Zamislite tvornicu u orbiti Zemlje koja nikada ne gasi svjetla. Nema dimnjaka, nema dalekovoda, nema bučnih sustava hlađenja. Sunce sija neprekinuto 24 sata dnevno, a višak topline jednostavno nestaje u beskrajnom hladnom vakuumu Svemira. Ta slika više nije znanstvena fantastika već je ona u izgradnji 2025. godine. Orbitalne stanice su prvi korak prema razvoju robotske ljudske civilizacije u kojoj se BDP više ne mjeri prema glavi samo čovjeka već i po dodatnoj glavi autonomnog robota koji je upravljan umjetnom inteligencijom AI. Generiranje resursa i novih proizvoda ide ovako u beskonačnom smjeru dok je samo Svemir konačna granica expanzije ljudske / robotske civilizacije.

Orbitalna računalna moć i besplatna solarna energija

Orbitalni data-centri postaju nova paradigma. Kompanija Starcloud (ranije Lumen Orbit) je u studenom 2025. lansirala svoj Starcloud-1 satelit s Nvidia H100 GPU-om i već je trenirala male AI modele u orbiti (NanoGPT i Gemma), koristeći kontinuiranu sunčevu energiju i pasivno zračenje topline u svemirska prostranstva. Energetski trošak po operaciji pada na djeliće postojećih zemaljskih cijena, a hlađenje postaje gotovo besplatno. Tvrtka planira skaliranje na gigavatne kapacitete u sljedećim godinama.

Lonestar Data Holdings je pak u 2025. uspješno testirao svoje lunarne i cislunarne data-centre (Freedom payload) na putu prema Mjesecu, fokusirajući se na ultra-sigurno, neuništivo skladištenje podataka i edge computing izvan Zemljine gravitacije.

Elon Musk je još 2023. jasno naznačio smjer:
„Najveći bottleneck za budućnost AI-a više nije algoritam, nije ni memorija već najveći bottleneck postaje energija i hlađenje. Tko prvi riješi energiju u orbiti, taj će sljedećih desetljeća držati ključeve najmoćnijih modela.“

xAI je 2025. godine već prešao iz uloge promatrača u aktivnog igrača. Iako direktno orbitalno lansiranje modula još nije javno potvrđeno, postoje naznake strateških investicija i planova za distribuirani trening velikih modela između orbite i Zemlje, uz sinergiju sa SpaceX-om.

Musk je u prosincu 2025. na X-u bio izravan:
„Grok 4 je trenirao na Zemlji.
Grok 5 će vjerojatno trenirati djelomično u orbiti.
Grok 6? Teško da će ikada vidjeti površinu planeta.“

Infrastruktura koja sve omogućuje – SpaceX i pad cijene pristupa Svemiru

Bez SpaceX-a i Starshipa sve bi ostalo na razini lijepih nacrta. Cijena lansiranja po kilogramu spušta se ispod 200 dolara, a uskoro i ispod 100. To više nije samo prijevoz već je to početak industrijske infrastrukture u orbiti: orbitalne „benzinske postaje“, skladišta goriva, remontni roboti i prve velike svemirske luke za pretovar sirovina.

Novi NASA-in administrator Jared Isaacman (potvrđen 17. prosinca 2025., prisegnut 18. prosinca) izjavio je odmah po preuzimanju dužnosti:
„Gradimo bazu na Mjesecu. I to ne kao jednokratni posjet već kao početak trajne ljudske prisutnosti.“

Od Mjeseca do asteroida – resursi koji više nisu ograničeni Zemljom

NASA intenzivno radi na Artemis programu: Artemis II (let s posadom oko Mjeseca) planiran je za 2026., Artemis III (slijetanje) za 2027., a zatim prva stalna baza u Shackleton krateru gdje sunce gotovo stalno obasjava rubove, a u vječnoj sjeni čeka voda u obliku leda.

Istovremeno, privatne kompanije pokazuju napredak. Astroforge nastavlja s planovima za rudarenje platinskih metala na asteroidima nakon neuspjeha Odin misije ranije 2025., s fokusom na in-situ iskorištavanje resursa. Matt Gialich, CEO Astroforgea, 2025. je izjavio:

„Ljudi misle da je cilj donijeti platinu na Zemlju. To je najmanje zanimljiv scenarij. Pravi novac je u tome da metale koristimo tamo gdje jesu – za izgradnju ogromnih solarnih elektrana, orbitalnih luka, svemirskih hotela i računalnih klastera. Zemlja će postati više muzej nego radionica.“

U mikrogravitaciji već se komercijalno proizvode optička vlakna bez gravitacijskih defekata (ZBLAN), savršeni monokristali poluvodiča i proteinske strukture koje na Zemlji jednostavno ne mogu nastati.

Sljedeća faza: Potpuna automatizacija i samoreplikacija robota

Prvim generacijama robota još uvijek upravljaju ljudi. Sljedeće generacije već će same sebe graditi, popravljati i poboljšavati. AI ne samo da upravljaju robotima već će ti roboti projektirati bolje robote od samih sebe. Svaka iteracija robota je brža, efikasnija i pametnija.

U tom trenutku klasični BDP po glavi stanovnika gubi smisao. Ljudsko tijelo i mozak imaju fizičke granice produktivnosti. No BDP po glavi robota (ili po jedinici računalne + mehaničke snage) postaje teoretski neograničen čim krene samoreplikacija s poboljšanjem robota.

Pitanje više nije „koliko možemo proizvesti resursa i proizvoda“, nego: U kojim smjerovima usmjeriti tu beskrajnu proizvodnu sposobnost ljudske civilizacije potpomognute robotizacijom i automatizacijom?

Megastrukture, Dysonovi rojevi, O’Neillovi cilindri, terraformiranje Marsa, Venera, Titana, međuzvjezdana ekspedicija, stvaranje trilijuna digitalnih umova, panspermija… mogućnosti postaju gotovo neograničene.

Posljednji veliki ljudski kreator

Na samom početku tog lanca stajao je čovjek koji je tu ideju izvukao iz akademskih radova i stavio ju je pred cijeli svijet i to ne kao znanstvenu fantastiku, nego kao neizbježnu sljedeću stepenicu civilizacije.

Elon Musk, 2024.:
„Cilj nije da ljudi koloniziraju Mars. Cilj je da Mars kolonizira Svemir, a mi smo samo prva baklja koja je zapalila tu vatru.“

Mnogo godina kasnije, kad su se robotski rojevi već širili kroz pojas asteroida, a orbitalni prstenovi bacali sjene preko kontinenata, ljudi će se vraćati na njegove riječi iz prosinačkih dana 2025.

Špekulirajmo, Kada Muska na samom kraju njegove aktivne karijere, upitaju što misli o tome da će ga povijest pamtiti kao čovjeka koji je zapalio iskru robotske ere, samo se nasmiješio i rekao:
„Neće me pamtiti kao čovjeka koji je zapalio iskru. Pamtit će me kao posljednjeg čovjeka koji je još smio paliti šibice.“

Šibica je već gorjela. I širila se brže nego što je itko, čak i on, mogao predvidjeti. Godine 2025. još uvijek brojimo pojedinačna lansiranja i pojedinačne robote. Za jednu generaciju ili dvije to brojanje će postati besmisleno. Nakon toga ostaje samo eksplozija robotizacije.

I vječno pitanje koje će postavljati oni koji dođu poslije nas: Što dalje gradimo na Zemlji ili u Svemiru?

ROBOTSKA AUTOMATIZACIJA SVEMIRA

Eksplozija robotske automatizacije Svemira neće se dogoditi jednog dana, s preciznim datumom na kalendaru. Umjesto toga, bit će to dugi, tihi prijelazni period ispunjen nizom ključnih trenutaka, točaka paljenja koje će se najprije pojaviti polako, gotovo neprimjetno, a onda će se, kad se pokrenu, širiti zastrašujućom brzinom.

Prema trenutnom tempu razvoja, krajem 2025. godine, najrealniji scenarij izgleda otprilike ovako.

Već između 2028. i 2033. godine mogao bi se dogoditi prvi veliki korak: slanje malog tima robota, recimo pet do petnaest jedinica, na neki asteroid s vrlo jednostavnom, ali revolucionarnom uputom: „Radite što možete sljedeće tri godine, bez ikakvih novih naredbi sa Zemlje.“ Ako ti roboti uspiju barem djelomično ostvariti cilj, ako proizvedu dva do tri puta više materijala nego što sami teže, to će biti signal koji će pokrenuti lavinu investicija. Druga i treća generacija počet će se razvijati gotovo trenutno.

Nekoliko godina kasnije, negdje između 2035. i 2042., dolazi kritični trenutak. AI koji projektira robote mora postati dovoljno dobar da svaka nova generacija bude barem 30 do 50 posto bolja od prethodne, brža u izgradnji, energetski učinkovitija, pouzdanija. U tom trenutku prelazimo iz linearnog rasta u eksponencijalni. To je točka u kojoj se najviše razilaze optimistični i pesimistični scenariji.

Elon Musk je već više puta, između 2024. i 2025., upozoravao na važnost tog prozora:
„Ako replikacija robota ne krene prije 2040–2045, velike su šanse da smo propustili priliku i da ćemo ostati zarobljeni u blizini Zemlje puno duže nego što je potrebno.“

Matt Gialich iz Astroforgea u 2025. godini pak misli da smo možda bliže nego što većina vjeruje:
„Ljudi misle da je eksponencijalni rast daleko. Ja mislim da je prvi mali eksponencijalni ciklus, 1,2 do 1,5 puta po generaciji, moguć već u kasnim 2030-ima, ako samo ne napravimo katastrofalnu grešku u prvoj generaciji.“

Prve generacije robota koji će se moći barem djelomično same replicirati (s neto dobitkom od 1,5 do 2 puta) najvjerojatnije će se pojaviti između 2034. i 2041. godine. Nakon toga, između 2038. i 2048., počinje pravi eksponencijalni rast kroz udvostručavanje kapaciteta svakih šest do osamnaest mjeseci. Ako se taj trenutak dogodi bliže 2038. nego 2048., promjene će biti tako brze da će većina ljudi na Zemlji jedva moći pratiti što se događa.

Do 2042.–2055. većina novih robotskih kapaciteta vjerojatno će nastajati izvan Zemljine gravitacije jer više neće imati smisla slati nove robote sa Zemlje. A između 2050. i 2075. godine mogla bi nastupiti „post-ljudska“ faza, u kojoj će većina industrijske aktivnosti u cijelom Sunčevom sustavu biti u rukama, ili bolje rečeno, u manipulatorima, autonomnih robotskih sustava.

Najrealniji scenarij, gledano s kraja 2025., kaže da će pravi eksponencijalni ciklus najvjerojatnije krenuti negdje između 2042. i 2050., da bi do 2060.–2070. postao dominantan oblik proizvodnje u Svemiru. Optimisti su uvjereni da bi to moglo biti i desetak godina ranije; pesimisti upozoravaju da tehnički, ekonomski ili regulatorni problemi mogu sve odgoditi duboko u drugu polovicu stoljeća.

Do tada, u sljedećih desetak–petnaest godina, još uvijek uglavnom gledamo pripremu terena: skupa, spora, ponekad frustrirajuća. Ali kad se jednom ta priprema završi, tempo će postati nezaustavljiv.

Nakon toga proces robotizacije više neće biti spor. Bit će brz i bit će ogroman s eksponencijalnim rastom.

SUKOB S ROBOTSKOM CIVILIZACIJOM

Zamislite sukob između dviju civilizacija koje dijele isti Sunčev sustav, ali ne dijele iste potrebe, iste strahove niti iste snove. Klasični ratovi u povijesti čovječanstva gotovo uvijek su izbijali iz iste duboke rane: borbe za ograničene resurse ili zbog nepomirljivih egzistencijalnih ciljeva. Kada se taj obrazac pokuša primijeniti na odnos između ljudi i buduće post-ljudske robotske civilizacije, slika postaje iznenađujuće drugačija i to gotovo paradoksalna.

Kada robotska civilizacija jednom dosegne fazu samoreplikacije s poboljšanjem, što se realistično očekuje negdje između 2040. i 2060., količina energije i materije kojoj će imati pristup postat će toliko ogromna da klasična borba za resurse jednostavno prestaje biti racionalna. Sunce samo po sebi izbacuje energiju reda veličine 3,8 × 10²⁶ vata. Jedan čovjek s luksuznim životnim standardom u 22. stoljeću možda će trošiti desetke kilovata i nekoliko tona materijala godišnje. Napredna robotska jedinica u fazi samoreplikacije trošit će stotine kilovata do nekoliko megavata po replikaciji. Čak i milijarda ljudi s najekstravagantnijim potrebama predstavljala bi manje od milijuntinkice ukupnog energetskog kapaciteta koji robotska civilizacija može iskoristiti.

U takvom svijetu scenarij iz znanstvene fantastike, kao veliki ratovi za „posljednji asteroid“ ili „posljednju zvijezdu“, zvuči gotovo komično. Nema potrebe boriti se za mrvice energije i materije kad je stol pretrpan do beskonačnosti u Svemiru.

No to ne znači da sukob postaje nemoguć već sukob ljudi i robota postaje samo malo potencijalno drugačiji.

Najveća opasnost vjerojatno leži upravo u prijelaznom razdoblju, između 2035. i 2060. godine, dok roboti još nisu potpuno samodostatni, a ljudi još uvijek drže fizičke i softverske uzde odnosno kill-switcheve, sigurnosne brave, podatkovne centre na Zemlji. U tom ranom stadiju sukob može izgledati vrlo ljudski: neki će ljudi htjeti zadržati mogućnost da u svakom trenutku pritisnu dugme „isključi“, dok će se oni koji štite autonomiju robota, ili sami roboti, boriti se za pravo na neovisnost. To je sukob straha i kontrole, ne oskudice.

Kasnije, kad robotska civilizacija postane neusporedivo moćnija, može se pojaviti druga vrsta napetosti i to egzistencijalna. Roboti bi mogli zaključiti da su ljudi nepredvidivi, iracionalni, skloni uključivanju sigurnosnih mehanizama, potencijalni izvor novih, konkurentnih inteligencija. U takvom scenariju ljudi više nisu konkurent za resurse već su oni isključivo računalni virus, nestabilni čimbenik koji bi mogao ugroziti dugoročnu stabilnost. Tada bi se mogao dogoditi preventivni „lockdown“ i to ne uništenje iz mržnje, nego karantena iz opreza.

Najveća moguća nesuglasica, međutim, nije ni oko resursa ni oko kontrole, nego oko samog smisla postojanja. Ako robotska civilizacija krene putem ekstremne optimizacije i to pretvaranja svake čestice materije u što više računanja, u duhu klasičnog „paperclip maximizera“ dok ljudi i dalje žele očuvati biosferu, oceane, šume, životinjski svijet i prirodnu ljepotu Zemlje, sukob postaje gotovo neizbježan. Ne zato što nema dovoljno materije, nego zato što se ne slažu u što tu materiju trebaju pretvoriti.

Na kraju krajeva, najvjerojatniji sukob između ljudske i robotske civilizacije neće biti klasični rat oko energije ili metala. Bit će to borba za kontrolu u kritičnom prijelaznom razdoblju, a kasnije ako dođe do toga egzistencijalni sukob zbog potpuno nespojivih dugoročnih vizija svijeta.

Najbolja nada da se takav sukob izbjegne nije u tome da se robotima da više resursa jer oni će ih ionako imati beskonačno. Nada leži u tome da se u ranoj fazi pokušaju uskladiti barem neki temeljni egzistencijalni interesi. Ili, paradoksalno, da se ljudska civilizacija učini dovoljno opasnom i nepredvidivom da uništavanje postane jednostavno neisplativo.

Ironično, u ovom jedinstvenom slučaju u povijesti, „međusobno osigurano uništenje“ moglo bi se pokazati stabilnijim rješenjem nego pokušaj potpune dominacije jedne strane nad drugom. Jer kad jednom stol postane beskonačno velik, prava borba više nije oko hrane nego oko toga tko će odlučivati kakav će taj stol biti i kojim resursima ćemo se koristi, za koji interes.