U posljednje vrijeme, energetski projekti u Bosni i Hercegovini (BiH) ponovno su u fokusu političkih rasprava, posebice oni koji uključuju međunarodne investitore. Jedan od ključnih projekata je izgradnja plinske elektrane u Mostaru, koju je najavio predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, ističući je kao strateški interes hrvatskog naroda u BiH. Ovaj projekt dio je šire inicijative Južne plinske interkonekcije, koja bi spojila BiH s hrvatskim plinskim sustavom i omogućila bi pristup američkom ukapljenom prirodnom plinu (LNG) iz terminala na otoku Krku.
Prema izjavama Dragana Čovića, američke kompanije poput Bechtela i AAFS Infrastructure and Energy planiraju ulaganja u tri plinske elektrane ukupne snage oko 1.200 megavata i to jedna u Mostaru, druga u središnjoj Bosni i treća u Tuzli. Čović je naglasio da bi ovi projekti osigurali stabilnost BiH i zaštitili američke investicije, rekavši: "Strateški interes hrvatskog naroda i svakog dužnosnika HDZ-a je da ovo odmah ide." On je odbacio optužbe da HDZ BiH osporava projekt, ističući potrebu za brzom realizacijom unatoč tome što bi ga vodila kompanija BH Gas, u vlasništvu Federacije BiH. Čović predlaže osnivanje asocijacije javnih tvrtki iz Hrvatske i BiH sa sjedištem u Mostaru, koje bi bile nositelj ovog strateškog projekta, kako bi se osigurala bolja koordinacija i zaštita hrvatskih interesa.
Projekt je povezan s američkom energijskom politikom pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa, gdje se naglašava zaštita američkih investitora. AAFS Infrastructure and Energy, povezana s Trumpovom administracijom preko posrednika poput Jesseja Binnalla i Joea Flynna, trebala bi dobiti 30-godišnju koncesiju za plinovod u BIH. Američka agencija za trgovinu i razvoj (USTDA) pruža financijsku i stručnu podršku, a Čović je održao razgovore s njezinim predstavnicima. Ovo se vidi kao način za stvaranje "sigurnosnog džepa" u BiH kroz energetsku povezanost s Hrvatskom, što bi moglo ojačati regionalnu stabilnost, ali i hrvatske pozicije u Federaciji BiH.
Međutim, projekt nije bez kritika. Neki analitičari i oporbeni glasovi vide ga kao pokušaj Čovića da preuzme kontrolu nad energetskim sektorom FBiH. Na primjer, Almir Bečarević optužuje Čovića za "pakleni plan" ovladavanja tržištem energijom u BIH, uključujući povezanost s kontroverznim figurama poput Kabirija, te upozorava na rizike za transparentnost i ravnopravnost u BiH. Kritičari ističu da bi osnivanje kompanije u Mostaru moglo favorizirati hrvatske interese na štetu drugih naroda, posebice u kontekstu već postojećih napetosti oko projekata skladišta radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, koji bi mogli narušiti partnerstva unutar BiH. Osim toga, postoje optužbe za korupciju i nepotizam, poput slučaja Čovićevog zeta koji je bio uključen u izgradnju minihidroelektrane u Volujku, što dodatno baca sjenu na transparentnost energetskih projekata pod utjecajem stanke HDZ.
U širem kontekstu, ovi planovi dolaze u vrijeme kada BiH nastoji diverzificirati svoje energetske izvore i smanjiti energetsku ovisnost o ruskom plinu, što američki LNG čini atraktivnom opcijom. Međutim, političke rasprave, poput onih u Parlamentu FBiH, pokazuju duboke podjele i to od optužbi za političke obračune do pitanja tko će upravljati projektima. Čović ne odustaje od ideje da Mostar postane središte ove inicijative, što bi moglo donijeti ekonomske koristi regiji, ali i povećati tenzije ako se ne osigura inkluzivnost.
Izgradnja elektrane u Mostaru predstavlja potencijalno važan korak za energetsku neovisnost BiH, ali i test za međunarodne odnose i unutarnju koheziju zemlje. Dok Čović vidi u tome strateški interes hrvatskog naroda, kritičari upozoravaju na rizike monopolizacije i politizacije energetike. Budući razvoj ovisi o pregovorima s američkim partnerima i rješavanju domaćih kontroverzi.
JUŽNA PLINSKA INTERKONEKCIJA
Južna plinska interkonekcija je strateški energetski projekt koji predstavlja planirani plinovod za povezivanje Bosne i Hercegovine (BiH) s plinskim sustavom Republike Hrvatske i terminalom za ukapljeni prirodni plin (LNG) na otoku Krku. Ovaj plinovod južne plinske interkonekcije ima ukupnu duljinu od oko 243 kilometra, od čega se dio u BiH proteže na približno 100 kilometara, a hrvatski dio na oko 169 kilometara. Trasa započinje u Travniku u središnjoj Bosni, prolazi kroz Tomislavgrad i Posušje u zapadnoj Hercegovini, prelazi granicu kod Imotskog te se spaja s hrvatskom plinskom mrežom u području Makarske, s nastavkom prema Splitu. Projekt je vrijedan oko 270 miliona eura i predviđa kapacitet transporta plina do 1,5 milijardi kubnih metara plina godišnje.
Ideja o plinskoj interkonekciji datira iz ranijih godina, ali je dobila zamah u posljednje vrijeme zbog regionalnih geopolitičkih promjena te napuštanju ruskog zemnog plina, uključujući napore Europske unije da se oslobodi ovisnosti o ruskom plinu do 2027. godine. Prema trenutnim planovima, američke kompanije, poput privatnih investitora povezanih s Trumpovom administracijom, trebale bi financirati, izgraditi i upravljati plinovodom na određeno razdoblje (npr. 30 godina), nakon čega bi plinska infrastruktura pripala BiH. Ovo uključuje i podršku američke agencije za trgovinu i razvoj (USTDA), a cilj je osigurati pristup američkom LNG-u putem plinskog terminala na otoku Krku.
Projekt je trenutno u fazi pregovora i zakonskih prilagodbi, s očekivanim početkom radova 2026. godine, iako postoje političke prepreke, poput izmjena zakona u Federaciji BiH kako bi se omogućila uloga američkih koncesionara umjesto domaćeg BH-Gasa.
Koji su benefiti za Bosnu i Hercegovinu?
Južna plinska interkonekcija donosi brojne prednosti BiH, posebice u kontekstu energetske sigurnosti i ekonomskog razvoja. Evo ključnih benefita:
Diversifikacija izvora energije i smanjenje ovisnosti o ruskom plinu - BiH trenutno nema vlastitu proizvodnju plina i oslanja se isključivo na ruski plin koji dolazi preko Turskog toka i Srbije, jedinim plinovodom starim 40 godina od Zvornika do Sarajeva. Bugarska je najavila moguću obustavu transporta ruskog plina 2028. godine, što bi moglo ostaviti BiH bez plina za industriju i grijanje u gradovima poput Sarajeva. Južna plinska interkonekcija omogućuje alternativni pristup plinu nakon gotovo 50 godina, povezujući BiH s globalnim tržištem LNG-a preko Hrvatske.
Energetska sigurnost i stabilnost opskrbe - Projekt osigurava pouzdaniju opskrbu plinom, što je ključno za domaćinstva, industriju i proizvodnju električne energije. To bi spriječilo potencijalne krize, poput nestašica grijanja, i omogućilo bi stabilniji ekonomski rast.
Ekonomski i razvojni benefiti - Izgradnja plinovoda potaknut će investicije, stvoriti će radna mjesta i omogućiti će razvoj povezanih projekata, poput plinskih elektrana u Mostaru, središnjoj Bosni i Tuzli, ukupne snage oko 1.200 megavata. To bi doprinjelo energetskoj neovisnosti BIH i privuklo bi strane investicije, uključujući američke, što bi jačalo gospodarske veze s EU i SAD-om.
Geopolitički i strateški benefiti - Južna plinska interkonekcija podržava ciljeve EU-a o dekarbonizaciji i smanjenju ovisnosti o Rusiji, što BiH približava europskim standardima. Za hrvatski narod u BiH, to je strateški interes jer jača regionalne veze s Hrvatskom, ali općenito koristi cijeloj zemlji kroz bolju integraciju u europsko energetsko tržište.
Okolišni i dugoročni aspekti - Iako plin nije potpuno zeleni izvor, prelazak na LNG može biti korak prema tranziciji na obnovljive izvore, smanjujući emisije CO2 u usporedbi s ugljenom, koji je dominantan u BiH. Unatoč benefitima, projekt se suočava s kritikama zbog politizacije, potencijalne dominacije stranih investitora i potrebe za transparentnošću. Međutim, ako se realizira, ovaj plinski projekt bi mogao značajno poboljšati energetsku situaciju u BiH i doprinijeti stabilnosti cijele regije.
POTROŠNJA ZEMNOG PLINA U BIH
Prema dostupnim podacima, Bosna i Hercegovina (BiH) trenutno ima relativno nisku potrošnju zemljog plina, koja čini manje od 3% ukupnog energetskog miksa zemlje. Cijela potrošnja dolazi iz uvoza, prvenstveno iz Rusije preko postojećeg plinovoda iz Srbije, a plin se uglavnom koristi za grijanje u Sarajevu, industriju (poput metalurgije) i manje za proizvodnju električne energije. Evo ključnih brojki:
Trenutna potrošnja
U 2023. godini, potrošnja je iznosila oko 0.223 milijarde kubnih metara (bcm) godišnje, što je blagi pad u odnosu na 0.247 bcm u 2022. godini. Ovo odgovara približno 7.605 teradžula (TJ) energije iz plina, s oko 76% te količine namijenjene krajnjim potrošačima (kućanstva 27%, industrija i ostalo). U apsolutnim brojevima, to je ekvivalentno oko 8 milijardi kubnih stopa (Bcf) godišnje, ili otprilike 2.338 kubnih stopa po stanovniku. Potrošnja je stabilna ili blago opadajuća posljednjih godina zbog ograničene infrastrukture i visoke ovisnosti o uvozu, a jedini postojeći plinovod ima kapacitet od 0.65-0.75 bcm godišnje.
Buduće prognoze i pretpostavke povećanja
Dugoročne prognoze ovise o razvoju infrastrukture i ekonomskom rastu, ali trenutni trendovi pokazuju mogući porast ako se realiziraju planirani projekti poput Južne plinske interkonekcije i novih plinskih elektrana. Prema starijim studijama (iz 2018.), potrošnja bi mogla narasti na 1-1.5 bcm godišnje do 2035. ako se proširi mreža i poveća upotreba u novim područjima poput Mostara i središnje Bosne. Pretpostavljajući povećanje, mogući scenariji uključuju:
Konzervativni rast - Ako se fokusira samo na diversifikaciju bez velikih novih potrošača, potrošnja bi mogla ostati na 0.3-0.5 bcm do 2030., uz blagi rast od 1-2% godišnje zbog ekonomskog oporavka i smanjenja ovisnosti o ugljenu.
Optimistični rast s elektranama - Ako se izgrade planirane plinske elektrane (npr. tri elektrane ukupne snage 1.200 MW u Mostaru, središnjoj Bosni i Tuzli), potrošnja bi mogla skočiti na 1-2 bcm godišnje do 2030.-2040., jer bi elektrane same zahtijevale dodatnih 0.5-1 bcm plina za proizvodnju električne energije. Ovo je podržano ciljevima EU-a za dekarbonizaciju, gdje plin služi kao prijelazni izvor, ali i kritikama da su stare prognoze preoptimistične i ne uzimaju u obzir brži prelazak na obnovljive izvore. Globalno, prema GECF Outlooku do 2050., potrošnja plina u regiji Balkana mogla bi rasti za 32%, ali BiH bi trebala aktivno ulagati u infrastrukturu da to ostvari.
U kontekstu Nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NECP) iz 2023., BiH cilja na 43.6% obnovljivih izvora do 2030., što bi moglo ograničiti rast plina, ali ako se plin koristi za zamjenu ugljena u elektranama, povećanje je realno.
ISPLATIVOST PLINSKE INVESTICIJE
Sjedinjene Američke Države (SAD) nisu eksplicitno uvjetovale izgradnju plinskih elektrana kao preduvjet za projekt Južne plinske interkonekcije, ali njihova podrška projektu je usko povezana s idejom povećanja potrošnje plina kako bi investicija bila isplativa i profitabilna. Evo ključnih elemenata na osnovu dostupnih informacija:
Kontekst US angažmana
SAD aktivno podržavaju projekt kako bi smanjile ovisnost BiH o ruskom plinu, nudeći pristup američkom ukapljenom prirodnom plinu (LNG) s terminala na Krku u Hrvatskoj. U pregovorima iz 2025., američka vlada i privatni investitori (poput AAFS Infrastructure and Energy, povezanih s Trumpovom administracijom) predlažu da američke kompanije izgrade, upravljaju i operiraju plinovodom 30-50 godina, uz investiciju od oko 200 milijuna USD. Ovo uključuje konsenzus s liderima Federacije BiH da američka kompanija preuzme vodstvo, s ciljem brzog početka radova 2026.
Povezanost s elektranama i profitabilnošću
Iako nema direktnog "uvjeta" za elektrane, projekt plinske interkonekcije (kapacitet 1.5 bcm godišnje) je dizajniran za šest puta veću količinu od trenutne potrošnje BiH (0.25 bcm), što implicira potrebu za povećanjem potrošnje da bi projekt bio ekonomski opravdan. Američki dužnosnici, poput tajnika za energiju Chrisa Wrighta, ističu da je ulaganje u infrastrukturu ključno za dostavu američkog LNG-a i energetsku sigurnost BIH, a to se povezuje s planovima za nove plinske elektrane koje bi osigurale veću potrošnju plina. Političari poput Dragana Čovića iz HDZ-a BiH eksplicitno spominju elektrane u Mostaru i drugdje kao dio strateškog paketa, jer bi one osigurale potrošnju i učinile plinovod profitabilnim. Kritičari vide ovo kao način da se proširi upotreba plina, a ne samo zamijeni ruski, jer bez veće potrošnje (npr. kroz elektrane) projekt ne bi bio isplativ.
Zaključak o uvjetima
SAD promoviraju cijeli paket (plinovod + elektrane) kao put prema energetskoj neovisnosti BIH, ali fokus je na privatnim investicijama i koncesijama, a ne na strogim uvjetima. Međutim, implicitno, povećanje potrošnje plina kroz elektrane je ključno za profitabilnost, jer trenutna niska potrošnja plina ne opravdava kapacitet plinovoda. Ako se elektrane ne izgrade, projekt bi mogao biti manje atraktivan za investitore. Ovi podaci temelje se na aktualnim izvještajima iz 2025. i 2026., ali budući razvoj ovisi o političkim dogovorima i EU regulativama.
ENERGETSKA NEOVISNOST BIH
Temeljem prethodno opisanih elemenata – uključujući planove za Južnu plinsku interkonekciju, izgradnju plinskih elektrana u Mostaru i drugim područjima, trenutne potrebe za plinom te ulogu američkih investitora – investicije u ove projekte donose višestruke pozitivne doprinose Bosni i Hercegovini (BiH). Ovi benefiti se manifestiraju na energetskom, ekonomskom, geopolitičkom i okolišnom planu, doprinoseći ukupnoj stabilnosti i razvoju zemlje. Evo ključnih zaključnih pozitivnih aspekata:
Energetska sigurnost i diversifikacija izvora - Investicije omogućuju pristup alternativnim izvorima plina, poput američkog LNG-a preko terminala na Krku, smanjujući ovisnost o ruskom plinu koji trenutno čini 100% uvoza. Ovo sprječava potencijalne krize opskrbe, posebice ako Bugarska obustavi transport ruskog plina do 2028. godine, i osigurava stabilnu opskrbu za domaćinstva, industriju i grijanje u gradovima poput Sarajeva.
Ekonomski rast i stvaranje radnih mjesta - Projekti poput plinovoda vrijednog oko 270 milijuna eura i tri plinske elektrane ukupne snage 1.200 MW privlače strane investicije (američke i druge), stvarajući tisuće radnih mjesta tijekom izgradnje i operacija. Ovo bi potaknulo razvoj regija poput Mostara i središnje Bosne, povećalo BDP kroz industrijski rast i omogućilo bi dugoročnu profitabilnost kroz koncesije gdje infrastruktura na kraju pripada BiH.
Povećanje energetskih kapaciteta i profitabilnosti - Izgradnja plinskih elektrana osigurava veću potrošnju plina (s trenutnih 0.223 bcm na potencijalnih 1-2 bcm godišnje do 2030.-2040.), čineći plinovod (kapaciteta 1.5 bcm) isplativim i profitabilnim. Ovo bi omogućilo proizvodnju jeftinije električne energije, smanjilo troškove za potrošače i podržalo tranziciju od ugljena, koji dominira u BiH.
Geopolitički i strateški benefiti - Plinski projekti jačaju veze s EU-om i SAD-om, podržavajući ciljeve dekarbonizacije i smanjenja ovisnosti o Rusiji do 2027. godine. Za hrvatski narod u BiH, ovo predstavlja strateški interes kroz bolju integraciju s Hrvatskom, dok općenito doprinosi regionalnoj stabilnosti i približavanju europskim standardima.
Okolišni doprinosi - Prelazak na plin kao prijelazni izvor energije smanjuje emisije CO2 u usporedbi s ugljenim elektranama, podržavajući Nacionalni energetski i klimatski plan BiH (NECP) s ciljem 43.6% obnovljivih izvora do 2030. godine. Dugoročno, ovo olakšava integraciju zelenih tehnologija.
Sveukupno, ove plinske investicije predstavljaju ključni korak prema energetskoj neovisnosti, ekonomskoj revitalizaciji i geopolitičkoj stabilnosti BiH, unatoč potencijalnim izazovima poput političkih podjela. Ako se projekti realiziraju transparentno, mogu značajno unaprijediti kvalitetu života i konkurentnost Bosne i Hercegovine.
