Kad je Njemačka 2000. godine donijela Erneuerbare-Energien-Gesetz (EEG), malo tko je predviđao da će taj zakon postati jedan od najutjecajnijih energetskih instrumenata u povijesti. Fiksne feed-in tarife garantirale su proizvođačima solara, vjetra i bioplina fiksnu cijenu za 20 godina. Ideja je bila jednostavna: smanjiti rizik investitora, pokrenuti masovni razvoj tehnologija koje tada još nisu bile konkurentne i tako ubrzati prijelaz s fosilnih i nuklearnih izvora.

Pozitivni efekti

Subvencije su djelovale. Udio obnovljivih u njemačkoj proizvodnji električne energije skočio je s nekoliko posto početkom tisućljeća na više od 55–59 % u 2025. godini. Solar i vjetar postali su dominantni izvori. Što je još važnije, njemačko tržište pomoglo je globalnom padu cijena. Kako je volume rastao, tehnologija je postajala jeftinija kao klasični learning-curve efekt. Danas su nove solarne i vjetroelektrane u dobrim lokacijama često konkurentne ili blizu tržišnih cijena, a EEG se postupno reformirao prema aukcijama.

Hans-Josef Fell, jedan od arhitekata originalnog EEG-a, i danas brani taj model: fiksna, dugoročna naknada smanjuje rizik i trošak kapitala, što je bio ključ brzog širenja. Bez nje, tvrdi, banke ne bi financirale rane projekte pod istim uvjetima. Claudia Kemfert i drugi ekonomisti energetike naglašavaju da je EEG bio učinkovit instrument za pokretanje industrije i smanjenje emisija u elektroenergetskom sektoru.

Bioplin je, unatoč visokim troškovima, donio upravljivu (dispatchable) proizvodnju i lokalnu toplinu, posebno u ruralnim područjima. Biogoriva su kroz kvote i GHG-mandate donijela mjerljive redukcije emisija u prometu.

Negativni efekti

Račun je stigao. Jürgen Trittin, tadašnji ministar okoliša, 2004. godine je rekao da će EEG prosječnom kućanstvu koštati „otprilike jedan euro mjesečno koliko košta i kugla sladoleda“. Ta je rečenica postala simbol podcijenjenih troškova. EEG-Umlage je kasnije narasla na nekoliko centi po kilovatsatu, a ukupne isplate godinama su se kretale u desetinama milijardi eura. Čak i nakon što je umlage ukinuta 2022./2023. i prebačena na državni proračun, godišnji trošak ostaje u rasponu od otprilike 16–20 milijardi eura.

Njemačke cijene struje za kućanstva su među najvišima u Europi. Intermitencija je donijela dodatne sistemske troškove: curtailment (isključivanje viška), negativne cijene, redispatch, potrebu za backupom i skupo širenje mreže. Katherina Reiche, aktualna ministrica gospodarstva, jasno je rekla da su obnovljivi „odrasli“ i da više ne mogu računati na istu razinu potpore, jer sistemski troškovi rastu. Christian Lindner i liberali su godinama kritizirali EEG kao previše skup i premalo tržišni instrument.

Kod bioplina i biogoriva problemi su bili još izraženiji. Visoki operativni troškovi, konkurencija za zemljište i ograničene neto klimatske koristi kod usjeva učinili su ih skupljim i kontroverznijim. Mnoga postrojenja postaju neisplativa nakon isteka 20-godišnje potpore.

ENERGIJA SUNCA

Kad se krajem 1990-ih i početkom 2000-ih u Europi počela ozbiljnije poticati solarna fotonaponska (PV) energija, tehnologija je još bila skupa i marginalna. Fiksne feed-in tarife – njemački EEG, talijanski Conto Energia, španjolski i francuski mehanizmi garantirale su proizvođačima fiksnu cijenu na 15–20 godina. To je smanjilo rizik i pokrenulo lavinu investicija dok su moduli još bili skupi. Rezultat je bio dramatičan: Europa je postala rani globalni laboratorij za solar, a cijene modula su pale za otprilike 80–90 % u petnaestak godina.

Do kraja 2025. Europska unija imala je oko 406 GW instalirane solarne snage i time ispunila cilj od 400 GW. Godišnji dodatak je bio visok (oko 65–70 GW), a solar je u nekim mjesecima postao najveći pojedinačni izvor električne energije u Uniji. Walburga Hemetsberger, izvršna direktorica SolarPower Europe, tada je isticala da solar već donosi konkretne koristi: „Solar is now delivering for Europe; 13% of Europe’s electricity was solar powered in 2025.“ Istodobno je upozoravala da bi usporavanje bilo „self-destructive“, jer bi cilj od 750 GW do 2030. ostao izvan dosega.

Utjecaj subvencija bio je dvojak.

Pozitivno, one su omogućile learning curve i stvorile industriju. Nove utility-scale instalacije danas u južnoj Europi imaju LCOE od oko 22–38 €/MWh, a u sjevernijim zemljama 35–55 €/MWh – često konkurentno novim konvencionalnim izvorima. Negativno, rane visoke tarife stvorile su dugoročne troškove, a brzi rast bez dovoljne mreže i skladištenja doveo je do negativnih cijena, curtailmenta i cannibalizacije. Kad su potpore za male krovne sustave smanjene ili ukinute u više zemalja, rezidencijalni segment je snažno pao (s oko 28 % novih instalacija 2023. na 14 % 2025.).

Hans-Josef Fell, jedan od arhitekata originalnog EEG-a, i dalje brani model fiksne, dugoročne naknade kao ključ smanjenja rizika kapitala. Suprotno tome, Katherina Reiche, njemačka ministrica gospodarstva, tvrdi da su obnovljivi „odrasli“ i da više ne trebaju istu razinu potpore, posebno za male krovne sustave. Claudia Kemfert upozorava da prebrzo povlačenje potpora prije nego što mreža, skladištenje i fleksibilnost budu spremni „zäumt die Energiewende von hinten auf“ – stavlja energijsku tranziciju naopako.

Gašenja nakon isteka subvencija

Gašenja nakon isteka subvencija još nisu masovna, ali se pojavljuju. U Njemačkoj 2025. oko 44.000 PV sustava gubi 20-godišnju EEG potporu, 2026. preko 66.000, a do 2030. gotovo 189.000. Većina su manji krovni sustavi koji često nastavljaju raditi preko self-consumptiona ili tržišnih cijena jer su operativni troškovi niski. Veći problem nastaje kod starijih, mehanički složenih postrojenja. Najpoznatiji primjer je Solarfeld Erlasee u Bavarskoj – nekad najveći solar park na svijetu, s dual-axis trackerima. Dijelovi se demontiraju 2026. nakon isteka visoke tarife (nekad preko 40 ct/kWh). Vlasnici navode da tržišne cijene plus troškovi održavanja trackera čine nastavak nerentabilnim.

U ostatku Europe (Italija, Španjolska) postoje pojedinačni slučajevi repoweringa ili napuštanja, ali ne val. Većina jednostavnijih fixed-tilt postrojenja ostaje u funkciji. Problem trenutno nije toliko „istek potpore = automatsko gašenje“, koliko negativne cijene, ograničenja mreže i politička neizvjesnost koja usporava nove instalacije.

Solar u Europi je tehnološki zreo i često ekonomski konkurentan na razini proizvodnje. Subvencije su odigrale odlučujuću ulogu u njegovom usponu, ali su ostavile i trajne sistemske izazove. Sljedeća faza ovisi manje o novim tarifa, a više o mreži, skladištenju i pravilima koja omogućuju da postojeća i nova postrojenja rade u tržišnim uvjetima bez pretjeranih gubitaka.

ENERGIJA VJETRA

Kad je Europa početkom 2000-ih počela ozbiljnije poticati energiju vjetra, tehnologija je bila skuplja i manje konkurentna od konvencionalnih izvora. Fiksne feed-in tarife (EEG u Njemačkoj i slični mehanizmi drugdje) garantirale su proizvođačima fiksnu cijenu na 15–20 godina. To je smanjilo rizik kapitala i pokrenulo masovnu izgradnju, posebno onshore. Giles Dickson, dugotrajni CEO WindEurope, kasnije je sažeo suštinu: „It’s not about subsidy, it’s about revenue stability.“ Stabilnost prihoda, ne nužno visoke subvencije, omogućila je bankama financiranje i industriji rast.

Rezultat je bio značajan. Do 2025./2026. Europa ima više od 300–311 GW instalirane snage vjetra (većinom onshore, s rastućim offshore segmentom). Godišnji dodatak se kreće oko 15–19 GW u EU, a WindEurope očekuje prosjek od oko 22 GW godišnje do 2030. Njemačka je i dalje vodeća, a onshore i dalje čini veliku većinu novih instalacija. Vjetar danas pokriva oko 20 % europske potrošnje električne energije. LCOE modernih onshore turbina pao je znatno zahvaljujući većim turbinama, višim tornjevima i learning curve efektu koji su subvencije pomogle pokrenuti. Offshore ostaje skuplji, ali se razvija.

Utjecaj subvencija bio je dvojak.

Pozitivno, one su omogućile brzi deployment, pad cijena tehnologije i stvaranje europske industrije (iako se danas suočava s konkurencijom iz Kine). Negativno, rane visoke tarife stvorile su troškove, a brzi rast bez dovoljne mreže doveo je do curtailmenta i negativnih cijena u vjetrovitim regijama. Kad su potpore prešle na aukcije i tržišne premije, rast je nastavljen, ali uz veće zahtjeve za stabilnost prihoda (CfD-ovi se smatraju učinkovitijima od čistih tržišnih modela).

Hans-Josef Fell i drugi zagovornici ranog EEG-a ističu da je fiksna, dugoročna potpora bila ključ smanjenja rizika. Suprotno tome, kritičari (uključujući dijelove aktualne njemačke politike) tvrde da su obnovljivi „odrasli“ i da treba više tržišne odgovornosti. Claudia Kemfert upozorava da prebrzo povlačenje potpora prije nego što mreža i fleksibilnost budu spremni stavlja tranziciju „von hinten auf“.

Gašenja nakon isteka subvencija

Gašenja nakon isteka subvencija nisu masovna u smislu potpunog napuštanja kapaciteta. U Njemačkoj, gdje su podaci najbolji, tisuće turbina starijih od 20 godina izlaze iz EEG-a. 2025. je ugašeno oko 0,5–0,6 GW (stotine turbina), a slični brojevi se bilježe i ranijih godina. Većina gašenja povezana je s repoweringom: stare male turbine se demontiraju i zamjenjuju manjim brojem većih, produktivnijih. Repowering često čini 25–35 % ili više nove onshore snage u Njemačkoj. Nastavak rada starih turbina (lifetime extension) također je čest ako su OPEX niski i postoji PPA ili tržišna cijena.

Potpuno ugašene bez zamjene su iznimka – obično na lokacijama s lošim vjetrom, kratkim lease ugovorima ili gdje dozvole ne dopuštaju veće turbine. U ostatku Europe trend je sličan: starije flote se ili produžuju ili repoweraju, a ne masovno gase zbog nerentabilnosti. WindEurope i drugi procjenjuju da će do 2030. biti demontirano više od 13 GW, ali uz značajan repowering.

Vjetar u Europi je tehnološki zreo i u dobrim lokacijama ekonomski konkurentan. Subvencije su bile odlučujuće za rani rast i pad cijena, ali su ostavile sistemske izazove (mreža, integracija). Sljedeća faza manje ovisi o novim visokim tarifama, a više o dozvolama, mreži, skladištenju i pravilima koja omogućuju repowering i stabilne prihode. Kako je Dickson naglasio, industriji je važnija predvidljivost prihoda i volumena nego trajne visoke subvencije.

ENERGIJA BIOPLINA

Kad je Njemačka 2000. godine donijela Erneuerbare-Energien-Gesetz (EEG), bioplin je bio jedan od glavnih dobitnika fiksnih feed-in tarifa. Garantirana cijena na 20 godina omogućila je poljoprivrednicima i investitorima da grade postrojenja koja pretvaraju gnojivo, ostatke i energijske usjeve (često kukuruz) u električnu energiju i toplinu. Njemačka je brzo postala europski lider s više od 9.000 aktivnih postrojenja – daleko više nego bilo koja druga zemlja. U ostatku Europe (Italija, Francuska, Danska, Nizozemska) slični, iako manje agresivni, mehanizmi potpore potaknuli su izgradnju, ali flota ostaje manja i više fokusirana na otpad ili biomethan.

Utjecaj subvencija bio je snažan, ali skup.

Pozitivno, stvorile su upravljivu (dispatchable) obnovljivu proizvodnju koja može raditi i kad nema sunca ni vjetra, plus lokalnu toplinu za sela i toplane. Bioplin je pomogao ruralnom gospodarstvu i smanjio emisije metana iz gnojiva. Negativno, LCOE je ostao visok (često 15–30+ ct/kWh), znatno iznad modernog solara i vjetra. Ovisnost o energijskim usjevima dovela je do konkurencije za zemljište, a rane visoke tarife stvorile su trajne troškove. Kako je Rolf Thauer iz Leopoldine još 2012. rekao, tehnologija „ne stoji šanse“ protiv solara i vjetra u pogledu učinkovitosti po hektaru. Andrea Horbelt iz Fachverband Biogas više puta je upozoravala da bez potpore većina postrojenja ne može preživjeti na tržišnim cijenama.

Danas se politika pomiče od baseload proizvodnje prema fleksibilnosti. Njemačka je uvela aukcije, fleksibilnostni bonus i poticaje za biomethan (čišćenje i utiskivanje u plinsku mrežu). Horst Seide, bivši predsjednik Fachverband Biogas, isticao je da fleksibilizirani bioplin može zamijeniti dio planiranih plinskih elektrana: „Naše postojeće postrojenje su tu – i mogu u nekoliko godina masovno zamijeniti zemni plin.“ Robert Habeck je pak upozoravao na rizike skaliranja biomethana ako se ne pazi na zemljište i hranu.

Gašenja nakon isteka subvencija

Gašenja nakon isteka subvencija su stvarnost i ubrzavaju se. U Njemačkoj do 2030. oko 5.000 biogasnih postrojenja (plus manji broj biomethan) izlazi iz 20-godišnje EEG potpore. Samo 2025.–2026. tisuće postrojenja gube staru tarifu. Mnoga ne dobiju novu potporu u prekomjerno pretplaćenim aukcijama ili dobiju samo smanjenu (npr. 40 % snage). Konkretni primjeri: u Dalkendorfu (Mecklenburg-Vorpommern) postrojenje se gasi krajem 2026., a oko 40 kućanstava gubi lokalnu toplinu iz mreže. Slični slučajevi postoje u Schleswig-Holsteinu i drugdje – operatori navode da tržišne cijene (6–8 ct/kWh) ne pokrivaju visoke troškove sirovine, održavanja i prilagodbi.

Nisu sva postrojenja ugašena. Dio prelazi na biomethan, self-consumption, ili dobiva follow-up potporu za fleksibilni rad. No rizik masovnijeg smanjenja flote je realan, posebno kod manjih i starijih postrojenja. U ostatku Europe brojke su manje dramatične jer je flota bila manja, ali isti ekonomski pritisak postoji.

Bioplin ostaje koristan za fleksibilnost i upravljanje otpadom, ali je najskuplji i najosjetljiviji na kraj subvencija među obnovljivima. Subvencije su ga izgradile, ali nisu učinile tržišno konkurentnim. Budućnost ovisi o tome hoće li se fokusirati na otpad i gnojivo, fleksibilnost i biomethan – ili će značajan dio flote jednostavno nestati kad potpora istekne.

ENERGIJA BIOGORIVA

Biogoriva (biodizel, bioetanol, HVO i slična tekuća goriva za promet) razlikuju se od bioplina: riječ je o gorivima za cestovni promet, zrakoplovstvo i brodove, a ne o elektranama koje proizvode struju. Zato ne postoji klasični model 20-godišnjih feed-in tarifa kao kod solara, vjetra ili bioplina. Glavni instrumenti bili su (i jesu) obvezne kvote za miješanje, smanjenje GHG emisija (GHG-Quote u Njemačkoj), porezne olakšice i ciljevi iz Renewable Energy Directive (RED II/III).

Utjecaj subvencija i mandata bio je značajan, ali ograničen.

Kvote su stvorile stabilnu potražnju i omogućile izgradnju kapaciteta u Europi. Njemačka i druge zemlje su kroz GHG kvote i blending mandate potaknule proizvodnju biodizela (uglavnom iz uljane repice i otpadnih ulja) i bioetanola. Elmar Baumann iz Verband der Deutschen Biokraftstoffindustrie (VDB) ističe da su biogoriva „i dalje odlučujući isporučitelj CO₂ ušteda u cestovnom prometu“ – u Njemačkoj redovito oko 11–12 milijuna tona godišnje. Torsten Krawczyk (UFOP) naglašava potrebu za dugoročnim okvirom: „Boosting climate protection in the transport sector will only be possible with more renewable fuels.“

Pozitivno, mandati su smanjili emisije u sektoru koji se teško elektrificira i stvorili tržište za domaću poljoprivredu i otpad. Negativno, održivost je kontroverzna (ILUC kod usjeva, palmino ulje, konkurencija s hranom), a rast je ograničen blending wallovima (npr. 7 % FAME u dizelu), crop capovima i konkurencijom jeftinih uvoza (posebno iz Kine). Claudia Kemfert je ranije isticala da održivo proizvedena biogoriva mogu smanjiti opterećenje proračuna kroz manje emisije u prometu, ali dugoročno se preferira elektrifikacija.

Stanje tehnologije i proizvodnje je stabilno, ali bez velikog buma. Proizvodnja biodizela i HVO u EU raste umjereno, bioetanol stagnira, a dio potražnje se pokriva uvozom. RED III i ciljevi za advanced biofuels i SAF (sustainable aviation fuel) daju novi impuls, ali implementacija varira po zemljama. Naftne kompanije su u nekoliko slučajeva usporile ili zaustavile planove za velike HVO/SAF postrojenja zbog niskih marži i regulatorne neizvjesnosti.

Gašenja nakon „isteka subvencija“

Gašenja nakon „isteka subvencija“ nisu masovna kao kod bioplina, jer model nije isti. Ipak, postoje zatvaranja i mothballing zbog tržišnih uvjeta, uvoza i politike. Primjeri uključuju pojedinačne biodizel postrojenja u Njemačkoj i UK-u koja su zaustavljena ili zatvorena zbog niskih cijena i konkurencije, te upozorenja na rizike za bioetanol postrojenja (npr. Vivergo u UK-u zbog uvoznih aranžmana). ArcelorMittal je upozorio na moguće zatvaranje pilot postrojenja za etanol iz CO₂ zbog regulatornih pravila. Nema točnog broja „ugašenih elektrana“ jer se radi o rafinerijama i postrojenjima za proizvodnju goriva, a ne o klasičnim elektranama; broj potpunih zatvaranja je ograničen, a više je usporavanja investicija i smanjenja iskorištenosti kapaciteta.

Biogoriva ostaju važan, ali prijelazni alat za dekarbonizaciju prometa. Subvencije i kvote su ih pokrenule i održale, ali nisu riješile pitanja održivosti ni konkurentnosti naspram elektrifikacije. Budućnost ovisi o advanced i waste-based gorivima, SAF-u i tome koliko će politika preferirati kvote naspram čiste elektrifikacije.

ELEKTRIČNI POGON

Kad je Europa krenula u elektrifikaciju prometa, baterijska električna vozila (BEV) bila su skupa, s ograničenim dometom i malim izborom modela. Države su uvele kupovne subvencije, porezne olakšice i privilegije (besplatno parkiranje, pristup bus trakama), dok je EU postavila stroge CO₂ norme za proizvođače. Cilj je bio smanjiti rizik za potrošače i potaknuti industriju da ulaže u baterije i proizvodnju.

Utjecaj subvencija bio je snažan, ali ovisio o dizajnu. Direktne kupovne premije brzo podižu prodaju, ali njihov nagli kraj može izazvati pad. Najjasniji primjer je Njemačka: Umweltbonus (do oko 9.000 €) doveo je do snažnog rasta, a nagli prestanak krajem 2023. rezultirao je padom BEV prodaje od oko 27 % u 2024. Sigrid de Vries, direktorica ACEA, istaknula je da povlačenje poticaja u Njemačkoj i smanjenja u Francuskoj „sent shockwaves through the entire EU market“. ACEA je upozoravala da su poticaji potražnje ključni jer „affordability remains the keystone of mass adoption“.

Suprotno tome, Norveška i Danska postigle su najviše udjele (Norveška preko 95 %, Danska oko 70–80 %) uglavnom bez velikih direktnih kupovnih subvencija – koristeći porezne izuzeće za EV i visoke poreze na konvencionalna vozila. Stefan Bratzel (CAM) komentirao je njemački oporavak 2026.: „Das Elektroauto ist in Deutschland im Massenmarkt angekommen“, potaknut širim izborom modela, novim subvencijama i visokim cijenama goriva.

Stanje tehnologije i tržišta je zrelo. BEV udio u EU/Europi dosegao je oko 17–19 % 2025., a u 2026. se kreće prema 21–23 % ili više, s rekordnim mjesecima u kojima su čisti električni automobili pretekli benzince. Cijene baterija pale su, broj modela se udvostručio ili utrostručio, a affordable opcije (ispod 30.000 €) postaju češće. Operativni troškovi su niži (ICCT procjenjuje oko 33 % jeftinije vožnje od benzina), a EV već štede milijarde na uvozu fosilnih goriva. Kineski proizvođači su stekli značajan udio, što je potaknulo EU tarife.

Negativne strane uključuju neravnomjeran napredak (sjever Europe daleko ispred juga i istoka), ovisnost o poticajima u nekim zemljama, infrastrukturne i mrežne izazove te pritisak na europsku industriju zbog kineske konkurencije. Regulativni ciljevi (2035. de facto ban ICE u novim vozilima) i dalje guraju proizvođače, iako su tražili fleksibilnosti.

Električni pogon u Europi više nije eksperiment – postao je značajan dio tržišta. Subvencije su ubrzale prihvaćanje i pomogle industriji, ali su pokazale da su stabilni porezni okviri i CO₂ norme često učinkovitiji od privremenih premija. Budućnost ovisi o cijenama vozila, infrastrukturi, mreži i tome hoće li se poticaji postupno smanjivati kako tehnologija postaje konkurentnija.

STANJE ZELENE TRANZICIJE

Europska zelena tranzicija – vođena European Green Dealom, Fit for 55 paketom i REPowerEU planom – cilja na klimatske neutralnost do 2050. i smanjenje emisija za najmanje 55 % do 2030. U sektoru električne energije napredak je najvidljiviji. Prema Emberu, 2025. godine vjetar i solar zajedno su proizveli više električne energije u EU (30 %) nego svi fosilni izvori (29 %) – prvi put u povijesti. Obnovljivi izvori pokrivali su gotovo polovicu (oko 48 %) električne energije, a ukupni čisti izvori (uključujući nuklearnu) dosegli su oko 71 %. Ugljen je pao na povijesno nizak udio od 9,2 %, a solar je rastao više od 20 % četvrtu godinu zaredom.

Ursula von der Leyen je više puta isticala ovaj napredak. U govoru 2025. rekla je da „gotovo polovica europske energije dolazi iz obnovljivih izvora“ i da „vjetar i solar generiraju više električne energije nego svi fosilni izvori zajedno“. Kadri Simson, bivša povjerenica za energiju, opisala je solarnu energiju kao „bright star of our energy transition“ koja je pomogla u upravljanju energetskom krizom. Beatrice Petrovich iz Embera komentirala je prekretnicu: „This milestone moment shows just how rapidly the EU is moving towards a power system backed by wind and solar.“

No tranzicija je neravnomjerna. Udio obnovljivih u ukupnoj konačnoj potrošnji energije (ne samo električne) bio je oko 26 % 2025., daleko od cilja od 42,5 % do 2030. Elektrifikacija prometa, grijanja i industrije stagnira oko 20 % već desetljeće. Emisije CO₂ iz fosilnih goriva pale su 2026., ali tempom koji je otprilike upola manji od potrebnog za ispunjenje 2030. cilja (CREA). DNV predviđa da Europa neće dosegnuti neto-nulu do 2050., već oko 2067.

Utjecaj subvencija i politika bio je ključan za rast obnovljivih i EV-a, ali je stvorio i troškove, ovisnost o potporama i sistemske izazove (mreža, skladištenje, negativne cijene, curtailment). Claudia Kemfert i drugi upozoravaju da prebrzo povlačenje potpora prije nego što infrastruktura bude spremna usporava tranziciju. Industrija (WindEurope, SolarPower Europe, ACEA) traži predvidljivost – stabilne aukcije, CfD-ove i poticaje potražnje – dok političari poput Katherina Reiche traže više tržišne odgovornosti.

Pozitivne strane uključuju smanjenu ovisnost o uvozu fosilnih goriva, pad cijena solara i vjetra te rast industrije. Negativne su visoki troškovi subvencija, neravnomjeran napredak među zemljama, spor razvoj mreže i skladištenja te pritisak na konkurentnost europske industrije. Von der Leyen je 2026. naglasila: „As long as Europe remains dependent on fossil fuels, we remain vulnerable“ i pozvala na ubrzanje elektrifikacije i jače mreže.

Zelena tranzicija u Europi je stvarna i napreduje brže u električnoj energiji nego u ostatku gospodarstva. Subvencije i regulativa su je pokrenule, ali sada se suočava s fazom integracije, troškova i političkih kompromisa. Uspjeh do 2030. i 2050. ovisi manje o novim ambicioznim ciljevima, a više o mreži, fleksibilnosti, elektrifikaciji i održivoj industrijskoj politici.