U ponedjeljak, 15. lipnja 2026. godine, u Zaboku je svečano obilježen završetak radova na jednom od najvažnijih infrastrukturnih projekata hrvatskog plinskog sustava i to magistralnom plinovodu Zabok – Lučko. Ovaj 36 kilometara dug plinovod promjera DN 700 i radnog tlaka 75 bara, vrijedan oko 80 milijuna eura, pušten je u probni rad krajem svibnja, a sada je službeno dio aktivnog transportnog sustava. Njegovo puštanje u rad nije samo tehnički uspjeh već je ovo i simbol strateškog zaokreta Hrvatske prema jačanju energetske sigurnosti i pozicioniranju kao regionalnog energetskog čvorišta.
Projekt je dio šireg paketa „Prateća infrastruktura za strateški investicijski projekt LNG terminal“ na Krku i financiran je bespovratnim sredstvima iz Mehanizma za oporavak i otpornost (NextGenerationEU), odnosno Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). Ukupno je Plinacru iz REPowerEU instrumenta usmjereno više od 530 milijuna eura za razvoj plinske infrastrukture. Izgradnju „ključ u ruke“, u vrijednosti 51,8 milijuna eura bez PDV-a, provela je hrvatski konzorcij ponuditelja kojeg čine Monter-Strojarske montaže, Pico Flow Controls, S.C.A.N. i Monting. Radovi su intenzivirani tijekom 2025. godine, a do srpnja te godine već je bilo postavljeno preko 24 km cijevi.
Tehnički izazov i ekološki pristup
Plinovod Zabok – Lučko predstavlja zatvoreni tehnološki sustav izgrađen od čeličnih cijevi. Gotovo cijela trasa prolazi u koridoru postojećeg starijeg magistralnog plinovoda Zabok – Zagreb DN 500/50 bar, na međusobnoj udaljenosti od oko 8 metara. Time je utjecaj na okoliš sveden na minimum dok plinovod prolazi dolinama rijeka Krapine i Save, kroz poljoprivredna i livadna područja Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije te područje Grada Zagreba, izbjegavajući gdje je god moguće stambene zone i osjetljiva područja.
Uz sam plinovod položen je optički komunikacijski sustav te je instaliran sustav katodne zaštite. Projekt uključuje i proširenja postojećih objekata: blokadne i međučistačke stanice, proširenje plinskih čvorova u Zaboku i Lučkom, te rekonstrukcije na lokacijama poput BIS Rakitje i BIS Jakovlje. Predsjednik Uprave Plinacra Ivica Arar istaknuo je da je riječ o „jednom od najvažnijih i tehnički najsloženijih projekata hrvatskog plinskog transportnog sustava“ koji je realiziran „u planiranim rokovima i unutar predviđenog financijskog okvira“.
Svrha: Povećanje kapaciteta i regionalna povezanost
Ovaj plinovod ključna je hrvatska dionica šire interkonekcije Hrvatska – Slovenija na pravcu Lučko – Zabok – Rogatec. Zajedno s postojećim pravcima, omogućuje značajno povećanje transportnih plinskih kapaciteta u oba smjera. Konkretno, kapacitet transporta plina prema Sloveniji povećan je sa 260 na 876 milijuna kubnih metara godišnje što je gotovo utrostručeno. S dovršetkom drugih dionica (Bosiljevo – Sisak i Sisak – Kozarac, planirano do kraja 2026.), taj kapacitet mogao bi dosegnuti i 1,5 milijardi m³ godišnje prema Sloveniji, a prema Mađarskoj čak 3,5 milijarde m³.
Arar je naglasio: „Novim plinovodom povećana je fleksibilnost upravljanja transportnim plinskim kapacitetima te je omogućen rast transporta plina prema Sloveniji sa sadašnjih 260 na 876 milijuna kubičnih metara godišnje.“ Dodao je i važan ekološki aspekt: „Gotovo cijela trasa nalazi se unutar postojećeg koridora magistralnih plinovoda čime je utjecaj na okoliš sveden na najmanju mjeru.“
Projekt podržava puno iskorištavanje kapaciteta LNG terminala na Krku i jača povezanost hrvatskog plinskog sustava s europskom plinskom mrežom. Time Hrvatska ne samo da osigurava vlastitu opskrbu, već postaje relevantan tranzitni igrač za regiju.
Svečanost u Zaboku i poruke lidera
Na svečanosti u Zaboku, premijer Andrej Plenković poručio je da će ovaj projekt, zajedno s nastavkom proširenja plinske infrastrukture, dodatno ojačati energetsku sigurnost Hrvatske i njezinu ulogu regionalnog transportnog čvorišta.
„Tim odlukama Hrvatska je postala relevantna u pogledu europskog plina. Da bismo u punini iskoristili tu novu mogućnost bilo je potrebno proširiti naš transportni sustav za plin i postojeće cijevi učiniti većima i izgraditi neke potpuno nove“, rekao je Plenković. Naglasio je da dovršetkom cijelog paketa plinskih dionica Hrvatska može dodatno prevesti ukupno tri i pol milijarde kubika plina godišnje prema istočnoj Europi, što predstavlja „značajan doprinos RH u sigurnosti opskrbe cijele naše regije“.
Državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva Vedran Špehar istaknuo je da će završetak južnih dionica podići kapacitet transporta plina prema Sloveniji na milijardu i pol kubika, dodatno jačajući regionalnu energetsku sigurnost.
Ivica Arar je, osvrćući se na povijest Plinacra od osnutka 2001. godine, podsjetio da je tvrtka izgradila ključne magistralne i regionalne plinovode te ojačala međunarodne interkonekcije uključujući povezivanje s Mađarskom i priključenje LNG terminala na Krku. „Naša je misija jasna: osigurati stabilan, siguran i održiv transportni plinski sustav, spreman za izazove energetske tranzicije i budućnosti“, poručio je Arar, zahvalivši zaposlenicima, partnerima i suradnicima na realizaciji projekta.
Budućnost i širi kontekst
Plinovod Zabok – Lučko nije izolirani projekt. On je dio većeg mozaika koji uključuje daljnje dionice prema Rogatcu (Zabok – Jezerišće i Jezerišće – Sotla) te južne pravce koji će dodatno povećati ukupne tranzitne plinske kapacitete Hrvatske. Time se stvara robusna plinska mreža koja omogućuje ne samo sigurnu opskrbu domaćeg tržišta, već i aktivnu ulogu u europskoj energetskoj sigurnosti i to posebno u kontekstu diverzifikacije izvora nakon energetskih kriza posljednjih godina.
Zahvaljujući LNG terminalu na Krku i pratećoj infrastrukturi poput ovog plinovoda, Hrvatska je od uvoznika postala igrač koji može utjecati na regionalne tokove zemnog plina. Plinovod Zabok – Lučko tako nije samo cijev u zemlji već je on i čelični dokaz da strateške odluke, europska solidarnost i domaća stručnost mogu zajedno stvoriti plinsku infrastrukturu koja služi generacijama.
S puštanjem u rad ovog plinovoda, hrvatski plinski transportni sustav postao je fleksibilniji, kapacitetniji i spremniji za budućnost. A poruke s ceremonije u Zaboku jasno su pokazale: energetska sigurnost više nije samo tehničko pitanje već je ona je temelj suvereniteta i regionalne stabilnosti.
ENERGETSKO POZICIONIRANJE REPUBLIKE HRVATSKE
Energetsko pozicioniranje Republike Hrvatske: Od strateške ovisnosti do regionalnog čvorišta
U turbulentnim godinama nakon ruske agresije na Ukrajinu 2022., Europa se suočila s najvećom energetskom krizom u posljednjim desetljećima. Cijene plina i nafte skočile su u nebo, a ovisnost o ruskim energentima postala je ne samo ekonomski, već i geopolitički rizik. U tom kontekstu Hrvatska je donijela niz odvažnih strateških odluka koje su je transformirale iz zemlje koja je uglavnom uvozila energiju u relevantnog regionalnog igrača dok je izgrađeno energetsko čvorište koje može opskrbljivati susjede i širu regiju Srednje i Jugoistočne Europe.
Srž te transformacije je LNG terminal na Krku. Pokrenut 2021. godine kao odgovor na rastuće potrebe diverzifikacije, terminal je brzo pokazao svoju vrijednost. Premijer Andrej Plenković više je puta isticao da je riječ o strateškoj kritičnoj infrastrukturi. Na summitu Inicijative triju mora u Dubrovniku u travnju 2026. godine rekao je: „Sve potrebe za plinom u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, dijelom Mađarskoj pa čak i prema Austriji mogu biti namirene tijekom godine dana. To je strateška kritična infrastruktura i postignuće koje ostaje zauvijek. Hrvatska je danas relevantna...“
Terminal je u međuvremenu doživio značajnu ekspanziju dok je kapacitet povećan s približno 3 milijarde na 6,1 milijardu kubnih metara plina godišnje do kraja 2026. Plenković je na summitu Europske političke zajednice 2024. naglasio: „Strateška odluka Vlade o povećanju kapaciteta LNG terminala na Krku s 3,1 na 6,1 milijardu kubnih metara plina te izgradnja plinovoda koji će biti pogodan za transport vodika u budućnosti.“ Ova infrastruktura, zajedno s vezama prema Sloveniji, Mađarskoj, južnom interkonekcijom prema Bosni i Hercegovini te pravcima prema zapadu (Slovenija – Austrija – Bavarska), čini Hrvatsku relevantnom energetskom destinacijom.
Plinska mreža kao temelj pozicioniranja
Ključna karika u tom mozaiku su i novi magistralni plinovodi. Primjer je nedavno završeni plinovod Zabok – Lučko (DN 700/75 bar, dug 36 km), koji je dio šire interkonekcije Hrvatska–Slovenija (Lučko – Zabok – Rogatec). Ovaj projekt, vrijedan oko 80 milijuna eura i financiran europskim sredstvima iz Mehanizma za oporavak i otpornost, gotovo je utrostručio kapacitet transporta prema Sloveniji (sa 260 na 876 milijuna m³ godišnje). Predsjednik Uprave Plinacra Ivica Arar opisao ga je kao „jedan od najvažnijih i tehnički najsloženijih projekata hrvatskog plinskog transportnog sustava“, realiziran u planiranim rokovima i okviru. Naglasio je povećanu fleksibilnost upravljanja kapacitetima i minimalan utjecaj na okoliš jer trasa slijedi postojeći koridor.
Slični projekti poput južne plinske interkonekcije prema Bosni i Hercegovini (Dugopolje – Zagvozd – Imotski) ili drugih dionica prema Mađarskoj i dalje dodatno učvršćuju Hrvatsku kao tranzitnu platformu. Plenković je u Dubrovniku istaknuo da je sporazum s BiH „projekt od strateškog značaja za BiH, uz snažnu potporu američke administracije i investitora“.
Ne treba zaboraviti ni naftni segment. JANAF (Jadranski naftovod) pokazao je svoju vrijednost tijekom krize kada je Družba bila izvan funkcije te je uspio opskrbljivati Mađarsku, Slovačku i druge zemlje alternativnim pravcima. Plenković je podsjetio da JANAF može biti „jedini pravac opskrbe“ u kriznim situacijama, a Hrvatska kroz suradnju s partnerima poput Kazahstana traži nove prilike za veću energetsku neovisnost.
Europski okvir i šira vizija
Sve ove investicije dio su usklađenog europskog okvira REPowerEU inicijative i Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Hrvatska je iz tih izvora dobila stotine milijuna eura za plinsku infrastrukturu, obnovljive izvore (vjetar, sunce, geotermalna energija) te pripremu za transport vodika. Plenković je naglasio da snažna energetska infrastruktura, ulaganja u obnovljive izvore i kontinuirani rad nuklearke Krško čine Hrvatsku „solidno pozicioniranom“ i u pogledu klimatskih ciljeva i energetske sigurnosti.
Bivši ministar gospodarstva Davor Filipović jasno je artikulirao ambiciju: „Hrvatska želi biti energetsko čvorište jugoistočne Europe... Mi ćemo učiniti sve da Hrvatska bude energetsko središte ovog dijela Europe.“ Sličnu poruku šalju i drugi dužnosnici, poput ministra Šušnjara koji ističe potrebu osiguranja energetske neovisnosti i pozicioniranja kao međunarodnog energetskog čvorišta.
Na summitu Triju mora u Dubrovniku 2026. Plenković je više puta ponovio da je Hrvatska „regionalno energetsko čvorište“ ne samo zahvaljujući LNG-u i plinovodima, već i kao platforma za ulaganja, tehnologiju i prekograničnu suradnju. Inicijativa triju mora (koju su 2016. pokrenule Kolinda Grabar-Kitarović i Andrzej Duda) dobila je novi zamah upravo kroz energetske i infrastrukturne projekte koji povezuju Baltičko, Jadransko i Crno more.
Budućnost: Osim plina – zelenija i otpornija Hrvatska
Pozicioniranje nije statično. Hrvatska već priprema infrastrukturu za budućnost i to plinovode spremne za transport vodika, razvoj geotermalnog potencijala, jačanje obnovljivih izvora i integraciju s europskim energetskim mrežama. Cilj je ostati relevantan partner u transatlantskom kontekstu (suradnja sa SAD-om na LNG-u i investicijama) te u europskim okvirima.
Kako je Plenković rekao na više mjesta: Hrvatska u ovim okolnostima ima priliku biti energetski hub Srednje i Jugoistočne Europe. To nije samo tehničko postignuće već je to strateški izbor koji osigurava energetsku sigurnost, gospodarski rast, socijalnu koheziju i jaču poziciju zemlje na međunarodnoj sceni.
Danas, 2026. godine, Hrvatska više nije samo potrošač energije na periferiji Europe. Zahvaljujući LNG terminalu na Krku, mreži modernih plinovoda poput Zabok–Lučko, JANAF-u i usklađenim europskim ulaganjima, ona je postala pouzdano energetsko čvorište regije i to mjesto odakle plin, a uskoro i vodik te obnovljiva energija, mogu teći prema susjedima i dalje. To je priča o viziji, odlučnosti i konkretnim rezultatima koji „ostaju zauvijek“, kako je to sam premijer naglasio.
Hrvatska je danas relevantna. I to je tek početak nove energetske ere.
HRVATSKA KONKURIRA SOVJETSKIM TRANSPORTNIM PLINOVODIMA
Hrvatska konkurira sovjetskim transportnim plinovodima: Nova energetska arhitektura i geopolitički pomak u srednjoj i istočnoj Europi
U desetljećima nakon pada željezne zavjese, energetska karta Srednje i Istočne Europe bila je uvelike oblikovana sovjetskim nasljeđem i to mrežom plinovoda poput Družbe - Brotherhooda i drugih pravaca koji su plin iz ruskih polja dovodili duboko u Europu, stvarajući ovisnost koja je često prelazila u politički utjecaj. Ti stari transportni plinski sustavi, izgrađeni u vrijeme SSSR-a, omogućavali su Moskvi značajnu političku polugu: cijene, volumen i prijetnje prekidima dobave plina korišteni su kao instrumenti pritiska na zemlje poput Mađarske, Slovačke, Austrije ili onih dalje na Balkanu.
Danas, početkom 2026. godine, Hrvatska aktivno gradi alternativu tom sovjetskom nasljeđu. LNG terminal na Krku, proširen na kapacitet od 6,1 milijardu kubnih metara godišnje, zajedno s novim magistralnim plinovodima poput nedavno završenog Zabok – Lučko (DN 700/75 bar, 36 km) i drugih dionica (Zlobin–Bosiljevo, južna interkonekcija prema BiH), stvara novu plinsku transportnu rutu i novi izvor opskrbe plinom. Umjesto ruskog cjevovodnog plina koji je desetljećima dominirao, regija sada može primati ukapljeni plin, uglavnom američki, preko Jadrana, a zatim ga distribuirati dalje prema sjeveru i istoku.
Premijer Andrej Plenković to je jasno artikulirao: „Diverzificirali smo rute opskrbe plinom, kao i naftom, u zemlje srednje i istočne Europe. Mislim da je to bila strateška odluka koja je potpuno promijenila prethodno potpuno ovisnu energetsku situaciju o ruskim fosilnim gorivima.“
Konkretna konkurencija starim pravcima
Stari sovjetski plinovodi bili su dizajnirani za jednosmjerni tok iz Rusije. Novi hrvatski sustav radi suprotno: on povezuje globalno tržište LNG-a s unutrašnjošću Europe. Terminal na Krku već opskrbljuje Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku i otvara mogućnosti prema Austriji, BiH i dalje. Plinovod Zabok – Lučko, dio šire interkonekcije sa Slovenijom (prema Rogatecu), gotovo je utrostručio kapacitet transporta prema sjeveru sa 260 na 876 milijuna m³ godišnje prema Sloveniji, s perspektivom daljnjeg rasta nakon dovršetka južnih dionica.
Paralelno, u naftnom sektoru, JANAF (Adria pipeline) već se pokazao kao praktična alternativa Družbi sovjetskom naftovodu. Tijekom poremećaja 2026. godine, Mađarska i Slovačka okrenule su se hrvatskoj ruti. Plenković je istaknuo da JANAF nudi niže tranzitne naknade (čak tri puta niže od nekih dionica Družbe) i pouzdaniju opskrbu ne-ruskom naftom. Ista logika vrijedi i za plin: nova infrastruktura omogućuje zemljama regije da biraju izvore i rute, umjesto da budu vezane za jedan stari pravac.
Predsjednik Uprave Plinacra Ivica Arar naglasio je tehničku i stratešku vrijednost ovih projekata, opisujući ih kao ključne za fleksibilnost i sigurnost sustava, s minimalnim utjecajem na okoliš jer slijede postojeće koridore.
Geopolitički učinci na odnose CEE s Rusijom
Ova konkurencija duboko mijenja geopolitičku dinamiku. Prvo, slabi energetsku polugu Rusije. Sovjetski plinovodi nisu bili samo tehnička infrastruktura već su oni bili alat za politički utjecaj. Prekidi opskrbe, povlaštena cijene ili prijetnje korišteni su za političke ciljeve. Smanjenjem ovisnosti o tim pravcima (i ruskom plinu općenito), zemlje Srednje i Istočne Europe postaju otpornije na takve pritiske. EU-ov REPowerEU plan i hrvatski doprinos tome ubrzavaju taj proces dok je cilj potpuni prestanak uvoza ruskog plina do 2027.
Drugo, jača transatlantska i europska povezanost. Većina LNG-a koji dolazi na Krk dolazi iz SAD-a. Time se Hrvatska i regija integriraju u zapadni energetski sustav, a ne ostaju u zoni ruskog utjecaja. To podržava i Inicijativu triju mora te suradnju unutar EU-a. Kao što je Plenković rekao u više navrata, Hrvatska želi postati „regionalni centar“ za opskrbu plinom susjednih zemalja: Mađarske, Slovenije, BiH i dalje.
Treće, utječe na bilateralne i regionalne odnose s Rusijom. Za zemlje poput Mađarske ili Slovačke, koje su ranije bile jako vezane za ruske isporuke, nove opcije znače veću pregovaračku moć i manju ranjivost. To može dovesti do pragmatičnijih odnosa s Moskvom jer manje ovisnosti znači manje ustupaka. S druge strane, Rusija gubi tržišni udio i prihode od tranzita, što dodatno zateže političke odnose. Ukrajina također profitira indirektno: manja ovisnost regije o ruskom plinu smanjuje vrijednost ruskog energetskog oružja.
Analitičari ističu da stari sovjetski plinovodi nisu samo fizički objekti već su oni simbol jedne ere ovisnosti. Nova hrvatska infrastruktura (LNG + plinovodi poput Zabok–Lučko) predstavlja „preslagivanje“ te političko-ovisne mreže: umjesto istoka prema zapadu, sada je jug (Jadran) prema sjeveru i istoku. To mijenja ravnotežu snaga u korist EU-a i SAD-a, a na štetu ruskog utjecaja u regiji.
Naravno, proces nije bez izazova. Neke zemlje (npr. Mađarska) i dalje traže izuzetke ili povratak ruskim isporukama zbog cijene i popuste na ruske energente. Dugoročno, međutim, trend je jasan: diverzifikacija smanjuje prostor za energetsku ucjenu.
U konačnici, hrvatska energijska strategija kroz LNG na Krku, novi plinovodi i ponuda alternativnih ruta koje nisu samo infrastrukturni projekti. Ona je dio šireg geopolitičkog preustroja Srednje i Istočne Europe. Umjesto da bude na kraju sovjetskog plinovodnog lanca, regija postaje dio globalnog, diverzificiranog i otpornijeg energetskog sustava. Kao što je Plenković sažeo, ova strateška odluka „potpuno je promijenila prethodno potpuno ovisno energetsko stanje o ruskim fosilnim gorivima“.
To je hrvatska konkurentnost koja ne samo da osigurava plinsku energiju već ona mijenja odnose geopolitičke moći u Europi.
