Hrvatska dilema o spalionicama otpada "energanama" nije samo tehnička. To je priča o strahu, sumnji i rečenici koja se u ovoj zemlji ponavlja već desetljećima: ne u mom dvorištu...

Dok Europa otpad pretvara u toplinu i struju, Hrvatska i dalje stoji uz Maltu kao jedina članica EU bez namjenskog postrojenja za energetsku oporabu komunalnog otpada. Oko 500 europskih postrojenja godišnje termički oporabi sto milijuna tona. Hrvatska 2022. na odlagališta odloži oko 1,85 milijuna tona. Recikliranje je oko 37 posto, odlaganje još uvijek oko polovice. Cilj do 2035., manje od 10 posto na deponij, bez ostatnog rješenja izgleda kao matematika bez zadnjeg retka.

Ali svaki put kad se ta rečenica pretvori u lokaciju kao Resnik, Bikarac, Sisak, Rebro, Piškornica podigne se isti zid kroz ponavljanje "ne u mom dvorištu".

Zagreb: čovjek koji je Bandiću donio uho

Najduža hrvatska priča o spalionici odvija se u Zagrebu. Godinama je to bio projekt Milana Bandića: velika peć za miješani otpad, kapaciteta do 400.000 tona, bez ozbiljnog odvajanja. Protiv nje stajao je tadašnji predsjednik Zelene akcije Tomislav Tomašević. Godine 2008. aktivisti su pred Poglavarstvom donijeli divovsko kartonsko uho. Poruka: Bandić ne čuje da postoje alternative.

Kao gradski zastupnik 2017. Tomašević je govorio jasno:

„Kada govorimo o spalionici otpada, u Zagrebu je kaos sa gospodarenjem otpadom, što se stalno predlagalo jest ta spalionica koja je skupa jer košta čak oko tri milijarde kuna. S druge strane je i štetna za zdravlje građana, ostaje taj toksični pepeo koji se onda negdje treba odlagati. Tako da nipošto nije rješenje.“

Iste godine hvalio je brisanje termičke obrade iz Prostornog plana. Danas je gradonačelnik. Jakuševec i dalje smrdi. CGO Resnik planira se do 2028./2029. Spalionice u prvoj fazi nema. Ali ostatak otpada mora negdje otići. Tomašević sada kaže:

„Ne, ja nisam rekao da sam skroz protiv spalionice. S ovim postrojenjem u prvoj fazi je dovoljno da se zatvori Jakuševec. A nakon toga, opcija je raditi dodatno postrojenje.“
Ključno pitanje, dodaje, „nije tehnologija, već lokacija.“

Na pitanje bi li živio u Resniku pored takvog centra, odgovorio je: „Da, apsolutno.“ Istodobno se ograđuje od Bandićeva modela:

„Ja sam bio protiv spalionice otpada bez odvajanja otpada. Ono što je Bandić htio je da nema odvajanja otpada, nema posebnih kontejnera, nego da cijeli mješoviti otpad ide u spaljivanje i to kapacitet 400.000 tona godišnje.“

Zelena akcija, kojoj je nekoć predsjedavao, vratila mu je isto uho. Marko Košak, voditelj kampanje protiv spaljivanja:

„Tomaševića smo željeli podsjetiti na njegove tadašnje stavove i jasno mu poručiti da su građani i dalje protiv spaljivanja otpada.“

„Gradonačelnik Tomašević je prije dolaska na vlast zagovarao održiva rješenja, a sada nas pokušava uvjeriti kako spaljivanje nije štetno i da je ono jedino rješenje za neodvojeni otpad. Time ponavlja laži svog prethodnika Bandića.“

„Bilo kuda, spaljivanje je štetno svuda.“

Košak odbacuje i marketinški zaokret od „spalionice“ prema „energani“:

„Pokušaji rebrendiranja spalionica u tzv. moderne energane su promašeni jer je njihova učinkovitost izrazito niska.“

„Bečka Spittelau zapravo donosi korist za manje od tri posto građana.“

Udruga za zaštitu okoliša Resnik i mještani istočnog Zagreba vide u CGO-u figu iz rukava: prvo sortirnica i kompostana, pa „rezervna“ termička obrada kad Jakuševec mora nestati. To je klasični NIMBY, ali i nešto više sjećanje da su im već obećavali da „neće smrdjeti“, pa je smrad ostao.

Šibenik: prva energana i strah od cijele Dalmacije

Dok Zagreb tapka, Šibenik ide najdalje. CGO Bikarac već radi. Iz otpada proizvodi SRF. To gorivo danas voze u cementaru i plaćaju oko 192 eura po toni. Direktor Robert Podrug računicu izgovara bez uljepšavanja:

„Na godišnjoj razini proizvodimo oko 20 tisuća tona goriva iz otpada i njegovo zbrinjavanje, uz financijsku pomoć Fonda, plaćamo 800 tisuća eura. Sav taj materijal bi se, uz pomoć energane, mogao energetski obraditi. Sutra to više neće biti 800 tisuća eura. Kada se po pravilima Europske unije zabrani zbrinjavanje otpada po ovom obrascu, iznos će biti između tri i četiri milijuna eura kojim će biti opterećeni građani kroz režijske račune.“

I o emisijama:

„Emisije ugljičnog dioksida iz energana 20 puta su manje nego kod klasično odloženog otpada na otvorenim odlagalištima.“

Gradonačelnik Željko Burić pokušava razbiti sliku da Šibenik postaje smetlište regije:

„Nema šibenskog, nema splitskog, nema zadarskog smeća koje će se dovoziti u Šibenik nego bi to bio ovaj obrađeni otpad za spaljivanje.“

„Šibenik neće postati Bosanski Brod.“

„Tek tada ćemo moći pričati, naravno uvijek u komunikaciji s našim građanima, hoćemo li se odlučiti za gradnju.“

Oporba čuje drugu rečenicu. Most: „Ne trebamo otpad iz cijele Dalmacije.“ Vijećnica Iris Ukić Kotarac ide dalje — traži referendum jer se boji da država projekt proglasi strateškim i zaobiđe grad:

„O budućnosti Šibenika ne može se odlučivati bez Šibenčana.“

„Mi možda dobijemo spalionicu, a netko drugi u svom susjedstvu možda i nuklearnu elektranu.“

Lokalni naslovi već zvuče kao narodna pjesma NIMBY-ja: Što to smrdi u gori zelenoj, je li energana il’ je spalionica? Hoće li Šibenčanima vonjati i smeće iz cijele Dalmacije?

To je srž konflikta. Zagovornici kažu: spaljivat će se već obrađeno gorivo, uz industriju na Podima koja može uzeti toplinu. Protivnici čuju: kamioni, dimnjak, tuđi otpad, i još jednom obećanje da „neće smrdjeti“.

Sisak, Rebro, Lika: tko prima tuđi otpad

U Sisku privatni projekt CIOS Energy godinama vuče dozvole za energanu na neopasni otpad i biomasu. Grad koji se brendirao kao „grad pobjeda“ na prosvjedima zvuči drukčije: „grad otpada“. Stanovnici vide bale, kamione, trosku iz drugih CGO-a i pitaju se zašto baš oni. Ista logika koja Šibenčane plaši Dalmacijom, Siščane plaši ostatkom kontinentalne Hrvatske.

Na Rebru, usred Zagreba, plan spalionice infektivnog otpada naišao je na otpor jer su prve kuće udaljene manje od 60 metara, uz vrtić, školu i Jordanovac. Jedan stručnjak, pitao bi li bez zadrške prihvatio takvo postrojenje u svom susjedstvu, odgovorio je kratko: ne bi. „Uvijek treba imati na umu da su mogući propusti i havarije.“ Najradije bi veliku spalionicu „izvan naselja“. Drugim riječima: ne ovdje. Negdje drugdje.

Nakon ekocida u Gospiću i prosvjeda „Hodaj za Liku“ u rujnu 2026., NIMBY je prestao biti lokalna tema i postao nacionalni argument. HDZ je pitao postoji li u Hrvatskoj ijedan grad spreman primiti spalionicu opasnog otpada:

„Svi bi htjeli ‘odmah i sada’, što je razumljivo, ali Hrvatska nema spalionicu opasnog otpada. Nitko je nije želio u svom dvorištu. Interesantan je to fenomen.“

„Ako može biti u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, onda bi valjda mogla biti i u Hrvatskoj. Moramo samo naći one koji bi je prihvatili blizu sebe.“

Premijer Plenković, upitan kasni li se sa spalionicom, rekao je da cijela Hrvatska s tim kasni „već sto godina“ i podsjetio da je 2002. izgorjela zagrebačka PUTO. Zagreb neka, poručio je Tomaševiću, prvo riješi Jakuševec.

Komentar u Večernjem listu sažeo je političku dijagnozu:
„Desetljećima se kod nas svakom ozbiljnom infrastrukturnom projektu pristupa po principu ‘ne u mom dvorištu’.“

Hrvatska nema spalionicu „zbog političkog kukavičluka“ jer elite nemaju petlje donijeti odluku koja nadilazi jedan izborni mandat.

Dva tabora, ista zemlja

Struka nije jednoglasna. Tomislav Lukić godinama ponavlja da Hrvatskoj treba oko 400.000 tona godišnjeg kapaciteta, da se RDF već izvozi i plaća, i da moderne WtE postrojenja nisu konkurencija reciklaži jer pale ono što se ne može reciklirati. Plan 2023.–2028. i sam računa s tim da će CGO-ovi proizvesti stotine tisuća tona goriva iz otpada kojemu treba odredište.

S druge strane, Zero Waste i Zelena akcija tvrde da peć zaključava sustav: skupa investicija traži stalni tok otpada 20–30 godina, slabi odvajanje, stvara šljaku i opasni pepeo, a EU nove spalionice više ne voli financirati i najavljuje ulazak komunalnog spaljivanja u ETS. Košak: rješenje nije dim i toksični pepeo, nego „bolja dostupna rješenja kojima se otpad iskorištava u industriji“.

Obje strane imaju djelomično pravo. Hijerarhija otpada stavlja recikliranje iznad energetske oporabe. Ali 10 posto odlaganja do 2035. neće se dogoditi samo s plavim vrećicama. RDF već postoji. Netko ga pali ili u austrijskoj peći, ili u hrvatskoj cementari, ili sutra u šibenskoj energani.

Što NIMBY ovdje zapravo znači

„Ne u mom dvorištu“ u Hrvatskoj nije samo sebičnost susjeda. To je nataloženo nepovjerenje: požari skladišta, smrad CGO-a koji su u studijama bili bezopasni, uvoz i prepakiranje otpada, afera u Lici, osjećaj da se lokacija bira tamo gdje je otpor politički najslabiji. Zato stanovnik Resnika, Bikarca ili sisačke industrijske zone ne sluša predavanje o Beču i Kopenhagenu. Sluša kamion.

Zato Tomašević može reći da bi živio u Resniku, a Košak mu vratiti uho s Trga. Zato Burić može reći da Šibenik neće biti Bosanski Brod, a oporba pitati hoće li vonjati cijela Dalmacija. Zato država nakon Gospića traži volontera za spalionicu opasnog otpada i slabo tko se javlja.

Tehnički i pravno, izgradnja je moguća. Pravilnik o spaljivanju postoji. Prvi koraci na Bikarcu već su napravljeni. Od nule do pogona treba osam do deset godina. Politički, projekt preživljava samo ako prestane biti igra prebacivanja smeća preko županijske granice. Inače ostaje stara hrvatska formula: svi su za rješenje, dok se rješenje ne zove njihovim imenom ulice.

POLITIČKA KOREKTNOST ILI KONKRETNO RJEŠENJE ZA OTPAD?

Hrvatska rasprava o spalionicama dugo se vodi kao natjecanje u moralnoj čistoći. Tko izgovori riječ „peć“, rizikuje da ga proglase zaostalim. Tko kaže „energana“, rizikuje da ga proglase prevarantom. Između ta dva rječnika ostaje otpad koji ne čita priopćenja. On se ili odlaže, ili izvozi, ili suspaljuje u cementari. Pitanje nije je li to politički ugodno. Pitanje je postoji li, nakon reciklaže, ostatak i tko će ga zbrinuti bez da pretvori cijelu državu u vježbu izbjegavanja imenice.

Agnostici, vjernici i ateisti

Tomislav Tomašević tu je napetost sam imenovao, gotovo kao teološki štos. SDP, rekao je, „vjernici su u spalionici“. Udruge zaštite okoliša su „ateisti“. On i Možemo „agnostici“: čekaju studiju.

To zvuči razborito. U praksi je agnosticizam često način da se odluka odgodi dok Jakuševec ne dođe do zadnjeg metra. U ožujku 2026. isti gradonačelnik više nije zvučao kao čovjek koji čeka objavu. Studija, tvrdi, pokazuje da je energana Zagrebu potrebna i ekonomski opravdana.

„Naša odluka je jasna, idemo u to.“

„Jedan od ostataka iz CGO-a bit će gorivo iz otpada koje negdje mora ići na energetsku obradu. Bilo u privatnu energanu, bilo u gradsku javnu energanu. Nema treće opcije.“

To je, ako se sluša pažljivo, kraj političke korektnosti u užem smislu. Nema treće opcije znači: nakon sortirnice i kompostane ostaje kalorični ostatak. On se ne rastopi od dobrih namjera. Ili se pali ovdje, ili se plaća da ga netko pali drugdje.

Tomašević zato cijepa projekt na dva dijela. U Resniku: biokompostana, sortirnica i obrada miješanog otpada. Energana nije „u“ CGO-u. Ona je sljedeća zgrada, možda pored, možda drugdje, ali samo ako može predavati toplinu u HEP-ov vrelovod. Inače, kaže, nema smisla.

Koalicijski partner to ne želi ostaviti u magli. Joško Klisović poručio je da SDP „čvrsto stoji iza ideje energane kao neizostavnog dijela cjelovitog upravljanja“. Zna da je partneru „možda u nekom trenutku nezgodno“. Nezgodno je točna riječ. Nezgodno je kad biivši aktivist mora izgovoriti rješenje protiv kojeg je gradio karijeru.

Ivica Lovrić srušio je brendiranje jednom rečenicom:

„To nije energana, to je spalionica. Možemo to samo uljepšavati u svojoj maniri da zavara i laže građane Zagreba.“

Tu politička korektnost nije milosrđe prema slabima. To je eufemizam. Ako je tehnologija ista, uljepšavanje imena nije rješenje. To je odnos prema biraču koji se plaši dimnjaka.

Račun koji ide u inozemstvo

Dok se u Zagrebu vodi teološka rasprava o optadu, struka nudi računicu. Tomislav Lukić kaže da Hrvatskoj treba oko 400.000 tona godišnjeg kapaciteta. Tri postrojenja za gorivo iz otpada već postoje — Pula, Rijeka, Šibenik. Što se s tim gorivom radi?

„Taj otpad koji mi dobijemo izvozimo van i plaćamo da ga po cijeni od devet eura po toni spaljuju drugi, a ukupni troškovi su oko 180 eura po toni.“

„Kod nas se uopće nije radilo na razvoju termičke oporabe otpada.“

Postrojenja se ne grade „jer su skupa i velik je otpor javnosti s obzirom na to da nikada nije pokrenuta kampanja kako bi se čuo glas struke.“

„Termička oporaba nije nikakva konkurencija reciklaži zato što se kroz nju tretira otpad koji se ne može reciklirati.“

To je najtvrđi argument „konkretnog rješenja“. Hrvatska već sudjeluje u spaljivanju. Samo plaća tuđi dimnjak i vlastiti transport. Sirovina s kalorijskom vrijednošću, kaže Lukić, zatrpava se po odlagalištima. Ako je to točno, odbijanje domaćeg postrojenja nije ekologija. To je izvoz problema plus račun.

Mislav Herman tu tezu pretvara u oporbeni napad. Plan gospodarenja otpadom do 2029. nazvao je „planom iluzija, nestručnosti, nedovršenosti i potpunog neznanja“. Nakon reciklaže i biootpada, kaže, ostaje 30 do 40 posto.

„Mi dan-danas ne znamo… što s onim što ostaje… tko će to preuzeti i, ono što je najbitnije, koliko će to koštati.“

Plan B je energana. „U prijevodu, to je spalionica, samo što se to gradonačelnik još ne usudi priznati.“

„Gradonačelnik o tome ne smije ni razmišljati jer sjetit ćete se da je prosvjedovao protiv spalionice ispred Skupštine, doslovno je ležao na zamazanom podu. A SDP je tu kao smokvin list.“

Dok se peć ne sagradi, predviđa izvoz. Mađarska i Slovenija, kaže, nemaju kapaciteta. Ostaju Austrijanci „250 eura po toni“. Ako CGO ikad krene, to je „15 milijuna eura ekstra troška“. Novac? „Povisit će cijenu usluge.“

Herman nudi i svoju verziju konkretnog rješenja: ne nova zgrada, nego postojeće HEP-ove toplane. „HEP-ovoj toplani je svejedno kuri li mazut ili kruto gorivo.“ Faktograf je tu tezu ohladio: teorijski moguće, praktično skupe preinake, viša temperatura, filteri, stroži EU uvjeti — vjerojatno skuplje od zasebne peći. Drugim riječima, i „pametno korištenje postojećeg“ može biti slogan koji izbjegava investiciju.

Tomašević uzvraća da oporba nije htjela imenovati nijednu lokaciju „da se ne bi nekome zamjerili“. On je, kaže, otvoreno rekao Resnik. To je slaba točka teze o čistoj političkoj korektnosti zelenih. HDZ godinama može biti za spaljivanje — dok se ne crta točka na karti. Tad i vjernici postaju oprezni.

Generacijska greška ili generacijski strah

S druge strane stola nije samo strah od riječi. Zelena akcija tvrdi da je studija za zagrebački CGO „ušminkani dokument“ kojim se prikriva da tehnologija miješanog otpada ionako vodi prema spaljivanju. Marko Košak kaže da su sva tri razmatrana rješenja završila istim ishodom, paljenjem što je protivno resursnim i klimatskim politikama EU. To naziva „generacijskom greškom“: ići u ono od čega drugi u Europi odustaju.

Njegov argument nije da ostatka nema. Argument je da peć ostatak proizvodi kao poslovni model. Ako sagradiš skupo postrojenje na 25 godina, treba mu ton. Reciklaža tad nije saveznik, nego konkurencija za sirovinu. EU, podsjeća, prestala je lako financirati nove spalionice i ide prema naplati emisija. Spaljivanje smanjuje masu, ali oko 30 posto ulaza postaje pepeo koji treba zbrinuti kao novi otpad. To nije zatvaranje kruga. To je premještanje problema iz vreće u filter.

Most u Šibeniku ide istim smjerom drugim rječnikom: energana nije projekt budućnosti nego prošlosti, a Danska, nekad predvodnik, gasi kapacitete. Lokalni izbori, rekao je Ivica Ledenko, već jesu referendum.

Tu politička korektnost i konkretno rješenje mijenjaju mjesta. Ako je „nemojte paliti“ samo mantra, ostatak ide u Austriju po 180 ili 250 eura. Ako je „sagradite peć“ jedini odgovor, država može zaključati niske stope odvajanja jer peć mora biti sita. Prvo je bijeg u rječnik. Drugo je bijeg u beton.

Što ostaje kada se skinu naljepnice

Hrvatska nije zarobljena zbog manjka studija. Zarobljena je zbog toga što svaka strana „konkretnim rješenjem“ zove ono što njezinu biračku bazu ne boli. Agnostik čeka papir. Vjernik želi dimnjak, ali ne prije izbora. Ateist želi nulu, kao da CGO-ovi već ne proizvode gorivo. Država želi 11 centara i cilj od 10 posto odlaganja, a lokaciju prepušta onome tko prvi trepne.

Konkretno rješenje nije izbor između ljubavi prema prirodi i ljubavi prema peći. Konkretno je ovo, redom: smanjiti nastanak otpada; odvojiti biootpad da ne proizvodi metan na deponiju; reciklirati sve što ima tržište; tek onda odlučiti što s kaloričnim ostatkom domaća javna energana uz toplovod, suspaljivanje pod strogim limitima, ili skupi izvoz. Sve ostalo je priča o vrlinama.

Politička korektnost počinje ondje gdje se ta ljestvica prekrati. Kad se „ne paliti“ kaže da se ne mora graditi sustav odvajanja. Kad se „energana“ kaže da se ne mora priznati peć. Kad se „studija“ kaže da se ne mora izgovoriti lokacija. Otpad je u međuvremenu već izabrao. On ide tamo gdje ga netko primi i tamo gdje ga netko naplati.

NEODRŽIVA BRDA OTPADA KOJA I DALJE RASTU

Brda otpada u Hrvatskoj nisu metafora. Ona imaju adresu, visinu, miris i, ponekad, odron. Dok se u Zagrebu i Šibeniku vodi rasprava hoće li se ostatak zvati gorivom ili smećem, na Jakuševcu se brdo još uvijek obrušava niz padinu. U Istri se iz „modernih“ centara širi isti smrad zbog kojeg su ti centri i građeni. U državnim izvješćima tone otpada padaju za koji postotak. U dvorištima pored deponija osjeća se da brdo nije otišlo.

To je okvir u kojem spalionica prestaje biti ideološka riječ, a postaje pitanje što raditi s masom otpada koja se ne može više slagati uvis.

Jakuševec: livada koja je postala planina

Na vrhu tog brda 2017. zabijena je zastava „Zagreb je naš“. Bitka za grad, rečeno je, počinje ondje. Godinama kasnije bitka još traje, samo što brdo otpada nije nestalo. Nestala je ruka radnika Čistoće.

U studenom i prosincu 2023. odroni su srušili tisuće tona. Jedan čitatelj 24sata, prije nego što je službena priča stigla, javio je:

„Smrad je neopisiv. Tamo su radnici Čistoće na kamionima u opasnosti, pogledajte samo strminu kod odlomljenog dijela.“

U kvartovima ispod brda jutro je „tjeralo na povraćanje“. Tomašević je izašao pred kamere s mjerenjima: sumporovodik, amonijak, merkaptani i sve ispod granice. Znači, službeno, nema „direktne ugroze za zdravlje“. Stanovnici čuju drugu rečenicu. Žive u prvom redu do smeća šezdeset godina.

„Ljeti se gušimo, badava nam i dvorišta i ova lijepa sjenica kad ne možemo sjediti vani… Mi već 60 godina udišemo taj zrak za koji nas uvjeravaju da je čist… nema kuće u kojoj netko nije obolio.“

„Prozivaju nas što se žalimo kad dobivamo 6000 kuna naknade godišnje, pa zar toliko vrijedi naše zdravlje?“

„Tamo gdje se sad dovozi otpad bila je livada na kojoj je stoka išla na ispašu.“

„To smeće se treba riješiti, a ne da se mi selimo.“

Ratko Bedeković iz Udruge za zaštitu okoliša Jakuševac sjeća se ljeta kad se biootpad, tvrde, dovezao izvan smjene, u zoru, s pištanjem bagera u 4.45:

„Stavite si kantu pod prozor… Kod nas dnevno na kompostanu dolazi 70 tona biootpada. Prođite gradom kraj biootpada, želudac će vam se okrenuti.“

„Grad Zagreb sustavno krši naša temeljna ljudska prava… nauštrb nas stanovnika Jakuševca, više ne možemo tolerirati.“

Jedan mještanin nakon odrona nije tražio studiju o energani. Tražio je prekid:

treba „prekinuti momentalno dovoz otpada na odlagalište, znači niti kile više.“

Ivica Lovrić kasnije je tvrđo da je nakon ukidanja ZGOS-a Čistoća na brdo slobodnije vozila i biootpad „lisica da čuva kokoši“ i da je po evidenciji ministarstva u dvije i pol godine na Jakuševac otišlo gotovo 80.000 tona biootpada. Grad to osporava. Brdo ne osporava ništa. Ono raste dok traje spor.

Obećanje zatvaranja sada ide do 2028. ili 2029., uz CGO Resnik. Do tada Jakuševec ostaje najveća vizualna lekcija hrvatskog otpada: politika može promijeniti zastavu na vrhu. Masa ispod zastave mijenja se sporije.

Centri koji su trebali smanjiti brdo i onda ga prepakirali

Marišćina i Kaštijun zamišljeni su kao kraj epohe otvorenih deponija. Nakon desetak godina, mještani ih zovu istim imenom: smrad. Na Marišćini, kažu iz Kriznog eko stožera, kronični problem traje 12 godina. Šesti direktor. Plan je bio oporabiti trećinu kao RDF. Godine 2023. u centar je ušlo 81.069 tona, na oporabu otišlo 5517 ili 6,8 posto.

„Praktički sve što je na centar ušlo, tu i ostalo.“

„Popunjavanje kazeta ide puno bržim tempom od planiranog pa je upitno kako će centar izdržati 30 godina.“

Uz smrad na dišnim putevima, „nemjerljiv je i negativan utjecaj na mentalno zdravlje ljudi koji su pod stalnom torturom zatvaranja u svoje domove.“

Na jugu Istre transparenti u Puli nisu tražili filozofiju kružnog gospodarstva. Pisalo je: „Smrt Kaštijunu“, „I djeca dišu isti zrak!“, „Smrdi!“ Inicijativa „Čist zrak duga ljubav“ u kolovozu 2025. javila je da je situacija „apokaliptična“, s rekordnim brojem nezbrinutih bala goriva više od 20.000 komada, iako projektom nije trebala stajati ni jedna. I još rečenica koja objašnjava zašto brda ne nestaju kad se sagradi CGO:

„Na Kaštijunu ostaje zauvijek deponirano više od 60% otpada kojeg se zaprimi.“

Centar „do dana današnjeg nije proizveo jedan kilovat energije iz otpadnog plina iz tijela odlagališta.“

Mještanka Ana Dodoš iz Vinkurana:

„Mijenjaju se direktori, a na Kaštijunu se ništa nije promijenilo… Smrdi po noći, prozori su nam stalno zatvoreni. Stvarno je neizdrživo.“

Divna Radolović Rosanda:

„Politika je Kaštijun dovela, politika ga treba i riješiti, ali političke volje definitivno nema.“

Inspekcija je u studenom 2025. na Kaštijunu zatekla tisuće tona metala iznad dozvoljenog skladišta i plohu koja nije bila kvalitetno prekrivena. Smrad nije bio samo „vjetar“ i turistička sezona. Bio je operativni nered na tijelu koje i dalje prima više nego što predaje dalje.

Ovdje se vidi zašto priča o energani nije odvojena od brda. MBO centri proizvode RDF i ostatak. Ako RDF nema kupca ili peć, ostaje u balama. Ako ostatak nema odredište, ide u kazetu. Brdo samo mijenja oblik: s rastresitog smeća na foliju, bale i bioplinske džepove.

Brojke koje se smanjuju presporo da bi brdo otpada nestalo

Službena statistika nije apokalipsa. Ona je sporiji odron. U 2024. na aktivna odlagališta otišlo je 1.610.862 tone svih vrsta otpada i to oko dva posto manje nego 2023. Komunalnog otpada odloženo je 957.094 tone, stopa odlaganja 51 posto. Biorazgradivog komunalnog na deponijima: 502.752 tone. Cilj smanjenja tog toka Hrvatska nije pogodila; premašila ga je za 238.091 tonu.

U 2025. odloženo je oko 1,47 milijuna tona. Pet lokacija nosi otprilike 63 posto tog tereta. Diklo u Zadru, Prudinec-Jakuševec, Karepovac u Splitu. Brda nisu ravnomjerno raspoređena. Ona se gomilaju tamo gdje već jesu.

Preostali prijavljeni kapacitet odlagališta na kraju 2024. pao je na 12,6 milijuna tona, 19 posto manje nego godinu ranije. To nije pobjeda reciklaže. To je brdo koje jede prostor.

Mirko Budiša iz Fonda to je na konferenciji „Od otpada do energije“ rekao bez ukrasa:

„Danas u Hrvatskoj odlažemo oko 51 posto otpada, a 38 posto otpada recikliramo. Jasno je kako postoji jaz između odlaganja i reciklaže. Taj jaz se u EU premošćuje upravo proizvodnjom goriva odnosno energijom iz otpada i to je ono što slijedi u Hrvatskoj.“

Ministrica Marija Vučković priznaje i napredak i rupu:

„U nekim područjima smo iskusili značajan napredak… no isto tako ne treba bježati niti od tema za koje trebamo pronaći još konkretniji odgovor.“

Jaz od 51 prema cilju od 10 posto do 2035. nije se zatvorio plavim vrećicama. Nije se zatvorio ni CGO-ovima koji 60 posto ulaza vraćaju u zemlju. Ako se ne zatvori ni energetskom oporabom ostatka, brda će se samo preseliti: iz Zagreba u Resnik, iz Pule u novu kazetu, iz Šibenika u skladište bala.

Suzana Jašić, gradonačelnica Pazina, na kolapsu istarskog sustava nije govorila o Beču. Govorila je o solidarnosti koja ide naopako: mali gradovi da plate turistički val većih.

„Ovo je potpuni kolaps nečeg što se zove sustav gospodarenja otpadom u Hrvatskoj, a Istra je prva gdje je taj sustav kolabirao.“

Načelnik Medulina Ivan Kirac, čija općina „najviše trpi smrad“, na sastanak o Kaštijunu nije ni pozvan. Poruka s Facebooka bila je kraća od bilo koje studije: sramota. I još jedno ljeto u smradu.

Što raste kad se ništa ne spali i kad se sve želi spali

Neodrživa brda otpada rastu iz tri izvora.
* Prvi je navika: biootpad još uvijek masovno ide u miješano, pa u tijelo deponija, pa u metan i merkaptane.
* Drugi je infrastruktura koja kasni: kompostane, sortirnice, tržište za RDF.
* Treći je odluka koja se ne donosi: što s onim što se ne može vratiti u proizvodnju.

Zagovornici energana kažu da je treći izvor ključ. Bez odredišta za gorivo, CGO postaje skladište. Bale se gomilaju. Kazete se pune brže od projekta. Protivnici kažu da je peć izgovor da se prva dva izvora ne riješe i da se brdo samo pretvori u pepeo i novi opasni tok otpada.

Jakuševčani i Medulinci u toj raspravi nisu stručni tabor. Oni su mjerna točka. Ako sustav radi, ne bude se u 4.45 od bagera i ne zatvaraju prozore u kolovozu. Ako sustav ne radi, zastava na vrhu brda i riječ „centar“ ništa ne mijenjaju. Masa otpada ostaje. Ona se samo zove ljepše dok ne odroni.

U svakom slučaju: "Ne u mom dvorištu..."