U Banskim dvorima 2. listopada energetika je bila središte razgovora Andreja Plenkovića i bavarskog premijera Markusa Södera. Iza protokola o Hrvatima u Bavarskoj, turizmu i razmjeni od oko 1,8 milijardi eura stajalo je konkretno pitanje: Može li plin s Krka, preko Slovenije i Austrije, stići do juga Njemačke?

Plenković je podsjetio da je Hrvatska od zadnjeg zajedničkog posjeta bavarskog premijera Markusa Södera terminalu u Omišlju kapacitet podigla s 3,1 na 6,1 milijardu kubika godišnje. Domaće potrebe kućanstava i industrije iznose oko 2,7 milijardi, pa ostatak plina ostaje za izvoz. Sredstva iz RePowerEU uložena su u nove i proširene plinovode prema Mađarskoj, Sloveniji, Austriji dok je u planu i plinovod prema Bavarskoj. U Hrvatskoj, naglasio je, nema molekule ni ruske nafte ni ruskog plina.

„Cilj je Hrvatske da s povećanjem kapaciteta LNG terminala na Krku i ulaganjem u plinovode poboljša sigurnost opskrbe u nama bliskim i prijateljskim zemljama, a Bavarska to sigurno jest“, rekao je. Hrvatska je, dodao je, sa svoje strane završila „financijski i tehnički zahtjevne“ projekte. Usko grlo više nije terminal Krk, nego dogovor sa Slovenijom i Austrijom. „Nadamo se da to može biti kroz sljedeće dvije godine.“

Taj rok izgradnje plinovoda prema Bavarskoj ima svoju povijest. Plenković, Söder i tadašnji austrijski kancelar Karl Nehammer terminal su posjetili još 2022., a godinu kasnije, sa slovenskim čelnikom, poslali su Europskoj komisiji pismo o namjeri da se plinovod od Krka do Bavarske gradi europskim sredstvima. Četiri godine kasnije terminal je proširen, a cjevovoda do Bavarske još ipak nema.

Söder je zato tražio politički pritisak, ne samo tehnički projekt. „Europa mora brže reagirati“, rekao je u Zagrebu. Njemačka, pojasnio je, nema utjecaja na svjetske događaje koji guraju cijene energenata, a domaće cijene dodatno podiže i porezna politika. Nakon prelaska s ruskog plina i nafte trebaju joj novi i jeftiniji izvori energije. „U Europi bi se trebali na to koncentrirati. Ne više toliko na sjever koliko ovdje na jug kako bismo dobili regulatorni okvir za ovaj plinovod.“

Bavarska je, nastavio je, „jako zainteresirana“, a koridor „mora postati prioritetan projekt“. O tome će govoriti u Berlinu i Bruxellesu. Prema njemačkim izvještajima, gradnja bi trebala početi za dvije do tri godine, a ista infrastruktura trebala bi kasnije moći prevoziti i vodik. Time Krk prestaje biti samo hrvatski terminal i postaje mogući južni ulaz za Bavarsku koja je jedno od najindustrijaliziranijih područja Njemačke, ako Slovenija i Austrija izgrade svoju dionicu plinovoda.

PLINOVOD PREMA BAVARSKOJ

Plinovod prema Bavarskoj još nije cijev s definiranim kapacitetom do Münchena. To je pravac toka energije: terminal Krk, hrvatska plinska mreža, Rogatec, Slovenija, Austrija, pa jug Njemačke. U Banskim dvorima Söder i Plenković nisu otvorili novi projekt, nego su pokušali pogurati plan plinovoda koji stoji od 2022., kad su Hrvatska, Bavarska i Austrija najavile da će se podupirati „u jačanju energetske sigurnosti, diversifikaciji izvora te osiguranju opskrbe prirodnim plinom i vodikom“. Na Krku je tada trebao nastati „čvor europske opskrbe budućnosti“. Söderov cilj iz te izjave i danas vrijedi: „Prije svega, dugoročno dovesti zeleni vodik u Bavarsku.“

Četiri godine kasnije plinski terminal jest veći, a cijevi prema Bavarskoj još nema. Plenković je u Zagrebu rekao da Hrvatskoj treba oko 2,7 milijardi kubika zemnog plina, a ostatak kapaciteta od 6,1 milijarde „je raspoloživ“ i „mogao bi se transportirati u susjedne zemlje“. Söder je odgovorio da se Europa „konačno mora pokrenuti“ i da sjeverne plinske veze same ne rješavaju problem: „Gospodarsko srce Njemačke nije sjever, nego jug.“ Gradnja bi, po njemu, trebala početi za dvije do tri godine. Plenković računa da bi plin mogao krenuti i ranije, ali samo ako Slovenija i Austrija izgrade svoju plinsku dionicu.

Tu se vidi i granica pomoći. Zaseban plinovod do Bavarske s objavljenim kapacitetom ne postoji. Usko grlo prema zapadu je interkonekcija kod Rogateca: danas oko 260 milijuna kubika godišnje, nakon dogovorene nadogradnje oko 1,5 milijardi. Prema Mađarskoj kapacitet ide znatno više, s otprilike 1,7 na do 3,5 milijardi, ali to je drugi pravac. Hrvatska za četiri plinovoda duljine 220 kilometara, od Zlobina do Lučkog i Siska, ima 533 milijuna eura iz RePowerEU-a. Plinacro je u svibnju sa slovenskim operatorom potpisao izjavu o povećanju kapaciteta, no iz tvrtke poručuju da će dodatne količine biti na raspolaganju trgovcima, a hoće li ih tko uzeti, i za koje tržište, ovisi o njihovim ugovorima.

Bavarska je 2024., prema preliminarnom energetskom izvješću pokrajinskog parlamenta, potrošila oko 368 petadžula plina, što je reda veličine 10 milijardi kubika. Kubik i pol koji bi nakon proširenja mogao prijeći Rogatec pokrio bi oko 15 posto te potrošnje, i to samo ako sve stigne do Bavarske. No ipak neće. Slovenija troši oko 0,9 milijardi, Austrija uzima svoj dio, a Mađarska ostaje najveće izvozno tržište terminala. Za Bavarsku Krk zato nije zamjena sjevernim cjevovodima ni put do energetske samodostatnosti. To je dodatni, ne-ruski ulaz i pričuva za industriju juga, kasnije moguće i za vodik, dovoljna da diversificira opskrbu, a premala da je sama nosi.

POTREBAN KAPACITET PLINOVODA

Šest tržišta na koje bi se takav plinski pravac mogao nasloniti troši, ili tek planira trošiti, oko 30 milijardi kubika godišnje. Slovenija oko 0,9, Austrija 7,4 u 2025., Bavarska reda veličine 10, Mađarska 8,6. Bosna i Hercegovina danas troši znatno manje, ali je Južna interkonekcija projektirana na 1,5 milijardi, a Srbija, ako bi uzimala samo dio, još oko milijardu. Zbroj nije narudžba plina. To je gornja granica plinskog tržišta, a dodatni plinovod ne bi smio biti jedina cijev ni za jedno od njih.

Za ulogu drugog plinskog ulaza preko Hrvatske dovoljno je 5 do 7 milijardi kubika godišnje. Pet milijardi pokrilo bi oko šestinu te potrošnje plina, sedam oko četvrtine. Unutar toga Slovenija bi mogla uzeti 0,3 do 0,5, Austrija 1 do 1,5, Bavarska 1,5 do 2,5, Mađarska 1,5 do 2, BiH do 1,5 koliko nosi njezin projekt, a Srbija 0,5 do 1, i to samo ako se otvori plinski pravac kojeg nitko u Zagrebu još nije potpisao. Söderov posjet nije spominjao Beograd. Srbija već ima Balkanski tok iz Rusije, pa bi kubik plina s Krka bio politički dodatak, ne tehnička nužnost.

Terminal to danas ne može samostalno isporučiti. Od 6,1 milijarde Hrvatska treba oko 2,7 do 2,8. Ostaje oko 3,4. Već ugovoreni izlazi idu dalje od toga: prema Mađarskoj do 3,5, prema Sloveniji 1,5, prema BiH još 1,5. Zbroj izlaza veći je od plina koji Krk može isporučiti. Dodatnih 5 do 7 milijardi tražilo bi novi plinski modul i terminal bliži 10 do 12 milijardi, ili bi netko od susjeda morao odustati od svoje kvote.

Plenković je u lipnju, na otvaranju plinovoda Zabok–Lučko, rekao da je Hrvatska tim odlukama „postala relevantna u pogledu opskrbe plina“ i da prošireni pravci prema Mađarskoj, Sloveniji i, nakon sporazuma, Bosni i Hercegovini trebaju postati „žile kucavice“. U Dubrovniku je Južnu interkonekciju nazvao „strateškim naslanjanjem Bosne i Hercegovine na Hrvatsku“, uz uvjet da se nađe kupac za tih 1,5 milijardi plina. Amer Bekan, s BIH strane, kaže da bi plinske elektrane uzele 80 do 90 posto tog protoka, ali i da cijev sama ne znači plin: „Nemaš što pustiti kroz njega“ dok nije spojena na Krk. Američki ministar energetike Chris Wright, nazočan potpisivanju, sveo je to na rečenicu: „Više energije je put prema blagostanju regije.“

Ta rečenica ne rješava računicu. Dodatni plinovod koji bi dodirnuo Sloveniju, Austriju, Bavarsku, Mađarsku, BiH i dio Srbije morao bi imati 5 do 7 milijardi kubika. Plinski terminal Krk ih danas još ne može isporučiti. Bez novog plinskog kapaciteta na terminalu takva cijev ostaje samo ideja, a ne opskrba regije.

NOVI PLINSKI TERMINAL

Novi terminal u Pločama nije odluka Vlade. To je ideja koja se vraća otkako je južna interkonekcija prema Bosni i Hercegovini dobila potpisani sporazum, a luka ionako služi isključivo BIH teretu. Davor Štern, bivši ministar gospodarstva i predsjednik uprave INA-e, sročio ju je još 2024. u jednoj rečenici: „Još jedan terminal u Pločama, i to na brodu!“ Službenog projekta nema. Fokus ostaje na terminalu Krk, koji nakon proširenja ima 6,1 milijardu kubika, a Ivan Fugaš iz LNG Hrvatske kaže da će se iduće godine nuditi tek oko 4,5 milijardi, dok Plinacro ne završi plinske cijevi.

Terminal Ploče bi imao smisla samo kao drugi plinski ulaz, ne kao zamjena terminala Krk. Tržišta o kojima se govori zajedno troše ili planiraju trošiti oko 30 milijardi kubika plina: Slovenija 0,9, Austrija 7,4, Bavarska oko 10, Mađarska 8,6, BiH danas tek 0,25, ali s interkonekcijom do 1,5, Srbija oko 2,5, od čega bi se na novi terminal mogao osloniti dio. Dodatni izvor koji pokriva petinu toga, a ne cijelu potrošnju, trebao bi imati 6 do 8 milijardi kubika godišnje. To je veličina današnjeg Krka. Terminal od 2 do 3 milijarde pokrio bi BiH, dio Srbije i eventualno Crnu Goru, ali ne bi dosegao Austriju ni Bavarsku. Terminal od 10 do 12 milijardi već bi bio treći veliki ulaz u Jadran, uz Krk i albanski plan od pet milijuna tona, i teško bi se napunio dok potrošnja plina pada u Europi.

Geografija vuče na jug, ne na München. Od Ploča do Posušja i Mostara ima desetke kilometara, do Bavarske cijeli postojeći sustav i još neizgrađeni tok preko Slovenije i Austrije. Zato terminalski brod u Pločama ne rješava Söderov plinski koridor. Rješava rupu koju Krk ne vidi: BIH mrežu koja danas gotovo sav plin dobiva iz Rusije preko Srbije, i mogući krak prema Beogradu dug tek petnaestak kilometara, o kojem se piše, ali nije potpisan. Štern je uz prijedlog dodao i upozorenje da LNG bez studije isplativosti može biti i 30 posto skuplji od drugog izvora plina. Kapacitet koji toj ogradbi odgovara nije drugi terminal Krk za cijelu srednju Europu. To je plutajući terminal u Pločama od 2,5 do 4 milijarde kubika, dovoljan za BiH i dio Srbije, s rezervom za zimu.

NIŠTA PREKO NOĆI

Ništa od toga ne stiže ove zime. Hrvatski dio, onaj koji je već u zemlji, može biti gotov do kraja 2026. Sve što prelazi tuđu granicu mjeri se u drugoj polovici desetljeća, a terminal u Pločama uopće nije u kalendaru izgradnje.

Plinacro računa da Bosiljevo–Sisak i Kozarac–Sisak, zajedno 122 kilometra, do 31. prosinca 2026. podignu izlaz prema Mađarskoj i da Rogatec tada može primiti do 170.000 prostornih metara na sat. Dalibor Pudić, predsjednik Hrvatske stručne udruge za plin, kaže da je cijev prema Sisku trebala biti ukopana do kraja kolovoza, inače prijete penali i do 100 milijuna eura, te da bi dodatne količine Mađarskoj mogle krenuti 1. siječnja 2027. Ivica Arar iz Plinacra vezuje taj korak uz već dovršeni plinovod Zabok–Lučko: zajednička izjava sa slovenskim operatorom, potpisana u svibnju, „potvrđuje dugogodišnju suradnju“ i otvara dobavu plina iz Hrvatske regiji. To je jedini rok koji ima datum, ugovor i kaznu.

Južna interkonekcija nema ni jedno od toga. Gordan Jandroković je u Omišlju rekao da Hrvatska mora izgraditi još 74 kilometra, a Bosna i Hercegovina dvostruko više, uz „sve preduvjete da se projekt kroz idućih nekoliko godina realizira“. Dragan Čović drži realnijim četiri do pet godina, ne zbog cijevi nego zbog plinifikacije BIH teritorija. Najave o 2028. tako padaju na 2030. ili 2031. Sama gradnja plinovoda, kad ugovor bude gotov, traje godinu do dvije. Plin ne kreće dok se hrvatska dionica ne priključi na terminal Krk.

Prema Bavarskoj kalendar je još rjeđi. Politička nada da plin krene za dvije godine sudara se s time da gradnja, po bavarskoj strani, ne bi ni počela prije 2028. ili 2029. Između stoji Austrija. ACER je fizički tok iz Slovenije prema Murfeldu oslobodio obveze do studenoga 2029. i ocijenio ulaganje neopravdanim. Bez tog komada dionica plinske cijevi prema Münchenu ostaje ideja na karti i nakon što Rogatec proradi.

Terminal u Pločama nije ni u toj fazi. Nema lokacijske dozvole, nema broda, nema političke odluke. Plutajući terminal, ako bi se sutra naručio, traži tri do pet godina isporuke. Kopneni terminal još duže. Veza prema Srbiji, onih petnaestak kilometara o kojima se piše, nije potpisana. Novi modul koji bi Krk digao prema 10 milijardi kubika također još nije naručen.

Zbroj je jednostavan. Mađarska i slovenska kvota mogu krenuti 2027. Bosna i Hercegovina, ako nitko ne zapne, oko 2030. Bavarska, ako Austrija otvori tok, početkom idućeg desetljeća. Terminal Ploče i Srbija ostaju izvan roka. Infrastruktura iz prethodnih poglavlja nije jedan projekt s jednim datumom. To je niz od pet do deset godina planiranja, projektiranja i izgradnje.

PRIPREMA ZA VODIKOVU BUDUĆNOST

Cijev koja se danas polaže za transport plina je budući vodikovod. Ona je priprema za dan kad bi isti koridor, ako čelik, ventili i kompresori to dopuste, mogao nositi drugi plin odnosno vodik, a ne metan kao sada. U Zagrebu su Söder i Plenković govorili o plinu i vodiku u istom dahu, a njemački izvještaji bilježe da bi se terminal i infrastruktura na Krku u budućnosti trebali moći prilagoditi i za tekući vodik iz obnovljivih izvora. To je namjera konceptualnih alternativnih ideja, a ne stvarno vodikovo postrojenje.

Hrvatska strategija za vodik do 2050. vidi zemlju kao ulaznu točku: geografija je pogodna za pretovar i transport vodika prema ostalim državama Europske Unije, a postojeći transportni sustav, dulji od 2500 kilometara, trebao bi se po potrebi nadograditi novim cijevima. Isti dokument, za razdoblje nakon gašenja platformi na sjevernom Jadranu, otvara mogućnost odobalnih vjetroelektrana čiji bi se obnovljivi vodik „putem postojećeg plinovoda mogao transportirati za potrebe Hrvatske i Italije“. Voda u toj računici jest morska, ali ne ide izravno u ćeliju. Elektroliza traži očišćenu vodu, pa je put desalinizacija, struja s vjetra ili sunca, pa vodik. Izravna elektroliza morske vode još je uvijek samo laboratorijska ideja.

Razmjer to pokazuje. Do 2030. strategija računa na 70 megavata elektrolizatora i 0,2 posto vodika u potrošnji energije. Dolina vodika sjeverni Jadran, prva prekogranična u Uniji, cilja više od 5000 tona vodika godišnje i mrežu od oko 200 kilometara prema Sloveniji i Italiji. To je, u energiji, reda veličine nekoliko desetaka milijuna kubika plina, ne milijarde plina koje Bavarska troši. I taj mali korak kasni. Slovensko ministarstvo gospodarstva kaže da bi proizvodnja kod njih krenula u drugoj polovini 2027., a kod hrvatskih partnera tijekom 2028. Talijani su jedini blizu roka.

Priprema plinovoda zato ima dvije faze. Prvi je tehnički: nove dionice projektirati tako da podnesu vodik, čist ili u smjesi, jer naknadna izmjena čelika košta više od same cijevi. Drugi je zemljopisni. Sjeverni Jadran, Krk i ugasle platforme bliži su Italiji i Sloveniji nego Münchenu. Koridor prema Bavarskoj može jednom biti nastavak te mreže, ali tek kad postoji volumen, kupac i cijev koja nije građena samo za transport metana. Do tada je vodik s jadranskog mora rečenica u strategiji, a zemni plin s Krka jedina molekula koji ima brod, terminal i kupca.

Novi hrvatski plinovodi nisu obične plinske cijevi s naknadnom željom. Zlobin–Bosiljevo, prva dionica od Krka prema unutrašnjosti, položen je od čelika po ASME standardu za vodik. Plinacro u svojim izjavama potvrđuje da će plinovod „biti spreman za budućnost“ i da će se moći prenamijeniti za održiva goriva, „što znači da će moći raditi sa 100 posto čistog vodika“. Ista logika vrijedi za cijeli paket od 216 kilometara, Zlobin–Bosiljevo, Bosiljevo–Sisak, Kozarac–Sisak i Zabok–Lučko, vrijedan 533 milijuna eura. Nova infrastruktura projektira se „s pogledom prema budućem prihvatu novih plinovitih energenata, uključujući vodik“.

To nije isto što i vodik u cijevi. Desetogodišnji plan za 2026.–2035. kaže da plinska mreža već može primiti visoke koncentracije u smjesi, a da će se nova ili rekonstruirana infrastruktura graditi kao „spremna za vodik“. Prenamjena svih međunarodnih interkonekcija predviđena je do 2040., opskrba većih urbanih centara do 2050. Do tada ide metan kroz cijevi. Na popisu projekata od zajedničkog interesa stoje i kromatografi spremni za vodik te studija spremnosti za smjese iznad 10 posto vodika, u razdoblju 2026.–2028. Južna interkonekcija prema BiH graditi će se kao vodikova, uz ogradu da će prvih godina nositi fosilni plin metan ako tržište vodika do puštanja u rad plinovoda ne postoji.

Jadransko more u toj priči još nema postrojenja. Strategija računa na elektrolizu vode strujom iz obnovljivih izvora, a nakon gašenja platformi na sjevernom Jadranu i na odobalni vjetar. Morska voda bila bi sirovina tek nakon desalinizacije. Izravna elektroliza mora nije ono za što tehnologija danas može podržati. Luka Balen iz Fonda za zaštitu okoliša ipak je, kad je potpisivan ugovor za nove plinovode, rekao da projekt ima i širu ulogu, u budućem transportu vodika.

Priprema je zato u čeliku, ne u molekuli metan/vodik. Cijev od Krka prema Sisku i Lučkom može jednom primiti zeleni vodik ako ga Jadran proizvede. Danas su ovi plinovodi puni molekula metana CH4 koji dolazi brodovima.

ENERGETSKO POZICIONIRANJE REPUBLIKE HRVATSKE

Hrvatska se više ne opisuje kao država na kraju ruskih / sovjetskih plinovoda. Opisuje se kao ulazna distribucijska točka dobave zemnog plina morskim putem sa svjetskog tržišta. Andrej Plenković odluku o terminalu na Krku nazvao je jednom od najkorisnijih i najdalekosežnijih u njegovom mandatu: kapacitet od 3,1 milijarde kubika već je bio veći od domaće hrvatske potrošnje, a ideja je od početka bila da zemlja postane regionalno čvorište za prirodni plin. Nakon drugog modula, na 6,1 milijardu, rekao je da se mogu namiriti Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, dio Mađarske, čak i dio Austrije. „To je strateška, kritična energetska infrastruktura i postignuće koje ostaje zauvijek.“

Isti obrazac vrijedi za naftu. Vladislav Adanić, predsjednik uprave JANAF-a, kaže da je Hrvatska „u dobrom položaju“ jer su na Krku napravili „jedan dobar naftni hub“ i osuvremenili su Jadranski naftovod. „Sada imamo dovoljno plina i nafte iz nekoliko pravaca.“ Dok Družba nije radila, Plenković je europskoj javnosti nudio dokaz da JANAF nije rezervni pravac, nego da može biti jedini pravac opskrbe Mađarske i Slovačke. Adanić uz to odbija navode o ruskoj nafti: sankcioniranu rusku naftu ne prevoze od dana europskih i američkih sankcija.

Ministri su tu poziciju izgovorili prije Söderova posjeta. Davor Filipović rekao je 2023. da je Hrvatska sebična tadašnji terminal bio bi dovoljan za nju samu. „Međutim mi mislimo i na naše susjede. Želimo postati energetsko čvorište našeg dijela Europe, kako više nikada ne bismo ovisili o samo jednom izvoru energije.“ Ante Šušnjar, uz ugovor za 216 kilometara novih plinovoda, poručio je da će se time „dodatno osigurati energetska neovisnost Republike Hrvatske“ i opskrba drugih članica Unije. U Pittsburghu je dodao da je zaokret učinjen opipljivim: energija koja stigne na Jadran ide dalje prema srednjoj i jugoistočnoj Europi, a Hrvatska će jačati ulogu „pouzdanog energetskog čvorišta“.

Energetska ekspanzija Republike Hrvatske je stvarna prema sjeveroistoku i jugu, prema Mađarskoj, Sloveniji i kada plinska cijev bude gotova prema Bosni i Hercegovini. Ekspanzija prema Bavarskoj još je politička ideja. Plinski terminal KRK i naftovod JANAF postoje. Plinski koridor preko Austrije još ne postoji no postoji politička ideja i volja što je ipak početak.

Republika Hrvatska koristi svoj geografski položaj za energetsko pozicioniranje.