Dario

    Dario

    Dizalice topline predstavljaju najekonomičnije rješenje za grijanje doma, a ujedno su i ekološki najprikladnije. Štetnost za okoliš u usporedbi s ostalim konvencionalnim vrstama grijanja je znatno manja, kao i količina potrebne energije. Krajnje je vrijeme da se odužimo prirodi primjenom učinkovitih sustava grijanja. Što za vas znači ekologija i kolika je vaša ekološka osviještenost? Čime je određeno ekološki odgovorno ponašanje pojedinca? Pokušavajući dati odgovor na takva pitanja, valjalo bi se osvrnuti oko sebe. Pokušajmo ekologiju predočiti kao znanost koja proučava odnos ponude i potražnje između prirode i čovjeka. Iako je čovjek sastavni dio prirode, on je onaj koji je svojim djelovanjem stupio u opoziciju prirodi, uzimajući od nje ono što mu je potrebno za poboljšanje kvalitete života. Taj dugotrajan i bolan proces rezultirao je brojnim posljedicama za koje čujemo gotovo svakodnevno, kao što su; globalno zatopljenje, oštećenje ozonskog omotača, topljenje ledenjaka, porast razine mora, sve jače i mnogobrojnije oluje i dr. Svatko od nas ima barem donekle izgrađene stavove o navedenim pojavama, te se uglavnom slažemo oko toga da su posljedice nasilnog ponašanja čovjeka prema prirodi sveprisutne, te da je racionalizacija u iskorištavanju prirodnih resursa neophodna.


    Način na koji većina kućanstava iskorištava energiju nije dobar sa ekološkog aspekta, jer podrazumijeva prekomjerno iscrpljivanje neobnovljivih izvora energije, kao što su fosilna goriva (nafta, plin i ugljen) ili primjerice drveće. Dakako, ta je potrošnja uvjetovana velikim brojem čimbenika, ekonomskim, društvenim, kulturalnim i drugim. Ali, zahvaljujući znanstvenom napretku, mogućnost izbora u svakom segmentu življenja se povećava. Sada nam je omogućena drugačija suradnja sa prirodom, suptilnija i sofisticiranija u odnosu na bespovratno sagorijevanje fosilnih goriva. Jedan od primarnih oblika takvog "novog načina suradnje sa prirodom" su dizalice toplie koje su zapravo pametni kolektori koji iz prirode uzimaju samo toplinsku energiju, primjerice iz zemlje, i prebacuju je u naše domove. Osim što konvencionalni energenti postaju oskudni, zbog čega im konstantno raste i cijena, trošenje istih uglavnom ima štetne posljedice za okoliš koje se ogledaju u ispuštanju štetnih plinova u atmosferu, pri čemu prvenstveno mislimo na dobro poznati CO2, te u trošenju neobnovljivih izvora energije. Imajući na umu trošenje energenata u svrhu grijanja stambenih prostora i sanitarne vode, usporedimo emisiju ugljičnog dioksida kod pojedinih metoda koje se najčešće koriste u tu svrhu.

    2 

    Na prikazanom grafikonu se može vidjeti značajna razlika u količini ispuštenog ugljičnog dioksida kod pojedinih načina grijanja, a najmanju emisiju bilježe dizalice topline. Na grafikonu su prikazane vrijednosti za dva tipa dizalica topline; COP3 i COP4 (COP – eng. Coefficient of Performance – koeficijent efikasnosti), u čijim nazivima sadržani broj označava efikasnost, a što je on veći to je dizalica topline efikasnija, te ujedno ispušta i manju količinu CO2 u atmosferu. Vrsta uređaja koji će se koristiti kod stambenih objekata ovisi o više čimbenika, no o tome će biti nešto više riječi u jednoj od idućih tema. Nadalje, radi bolje ilustracije, možemo reći da bi upotreba dizalica topline mogla smanjiti emisije ugljičnog dioksida za 50% u sektoru zgrada (stambenih i poslovnih), te za 5% u industrijskom sektoru. To znači da bi se globalne emisije ugljičnog dioksida mogle smanjiti za 8%. I tako opet ostaju dosadni brojevi koji dobivaju na značenju tek kada ih prevedemo u druge brojeve, a to znači da je navedena ušteda jednaka sadnji 50.000.000 (pedeset milijuna!) stabala, smanjenju broja automobila za 52.000.000 (pedeset i dva milijuna!!) ili smanjenju godišnje potrošnje goriva za 780.000.000.000 litara (koji god to broj bio). Važno je napomenuti i to da će se spomenuti postotak uštede (8%) u skoroj budućnosti povećavati, jer će se efikasnost dizalica topline povećavati uslijed brzog tehnološkog napretka. Također, tehnologija na kojoj se bazira funkcioniranje dizalica topline sve se više oslanja na obnovljive izvore energije. U vašem domu, dizalicu topline ćete svakako morati uključiti u utičnicu, jer električna energija daje 25% od ukupne potrošene energije, dok ostatak dolazi iz okoliša, ovisno o vrsti jedinice (iz zemlje, vode ili zraka). Pri tome je važno napomenuti da dizalica topline na utrošeni kilovat električne energije proizvodi i do četiri puta više toplinske energije nego ostale metode grijanja. Dakle ušteda na električnoj energiji je također gotovo neusporediva. Zaista, ne radi se samo o novom obliku iskorištavanja i proizvodnje energije, radi se o velikom broju ekološki prihvatljivih i ekonomski isplativih čimbenika, o novoj i nužnoj paradigmi u načinu življenja, koju ćemo svi prihvatiti u jednom trenutku, kako se to već radi širom svijeta. Ovakav način investiranja predstavlja otvorenost prema budućnosti, prema pametnoj osviještenosti o svijetu u kojem živimo; a to znači ekološki angažirano ponašanje koje je toliko potrebno prirodi od koje nemilosrdno uzimamo već stoljećima.
    www.toplinskepumpe.com

    Preko 90 posto svjetske trgovine danas odvija morskim putem jasno je da će brodogradnja i održavanje brodova i dalje biti jedna od ključnih industrijskih grana svijeta. Koje će države i čija brodogradilišta u tom unosnom poslu najviše profitirati ovisiti će naravno o konkurentnosti cijene, kvalitete i tehnoloških inovacija. Prema informacijama Europske komisije, danas je u Europi oko 150 velikih brodogradilišta, a njih oko 40 aktivnih je na globalnom tržištu i proizvodi velike komercijalne brodove. Većina velikih europskih brodogradilišta u posljednjih nekoliko desetljeća pokleknulo je pred agresivnom konkurencijom niza azijskih zemalja koje su jeftinom radnom snagom, niskom cijenom čelika i ostalih ključnih materijala korištenih u brodogradnji te dobrom organizacijom poslovanja uspjele gotovo u potpunosti preuzeti dominaciju u području svjetske brodogradnje. Tako je prema podacima World Shipping Statistics, 2010. godine od ukupno 2,526 narudžbi za nove trgovačke brodove samo stotinjak bilo u europskim brodogradilištima dok su Kina, Koreja i Japan uspjeli zajedno dobiti čak 1787 novih narudžbi. Još depresivnija je slika usporedimo li ukupnu tonažu novo naručenih brodova u svijetu jer tada na europska brodogradilišta otpada tek 2 posto, dok na te tri azijske države čak 92,2 posto, a od toga 43 posto u kineskim, 36 posto u korejskim i 13,6 posto u japanskim brodogradilištima. Kina je samo u posljednjih sedam godina od 14 posto udjela u ukupnim svjetskim narudžbama dostigla 2010. godine čak 43 posto ukupne tonaže svih izgrađenih teretnih brodova. Logično je postaviti pitanje što Hrvatska može u tom kontekstu i je li realno očekivati da će sektor brodogradnje doživjeti bolje dane. Hrvatska je u knjizi narudžbi trgovačkih brodova 2004. godine imala čak 51 brod, a udio u svjetskoj tonaži te godine iznosio je oko 2 posto, otprilike koliko danas ima udio cijela Europa zajedno. Iste 2004. godine nizozemska brodogradilišta vodila su u Europi sa ukupno 96 novih narudžbi, španjolska 83, njemačka brodogradilišta su uspjela dobiti 74 narudžbe za nove brodove, poljska 64, talijanska 27, norveška 13, a ostale zemlje znatno manje ili čak niti jednu novu narudžbu (Švedska, Belgija, Portugal, Grčka). Šest godina kasnije, broj narudžbi, kako zbog presnažne konkurencije azijskih brodogradilišta, kako zbog i dalje prisutne gospodarske krize, broj narudžbi u Europi smanjio se gotovo četiri puta, a tek su španjolska i njemačka brodogradilišta uspjela dobiti po dvadesetak novih narudžbi, poljska i norveška po 13, a ostali tek po nekoliko. Rapidno smanjenje broja narudžbi velikih trgovačkih brodova slijede praktički sva europska brodogradilišta i budući trendovi ne ulijevaju nimalo optimizma. Kako bi spriječila neželjene trendove, Europska komisija pokrenula je 2003. godine LeaderSHIP 2015 inicijativu za strateški razvoj europske brodogradnje na osnovnoj pretpostavci jačanja konkurentnosti kroz kvalitetu brodova i primjenu tehnoloških inovacija. U svom prvom Izvješću o napretku 2007. godine EK konstatira kako je čak 2/3 europskih brodogradilišta nestalo pod pritiskom azijske konkurencije, a broj zaposlenih u brodogradnji smanjio se sa 460 na 100 tisuća. Zaključak studije, u klasičnoj birokratskoj maniri, ipak navodi kako je strategija dala rezultate u svim segmentima. Europska komisija je i 2009. godine objavila posebnu Studiju o kompetitivnosti europske brodograđevne industrije u kojoj se kroz SWOT analizu naglašava kao prednost europskih brodogradilišta pred globalnom konkurencijom upravo razina inovativnosti i efikasnosti, dok se kao slabost identificiraju visoki troškovi izrade brodova (plaće i cijena čelika), problem financiranja izgradnje broda te nedovoljno stručnih radnika. Mogućnosti se pak vide u ekološkoj orijentaciji i podizanju standarda u brodogradnji, dok se kao glavne prijetnje sektoru navode rastuća konkurencija azijskih zemalja i njihova nekorektna konkurentnost zbog državnih poticaja koje EU svojim brodogradilištima brani. Svi dosadašnji pokušaji da se EU u tom segmentu zaštiti preko WTO-a i OECD-a nisu urodili nikakvim rezultatom. Na pritisak niza EU članica, državne potpore omogućene su u dijelu koji se odnosi na poticanje inovacija te na podizanje ekoloških standarda i obnovljivih izvora energije.

    Pomorski promet u svijetu bilježi stalni rast
    Pridodamo li teretnim brodovima i putničke, ukupno u svijetu danas plovi nešto preko 50,000 velikih brodova. Putnički brodovi čine oko 13 posto ukupne svjetske flote, a od preostalih 87 posto, trećinu čine univerzalni brodovi za prijevoz različitih tereta, 27 posto je tankera, oko 17 posto specijaliziranih za prijevoz krutih tereta te oko 10 posto brodova za prijevoz kontejnera. Ukupna količina prevezenog tereta u posljednjih 40 godina u svijetu u rapidnom je porastu, tako je od 1965. do 2010. godine ukupna tonaža prevezena trgovačkim brodovima porasla čak 6 puta. Prijevoz nafte i naftnih derivata slijedio je sustavni umjereni rast, no značajno brže rastao je prijevoz željezne rude, a gotovo eksponencijalno prijevoz različitih tereta u sve povezanijem jedinstvenog globalnom tržištu. Po broju registriranih trgovačkih brodova danas vode Panama, SAD, Japan, Indonezija i Kina, no rangiramo li države po ukupnoj tonaži i nosivosti brodova, na ljestvici uz Panamu vode Liberija, Maršalski otoci, Bahami i Hong Kong. Broj novih trgovačkih brodova ipak se svake godine, ovisno o stanju svjetskog gospodarstva, poveća za oko 2,500 – 3,000. Oko polovice od toga broja godišnje završi svoj životni vijek na reciklaži, a oko 150 ih potone ili doživi havariju koja onesposobi njihovu daljnju plovidbu. To naravno sugerira da će potražnja za novim brodovima dugoročno biti vrlo atraktivna za sva konkurentna svjetska brodogradilišta.

    Mogu li inovacije i ekološki brodovi spasiti europsku brodogradnju?
    U klasičnoj konkurenciji i ne osobito inventivnoj brodogradnji Europa teško može promijeniti postojeće trendove, što potkrepljuju i primjeri niza ostalih industrija koje vrlo rapidno odlaze u azijske zemlje. Europa, međutim, može pokušati pronaći prostor vlastite kompetitivnosti u području primjene različitih tehnoloških inovacija u brodogradnji. U prvom redu to se odnosi na smanjenje energetske potrošnje brodova te podizanje njihovih ekoloških standarda. Masovna serijska proizvodnja tankera i ostalih velikih trgovačkih brodova osobito u kineskim i korejskim brodogradilištima za sada premalo vodi računa o primjeni novih inovativnih rješenja kojima bi se pomorska trgovina više okrenula ka mjerama energetske uštede ili korištenju obnovljivih izvora energije. Zato upravo Europa može prva prepoznati značaj novog paketa mjera i regulativa koje je upravo pripremila Međunarodna pomorska organizacija (IMO), a koje bi sve zemlje članice do 2013.godine trebale usvojiti u nacionalno zakonodavstvo. Te mjere i novi ekološki standardi precizno definiraju indeks energetske efikasnosti za sve nove brodove. Smanjenje energetske potrošnje brodskih motora moguće je primjenom čitavog niza novih tehnoloških rješenja. Od korištenja kvalitetnijih materijala i nanotehnološkog poboljšanja njegovih svojstava, preko primjene složenih senzora i kontrolnih sustava za sve segmente rada motora, optimalizacije termalnih reakcija i sagorijevanja, ali i efikasnije kontrole navigacijskog sustava, optimalnog rasporeda tereta, pa sve do smanjivanja emisije štetnih plinova i orijentacije na hibridni pristup korištenja dodatnih izvora obnovljive energije. Skandinavska brodarska tvrtka Wallenius Wilhelmson je 2005. godine na Svjetskom trgovačkom sajmu u Japanu predstavila model velikog trgovačkog broda u obliku pentamarana s tri velika solarna jedra i cargo-površinom veličine 14 nogometnih igrališta. Brod pod nazivom E/S Orcelle bi osim solarne energije, koristio energiju vjetra i valova, dok bi polovicu pogonske energije dobivao preko gorivih članaka (fuel cells). Taj model, koji su samo prije pet godina neki tumačili naučnom fantastikom, posljednjih godina postaje sve realniji, a tvrtka svake godine nagrađuje najbolje inovacije i tehnološka rješenja koja bi se mogla aplicirati u novi tzv. eko-brod. No, ono što je značajnije od tog modela jest da je on pokrenuo govoto novu paradigmu u brodogradnji i snažan zaokret vodećih brodskih tvrtki prema potpuno novoj generaciji eko-brodova. Japanska brodarska tvrtka Oshima Shipbuilding Co. & DNV pri završetku je koncipiranja novog teretnog broda za krute terete Eco-Ship 2020 koji bi u potpunosti bio na LNG pogon, smanjivši emisiju CO2 za polovicu uz smanjivanje balastnih voda za jednu petinu. Japanska brodarska mega-tvrtka Nippon Yusen KK (NYK) najavila je dugoročnu izgradnju Super-Eco2030 teretnog broda duljine 353 m koji bi u potpunosti imao pogon na gorive članke te prirodni plin ili vodik čime bi se generiralo čak 40 MW energije, a koji bi smanjio emisiju CO2 za 70 posto. Finska tvrtka NAPA kao vodeća svjetska kompanija za brodarski, navigacijski i lučki software upravo je ovih dana potpisala ugovor sa vodećom korejskom brodarskom kompanijom STX Offshore and Shipbuilding Co.Ltd. o dizajniranju i konstrukciji nove generacije eko-brodova koji bi uz maksimalno reduciranje energetske potrošnje imali i najviše ekološke, ali i sigurnosne standarde. Istovremeno nordijski instituti rade na usavršavanju posebnih senzornih sustava koji bi automatski balansirali brod kako bi optimalno prolazeći kroz valove trošio što manje energije. Posljednjih godina svjetska brodogradnja pokrenula je cijeli niz inicijativa usmjerenih radikalnom smanjivanju potrošnje energije, hibridnim modelima s kombiniranjem LNG pogona, gorivih članaka i obnovljivih izvora energije, korištenje nanotehnološki tretiranih materijala kojima se poboljšavaju njihova svojstva te efikasnost brodskih motora. Sve dominantnija Green Shipping Initiative poziva na značajnu financijsku pomoć sektoru brodogradnje ukoliko poštuje visoke ekološke standarde nove generacije brodova, dok Green Marine Environmental Programme nameće potpuno nove ekološke standarde lukama, marinama, terminalima i svim servisnim uslugama vezanim uz brodski promet putnika ili robe. Naravno da svi ti projekti otvaraju velike poslovne šanse svima kojima su inovacije i tehnološka kreativnost u temelju poslovnih planova. Promet brodovima uistinu znatno manje zagađuje od zračnog prometa i statistike ekoloških parametara u pravilu govore u prilog pomorske trgovine. No, jednako tako činjenica je da bi svako daljnje smanjivanje energetske potrošnje vlasnici brodova prepoznali i kao dodatni prostor zarade jer potrošnja pogonske energije i dalje čini gotovo polovicu operativnih troškova brodskog prijevoza. Ekološki profil i imidž u javnosti time bi se dodatno ojačao. U razgovoru sa vodstvom finske tvrtke Viking Line za koju je splitski Brodosplit 1980-ih godina izgradio tri velika putnička broda, doznao sam kako se vrlo ozbiljno razmišlja da se u konceptu razvoja novih brodova stvarno kombinira klasični pogon sa obnovljivim izvorima energije. Brodari su danas spremni poticati istraživanja i razvoj u području povećanja efikasnosti brodskih motora uz istovremeno smanjivanje njihove energetske potrošnje. Znanstvenim timovima koji prvi naprave značajne iskorake u tom smjeru to će donijeti veliki akademski prestiž, a brodogradilištima koja se osposobe za primjenu tih tehnoloških inovacija sigurno i veliki profit.

    Eko-brodovi: Inovacije i obnovljiva energija – model razvoja hrvatske brodogradnje?
    Sve to naravno sugerira da se isplati investirati u istraživanje i razvoj barem u nekom segmentu tog područja i bolje povezati znanstvene krugove sa brodogradnjom jer bi svako novo tehnološko rješenje odnosno inovacija vrlo lako pronašla svoju industrijsku primjenu. Europska unija brani općenite državne poticaje u brodogradnji, no s druge strane snažno potiče investiranja u primjenu novih tehnoloških inovacija usmjerenih štednji energije i korištenju obnovljivih izvora, kao i u područje tehnoloških rješenja za bolju zaštitu okoliša. Mudrim pristupom naša brodogradnja sigurno može značajnije profitirati od ta dva segmenta, a naši znanstveno-istraživački timovi u te svrhe mogu dobiti i značajna poticajna sredstva iz EU fondova. Nije teško zamisliti kako bi osim smanjivanja energetske potrošnje i emisije CO2, svako novo tehnološko rješenje pridonijelo i jačanju javnog imidža zemlje koja uistinu vodi računa o ekološkoj zaštiti svog mora. Značaj koji ekološko očuvanje Jadrana ima za Hrvatsku i činjenica naše snažne jadranske orijentacije samo dodatno potiče da se u tom području snažnije angažiraju znanstveni i tehnološki potencijali zemlje koji sigurno postoje. To je ujedno i moguća specifičnost u projektiranju i izgradnji novih generacija putničkih i teretnih brodova koju Hrvatska sigurno može jače okrenuti u svoju korist i ponovo povećati svoj udio u svjetskoj brodogradnji. U raspravama kako pomoći hrvatskoj brodogradnji korisno je procijeniti koliko se poticanjem inovacija i novih tehnoloških rješenja može povratiti ili postići konkurentnost i kompetitivnost tog sektora ili barem jednog njegovog segmenta u svjetskim razmjerima. Uvijek postoji prostor u kojem neko specifično znanje pronalazi svoju dodatnu vrijednost koja će se lako prepoznati. No bez strateške orijentacije ka jačanju kompetitivnosti svakog proizvoda, pa tako i novih brodova i svih tehnoloških rješenja koja prate izradu eko-brodova nove generacije, teško je opstati uz globalnu konkurenciju. Svaki uspješan tehnološki korak ka smanjivanju energetske potrošnje brodskih motora povećava šansu uspjeha hrvatskih brodogradilišta. Uz sve svoje prednosti i raspon primjene, energija sunca i vjetra i u području brodogradnje također je sigurno dobar putokaz. Teško je danas zadržati svoje mjesto pod Suncem ako se ne razumije da nam upravo ono daje najbolju šansu za uspješan strateški razvoj zemlje.
    www.croenergo.eu

    1
    5
    4

    Rijeka, 01. ožujka 2012. - Inovativni idejni projekti "sunčano-vjetroelektrana" i "brod budućnosti", koji bi se mogli izrađivati u hrvatskim brodogradilištima i tvornicama metalne i elektro opreme, predstavljeni su sinoć u riječkoj županijskoj gospodarskoj komori.  Idejne projekte je izradila skupina riječkih stručnjaka, a financirala ih je Svjetska banka. Članovi tima Miodrag Radić i Ivan Vrsalović pojasnili su da bi kombinirana sunčano-vjetroelektrana bila napravljena na jednom nosivom stupu, što je, kažu, jedinstveno rješenje u svijetu. Prilagođena je postavljanju na brodove, odnosno na brod budućnosti, na kojemu bi se za pogon osim energije sunca i vjetra koristila i energija strujanja valova, a znatno se smanjilo onečišćenje od fosilnih goriva. Novinarima je predstavljena vjetrolektrana u sapnici, što je, naveli su, inovacija, a na istom nosivom stupu dodan je i kolektor s fotonaponskim ćelijama. Prema riječima autora, takva rješenja uz minimalna ulaganja daju najjeftiniju električnu energiju, a mogu se koristiti u priobalju i na kopnu. Ako se niz fiksnih vjetroelektrana u sapnici vodoravno položi dobija se tzv. brana vjetroelektrana, s kojima se može učinkovito iskorištavati primjerice senjska bura. Brod budućnosti, na koji bi bile ugrađene sunčano-vjetroelektrane, bio bi kapaciteta 15.000 kontejnera, dugačak oko 400 metara, širine oko 140 metara, što mu za sada ne bi omogućilo uplovljavanje u standardne luke, a plovio bi sporije, do brzine od najviše 15 čvorova. Brodovi za prijevoz rasutih tereta također bi bili velikih dimenzija, ali bi, kao i kontejnerski, bili na posve ekološki pogon. Ulagača u projekte još nema, iako, kazali su Vrsalović i Radić, zanimanja ima. Ocijenili su da su velike domaće tvrtke koje bi npr. imale interesa za elektrane, poslovno vezane za strane banke, koje pak "forsiraju svoje proizvođače". Dodali su da pravih domaćih ulagača za sada nema, a da autori projekta žele da se projekt ostvari u Hrvatskoj i da se ugradi bar dio domaće opreme. Naglasili su da u Danskoj, koja je veličinom slična Hrvatskoj, ima 25 tvornica vjetroturbina, da vjetroturbine čine oko 70 posto danskog industrijskog izvoza, te da bi i Hrvatska mogla imati svoju, čistu, domaću i obnovljivu energiju. [Hina]
    www.croenergo.eu

     

    Energetski brodovi
    Sektori morskog i zrakoplovnog sektora su možda dva područja sa najmanje očitim potencijalom za korištenje obnovljivih izvora energije. Unatoč tome istraživači pokušavaju učiniti ove industrije održivima. Jedna od takvih tehnologija su Flettner rotori kojima bi se brodovi mogli iskoristiti za proizvodnju energije. U globalnoj tranziciji se puno radi na korištenju električne energije iz obnovljivih izvora energije, ali se malo radi u toplinskom sektoru i sektoru prijevoza. Brodovi su posebno problematični u prijevozu pošto električni motori teško mogu omogućiti prijevoz na duge staze. Rotor brodovi mogu učiniti taj sektor efikasnijim. Oni bi proizvodili energiju iz vjetra, a sva oprema bi se nalazila na brodu. Sama ideja za ove brodove nije nova te su prvi bili testirani još 1920-ih godina. Do sada je glavna ideja iskoristiti rotore za proizvodnju dodatnog pogona iz vjetra, te time smanjiti potrošnju goriva. Njemački istraživači sada dodatno razvijaju koncept stvaranjem sintetičkog plina (električna energija u plin). Rotirajuće turbine bi se gibale zbog kinetičke energije broda te bi time proizvodile električnu energiju, koja bi se onda koristila za proizvodnju sintetičkog plina pomoću elektrolize. Plin se onda može koristiti kao gorivo, te proizvoditi električnu energiju ukoliko je potrebna. Ova tehnologija se osim za smanjenje potrošnje goriva broda može koristiti za proizvodnju sintetičkog plina iz priobalne energije vjetra. A pošto se brodovi gibaju za razliku od priobalnih vjetroagregata mogu pratiti vjetar. Rezultat toga može biti konzistetnije korištenje energije mora i vjetra čime bi se smanjila potreba za nadogradnjom mreže i dodatnim spremanjem energije. Dodatno gledano, energija vjetra bi se mogla koristiti na puno širem području, te bi ovi brodovi mogli iskorištavati prosječne brzine vjetra od čak 15 m/s. Običan priobalni vjetroagregat je optimiran za brzine vjetra do 12 m/s, dok bi ovakav energetski brod mogao biti optimiran za više brzine vjetra čime bi povećao iskoristivost energije vjetra. Problem je što se energija vjetra na takvim brodovima može proizvoditi skoro non-stop, te se mora negdje pohraniti kada se ne koristi. Energija spremljena kao plin ili tekućina se može vratiti nazad na obalu kada se napune rezervoari, te se onda može iskoristiti kao izvor električne energije. Ovaj pristup rješava osnovni problem P2G-a (električna energija u plin). Trenutačno se o tehnologiji raspravljaja na način da se sprema „višak“ zelene električne energije, ali u stvari ovakvi sustavi imaju ekonomskog smisla samo ako se koriste konstantno. Kombinirano spremanje vjetra i hidro energije omogućuju vrlo učinkovit rada, te se s njom osim sintetičkog plina mogu proizvoditi dizel, kerozin i drugi materijali za kemijsku industriju. Ovakav plin i goriva se lagano mogu izvoziti za trenutačnu infrastrukutru kako bi se trošili u automobilima i elektranama. Osim na obali takvi brodovi bi se mogli opsrkrbljivati i na morskim platformama gdje se već vadi prirodni plin, čime se štedi na putu nazad na obalu te se dodatno povećava kapacitet brodova. To je posebno zanimljivo na plinskim poljima koja nisu u mogućnosti proizvoditi vršnu količinu plina. Druge opcije su isporuka goriva na udaljene otoke i davanje goriva drugim brodovima na moru. Energetski brod duljine 100 metara sa 5 MW snagom elektrolize bi mogao raditi sa 80% kapaciteta tokom tri mjeseca odjednom. Flota od 2.000 takvih brodova bi mogla pokriti 5% Njemačkih potreba za gorivom (koliko danas isporučuju obnovljivi izvori energije). U ovom trenutku za isporuku takve količine biogoriva treba imati oko 2,4 milijuna hektara žitarica. Ovaj sintetički plin iz priobalnog vjetra omogućuje korištenje obnovljivog plina bez da se koristi obradiva zemlja koja se treba koristiti za proizvodnju hrane. Njihov utjecaj na okoliš je praktički nepostojeći pošto ne utječu na floru i faunu te, čak smanjuje emisiju ugljičnog-dioksida.
    Izvor: www.renewablesinternational.net

    Kopnene vjetroelektrane bi se mogla izjednačiti sa fosilnim gorivima u cijeni proizvodnje električne energije do 2016., prema analizi Bloomberga. Cilj će se postići jer se predviđa pad cijene električne energije iz energije vjetra za 12% u idućih pet godina i to ponajviše zbog jeftinije opreme i veće efikasnosti iste. Najefikasnije vjetroelektrane već sada proizvode električnu energiju po cijeni sličnoj ugljenu, plinu i nuklearnoj energiji, a do 2016. bi i prosječne vjetroelektrane to trebale postići. Bloombergov tim za vjetar je procijenio da proizvodnja kopnenih vjetroelektrana pokazuje 7% pad cijena za svako udvostručavanje instalirane snage. Prosječna cijena vejtroagregata je od 1984. do 2011. pala je za više od duplo, tj sa 2 milijuna eura po MW na 0,88 milijuna eura po MW. U tih 17 godina je količina postavljenih vjetroagregata skočila je sa 0,3 GW na 240 GW. U isto vrijeme je s padom cijene rasla i snaga vjetroagregata, postali su veći, s boljom efikasnošću, boljom aerodinamikom itd. Troškovi pogona i održavanja su isto pali sa 50 €/MWh na samo 11€/MWh. Zbog svih tih razloga svaki instalirani MW vjetra danas daje 2,9 GWh godišnje, a tokom 1980ih je davao samo 1,8 GWh. Nivelirana cijena energije iz kopnenih vjetroelektrana je pala za 14% za svako udvostručavanje instalirane snage od 1984. do danas. To financijski znači da je cijena pala sa 200 €/MWh na 52 €/MWh. To je samo 6 €/MWh više nego što je prosječna cijena energije iz plinske elektrane danas, a kad bi se u obzir uzela i cijena ispuštenog ugljičnog-dioksida, ta bi cijena bila ista ili čak manja. Zbog povećane konkurencije u industriji vjetra Bloomberg očekuje daljnji pad cijena tokom idućih nekoliko godina, a faktor korisnosti bi pak trebao rasti, što će u konačnici rezultirati u padu cijene energije iz vjetra do cijena fosilnih goriva. Kad se uzmu dosadašnji podatci i način razvijanja tržišta to bi se trebalo dogoditi 2016. godine, pri čemu bi cijena vjetroagregata bila 0,8 milijuna eura po MW. Ako bi cijena plina skočila onda bi se trenutak izjednačenja cijena mogao i približiti.
    www.vjetroelektrane.com


    Energija vjetra više vraća domaćoj ekonomiji jer stvara više dodane vrijednosti lokalno, te otvara više poslova naspram proizvodnje iz CCGT (plinskih elektrana s kombiniranim ciklusom), rezultati su nove studije Ernst & Younga. Izvještaj Ernst & Younga pod nazivom „Analysis of the value creation potential of wind energy policies" je otkrio da kombinacijom početnih troškova i prednosti od povratka troškova energija vjetra ima niže „netto troškove" od CCGT tehnologije za većinu Europskih država koje su proučene, te na razini cijele EU. Studija je napravljena za Accionu i EDP, a rezultati koji dolaze u „zlatno doba plina" imaju stoga veću važnost pogotovo kad se uzme u obzir i fiskalna strogost političara naspram ekonomoskog rasta. Studija je napomenula da političari većinu odluka rade na usporedbi niveliziranih troškova energije (LCOE) pojedinih tehnologija, ali rijetko uključuje detaljnu analizu dodatnih ekonomskih troškova i prednosti. Energija vjetra stvara više poslova i lokalne vrijednosti. Studija pokazuje da donosioci odluka ne pridaju dovoljno pažnje potencijalu stvorene vrijednosti koji otvara svaki euro uložen u energiju vjetra. Kod CCGT-a većina troškova je povezana sa cijenama goriva, a većina plina se u Europi uvozi što ne otvara mnogo mogućnosti lokalnoj ekonomiji. Studija je pokazala da u Europskim državama koje su pokrivene analizom vjetroelektrane više sudjeluju u BDP-u nego CCGT. Rezultati naravno nisu isti za svaku državu, te ovise o količini uvezenog prirodnog plina kojeg troše CCGT elektrane. Vjetroelektrane pak imaju veći LCOE od CCGT-a, te je on oko 81 €/MWh naspram 74 €/MWh za CCGT, i to ponajviše zbog većih kapitalnih troškova. S druge strane kapitalni i operativni troškovi za vjetroelektrane prilično pomažu stvaranju dodane vrijednosti u lokalnoj ekonomiji. Kada se uključe svi vanjski troškovi i prednosti kroz sve EU države „netto" troškovi vjetra su niži od ekvivalentnih za CCGT, i to skoro dvostruko niži. Njemačka od svih EU država ima najbolje rezultate u stvaranju BDP-a kroz upotrebu vjetroelektrana. U Njemačkoj je i najveća razlika u „netto troškovima", te je tamo CCGT tehnologija čak 2,5 puta skuplja nego vjetroelektrane. U Francuskoj i Španjolskoj pak vjetroelektrane stvaraju dvostruko više (pa i više od toga) poslova (prema omjeru čovjek-sati rada) nego CCGT tehnologija po svakom uloženom milijunu eura. U Španjolskoj je omjer 15:6 u korist vjetroelektrana, a u Francuskoj 12:5. Na razini cijele Europske Unije svaki uloženi milijun eura stvara 21 čovjek-godina radnih mjesta u sektoru vjetroelektrana, naspram 13 u CCGT tehnologiji. Ova razlika u stvaranju radnih mjesta se može objasniti činjenicom da se veliki dio troška proizvodnje električne energije sa CCGT-om izvozi kroz troškove goriva, te time ne pomaže domaćoj ekonomiji. Pri pregledu Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Njemačke, Poljske i Portugala izvještaj je pokazao da vjetroelektrane stvaraju više prihoda iz poreza nego CCGT. Svaki euro potrošen na električnu energiju iz vjetroelektrana stvara od 0,27 do 0,52 eura poreza, ovisno o lokalnoj poreznoj politici. Za CCGT tehnologiju to iznosi od 0,09 do 0,26 eura. Rafael Munilla, viši menadžer za tržište i regulaciju u EDP-u je izjavio da studija pokazuje kako, osim ovih rezultata izvještaja treba uzeti u obzir i činjenicu da energija vjetra utječe pozitivno na veleprodajnu cijenu električne energije, odnosno da je smanjuje. Munilla je dodao da smatra da rezultati ove studije ne smiju biti odbačeni od strane kreatora politike u Europi. Oni bi trebali u obzir uzeti širu perspektivu, te kao u studiji uzeti u obzir sve bitne troškove i prednosti tehnologije, osim samih investicijskih troškova i troškova pogona. CEO Europskog udruženja za energiju vjetra (EWEA) Christian Kjaer je pak izjavio da studija Ernst & Younga dokazuje da energija vjetra stvara više poslova i ekonomske vrijednosti od najefikasnijih plinskih elektrana. Poruka je jasna, ako želite stvoriti poslove i bogatstvo u Europi, uložite u vjetar, izjavio je Kjaer.
    www.ewea.org


    Energija vjetra više vraća domaćoj ekonomiji jer stvara više dodane vrijednosti lokalno, te otvara više poslova naspram proizvodnje iz CCGT (plinskih elektrana s kombiniranim ciklusom), rezultati su nove studije Ernst & Younga. Izvještaj Ernst & Younga pod nazivom „Analysis of the value creation potential of wind energy policies" je otkrio da kombinacijom početnih troškova i prednosti od povratka troškova energija vjetra ima niže „netto troškove" od CCGT tehnologije za većinu Europskih država koje su proučene, te na razini cijele EU. Studija je napravljena za Accionu i EDP, a rezultati koji dolaze u „zlatno doba plina" imaju stoga veću važnost pogotovo kad se uzme u obzir i fiskalna strogost političara naspram ekonomoskog rasta. Studija je napomenula da političari većinu odluka rade na usporedbi niveliziranih troškova energije (LCOE) pojedinih tehnologija, ali rijetko uključuje detaljnu analizu dodatnih ekonomskih troškova i prednosti. Energija vjetra stvara više poslova i lokalne vrijednosti. Studija pokazuje da donosioci odluka ne pridaju dovoljno pažnje potencijalu stvorene vrijednosti koji otvara svaki euro uložen u energiju vjetra. Kod CCGT-a većina troškova je povezana sa cijenama goriva, a većina plina se u Europi uvozi što ne otvara mnogo mogućnosti lokalnoj ekonomiji. Studija je pokazala da u Europskim državama koje su pokrivene analizom vjetroelektrane više sudjeluju u BDP-u nego CCGT. Rezultati naravno nisu isti za svaku državu, te ovise o količini uvezenog prirodnog plina kojeg troše CCGT elektrane. Vjetroelektrane pak imaju veći LCOE od CCGT-a, te je on oko 81 €/MWh naspram 74 €/MWh za CCGT, i to ponajviše zbog većih kapitalnih troškova. S druge strane kapitalni i operativni troškovi za vjetroelektrane prilično pomažu stvaranju dodane vrijednosti u lokalnoj ekonomiji. Kada se uključe svi vanjski troškovi i prednosti kroz sve EU države „netto" troškovi vjetra su niži od ekvivalentnih za CCGT, i to skoro dvostruko niži. Njemačka od svih EU država ima najbolje rezultate u stvaranju BDP-a kroz upotrebu vjetroelektrana. U Njemačkoj je i najveća razlika u „netto troškovima", te je tamo CCGT tehnologija čak 2,5 puta skuplja nego vjetroelektrane. U Francuskoj i Španjolskoj pak vjetroelektrane stvaraju dvostruko više (pa i više od toga) poslova (prema omjeru čovjek-sati rada) nego CCGT tehnologija po svakom uloženom milijunu eura. U Španjolskoj je omjer 15:6 u korist vjetroelektrana, a u Francuskoj 12:5. Na razini cijele Europske Unije svaki uloženi milijun eura stvara 21 čovjek-godina radnih mjesta u sektoru vjetroelektrana, naspram 13 u CCGT tehnologiji. Ova razlika u stvaranju radnih mjesta se može objasniti činjenicom da se veliki dio troška proizvodnje električne energije sa CCGT-om izvozi kroz troškove goriva, te time ne pomaže domaćoj ekonomiji. Pri pregledu Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Njemačke, Poljske i Portugala izvještaj je pokazao da vjetroelektrane stvaraju više prihoda iz poreza nego CCGT. Svaki euro potrošen na električnu energiju iz vjetroelektrana stvara od 0,27 do 0,52 eura poreza, ovisno o lokalnoj poreznoj politici. Za CCGT tehnologiju to iznosi od 0,09 do 0,26 eura. Rafael Munilla, viši menadžer za tržište i regulaciju u EDP-u je izjavio da studija pokazuje kako, osim ovih rezultata izvještaja treba uzeti u obzir i činjenicu da energija vjetra utječe pozitivno na veleprodajnu cijenu električne energije, odnosno da je smanjuje. Munilla je dodao da smatra da rezultati ove studije ne smiju biti odbačeni od strane kreatora politike u Europi. Oni bi trebali u obzir uzeti širu perspektivu, te kao u studiji uzeti u obzir sve bitne troškove i prednosti tehnologije, osim samih investicijskih troškova i troškova pogona. CEO Europskog udruženja za energiju vjetra (EWEA) Christian Kjaer je pak izjavio da studija Ernst & Younga dokazuje da energija vjetra stvara više poslova i ekonomske vrijednosti od najefikasnijih plinskih elektrana. Poruka je jasna, ako želite stvoriti poslove i bogatstvo u Europi, uložite u vjetar, izjavio je Kjaer.
    www.ewea.org
     
     
    Energija vjetra u SAD-u ekonomičnija od nuklearne energije
    Bloomberg je u ponedjeljak objavio da je proizvodnja iz energije vjetra u SAD-u toliko jaka, da bi uskoro ozbiljno mogla nagristi državne sektore nuklearne energije i ugljena. Priča koju je objavio Bloomberg je nastala intervjuiranjem stručnjaka u elektroprivredi o statusu Američkog energetskog sektora, nakon što je industrija vjetra samo prošle godine narasla za 25 milijardi dolara. Prošle godine je zabilježen ogroman rast u instaliranim vjetroagregatima (13.124 MW) zbog toga što je glavni Američki poticaj PTC za energiju vjetra isticao. U međuvremenu je on produžen. S ovoliko novih vjetroelektrana je stavljen dodatni pritisak na cijenu električne energije koja je zbog prirodnog plina već bila niska, a sada je još niža (najmanja u zadnjih deset godina). Howard Learner, izvršni direktor Environmental Law and Policy Centera u Chicagu je izjavio da su energija vjetra i prirodnog plina ekonomičniji od nuklearne energije na tržištu električne energije u regiji Midwestern. U toj regiji je tržišna cijena električne energije pala za 40%. Zbog toga je već bankrotirala jedna termoelektrana na ugljen od Edison Internationala. Bloomberg je prošli mjesec objavio analizu prema kojem je električna energija iz nove vjetroelektrane 14% jeftinija od termoelektrane na ugljen i 18% od termoelektrane na plin u Australiji. Ta analiza je i pokazala da nova vjetroelektrana u Australiji može isporučivati električnu energiju za 61 €/MWh, nova termoelektrana na ugljen za 109 €/MWh, a nova termoelektrana na plin za 89 €/MWh. Time je još jednom potvrđeno da su priče o skupoći obnovljivih neosnovane i da je vrijeme za promjene u ekonomiji proizvodnje električne energije.
    www.ewea.org
    Zahvaljujući vjetroelektranama na kopnu i moru stanovnici danskog Samsoea proizvedu 40 posto više energije nego što uvoze s kopna. Jedanaest vjetroelektrana snage po 1 MW pokriva ukupnu otočnu potrošnju električne energije. Dvije pripadaju kooperativama, čiji su pojedinačni dioničari otočani. Fiksna cijena proizvodnje struje određuje se desetogodišnjim ugovorima. Nova vjetroturbina ovdje je cjenjenija od novoga Mercedesa. U energiji vjetra leži zarada. Propeleri se okreću i ispred obale. Pet vjetroelektrana na moru posjeduje općina. Godišnje zaradi 135 tisuća eura. Novac koji zaradimo od vjetroelektrana može biti investiran samo za dobivanje drugih projekata oko struje. Željeli bismo profit investirati u neke druge oblike obnovljive energije. Kao primjerice u javni prijevoz, objašnjava dogradonačelnik Samsoea, Marcel Meijer. Želja ovdašnjih poljoprivrednika jesu traktori koje pogoni biodizel dobiven iz uljane repice, a želja vlasnika osobnih automobila je hidrogen. Samsoe je smješten u središnjemu dijelu Danske. Nešto više od 4 tisuće stanovnika u 22 sela grije se uglavnom na biomasu, piljevinu i slamu, drvene pelete. Godišnje se u tri od četiri ovdašnje toplane, čiji su dioničari, naravno, lokalni stanovnici, spali 1200 tona slame. Ova toplana pokriva dvije trećine godišnjih potreba 280 kućanstava. Njihovi su računi za grijanje niži za petinu od onih na kopnu. Na pitoresknom Baltiku doista pušu neki novi vjetrovi. Uz grijanje na slamu i biomasu, energija vjetra zaslužna je za fascinantno postignuće - u 15 godina, od početka energetske revolucije, na Samsoeu je emisija ugljikova dioksida svedena na nulu.
    www.hrt.hr



    Danski otok Samsø, čija površina iznosi 114,26 km2, te ima nešto više od 4.000 stanovnika, prvi je energetski neovisan otok koji je u samo osam godina u potpunosti počeo upotrebljavati obnovljive izvore energije. Ovaj projekt preobrazbe započeo je 1998. godine, a danas se sve potrebe stanovnika zadovoljavaju pomoću 11 vjetroagregata nominalne snage 1 MW koji se nalaze na otoku i pomoću 4 termoelektrane na biomasu koje zadovoljavaju 70% potreba za toplom vodom i grijanjem, a od kojih se na jednoj nalazi i fotonaponski sustav. Sve to smanjilo je otočke emisije stakleničkih plinova za oko 140%, a uz to se višak proizvedene energije (oko 10%) predaje u elektroenergetsku mrežu i koristi na kopnu. U osam godina prilagodbe, Europska unija, razne agrencije i fondovi uložili su oko 67,1 milijun eura, dok je Samsø uložio oko 17 milijuna eura u izgradnju pet od deset vjetroagregata na moru. Dodatna tri vjetroagregata financirana su od strane privatnih ulagača, kao što su poljoprivrednici, a dva vjetroagregata financirana su od strane otočkih dioničara. Za 11 vjetroagregata na kopnu izdvojeno je 8,9 milijuna eura, od čega je 9 vjetroagregata u vlasništvu poljoprivrednika. Na sličan način financirane su i toplinske elektrane, pa su dvije elektrane u vlasništvu danske energetske kompanije NRGi, jedna je u privatnom vlasništvu, a jedna je u vlasništvu otočkih dioničara. Iako u početnoj fazi izgradnje nije bilo zamišljeno podijeljeno vlasništvo, takva odluka pokazala se vrlo praktičnom, te je otvorila dodatne mogućnosti za ulaganja u nove projekte. Najveći problem prilagodbe bio je sektor transporta, koji, zbog još nerazvijene tehnologije, nije u potpunosti mogao zadovoljiti prelazak na upotrebu energije iz obnovljivih izvora energije. Kako bi se nadoknadila razlika za upotrebu fosilnih goriva u transportu, otok je odlučio dodatno postaviti 10 vjetroagregata na moru, koji godišnje proizvedu, i otpreme na kopno, oko 28.000 MWh električne energije, što je više energije nego što se na otoku iskoristi u transportu, uključujući i trajekte koji otok povezuju s kopnom. Kako bi se do kraja riješio ovaj problem, u sklopu centra Samsoe Energy Academy, dodatno se radi na razvoju biogoriva, bioplina i prešanog ulja, a postoje i planovi za daljnji razvoj električnih vozila. Samsoe Energy Academy otvoren je 2007. godine, te služi kao demonstracijski centar, kongresni centar i centar za razvoj tehnologija. Kroz organizirane izložbe i radionice centar godišnje posjeti oko 4.000 političara, novinara i studenata diljem svijeta.
    www.vjetroelektrane.com

     2

     

    Cogenra je proizvod koji značajno povećava učinkovitost iskorištavanja energije Sunca, patentiran je kao takav, i dovodi iskorištavanje energije Sunca na sasvim drugu razinu nego do sada. Istovremeno se vrši pretvorba Sunčevog zračenja u toplinsku i električnu energiju uz visoki stupanj korisnosti. Danas je već većini zainteresiranih poznata činjenica da jedan od glavnih problema solarne fotonaponske industrije činjenica da se fotonaponskim efektom negdje oko 15% (cifra neznatno varira od proizvođača do proizvođača) energije pretvara u električnu, a ostalih 85% je neiskorištena enegija - tj. toplina. Time solarna energija postaje dijelom nepoželjna zbog velike površine koju treba zauzeti s modulima za veću proizvodnju električne energije. Povećanje efikasnosti i smanjenje cijena solarnih sustava je danas glavni fokus svih proizvođača, u želji da energija Sunca ponovi veliki uspjeh vjetroenergetike i u relativno kratkom roku postane jedan od najvažnijih izvora energije u budućnosti. Cogenra je značajan korak upravo u tom smjeru, a za svoj inovativan i patentirani dizajn, te za svoju visoku učinkovitost je osvojila i priznanja od strane Climate change business journal "2010 business achievement award winner" i od Renewable Energy World "Excellence in Renewable Energy Nominee". Učinkovitost pretvorbe energije Sunca u korisnu energiju korištenjem Cogenre iznosi čak 75%! Rezultat je to korištenja fotonaponskih ćelija za proizvodnju električne energije, ali i korištenje viška topline za proizvodnju potrošne tople vode ili za grijanje. Dizajn se sastoji od zrcala koja koncentriraju svjetlost na male sekcije solarnih fotonaponskih modula, što samo po sebi povećava učinkovitost. Dodatno se zagrijava voda u cijevi položenoj na modul, koja se koristi za grijanje, ali i služi da bi se učinkovito odveo višak topline sa fotonaponskih modula čime se smanjuju gubici izazvani zagrijavanjem fotonaponskih ćelija. Takvim iskorištavanjem energije Sunca Cogenra pridonosi smanjenju emisija CO2 i uštedi troška fosilnih goriva 60 do 100% više nego u slučaju korištenja samo fotonaponskih modula ili sunčanih toplinskih pretvornika. Naravno i povrat investicije je kraći i iznosi oko 5 godina, čak i na tržištima bez poticaja za proizvodnju električne energije, ali sa dobrom iradijacijom. Cogenra se sastoji od nekoliko inovativnih i patentom zaštićenih rješenja za postizanje svojih ciljeva. SunDeckTM sustav za postavljanje na krovovima se sastoji od patentom zaštićenih oblika i rasporeda ogledala koja fokusiraju svjetlost, u kombinaciji s korištenjem jeftinih jednoosnih trekera za praćenje putanje Sunca. KogeneratorTM je komorno-kanalni sistem za tekućinu sa vlastitim toplotno električnim fondom koji se jednostavno montira na zajedno s fotonaponskim modulima. Oba sistema koja čine kogenerator su zaštićena patentom. Da bi cijeli sustav bio zaokružen i funkcionalan brine se i iBOSTM, sustav koji u sebi integrira inverter, hidrauliku, kontrolu, daljinsko nadgledanje i dijagnozu, a sve da bi se stvorio sveobuhvatan plug&play proizvod.
    Kao konačni proizvodi u ponudi sa jednostavnim plug-and-play pristupom ugradnji i s korištenom već opisanom tehnologijom nude se SunBaseTM, sustav za ugradnju na zemlji i SunDeckTM, sustav za ugradnju na ravnim ili gotovo ravnim krovovima (dopušta se mali nagib). Oba sustava karakterizira iskorištavanje fotonaponskih modula s visokim stupnjem iskorištenja, brza i jednostavna montaža i velika učinkovitost u kombinaciji s proizvodnjom toplinske energije. Cijeli sustav modeliran je Polysun programom, te je dobio SRCC certifikat. Neka od ciljanih tržišta Cogenre danas su industrija prehrane, proizvodnje pića i farmaceutska industrija, institucionalni objekti kao što su kampusi, hoteli, kasarne, zatvori, te sustavi za potrebe daljinskog grijanja. U budućnosti primjena Cogenre se predviđa i za desalinizaciju vode i pročišćavanje otpadnih voda, te za ugradnju na javne objekte kao što su bolnice ili zgrade. Jedan SunBaseTM modul ima snagu od 18,1kW, s tim da je 3,3kW električne snage i 14,8kW toplinske snage. SunDeck modul je manjih dimenzija i jedan ima snagu od 2,4kW, od čega 0,4kW električne snage i 2kW toplinske snage. Bitna stavka Cogenre je i skalabilnost modula za potrebe malih, ali i velikih potrošača, i jednostavna instalacija, te također i skalabilnost cijene sukladno veličini, čime se osigurava značajno jeftinije korištenje Sunčeve energije, tj. značajno niža cijena svakog proizvedenog kWh, da li električne ili toplinske energije.
    www.obnovljivi.com
    2
    3
    4
    5
    Najveći svjetski projekt plimne elektrane biti će dovršen sljedeće godine na sjeverozapadu Francuske, u blizini gradića Peimpol-Brehat u Bretanji. Projekt se provodi u suradnji OpenHydro-a, irske tehnološke tvrtke specijalizirane za projekte plimnih elektrana i francuskog komunalnog poduzeća EDF. Jednom kad bude dovršen, projekt će hvatati energiju plime i oseke te proizvoditi dovoljno energije za zadovoljavanje potreba 4,000 francuskih kućanstava. Projekt vrijedan 40 milijuna eura zamišljen je 2004. godine, njegova izgradnja je započela 2008., dok bi trebao biti dovršen početkom iduće godine. OpenHydro već ima realizirane slične projekte u Sjevernoj Americi i Velikoj Britaniji, no novi francuski sustav biti će prva plimna elektrana velikih razmjera povezana sa distribucijskom mrežom koja će zasigurno postaviti standarde za druge slične projekte u svijetu. Uz solarnu i vjetroenergiju, energija plime i oseke važan je obnovljivi izvor koji je trenutno nedovoljno iskorišten. Glavna korist plimnih turbina ukoliko ih usporedimo sa solarnim i vjetroelektranama je ta da su one gotovo nevidljive. Osim toga, svaka turbina je dizajnirana s velikim, otvorenim centralnim dijelom kojim je omogućen prolazak morskih bića bez rizika da budu uhvaćeni u lopatice turbine. Važno je napomenuti i da se svaka turbina okreće bez prisutnosti zagađivača kao što su masti ili ulja, a proizvodi i vrlo male količine podvodnog zvučnog zagađenja.
    www.croenergo.eu

    2
    3
    4 65
    7
    Prema najnovijoj studiji Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije (European Commission's Joint Research Centre), pet rijetkih metala koji su ključni u proizvodnji energije niskih emisija CO2, mogli bi uskoro postati još teže dostupni, a i povećati će se njihova upotreba. Razlozi za ovakav scenarij leže u europskoj ovisnosti o uvozu, povećanju globalne potražnje, koncentracije opskrbe i geopolitičkim pitanjima. Znanstvenici JRC-a ispitali su korištenje sirovina, posebice metala, u šest prioritetnih energetskih tehnologija s niskom razinom emisija CO2 koje su dio Komisijinog strateškog energetsko-tehnološkog plana (SET-Plan): nuklearnoj, solarnoj i proizvodnji električne energije iz vjetra, potom bioenergiji, hvatanju i skladištenju ugljika, te naposljetku prijenosnim elektroenergetskim mrežama. Studija je zaključila da je pet metala - telur, indij, galij, neodimij i disprozij, u posebno rizičnom stanju od nestašice, a svi su vrlo važni u proizvodnji električne energije iz vjetra i sunca. Rezultati su doveli do zaključka da bi velika implementacija tehnologija za proizvodnju električne energije iz solarnih izvora zahtijevala čak polovicu trenutne svjetske opskrbe telurom i četvrtinu svjetske opskrbe indijem. Istovremeno, predviđen uzlet tehnologije proizvodnje električne energije iz vjetra u Europi zahtijevati će velike količine neodimija i disprozija koji su potrebni za proizvodnju permanentnih magnetskih generatora. Kako bi se izbjegle ili ublažile nestašice navedenih materijala, u izvješću su razmotrene opcije kao što su reciklaža, povećanje europske proizvodnje navedenih metala i razvoj alternativnih tehnologija koje koriste dostupnije i učestalije materijale. Međutim, navedeni metali ne mogu se niti reciklirati niti zamijeniti dostupnijim alternativama. U bliskoj budućnosti JRC namjerava provesti slične studije i za druge tehnologije koje koriste rijetke metale kao što su električna vozila, pohrana energije, određeni oblici rasvjete te gorive ćelije.
    www.croenergo.eu


    Mogući nedostatak metala za koje postoji velika potražnja, a kojima kao isporučitelj dominira Kina mogu ugroziti europske ciljeve za promet bez ugljičnog-dioksida i održivi razvoj, pokazala je nova studija Europske Komisije. Studija Joint Research Centra kaže da bi smanjenje isporuka metala tokom iduća dva desetljeća moglo ugroziti proizvodnju solarnih, nuklearnih i tehnologija na vjetar kao i električna vozila i sustave hvatanja ugljičnog-dioksida. Ovo istraživanje bi jako moglo utjecati na Europske planove za ekonomiju bez CO2 do 2050., a koja se temelji na razvoju obnovljivih izvora energije. Te ambicije ovise o dostupnosti neodimija, disprozija, indija, telurija i galijuma, metala koji su u potražnji na svijetu. Komisija je identificirala mnoge rijetke metale (njih 14) koji bi mogli biti u nestašici. Europa ovisi o uvozu za skoro sve te rijetke metale, ali iako njih ima puno, i geografski su dobro rasprostranjeni po cijeloj Zemlji, te se do njih teško dolazi - i unatoč njihovoj važnosti, Kina kontrolira skoro 90% tržišta. To bi moglo utjecati na mnoge industrije, te bi utjecaj na alternativnu energiju zbog njenog planiranog rasta mogao biti ogroman. Solarna tehnologija će trebati pola potreba telurija i 25% svjetskih potreba indija, dok će energija vjetra trebati 4% potreba za neodimijem i disprozijem. Iako ti postotci nisu veliki za energiju vjetra, problem je što se više od 90% potreba za tim metalima proizvodi u Kini u kojoj potražnja za tim elementima jako raste, a imaju i ograničenja u izvozu. Izvještaj kaže da bi političari trebali razmisliti o otvaranju europskih rudnika gdje ima rijetkih metala, a i da bi trebalo reciklirati i mijenjati metale sa češćim materijalima. Grupe za okoliš kao što su Friends of the Earth Europe su nedavno pozvale Europsku vladu da pojačaju recikliranje kako bi smanjili trošenje prirodnih resursa.
    www.vjetroelektrane.com
    Smrznuto tlo Arktika, poznato kao permafrost, drži u sebi milijarde tona ugljičnog dioksida, više od 250 puta količine koju godišnje ispusti američka industrija. No, rastuće globalne temperature donose i problem: kad se permafrost otopi, sav taj plin će biti ispušten u atmosferu te će uzrokovati nesagledive posljedice. Jedna nova studija pobliže se bavi jednim aspektom tog otapanja: što će se dogoditi kad se ispuste i svi mikrobi koji su sada zamrznuti u permafrostu i hoće li oni još i više ubrzati klimatske promjene. Tijekom dolazećih desetljeća, kako će se arktički permafrost i dalje odmrzavati, zaživjet će mikrobi koji su zatočeni u smrznutom tlu. "Postoji izvjesna aktivnost mikroba i na temperaturama ispod nule. Dakle, neki od mikroorganizama u permafrostu su aktivni, ali se smatra da je njihova aktivnost vrlo spora," ... odnosno, spora je dok se tlo ne otopli, kaže Janet Jansson, znanstvenica Laboratorija Lawrence Berkley i vodeća autorica studije. Jansson – i njezini kolege iz Američke nacionalne uprave za geologiju i Instituta za genom Ministarstva energetike – identificirali su mikrobe u permafrostu, kao i što bi oni mogli činiti kad jednom budu odmrznuti: "Ti mikrobi nikad nisu bili kultivirani i proučavani. Dakle, za više od 90 posto tih bakterija i drugih mikroorganizama u permafrostu mi nemamo nikakve ideje o tome što su oni bili nekad davno." Znanstvenici su analizirali tri uzorka permafrosta iz područja šume crne smreke u središnjem dijelu Aljaske. Jedan jedini gram te zemlje mogao bi sadržati tisuće različitih vrsta i milijarde stanica.Ali, Jansson kaže da je činjenica da ti organizmi nikad nisu bili uzgajani u laboratoriju otežala njihovo proučavanje: "Umjesto da ih proučavamo na tradicionalne načine, kultivacijom, mi smo izdvojili ukupnu DNK iz uzoraka, te ju sekvencionirali da bi dobili podatke o identitetima mikroorganizama, kao i o njihovim biokemijskim putevima prije i nakon otapanja." Znanstvenici su identificirali jednostanične organizme koji se hrane organskim materijalom u tlu i stvaraju metan, plin još jačeg stakleničkog djelovanja od ugljičnog dioksida. Jansson kaže da su identificirani i mikrobi koji se hrane metanom u otopljenom permafrostu: "Dakle, dio metana konzumiraju drugi mikroorganizmi u uzorcima, koji onda ispuštaju ugljični dioksid." Znanstvenici su usporedili uzorke iz gornjeg sloja permafrosta – koji se sezonski otapa i zamrzava svake godine – i trajno zamrznutog sloja u kojemu su mikrobi zatočeni tisućama godina. Premda su inicijalno vrlo različiti, ta su dva uzorka – kaže Jannson – postala sličnija po otapanju: "Ta dva početno jako različita uzorka postajala su sve sličnija – i u smislu koji su mikroorganizmi prisutni, kao i njihovih funkcija. Trajno zamrznuti sloj je postajao sve sličniji sezonski smrznutom tlu." Jansson kaže da će razumijevanje načina na koji djeluju mikrobi tijekom otapanja poboljšati modele koji zacrtavaju klimatske promjene na Zemlji: "Znamo da su mikroorganizmi važni – ustvari da imaju ključnu ulogu! - u stvaranju stakleničkih plinova, ali, kako se praktički ništa ne zna ni o njima niti o načinu na koji djeluju, taj dio klimatskog modela nije pouzdan."
    www.croenergo.eu
     
     
    Područje vječnog leda smanjuje se za 12,2 posto, a njegova visina za 13,5 posto svakih deset godina. Od 1980. godine naovamo arktička ledena kapa gotovo se prepolovila – kaže stručnjak za globalno zatopljenje Josefino Comiso. Jezgra vječnog leda na Sjevernom polu topi se brže od leda na površini koji inače nastaje zimskim spuštanjem temperatura – pokazale su snimke NASA-e dobivene putem satelita Nimbus-7 i meteorološkog programa američkog Ministarstva obrane. Prosječna debljina arktičkog ledenog pokrivača brzo opada i gubi svoju debljinu i slojeve dugogodišnjeg leda. Istodobno je u porastu površinska temperatura što rezultira kraćom sezonom tijekom koje se formiraju novi slojevi leda – objašnjava filipinski fizičar i stručnjak za globalno zatopljenje Josefino Comiso, koji za NASA-u prati rad satelita Nimbus-7.Područje vječnog leda, kaže Comiso, smanjuje se za 12,2 posto, a njegova visina za 13,5 posto svakih deset godina. Od 1980. godine naovamo arktička ledena kapa gotovo se prepolovila.Potrebno je mnogo duže razdoblje hladnijeg vremena kako bi se dugogodišnji led ponovno formirao i vratila ona debljina arktičkog leda koja bi mogla preživjeti ljetno otapanje i preokrenuti sadašnji trend, napominje Comiso.
    www.znanost.com
    Ekološki aktivist Charles Moore otkrio je da u nekim područjima Zemlje ima više plastike nego životinjskog planktona, a ona je opasnije od klimatskih promjena! Prema procjenama Ujedinjenih naroda, svatko od nas godišnje koristi oko 140 kilograma plastike. Najmanje 6,4 milijuna metričkih tona završi u oceanima. Ekološki aktivist Charles Moore otkrio je da u nekim područjima ima više plastike nego životinjskog planktona, odnosno osnovne hrane u oceanima, te da ona ulazi u hranidbeni lanac. Jednom davno oceani našeg planeta bili su iznimno čisti. No, to se promijenilo. Kapetan i oceanograf Charles Moore današnje vrijeme naziva 'vremenom plastike.' "Svake se godine proizvede između 250 i 300 milijuna tona plastike. Drugim riječima, svake dvije godine proizvedemo plastiku čija količina odgovara težini sedam milijardi ljudi, odnosno cjelokupnog svjetskog stanovništva." U njegovoj novoj knjizi "Plastični ocean," Moore kaže da se u svijetu reciklira manje od pet posto od ukupno proizvedene plastike, a skoro tri posto baca se u oceane. Taj otpad svake godine ubija milijune morskih životinja: "Pouzdano znamo da svake godine umire preko 100 tisuća albatrosa jer su im želuci puni plastike; imamo dokaze da godišnje ugine oko 100 tisuća oceanskih sisavaca jer se upletu i uguše ostacima plastike." Provevši cijeli svoj život na oceanu, kapetan Moore svjedočio je njegovoj transformaciji. U knjizi "Plastični ocean" opisuje svoje putovanje 1997. godine na kojem je otkrio tone plastike koja plovi u beskrajnoj spirali. Na mjestu koje je sada poznato kao 'Velika pacifička mrlja smeća', ima čak šest puta više plastike nego planktona, kaže Moore. Osnovavši Zakladu Algalita za istraživanje oceana, on je počeo sakupljati uzorke iz svjetskih oceana. Kaže da plastični otpad dolazi u oceane iz rijeka, s obala i s brodova: "Ne samo mornarički brodovi, već i komercijalni redovito bi odlagali sav svoj otpad u mora i oceane sve do osamedesetih godina prošlog stoljeća." Moore kaže da danas brodovi raznih namjena koji plove pod zastavom bilo koje zemlje i dalje ignoriraju međunarodne sporazume, bacajući smeće u ocean: sintetičke kemikalije, pesticide, nuklearni otpad, nervne otrove i iperit. On kaže da je vrlo uznemiren uništavanjem staništa koje smatra svojim vlastitim: "Bilo da surfam, jedrim ili plivam, ja dodirujem, gledam, zalijećem se u svugdje prisutno smeće, koje će ostati tamo duže nego što će živjeti naša djeca i naša unučad – stoljećima. Neće otići jer mi, umjesto da ga uklanjamo, samo još nanosimo novi otpad." Kapetan Moore nosi sa sobom vreću s pijeskom koju je donio s jedne obala na Havajima. Nakon što ju je poslao na analizu, otkrio je da njen sastav čini 90 posto plastike. Moore već neko vrijeme radi s filmašem dokumentaraca o ekološkim problemima Billom Macdonaldom. Zajedno dokumentiraju proces kojim plastika doslovce 'osvaja' oceane. Macdonald je kao dokaz snimio obilje video materijala. Na jednom od njih vidi se hobotnica koja živi u plastičnoj glavi od tuša: "U rijeci punoj smeća nema više ništa lijepog...vidim čaplje koje su zastrašene plutajućim stiroporom oko njih. Vidim galebove koji pokušavaju jesti gumene rukavice, vidim svakojake životinje kako očajnički traže hranu tamo gdje je nekad bilo organskog otpada, a sada je sve kontaminirano sintetikom." Kapetan Charles Moore kaže da je zagađenost plastikom štetnija od klimatskih promjena te poziva buduće generacije da zaštite oceane – mjesto gdje je prvo stvoren život na Zemlji.
    www.biosvijest.hr

    1

    Prema podacima Ujedinjenih nacija svako od nas godišnje upotrebi 140 kilograma plastike, dok najmanje šest miliona metričkih tona završava u okeanima. Borac za zaštitu prirodne sredine, kapetan Čarls Mur, rekao je da u nekim regionima količina plastike premašuje količinu planktona, prenosi Glas Amerike. On u svojoj knjizi "Plastični okean", ističe da se manje od 5 odsto plastike reciklira i da se gotovo tri odsto svetske proizvodnje baca u okeane. Taj otpad ubija milione morskih organizama godišnje. On kaže da danas brodovi ignorišu međunarodne sporazume i bacaju u okean svoje đubre, među kojima su pesticidi, nuklearni otpad i sastojke otrovnih gasova. U svojoj knjizi Mur tvrdi da je zagađenje plastikom štetnije od klimatskih promena.
    www.ekopedia.rs
     
    2
    Iako smo obasipani tvrdnjama kako se plastika, nakon što dospije u okoliš, ne mijenja i da je potrebno tisuće godina da se razgradi, otkriveno je kako pod posebnim uvjetima mikroorganizmi uvelike ubrzavaju proces njezine razgradnje. Zabilježeno je da se velik postotak razgradnje plastike događa u oceanima, i to velikom brzinom, ali posljedice razgradnje nisu bezazlene kako se na prvi pogled čini. Znanstvenici su otkrili kako u prirodi postoje mikroorganizmi koji s velikom učinkovitošću razgrađuju plastiku. Jedan takav primjer su i gljive roda Pestalotiopsis koje su u laboratorijskim uvjetima pokazale veliku učinkovitost u razgradnji plastike do jednostavnih polimernih jedinica koje su sastavni dio svih plastičnih materijala. Plastični materijali razlikuju se po sastavu polimernih jedinica te mogu sadržavati tvrđe ili mekše građevne materijale. Gljivice su sposobne razgrađivati plastiku u uvjetima bez kisika što bi se moglo iskoristiti u industrijske svrhe ili u medicini, tvrdi Scott Strobel, voditelj ovog istraživanja sa Sveučilišta Yale. Plastika se, kao i većina otpada, u okolišu nađe u nerazgrađenom obliku te je prepuštena procesima prirodne razgradnje pod utjecajem sunca, vode ili visokih temperatura. Zgroženi činjenicama kako je potrebno i do par tisuća godina da se plastika u prirodi do kraja razgradi, znanstvenici su se posvetili istraživanjima koja su pokazala kako je ipak potrebno mnogo manje vremena da se plastika razgradi na osnovne građevne jedinice. Naime, procesom bioremedijacije – mikrobnim djelovanjem na razgradnju stranih tvari u prirodi – taj period se može smanjiti i na manje od godine dana. Sve veću proizvodnju plastike posljednjih godina prati i sve veće odlaganje plastike u okoliš. U svjetskim morima i oceanima velika je količina ljudskog otpada kojeg većinom čini plastični otpad. Godišnje se proizvede oko 500 milijardi plastičnih vrećica koje ubrzo nakon korištenja dospiju u okoliš. Procjenjuje se da oko 44% morskih vrsta direktno stradava od velikih komada plastike. Glavni problem plastičnog otpada je taj što je u potpunosti načinjen od umjetnih materijala koji se razgrađuju na neorganske dijelove koje organizmi ne mogu iskoristiti pa se takvi materijali počnu ponašati kao toksikanti i strana tijela u morskim organizmima. Na prvi pogled moguće rješenje bioremedijacije i prepuštanje problema mikrobnoj razgradnji pod utjecajem sunca, vode i visokih temperatura ima i svoje drugo lice. Iako se veći komadi plastike razgrađuju brže od pretpostavljenog, komponente na koje se plastika razgradi predstavljaju možda još i veći problem. Toksični učinci tvari od kojih je plastika napravljena su veliki. Akumulacija toksikanata u morskim organizmima može se odraziti u negativnom obliku na razini cijelog ekosustava Zemlje, pa u konačnici i na ljude. Ljudska tendencija rješavanja problema smeća očituje se u obliku odmicanja problema od očiju javnosti. Na taj način globalne zalihe smeća završe u morima i oceanima gdje su prepuštene „prirodnom rješavanju", a plastika će postati još jedan primjer „bumerang paradigme" kada će nam se problemi kojih smo se riješili vratiti u još gorem obliku.
    www.znanost.com
     
     
     
    Velike količine plastike iz oceana su završile u polarnom ledu
    Na našu veliku sramotu, oceani se vjekovima koriste kao velika odlagališta smeća, uza sve ekološke probleme poput radioaktivnih voda iz Fukushime koje su zatrovale najveći dio Pacifika, teških metala uz najvećih rijeka, danas nam prijeti još jedna pošast, riječ je o plastičnom otpadu. Unatoč činjenici kako su veliki dijelovi svjetskih oceana prekrivenih plastikom, nedavna znanstvena studija je otkrila da je polarni led kontaminiran usitnjenim plastičnim otpadom.Znanstvenici koji zagovaraju „globalno zatopljenje," smatraju da će polarni led u narednih nekoliko desetljeća otpustiti ogromne količine usitnjene plastike u svjetske oceane. Komadići plastike iz otapajućeg leda ne bi trebali prelaziti duljinu od pola centimetra, te postoji strah da će ga ribe, morske ptice i morski sisavci gutati smatrajući kako su naišli na hranu. Iako bi se o "warmističkom" naglasku studije Rachel Obbard (objavljene u znanstvenom žurnalu Scinece) i te kako moglo raspravljati, ostaje pitanje, kako se plastika mogla zaglaviti" u polarnom ledu koji navodno nestaje: „Otkriće tolike količine sitnih polimera u polarnom ledu je veliko iznenađenje. Ova plastika je prevalila veliki put da bi se zaglavila na neočekivanom mjestu." Obbardova i njene kolege su došli do podataka o kontaminaciji polarnog leda s plastikom, tako što su bušili duboke rupe u naslagama leda na polovima. Oni su otkrili kako se u našim polarnim kapama nalazi neobična polimerska mješavina koja se sastoji od:
    54% rajona (vještačke svile – polu sintetičke polimerske mješavine),
    21% poliestera,
    16% najlona i
    3% propilena, s manjim dijelom kombiniranih modernih polisetera različitih imena.
     
    Plastična apokalipsa
    Iako veliki proizvođači plastike pokušavaju uvjeriti javnost da ona nije prijetnja ljudima i životinjama, nedavno je objavljena znanstvena studija u žurnalu Current Biology u kojoj se jasno pokazuje kako plastika iz oceana ulazi u tkiva oceanskih životinja te se plastični toksini unose u ljude putem prehrane s ribama, rakovima i sisavcima koji su tu istu plastiku progutali i pohranili u svoje salo. Unatoč velikoj količini plastike u polarnim kapama, ostaje problem plastike koja slobodno pluta u oceanima, morima, jezerima i rijekama. Poznato je da samo na području sjevernog Pacifika postoji ogromna površina od 15 milijuna kilometara četvornih (8,1% površine Pacifika) u kojoj pliva smeće uglavnom sačinjeno od plastičnog otpada. Ta površina je dodatno povećana, nakon katastrofalnog potresa u Japanu, a osim sitnih plivajućih čestica, u pacifičkom smetlištu se sada nalaze kuće, brodice, ljudski i životinjski ostaci, drveće, pa čak i plinski rezervoari te prazne cisterne za naftne derivate.2009. istraživanje koje je napravio Scripps sa svojim suradnicima diljem svijeta, je otkriveno kako plastika u sjevernom oceanskom smetlištu kontaminira površinu od 2.700 kilometara četvornih od vrha do dna oceana, te da je većina plastičnih komadića nalik konfetima dok veći komadi poput vrećica i ambalaža predstavljaju ozbiljnu prijetnju oceanskim životinjama jer se iste stalno zapliću u plastiku, a neke i umiru zbog hranjenja s polimerima.Nedavna ispitivanja pacifičkih albatrosa u pokazala kako te ptice proždiru morsku plastiku, te se s njom truju najviše u zonama takozvanih ocenanskih vrtloga gdje morske struje stvaraju određenu zonu zatišja iz koje se ništa ne pomiče. Najpoznatija takva zona na Atlantiku se naziva Sargaško more, nekada je ova površina bila poznata po plovećim zelenim algama i morskoj travi, no danas je specifična i po svojem plovećem plastičnom smetlištu. Unatoč činjenici kako se sjeverna i južna polarna ledena kapa povećava, a ne nestaje, kako to uporno tvrde warmisti, ostaje problem sve veće količine plastike koja se u more ubacuje u zemljama poput Kine, Indije, Tajlanda, Burme i Bangladeša, no ekološkim nemarom se mogu pohvaliti i najbogatije zemlje svijeta, koje smatraju da problem plastičnog otpada ne predstavlja prijetnju kada ta ista plastika s kopna dospije u internacionalne oceanske vode.
    matrixworld
    Hrana na putu od proizvođača do potrošača često prevali i na tisuće kilometara te je njeno podrijetlo i sastav često nepoznato. Alternativa bi mogla biti urbana poljoprivreda, odnosno uzgoj biljaka na gradskim krovovima. Španjolski krastavci u njemačkim trgovinama, južnoafričko grožđe na europskim tržnicama. Moderna društva oslanjaju se na razgranatu logistiku kako bi milijuni građana svakodnevno bili opskrbljeni živežnim namirnicama. No, u posljednje vrijeme postoje različiti trendovi čiji je cilj vratiti proizvodnju hrane tamo gdje se ona i troši.
     
    Volkmar Keuter s Fraunhofer instituta za ekološku, sigurnosnu i energetsku tehniku u Oberhausenu smatra da je budućnost u pokrivanju barem dijela potražnje proizvodnjom u samim gradovima. On ističe da su za izgradnju staklenika prije svega idealni ravni krovovi na mnogim zgradama. Keuter procjenjuje da bi se u Njemačkoj na taj način moglo dobiti dodatnih 36.000 površine, što je tri puta više nego površina svih staklenika u Nizozemskoj.

    No, ravni krovovi nisu zanimljivi samo zato što nude prostor, nego primjerice i zbog gnojiva. Tako otpadne vode u zgradama sadrže mnoge korisne tvari poput fosfora, dušik i kalij. Naravno, one bi prije korištenja morale biti prerađene i prilagođene za korištenje kao gnojivo. To bi za "gradskog poljoprivrednika" na početku značilo veće investicije u potrebnu tehniku, ali bi mu kasnije omogućilo velike uštede, ocjenjuje Volkmar Keuter.

    Za uzgoj povrća na krovu posebno je pogodan tzv. hidroponski način. Tu se biljka ne sadi u zemlju, nego u posude napunjene umjetnim granulatom, vlaknima ili glinenim kuglicama ili pak u svojevrsnim žlijebovima kroz koje stalno teče voda. Tekućina dolazi iz cisterne i nakon što je ovlažila korijen biljke, ponovo teče nazad u cisternu.

    Uzgajivač stalnim kontrolama vode može utvrditi potrebnu količinu gnojiva i time za svaku biljku stvoriti optimalne uvjete rasta. Osim toga, voda i gnojivo se ponovo vraćaju u kružni sustav, što omogućuje maksimalnu iskorištenost. U klasičnom uzgoju poljoprivrednici moraju češće gnojiti jer kiša redovito ispire dio korisnih tvari iz zemlje. "Korištenjem hidroponskog sustava možete ostvariti deset do dvadeset puta veći urod", naglašava Keuter.

    U Americi i Kini takvi staklenici na krovovima već postoje. Njemački arhitekt Stefan Schmitz je oduševljen tom idejom. On priča da su ti staklenici često povezani sa slobodnim aktivnostima poput ponude satova jahanja za djecu, golfom ili školskim izletima. "To se može nazvati urbanom poljoprivredom. To su istovremeno projekti koji izazivaju zanimanje javnosti i imaju veliki edukativni učinak", kaže arhitekt Schmitz. Naravno, oni donose i dobru zaradu.

    Schmitz predlaže da se takvi vrtovi naprave i na krovovima velikih trgovačkih centara. To bi bio posebni doživljaj šopinga, kaže on: "Prolazite robnom kućom i potpuno normalno obavljate kupovinu. A onda odete na krov i u stakleniku berete svježe plodove. Svatko dobije košaru koju puni plodovima i na kraju plaća ovisno o težini ubranoga." Njemački arhitekt ističe da bi taj sustav funkcionirao kao samoposluga, samo što poljoprivredni proizvodi ne bi bili industrijski zapakirani nego bi stizali izravno iz prirode s krova.
    www.croenergo.eu

    O nama

    HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture. Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok dozračene Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

    Kontakt info

    HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.
    Petra Svačića 37a, 31400 Đakovo
    Ured:
    Kralja Tomislava 82, 31417 Piškorevci
    Hrvatska

    E-mail: info@hrastovic-inzenjering.hr 
    Fax: 031-815-006
    Mobitel: 099-221-6503