U listopadu 2025. godine, američka administracija pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa uvela je oštre sankcije protiv dvaju najvećih ruskih naftnih divova, Rosnefta i Lukoila, u pokušaju da prisili Rusiju na prekid vatre u Ukrajini. Ove mjere predstavljaju značajan zaokret u Trumpovoj politici prema Rusiji i najveći udarac na ruski energetski sektor otkako je Trump ponovno preuzeo dužnost u siječnju 2025. godine. Prema podacima Ministarstva financija SAD-a, sankcije ciljaju na kompanije koje financiraju "rusku ratnu mašineriju", a porezi iz naftne i plinske industrije čine oko četvrtinu ruskog federalnog proračuna.

Pozadina i detalji sankcija
Sankcije su uvedene 22. listopada 2025., a uključuju zamrzavanje imovine, zabranu transakcija i isključenje iz međunarodnih financijskih sustava za Rosneft i Lukoil, koji zajedno čine više od 5% globalne proizvodnje nafte. Ove kompanije su ključni izvoznici ruske nafte, a njihovi prihodi izravno podržavaju ruski ratni napor u Ukrajini. Trump je ove sankcije opisao kao "ogromne" i naglasio da će one prisiliti Putina na "razumne" pregovore. Prema riječima američkog ministra financija Scotta Bessenta, sankcije su usmjerene na ograničavanje ruskih prihoda bez potpunog poremećaja globalnog tržišta nafte, ali analitičari upozoravaju da bi one mogle dovesti do nestašice i daljnjeg rasta cijena.

Ovo je prvi put da Trump izravno sankcionira ruske naftne kompanije otkako je ponovno izabran, iako je u kolovozu 2025. uveo manje mjere. Sankcije dolaze u trenutku kada Europska unija uvodi svoj 19. paket sankcija protiv Rusije, što dodatno pojačava pritisak. Mehanizam djelovanja je jasan: banke i tvrtke koje posluju s Rosneftom ili Lukoilom riskiraju sekundarne sankcije, jer bi mogle "naprosto prestati postojati" u međunarodnom kontekstu.

Reakcije iz Rusije
Ruski predsjednik Vladimir Putin odbacio je sankcije kao "ozbiljne", ali je naglasio da one neće prisiliti Rusiju na prestanak rata u Ukrajini. "Nijedna samopoštujuća država neće odlučivati pod pritiskom", izjavio je Putin, dodajući da će Rusija pretrpjeti neke gubitke, ali neće popustiti. Bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev otišao je korak dalje, nazvavši sankcije "činom rata" i optuživši Trumpa da se pridružio "poludjeloj Europi". Putin je ponovio: "Nema popuštanja", ističući da Rusija neće mijenjati svoju politiku zbog vanjskog pritiska.

Utjecaj na Kinu i Indiju
Sankcije su brzo utjecale na glavne kupce ruske nafte. Kina, najveći uvoznik ruske nafte, prestala je kupovati veliki dio ruske nafte zbog straha od sekundarnih sankcija. Kineske državne naftne kompanije obustavile su kupnju nafte iz Rosnefta i Lukoila, što predstavlja "munjevit učinak" Trumpovih mjera. Slično, Indija, koja je postala najveći kupac diskontirane ruske nafte nakon invazije na Ukrajinu 2022., najavila je smanjenje uvoza. Indijske rafinerije poput Reliancea i Nayare, koje su potpisale dugoročne ugovore s Rosneftom, sada preispituju svoje narudžbe. Trump je uveo 25-postotne carine na indijske proizvode kao odmazdu za kupnju ruske nafte, a premijer Narendra Modi navodno je obećao Trumpu da će Indija smanjiti uvoz.

Europske reakcije i iznimke
U Europi, njemački kandidat za kancelara Friedrich Merz izrazio je nadu da će njemačko poslovanje Rosnefta biti izuzeto od sankcija. "Razgovarat ću s Amerikancima. Nadam se da će Rosneftu biti odobreno izuzeće", rekao je Merz, naglašavajući zabrinutost za ekonomske veze između Njemačke i Rusije. Ovo odražava šire europske strahove od poremećaja u opskrbi energijom.

Gospodarske posljedice
Sankcije su odmah dovele do rasta cijena nafte za 6-7% na globalnim tržištima, jer se očekuje smanjenje ruske ponude. Analitičari iz Atlantic Councila procjenjuju da će ovo biti najefikasniji korak Trumpove administracije za pritisak na Rusiju, ali možda ne dovoljan da zaustavi rat u Ukrajini. Za Rusiju, gubitak prihoda od nafte mogao bi biti značajan, ali Putin tvrdi da utjecaj neće biti presudan. Globalno, ovo bi moglo dovesti do viših cijena goriva, inflacije i poremećaja u lancima opskrbe, posebno u zemljama poput Indije i Kine koje su ovisile o jeftinoj ruskoj nafti.

Ove sankcije označavaju eskalaciju ekonomske borbe između SAD-a i Rusije, s neizvjesnim ishodom. Dok Trump tvrdi da će one prisiliti Putina na pregovore, ruski lider ostaje nepokolebljiv. Situacija će se vjerojatno razvijati u nadolazećim mjesecima, s mogućim daljnjim eskalacijama ako pregovori o prekidu vatre ne napreduju.

POSLOVANJE RUSKIH NAFTNIH KOMPANIJA U EUROPI

U kontekstu američkih sankcija uvedenih 22. listopada 2025. protiv ruskih naftnih divova Rosnefta i Lukoila, koje ciljaju na smanjenje ruskih prihoda od energije i pritisak na Moskvu zbog rata u Ukrajini, poslovanje ovih kompanija u Europi postaje sve izazovnije. Ove sankcije zamrzavaju imovinu u SAD-u, zabranjuju transakcije i prijete sekundarnim sankcijama stranim subjektima koji posluju s ruskim naftnim tvrtkama, što može dovesti do rasta cijena nafte za 5-7% i poremećaja u opskrbi. Europske zemlje pokazuju različite stupnjeve ovisnosti o ruskoj energiji, što otkriva šire probleme energetske sigurnosti, političkog utjecaja Rusije i ekonomske ranjivosti. U nastavku analiziramo ključne primjere zemalja fokusirajući se na operacije ruskih kompanija, utjecaj sankcija i kritičke implikacije. Analiza ističe kako neke zemlje nastoje očuvati veze s Rusijom zbog ekonomske koristi, dok druge uspješno diverzificiraju naftne dobavne pravce, ali uz rizike inflacije i geopolitičkog pritiska.

NJEMAČKA: Ovisnost pod trusteeshipom i pokušaji izuzeća
Rosneft ima značajne operacije u Njemačkoj, uključujući vlasništvo nad tri rafinerije (npr. PCK Schwedt) koje su ključne za opskrbu energijom u istočnoj Njemačkoj. Nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., njemačka vlada stavila je Rosneftove njemačke podružnice pod trusteeship (državni nadzor), koji je produžen do ožujka 2026., kako bi osigurala kontinuitet opskrbe bez izravnog ruskog utjecaja. Unatoč tome, Rosneft ostaje formalni vlasnik, a Njemačka sada lobira za izuzeće od novih američkih sankcija, jer bi one mogle prekinuti opskrbu i dovesti do nestašice naftnih derivata. Friedrich Merz izrazio je nadu da će SAD odobriti izuzeće, ističući da je Rosneftova njemačka jedinica "odvojena" od matične kompanije.

Ovo pokazuje dvoličnost njemačke energetske politike jer dok Berlin podržava EU sankcije protiv Rusije, nastavlja štititi ruske interese kako bi izbjegao ekonomske gubitke u Njemačkoj. To podiže pitanja energetske sigurnosti: Njemačka je smanjila ovisnost o ruskoj nafti, ali zadržavanje Rosneftovih vlasničkih udjela omogućuje indirektni ruski utjecaj, potencijalno slabeći EU jedinstvo. Pozitivno, trusteeship je spriječio kolaps opskrbe, ali dugoročno to može ohrabriti Rusiju da koristi energiju kao oružje, posebno ako sankcije dovedu do rasta cijena goriva i inflacije u Njemačkoj.

SRBIJA: Balkanski centar Lukoilovih operacija
Lukoil je prisutan u Srbiji preko podružnice Lukoil Srbija, koja upravlja mrežom od 112 benzinskih postaja i bavi se maloprodajom i veleprodajom naftnih derivata. Beograd je postao centar Lukoilovih balkanskih operacija, koordinirajući aktivnosti u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori, gdje kompanija obilježava 20 godina poslovanja. Unatoč sankcijama, Lukoil Srbija tvrdi da radi normalno, a u Crnoj Gori prodaje gorivo iz Grčke, izbjegavajući direktne veze s Rusijom. Lukoil je većinski vlasnik (99,8%) i koristi Srbiju kao bazu za regionalno širenje.

Kao nečlanica EU, Srbija ima veću fleksibilnost u odnosima s Rusijom, što omogućuje Lukoilu da koristi zemlju kao "most" za Balkan, potencijalno izbjegavajući sankcije kroz lokalne lance opskrbe. Ovo pojačava ruski ekonomski utjecaj u regiji, gdje Srbija prima rusku naftu i plin, što može usporiti njezin EU integracijski proces. Negativno, sankcije bi mogle povećati cijene goriva i smanjiti prihode, ali pozitivno, Lukoilove investicije stvaraju radna mjesta. Ukupno, ovo ističe rizik da Srbija postane "ruski trojanski konj" u Europi, slabeći regionalnu energetsku diverzifikaciju.

MAĐARSKA: Politička ovisnost i pokušaji zaobilaženja sankcija
Ruske kompanije poput Lukoila i Rosnefta opskrbljuju Mađarsku naftom preko Druzhba cjevovoda, s MOL-ovim rafinerijama (npr. Százhalombatta) koje su 87% ovisne o ruskoj sirovoj nafti. Mađarska će 2025. primiti oko 5 milijuna tona ruske nafte, a nedavne eksplozije u rafinerijama povezane su s ruskim vezama, izazivajući sumnje u sabotažu. Premijer Viktor Orban aktivno traži načine da zaobiđe američke sankcije, ističući da one ugrožavaju mađarsku energetsku sigurnost.

Mađarska predstavlja ekstremni primjer politički motivirane ovisnosti, gdje Orban odbija diverzifikaciju unatoč alternativama, koristeći rusku energiju za jačanje veza s Moskvom i blokiranje EU sankcija. Ovo slabi EU jedinstvo, jer Mađarska prima milijarde eura iz ruskih poreza na naftu, indirektno financirajući rat u Ukrajini. Pozitivno, jeftina ruska nafta stabilizira domaće cijene, ali dugoročno povećava ranjivost na poremećaje (npr. ukrajinske napade na cjevovode). Kritički, ovo je kratkoročna strategija koja izolira Mađarsku u EU-u i povećava geopolitičke rizike.

SLOVAČKA: Rafinerijska ovisnost i prijetnje blokadom
Slično Mađarskoj, Slovačka se oslanja na rusku naftu preko Druzhba, s MOL-ovom rafinerijom u Bratislavi koja obrađuje do 100% ruske sirove nafte. U 2025., Slovačka je drugi najveći uvoznik ruske nafte u EU-u (276 milijuna eura mjesečno), a prijeti blokadom 19. paketa EU sankcija zbog rastućih energetskih troškova. Sankcije su već dovele do poremećaja, poput prekida opskrbe nakon ukrajinskih napada.

Slovačka igra na vrijeme, tražeći produženje izuzeća do 2027., što pokazuje ekonomsku ranjivost ali i nedostatak volje za diverzifikacijom. Ovo omogućuje Rusiji da zadrži utjecaj u središnjoj Europi, financirajući rat kroz izvoz ruske nafte. Negativno, sankcije bi mogle uzrokovati inflaciju i nestašice, ali pozitivno, prisiljavaju na tranziciju. Ukupno, ovo ističe kako male EU zemlje poput Slovačke postaju žrtve ruske energetske diplomacije, slabeći kolektivnu europsku sigurnost.

ČEŠKA: Uspješna diverzifikacija kao model
Češka je do 2025. potpuno prekinula ovisnost o ruskoj nafti, zahvaljujući nadogradnji Trans-Alpine (TAL) cjevovoda koji omogućuje uvoz iz Italije, Austrije i Njemačke. ORLEN, vlasnik rafinerija, prestao je s ruskim ugovorima u lipnju 2025., čime je Češka postala neovisna po prvi put u povijesti. Ruske kompanije poput Rosnefta više nemaju značajne operacije, a zemlja podržava nove EU sankcije.

Češka predstavlja pozitivan primjer, gdje ulaganja u infrastrukturu (npr. TAL) smanjuju ruski utjecaj i povećavaju otpornost na sankcije. Ovo pokazuje da diverzifikacija nije nemoguća, ali zahtijeva političku volju za razliku od Mađarske ili Slovačke. Negativno, tranzicija je dovela do viših troškova goriva, ali dugoročno jača ekonomsku neovisnost i EU solidarnost. Kritički, ovo bi mogao biti model za druge, ali zahtijeva EU podršku kako bi se izbjegle nejednakosti.

BUGARSKA: Rafinerijska dominacija i porezni pritisci
Lukoil je prisutan u Bugarskoj preko Lukoil Neftohim Burgas, najveće rafinerije na Balkanu (kapacitet 7,5 milijuna tona godišnje), koju je stekao 1999. godine. Kompanija upravlja petrokemijskim postrojenjima, solarnim parkom (1,3 MW) i maloprodajnom mrežom benzinskih postaja, dok je do 2023. kontrolirala Rosenets port terminal (koncesija prekinuta bez naknade). Rafinerija je ključna za bugarsku opskrbu, ali je pod pritiskom sankcija: Bugarska je 2023. uvela 60% porez na profit kako bi istjerala ruske kompanije, zabranila izvoz rafinirane ruske nafte od siječnja 2024. i uvoz sirove nafte od ožujka 2024. Unatoč tome, rafinerija nastavlja raditi uz plaćanje poreza u Bugarskoj, a protumonopolski organ je izrekao kazne od preko 130 milijuna eura za zloupotrebu dominacije.

Bugarska predstavlja primjer djelomične otpornosti na sankcije, gdje ekonomska ovisnost (rafinerija čini značajan dio energetskog sektora) sprječava potpuno izbacivanje Lukoila, ali porezne mjere i kazne pokazuju politički pritisak. Ovo omogućuje Rusiji da zadrži utjecaj u jugoistočnoj Europi, financirajući rat kroz indirektne prihode, ali dovodi do gubitaka za Lukoil (107 milijuna eura u 2025.). Pozitivno, ovo prisiljava na diverzifikaciju, ali kratkoročno povećava rizik nestašica i inflacije, naglašavajući kako tranzicijske zemlje poput Bugarske postaju žrtve ruske energetske diplomacije.

RUMUNJSKA: Ne-ruska prerada i vlasničke borbe
Lukoil djeluje u Rumunjskoj preko Petrotel Lukoil rafinerije (kapacitet 2,4 milijuna tona godišnje, stečena 1998.), koja ne prerađuje rusku sirovu naftu. Kompanija upravlja solarnim parkom (9 MW), vjetroelektranom (84 MW) i maloprodajnom mrežom benzinskih postaja. Sankcije su utjecale: U listopadu 2023., Rumunjska je poništila licencu za veleprodaju Lukoilovoj švicarskoj podružnici Litasco zbog poreznih sporova i nedostatka transparentnosti o izvorima nafte. Rafinerija nastavlja raditi samo ako prerađuje ne-rusku naftu, a američke sankcije 2025. mogle bi dodatno ugroziti opskrbu.

Rumunjska pokazuje proaktivan pristup, ograničavajući ruski utjecaj kroz mjere izdavanja licenca na poslovanje i zabranu korištenja ruske nafte, što jača energetsku sigurnost. Međutim, zadržavanje rafinerije omogućuje Lukoilu indirektni pristup EU tržištu, slabeći kolektivne sankcije. Pozitivno, obnovljivi projekti doprinose zelenoj tranziciji, ali sankcije riskiraju povećane troškove i poremećaje, ističući potrebu za bržom diverzifikacijom u istočnoj Europi.

NIZOZEMSKA: Zajednička rafinerija i stabilne operacije
Lukoil posjeduje 45% udjela u Zeeland Refinery (kapacitet 7,9 milijuna tona godišnje, stečeno 2009.), uz maloprodajnu mrežu benzinskih postaja. Ova rafinerija je ključna za nizozemsku opskrbu, ali nema značajnih promjena od sankcija do 2025., iako EU mjere (19. paket) utječu na ruske energente općenito. Nizozemska je diverzificirala, ali Lukoilov udio omogućuje kontinuirani ruski utjecaj.

Kao razvijena EU zemlja, Nizozemska tolerira ruske investicije zbog ekonomske koristi, ali to kontrira EU ciljevima smanjenja ovisnosti o Rusiji. Ovo pokazuje hipokriziju: dok Amsterdam podržava sankcije, zadržavanje udjela u rafineriji podržava ruske prihode. Pozitivno, stabilnost sprječava poremećaje, ali dugoročno povećava ranjivost na sekundarne sankcije, naglašavajući potrebu za potpunim otkupom ruskih udjela.

BELGIJA: Maloprodajna mreža i dijeljeni servisi
Lukoil djeluje preko Lukoil-Belgium N.V., upravljajući mrežom benzinskih postaja (prethodno pod Jet brandom, rebrendirano 2008.). Dijeli usluge s centrom u Češkoj za računovodstvo (osnovan 2012.). Nema značajnih promjena od sankcija 2025., ali EU zabrane na ruski LNG od 2027. mogle bi utjecati indirektno.

Belgija predstavlja manji, ali uporan ruski otisak kroz maloprodaju, što omogućuje Lukoilu pristup zapadnoeuropskom tržištu bez velikih poremećaja. Ovo slabi EU solidarnost, jer male operacije financiraju ruski rat, ali ne privlače dovoljno pažnje za akciju. Pozitivno, dijeljeni servisi poboljšavaju efikasnost, ali sankcije riskiraju rast cijena goriva, ističući kako zapadne zemlje moraju riješiti i male veze s Rusijom.

FINSKA: Teboil mreža i stabilnost
Lukoil upravlja maloprodajnom mrežom pod Teboil brandom, fokusirajući se na prodaju goriva. Nema značajnih promjena od sankcija 2025., iako Finska podržava EU mjere.

Finska, kao nordijska zemlja s poviješću ruskih veza, zadržava Lukoil zbog tržišne prisutnosti, ali to kontrira njezinoj podršci Ukrajini. Ovo pokazuje kako maloprodaja omogućuje ruski utjecaj bez velikih investicija, slabeći sankcije. Pozitivno, stabilnost sprječava šokove, ali dugoročno zahtijeva diverzifikaciju.

ITALIJA: Prodana rafinerija i povlačenje
Lukoil je upravljao ISAB rafinerijom u Siracusi do prodaje 2023. zbog sankcija i financijskih problema. Rafinerija je bila pod talijanskim trusteeshipom prije prodaje.

Italija je uspješno eliminirala ruski utjecaj prodajom, pokazujući model za druge. Ovo jača EU otpornost, ali tranzicija je bila kaotična, naglašavajući rizike ovisnosti.

HRVATSKA: Lukoil maloprodajna mreža benzinskih postaja
U kontekstu američkih sankcija od 22. listopada 2025. protiv ruskih naftnih divova poput Rosnefta i Lukoila, Hrvatska predstavlja primjer zemlje koja je uspješno diverzificirala svoje energetske izvore, smanjujući ovisnost o ruskoj energiji. Dok Rosneft nema značajne operacije u Hrvatskoj, Lukoil djeluje preko podružnice Lukoil Croatia, koja se bavi maloprodajom goriva i upravlja benzinskim postajama, ali ne koristi rusku naftu. Sankcije su indirektno utjecale na Hrvatsku kroz JANAF cjevovod, koji je prestao isporučivati naftu ruskoj tvrtki NIS u Srbiji, ističući Hrvatsku ulogu u regionalnoj energetskoj sigurnosti. Ova analiza istražuje operacije, utjecaj sankcija i kritičke implikacije, naglašavajući kako Hrvatska koristi svoj položaj za jačanje EU jedinstva, ali i suočava se s geopolitičkim napetostima sa susjedima poput Mađarske i Srbije.

Prisutnost ruskih naftnih kompanija u Hrvatskoj
Lukoil je prisutan u Hrvatskoj preko Lukoil Croatia d.o.o., koja upravlja mrežom benzinskih postaja i bavi se maloprodajom i veleprodajom naftnih derivata. Većina goriva dolazi iz Grčke, a podružnica nema izravne poslovne veze s Rusijom, što joj omogućuje normalno poslovanje unatoč sankcijama. Lukoil je 2023. godine sponzorirao nogometni klub Hajduk Split, što je izazvalo kontroverze zbog ruske agresije na Ukrajinu, ali tvrtka ističe da je "multinacionalna" i ne podliježe direktnim sankcijama u Hrvatskoj. Rosneft, s druge strane, nema značajne operacije u Hrvatskoj; raniji planovi za istraživanje nafte 2014. godine bili su spriječeni EU sankcijama.

Hrvatska je uložila u infrastrukturu poput LNG terminala na Krku, čiji je kapacitet proširen s 2,9 na 6,1 milijardi kubnih metara godišnje, omogućujući diverzifikaciju izvora energije. JANAF cjevovod, ključan za transport nafte u regiju, ima kapacitet za opskrbu Mađarske, Slovačke i Srbije, a Hrvatska je potvrdila njegovu spremnost kroz testove s MOL-om. Ovo pozicionira Hrvatsku kao energetski hub u srednjoj Europi, bez ovisnosti o ruskoj nafti.

Utjecaj američkih sankcija iz 2025.
Sankcije su se primarno odrazile na regionalne veze: JANAF je 9. listopada 2025. obustavio isporuke nafte NIS-u u Srbiji, koji je većinski u vlasništvu Gazproma (51%), zbog američkih sankcija koje su stupile na snagu nakon osam odgoda. NIS je blokiran u primanju 1 milijuna barela sirove nafte iz Hrvatske, što je izazvalo strahove od nestašice goriva u Srbiji do prosinca 2025. Hrvatska vlada je ponudila preuzimanje udjela u NIS-u kako bi osigurala kontinuitet opskrbe, ističući da sankcije nisu "anti-srpske" već dio šireg pritiska na Rusiju. U Hrvatskoj, Lukoil Croatia nastavlja raditi normalno jer ne koristi ruske izvore, ali sankcije na Rosneft i Lukoil globalno povećavaju cijene nafte za 5-7%, što može utjecati na domaće cijene goriva.

Hrvatska podržava EU poziciju o postupnom ukidanju uvoza ruskog plina prema REPowerEU, naglašavajući da ne kupuje rusku naftu iz političkih, ekonomskih i moralnih razloga. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar pozvao je kolege iz Mađarske i drugih zemalja na testiranje JANAF-ovog kapaciteta, ističući regionalnu suradnju. Sankcije su također pojačale napetosti s Mađarskom, koja optužuje Hrvatsku za "energetski rat", dok Hrvatska odbija optužbe da profitira od rata, naglašavajući mađarsku ovisnost o ruskom plinu i nafti.

Hrvatska predstavlja uspješan model diverzifikacije, gdje ulaganja u LNG terminal i JANAF smanjuju ruski utjecaj i jačaju energetsku sigurnost EU-a. Za razliku od Mađarske ili Srbije, Hrvatska nije ovisna o ruskoj energiji (više od 90% srpskog plina i značajan dio nafte dolazi iz Rusije), što joj omogućuje aktivnu podršku američkim sankcijama bez velikih ekonomskih gubitaka. Pozitivno, ovo jača hrvatski položaj kao europskog regionalnog huba, omogućujući pomoć susjedima i smanjenje financiranja ruskog rata u Ukrajini. Međutim, zadržavanje Lukoilovih operacija, iako bez ruske nafte, može se kritizirati kao indirektna podrška ruskim interesima, posebno nakon kontroverznog sponzorstva Hajduka 2023.

Negativno, sankcije izazivaju geopolitičke napetosti: Srbija optužuje Hrvatsku za "energetski pritisak", a Mađarska vidi JANAF kao nesigurnog partnera zbog "jednog dobavnog cjevovoda". Ovo ističe rizik da Hrvatska postane žrtva optužbi susjednih zemalja, unatoč odgovornom pristupu. Dugoročno, Hrvatska bi trebala poticati renacionalizaciju NIS-a ili smanjenje ruskog vlasništva ispod 50% kako bi se izbjegle regionalne krize, dok istovremeno Hrvatska ubrzava tranziciju na obnovljive izvore. Ukupno, hrvatska strategija pokazuje da je moguće uravnotežiti ekonomiju i etiku, ali zahtijeva jaču EU podršku za rješavanje podjela u regiji.

EUROPSKA ENERGETSKA SIGURNOST NA KOCKI

U kontekstu američkih sankcija uvedenih 22. listopada 2025. protiv ruskih naftnih divova Rosnefta i Lukoila, poslovanje ovih kompanija u Europi doživljava dramatičan zaokret. Ove sankcije zamrzavaju imovinu, zabranjuju transakcije i prijete sekundarnim mjerama stranim subjektima, predstavljaju najveći udarac ruskom energetskom sektoru otkako je Donald Trump ponovno preuzeo dužnost. Rosneft i Lukoil zajedno čine oko 5% globalne proizvodnje nafte, imaju duboke korijene u Europi kroz rafinerije, maloprodajne mreže i ugovore o opskrbi, ali sankcije ih prisiljavaju na povlačenje ili restrukturiranje iz Europe, otkrivajući duboku europsku ovisnost o ruskoj energiji. Ova analiza sintetizira prethodne preglede po zemljama, ističući kritičke probleme energetske sigurnosti, političkog utjecaja i ekonomske ranjivosti, dok pokazuje kako Europa ostaje zarobljena u ruskoj energetskoj mreži unatoč nastojanjima za diverzifikacijom.

Pregled poslovanja i ključni primjeri
Ruske naftne kompanije, predvođene Lukoilom (privatnim) i Rosneftom (državnim), tradicionalno su koristile Europu kao ključno tržište i bazu za operacije, s rafinerijama, cjevovodima i maloprodajnim lancima koji generiraju milijarde eura prihoda. Lukoil, na primjer, posjeduje ili ima udjele u rafinerijama u Bugarskoj (Neftohim Burgas), Rumunjskoj (Petrotel), Nizozemskoj (Zeeland) i Italiji (prije prodaje ISAB-a 2023.), dok Rosneft dominira u Njemačkoj preko rafinerija poput PCK Schwedt. Ove operacije su omogućile Rusiji da zadrži geopolitički utjecaj, financirajući rat u Ukrajini kroz poreze na naftu koji čine četvrtinu ruskog proračuna.

U središnjoj i istočnoj Europi, zemlje poput Mađarske, Slovačke i Češke pokazuju različite stupnjeve ovisnosti: Mađarska i Slovačka ostaju vezane za Druzhba cjevovod, s MOL-ovim rafinerijama koje su 87-100% ovisne o ruskoj nafti, dok se Češka uspješno diverzificira kroz TAL cjevovod. U Bugarskoj i Rumunjskoj, Lukoilove rafinerije suočavaju se s poreznim pritiscima i licenčnim ograničenjima, ali nastavljaju raditi koristeći ne-rusku naftu, što omogućuje indirektni ruski utjecaj. Zapadnoeuropske zemlje poput Nizozemske, Belgije i Finske imaju manje, ali uporne maloprodajne mreže Lukoila, dok Italija pokazuje model uspješnog izvlaštenja vlasništva. U Hrvatskoj, Lukoil djeluje bez ruske nafte, a JANAF cjevovod služi kao regionalni hub, ali sankcije izazivaju napetosti sa Srbijom i Mađarskom. Srbija, kao ne-EU članica, ostaje balkanski centar Lukoilovih operacija, koordinirajući aktivnosti u regiji unatoč sankcijama.

Kritički, ovo poslovanje otkriva duboke podjele u Europi: dok neke zemlje poput Češke i Italije uspijevaju u diverzifikaciji, druge se poput Mađarske i Slovačke aktivno opiru sankcijama, blokirajući EU jedinstvo i indirektno podržavajući ruski ratni napor. Njemačka, sa svojim trusteeshipom nad Rosneftovim naftnim pogonima, pokazuje dvoličnost jer podržava ruske sankcije, ali lobira za izuzeća kako bi se izbjegle nestašice. Ukupno, ruske kompanije su koristile Europu za zaobilaženje sankcija kroz lokalne lance opskrbe i posrednike, ali nove mjere bi mogle biti "katastrofalne" za Lukoilove operacije diljem Europskog kontinenta.

Kritički komentari na europsku ovisnost i implikacije
Kritički gledano, poslovanje ruskih naftnih kompanija u Europi ističe kroničnu ranjivost Europe prema ruskoj energetskoj diplomaciji. Unatoč REPowerEU planu i 19. paketu sankcija, Europa i dalje uvozi značajne količine ruske nafte (npr. Slovačka 276 milijuna eura mjesečno), što omogućuje Rusiji da koristi energiju kao oružje i slabi kolektivnu europsku sigurnost. Ovo je kratkoročna strategija: jeftina ruska nafta stabilizira cijene, ali povećava geopolitičke rizike, kao što su prekidi opskrbe zbog ukrajinskih napada na cjevovode ili eksplozije u rafinerijama. Pozitivno, sankcije prisiljavaju tranziciju na obnovljive izvore, ali nedostatak političke volje u zemljama poput Mađarske (koja prima milijarde od ruske nafte) slabi EU solidarnost i produžuje rat u Ukrajini.

Ekonomski, američke sankcije su dovele do rasta cijena nafte za 5-7%, s potencijalnim porastom do 80 dolara po barelu, što bi moglo uzrokovati inflaciju i nestašice goriva u Europi. Geopolitički, ovo naglašava kako ruske kompanije služe kao alat autoritarnih režima, dok europska nejednakost podržava podjele. Razvijene zemlje poput Nizozemske toleriraju ruske investicije zbog koristi, a tranzicijske poput Bugarske postaju žrtve ovih sankcija. Dugoročno, Europa mora ubrzati diverzifikaciju i investicije u obnovljivu infrastrukturu kako bi izbjegla ovu zamku rusko-američkog financijskog sukoba, inače će ovisnost nastaviti financirati agresiju.

Komentar o situaciji europskih zemalja na udaru između SAD-a i Rusije
Europske zemlje, posebno one manje poput Hrvatske, Slovačke ili Bugarske, nalaze se u nezavidnom položaju između dva globalna diva SAD-a i Rusije gdje njihovi međusobni sukobi i interesi direktno utječu na lokalne ekonomije i sigurnost. SAD, pod Trumpovom administracijom, koristi sankcije kao alat za pritisak na Rusiju zbog Ukrajine, ciljajući na smanjenje ruskih prihoda od energije i prisilu na pregovore, ali ovo dolazi na štetu Europe koja snosi troškove rasta cijena i poremećaja opskrbe naftnim derivatima. Putin, sa svoje strane, odbija sankcije kao "ozbiljne" ali ne presudne, upozoravajući na globalni rast cijena goriva i održavajući nepokolebljiv stav, što dodatno eskalira napetosti.

Kritički, male zemlje trpe najveće posljedice: one su žrtve "velike igre" gdje SAD nameće sekundarne sankcije na kupce ruske nafte (npr. Indija i Kina smanjuju uvoz, što indirektno utječe na europske lance opskrbe), dok Rusija koristi energiju za politički pritisak, poput prijetnji prekida opskrbe. Na primjer, Hrvatska mora balansirati EU obveze s regionalnim napetostima (npr. obustava isporuka nafte Srbiji preko JANAF-a), dok Mađarska i Slovačka riskiraju izolaciju u Europi zbog proruskih stavova. Ovo ističe asimetriju moći: velike sile poput SAD-a i Rusije vode ekonomski rat preko energetskih resursa, dok se male zemlje suočavaju s inflacijom, nestašicama goriva i geopolitičkim pritiscima bez stvarnog glasa u odlučivanju. EU mora ojačati jedinstvo i energetsku neovisnost kako bi izbjegla ulogu piona, inače će posljedice kao što su više cijene, ekonomska nestabilnost i produženi konflikti nastaviti opterećivati njihove građane.

Poslovanje ruskih naftnih kompanija u Europi otkriva duboke podjele: dok zemlje poput Njemačke i Srbije nastoje očuvati ekonomske veze, Mađarska i Slovačka aktivno se opiru sankcijama, a Češka pokazuje put diverzifikacije. Kritički, ovo naglašava kako ruska energija služi kao alat geopolitičkog utjecaja, slabeći EU jedinstvo i financirajući rat u Ukrajini. Američke sankcije bi mogle biti učinkovite u smanjenju ruskih prihoda, ali riskiraju globalnu inflaciju i poremećaje u opskrbi.

Osnovna preporuka je: Europa mora dugoročno ubrzati tranziciju na obnovljive izvore energije kako bi izbjegla ovu zamku energetske ovisnosti o vanjskim dobavljačima energije jer inače će naftna ovisnost nastaviti podržavati autoritarne režime na štetu vlastite europske sigurnosti.