određenog zatopljenja sigurno doći, nesigurnosti u trenutnim klimatskim promatranjima – kao što je potpuni učinak aerosola – znače da bi zatopljenje moglo biti veće nego što model sugerira. "Nije to argument kojim želimo potaknuti ispuštanje aerosola" kaže on. "To je argument kako bismo trebali pametni pri zaustavljanju emisija plinova. I to je poziv na akciju jer znamo za zatopljenje na koje smo se osudili onime što smo već ispustili, kao i da će postati još gore što dulje nastavimo s ispuštanjem plinova."
    www.znanost.com
     
     
    Dennis Tirpak, stručnjak za klimatske promjene: Ako nastavimo u ovom smjeru, između 2030. i 2050. godine Arktički će ocean ljeti biti sasvim odleđen. Otkada ljudi kroče planetom, nikad se to još nije dogodilo, i promjena će biti ogromna. Jako je teško predvidjeti što će se sve dogoditi kao posljedica potpunog odleđivanja Arktika.

    Dennis Tirpak, jedan od autora četvrtog izvještaja Međunarodnog panela za klimatske promjene (IPCC), organizacije koja je 2007. godine podijelila Nobelovu nagradu za mir s Alom Goreom, održao je prošloga tjedna predavanje na UN-ovoj akademiji u Zagrebu, a dolazak ovog znanstvenika u Hrvatsku organiziralo je Veleposlanstvo SAD-a. Tirpak je u svojoj više desetljeća dugoj karijeri obavljao niz dužnosti u međunarodnim institucijama, a danas savjetuje vlade i industriju kroz kanadski Institut za održivi razvoj te Svjetski institut za resurse u Washingtonu. U zagrebačkom predavanju istaknuo je zabrinjavajući manjak svijesti o ozbiljnosti situacije u kojoj se planet nalazi našalivši se da bi želio da mu na nadgrobnom spomeniku umjesto godina piše trenutna koncentracija CO2 u atmosferi. U ožujku je izmjerena koncentracija CO2 iznosila 392,40 ppm, dok je prosjek za 2010. godinu bio 387,35 ppm-a. Što to znači, o stanju svjetske klime i međunarodnim klimatskim pregovorima Dennis Tirpak govori za H-Alter.

    Na predavanju ste rekli kako živimo u politički podijeljenom svijetu te da "su šanse za zakonski obvezujući međunarodni dogovor godinama udaljene." Možemo li si priuštiti gubitak tih godina?

    Vrijeme nam istječe. Povijest nam je pokazala da Kyoto protokol nije funkcionirao u mnogim zemljama. Nemamo izbora nego pokušati ostvariti napredak u drugačijem svijetu. Imamo li vremena? Jako sam zabrinut jer se krećemo prema točki gdje mnogi procesi postaju ireverzibilni. To je pravi razlog za zabrinutost.

    U ožujku je globalna koncentracija CO2 mjerena na vulkanu Mauna Loa dosegla 392 ppm. Da li se proces još uistinu može obrnuti?

    U slijedećih desetak godina moramo ostvariti vrhunac emisija. To nam znanost govori. Imamo mnogo bolje infrastrukture pa očekujemo da će emisije nastaviti rasti još neko vrijeme i zatim, nadamo se, doseći vrhunac do 2030. godine na ne više od 450 ppm. Nemamo mnogo vremena. Razlog za zabrinutost je taj da kada dođemo do određene točke zatopljenja, procesi kao topljenje Grenlanda i dijelova Antarktike ne mogu biti povraćeni. Idemo prema vrlo drugačijem svijetu, a ljudi baš ne shvaćaju što to znači.

    Ako koncentracija CO2 u atmosferi nastavi rasti ovim tempom, kako će izgledati život u Hrvatskoj u 2050. godini?

    Mnogi modeli koje su radili znanstvenici iz svih dijelova svijeta pokazuju konstantne rezultate za Mediteran. Mediteran će sigurno postati vrući i suši. Za zemlju kao što je Hrvatska, do 2050. jako vruća ljeta posatat će konstanta. Ako se sjetite ljeta 2003. godine, koje je bilo jako vruće i puno ljudi je umiralo od toplotnog udara, tako nešto postat će uobičajeno. To će snažno utjecati na opskrbu vodom i način na koji ljudi žive, turizam i poljoprivredu.

    Rekli ste također, da grupe malih zemalja često imaju snažan utjecaj u klimatskim pregovorima. Što mislite kako Hrvatska može utjecati na globalnu situaciju?

    Svaka zemlja je važna jer ima odgovornost da učini nešto i smanji emisije. Ako ne može smanjiti emisije, onda bar može smanjiti stopu rasta emisija. Kada Hrvatska uđe u EU, djelovat će unutar EU sustava. Morate se pripremiti za to razdoblje jer ćete morati prihvatiti EU regulacije i zakone. EU ima sustav koji se stalno razvija, u kojemu različite zemlje imaju drugačije obveze. Morate proučiti kako EU djeluje i naći svoju ulogu u tome.

    Kako očekujete da će se situacija razvijati na slijedećem UN-ovom klimatskom summitu u Južnoj Africi krajem godine?

    Svi se nadamo da se na zaključcima iz Cancuna može graditi neki dogovor. Sve što je stavljeno na stol u Cancunu neće se moći odraditi u Južnoj Africi, ali nadam se da mnogo toga može. Važna je tranparentnost, želimo znati što svaka zemlja pojedinačno radi kako bi smanjila emisije. I druge su bitne stvari odlučene u Cancunu, na primjer za zemlje razvoju važno je bilo ustanovljavnje zelenog fonda.

    Domaćin UN-ovom klimatskom summitu, Južna Afrika, istodobno gradi ogromnu termoelektranu Medupi financiranu od strane Svjetske banke. Nije li i ovo još jedan pokazatelj licemjerja i država koje se sve deklarativno zalažu za smanjenje emisija, ali ne čine previše, ali i međunarodnih institucija?

    Ako se pitaju Južnoafrikanci, oni će reći da je ta termoelektrana planirana u okviru njihove strategije održivog razvoja. Tijekom vremena namjeravaju koristiti više obnovljive izvore energije, ali zemlja u razvoju treba jeftinu struju. Veliki dio populacije Južne Afrike još je uvijek bez pristupa energiji, te njihove vlasti moraju vršiti ovakve izbore. Međutim, i oni imaju plan smanjiti emisije u budućnosti, a da li će im uspjeti, ostaje za vidjeti.

    U kontekstu nuklearne debate nakon tragičnih japanskih događaja, kako vidite ulogu nuklearne energije u energetskoj priči budućnosti?

    Sigurno je da će mnoge zemlje preispitati svoje korištenje nuklearne energije. Bit ću iskren i reći da sam uvijek mislio da su nuklearke prihvatljive ako se nuklearni otpad može sigurno uskladištiti i ako se mogu sagraditi sigurne nuklearne elektrane te ako su uz to ekonomski kompetitivne. Naime, nuklearke ne proizvode puno stakleničkih planova, međutim, njihova gradnja mora biti uvjetovana kriterijima sigurnosti.

    SAD teško da će sudjelovati u međunarodnom obvezivanju na smanjenje emisija. Ima li međunarodna klimatska politika uopće smisla ako najveći svjetski emiter ne sudjeluje?

    SAD mora odraditi svoje. Nismo donijeli nacionalni zakon prošle godine, ali Obamina administracija pokušava učiniti više na drugim poljima. Na primjer, predloženi su standardi za automobile do 2025. godine koji će transformirati industriju, povećani su standardi za stare elektrane koji će zatvoriti mnoge, uglavnom one na ugljen. Mnoge države SAD-a pojedinačno čine mnogo. Kalifonija je postavila cilj korištenja 30 posto struje iz obnovljivih izvora do 2020. godine. Također, imaju sistem trgovanja emisijama sličan onom u EU. To je sve dobro za početak, ali nije dovoljno. Međutim, tijekom slijedeće godine ili dvije sigurno nećemo imati nacionalnu legislativu.

    Mogu li uistinu rješenja bazirana na tržištu riješiti problem, kada je ekonomija bazirana na tržištu uvelike zapravo i stvorila problem?

    Sve vlade žele naći najjeftinije rješenje, zato smatram da ima mjesta za rješenja bazirana na tržištu. Sustav trgovanja emisijama nije savršen. Ima mnogo zloupotrebe. Ne može se osloniti samo na tržišna rješenja, potrebno je kombinirati različite mjere, poreze, financijske poticaje, obrazovne programe, široku paletu politika. Mogu se povući paralele s time kako se razvijala legislativa povezana s cigaretama u SAD-u. Korišteni su razni alati kako bi se obračunalo s pušenjem i smanjio udio bolesnih.

    S obzirom da ste rekli da je većina akcija rezultat lokalnih politika i strateških interesa, smatrate li da je UN zakazao?

    Kyoto protokol je bio uspjeh jer je snažno pridonio svijesti ljudi na cijelom planetu o hitnosti problema. Međutim, nedovoljno da smanji emisije. Iako, gdje bismo bili sada da nemamo Kyoto? Zaostali bismo još više u borbi sa zaustavljanjem klimatskih promjena.

    Razgovori političara, poput govora britanskog veleposlanika nakon vas na UN-ovoj akademiji, često djeluju kao razgovor o kozmetici. Pažljivo izbjegavaju spominjanje potrebe za promjenom načina života orjentiranog prema udobnosti i potrošnji. Nije li potreban radikalniji pristup?

    Ponekad mi ljudi govore da možda previše naglaska stavljamo na emisije i ciljeve, i da smo možda trebali izabrati drugačiji pristup. Međutim, u ono vrijeme ljudi su zaključili da, ako je ovakav pristup upalio za rješavanje problema ozona, možda će upaliti i za klimatske promjene. Ali, izvori koji proizvode stakleničke plinove su brojniji od onih koji su utjecali na ozon, a i zadiru u kulturne aspekte našeg društva. Nije lako uvjeriti ljude da promjene ponašanje. Ili se moraju osigurati financijski poticaji, ili snažno educirati ljude. Ne postoji jedinstveno rješenje, jer ljudi diljem svijeta žive u drugačijim kulturama i pristupaju problemu drugačije.

    Međutim, ako nastavimo u ovom smjeru, između 2030. i 2050. godine Arktički će ocean ljeti biti sasvim odleđen. Otkada ljudi kroče planetom, nikad se to još nije dogodilo i promjena će biti ogromna. Neki će je nazvati katastrofičnom, neki oportunističkom, ali jako je teško predvidjeti što će se sve dogoditi kao posljedica potpunog odleđivanja Arktika. To će biti velik izazov našim unucima.
    h-alter.org
    Pročitano 1169 puta

    O nama

    Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture. Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

    Kontakt info

    HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.
    Kralja Tomislava 82.
    31417 Piškorevci
    Hrvatska

    E-mail: info@hrastovic-inzenjering.hr
    Fax: 031-815-006
    Mobitel: 099-221-6503
    © HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive