Održivost potrošačke ekonomije
Subota, 13 Rujan 2014 08:53

Održivost potrošačke ekonomije

Planirano zastarijevanje opredjeljuje tok našeg života još od 20-ih godina XX stoljeća, kada su proizvođači počeli smanjivati vijek trajanja proizvoda s ciljem da se poveća potražnja za novim proizvodima. Ironično je da  je sijalica koja je uvijek bila simbol tehničke inovacije postala kamen temeljac sustava planiranog zastarijevanja. Kako je skromna sijalica postala prva žrtva planiranog zastarijevanja? Na Božić 1924. godine razvio se jedan značajan događaj. Nekoliko biznismena tajno su se sastali u Ženevi s ciljem da razrade tajni plan. Oni su osnovali prvi svjetski kartel, a njegov cilj je bila kontrola proizvodnje sijalica i podjela svjetskog tržišta. Kartel se zvao Phoebus. Phoebus je objedinio glavne proizvođače sijalica u Europi i SAD-u pa čak i proizvođače u dalekim kolonijama u Aziji i Africi. Njegov cilj je bila razmjena patenata, kontrola proizvodnje i prije svega kontrola tržišta potražnje. Za kompanije je profitabilno da se njihove sijalice redovno kupuju. Za njih je ekonomski neopravdano proizvoditi dugotrajne sijalice. Članovi Phoebus-a odlučili su da smanje vijek trajanja sijalica na samo 1.000 sati. Danas se ovakva udruživanja kontoliraju preko Zakona o zaštiti tržišne utakmice i kartelska udruživanja se rigorozno kažnajvaju, ako se utvrde i otkriju.

Godine 1925. formirana je organizacija pod nazivom "Komitet 1.000 sati ", čiji je cilj bio da smanji vrijeme trajanja električnih sijalica do 1.000 sati. Poslije 80 godina Helmut Hegel, povjesničar iz Berlina, otkrio je dokaze rada komiteta. U dokumentu kartela se kaže: Zabranjuje se garantirati, reklamirati i nuditi sijalice čiji rok trajanja prelazi 1.000 sati.

Službeno, Phoebus nikada nije postojao, pošto je konstantno skrivao svoju djelatnost. Njegova strategija maskiranja je bila stalno mijenje imena. U početku se zvao "Međunarodni električni kartel" a zatim je stalno mijenjao naziv. Važno je primijetiti da ta institucija i danas postoji.

Planirana zastarjelost, pojavila se istovremeno s masovnom proizvodnjom i potrošačkim društvom. Težnja da se proizvedu manje trajni proizvodi, započela je industrijskom revolucijom, kada su nove mašine, puno snizile cijenu proizvoda, što je samo po sebi dobro za potrošače. No, potrošači nisu imali potrebu za tolikom proizvodnjom, ona je bila ogromna. Godine 1928., utjecajni reklamni časopis upozorava: "Proizvod kome je vijek trajanja neograničen je tragedija za posao! ". Sa masovnom proizvodnjom, mnogi proizvodi su postali dostupni. Cijene su se snizile, mnogi su počeli kupovati stvari koje im nisu bile potrebne. Privreda je procvjetala!

Godine 1929. SAD su ušle u ekonomsku recesiju. Nezaposlenost je dostigla zastrašujuće razmjere. Četvrtina radno sposobnih Amerikanaca bila je 1933. bez posla. U New Yorku pojavio se radikalni predlog za oživljavanje privrede. Bernard London, veliki trgovac nekretnina, predložio je da se depresija zaustavi putem uvođenja obaveznog planiranog zastarijevanja. Tada se taj koncept, prvi put, pojavio u pisanom obliku. Bernard London je predložio da se za svaki proizvod odredi vijek trajanja, poslije čijeg isteka, biti će zabranjeno koristiti proizvod. Vlasnici će biti obavezni da ih vrate, da bi kasnije bili uništeni. Bernard London je vjerovao da će obvezna planirana zastarjelost proizvoda dati zamah privredi i potrošačkom tržištu, i osigurati svima zaposlenost.

Ideja Bernarda Londona nije tada prihvaćena, tako da i zakon o obaveznom planiranom zastarijevanju nije prihvaćen. Dvadeset godina kasnije, 50-ih godina, ta ideja se pojavila ponovo, međutim, s ključnom razlikom: Ne treba koristi metodu prinude, nego metodu ubjeđivanja. Planirana zastarjelost - bazira se na želji potrošača da poseduje nešto malo noviji proizvod, malo prije nego što je to neophodno.

Za razliku od ranijeg europskog pristupa po kome treba proizvesti kvalitetan proizvod da traje zauvijek slično kao dobro odijelo u kojem se čovjek i ženi i sahranjuje. Američki pristup teži da izazove kod potrošača nezadovoljstvo s proizvodom koji mu se do nedavno puno sviđao. Ubijediti ga da odbaci taj proizvod i kupi najnoviji dizajniran po poslednjoj modi. Danas planirano zastarijevanja se obavezno proučava u školama dizajna i inženjeringa.

Počevši od 50-ih godina planirana zastarjelost je postala osnova brzog ekonomskog rasta Zapadnih zemalja. Od tog trenutka stalan rast je postao sveti cilj. U zapadnom društvu dominira ekonomija rasta usmjerena na rast ne zbog zadovoljenja potreba, nego rast - zbog rasta, na beskonačni rast koji dovodi do neograničenog rasta proizvodnje. A da bi se opravdao rast proizvodnje potrošnja treba da raste neograničeno. Za taj sistem ekonomije rasta potrebna je umjetna potražnja koja se stvara na tri načina: reklamom, planiranim zastarijevanjem i kreditom.

Šta osjećaju inženjeri koji namjerno skraćuju trajnost proizvoda? Ova dilema se razmatra u engleskom filmu iz 1951., gdje je mladi kemičar pronašao vlakno koje je neuništivo. On smatra da je pronašao veliko otkriće. Nevjerovatno, ali njegovo otkriće nije obradovalo baš sve. Ubrzo ga progone ne samo vlasnici tvornica nego i radnici koji se boje da će ostati bez svojih radnih mjesta.

Zanimljivo je da se sličan događaj stvarno dogodio u tekstilnoj industriji. Godine 1940. kemijski gigant Dupont predstavio je revolucionarnu sintetičku tkaninu: Najlon! Žene su se istinski obradovale trajnim čarapama. Ali Dupont je dao nova uputstva tehnolozima da se vrate u projektni biro i da naprave slabije vlakno tako da čarape ne traju toliko dugo. Talentirani kemičari koji su znali stvoriti trajne čarape sada slijedeći duh vremena pravili su ih manje trajne. Neuništivo vlakno je nestalo iz tvornice baš kao i u filmu.

Malo potrošača zna da sa druge strane željezne zavjese u zemljama Istočnog bloka bila je dobra ekonomija i bez planiranog zastarijevanja. Komunistička ekonomija nije zasnovana na slobodnom tržištu nego na državnom planiranju. Bila je neefikasna i bolovala je od kroničnog nedostatka resursa. U takvom sistemu planirano zastarijevanje nije imalo nikakvog smisla. U bivšoj Istočnoj Nemačkoj u državi sa najefikasnijom komunističkom privredom službeni standard za trajnost hladnjaka i perilica bio je 25 godina.

Godine 1981. u Istočnoj Nemačkoj su proizveli posebno trajnu sijalicu. Počeli su je nuditi stranim kupcima na zapadu. Kada su proizvođači električnih sijalica iz DDR-a izložili svoj proizvod na sajmu u Hanoveru 1981.god kolege sa Zapada su im rekli: "Ostati ćete bez posla." A inženjeri iz DDR su odgovorili: "Ne naprotiv, dobili smo na uštedi energije i volframa i sada je naš posao zagarantiran.". Zapadni kupci su odbacili tu sijalicu. Godine 1989. Berlinski zid je pao. Tvornica je zatvorena i proizvodnja dugotrajnih sijalica je obustavljena. Sada se mogu naći samo na izložbama i muzejima. Dvadeset godina poslije pada Berlinskog zida kultura nepotrebne potrošnje zahvatila je i Istočnu Njemačku.

Planirana zastarjelost proizvodi ogroman konstantan otpad koji se isporučuje u zemlje trećeg svijeta kao što je Gana. Već 9 godina u Ganu dolaze brodovi sa kontejnerima elektronskog otopada. Izvoz elektronskog otpada je zabranjen međunarodnim zakonom. Ali tvrtke koriste jednostavan trik: oni proglase otpad kao robu iz druge ruke.

Doći će vrijeme kada ćemo shvatiti da naša planeta nije u stanju da osigura neograničen ekonomski rast. Njezini prirodni resursi i izvori energije su ograničeni. Potomstvo nam neće oprostiti i osuditi će rasipnički način život koji se sada dešava u razvijenim zemaljama. Ljudi iz cijelog svijeta počeli su da se mobiliziraju protiv planirane zastarjelosti.

Novi koncept pod nazivom "od kolijevke do kolijevke" tvrdi da ako tvornice budu radile u harmoniji sa prirodom planirana zastarjelost će sama postati zastarjela. Priroda je najveći proizvođač, ali opala latica, lišće i i sve ostalo što je postalo nepotrebno to nije otpad već je to hrana za druge organizmime. To je kružni zatvoreni ciklus. Priroda ne proizvodi otpad nego hranljive materije. Ako je proizvod sa malim rokom trajanja napravljen od štetnih supstanci to povećava problem otpada. Ali ako je proizvod napravljen od hranljivih materija on će biti koristan čak i kad odsluži svoj rok. Može se reći da će društvo antirasta biti ostvarenje Gandijevih riječi: "Svijet je dovoljno velik da zadovolji potrebe svih Ijudi, ali je suviše mali da zadovolji čovječiju pohlepu "
https://www.bebamur.com/blog/zavjera-sijalica-tajna-istorija-planiranog-zastarijevanja
Pročitano 1958 puta

O nama

Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture. Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

Kontakt info

HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.
Kralja Tomislava 82.
31417 Piškorevci
Hrvatska

E-mail: info@hrastovic-inzenjering.hr
Fax: 031-815-006
Mobitel: 099-221-6503
© HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive