Efekt staklenika
    Četvrtak, 30 Lipanj 2011 21:44

    Efekt staklenika

    Efekt staklenika ima vrlo važnu ulogu u zagrijavanju Zemljine površine; Upravo zbog tog efekta na površini Zemlje postoji raspon temperature koji je omogućio nastanak i razvoj života na Zemlji. Koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi oduvijek se mijenjala pod utjecajem djelovanja prirodnih procesa. Izgaranjem fosilnih goriva, koje čovjek koristi kao glavni izvor energije, koncentracija stakleničkih plinova u zadnjih 200 godine mijenja se vrlo brzo, što za posljedicu ima promjene klime; Premda se danas klimatske promjene intenzivno proučavanju, posljedice je tih promjena u budućnosti nemoguće sagledati u cijelosti.

    Uvod
    Klimu se danas često proučava kao sistem kojeg čine atmosfera, hidrosfera, kriosfera, biosfera i geosfera. Taj je sistem vrlo složen i povezan je brojnim interakcijama među pojedinim komponentama. Premda su danas istraživanja klime brojna, postoje brojne nepoznanice koje je potrebno istražiti i dokazati. Osnovni izvor energije za sve klimatske procese u atmosferi je Sunce. Danas se zna da promjene do kojih dolazi pri Zemljinoj rotaciji i revoluciji, kao i same promjene aktivnosti Sunca mogu dovesti do značajnih klimatskih promjena na Zemlji. Ipak, sam mehanizam tih promjena nije u potpunosti poznat. Od svoje pojave na Zemlji ljudi su nastojali promijeniti okoliš u kojem žive i prilagoditi ga svojim potrebama. Međutim, nakon industrijske revolucije taj utjecaj postaje toliki da počinje utjecati na Zemlju u cjelini. Posebno se to može vidjeti na primjeru klime. Promjene klime imaju veliko značenje budući da je to globalna pojava i ni jedna država nije od toga izuzeta. Premda danas znanstvenici nisu suglasni koliki je utjecaj čovjeka na klimatske promjene, nesumnjivo je da je čovjek utjecao na klimu. Promjene klime koje se za 21. stoljeće predviđaju mogle bi imati velike posljedice za život na Zemlji, pa i za samog čovjeka.

    Prirodni proces efekta staklenika
    Gotovo sva toplina koju Zemlja dobiva dolazi od Sunca u obliku kratkovalne radijacije (100 jedinica). Ta se radijacija dijelom odbija od atmosfere, a ostatak se u atmosferi reflektira ili raspršuje te oko 48 jedinica odlazi do Zemljine površine. Atmosfera apsorbira oko 18 jedinica Sunčeve radijacije. Zemljina površina apsorbira 43 jedinice radijacije (koju Zemlja dobiva od Sunca), ona sama počinje emitirati radijaciju. Međutim, kako je Zemlja hladno tijelo, radijacija koju Zemlja emitira je dugovalna. To je dugovalna radijacija Zemljine površine ili terestrička radijacija. Ona iznosi 116 jedinica. Dugovalnoj radijaciji treba dodati svu ostalu radijaciju koja pridonosi zagrijavanju atmosfere. Ukupno, tako zagrijana atmosfera ima 151 jedinicu. Ona zrači dugovalnu radijaciju. To se naziva protuzračenje atmosfere. Točnije, na protuzračenje atmosfere otpada 96 jedinica, a 55 jedinica odlazi u svemir. Za razliku od kratkovalne radijacije koju staklenički plinovi uglavnom propuštaju, dugovalnu radijaciju uglavnom apsorbiraju i ponovo emitiraju.

    Za efekt staklenika vrlo su važni staklenički plinovi. To su svi plinovi koji reflektiraju Zemljino dugovalno zračenje natrag prema Zemljinoj površini i doprinose efektu staklenika. Najvažniji staklenički plinovi su vodena para (H2O), ugljikov dioksid (CO2), metan (CH4), dušikov oksid (N2O), klorofluorougljici (freoni – CFC; Freon 11-CCl3F; Freon 12 – CCl2F2), ozon (O3) u troposferi, sumporni dioksid (SO2), drugi oksidi dušika, ugljični monoksid itd. Svi staklenički plinovi u atmosferi se pojavljuju u vrlo malim udjelima. Otprilike 60 do 70% efekta staklenika posljedica je vodene pare, 25% ugljičnog dioksida, 5% metana, dušikovog oksida 2% i 1% freona. Ostali plinovi imaju pojedinačno manje od 1% ukupnog efekta staklenika. Premda je vodena para najznačajniji staklenički plin, ona je u analizama efekta staklenika često zanemarena budući da je prostorno i vremenski vrlo varijabilna, zbog čega je teško procijeniti njezin utjecaj.

    Zbog opisanog zračenja, ako se gleda Zemlja u cjelini, površina Zemlje ima «višak» topline, a atmosfera «manjak». Ta se razlika ujednačava konvekcijom te procesom evaporacije i kondenzacije. Naime, kada isparava, vodena para veže latentnu toplinu, dok se kondenzacijom u višim dijelovima atmosfere latentna toplina oslobađa.

    Vrlo važnu ulogu u efektu staklenika imaju oblaci. Njihovu ulogu treba razlikovati od uloge vodene pare. Oblaci se sastoje od kapljica vode i čestica leda. Oni sa svoje gornje površine reflektiraju kratkovalnu Sunčevu radijaciju, dok s druge strane s donje površine apsorbiraju Zemljinu infracrvenu radijaciju i emitiraju radijaciju prema površini Zemlje. Ta radijacija ponovo sudjeluje u zagrijavanju Zemlje. Tako oblaci pojačavaju efekt staklenika. Utjecaj naoblake na kretanje dnevne temperature dobro je poznat. Oblaci više energije reflektiraju u svemir nego što u sklopu protuzračenje atmosfere reflektiraju na površinu. Zato oblaci imaju ukupni ohlađujući efekt. Ipak, zbog konvekcije i advekcije, temperaturne razlike na Zemlji koje tako nastaju se smanjuju.

    Ovo je samo dio procesa koji se događaju u atmosferi. Postoji još niz procesa koji se uključuju u izmjenu topline u klimatskom sistemu. Efekt staklenika ima veliko značenje za život na Zemlji. Bez njega bi površina Zemlje bila 36 °C hladnija nego što je sada, što ukazuje na važnost atmosfere za izmjenu topline na Zemlji. Prema tome efekt staklenika je prirodan proces i od presudne je važnosti za život na Zemlji.

    Utjecaj čovjeka na efekt staklenika
    Od kada se čovjek pojavio na Zemlji, on je mijenjao okoliš u kojem je živio. Početkom 19. stoljeća, s industrijskom revolucijom, čovjek je počeo značajnije utjecati na Zemlju u cjelini, a time i na sastav atmosfere. Utjecaj čovjeka očituje se kroz povećanje stakleničkih plinova, promjeni udjela aerosola u atmosferi i promjene Zemljinog okoliša. Posljedice toga do izražaja dolaze tek u posljednjih nekoliko desetljeća. Ovdje će biti riječ o najviše o promjeni udjela stakleničkih plinova koje je uzrokovao čovjek.

    Najviše pozornosti pri proučavanje efekta staklenika pridaje se ugljikovom dioksidu . Koncentracija CO2 bila je 1800. godine 270-290 ppm. Koncentracija ugljikovog dioksida koja se mjeri na Havajima, na 4000 metara visokom vrhu planine Maune Loe porasla je s 316 ppm, koliko je iznosila 1958. godine, na 369 ppm 1998. godine. Ovako veliki porast koncentracije ugljikovog dioksida posljedica je prvenstveno spaljivanja fosilnih goriva i deforestacije. Smatra se da je u atmosferi ostalo otprilike 50% ugljikovog dioksida koji je emitiran ljudskom aktivnošću. Najveći dio su apsorbirali oceani. Ugljikov dioksid u atmosferi vezan je za kruženje ugljika u prirodi. Ne zna se točno kako će se tako naglo povećanje koncentracije ugljikovog dioksida utjecati na proces kruženja ugljika u prirodi i kolike prirodne oscilacije u tom sistemu mogu biti. Za količinu ugljikovog dioksida u atmosferi veliku ulogu ima proces fotosinteze. Čovjekov je utjecaj na živi svijet toliki da je nemoguće procijeniti kakve će posljedice na proces fotosinteze imati promjene u različitim ekosistemima. Važnu ulogu u tom procesu ima fitoplankton u relativno hladnim morima. Promjene u tom ekosistemu također mogu utjecati na navedene procese. Osim toga, zagrijavanje mora, kao posljedica globalnog zagrijavanja, može dovesti do otpuštanja velikih količina ugljikovog dioksida u atmosferu.

    Još jedan staklenički plin kojem se koncentracija u posljednjih 250 godina udvostručila je metan. U prirodi metan ima brojne izvore nastanka, nastaje razgradnjom organskih tvari bez prisustva kisika. Ljudskim djelovanjem metan nastaje uzgojem riže, uzgojem stoke (bakterije u želucu jedne krave dnevno proizvedu oko 100 l metana!), na odlagalištima otpada, iskorištavanjem i transportom zemnog plina i u termoelektranama. Ipak, u posljednjih desetak godine koncentracija metana pada, premda nije sigurno je li to posljedica ravnoteže između rasta proizvodnje riže i uništavanja prirodnih močvara ili posljedica povećanja hidroksilnih radikala u atmosferi.

    O freonima i ozonu obično se govori u kontekstu ozonskih rupa. Međutim, oba ta plina su i staklenički plinovi. Važno je spomenuti sa se ovdje govori o ozonu u troposferi. Naime freoni, posebno CFC11 i CFC12, staklenički su plinovi. Oni ne postoje u prirodi, već su nastali umjetnim putem. Međutim, kako razaraju ozon u troposferi koji je također staklenički plin, njihov efekt nije toliko izražen. Umjesto njih, kako bi se zaštitio ozonski omotač, danas se upotrebljavaju plinovi koji ne štete ozonu, najviše flourougljikovodici (HFC), ali oni su staklenički plinovi. Svi ti plinovi imaju dugi životni vijek, a kemijski su inertni, što znači da će se dugo zadržati u atmosferi.

    Dušikov oksid, čija koncentracija također raste, nastaje kao posljedica poljoprivredne i industrijske proizvodnje te prometa. Dušikov oksid ima 310 puta veće djelovanje na efekt staklenika od ugljičnog dioksida.

    Osim navedenih postoje i drugi plinovi koji se zbog ljudskog djelovanja emitiraju u atmosferu, a koji imaju izrazito veliki utjecaj na efekt staklenika. Jedan od njih je sumporni heksaflourid (SF6). Taj se plin, zbog svojih svojstava upotrebljava kao ispuna za gume i prozore i u sistemima za zračno kočenje. Osim toga, nije otrovan, ni zapaljiv. Otkriveno je da je to plin s najvećim potencijalom za pojačavanje efekta staklenika. Jedna tona sumpornog heksaflourida ima stakleničko djelovanje u sljedećih 100 godina kao 23000 tona ugljičnog dioksida. Osim toga, životni vijek toga plina je 3200 godina, što znači da će na efekt staklenika djelovati u idućim tisućljećima.

    Zbog povećanja koncentracije stakleničkih plinova dolazi do povećanja prosječne temperature na Zemlji. Međutim, koliko će to povećanje biti i kakav će to utjecaj na promjenu klime imati, ne zna se točno. Postoje brojni modeli koji nastoje prognozirati količinu stakleničkih plinova u budućnosti i porast temperature na Zemlji, ali su razlike velike. U načelu, prema podacima koji se koriste postoje pesimistične, srednje i optimistične procjene. Razlog takvom mnoštvu procjena nije samo činjenica što se ne mogu sa sigurnošću prognozirati buduće emisije stakleničkih plinova, već i činjenica da se zbog povratne sprege mnogi procesi ne mogu do kraja predvidjeti.

    Posebno je to teško utvrditi jer su ti procesi međusobno povezani. Tako povećanje aerosola u atmosferi, doprinosi hlađenju Zemlje. Ipak, koliki je utjecaj tog procesa u potpunosti nije poznato. Kopnjenje leda i smanjivanje snježnog pokrova dovodi do smanjenja albeda. Zbog toga dolazi do još jačeg zagrijavanja i daljnjeg smanjivanja površina pod ledom i snježnim pokrivačem. Riječ je o pozitivnoj povratnoj sprezi. Veliku nepoznanicu predstavlja ponašanje oblaka. Naime, na zna se kako će se oni ponašati zbog globalnog zatopljenja. Ako će se naoblaka povećati, zbog velikog albeda, imat će rashlađujući efekt. Također, valja uzeti u obzir i promjene ostalih elemenata klimatskog sistema, a ne samo atmosfere.

    Danas se smatra da će se do 2100. godine koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi povećati između 50 do 300%. Prema nekim procjenama temperatura na površini Zemlje povisiti će se između 1 do 5 °C. Za usporedbu, u dvadesetom stoljeću temperatura se povećala za 0,6 do 0,7 °C, ali to povećanje nije bilo ujednačeno. Značajan rast temperature opažen je od 1976. godine, i to u prosjeku 0,18 °C u desetljeću. Procjene se, s novim spoznajama, stalno mijenjaju te se i dalje raspravlja o povezanosti porasta stakleničkih plinova i porasta temperature. Premda neki znanstvenici dovode u pitanje tu vezu, velika je većina znanstvenika koji se bave promjenama klime potvrdila da zbog porasta udjela stakleničkih plinova u atmosferi dolazi do povećanja temperature na Zemlji. To potvrđuju i brojni dokazi; povlačenje ledenjaka, smanjenje površine leda na Arktiku i ledenog pokrova Grenlanda, naročito u toplom dijelu godine. Također, primijećeno je i kontinuirano povišenje razine mora, zbog zagrijavanja oceana i otapanja leda. Brojne se biljne i životinjske vrste sele u nova staništa zbog promjene temperature. Posebno u ugroženi koraljni grebeni, kao posljedica velike osjetljivosti koralja na promjene temperature mora.

    Kakve će posljedice imati povećanje temperature na površini Zemlje teško je predvidjeti. Postoje razni modeli i većina pokazuje da će se vremenske prilike promijeniti. Generalno gledano vremenske prilike će biti ekstremnije. Zime će biti toplije, ali su moguća kraća razdoblja vrlo hladnog vremena. Također, ljeti će biti moguće veliki valovi topline. Nesumnjivo se očekuje povećanje vrućih dana. Očekuje se i veća učestalost nepogoda i tropskih ciklona, kao i povećanje njihove razornosti.

    Većina modela predviđa zatopljenje u umjerenim geografskim širinama sjeverne polutke u hladnom dijelu godine, gdje bi trebalo doći do smanjenja leda na Arktiku i snježnog pokrivača na kontinentima sjeverne polutke. Posebna se pažnja posvećuje prostorima u kojima bi se u budućnost mogla javljati suša. Tako se očekuje povećanje sušnosti u Velikim ravnjacima u SAD-u, u prostoru subsaharske Afrike te u velikim dijelovima Indije i Kine. Smatra se da će veliki dio semiaridnih prostora postati aridni. S obzirom na broj stanovnika, posljedice mogu biti vrlo velike. Na južnoj polutki zatopljenje će se manje osjetiti.

    U drugoj polovici dvadesetog stoljeća postalo je jasno da je čovjek odgovoran za promjene klime. Premda i danas ima znanstvenika koji tvrde da su suvremene promjene klime isključivo prirodan proces, većina znanstvenika tvrdi da su one dijelom i posljedica djelovanja čovjeka. Koji je to točno udio teško je reći. Na sjednici Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime održane 2007. godine u Bonnu utvrđeno je kako je vjerojatnost da je čovjekov utjecaj odgovoran za neke oblike klimatskih promjena 90%. Kyotski protokol samo je jedan od pokušaja da se ograniči čovjekov utjecaj na klimatske procese.

    Provedba Kyotskog protokola u Svijetu
    Kada se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća vidjelo da aktivnost čovjeka uzrokuje promjene klime, počele su se osnivati brojne organizacije koje su se bavile problemom okoliša. Međunarodna klimatska politika počinje se sustavno voditi 1979. godine održavanjem Prve svjetske konferencije o klimi u Genevi, kada je usvojen Svjetski klimatski program (World Climatic Programme – WCP). Godine 1988. Generalna je skupština Ujedinjenih naroda proglasila klimatske promjene «zajedničkom brigom čovječanstva». UNEP (United Nations Environment Programme) i WMO (World Meteorological Organization) iste su godine osnovali Međuvladino tijelo za klimatske promjene (Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC). Znanstvenici zaposleni u ovom tijelu bave se istraživanjem klimatskih promjena i procjenjivanjem njihovih posljedica, a donose i preporuke za političke strategije koje se odnose na klimatske promjene. Na međunarodnoj konferenciji o klimatskim promjenama koja se održala 1988. godine u Torontu i koja je bila znanstvenog karaktera, upozoreno je na veliki porast stakleničkih plinova u atmosferi, te su države pozvane da smanje emisiju ugljikovog dioksida za 20 % do 2005. godine u odnosu na 1988. godinu. Ovaj zahtjev, premda opravdan, bio je neozbiljan, te nije naišao na potporu. Na Drugoj svjetskoj konferenciji o klimi u Genevi 1990. godine postojao je širok znanstveni konsenzus da su klimatske promjene uzrokovane emisijom stakleničkih plinova u atmosferu. Na toj se konferenciji upućuje na nužnost smanjenja stakleničkih plinova, pogotovo ugljikovog dioksida, metana, fluoriranih ugljikovodičnih spojeva i didušikovog oksida. Zahtjev IPCC-a o smanjenju emisije stakleničkih plinova ni tada nije naišao na podršku.

    Godine 1992. održana je Konferencija o zaštiti životne sredine i razvoju u Rio de Janeiru. U okviru te konferencije 160 država Ujedinjenih naroda donijelo je Okvirnu konvenciju o promjeni klime (United Nation Framework Convention on Climate Change –UNFCCC), koja je na snagu stupila 21. ožujka 1994. godine. Također je naveden cilj da se razina emisije stakleničkih plinova u atmosferu smanji, te do 2000. godine dovede na razinu emisije iz 1990. godine. Prva konferencije država potpisnica Konvencije o klimi održana je 1995. godine. Donesen je zaključak da se za dvije godine donesu propisi o smanjenju stakleničkih plinova od strane razvijenih zemalja. U tom su razdoblju vođeni intenzivni pregovori kako bi se usuglasio tekst sporazuma kojima se predviđa smanjenje emisije stakleničkih plinova.

    Na trećoj konferenciji država potpisnica Konvencije o klimi u Kyotu 1997. godine usvojen je Kyotski protokol. U jednom dodatnom protokolu uz Konvenciju o klimi propisani su razni dokumenti koji definiraju ciljeve za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Važno je naglasiti da je Kyotski protokol donesen nakon teških pregovora, pa i opstrukcije nekih moćnih država te je rezultat pokušaja vlada svijeta da se dogovore o smanjenju emisija stakleničkih plinova. Nakon što je protokol ratificiralo 55 država, zaključno s Rusijom, on je 16. veljače 2005. godine stupio na snagu.

    U Montrealu 2005. godine na Konferenciji zemalja potpisnica Kyotskog protokola počele su rasprave o emisijama stakleničkih plinova u drugom obvezujućem razdoblju, nakon razdoblja koje obuhvaća Kyotski protokol, od 2012. do 2020. godine. Državama čija će emisija u razdoblju 2008. do 2012. godine biti veća od dozvoljene, premašena kvota će se pomnožiti s 1,3 te oduzeti od dozvoljene kvote u drugom obvezujućem razdoblju.

    Ciljevi Kyotskog protokola
    Države potpisnice Kyotskog protokola obvezale su se da će do razdoblja od 2008. do 2012. godine smanjiti emisije stakleničkih na 5,2 % ispod razine emisije 1990. godine. Prema nekim znanstvenicima stvarno smanjenje, kada ne bi bilo provedbe Kyotskog protokola i s obzirom na trend porasta emisije stakleničkih plinova, u odnosu na 1990. godinu iznosi 29%. Kao staklenički plinovi, čije je smanjenje potrebno navedeni su ugljikov dioksid, metan, dušikov oksid, fluorougljikovodici (HFC), perfluorougljici, (PFC) i sumproni heksaflourid.

    Postoje tri grupe zemalja prema obvezama koje imaju prema Kyotskom protokolu; države Priloga I, države Priloga II i države koje nisu u Prilogu I. Države Priloga I  su industrijski razvijene države koje su članice OECD-a 1992. godine i zemlje u tranziciji koje uključuju Rusku Federaciju, baltičke države i nekoliko zemalja istočne i srednje Europe. Državama Priloga I pripada i Hrvatska. Države Priloga II su države OECD-a iz država Priloga I, ali bez država u tranziciji. Od država Priloga II očekuje se da osiguraju financijska sredstva kako bi omogućili zemljama u razvoju da provode projekte smanjenja emisije stakleničkih plinova te da se prilagode posljedicama klimatskih promjena. Osim toga te države trebaju «na sve moguće načine» promovirati tehnologije koje ne štete okolišu u zemljama u tranziciji i zemljama u razvoju. Države koje nisu u Prilogu I čine zemlje u razvoju. To su zemlje koje su s obzirom na njihov stupanj razvoja osjetljive na promjene klime i njihove posljedice, pogotovo one koje su se nalaze u niskim obalnim područjima te one koje su podložne sušama i dezertifikaciji.

    Svakoj su državi Priloga I određene su različite kvote smanjenja stakleničkih plinova, što ovisi o njezinom ekonomskom razvoju i razini emisije stakleničkih plinova (tab. 1.). Raspon smanjenja je stoga različit. Za EU-15, tj. petnaest članica Europske Unije 1995. godine, ukupno smanjenje iznosi 8%. Tih petnaest članica same među sobom trebaju rasporediti ciljano smanjenje emisije stakleničkih plinova, što je već dogovoreno za svaku članicu. Za Kinu, Indiju i za ostale zemlje u razvoju nisu predviđena nikakva ograničenja emisije stakleničkih plinova. Kako su Kina i Indija među vodećim zemljama po emisiji ugljikovog dioksida u Svijetu i imaju velike trenove rasta emisija, to je veliki argument protivnicima Kyotskog protokola. Kako se znalo da se sve države neće jednako razvijati, protokolom je predviđeno i trgovanje kvotama emisije stakleničkih plinova. Kvote mogu kupiti određene kompanije ili države. Trgovanje je određeno strogim pravilima.Kako će se ostvariti smanjenje emisije stakleničkih plinova upitno je, jer je u međuvremenu većina potpisnica povećala emisiju stakleničkih plinova.

    Međutim, stajališta pojedinih država su različita. Najveći protivnici Kyotskog protokola su SAD i Australija. Premda je 1998. godine tadašnji američki potpredsjednik Al Gore potpisao Kyotski protokol, potpis je bio simboličan jer ga američki Senat ne bi ratificirao. Senat je jednoglasno prihvatio Byrd-Hagelovu rezoluciju kojom neće prihvatiti ni jedan sporazum štetan za američko gospodarstvo. Administracija G. W. Busha taj je sporazum odbacila. Naime, brojni ekonomisti u SAD-u upozoravaju na posljedice primjene Kyotskog protokola. Oni tvrde da bi se njegovom primjenom rast američkog gospodarstva bitno smanjio, pa čak i zaustavio. Neki izvori tvrde da bi troškovi provedbe Protokola u SAD-u iznosili 225 do 400 milijardi US$, čime bi 1.1 do 4.9 milijuna ljudi ostalo bez posla. Također, tvrdi se da bi troškovi primjene Kyotskog protokola bili veći nego korist koja bi iz toga proizašla.

    Osim kod ekonomista, i u znanstvenoj zajednici postoje protivnici Protokola, koji najčešće tvrde da ne postoje jasni dokazi o utjecaju čovjeka na promjene klime. Njihov je najčešći argument da se ne može sa sigurnošću utvrditi je li čovjek odgovoran za porast temperature na Zemlji. I doista, o većini se pojedinačnih dokaza o promjeni klime može raspravljati, ali kada se svi ukupno uzmu u obzir, onda se sa sigurnošću može reći da ljudska aktivnost ima utjecaj na promjenu klime.

    Hrvatska i Kyotski protokol
    Hrvatska je od 1999. godine potpisnica Kyotskog protokola, a ratificirala ga je 2007. godine, nakon pregovora o razini emisije stakleničkih plinova u baznoj 1990. godini. Naime, razina smanjenja emisije stakleničkih plinova određivala se prema 1990. godini, koja je zbog činjenica da je Hrvatske tada bila dio Jugoslavije, bila vrlo nepovoljna za Hrvatsku. Da je Kyotski protokol ratificiran prema tim kriterijima Hrvatska bi do prekoračenja kvote emisije došla već 2005. godine. Zato je Hrvatska tražila povećanje kvote emisije stakleničkih plinova. Na 12. Konferenciji država stranaka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime te 2. Konferenciji država stranaka Kyotskog protokola Hrvatskoj su priznate posebne okolnosti u kojima je bila 1990. godine te je odobrena dodatna emisija ugljičnog dioksida u baznoj godini od 3,5 milijuna tona, što se dodalo dotadašnjoj kvoti od 31,7 milijuna tona.

    Predviđa se da bi provedba Protokola Hrvatsku godišnje koštala od 20 do 40 milijuna US$ ili 0,1-0,2% BDP-a. Mjere koje su potrebne za provođenje Protokola brojne su, a obuhvaćaju ekonomski sektor (naknade na emisije SO2 i NO2 te naknade za vozila na motorni pogon, naknade na emisije stakleničkih plinova iz energetskih postrojenja, financiranje projekata koji se odnose na obnovljive izvore energije, energetsku učinkovitost, održivu gradnju i čisti transport), energetski sektor (gradnja vjetroelektrana i elektrana na zemni plin, kao i revitalizacija starih hidroelektrana, provedba manjih projekata energetske učinkovitosti i primjene obnovljivih izvora energije u industriji, javnom sektoru i poljoprivredi), promet (kakvoća goriva, proizvodnja biodizela), graditeljstvo i sektor otpada.

    Emisije stakleničkih plinova u Hrvatskoj
    Navedeni sektori određeni su metodologijom praćenja emisije i ponora stakleničkih plinova Kyotskog protokola. Najveći doprinos emisiji stakleničkih plinova 2003. godine (sl. 2.) imala je energetika (75,8%), zatim poljoprivreda (10,8%), industrijski procesi (9,0%) i gospodarenje otpadom (4,3%). Uklanjanje stakleničkih plinova odnosi se na procese kojima se smanjuje udio stakleničkih plinova, npr. upijanje ugljikovog dioksida porastom drvne mase u šumama, a naziva se ponorima stakleničkih plinova. Za hod emisije stakleničkih plinova bitno je naglasiti smanjenje emisije nakon početne 1990. godine, zbog Domovinskog rata, ali i prestrukturiranja gospodarstva, posebno industrije, u uvjetima tranzicije.

    Provedba Kyotskog sporazuma mora imati svoje zakonske okvire. Prihvaćanjem Zakona o potvrđivanju Kyotskog protokola uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime morati će se uz već postojeće donijeti i novi zakoni, uredbe i pravilnici. Neki od dokumenata važnih za provedbu Kyotskog protokola su Strategija i akcijski plan za ublažavanje klimatskih promjena u Republici Hrvatskoj, Zakon o zaštiti okoliša, Nacionalna strategija zaštite okoliša i Nacionalni plan djelovanja na okoliš, Zakon o zaštiti zraka, Zakon o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i drugi. Važna je uloga brojnih institucija, kao što su Agencija za zaštitu okoliša, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i druge.

    Procjene emisije stakleničkih plinova u Hrvatskoj do 2020. godine
    Navedene mjere dovesti će do smanjenja emisije stakleničkih plinova. Koliko će ono biti ovisit će o razini provedbe mjera. Za potrebe predviđanja emisija stakleničkih plinova izrađena su tri scenarija «bez mjera», «s mjerama» i scenarij «s dodatnim mjerama», koje su detaljno razrađene u studiji Projekcije i ukupni efekti politike i mjera za potrebe Drugog nacionalnog izvješća Republike Hrvatske prema UNFCCC.

    Scenarij «bez mjera» bazira se na usporenom uključivanju novih tehnologija u gospodarstvo te nedovoljnoj aktivnosti države u potpori navedenim mjerama, izostanku potpore energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima energije, promjenama u industriji, poljoprivredi, šumarstvu i zaštiti okoliša općenito. Ipak, ovaj scenarij uključuje određena tehnološka poboljšanja neovisno o mjerama za smanjenje emisije stakleničkih plinova.

    Scenarij «s mjerama» sličan je scenariju «bez mjera» s time da on uključuje uvođenje obnovljivih izvora energije i povećanja energetske efikasnosti.

    Scenarij «s dodatnim mjerama» polazi od pretpostavke da će pitanje klimatskih promjena i koncept održivog razvitka osjetno djelovati na prestrukturiranje industrije i cijelog gospodarstva Hrvatske. Ovaj scenarij podrazumijeva potpuno provođenje svih mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova.

    Hrvatska će nakon odluke o povećanju emisije stakleničkih plinova u baznoj godini biti u stanju ostvariti smanjenje samo ako se uzme u obzir scenarij «s dodatnim mjerama», što znači da će se morati poduzeti sve predložene mjere kako bi se ostvarilo smanjenje emisije stakleničkih plinova. Primjenom mjera koje predlaže Strategija planirana emisija biti će ispod razine određene Kyotskim protokolom u cijelom razdoblju od 2008. do 2012. godine. Emisija po scenariju «s dodatnim mjerama» raste u razdoblju do 2010. godine 1,6 % godišnje, a nakon 2010. raste 0,2 % godišnje do 2020., što je bitno manje od sadašnjeg trenda porasta emisije od 3,5 %. Veće smanjenje nakon 2010. očekuje se, jer će većina mjera pokazati učinke tek nakon tri do pet godina, a pojedine će se mjere početi provoditi od 2010. godine.

    Zaključak
    Efekt staklenika važan je za život na Zemlji. Bez te pojave temperatura na Zemlji bila bi 36 °C niža nego što je sada. Međutim, čovjek je svojom aktivnošću, naročito za vrijeme industrijske revolucije utjecao promjenu udjela stakleničkih plinova. Zbog povećanog udjela stakleničkih plinova u drugoj polovici dvadesetog stoljeća zamijećeno je povećanje temperature na Zemlji. Ne zna se koliko će to povećanje biti u budućnosti, niti kakve će to točno imati posljedice na promjenu klime na Zemlji. Kako bi se spriječilo daljnje povećanje stakleničkih plinova u atmosferi, a time i povećanje temperature, usvojen je Kyotski protokol, koji države koje ga ratificiraju obvezuje na provođenje politike kontrole emisije stakleničkih plinova. Međutim, prvenstveno zbog gospodarskih razloga, SAD i Australija odbijaju ratificirati Protokol. Premda su se države potpisnice obvezale smanjiti ukupnu emisiju stakleničkih plinova, upitno je hoće li to postići. No, s obzirom na veliko povećanje ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova u atmosferi nužno je ustrajati u provedbi Kyotskog protokola.
    www.geografija.hr
    Pročitano 2669 puta

    O nama

    Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture. Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

    Kontakt info

    HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.
    Kralja Tomislava 82.
    31417 Piškorevci
    Hrvatska

    E-mail: info@hrastovic-inzenjering.hr
    Fax: 031-815-006
    Mobitel: 099-221-6503
    © HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive