Električni automobili su ekološki učinkovitiji od benzinca i dizelaša, ali je od struje još bolja solarna energija koja je pored toga potpuno besplatna. Proizvođačima automobila navedena ideja nije potpuno strana, a neki od njih već rade na prototipovima solarnih vozila koji će biti pokretani elektromotorima. Znanstvenici sa Sveučilišta Rhone Island tvrde da se čista energija može dobivati iz samih cesta te navode četiri mogućnosti kako ceste pretvoriti u izvore zelene energije. Prva se svodi na dobivanje energije putem ploča u kolniku koje zagrijavaju vodu u cijevima postavljenima pored ceste. Voda bi se ujedno mogla koristiti za topljenje snijega i leda u zimskim mjesecima ili za grijanje okolnih zgrada. Druga ideja odnosi se na stvaranje termo-električnog efekta povezivanjem dvije vrste poluvodiča (toplog i hladnog) koji su ugrađeni u različitim dijelovima ceste. Efekt bi mogao stvoriti manju količinu struje koja bi u prvom redu služila za odleđivanje i tako spriječila brojne nesreće do kojih dolazi uslijed poledice. Zaštitne ograde uz ceste bi, prema trećem scenariju, mogle dobiti fotonaponske ćelije koje bi stvarale energiju za cestovnu rasvjetu i svjetleće prometne znakove. Znanstvenicima it Rhode Islanda se pak najviše sviđa četvrti prijedlog - zamjena postojećih prometnica ogromnim blokovima koji sadrže fotonaponske sustave, LED svjetla i senzore. Za sličan prijedlog se zalaže i američko poduzeće Solar Roadways koje bi sav asfalt i beton zamijenilo solarnim ćelijama. Čista energija opskrbljivala bi rasvjetu, ali i okolne poslovne i stambene prostore. Poduzeće se nada da će u prvoj fazi svoje ploče postaviti na privatnim posjedima (ulazima u garaže, dvorištima,...), a s vremenom bi interes mogli pokazati i gradovi. Međutim, najzanimljiviju ideju od svih ima švedski arhitekt Mans Tham koji bi ružne, sive autoceste prekrio "solarnim zmijama" (Solar Serpent). Radi se o konstrukciji sa solarnim ćelijama na krovu koja bi prometnice pretvorila u tunele, stvarala solarnu energiju, opskrbljivala naselja te napajala električne automobile. Kako bi ceste bile prekrivene, smanjila bi se potreba za hlađenjem automobila, buka i emisija štetnih plinova, tvrdi Mans Tham.

metro-portal.hr

Morski valovi, strujanja, plima i oseka imaju energetski potencijal kojeg još nismo sposobni iskorištavati na pravi način. Energiju koji bismo mogli dobivati iz mora preko plime i oseke, valova te struja ima dvostruko veći potencijal u odnosu na nuklearnu energiju kojom se trenutno koristimo. To pokazuje jedno istraživanje koje je provela tvrtka Frost&Sullivan i koje istovremeno podcrtava činjenicu da treba proći još najmanje desetak godina da tehnologija za to izađe iz eksperimentalne faze u primjenjivu. Energija iz mora ili morska energija ako vam je draže, vjerojatno bi mogla postati najkonkurentnijom i ekonomski najisplativijom na svijetu. Spomenuto istraživanje naglašava kako more predstavlja najpouzdaniji izvor energije, naročito u odnosu na solarnu, a iz tog izvora bismo mogli zadovoljiti oko 20 posto potreba za električnom strujom, u globalnom smislu, naravno. U početku bi se uz pomoć valova moglo dobiti oko 6,000 TWh energije godišnje (dvostruko više od onoga koliko daju sve nuklearke na planetu) te dodatnih 700 TWh od strujanja. U prijevodu, govorimo o tržištu vrijednom tisuću milijardi dolara. U odnosnu na energiju koja se dobiva od Sunca i vjetra, količine morske energije lakše je predvidjeti. Da se more kao novi izvor energije uzima kao ozbiljan suradnik potvrđuje i činjenica da je 15. lipnja Europsko udruženje za energiju iz oceana (EU-OEA) objavilo istraživanje prema kojem bi se do 2050. energijom iz mora pokrivalo oko 15 posto europskih potreba. Time bi se otvorilo oko 470 tisuća novih radnih mjesta, a smanjila bi se količina štetnih plinova. Vlade i brojne tvrtke trenutno ulažu ogromne svote novca u taj sektor. Velika Britanija, na primjer, prednjači po ulaganjima. Međutim, stvari su se malo usporile kako je nastupila recesija; to se odnosni i na 9 milijuna eura vrijedan projekt izgradnje postrojenja za prikupljanje energije uz pomoć valova kod Agucadoura u Portugalu. Ipak, najveći nedostatak čitave priče je upravo u izgradnji postrojenja - na primjer, za izgradnju postrojenja za energiju iz valova kapaciteta 1 megawata potrebno je oko 2,4 milijuna eura, a to nije ništa manje od postrojenja koja se temelje na drugim vrstama tehnologije.

metro-portal.hr


Verdant Power je predao zahtjev SAD-ov federalnoj komisiji za regulaciju energije kojim bi dobili pravo instalirati do 30 novih turbina na plimu i oseku u istočnom kanalu rijeke East River u New Yorku. To bi mogla postati prva elektrana na plimu i oseku u SAD-u, a koja bi bila licencirana za isporuku električne energije u nacionalnu mrežu. Ron Smith, CEO Verdant Powera je izjavio da bi dobitkom dozvole došlo do kulminacije desetogodišnjeg projekta kojim se htjela dodati energija plime i oseke u miks obnovljivih izvora energije SAD-a. Sam projekt se zove Roosevelt Island Tidal Energy (RITE) i tim projektom Verdant Power hoće komercijalizirati svoj „Free Flow" kinetički sustav hidroenergije koji koristi turbine sa tri lopatice postavljene u brzo gibajućim plimama i osekama i rijekama kako bi proizvodila čistu energiju. Verdant Power je između 2006. i 2008. odradio demonstraciju sustava u kojoj je korišteno šest pravih turbina i koje su isporučivale energiju New Yorku bez problema u kvaliteti iste. RITE projekt bi imao snagu oko 1MW te bi godišnje proizvodio od 1.680 do 2.600 MWh električne energije. Verdant Power bi instalirao petu generaciju tog sustava, koji su razvili zajedno sa DOE (Odjel za Energiju) i koji je sufinancirao najnoviju generaciju turbina. Veliki dio financiranja za razvoj je dao New Yorkov zavod za razvoj i istraživanje energije te New Yorška kompanija za ekonomski razvoj. Ukoliko dobiju ovu dozvolu Verdant Power bi nastavio monitoring okoliša (za vrijeme pilot projekta nije primjećen veći utjecaj na ribe), kako bi proučio utjecaj na okoliš te bi počeo postavljanje krajem ove godine.
www.obnovljivi.com

Autocesta A-49 koja zavija španjolskom Andaluzijom možda će u budućnosti naći svoje mjesto u kvizovima znanja. Upravo pored nje, oko 10 kilometara izvan Seville, nalazi se prvi komercijalni solarni energetski toranj u povijesti. Bijela 115 metara visoka građevina blješti i za tmurnih dana. Toranj obasjavaju 624 velika zrcala, heliostata. Heliostati su raspoređeni u krug oko tornja i reflektiraju sunčevu energiju u receptore na tornju. Polje heliostata oko tornja proteže se na čak 75.000 metara. Ovako nasađen u polju i okupan intenzivnom svjetlošću, toranj PS10 izgleda kao crkva budućnosti. Ipak, njegova snaga nije zanemariva - za sunčanih dana, toranj proizvodi 11 megawata, što je dovoljno energije za otprilike 6.000 kućanstava. "Naš cilj je stvaranje 300 megawata do 2013. godine., a u sljedećih nekoliko godina planiramo napraviti nove i veće elektrane u ovom dijelu Španjolske", objasnio je CNN-u svoje „zelene planove" Valerio Fernandez, glavni inženjer elektrane. "Koncept rada elektrane oponaša prirodne životne procese. Ogledala se okreću prema suncu poput divovskih suncokreta, a energija koja grije toranj pretvara ga u bojler - para prolazi kroz ugrijani toranj i natrag u turbine gdje generator od parne stvara električnu energiju", objašnjava Fernandez. Sakupljač svjetlosne energije nalazi se pri vrhu tornja. Svih 92 posto energije koju dobiva efektivno se iskorištava pretvaranjem u paru. To je odličan postotak za obnovljive izvore energije. Temperatura koja se razvija u sakupljaču prelazi 257 stupnjeva Celzijevih. Zapadno od PS10 nalazi se još veći toranj PS20, trenutno zatvoren zbog održavanja. Nakon otvaranja u travnju, proizvodit će dvostruko više energije od PS10, točnije dovoljno za 10.000 kućanstava.

Torresol Energy planira izgradnju četiri solarna toplinska tornja kao dio svog 200 MW Parsolex projekta u provinciji Badajoz u Španjolskoj. Dvije 50 MW solarne toplinske elektrane se planiraju u Meridi, a dvije u Usagre, a ukupna vrijednost projekta je 1 milijardu dolara. Gradnja projekta bi trebala početi 2013., a sve četiri elektrane bi bile izgrađene do 2019., s tim da to ovisi o studiji utjecaja na okoliš koju moraju odobriti regionalna vlada Extremadure, kao i Španjolsko ministarstvo industrije. Projekti se sastoje od 4.650 heliostata, koji bi se rasprostirali na kružnom području promjera 1825 metara, te tornja u sredini čija je visina 190 metara.
www.obnovljivi.com

Sljedećih 10 godina na svjetskoj će se razini pet puta povećati kapacitet vjetroelektrana, dok je biodizel već proklamiran kao alternativno gorivo broj jedan. Hrvatska će se s obzirom na pretpristupne ugovore sa EU morati dobrano adaptirati u proizvodnji alternativnih izvora energije. Strah od poremećaja u opskrbi klasičnih energenata proteklih je nekoliko mjeseci uvelike nadišao u ovom kontekstu specifični prostor europskih zemalja, gdje je primjerice u posljednje dvije godine, gotovo polovina ispitanih izvršnih direktora kompanija toga sektora rekla da su prekid isporuka električne energije i poremećaji, zbog poznatog „ukrajinskog energetskog slučaja" u opskrbi plinom, učestaliji nego što je to bio slučaj prije pet godina. Politička i gospodarska nestabilnost u zemljama koje Europu opskrbljuju plinom te izdaci za zaštitu okoliša, istaknuti su kao glavni razlozi povećanog rizika u sve veće ulaganje novih, alternativnih izvora, od kojih se proizvodi električna ili pak pogonska energija.

Promjena klime česta je tema o kojoj se raspravlja u medijima. Često puta s prevelikom dozom sigurnosti, ali premalo konkretnih znanja. Unatoč brojnim spoznajama postoje neke nepoznanice koje znanstvenici nisu uspjeli riješiti. Dosta je činjenica u vezi suvremenih promjena klime danas dokazano. Premda danas postoje brojni dokazi da je čovjek ključni uzrok suvremenim promjenama klime, postoje brojne interesne grupe (prije svega velike naftne kompanije) koje tvrde da je utjecaj čovjeka na klimu zanemariv i da su današnje promjene klime samo dio prirodnog procesa. Ovdje će biti pojašnjene samo neke činjenice koje često zbunjuju ljude te dovode u sumnju utjecaj čovjeka na klimu, a služe kao argumnent onima koji žele umanjiti značenje ljudskog utjecaja na klimu.

1970-ih je predviđeno globalno smanjenje temperature
Znanstvenici su 1970-ih doista predvidjeli smanjenje temperature, a raspravljalo se i o mogućnosti ledenog doba u budućnosti. Temelj takvim pretpostavkama bio je rad Stephena Schneidera, koji je tada radio kao klimatolog u NASA-inom Goddard Space Flight Center-u u Marylandu. On je iznio pretpostavku da bi značajno povećanje količine aerosola u zraku, kao posljedica aeropolucije, te korištenje nuklearne energije, čime bi se smanjilo spaljivanje fosilnih goriva, poništilo utjecaj ugljikovog dioksida te time dovelo do smanjenja temperature. Taj rad je objavljen u razdoblju koje se podudaralo s smanjenjem globalne temperature (1945.-1976. godina) te je ideja o globalnom zahlađenju dobila veliku pažnju. Međutim, uskoro je sam Schneider shvatio da je precijenio rashlađujući utjecaj aerosola u zraku, a podcijenio utjecaj ugljikovog dioksida, te se na njegova istraživanja u znanstvenim krugovima kasnije rijetko pozivalo. Nasuprot tome, istraživanja brojnih znanstvenika koji se bave promjenama klime potvrđuju globalni porast temperature. Prema zadnjem izvještaju IPCC-a postoji 90% vjerojatnosti da je globalno zatopljenje rezultat djelovanja čovjeka.

Ugljikov dioksid nije najvažniji staklenički plin
Premda se u kontekstu globanog zatopljenja najčešće spominje ugljikov dioksid, on doista nije najvažniji staklenički plin, već je to vodena para, koja je odgovorna za zadržavanje velikog dijela dugovalne radijacije u atmosferi. U tom su smislu svi staklenički plinovi odgovorni za efekt staklenika koji je ključan za život na Zemlji, jer bi bez njega srednja temperatura na Zemlji bila oko 36 °C niža nego što je sada. Pojam globalnog zatopljenja odnosi se na porast temperature koju je uzrokovao je čovjek ispuštajući velike količine stakleničkih plinova u atmosferu. Oko 60-70% efekta staklenika posljedica je djelovanja vodene pare, oko 25% oblaka, oko 25% ugljikovog dioksida, oko 5% metana, oko 2 % dušikovog oksida i oko 1% freona. Ostali plinovi imaju pojedinačno manje od 1% ukupnog efekta staklenika. O značenju vodene pare govori i nekoliko teoretskih primjera. Kada u atmosferi ne bi bilo vodene pare, a bilo bi oblaka, oko 40% manje infracrvene radijacija bi bilo apsorbirano nego što je to sada slučaj. Kada u atmosferi ne bilo oblaka kao ni stakleničkih plinova, vodena para bi apsorbirala oko 60% inrfacrvene radijacije koja se danas apsorbira. Za usporedbu, u slučaju da se sav ugljikov dioksid odstrani iz atmosfere samo 15 % manje infracrvene radijacije bi se apsorbiralo. Da je ugljikov dioksid jedini staklenički plin apsorbiralo bi se samo 26% inrfacrvene radijacije koje se danas apsorbira. Za globalno zatopljenje bitno je vrijeme koje se određeni staklenički plin zadrži u atmosferi. Vrijeme zadržavanja vode u atmosferi uglavnom ovisi o temperaturi, a iznosi najviše nekoliko dana. Zadržavanje ugljikovog dioksida ovisi o omjeru izvora i ponora tog plina. Glavni ponori tog plina su oceani (otapanje u morskoj vodi) i biljke (vezanje procesom fotosinteze). Smatra se da bi trebalo stotine godina da se kocentracija ugljikovog dioksida vrati na razinu prije industrijske revolucije kada bi odmah prestala antropogena emisija ugljikovog dioksida. Ugljikov dioksid odgovoran je za oko dvije trećine dodatnog zatopljenja u odnosu na sve ostale stakleničke plinove. Vrijeme zadržavanja metana, koji ima veći učinak na efekt staklenika, iznosi oko desetak godina.

Da li se Zemlja samo oporavlja od malog ledenog doba?
Neki tvrde da je zatopljenje koje se trenutno događa samo opravljanje planeta od malog ledenog doba, koje je trajalo između 1400. i 1850. godine. Da bi se odgovorilo na to pitanje treba se znati koji je uzrok zahlađenja tijekom malog ledenog doba i zašto je uopće došlo do promjene klime. Pri tome je važno uzeti u obzir činjenicu da zemljina atmosfera nema neku konstantnu temperaturu kojoj teži. Ako se hladi mora dobivati manje topline od Sunca ili više izgubi radijacijom u svemir, ili oboje. Ako se zagrijava mora ili primati više topline ili više topline zadržava, ili oboje. Razlog tog hladnijeg razdoblja može se povezati sa smanjenom aktivnosti Sunca s izraženim minimumom oko 1700. godine, koji se naziva i Maunderov minimum. Smatra se da se globalna temperatura smanjila za najviše 0,4 °C. Jače zahlađenje u Europi i Sjevernoj Americi može se objasniti promjenom atmosferske cirkulacije nad sjevernim Atlantikom i promjenom intenziteta strujanja Golfske struje, zbog čega se manje topline prenosilo iz tropskih područja u umjerene geografske širine. Zatopljavanje nakon malog ledenog doba neki znanstvenici objašnjavaju povećanom aktivnosti Sunca i promjenom izmjene topline na Zemlji. Zatopljavanje početkom 20. stoljeća može se povezati s povećanom aktivnosti Sunca. Ipak, zatopljavanje posljednjih nekoliko desetljeća ne može se objasniti samo aktivnošću Sunca.

U prošlosti je bilo i toplijih i hladnijih razdoblja
Svi podaci o temperaturama o kojima se govori prije oko 150 godina samo su procjene i što se ide dalje u prošlost te su procjene sve nesigurnije. Sigurno je da je u zemljinoj prošlosti bilo puno toplijih, ali i puno hladnijih razdoblja. Uzroci tih promjena temperature u nekim su slučajevima poznati dok su u drugim faktori koji su doveli do promjena i dlaje nepoznati. Prije oko 750 do 580 milijuna godina Zemlja je bila zahvaćena najjačim ledenim dobom koje je zabilježeno. Smatra se da je gotovo cijela Zemlja bila zahvaćena glacijacijom i prekrivena ledom (teorija o Zemlji kao kugli snijega – engl. Snowball Earth). Jedno od najtoplijih razdoblja bilo je toplinski maksimum na prelasku iz paleocena u eocen, prije oko 55 milijuna godina. Globalna je temperatura porasla za oko 5 do 8 °C u nekoliko tisuća godina, a temperatura Arktičkih mora bila je oko 23 °C. Ovo naglo zatopljenje, koje je trajalo 200 000 godina, imalo je prije svega za posljedicu masovno izumiranje. Uzrok je bilo oslobađanje velikih količina ugljikovog dioksida ili metana. Naime, prema nekim teorijama za to je zatopljenje odgovoran metan koji se oslobodio iz oceana, dok su prema drugima odgovorne velike vulkanske erupcije. Važno je naglasiti da su sve značajne promjene temperature uzrokovale masovna izumiranja, ali i daljnji razvoj živog svijeta.

Je li antropogena emisija ugljikovog dioksida premala da utječe na klimu?
Procjene koncentracija ugljikovog dioksida pokazuju da se ona kretala između 180 i 300 ppm u zadnjih pola milijuna godina. Tek je u zadnjem stoljeću koncentracija naglo porasla na oko 380 ppm. Antropogena emisija ugljikovog dioksida je mala u usporedbi s prirodnim izvorima, ali kako onda objasniti nagli porast koncentracije u zadnjih 100 godina. Jedno od objašnjenja je da se prirodnim mehanizmima ne može apsorbirati onoliko ugljikovog dioksida koliko se emitiraju prirodni i antropogeni izvori. Količina ugljikovog dioksida koju emitiraju životinje i mikrobi (procesom truljenja) iznosi 220 Gt. Respiracijom biljaka emitira se dodatnih 220 Gt. Taj iznos odgovara iznosu od 440 Gt koji apsorbiraju biljke iz atmosfere procesom fotosinteze. Slično tome, u oceanima se oslobađa i apsorbira oko 330 Gt ugljikovog dioksida ovisno o temperaturi i intenzitetu procesa fotosinteze. Emisija ugljikovog dioksida koju emitira čovjek trenutno se procjenjuje na 26,4 Gt godišnje. U devedesetima je iznosila oko 23,5 Gt godišnje. Promjenama korištenja zemljišta, poljoprivredom i deforestacijom, emtira se oko 5,9 Gt godišnje. Oko 40% količine ugljikovog dioksida koje emitira čovjek apsorbira se prirodnim ponorima, najviše u oceanima, dok ostatak odlazi u atmosferu. Da je čovjek odgovoran za povećanje ugljikovog dioksida u atmosferi zna se prema udjelima izotopa ugljika u atmosferi. C-14 je nestabilan izotop ugljika kojemu je vrijeme raspada oko 6000 godina. Stoga se u fosilnim gorivima ne nalazi taj izotop. Prema tome, spaljivanjem fosilnih goriva trebala bi se smanjiti količina C-14 u atmosferi, što su i neke studije pokazale. Koncentracija C-14 je pala između 1850. i 1954. godine za oko 2%. Nakon toga mjerenja koncentracije tog izotopa nisu relevantna jer se velika količina C-14 oslobađa nuklearnim eksplozijama. Slično se može utvrditi i promatranjem odnosa izotopa C-12 i C-13. Fosilna goriva sadrže manje koncentracija C-13 nego C-12 u usporedbi s atmosferom. Proučavanja odnosa tih izotopa u površini vode oceana pokazuju da se koncentracija C-12 u odnosu na C-13 povećava. Često se tvrdi da se vulkanskim erupcijama oslobađa puno više ugljikovog dioksida nego iz antropogenih izvora, što nije istina u povijesnom razdoblju. Zatopljenja u bližoj geološkoj prošlosti nakon velikih vulkanskih erupcija više su posljedica oslobađanja velikih količina metana, a ne toliko ugljikovog dioksida. Mjerenja koncentracija ugljikovog dioksida nakon velikih erupcija u zadnjih 50 godina nisu pokazala veći porast koncentracije, a godišnje emisija od vulkanskih erupcija procijenjena je na oko 0,3 Gt CO2 po godini. Ove koncentracije su gotovo zanemarive u kraćim vremenskim razdobljima. Veće značenje imaju razdoblja pojačane vulkanske aktivnosti tijekom nekoliko stotina tisuća ili milijuna godina.

U prostorima s hladnijom klimom biti će ugodnije
Promjene klime imati će brojne posljedice. Neke će od njih ljudima biti od koristi, a druge će im štetiti. Na primjer, povećanje temperature će smanjiti troškove grijanja zimi, ali će povećati troškove hlađenja ljeti. Biti će više smrti od valova vrućine, ali manje bolesti koje nastaju kao posljedica hladnog vremena. Prilagodba promjenama klime ovisiti će o tome gdje je neka zemlja smještena, kao i o njenom bogatstvu. Smatra se da će najpogođeniji kontinent biti Afrika, gdje bi se prinosi poljopivrednih kultura u nekim zemljama mogli prepoloviti do 2020. godine. To bi moglo pokrenuti još veće migracije ljudi s toga kontinenta nego što je to danas slučaj. Kakav će biti konačni utjecaj na povećanja koncentracija ugljikovog dioksida na klimu ne zna se. Naime, postoji vremenski razmak između porasta ugljikovog dioksida u atmosferi i njegovog punog utjecaja na klimu. Međutim, mnogi znanstvenici smatraju da je najveća prijetnja porast razine mora. Prema izvještaju IPCC-a smatra se da će porast razine svjetskog mora do 2100. godine iznositi 0,6 metara. Prema istom izvještaju minimalni porast temperature će iznositi 1,8°C do 2100. Prije 120 000 godina kada je temperatura bila viša 1-2 °C nego što je danas, morska je razina bila 5 do 8 metara viša. Prije tri milijuna godina kada je temperatura bila 2-3°C viša, morska je razina bila 25 metara viša. Slično povećanje temperature dovesti će do povećanja razine mora, ali se ne zna koliko će vremena biti potrebno. Većina znanstvenika smatra da će za taj proces trebati stoljeća, dok neki drugi upozoravaju da bi se to moglo dogoditi prije nego što očekujemo. Na kraju valja reći da je većina procjena klimatskih posljedica, upravo to - procjene. Ne zna se točno, kako će klima izgledati u budućnosti. Ipak, brojna istraživanja i brojni klimatski modeli pokazuju da će promjena biti. Ali u kojem opsegu teško je prognozirati. S obzirom na ulogu čovjeka u suvremenim promjenama klime nužno je što hitnije i svrsishodnije djelovanje.
www.geografija.hr

Efekt staklenika ima vrlo važnu ulogu u zagrijavanju Zemljine površine; Upravo zbog tog efekta na površini Zemlje postoji raspon temperature koji je omogućio nastanak i razvoj života na Zemlji. Koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi oduvijek se mijenjala pod utjecajem djelovanja prirodnih procesa. Izgaranjem fosilnih goriva, koje čovjek koristi kao glavni izvor energije, koncentracija stakleničkih plinova u zadnjih 200 godine mijenja se vrlo brzo, što za posljedicu ima promjene klime; Premda se danas klimatske promjene intenzivno proučavanju, posljedice je tih promjena u budućnosti nemoguće sagledati u cijelosti.

Uvod
Klimu se danas često proučava kao sistem kojeg čine atmosfera, hidrosfera, kriosfera, biosfera i geosfera. Taj je sistem vrlo složen i povezan je brojnim interakcijama među pojedinim komponentama. Premda su danas istraživanja klime brojna, postoje brojne nepoznanice koje je potrebno istražiti i dokazati. Osnovni izvor energije za sve klimatske procese u atmosferi je Sunce. Danas se zna da promjene do kojih dolazi pri Zemljinoj rotaciji i revoluciji, kao i same promjene aktivnosti Sunca mogu dovesti do značajnih klimatskih promjena na Zemlji. Ipak, sam mehanizam tih promjena nije u potpunosti poznat. Od svoje pojave na Zemlji ljudi su nastojali promijeniti okoliš u kojem žive i prilagoditi ga svojim potrebama. Međutim, nakon industrijske revolucije taj utjecaj postaje toliki da počinje utjecati na Zemlju u cjelini. Posebno se to može vidjeti na primjeru klime. Promjene klime imaju veliko značenje budući da je to globalna pojava i ni jedna država nije od toga izuzeta. Premda danas znanstvenici nisu suglasni koliki je utjecaj čovjeka na klimatske promjene, nesumnjivo je da je čovjek utjecao na klimu. Promjene klime koje se za 21. stoljeće predviđaju mogle bi imati velike posljedice za život na Zemlji, pa i za samog čovjeka.

Prirodni proces efekta staklenika
Gotovo sva toplina koju Zemlja dobiva dolazi od Sunca u obliku kratkovalne radijacije (100 jedinica). Ta se radijacija dijelom odbija od atmosfere, a ostatak se u atmosferi reflektira ili raspršuje te oko 48 jedinica odlazi do Zemljine površine. Atmosfera apsorbira oko 18 jedinica Sunčeve radijacije. Zemljina površina apsorbira 43 jedinice radijacije (koju Zemlja dobiva od Sunca), ona sama počinje emitirati radijaciju. Međutim, kako je Zemlja hladno tijelo, radijacija koju Zemlja emitira je dugovalna. To je dugovalna radijacija Zemljine površine ili terestrička radijacija. Ona iznosi 116 jedinica. Dugovalnoj radijaciji treba dodati svu ostalu radijaciju koja pridonosi zagrijavanju atmosfere. Ukupno, tako zagrijana atmosfera ima 151 jedinicu. Ona zrači dugovalnu radijaciju. To se naziva protuzračenje atmosfere. Točnije, na protuzračenje atmosfere otpada 96 jedinica, a 55 jedinica odlazi u svemir. Za razliku od kratkovalne radijacije koju staklenički plinovi uglavnom propuštaju, dugovalnu radijaciju uglavnom apsorbiraju i ponovo emitiraju.

Za efekt staklenika vrlo su važni staklenički plinovi. To su svi plinovi koji reflektiraju Zemljino dugovalno zračenje natrag prema Zemljinoj površini i doprinose efektu staklenika. Najvažniji staklenički plinovi su vodena para (H2O), ugljikov dioksid (CO2), metan (CH4), dušikov oksid (N2O), klorofluorougljici (freoni – CFC; Freon 11-CCl3F; Freon 12 – CCl2F2), ozon (O3) u troposferi, sumporni dioksid (SO2), drugi oksidi dušika, ugljični monoksid itd. Svi staklenički plinovi u atmosferi se pojavljuju u vrlo malim udjelima. Otprilike 60 do 70% efekta staklenika posljedica je vodene pare, 25% ugljičnog dioksida, 5% metana, dušikovog oksida 2% i 1% freona. Ostali plinovi imaju pojedinačno manje od 1% ukupnog efekta staklenika. Premda je vodena para najznačajniji staklenički plin, ona je u analizama efekta staklenika često zanemarena budući da je prostorno i vremenski vrlo varijabilna, zbog čega je teško procijeniti njezin utjecaj.

Zbog opisanog zračenja, ako se gleda Zemlja u cjelini, površina Zemlje ima «višak» topline, a atmosfera «manjak». Ta se razlika ujednačava konvekcijom te procesom evaporacije i kondenzacije. Naime, kada isparava, vodena para veže latentnu toplinu, dok se kondenzacijom u višim dijelovima atmosfere latentna toplina oslobađa.

Vrlo važnu ulogu u efektu staklenika imaju oblaci. Njihovu ulogu treba razlikovati od uloge vodene pare. Oblaci se sastoje od kapljica vode i čestica leda. Oni sa svoje gornje površine reflektiraju kratkovalnu Sunčevu radijaciju, dok s druge strane s donje površine apsorbiraju Zemljinu infracrvenu radijaciju i emitiraju radijaciju prema površini Zemlje. Ta radijacija ponovo sudjeluje u zagrijavanju Zemlje. Tako oblaci pojačavaju efekt staklenika. Utjecaj naoblake na kretanje dnevne temperature dobro je poznat. Oblaci više energije reflektiraju u svemir nego što u sklopu protuzračenje atmosfere reflektiraju na površinu. Zato oblaci imaju ukupni ohlađujući efekt. Ipak, zbog konvekcije i advekcije, temperaturne razlike na Zemlji koje tako nastaju se smanjuju.

Ovo je samo dio procesa koji se događaju u atmosferi. Postoji još niz procesa koji se uključuju u izmjenu topline u klimatskom sistemu. Efekt staklenika ima veliko značenje za život na Zemlji. Bez njega bi površina Zemlje bila 36 °C hladnija nego što je sada, što ukazuje na važnost atmosfere za izmjenu topline na Zemlji. Prema tome efekt staklenika je prirodan proces i od presudne je važnosti za život na Zemlji.

Utjecaj čovjeka na efekt staklenika
Od kada se čovjek pojavio na Zemlji, on je mijenjao okoliš u kojem je živio. Početkom 19. stoljeća, s industrijskom revolucijom, čovjek je počeo značajnije utjecati na Zemlju u cjelini, a time i na sastav atmosfere. Utjecaj čovjeka očituje se kroz povećanje stakleničkih plinova, promjeni udjela aerosola u atmosferi i promjene Zemljinog okoliša. Posljedice toga do izražaja dolaze tek u posljednjih nekoliko desetljeća. Ovdje će biti riječ o najviše o promjeni udjela stakleničkih plinova koje je uzrokovao čovjek.

Najviše pozornosti pri proučavanje efekta staklenika pridaje se ugljikovom dioksidu . Koncentracija CO2 bila je 1800. godine 270-290 ppm. Koncentracija ugljikovog dioksida koja se mjeri na Havajima, na 4000 metara visokom vrhu planine Maune Loe porasla je s 316 ppm, koliko je iznosila 1958. godine, na 369 ppm 1998. godine. Ovako veliki porast koncentracije ugljikovog dioksida posljedica je prvenstveno spaljivanja fosilnih goriva i deforestacije. Smatra se da je u atmosferi ostalo otprilike 50% ugljikovog dioksida koji je emitiran ljudskom aktivnošću. Najveći dio su apsorbirali oceani. Ugljikov dioksid u atmosferi vezan je za kruženje ugljika u prirodi. Ne zna se točno kako će se tako naglo povećanje koncentracije ugljikovog dioksida utjecati na proces kruženja ugljika u prirodi i kolike prirodne oscilacije u tom sistemu mogu biti. Za količinu ugljikovog dioksida u atmosferi veliku ulogu ima proces fotosinteze. Čovjekov je utjecaj na živi svijet toliki da je nemoguće procijeniti kakve će posljedice na proces fotosinteze imati promjene u različitim ekosistemima. Važnu ulogu u tom procesu ima fitoplankton u relativno hladnim morima. Promjene u tom ekosistemu također mogu utjecati na navedene procese. Osim toga, zagrijavanje mora, kao posljedica globalnog zagrijavanja, može dovesti do otpuštanja velikih količina ugljikovog dioksida u atmosferu.

Još jedan staklenički plin kojem se koncentracija u posljednjih 250 godina udvostručila je metan. U prirodi metan ima brojne izvore nastanka, nastaje razgradnjom organskih tvari bez prisustva kisika. Ljudskim djelovanjem metan nastaje uzgojem riže, uzgojem stoke (bakterije u želucu jedne krave dnevno proizvedu oko 100 l metana!), na odlagalištima otpada, iskorištavanjem i transportom zemnog plina i u termoelektranama. Ipak, u posljednjih desetak godine koncentracija metana pada, premda nije sigurno je li to posljedica ravnoteže između rasta proizvodnje riže i uništavanja prirodnih močvara ili posljedica povećanja hidroksilnih radikala u atmosferi.

O freonima i ozonu obično se govori u kontekstu ozonskih rupa. Međutim, oba ta plina su i staklenički plinovi. Važno je spomenuti sa se ovdje govori o ozonu u troposferi. Naime freoni, posebno CFC11 i CFC12, staklenički su plinovi. Oni ne postoje u prirodi, već su nastali umjetnim putem. Međutim, kako razaraju ozon u troposferi koji je također staklenički plin, njihov efekt nije toliko izražen. Umjesto njih, kako bi se zaštitio ozonski omotač, danas se upotrebljavaju plinovi koji ne štete ozonu, najviše flourougljikovodici (HFC), ali oni su staklenički plinovi. Svi ti plinovi imaju dugi životni vijek, a kemijski su inertni, što znači da će se dugo zadržati u atmosferi.

Dušikov oksid, čija koncentracija također raste, nastaje kao posljedica poljoprivredne i industrijske proizvodnje te prometa. Dušikov oksid ima 310 puta veće djelovanje na efekt staklenika od ugljičnog dioksida.

Osim navedenih postoje i drugi plinovi koji se zbog ljudskog djelovanja emitiraju u atmosferu, a koji imaju izrazito veliki utjecaj na efekt staklenika. Jedan od njih je sumporni heksaflourid (SF6). Taj se plin, zbog svojih svojstava upotrebljava kao ispuna za gume i prozore i u sistemima za zračno kočenje. Osim toga, nije otrovan, ni zapaljiv. Otkriveno je da je to plin s najvećim potencijalom za pojačavanje efekta staklenika. Jedna tona sumpornog heksaflourida ima stakleničko djelovanje u sljedećih 100 godina kao 23000 tona ugljičnog dioksida. Osim toga, životni vijek toga plina je 3200 godina, što znači da će na efekt staklenika djelovati u idućim tisućljećima.

Zbog povećanja koncentracije stakleničkih plinova dolazi do povećanja prosječne temperature na Zemlji. Međutim, koliko će to povećanje biti i kakav će to utjecaj na promjenu klime imati, ne zna se točno. Postoje brojni modeli koji nastoje prognozirati količinu stakleničkih plinova u budućnosti i porast temperature na Zemlji, ali su razlike velike. U načelu, prema podacima koji se koriste postoje pesimistične, srednje i optimistične procjene. Razlog takvom mnoštvu procjena nije samo činjenica što se ne mogu sa sigurnošću prognozirati buduće emisije stakleničkih plinova, već i činjenica da se zbog povratne sprege mnogi procesi ne mogu do kraja predvidjeti.

Posebno je to teško utvrditi jer su ti procesi međusobno povezani. Tako povećanje aerosola u atmosferi, doprinosi hlađenju Zemlje. Ipak, koliki je utjecaj tog procesa u potpunosti nije poznato. Kopnjenje leda i smanjivanje snježnog pokrova dovodi do smanjenja albeda. Zbog toga dolazi do još jačeg zagrijavanja i daljnjeg smanjivanja površina pod ledom i snježnim pokrivačem. Riječ je o pozitivnoj povratnoj sprezi. Veliku nepoznanicu predstavlja ponašanje oblaka. Naime, na zna se kako će se oni ponašati zbog globalnog zatopljenja. Ako će se naoblaka povećati, zbog velikog albeda, imat će rashlađujući efekt. Također, valja uzeti u obzir i promjene ostalih elemenata klimatskog sistema, a ne samo atmosfere.

Danas se smatra da će se do 2100. godine koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi povećati između 50 do 300%. Prema nekim procjenama temperatura na površini Zemlje povisiti će se između 1 do 5 °C. Za usporedbu, u dvadesetom stoljeću temperatura se povećala za 0,6 do 0,7 °C, ali to povećanje nije bilo ujednačeno. Značajan rast temperature opažen je od 1976. godine, i to u prosjeku 0,18 °C u desetljeću. Procjene se, s novim spoznajama, stalno mijenjaju te se i dalje raspravlja o povezanosti porasta stakleničkih plinova i porasta temperature. Premda neki znanstvenici dovode u pitanje tu vezu, velika je većina znanstvenika koji se bave promjenama klime potvrdila da zbog porasta udjela stakleničkih plinova u atmosferi dolazi do povećanja temperature na Zemlji. To potvrđuju i brojni dokazi; povlačenje ledenjaka, smanjenje površine leda na Arktiku i ledenog pokrova Grenlanda, naročito u toplom dijelu godine. Također, primijećeno je i kontinuirano povišenje razine mora, zbog zagrijavanja oceana i otapanja leda. Brojne se biljne i životinjske vrste sele u nova staništa zbog promjene temperature. Posebno u ugroženi koraljni grebeni, kao posljedica velike osjetljivosti koralja na promjene temperature mora.

Kakve će posljedice imati povećanje temperature na površini Zemlje teško je predvidjeti. Postoje razni modeli i većina pokazuje da će se vremenske prilike promijeniti. Generalno gledano vremenske prilike će biti ekstremnije. Zime će biti toplije, ali su moguća kraća razdoblja vrlo hladnog vremena. Također, ljeti će biti moguće veliki valovi topline. Nesumnjivo se očekuje povećanje vrućih dana. Očekuje se i veća učestalost nepogoda i tropskih ciklona, kao i povećanje njihove razornosti.

Većina modela predviđa zatopljenje u umjerenim geografskim širinama sjeverne polutke u hladnom dijelu godine, gdje bi trebalo doći do smanjenja leda na Arktiku i snježnog pokrivača na kontinentima sjeverne polutke. Posebna se pažnja posvećuje prostorima u kojima bi se u budućnost mogla javljati suša. Tako se očekuje povećanje sušnosti u Velikim ravnjacima u SAD-u, u prostoru subsaharske Afrike te u velikim dijelovima Indije i Kine. Smatra se da će veliki dio semiaridnih prostora postati aridni. S obzirom na broj stanovnika, posljedice mogu biti vrlo velike. Na južnoj polutki zatopljenje će se manje osjetiti.

U drugoj polovici dvadesetog stoljeća postalo je jasno da je čovjek odgovoran za promjene klime. Premda i danas ima znanstvenika koji tvrde da su suvremene promjene klime isključivo prirodan proces, većina znanstvenika tvrdi da su one dijelom i posljedica djelovanja čovjeka. Koji je to točno udio teško je reći. Na sjednici Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime održane 2007. godine u Bonnu utvrđeno je kako je vjerojatnost da je čovjekov utjecaj odgovoran za neke oblike klimatskih promjena 90%. Kyotski protokol samo je jedan od pokušaja da se ograniči čovjekov utjecaj na klimatske procese.

Provedba Kyotskog protokola u Svijetu
Kada se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća vidjelo da aktivnost čovjeka uzrokuje promjene klime, počele su se osnivati brojne organizacije koje su se bavile problemom okoliša. Međunarodna klimatska politika počinje se sustavno voditi 1979. godine održavanjem Prve svjetske konferencije o klimi u Genevi, kada je usvojen Svjetski klimatski program (World Climatic Programme – WCP). Godine 1988. Generalna je skupština Ujedinjenih naroda proglasila klimatske promjene «zajedničkom brigom čovječanstva». UNEP (United Nations Environment Programme) i WMO (World Meteorological Organization) iste su godine osnovali Međuvladino tijelo za klimatske promjene (Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC). Znanstvenici zaposleni u ovom tijelu bave se istraživanjem klimatskih promjena i procjenjivanjem njihovih posljedica, a donose i preporuke za političke strategije koje se odnose na klimatske promjene. Na međunarodnoj konferenciji o klimatskim promjenama koja se održala 1988. godine u Torontu i koja je bila znanstvenog karaktera, upozoreno je na veliki porast stakleničkih plinova u atmosferi, te su države pozvane da smanje emisiju ugljikovog dioksida za 20 % do 2005. godine u odnosu na 1988. godinu. Ovaj zahtjev, premda opravdan, bio je neozbiljan, te nije naišao na potporu. Na Drugoj svjetskoj konferenciji o klimi u Genevi 1990. godine postojao je širok znanstveni konsenzus da su klimatske promjene uzrokovane emisijom stakleničkih plinova u atmosferu. Na toj se konferenciji upućuje na nužnost smanjenja stakleničkih plinova, pogotovo ugljikovog dioksida, metana, fluoriranih ugljikovodičnih spojeva i didušikovog oksida. Zahtjev IPCC-a o smanjenju emisije stakleničkih plinova ni tada nije naišao na podršku.

Godine 1992. održana je Konferencija o zaštiti životne sredine i razvoju u Rio de Janeiru. U okviru te konferencije 160 država Ujedinjenih naroda donijelo je Okvirnu konvenciju o promjeni klime (United Nation Framework Convention on Climate Change –UNFCCC), koja je na snagu stupila 21. ožujka 1994. godine. Također je naveden cilj da se razina emisije stakleničkih plinova u atmosferu smanji, te do 2000. godine dovede na razinu emisije iz 1990. godine. Prva konferencije država potpisnica Konvencije o klimi održana je 1995. godine. Donesen je zaključak da se za dvije godine donesu propisi o smanjenju stakleničkih plinova od strane razvijenih zemalja. U tom su razdoblju vođeni intenzivni pregovori kako bi se usuglasio tekst sporazuma kojima se predviđa smanjenje emisije stakleničkih plinova.

Na trećoj konferenciji država potpisnica Konvencije o klimi u Kyotu 1997. godine usvojen je Kyotski protokol. U jednom dodatnom protokolu uz Konvenciju o klimi propisani su razni dokumenti koji definiraju ciljeve za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Važno je naglasiti da je Kyotski protokol donesen nakon teških pregovora, pa i opstrukcije nekih moćnih država te je rezultat pokušaja vlada svijeta da se dogovore o smanjenju emisija stakleničkih plinova. Nakon što je protokol ratificiralo 55 država, zaključno s Rusijom, on je 16. veljače 2005. godine stupio na snagu.

U Montrealu 2005. godine na Konferenciji zemalja potpisnica Kyotskog protokola počele su rasprave o emisijama stakleničkih plinova u drugom obvezujućem razdoblju, nakon razdoblja koje obuhvaća Kyotski protokol, od 2012. do 2020. godine. Državama čija će emisija u razdoblju 2008. do 2012. godine biti veća od dozvoljene, premašena kvota će se pomnožiti s 1,3 te oduzeti od dozvoljene kvote u drugom obvezujućem razdoblju.

Ciljevi Kyotskog protokola
Države potpisnice Kyotskog protokola obvezale su se da će do razdoblja od 2008. do 2012. godine smanjiti emisije stakleničkih na 5,2 % ispod razine emisije 1990. godine. Prema nekim znanstvenicima stvarno smanjenje, kada ne bi bilo provedbe Kyotskog protokola i s obzirom na trend porasta emisije stakleničkih plinova, u odnosu na 1990. godinu iznosi 29%. Kao staklenički plinovi, čije je smanjenje potrebno navedeni su ugljikov dioksid, metan, dušikov oksid, fluorougljikovodici (HFC), perfluorougljici, (PFC) i sumproni heksaflourid.

Postoje tri grupe zemalja prema obvezama koje imaju prema Kyotskom protokolu; države Priloga I, države Priloga II i države koje nisu u Prilogu I. Države Priloga I  su industrijski razvijene države koje su članice OECD-a 1992. godine i zemlje u tranziciji koje uključuju Rusku Federaciju, baltičke države i nekoliko zemalja istočne i srednje Europe. Državama Priloga I pripada i Hrvatska. Države Priloga II su države OECD-a iz država Priloga I, ali bez država u tranziciji. Od država Priloga II očekuje se da osiguraju financijska sredstva kako bi omogućili zemljama u razvoju da provode projekte smanjenja emisije stakleničkih plinova te da se prilagode posljedicama klimatskih promjena. Osim toga te države trebaju «na sve moguće načine» promovirati tehnologije koje ne štete okolišu u zemljama u tranziciji i zemljama u razvoju. Države koje nisu u Prilogu I čine zemlje u razvoju. To su zemlje koje su s obzirom na njihov stupanj razvoja osjetljive na promjene klime i njihove posljedice, pogotovo one koje su se nalaze u niskim obalnim područjima te one koje su podložne sušama i dezertifikaciji.

Svakoj su državi Priloga I određene su različite kvote smanjenja stakleničkih plinova, što ovisi o njezinom ekonomskom razvoju i razini emisije stakleničkih plinova (tab. 1.). Raspon smanjenja je stoga različit. Za EU-15, tj. petnaest članica Europske Unije 1995. godine, ukupno smanjenje iznosi 8%. Tih petnaest članica same među sobom trebaju rasporediti ciljano smanjenje emisije stakleničkih plinova, što je već dogovoreno za svaku članicu. Za Kinu, Indiju i za ostale zemlje u razvoju nisu predviđena nikakva ograničenja emisije stakleničkih plinova. Kako su Kina i Indija među vodećim zemljama po emisiji ugljikovog dioksida u Svijetu i imaju velike trenove rasta emisija, to je veliki argument protivnicima Kyotskog protokola. Kako se znalo da se sve države neće jednako razvijati, protokolom je predviđeno i trgovanje kvotama emisije stakleničkih plinova. Kvote mogu kupiti određene kompanije ili države. Trgovanje je određeno strogim pravilima.Kako će se ostvariti smanjenje emisije stakleničkih plinova upitno je, jer je u međuvremenu većina potpisnica povećala emisiju stakleničkih plinova.

Međutim, stajališta pojedinih država su različita. Najveći protivnici Kyotskog protokola su SAD i Australija. Premda je 1998. godine tadašnji američki potpredsjednik Al Gore potpisao Kyotski protokol, potpis je bio simboličan jer ga američki Senat ne bi ratificirao. Senat je jednoglasno prihvatio Byrd-Hagelovu rezoluciju kojom neće prihvatiti ni jedan sporazum štetan za američko gospodarstvo. Administracija G. W. Busha taj je sporazum odbacila. Naime, brojni ekonomisti u SAD-u upozoravaju na posljedice primjene Kyotskog protokola. Oni tvrde da bi se njegovom primjenom rast američkog gospodarstva bitno smanjio, pa čak i zaustavio. Neki izvori tvrde da bi troškovi provedbe Protokola u SAD-u iznosili 225 do 400 milijardi US$, čime bi 1.1 do 4.9 milijuna ljudi ostalo bez posla. Također, tvrdi se da bi troškovi primjene Kyotskog protokola bili veći nego korist koja bi iz toga proizašla.

Osim kod ekonomista, i u znanstvenoj zajednici postoje protivnici Protokola, koji najčešće tvrde da ne postoje jasni dokazi o utjecaju čovjeka na promjene klime. Njihov je najčešći argument da se ne može sa sigurnošću utvrditi je li čovjek odgovoran za porast temperature na Zemlji. I doista, o većini se pojedinačnih dokaza o promjeni klime može raspravljati, ali kada se svi ukupno uzmu u obzir, onda se sa sigurnošću može reći da ljudska aktivnost ima utjecaj na promjenu klime.

Hrvatska i Kyotski protokol
Hrvatska je od 1999. godine potpisnica Kyotskog protokola, a ratificirala ga je 2007. godine, nakon pregovora o razini emisije stakleničkih plinova u baznoj 1990. godini. Naime, razina smanjenja emisije stakleničkih plinova određivala se prema 1990. godini, koja je zbog činjenica da je Hrvatske tada bila dio Jugoslavije, bila vrlo nepovoljna za Hrvatsku. Da je Kyotski protokol ratificiran prema tim kriterijima Hrvatska bi do prekoračenja kvote emisije došla već 2005. godine. Zato je Hrvatska tražila povećanje kvote emisije stakleničkih plinova. Na 12. Konferenciji država stranaka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime te 2. Konferenciji država stranaka Kyotskog protokola Hrvatskoj su priznate posebne okolnosti u kojima je bila 1990. godine te je odobrena dodatna emisija ugljičnog dioksida u baznoj godini od 3,5 milijuna tona, što se dodalo dotadašnjoj kvoti od 31,7 milijuna tona.

Predviđa se da bi provedba Protokola Hrvatsku godišnje koštala od 20 do 40 milijuna US$ ili 0,1-0,2% BDP-a. Mjere koje su potrebne za provođenje Protokola brojne su, a obuhvaćaju ekonomski sektor (naknade na emisije SO2 i NO2 te naknade za vozila na motorni pogon, naknade na emisije stakleničkih plinova iz energetskih postrojenja, financiranje projekata koji se odnose na obnovljive izvore energije, energetsku učinkovitost, održivu gradnju i čisti transport), energetski sektor (gradnja vjetroelektrana i elektrana na zemni plin, kao i revitalizacija starih hidroelektrana, provedba manjih projekata energetske učinkovitosti i primjene obnovljivih izvora energije u industriji, javnom sektoru i poljoprivredi), promet (kakvoća goriva, proizvodnja biodizela), graditeljstvo i sektor otpada.

Emisije stakleničkih plinova u Hrvatskoj
Navedeni sektori određeni su metodologijom praćenja emisije i ponora stakleničkih plinova Kyotskog protokola. Najveći doprinos emisiji stakleničkih plinova 2003. godine (sl. 2.) imala je energetika (75,8%), zatim poljoprivreda (10,8%), industrijski procesi (9,0%) i gospodarenje otpadom (4,3%). Uklanjanje stakleničkih plinova odnosi se na procese kojima se smanjuje udio stakleničkih plinova, npr. upijanje ugljikovog dioksida porastom drvne mase u šumama, a naziva se ponorima stakleničkih plinova. Za hod emisije stakleničkih plinova bitno je naglasiti smanjenje emisije nakon početne 1990. godine, zbog Domovinskog rata, ali i prestrukturiranja gospodarstva, posebno industrije, u uvjetima tranzicije.

Provedba Kyotskog sporazuma mora imati svoje zakonske okvire. Prihvaćanjem Zakona o potvrđivanju Kyotskog protokola uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime morati će se uz već postojeće donijeti i novi zakoni, uredbe i pravilnici. Neki od dokumenata važnih za provedbu Kyotskog protokola su Strategija i akcijski plan za ublažavanje klimatskih promjena u Republici Hrvatskoj, Zakon o zaštiti okoliša, Nacionalna strategija zaštite okoliša i Nacionalni plan djelovanja na okoliš, Zakon o zaštiti zraka, Zakon o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i drugi. Važna je uloga brojnih institucija, kao što su Agencija za zaštitu okoliša, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i druge.

Procjene emisije stakleničkih plinova u Hrvatskoj do 2020. godine
Navedene mjere dovesti će do smanjenja emisije stakleničkih plinova. Koliko će ono biti ovisit će o razini provedbe mjera. Za potrebe predviđanja emisija stakleničkih plinova izrađena su tri scenarija «bez mjera», «s mjerama» i scenarij «s dodatnim mjerama», koje su detaljno razrađene u studiji Projekcije i ukupni efekti politike i mjera za potrebe Drugog nacionalnog izvješća Republike Hrvatske prema UNFCCC.

Scenarij «bez mjera» bazira se na usporenom uključivanju novih tehnologija u gospodarstvo te nedovoljnoj aktivnosti države u potpori navedenim mjerama, izostanku potpore energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima energije, promjenama u industriji, poljoprivredi, šumarstvu i zaštiti okoliša općenito. Ipak, ovaj scenarij uključuje određena tehnološka poboljšanja neovisno o mjerama za smanjenje emisije stakleničkih plinova.

Scenarij «s mjerama» sličan je scenariju «bez mjera» s time da on uključuje uvođenje obnovljivih izvora energije i povećanja energetske efikasnosti.

Scenarij «s dodatnim mjerama» polazi od pretpostavke da će pitanje klimatskih promjena i koncept održivog razvitka osjetno djelovati na prestrukturiranje industrije i cijelog gospodarstva Hrvatske. Ovaj scenarij podrazumijeva potpuno provođenje svih mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova.

Hrvatska će nakon odluke o povećanju emisije stakleničkih plinova u baznoj godini biti u stanju ostvariti smanjenje samo ako se uzme u obzir scenarij «s dodatnim mjerama», što znači da će se morati poduzeti sve predložene mjere kako bi se ostvarilo smanjenje emisije stakleničkih plinova. Primjenom mjera koje predlaže Strategija planirana emisija biti će ispod razine određene Kyotskim protokolom u cijelom razdoblju od 2008. do 2012. godine. Emisija po scenariju «s dodatnim mjerama» raste u razdoblju do 2010. godine 1,6 % godišnje, a nakon 2010. raste 0,2 % godišnje do 2020., što je bitno manje od sadašnjeg trenda porasta emisije od 3,5 %. Veće smanjenje nakon 2010. očekuje se, jer će većina mjera pokazati učinke tek nakon tri do pet godina, a pojedine će se mjere početi provoditi od 2010. godine.

Zaključak
Efekt staklenika važan je za život na Zemlji. Bez te pojave temperatura na Zemlji bila bi 36 °C niža nego što je sada. Međutim, čovjek je svojom aktivnošću, naročito za vrijeme industrijske revolucije utjecao promjenu udjela stakleničkih plinova. Zbog povećanog udjela stakleničkih plinova u drugoj polovici dvadesetog stoljeća zamijećeno je povećanje temperature na Zemlji. Ne zna se koliko će to povećanje biti u budućnosti, niti kakve će to točno imati posljedice na promjenu klime na Zemlji. Kako bi se spriječilo daljnje povećanje stakleničkih plinova u atmosferi, a time i povećanje temperature, usvojen je Kyotski protokol, koji države koje ga ratificiraju obvezuje na provođenje politike kontrole emisije stakleničkih plinova. Međutim, prvenstveno zbog gospodarskih razloga, SAD i Australija odbijaju ratificirati Protokol. Premda su se države potpisnice obvezale smanjiti ukupnu emisiju stakleničkih plinova, upitno je hoće li to postići. No, s obzirom na veliko povećanje ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova u atmosferi nužno je ustrajati u provedbi Kyotskog protokola.
www.geografija.hr

Ozonski sloj od presudne je važnosti za život na Zemlji. Stoga je Montrealskim sporazumom, iz 1987. godine, koji zabranjuje upotrebu za ozon štetnih kemikalija, nastojao zaštiti ozonski omotač. Koliko se u tome uspjelo pročitajte u sljedećem članku. Plin ozon je važan sastavni dio atmosfere. Ozon je na Zemljinoj površini životno važan suncobran koji štiti od pretjerane količine UV zraka. Iznos UV zračenja koje primaju srednje geografske širine, u kojima je i Hrvatska, bez odgovarajuće zaštite u samo 5 minuta može izazvati opekline kože. Pretjerano UV zračenje opasno je i zato jer izaziva mutacije DNA te tako škodi živim bićima koja su mu izložena. Ozon prirodnim procesima nastaje u stratosferi na visinama između 10 i 50 km kemijskim reakcijama pod utjecajem Sunčevog zračenja kada se molekule kisika (O2) pod utjecajem UV zračenja raspadaju (disociraju) na pojedinačne atome (O) koji su izuzetno reaktivni. Zbog toga se brzo spajaju s molekulama O2, a rezultat je ozon (O3). U tom procesu kao katalizatori služe plinovi koji u svom sastavu imaju dušika, klora, vodika ili broma. U prirodnim uvjetima nastajanje i razaranje ozona je uravnotežen proces koji je omogućio život na Zemlji u obliku kakvom ga poznajemo. Koncentracija ozona mjeri se Dobsonovim jedinicama (Dobson Units = kratica DU). Pojednostavljeno iznos od 1 DU označava debljinu sloja ozona od 0,01 mm pri temperaturi zraka 0°C i tlaku od 1013 hPa. Prosječna vrijednost ozonskog omotača u atmosferi je oko 300 DU što znači da mu je debljina oko 3 mm. Osim tog nama ugodnog i korisnog stratosferskog ozona, poznat je i troposferski ozon koji nastaje u prizemnom sloju atmosfere u kojem i mi živimo – troposferi. Njegov izvor su brojne vrste štetnih plinova, poput dušikovog dioksida (NO2) ili sumporovog dioksida (SO2) koje iz prometa, industrije i poljoprivrede svakodnevno budu ispuštane u atmosferu u tisućama tona. Za razliku od stratosferskog, troposferski ozon je vrlo štetan jer djeluje kao jaki oksidans koji šteti očima, plućima, biljnim organima, ali i proizvodima kao što su guma, plastika i boje. Nakon što su u kasnim 70-im godinama britanski istraživači u antarktičkoj postaji Halley Bay mjerenjima otkrili stanjivanje ozonskom omotača, od kraja 80-ih godina svjesni smo znanstvenim istraživanjima potkrijepljene činjenice povremenog smanjivanja, odnosno stanjivanja ozonskog omotača u pojedinim dijelovima atmosfere. Zašto? Logičan odgovor je – poremećaj prirodne ravnoteže. Uz povremene i prostorno ograničene prirodne uzroke onečišćenja atmosfere, poput vulkanskih erupcija i požara (prisjetimo se Kalifornije ili Australije), vodeći čimbenik je čovjek, odnosno tehnološki napredak ljudskog društva čiji nusproizvod su tisuće tona za ozon štetnih plinova. Najčešće se spominju CFC - klorofluorougljikovodici. Ta je skupina plinova izumljena krajem 19. stoljeća, a šire se koriste od 1930-ih godina u rashladnim uređajima i sprejevima kao potisni plinovi koji na principu razlike u tlaku istiskuju sadržaj limenke. Dok su pri površini Zemlje bezopasni, visoko u stratosferi pod utjecajem UV zračenja postaju krajnje štetni. Tu dolazi do njihovog razaranja. Produkt je oslobađanje klora i broma koji kao katalizatori ubrzavaju razaranje ozona. Ono što je najproblematičnije je njihova dugotrajnost budući da u atmosferi opstaju desetljećima. S obzirom da njihovo "putovanje" do stratosfere može potrajati i 30 godina lako je zaključiti da mi tek danas osjećamo posljedice onečišćenja atmosfere iz 1980-ih godina.

Razaranje ozona najdramatičnije je iznad Antarktike. Tome su tri glavna uzroka:

1. vrlo niske temperature zraka,

2. polarni vrtlog hladnog zraka koji nastaje zbog velikih razlika u tlaku zraka između polarnih krajeva i umjerenih geografskih širina i

3. pojava polarnih stratosferskih oblaka.

Svake polarne zime temperature u stratosferi iznad Antarktike toliko su niske da i u uvjetima niske vlažnosti zraka dolazi do postanka oblaka. Ti su oblaci mješavina ledenih kristala s dušičnom i sumpornom kiselinom prirodnog ili antropogenog porijekla. Kemijskim procesima na površini čestica u oblaku oslobađa se jako reaktivni klor. S polarnim danima u rujnu i pojavom Sunčeva zračenja nakon duge polarne noći dolazi do intenzivnih kemijskih reakcija i razaranja ozona zahvaljujući katalizatorskom djelovanju klora. Debljina ozonskog omotača se s prosječnih 300 DU smanjuje na 100 i manje DU.
www.geografija.hr

Rupa u ozonskom omotaču dostigla je rekordnu veličinu iznad Arktika, a kao razlog stručnjaci navode štetne tvari u atmosferi i vrlo hladnu zimu u stratosferi, objavila je u utorak Svjetska meteorološka organizacija (WMO). "Promatranja s tla i podaci prikupljeni pomoću satelita i balona-sonde iznad Arktika otkrivaju da je ozonski stup između početka zime i kraja ožujka u tom području zabilježio gubitak od 40 posto", stoji u priopćenju WMO-a. Ozonski omotač štiti zemlju od štetnih ultraljubičastih zraka. Rekordni gubitak ozona znanstvenici objašnjavaju štetnim plinovima u atmosferi i hladnom zimom na razini stratosfere, drugog velikog zemljinog atmosferskog omotača, tik iznad troposfere. Na Antarktici, ozonska je rupa godišnji fenomen koje se pojavljuje zimi i na proljeće zbog izrazito niskih temperatura koje vladaju u stratosferi, dok na Arktiku meteorološki uvjeti puno više variraju od jedne do druge godine i temperature su uvijek više. Prema Protokolu iz Montreala postupno se smanjuje emisija štetnih tvari poput klorfluorugljika i halona koji se koriste u hladnjacima i raspršivačima pa se WMO nada da će se između 2030-2040 ozonski omotač izvan polarnih područja obnoviti i doći na razinu od prije 1980. godine. Za Antarktiku ta predviđenja se kreću između 2045-2060. godine, dok se očekuje da će se ozon iznad Arktika vratiti na normalu deset do 20 godina kasnije.
www.croenergo.eu

 

BLOOM BOX! Biti će slavljeno kao Sveti gral čiste energije. To je elektrana veličine kućnog frižidera, koja proizvodi energiju jeftino i čisto i možda jednog dana zamijeni velike energetske sisteme. Njegov pronalazač želi da postavi po jedan u svaki dom do 2020. godine. Bloom box je svaranje Blum energije. Kompanija Sunnyvale, iz Kalifornije, obećava revoluciju u proizvodnji energije sa svojom „elektranom u kutiji". Što je to Bloom box? To je skup ćelija za gorivo- tankih baterija, koji koriste kisik i gorivo da bi stvarali električnu energiju bez emisije izpušnih plinova. Gorivne ćelije su gradivni blokovi Bloom box-a. One su napravljene od pijeska koji se peče u diskete oblika keramičkih kvadrata, osnlikanih zelenim i crnim mastilom. Svaka gorivna ćelija ima potencijal da snabdije jednu sijalicu el.energijom. Gorivne ćelije su naslagane na policama Blum kutije. Kisik je uvučen u jednu stranu jedinice, a gorivo (mogu se koristiti fosilna goriva, biogoriva, ili čak solarna energija) se unose u drugu stranu. Oni se kombinuju unutar ćelije i proizvode kemijsku reakciju koja stvara energiju bez sagorjevanja.

Kalifornijska tvrtka Bloom Energy je predstavila svoje jedinstveno rješenje za proizvodnju električne energije: ES-5000 Energy Server. Riječ je o zatvorenom sustavu gorivih ćelija koje se napajaju kisikom iz zraka i prirodnim ili bio plinom i onda procesom obrnutim elektrolizi proizvode električnu energiju. Kažu da su uspjeli napraviti prve gorive ćelije koje su financijski rentabilne.   Jedne od prvih primjeraka (5 komada) je kupila tvrtka e-Bay i oni sad zadovoljavaju oko 15% energetskih potreba kampusa ovog giganta. A najveći od ostalih klijenata su Google, Coca-Cola, FedEx... Cijena jednog ovakvog servera je 700,000 do 800,000 dolara, ali unatoč ovoj relativno velikoj cijeni kupovina se očito isplati jer velike korporacije sigurno ne kupuju nešto što će im donijeti gubitke - e-Bay kaže da im je snizio godišnji račun za električnu energiju za 100,000$. ES-5000 Energy server ima nazivnu snagu od 100kW (što je dovoljno za 100 američkih kućanstava ili 200 europskih) i kod punog opterećenja troši oko 18 kubičnih metara prirodnog plina na sat - ako sam dobro preračunao - u specifikacijama piše 0.661 MMBtu/hr. Proizvodnja električne energije putem Bloom Energy servera je oko 67% čišća u usporedbi s termoelektranom - pri čemu je učinkovitost pretvorbe kemijske u električnu energiju 2 puta veća nego kod termoelektrane. Težina jednog servera je 10 tona a dimenzije su 5.7x2,1x2 metra. U planu su i manji serveri kojima bi mogli napajati pojedina kućanstva - čini se da bi bili veličine obične cigle.

www.bswireless.hr

U pustinjskoj oblasti na obali Crvenog mora postoji mjesto na kojem će u skoroj budućnosti nići jedinstveni grad budućnosti – Masdar City. Grad će se u potpunosti snabdjevati obnovljivom energijom, prije svega energijom Sunca. Osnovna ideja je da emisija CO2 bude svedena na nulu. Iako zvuči kao scenario za film znanstvene fantastike, takav grad postaje realnost jer je u veljači 2008. godine u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, točnije u Abu Dabiju, već započelo njegovo projektiranjee. Na kompjuterskoj animaciji mogu se videti uske ulice u sjenci pažljivo projektiranih zgrada koje, iako moderne, imaju duh tradicionalne arapske arhitekture. Planeri tvrde da će takav spoj modernog i tradicionalnog omogućiti lakše postizanje zadatih ciljeva. Prije svega, uske ulice i zasjenjena šetališta smanjiće potrebu za upotrebom klima-uređaja. Grad će biti okrenut ka sjeveroistoku, kako bi se smanjio utjecaj direktnog Sunčevog zračenja na zidove zgrada i prozore. Solarni paneli i kolektori na krovovima i drugim mjestima proizvodiće dovoljno električne energije za sve potrebe grada. Položaj je pažljivo izabran – na obali je mora i u blizini aerodroma. Blag vjetar koji skoro stalno puše osvježavaće gradski prostor, a biće izgrađen i zid koji će opasavati dio grada i štititi ga od vrelog pustinjskog vjetra i buke aerodroma. Prirodna klimatizacija bila bi potpomognuta i tornjevima-vjetrenjačama koje bi pokretao vjetar i koje bi, osim za proizvodnju struje, služile i kao veliki ventilatori. Grad će biti veličine 6 km2, a u njemu će živeti oko 50.000 ljudi. Upotreba klasičnih automobila biti će zabranjena. Ipak, neka vrsta javnog prijevoza će postojati i sastojati će se od specijalnih vozila na baterije koja će se kretati sistemom magnetnih traka. Projektanti taj sistem nazivaju kao "horizontalni elevatori". Oni se neće kretati po fiksnim rutama, već će putnici moći da biraju između preko 1500 stanica do koje žele direktno da se odvezu. Gradski planeri kažu da će 80 posto vode biti reciklirano i upotrebljeno onoliko puta koliko je to moguće. Veći dio pitke vode dobijati će se desalinizacijom morske. Kao što je ranije spomenuto, jedan od glavnih ciljeva Masdara je svođenje emisije ugljik-dioksida na nulu. To će biti izuzetno težak zadatak, ali pošto za naftom bogate Ujedinjene Arapske Emirate financiranje nije problem, čak se i najveći skeptici slažu u ocjeni da je cio projekt moguć. Procjenjena vrijednost Masdar Citya je oko 22 milijarde dolara i očekuje se da bude otvoren do kraja 2015. godine, dok će finalni radovi biti završeni do 2025.

www.alterenergija.com

1 Tri klanca Kina, Brana Tri klanca službeno će početi s radom iduće godine, a do sada je u njenu izgradnju utrošeno astronomskih 26 milijardi dolara. Međutim, spekuliše se da će troškovi premašiti i taj iznos! U pitanju je brana na hidroelektrani gravitacijskog tipa na reci Jangce. Hidroelektrana u provinciji Hubei u Kini. Kada bude stavljena u pogon, biće to apsolutno najveća hidroelektrana na svijetu. Zidovi ove brane, čija je izgradnja započela još 1994. godine, visoki su 185 metara, dugačka je 2.335 metara, sa širinom osnove od 115 metara. Osim što je impozantna po svim svojim parametrima, izgradnja ove brane utjecala je na živote ljudi koji su živjeli u okolini, a raseljeno je preko 1.300.000 stanovnika. Koliko je izgled ove brane utjcao na krajolik, svjedoči i zapažanje da zbog visine same brane okolne planine sada djeluju mnogo niže nego što zapravo jesu.

2 Itaipu, na granici Paragvaja i Brazil

Brana Itaipu nalazi se na rijeci Parana na državnoj granici između Brazila i Paragvaja, a ime je dobila po riječnom otoku koje se nalazilo na mjestu gde je brana kasnije izgrađena. Po količini struje koju godišnje proizvede, ova brana je apsolutni rekorder i ima čak dvadeset generatora. Itaipu je dugačka 7.700 metara, visoka 196 metara, a u maju ove godine navršilo se 26 godina od njenog otvaranja. Pregovori između Brazila i Paragvaja o ovom zajedničkom poduhvatu trajali su nekoliko godina, da bi ugovor o njenoj izgradnji bio potpisan 1966, dok je sama izgradnja počela četiri godine kasnije. Da i kod ovako gigantskih projekata nešto može da pođe naopako, pokazuje događaj iz 2009. Naime, usljed oluje je došlo do prekida rada elektrane, zbog čega je oko 50 miliona ljudi ostalo bez struje na dva sata, a Sao Paolo i Rio de Janeiro su ostali u potpunom mraku.

Jedna od najpoznatijih i najdugovječnijih brana u Americi (počela je s radom još 1936. godine) Hooverova brana nalazi se u Crnom kanjonu na rijeci Colorado, na granici između Arizone i Nevade. Brana se prvobitno zvala Bolder, ali je ubrzo njeno ime promjenjeno u Hooverovu branu po američkom predsjedniku Edgaru Hooveru. Izgradnjom ove brane stvoreno je i jezero Mid, koje predstavlja najveći rezervoar vode u Americi. Iako izgradnja Hooverove brane vremenski nije dugo trajala (od 1931. do 1936), u raznim nesrećama tokom gradnje je poginulo čak 112 radnika. Samo godinu dana nakon što je službeno počela s radom, brana je otvorena i za posjete turista, a godišnje je obiđe oko milion ljudi. Električna energija koju proizvodi hidroelektrana na Hooverovoj brani snabdjeva čak 15 okruga.

Brana Nurek napaja energijom čitav Tadžikistan. Nalazi se na reci Vakš, u blizini granice s Afganistanom, a sa svojih 300 metara visine trenutno je i najviša brana na svetu. Zanimljivo je da je izgradnja brane počela još 1961, a završena je 1980. dok je Tadžikistan još bio u sastavu SSSR. Sama brana nalazi se u dubokom planinskom klancu u zapadnom Tadžikistanu. Ime je dobila po gradiću Nurek, koji se nalazi u neposrednoj blizini i u kojem žive svi inženjeri i radnici koji su zaposleni u hidroelektrani. Vještačko jezero koje je nastalo pregrađivanjem rijeke Vakš posljednjih godina zadaje velike glavobolje seizmolozima i stanovnicima okolnih mjesta, koji krive njeno postojanje za povećanu seizmološku aktivnost u ovoj oblasti.

Brana El Kahon, koja se nalazi na zapadu Hondurasa, pravo je čudo arhitekture i inženjerstva. Ova impozantna brana nalazi se na 180 kilometara od Tegusigalpe, glavnog grada Hondurasa, i 80 kilometara od San Pedro Sula, koji je industrijski centar ove zemlje. Uprkos činjenici da je 4.700 ljudi moralo da napusti svoje domove zbog izgradnje brane, cijela oblast je profitirala budući da je pored proizvodnje energije jedna od glavnih funkcija ove brane i odbrana od poplava koje su u ovom kraju svake godine nanosile veliku štetu, što se negativno održavalo na cjelokupnu privredu Hondurasa. Izgradnja brane počela je 1980. a zvanično je puštena u rad pet godina kasnije. Troškove izgradnje, koji su iznosili oko 800 miliona dolara, snosile su Međunarodna banka za razvoj i Svjetska banka, a brana predstavlja najveću infrastrukturnu građevinu u Hondurasu.

U jednoj od uvodnih scena filma „Golden Eye" o najpoznatijem tajnom agentu Jamesu Bondu, glavni junak izvodi vratolomni skok s ivice brane u njeno podnožje. Ova filmska scena snimljena je na brani Versaska u Švicarskoj. Nakon što je svijet video kaskadera kako skače sa visine od 220 metara, ova brana je postala jedno od najpopularnijih mjesta u Europi za bungi-jumping. Ukoliko imate želju da i sami skačete sa bungija na ovom mjestu, to će vas koštati 170 eura, ali to nikako ne činite ako imate slabo srce jer je prizor sa vrha zastrašujući. „Pravo" ime Versaske je Kontra brana, ali je svi zovu Versaska po istoimenoj rijeci na kojoj je sagrađena. Nalazi se u najjužnijem švicarskom kantonu Tičino, koji je specifičan po tome što se u njemu govori samo talijanski.

9 Đerdap Srbija

Hidroelektrana Đerdap nalazi se u Đerapskoj klisuri i predstavlja sistem od jedne branske i jedne riječne-protočne hidroelektrane. Obje elektrane Đerdap I i Đerdap II izgrađene su na Dunavu, na samom izlasku iz klisure na granici sa Rumunjskom. Đerdap I je sagrađen 1970. godine na 943. kilometru rijeke, a Đerdap II 1984. godine na 863. kilometru Dunava. Iako nije među najvišim branama u Europi, Đerdap privlači veliku pažnju posjetilaca zbog preljepog nacionalnog parka, kao i arheoloških nalazišta poput Lepenskog vira. Ipak, kada je u pitanju njena produktivna snaga, Đerdap spada u sam vrh među hidroelektranama Europe. „Gvozdena kapija Dunava" predstavlja pravo remek-djelo prirode, na mjestu gdje su rijeka i Panonsko more probili bedeme Karpata.

Izgradnja je trajala 17 godina, da bi službeno počela s radom 1990. godine. Ataturkova brana se nalazi na rijeci Eufrat na granici provincija Adijaman i Šanliurfa na jugoistoku Anatolije. Dvije godine nakon otvaranja brane u akumulaciono jezero pušten je veliki broj riba, čiji se broj do danas popeo na više miliona primjeraka, pa veliki broj stanovnika okolnih mjesta živi od ribarstva. Kako bi iskoristili sve potencijale ove brane, Turci su 1994. osnovali i takmičenje u vodenim sportovima koje se održava svakog rujna i privlači veliki broj avanturista i ljubitelja ekstremnih sportova.