HEP planira izgraditi 1.500 MW nove električne snage, a polovicu će dobiti od Sunca i vjetra. Globalno jačanje svijesti o nužnosti održivog razvoja, uslijed ekološke krize s kojom se svijet suočava, otvara pitanje kako Hrvatska stoji po pitanju korištenja obnovljivih izvora energije. Hrvatska elektroprivreda je ove godine pokrenula niz projekata u sklopu ciklusa ulaganja u obnovljive izvore energije. Te investicije trebale bi doprinijeti realizaciji nacionalnih ciljeva energetske i klimatske politike, usklađene s politikama EU-a i Globalnim ciljevima održivog razvoja. Dakako, za HEP su ta ulaganja važna ne samo zbog jačanja održivog i fleksibilnog proizvodnog portfelja, već i zbog jačanja svog tržišnog položaja u Hrvatskoj i na susjednim tržištima.

Najvažniji obnovljivi izvori
HEP grupa se u razvojnoj strategiji za razdoblje do 2030. godine opredijelila za obnovljivi scenarij razvoja, koji se temelji se na četiri glavna segmenta, a prvi među njima je nastavak revitalizacije hidroelektrana. Naime, one i nadalje ostaju najvažniji obnovljivi izvori u sustavu HEP-a. Kako doznajemo, u revitalizaciju hidroelektrana uložit će se ukupno oko 3,6 milijardi kuna, od čega je do danas uloženo nešto više od trećine sredstava. Rezultat tog investicijskog ciklusa bit će dodatnih 160 megavata nove snage. Drugi je izgradnja novih hidroelektrana, među kojima se ističe HES Kosinj / HE Senj2. Razmatra se i nekoliko lokacija za izgradnju malih hidroelektrana te crpnih hidroelektrana koje bi imale važnu funkciju u okolnostima sve većeg udjela vjetroelektrana u elektroenergetskom sustavu. Treći segment predstavlja novi smjer razvoja HEP-a, a to je izgradnja i preuzimanje projekata vjetroelektrana, sunčanih elektrana i ostalih elektrana koje koriste obnovljive izvore energije. Četvrti stup obnovljivog scenarija čini izgradnja visokoučinkovitih kogeneracija na plin, prvenstveno na postojećim lokacijama u Zagrebu i Osijeku. Novi blok u Elektrani-toplani Zagreb imat će 150 MW električne i 114 MW toplinske snage. Ukupni koeficijent iskoristivosti goriva u spojnom procesu proizvodnje električne energije i topline bit će 90 posto, a ostvarena ušteda primarne energije energenta, računaju, veća od 25 posto. Ovdje treba primijetiti da, iako je riječ o fosilnom gorivu, dokumenti Europske unije, a jednako tako i prijedlog nove energetske strategije RH, efikasno korištenje plina prepoznaju kao važan element energetske tranzicije.

1.500 MW nove snage
U svim spomenutim tehnologijama, do 2030. godine HEP planira ukupno dobiti 1.500 MW nove snage. Štoviše, realizacija obnovljivog scenarija rezultirat će povećanjem udjela OIE u proizvodnom portfelju HEP-a za 50 posto te povećanjem proizvodnje iz obnovljivih izvora sa šest na devet milijardi kWh godišnje.

Prva vjetroelektrana u Hrvatskoj bez poticaja
Od navedenih 1.500 MW polovina se odnosi na sunčane elektrane i vjetroelektrane. Do kraja 2023. godine HEP će u sunčane elektrane uložiti 750 milijuna kuna što omogućava izgradnju prosječno 20 MW godišnje. Novoinstalirana snaga sunčanih elektrana udvostručit će se u idućem razdoblju, od 2024. do 2030. godine. HEP trenutačno u pogonu ima jednu veliku, neintegriranu sunčanu elektranu, Kaštelir u Istri, snage 1 MW, a u izgradnji Sunčanu elektranu Vis, priključne snage 2,7 MW. Uskoro počinje izgradnja Sunčane elektrane Vrlika Jug, priključne snage 2,1 MW i Sunčane elektrane Cres, snage 6,5 MW. Sve navedene elektrane, osim SE Kaštelir, proizvodit će električnu energiju prema potpuno komercijalnim uvjetima, bez ugovora o otkupu po poticajnoj cijeni. I prva HEP-ova vjetroelektrana, VE Korlat, priključne snage 58 MW, koja je pripremljena za izgradnju, bit će prva vjetroelektrana u Hrvatskoj bez poticaja. Očekivana godišnja proizvodnja VE Korlat od 170 GWh, što iznosi oko jedan posto godišnje potrošnje električne energije u Hrvatskoj, bit će dovoljna za opskrbu više od 50 tisuća kućanstava ili, primjerice, za opskrbu svih poslovnih potrošača (kupaca iz kategorije poduzetništva) na području Zadarske županije. Izgradnja VE Korlat započela je u lipnju ove godine, a početak redovnog pogona planiran je za kolovoz 2020. godine. Vrijednost ukupne investicije iznosi 500 milijuna kuna.

Uz izgradnju vjetroelektrane, HEP na lokaciji Korlat priprema i projekt izgradnje sunčane elektrane snage čak 75 MW. Korlat će tako po ukupnoj instaliranoj snazi elektrana koje koriste obnovljive izvore elektrana (vjetar i sunce) biti jedinstvena lokacija za proizvodnju zelene energije u Hrvatskoj, a i šire. Spomenuti projekti realiziraju se suradnjom sa širokim spektrom dionika - kako sa županijama, gradovima i općinama, tako i s poduzetnicima, domaćim proizvođačima opreme za elektroenergetska postrojenja. Potencijal takve suradnje je već dokazan, pa ne čudi da je HEP početkom ove godine objavio novi poziv zainteresiranim partnerima za razvoj i prodaju projekata OIE. Kad je riječ o projektima u razvoju, HEP je najavio da će realizirati sve financijski isplative projekte koji će zadovoljiti energetske, ekonomske i okolišne kriterije, a dosadašnji tijek javnog poziva, doznajemo, već je ukazao na značajan interes jedinica lokalne samouprave i privatnih investitora.
www.hep.hr

William Kamkwamba je 14-godišnji dječak iz Malavije, države na istoku Afrike. Čitajući knjige u knjižnici shvatio je kako od dostupnih komponenti napraviti vjetrenjaču. Uspio je generirati dovoljne količine električne energija da zadovolji potrebe rasvjete i radia u svom selu. Iako živi jednostavnim životom u farmerskoj obitelji nikada nije imao računalo i ne poznaje mnogo bijelih ljudi. Njegova radoznalost, volja i upornost vodili su ga do postignuća koja su unaprijedila život svim stanovnicima njegovog sela.

Prekinuto školovanje zbog gladi
William Kamkwamba rođen je 5. kolovoza 1987. u Dowi u Malaviji, a odrastao je na obiteljskoj farmi u selu Masitala. Kao drugo dijete svojih roditelja Trywell i Agnes Kamkwamba, William ima šest sestara - Annie, Dorris, Rose, Aisha, Mayless, i Tiyamike. Nakon završenog osnovnog obrazovanja u Wimbe Primary School, upisao se u srednju školu Kachokolo. Zbog teške gladi 2001. godine njegovoj obitelji nedostajala su sredstva za plaćanje školarine 80 dolara godišnje, pa je William bio prisiljen napustiti školu nekoliko mjeseci prije završetka srednjoškolskog obrazovanja. Pet godina nije mogao ići u školu.

Ne mireći se sa sudbinom, odlučio je sam...
S 14 godina, ne prihvaćajući svoju sudbinu, William je počeo posuđivati knjige u maloj knjižnici njegove bivše osnovne škole. Posudio je američki udžbenik za osmi razred "Korištenje energije", koji je imao fotografiju vjetroturbina na koricama. Odlučio je izgraditi vjetrenjaču koja će napajati strujom njegovu obiteljsku kuću i tako otkloniti potrebu za kerozinom, koji je pružao samo zadimljeno, treperavo, udaljeno i skupo svjetlo nakon zalaska sunca. Najprije je izgradio prototip, pomoću radio motora, zatim početnu 5-metarsku vjetrenjaču od slomljenog bicikla, oštrica ventilatora traktora, starog amortizera i stabla plave gume.

Prva vjetrenjača
Nakon što je spojio vjetrenjaču s automobilskim akumulatorom, William je mogao napajati četiri žarulje i puniti mobilne telefone susjeda. Ovaj je sustav čak bio opremljen kućnim prekidačima za svjetlo i prekidačem od čavala, žice i magneta. Vjetrenjača je kasnije proširena na 12 metara kako bi se bolje uhvatio vjetar iznad stabala. Treća vjetrenjača je pumpala sivu vodu za navodnjavanje. Sljedeći Williamovi projekti uključivali su čistu vodu, prevenciju malarije, solarnu energiju i rasvjetu za šest domova u njegovoj obitelji, duboki bunar sa solarnom pumpom za čistu vodu, sustavom navodnjavanja kapima i opremanje seoskog tima Wimbe United prvim uniformama i cipelama. Otkako imaju uniforme s crtežima sunca i vjetra, tim kontinuirano pobjeđuje i cijelo selo je ponosno na njih. Projekt vjetrenjača privukao je brojne posjetitelje, uključujući i dr. Hartforda Mchazimea, zamjenika ravnatelja MTTA, malavijske nevladine organizacije odgovorne za knjižnicu u zajednici. Mchazime je doveo novinare, uključujući The Malawi Daily Times, koji je napisao dugu priču o Williamu.

Svjetski poznati inovator s diplomom
Soyapi Mumba i Mike McKay, inženjeri Baobab Health Partnership u Malaviju, pisali su o članku u blogu na internetu, a vijesti o Williamovim izumima stigle su i do Emeke Okafora, programskog direktora za TEDGlobal, prestižnog okupljališta mislioca i inovatora. Okafor je pozvao Williama na konferenciju kao kolegu. Williamova prezentacija dovela je do dodatnih mentora, donatora i tvrtki koje podupiru njegovo obrazovanje i daljnje projekte. William je diplomirao na Dartmouth Collegeu 2014. i počeo je raditi na Ideo.org kao globalni suradnik. Vrijeme posvećuje dizajnu usmjerenom na ljude i putuje širom svijeta, radeći na projektima u rasponu od sanitacije u Indiji do prevencije spolnog nasilja u Keniji. Sada u suradnji s WiderNet-om radi na razvijanju odgovarajućeg tehnološkog kurikuluma koji će omogućiti ljudima da premoste jaz između “znanja” i “rada”. WiderNet će distribuirati sadržaj putem eGranaries širom Malavija i diljem kontinenta.
Više o Williamu na: www.williamkamkwamba.com

Građanska inicijativa „Dani kolektivne sadnje drveća u Hrvatskoj" od 25. do 27. listopada 2019. godine organizira sadnju drveća pod nazivom „Zasadi drvo, ne budi panj". Cilj je akcije potaknuti građane, udruge, tvrtke i ustanove da u tri dana diljem Hrvatske na privatnim i javnim površinama posade što više stabala kako bi doprinijeli ozelenjivanju urbanih sredina i istaknuli važnost i brojne dobrobiti urbanog zelenila.

https://danikolektivnesadnje.org/

Hrvatska je prema svom zacrtanom cilju od 36,4 posto u proizvodnji OIE, koji je definirala u Nacionalnom energetskom i klimatskom planu (NECP), jedna od najambicioznijih zemalja u EU. Time jasno poručuje ulagačima da želi u potpunosti iskoristiti svoje prirodne potencijale obnovljivih izvora energije. Ove godine Hrvatska donosi i svoju novu Strategiju energetskog razvoja u čijim podlogama naznačuje svoj snažan OIE potencijal: 8 000 do 9 000 MW u solaru i isto toliko u vjetru. Budući da je do sada u Hrvatskoj realizirano nešto više od 800 MW projekata iz OIE, a još je 152 MW u izgradnji, navedeni potencijali su bili motivacija da se od 2013., kad je potpisan zadnji projekt iz poticanog modela, razvilo novih 600 MW projekata koji za svoju realizaciju čekaju otvaranje premijskog modela najavljenog za kraj ove ili početak sljedeće godine. A to je više od 700 milijuna eura novih investicija.

Udruženje OIEH predlaže nove kvote
Na temelju nacrta Strategije niskougljičnog razvoja i nacrta Strategije energetskog razvoja Hrvatske te analize novih planiranih OIE projekata, udruženje OIEH predlaže kvotu koja slijedi dinamiku predviđenu nacrtima strateških dokumenta što je, u usporedbi s podacima EU razine, gdje je u 2018. godini 95% instalirano kapaciteta bilo iz OIE, minimum.


Sve zemlje EU su iz poticanog modela prešle na premijski, tako će i Hrvatska. U tom je modelu premija varijabilni dio i ovisi o tržišnoj cijeni: što je tržišna cijena viša, to je premija niža. A kad tržišna cijena premaši trošak proizvodnje EE iz OIE tad premija više nije potrebna, što je i cilj energetske tranzicije.

OIE bez dodatnog opterećenja za potrošače
Već 2022. godine iz poticanog sustava izlazi 119 GWh, a graf niže prikazuje dinamiku izlaska poticanih projekata (proizvodnja po FIT ugovorima) do 2031. Ako oslobođena sredstva iz FIT sustava investiramo u razvoj OIE projekata prema premijskom modelu možemo do 2025. očekivati zadovoljenje svih financijskih potreba poticanih projekata u sektoru vjetra, solara i biomase.

Naša svijest može mijenjati fraktalni Svemir. Jedan od najkontroverznijih suvremenih fizičara bez svake sumnje je švicarski fizičar Nassim Haramein, osnivač Havajskog instituta za sjedinjenu fiziku i projekt rezonancije. Dok na nekim krajevima dobiva priznanja, na drugim mu se ideje osporavaju, ali ono što se ne može osporiti jest njihova intrigantnost. Kako drugačije i preciznije opisati koncept da svu materiju, od subatomskih do galaktičkih i Svemirskih razina, čine crne rupe različitih veličina? Da živimo u fraktalnom Svemiru kojeg se može i matematički opisati, a glavna osobina takvog fraktalnog Svemira jest reoznanca tj. povezanost svega sa svime? Čini li vam se da ove ideje vode prema metafizičkim zaključcima, dojam je svakako ispravan. A možda je već bilo i vrijeme?

PROSTOR JE ENERGIJA ISPUNJENA INFORMACIJAMA

NEXUS: Ponudili ste radikalno nov, a možda bismo mogli reći i vrlo star fizikalni model. Prije nego što saznamo kako izgleda, možete li nam objasniti što smatrate glavnim problemima u današnjim fizikalnim modelima?
NASSIM: Brojni su problemi s današnjim fizikalnim modelima. Odnose se na način na koji zapisujemo matematičke operacije i način na koji razumijemo dimenzije. Skloni smo stvarati matematičke modele i onda ih ekstrapolirati u fiziku, misleći da, zato što smo stvorili matematički model koji je logičan, to automatski mora značiti da fizika funkcionira na taj način. To nije nužno istina. Na primjer, pravimo hipotetske matematičke modele koji se temelje, recimo, na kartezijanskom koordinatnom sustavu i dimenzijama, uz pretpostavku da postoji nulta dimenzija, jednodimenzionalni, dvodimenzionalni i trodimenzionalni objekti. To zatim ekstrapoliramo u konceptualnu fiziku i dolazimo do zaključaka o fizici našeg svijeta koji nisu nužno primjenjivi. Primjerice, ne postoji dvodimenzionalna površina. Nepostojeća površina nema debljinu. To je konceptualna ideja u ljudskom umu. To ne znači da Svemir stvara dvodimenzionalne površine. Zato kad zapisujemo fizičke formule koje se temelje na tome možda imamo pomalo krivi dojam o tome kako stvari funkcioniraju – gravitacija, sile i odnos informacija u Svemiru. Na kraju dobijemo donekle netočnu sliku i kad to ispravimo možemo steći nove uvide koji nas mogu odvesti dalje. Stoga je vrlo važno da možemo na vrlo dubokoj razini proučiti naše modele i pobrinuti se da odgovaraju stvarnosti, tako da dobijemo pravu fiziku.

NEXUS: Možete li objasniti svoju ideju, koja ustvari nije samo Vaša, ali Vi ste joj dali važnost, prema kojoj je prostor temelj svega i sve povezuje? Jer smo skloni mnogo više razmišljati o materiji nego o prostoru...
NASSIM: U ovom trenutku i mnogi drugi, ne samo ja, otkrivaju da prostor nije prazan. Znamo da prostor nije prazan, postoje elektromagnetski valovi između vas i mene i još štošta drugo. Ali otkrivamo da je prostor na temeljnoj razini, vrlo blizu sitnih veličina Planckove skale, vrlo energičan, pun informacija, i da bi zapravo mogao biti mjera koja povezuje sve stvari, tako da se one čine odvojenima i samostalnima, ali iza te samostalnosti je povezana mreža koja ih sve povezuje, pa informacije dijele svi sustavi. To se vidi u mojim radovima iz fizike koji vrlo jasno, određeno i točno predviđaju neke temeljne stvari o Svemiru kao što su masa elektrona, masa protona, jaka sila, gravitacijska polja i slično. To ustvari daje drugu sliku. I ta se slika sad počinje pojavljivati i u drugim fizikalnim modelima, u standardnom modelu, na neki se način povezuju u spoznaji da je možda prostor taj koji stvara materiju, a ne da materija definira prostor.

ATOM KAO CRNA RUPA

NEXUS: Kako ste došli do ideje da je atom crna rupa? Je li matematika potvrdila taj model i na koji način? Jeste li je objavili u kojem znanstvenom časopisu i kakve su bile reakcije?
NASSIM: Shvatio sam da, kad je riječ o vrlo delikatnoj strukturi prostor-vremena, crne rupe u Svemiru možete opisivati pomoću energije u samom vakuumu. To se počelo vidjeti u modelu, prije nekih dvadeset godina - možda kad bismo gledali na galaksiju s crnom rupom u sredini ne tako da je galaksija stvorila crnu rupu, nego tako da je crna rupa stvorila galaksiju, da prostor-vrijeme kao delikatna građa Svemira vrtnjom omogućuje postojanje crne rupe, da je crna rupa vrtnja same strukture Svemira, a ono što vidimo kao galaksiju zapravo su tijela koja je zahvatila vrtnja. Kao kad ujutro pijete kavu, pa je promiješate. Ne izgleda kao da se vrti. Ako izvadite žličicu ne vidite da se vrti, sve dok ne ulijete mlijeko, onda vidite nešto nalik na galaksiju. Na tome sam počeo temeljiti svoju fiziku: da je prostor taj koji izaziva taj učinak, a ne materija u njemu. To sam primijenio u svim mjerilima, na zvijezde, planete, solarne sustave i, naposljetku, i na atom. I shvatio sam da se atom s jezgrom u sredini može opisati na isti način. To je zapravo Planckovo polje informacija koje se vrti u tom dijelu prostora poput malog vrtloga. Kad zavirimo u atome ne vidimo male biljarske kugle, čestice nisu biljarske kugle, nego mali naboji, vidimo granice tih naboja. Zato se radijus protona naziva radijus naboja protona. To je u biti ista pojava, u jezgri atoma mora biti mala crna rupa. Izračunao sam, ako je to točno, koliku bi gravitaciju dvije male crne rupe koje kruže u atomu imale, i točno je odgovarala - ne približno - sili koju izmjerimo, koja drži protone u jezgri atoma. Tako da je to potvrda. Zatim sam morao podrobnije objasniti kako te male crne rupe nastaju i naposljetku sam mogao primijeniti holografsko rješenje koje pokazuje da su informacije u smislu tih malih Planckovih oscilatora u vakuumu unutar protona, a informacije koje izlaze masa su protona koju izmjerimo, a mjerimo samo vrlo malen postotak energije koja je prisutna.

NEXUS: U jednom predavanju spomenuli ste da ne možemo ignorirati gustoću prostora. Koliko je prostor gust, u brojčanom smislu? Rekli ste da taj broj predstavlja i masu Svemira. Možete li nam iznijeti neke brojeve?
NASSIM: Strahovito je gust, struktura vakuuma na kvantnoj razini strašno je puna energije. Einstein je to opazio, Wheeler je to opazio, kao i mnogi drugi. Brojevi su strašno veliki. Primjerice, mali oscilatori imaju Planckove vrijednosti, a one potječu iz Plankcove konstante. To je mali snop energije, Einstein ga je nazvao foton. A ti mali snopovi energije na Planckovoj skali vrlo su sitni. Kad bi jedan od njih povećao do veličine zrna pijeska proton bi se pružao odavde do Alpha Centaurija, što iznosi oko 40 bilijuna kilometara. Ne možete zamisliti koliko je to sitno. Izračunate li koliko tih malih snopova elektromagnetskih fluktuacija vakuuma ima u strukturi prostor-vremena u jednom kubičnom centimetru dobit ćete 10^93 po kubičnom centimetru. To je golema količina energije. Gustoća Svemira... - uzmete li sve zvijezde u njemu i stisnete ih u kubični centimetar, dobili biste 10^55 po kubičnom centimetru i još bi vam nedostajalo 38 nula da biste dobili gustoću vakuuma po kubičnom centimetru. Izračunate li koliko tih malih Planckovih elektromagnetskih oscilatora ima unutar protona, koji je vrlo sitan, opseg protona je 10^-39 kubičnog centimetra, još ima 10^60 malih Planckovih čestica pomnoženih s Planckovom masom koja iznosi 10^-5 (to je energija jedne Planckove čestice) kako biste dobili energiju svih Planckovih čestica unutar protona, i dobit ćete točnu masu Svemira, 10^55 grama. Stoga tvrdim da je Svemir holografičan i sve informacije iz svih ostalih protona nalaze se u jednom protonu u smislu informacija. Ne nalazi se sve što postoji u Svemiru u jednom protonu nego - informacije. Kao kad holografsku ploču izrežete na komade. I dalje dobivate sve informacije iz izvorne ploče u svakom dijelu. To je hologram. Kao kad bi se informacije iz orkestra mogle staviti na CD, kao informacije u magnetnom polju CD-a ili optičkog diska. Isto se može reći o protonu. Proton je povezan preko malih plankovskih crvotočina s cijelim preostalim Svemirom, sa svim ostalim protonima, i to čini tkivo Svemira i sve komunicira, tako da sve zna što sve ostalo radi, i tako se zapravo Svemir samoorganizira. To je vrlo različit pogled. Može zvučati radikalno, ali uvjeravam vas da nisam jedini fizičar koji je došao do tog zaključka. Neki vrlo istaknuti fizičari došli su do sličnog zaključka da su čestice isprepletene, što je izvanredno. Koliko god čestice bile udaljene, ako su spregnute, promijenite li ovu, ona tamo će se promijeniti istodobno, zato što su povezane putem tih malih crvotočina koje povezuju stvari u Svemiru i čine tkivo prostor-vremena.

NEXUS: Kako se proton zapravo mjeri i zašto je Vaš proton drukčiji, ili veći, nego u standardnom modelu?
NASSIM: Proton u mojim radovima nije veći, iste je veličine. Samo ima različitu masu, ali ne od one koju mjerimo. Morate pročitati sve moje radove, ne samo neke. U njima sam najprije pokazao da proton, ako je crna rupa, onda mora imati mnogo veću masu od izmjerene, a gravitacijska sila između dviju crnih rupa bila bi ono što izmjerimo u jezgri atoma. Poanta je u tome da se u standardnom modelu, iako je masa protona mnogo manja, ta sila slobodno ubacuje, neovisno o energiji potrebnoj da nastane ta jaka sila. Uzmete li je u obzir, dobit ćete masu protona kao i ja. Zatim sam pokazao da je razlog zašto ne mjerimo tu veću masu protona granica – na površini protona postoji holografska granica, tako da se informacije u protonu ne mjere izvana, budući da smo mi izvan crne rupe imamo samo dio informacija, vrlo malu količinu. Informacije su unutra. Svemir stvara silu ekvivalentnu onome što je unutra, ne onome što djelomice možemo izmjeriti izvana. Kad na taj način računam i dobijem iznimno točnu masu protona, pa zatim izračunam koliki bi radijus proton trebao imati, ispada da je radijus ustvari manji od radijusa protona izmjerenog prema standardnom modelu. Možda ste na to mislili, manji je. Rezultati novih eksperimentalnih mjerenja protona, najpreciznijih dosad, ukazuju na moj radijus i na to da je radijus prema standardnom modelu pogrešan za 4 posto. Ti novi eksperimenti u ubrzivačima u Ženevi potvrđuju moj model i pokazuju da standardni model griješi u pogledu strukture protona. To ima velike implikacije po standardni model. Možda se 4 posto ne čini mnogo, ali ako je radijus protona prema standardnom modelu pogrešan za 4 posto, onda su mnoge konstante u standardnom modelu pogrešne. To stvara svakojake probleme i povratne učinke. Tako da ta nova mjerenja jasno pokazuju da je moja teorija iznimno precizna što se tiče i mase i radijusa protona te dinamike atoma. To još nije objavljeno, ali proširio sam to rješenje na elektrone tako da pokažem da se odnosi i na elektron i sve elektrone u periodnom sustavu te da ta teorija obuhvaća svu materiju koju vidimo u Svemiru.

MODEL KOJI MOŽE OBJEDINITI FIZIKU

NEXUS: Jedan Vaš rad je nagrađen, to se može naći na internetu, jedanaestero recenzenata sa Sveučilišta u Liegeu reklo je da zaslužuje nagradu za najbolji rad. Možete li nam reći nešto o toj nagradi i kad ste je dobili?
NASSIM: To je bilo 2008., čini mi se, na jednoj konferenciji u Belgiji, gdje sam predstavio taj rad. U njemu sam opisao proton kao crnu rupu. Naslov je bio Schwarzschildov proton. Dobio je nagradu za najbolji rad na području fizike na toj konferenciji. Podigao je dosta prašine i izazvao mnogo polemika jer je opisivao proton kao crnu rupu. Veoma je uznemirio znanstvenu zajednicu u to vrijeme. Sad više nije tako kontraverzan. Drugi su fizičari došli do zaključka da se subatomske čestice ne razlikuju toliko od crnih rupa, funkcioniraju i ponašaju se vrlo slično. Bio je to dug put. Rad je bio vrlo kontraverzan i zbog njega sam poslije imao mnogo problema s objavljivanjem drugih radova. Ali mislim da smo mnoge stvari sad razriješili i da možemo krenuti dalje. Posebno sam uzbuđen zbog posljednjih radova koje sam objavio, osobito onih o elektronima. Proširio sam to rješenje na elektrone i mogu dobiti točnu masu elektrona s točnošću od 99,99999998 posto, što je za jedan red veličine preciznije nego standardni model. I ne samo to, ta teorija može predvidjeti sve elektrone svih atoma u periodičkom sustavu elemenata, zapravo stvara sav materijalni svijet koji vidimo u našem Svemiru. Vrlo je precizna, iznimna je. Ohrabruje me što se s razvojem teorija pokazuje kao model koji može objediniti fiziku.

NEXUS: U Vašem modelu neke su stvari jednostavno nestale. Na primjer, kako je nastala ideja o nečemu što se zove jaka sila? I kako je nestala? Ako sam dobro shvatio iz vaših predavanja, postoje samo dvije sile – gravitacijska i elektromagnetska.
NASSIM: Postoji problem koji se pojavio u fizici kad smo shvatili da su protoni nabijeni, a tako se zovu jer imaju pozitivan naboj. Uzmete li dva pozitivna elektrostatička naboja i pokušate li ih približiti odbit će se jedan od drugoga, kao dva magneta. Kad približite dva jednaka pola, odbit će se. I to vrlo jako, to je jaka sila. Kad su to shvatili i kad su otkrili da su protoni stisnuti u vrlo sitne snopove u sredini atoma, morali su smisliti koja ih to sila tjera da se drže zajedno, inače bi eksplodirali. Ideja da je gravitacija preslaba da gura protone jedne prema drugima nagnala ih je da izmisle tu novu silu i nazvali su je jaka sila. Napravili su model za nju, što je poslije dovelo do LQCD-a. I taj je model stvorio mnoštvo problema. Ponajprije, taj model nema analitičkog rješenja, može poslužiti samo za modeliranje i izračune. Godinama radimo na superračunalima pokušavajući naći analitičko rješenje i nema rezultata. To je problem, mislim da nagrada za bolje rješenje iznosi milijun dolara. Dodali su tu silu kao slobodni parametar u fizici. To je najjača sila u Svemiru, mnogo jača od svega drugog. A nisu uračunali energiju potrebnu za proizvodnju te sile. Ja sam to shvatio i kad sam izračunao koliko je energije potrebno za proizvodnju te sile ispalo je da je proton mala crna rupa. Ne približno, nego točno. Pretvorite li dva protona u crne rupe i izračunate njihovu gravitaciju dobijete istu silu koju mjerimo u laboratoriju. Jedan od prigovora bio je da gravitacija slabi s udaljenošću na kvadrat, a to se ovdje ne događa, jer jaka sila slabi vrlo, vrlo brzo, eksponencijalno brzo kako se protoni međusobno udaljavaju. Zato je bilo nekih poteškoća. Ali onda sam pokazao da je to zbog širenja mase protona. Oni kruže jedan oko drugoga vrlo blizu brzine svjetlosti, zbog čega se njihova standardna masa širi u masu crne rupe. Zato postoji toliko privlačenje. Ali kad ih odmaknete jednog od drugoga usporavaju, širenje mase se smanjuje, kao i snaga jake sile, zato se sila eksponencijalno smanjuje, kako su uvidjeli. To je i dalje gravitacija, samo se drukčije ponaša, vrlo je blizu horizonta događaja crne rupe zato što je brzina blizu brzine svjetlosti. To znači da nema potrebe za jakom silom. Može se objasniti gravitacijskom silom. Znači da se građa atoma opisuje na klasičniji način, objedinjuje gravitaciju i kvantnu fiziku, pokazuje da je gravitacija jaka sila na kvantnoj razini. Znači da objedinjuje kvantnu fiziku i gravitaciju, što je u fizici velik problem. Imamo fiziku za velike stvari koja ima veze s gravitacijom i fiziku za male stvari i kvantnu fiziku, ali nismo uspijevali shvatiti kako ubaciti gravitaciju u kvantnu fiziku. To je zbog toga što smo imali dodatnu silu pod nazivom jaka sila. Nje smo se riješili i zamijenili je gravitacijom.

NEXUS: Riješili ste se i nečega za što možemo reći da je sličan problem izmišljanja stvari kako bi se popunile praznine. Mislim na tamnu energiju i tamnu tvar. Kako su nastale ideje o tamnoj tvari i tamnoj energiji i gdje su i kako kod Vas nestale?
NASSIM: To je složenije pitanje. Na temelju jednadžbi koje sam napisao možete razmišljati o tamnoj energiji koja se opisuje kao Planckove fluktuacije vakuuma na kozmološkoj razini, to je ustvari rezultat širenja protona do veličine Svemira. Uzmete li jedan mali proton koji sam opisao kao malu crnu rupu i uzmete li u obzir sve sitne fluktuacije vakuuma u njemu, pa proširite taj proton do veličine Svemira, tako da je gustoća fluktuacija vakuuma na razini protona 10^25 grama po opsegu protona, proširite ga do veličine Svemira i dobijete točnu vrijednost takozvane tamne energije, u smislu Planckovih fluktuacija na razini Svemira. Tako da tamna energija najednom više nije nešto zagonetno što se pojavljuje niotkuda, nego je riječ o fluktuaciji vakuuma koje su postojale u vrlo ranoj fazi Svemira, prije nego što se proširio. Dok se širi, gustoća se smanjuje i proizvodi tamnu energiju koju mjerimo u Svemiru i zbog koje se Svemir širi. Isto se može reći za tamnu tvar i količinu tamne tvari nužne u galaksijama. Galaksije se ne ponašaju kao da ima dovoljno tvari u njima da bi se ponašale na taj način. Zato su morali dodati oko 80 posto tvari u galaksijama kako bi izgledale tako kako izgledaju prema našim jednadžbama. To je zato što nisu uzeli u obzir sve fluktuacije vakuuma unutar galaksije koje se događaju i stvaraju strukturu galaksije. Što znači da strukturu galaksije čini vrtnja vakuuma, i zbog toga se zvijezde, prašina i sva elektromagnetska polja ponašaju tako kako se ponašaju i takvima ih vidimo, zato što se temeljna struktura Svemira vrti, a to se nije uzimalo u obzir u izračunima. Zato je nedostajala većina mase nužne da bi galaksije činile to što izgleda da čine.

FRAKTALNI SvemiR
NEXUS: Kako je na taj Vaš model u kojemu se protoni beskonačno vrte vrlo blizu brzine svjetlosti, a koje smatrate crnim rupama, utjecala ideja fraktalnog Svemira?
NASSIM: To je dobro pitanje. U biti, ako pogledate strukturu te holografske rešetke kao informacijsko polje koje čini mali proton i kako je proton povezan preko crvotočina, imate informacije koje izlaze i informacije koje se vraćaju. Tako da imate povratnu spregu ili ponavljanja informacija u strukturi prostor-vremena. To je vrlo slično matematičkim opisima fraktalnih struktura. Imate jednadžbu koja vam daje rješenje, koje potom opet ubacujete u jednadžbu i dobijete drugo rješenje. Dolazi do ponavljanja, dobijete vrlo brzo visoku razinu kompleksnosti kao rezultat ponavljanja informacija. Pogledate li jedan proton i koliko se malih crvotočina može spojiti s jednim protonom, može se spojiti s drugih protona, a protona ima oko 1080, i svakih od tih 1040 spojen je s drugih 1040, pa tako vidite kako fraktalna ponavljanja informacija djeluju povratnom spregom u strukturi prostor-vremena. Tako imate fraktalna ponavljanja informacija. I to vidite u prirodi. Vidite da priroda uvijek dobiva informacije iz okoliša i onda mijenja svoje ponašanje kako bi se razvila i prilagodila uvjetima okoliša. Vidite da informacije ulaze, mijenjajući sustav, i zatim izlaze, promijene okoliš i vraćaju se opet unutra. Pogledajte strukturu biljke, strukturu listova, grana na drveću, korijenja drveća, ljudskog tijela, posvuda ćete vidjeti fraktale. Vidite tu ponavljajuću strukturu u cijeloj prirodi. Zato svoju teoriju nazivam holofraktalnom strukturom, zato što je holografska, ali holografsko ponavljanje informacija zapravo daje i fraktalne dimenzije.

NEXUS: U fraktalnom Svemiru, kako ste rekli u jednom svojem predavanju, sve je drukčije, gibanje tijela, potencijali dobivanja energije, potencijali za neke nove načine prijevoza, sve je drukčije nego u današnjoj slici svijeta. Koje su praktične mogućnosti tog holografskog, fraktalnog pogleda na Svemir?
NASSIM: Postoje brojne, različite mogućnosti za tehnološku primjenu. Naravno da taj pogled najednom omogućuje novo poimanje svijeta. Svaka velika promjena koja se dogodila vodila je do kasnijih velikih tehnoloških promjena. Većina tehnologije kojom se danas služimo potječe iz radova o kvantnoj mehanici, neki radovi o relativnosti omogućuju da lete zrakoplovi i slično. To ima uobičajene implikacije. Primjerice, pruža nam novo razumijevanje gravitacije. Pruža nam novo shvaćanje energije i odakle izvor mase dolazi. Kaže da je polje između mene i vas, polje između atoma, polje unutar atoma, puno energije i mogućnosti za iskorištavanje shvatimo li kako djeluje. Ne samo da bismo ih mogli iskoristiti, nego bismo - izvučemo li makar i milijarditi dio postotka onoga što je prisutno u jednom kubičnom centimetru prostora guste energije u prostor-vremenu - mogli opskrbljivati Planet tisućama godina. Zato što je količina energije prisutne u tom prostoru golema. To je elektromagnetska energija. Ako bismo je mogli iskoristiti s pomoću teorije koja nam omogućuje da shvatimo kako djeluje, ne samo da bismo mogli opskrbljivati Planet energijom iz vakuuma, energijom iz izvorišta materije, umjesto da iskorištavamo materiju nakon što nastane, nego bismo mogli stvoriti i gravitacijsko polje, zato što nam to govori da se gravitacijsko polje ne samo savija u prostor-vremenu, kako je to Einstein opisao, kao što se voda na površini vaše kade savija kad izvadite čep i patkica počne kružiti, nego do savijanja dolazi zato što se sve čestice vode u kadi vrte. To nam pokazuje da se malo Planckovo polje vrti stvarajući nešto poput malih vrtloga – zovemo ih galaksije, zvijezde, atomi, subatomske čestice... Ako se naučimo spojiti na vakuum i natjeramo ga da se vrti u dijelu prostora koji se ne vrti onda ćemo moći stvoriti umjetno gravitacijsko polje i nadzirati ga. Najednom ćemo moći putovati na druge zvijezde i raditi razne stvari koje prije nismo mogli. Tako da bi to moglo imati golem utjecaj na našu civilizaciju, na način na koji proizvodimo energiju, na način na koji se krećemo kroz Svemir. Mogli bismo se riješiti fosilnih goriva za proizvodnju energije i slično. Goleme su promjene koje će se dogoditi uspijemo li se spojiti na taj novi izvor energije, vakuumsku strukturu, osnovnu energiju koja nastaje u našem Svemiru.

NEXUS: Dajte nam objašnjenje ili možda primjer, ako ste maštali, o načinu kretanja u fraktalnom Svemiru, uzevši u obzir staru ideju kretanja od točke A do točke B, iz neke posve druge perspektive. Kako se možemo kretati u fraktalnom Svemiru?
NASSIM: Ako gravitacijska polja te masa i energija nastaju iz prostor-vremenske strukture koja se vrti, kako sam opisao, i shvatimo kako zavrtjeti prostor-vrijeme da bi to nastalo, da bi se reproduciralo, mogli bismo potaknuti dovoljno snažnu vrtnju za nastanak crvotočina. Crvotočine su strukture koje su predvidjele Einsteinove jednadžbe polja, pokazujući da u određenim područjima gravitacija može biti dovoljno jaka da stvori vrtloge, male crvotočine koje povezuju udaljene stvari. Kao što sam prije napomenuo, fizičari sad počinju shvaćati da možda kad su čestice spregnute u laboratoriju, pa kad pomaknete jednu, druga se također trenutno pomakne, bez obzira na udaljenost, čak i ako je na drugom kraju Svemira. Kad pomaknete jednu, pomakne se i druga. To rade crvotočine i kad bismo mogli zavrtjeti prostor-vrijeme kako bismo otvorili ulaz u crvotočinu, možda bismo mogli spregnuti dva mjesta u prostoru i vremenu koja su međusobno udaljena milijarde svjetlosnih godina, tako da možete ući na jednom kraju, a izaći na drugom. To je kao warp pogon u Zvjezdanim stazama. Je li to potpuno nemoguće? Nipošto. Ustvari, ne samo da fizika kaže da je moguće, nego NASA, primjerice, trenutno pokušava realizirati warp pogon. Postoje dokazi da može nastati, prema teoriji koju pišem, uz vrlo nisku razinu energije, dakle nije nam potrebna golema količina energije. Ustvari se prirodno pojavljuje, samo moramo postići da se struktura prostor-vremena u nekim područjima ponaša na određeni način, pa ćemo najednom moći otvoriti te tunele u strukturi Svemira i putovati preko velikih daljina u vrlo kratkom vremenu. Tako da to doista otvara mogućnosti. Pogledate li povijest otkrit ćete da su neki od najvećih izuma – zrakoplov, podmornice, rakete, svašta – bili znanstvena fantastika mnogo prije nego što su izumljeni. Zato što ljudi moraju biti kadri zamisliti te stvari kako bi ih potom mogli napraviti. Ne mislim da je iznenađenje što vrlo popularni televizijski sadržaji kao što su Zvjezdane staze, Ratovi zvijezda, koji govore o crvotočinama, warp pogonu i sličnom, već dugo traju. Mislim da ih stvarnost sustiže s tom mogućnošću koju imamo, i u našoj mašti, ali i u fizici, tj. fizici gravitacije još od Einsteina, koja je već predvidjela da se te stvari mogu dogoditi.

SVETA GEOMETRIJA
NEXUS: Ako je vakuum izvor svega, materije koju percipiramo kao i energije, mora imati neku vrstu geometrijske strukture. Kako ta struktura izgleda i kako nas vodi do nečega što se u povijesti nazivalo sveta geometrija?
NASSIM: Kad riješite jednadžbe koje sam napisao za tu fluktuaciju energije prisutnu na kvantnoj razini, razini vrlo malih Planckovih vrijednosti, te fluktuacije, te obloge na površini crne rupe i unutar nje posložene su u vrlo određenim geometrijskim odnosima. I ta geometrija kao da se podudara s mnogim drevnim tradicijama, opisima i simbolima koji su se nazivali svetima. Ti su simboli bili bitni za Svemir, govorili su nam nešto vrlo duboko o Svemiru, o tomu kako on funkcionira. Čini se da je to točno, pokazuje se da rješenja za gravitaciju koja sam dobio svojim jednadžbama zapravo predviđaju na koji će se način Planckove čestice organizirati kako bi imale taj učinak. Ta se geometrija doslovce i vrlo često može naći u drevnim civilizacijama, u mnogim različitim kulturama diljem svijeta. To je zaprepašćujuće i na neki način vrlo čudno, ne biste to očekivali. Osim dvije stvari. Prvo, ako je Svemir doista stvoren od te temeljne Planckove geometrije i crvotočina koje povezuju točke i čine tu geometriju, onda bismo se možda, budući da smo i sami stvoreni od toga, uz visoku razinu svijesti mogli povezati s tim i steći predodžbu o tome. Možda su šamani u drevnim civilizacijama imali tu ideju i iznijeli je, crpli iz njih. Pogledate li sve ili mnogobrojne drevne civilizacije naći ćete u njima brojne anomalije – zgrade koje mi danas ne možemo iznova sagraditi, svakakve goleme objekte, u nekim slučajevima objekte teške više tisuća tona koje su prenijeli kroz doline, preko planinskih lanaca i vodenih putova i slično, koji su u nekim slučajevima prenijeti na vrhove planina. Mi te objekte ne možemo podići ili prenijeti tako daleko ili tako visoko našom modernom tehnologijom. Kad pogledate te drevne tradicije one ne tvrde da su oni to napravili, tvrde da su nekakvi bogovi Sunca stigli sa zvijezda i naučili ih sve što znaju te da su sagradili te građevine. Tako da je možda, a to može zvučati doista krajnje čudno, u davnini bilo izvanzemljaca koji su posjetili Zemlju i koji su tako shvaćali gravitaciju i fiziku te ostavili informacije o strukturi prostor-vremena, o tome kako prostor-vrijeme djeluje i kako kontrolirati gravitaciju. Zato u drevnim civilizacijama diljem svijeta nalazimo te anomalije.

NEXUS: Kako ta geometrija izgleda? Vrlo često to pokazujete na svojim predavanjima, kao 64 tetraedra.
NASSIM: Mislim da jedan od tipova svete geometrije koji je uvelike populariziran posljednjih nekoliko godina jest ono što ljudi zovu cvijet života. To su krugovi koji se sijeku i tvore geometrijski oblik. Pokušajte te krugove koji se sijeku zamisliti trodimenzionalnima, a ne ravnima, kao kugle koje se sijeku i tvore snop. To je rješenje za gravitaciju iz mojih formula. Zamislite da povežete središta svih kugli u trokute, dobit ćete tetraedre, trokutaste strukture koje se spajaju i čine temeljno sjeme tetraedara koji čine strukturu prostor-vremena. Tako da ustvari možete vizualizirati kako je mreža strukture prostor-vremena povezana. To je na vrlo, vrlo dubokoj razini, nije nešto što možete vidjeti, pa čak ni nešto što možete izmjeriti, čak i našom tehnologijom, previše je sitno. Znamo da postoji u kvantnoj teoriji jer možemo izmjeriti razliku. Približimo li jednu ploču drugoj dovoljno blizu privlačit će se jer ima manje vakuumske energije između njih nego iza njih. Tako da znamo da postoji, ali struktura je na tako dubokoj razini. Moje jednadžbe pokazuju da struktura postoji i da ima geometrije. I to je ta temeljna geometrija koju ćete naći u mnogim različitim kulturama. Znate, na primjer, da I Ching ima 64 heksagrama, kao opis te geometrije, zatim cvijet života. Toliko različitih načina izražavanja te geometrije može se pronaći u različitim kulturama diljem svijeta.

SVIJEST NE NASTAJE U TIJELU
NEXUS: Ako je Svemir i sve ostalo fraktalno morali bismo to vidjeti i na razini svakodnevice. Možete li nam dati neke primjere iz prirode, iz biologije, koji nam govore da taj model odgovara stvarnosti. Prva na pamet pada voda.
NASSIM: Vrlo dobro pitanje, što se tiče vode. Pogledate li vodu, njezina je molekula prirodni tetraedar. Iz strukture vode nastao je sav život, što znači da sav život dolazi iz vode. Ako postoji to polje informacija koje zapravo stvara povratnu spregu i kompleksnost i tvori biologiju koju vidimo oko nas, onda možete zamisliti da ta tetraedarska struktura vode mora biti u interakciji sa strukturom Planckovih čestica u mnogo drukčijem mjerilu. Kao da se informacije kreću ljestvicom kroz isti geometrijski oblik. I kad nastane stanica ona se dijeli. Najprije dobijete dvije, pa četiri, pa na kraju tvore tetraedar od osam stanica, koji pak tvore mrežu od 64 tetraedra. Zatim pogledate DNK, ona ima 64 kodona. To su kodovi koji strukturu DNK čine funkcionalnom. Kao da se ta geometrija preslikava na različite razine. Goleme su razlike između razine Planckovih čestica biologije, ali informacije se prenose s jedne razine na drugi. Naravno, u tom procesu dolazi do poremećaja, gubi se dio energije, tako da u sustavu postoji entropija. Nešto može postajati sve kompleksnije, a zatim se smanjiti. Tako da imate izgradnju, a zatim opadanje bića. No ako biste mogli modificirati vodu da zadrži visoku razinu koherentnosti u odnosu na vakuum možda biste mogli održavati i znatno produživati život, održavajući strukturu vode. To već dugo govorim. Znanstvenici proučavaju mozak ne bi li pokušali razumjeti svijest. Mozak je samo 10 posto onoga što je gore, ostalo je voda. Znanstvenici proučavaju biologiju kao što su proučavali DNK. Ali DNK je pun molekula vode. Uklonite li molekule vode, DNK se raspada, ne povezuje se. Nedavno, prije koji mjesec, što mi je vrlo drago, uspjeli smo izmjeriti i uvidjeti da molekule vode moduliraju slaganje DNK, tj. način na koji DNK komunicira. Voda je, ustvari, ta koja stvara informacije zahvaljujući kojima DNK obavlja svoj posao. Voda nije samo pozadinski neutralni posrednik iz kojega je priroda slučajno nastala, već prijenosnik informacija iz vakuumskih fluktuacija u strukturu vode, vodik i kisik, naposljetku stvarajući biološke sustave s pomoću uputa i odnosa toliko kompleksne da imaju 100 bilijuna stanica koje svake sekunde besprijekorno komuniciraju. Milijarde kemijskih promjena zbivaju se u vama svake sekunde kako biste mogli sjediti. Te nevjerojatne komunikacijske veze, ti nevjerojatni nenasumični efekti, moglo bi se reći gotovo negentropijski efekti koji se ne kreću prema neredu, u biologiji pokazuju da se Svemir kreće prema redu. To vam doista omogućuje razumijevanje dublje povezanosti. Upravo sam objavio članak s dr. Val Baker i Williamom Brownom o vezi između strukture vakuuma i informacija u strukturi vakuuma preko biološke strukture koja naposljetku stvara svijest, sustav svjestan samog sebe. Tako da možemo objasniti da se svijest ne očituje unutar mozga, pa čak ni u vodi unutar mozga, nego da je voda kao antena koja titra u biološkom ritmu vašeg tijela, stvarajući vezu s poljem informacija. Kao antena na radiju koja je podešena na frekvenciju. Primamo informacije i šaljemo ih radi djelovanja u to polje informacija, i to je zapravo svijest. Dakle, ne nastaje u tijelu. Implikacije su goleme, i za biologiju i za to kako shvaćamo što je svijest, ili barem svijest o sebi, i kako nastaje iz biologije.

NEXUS: Možete li ukratko objasniti tablicu skaliranja, što je zapravo primjer koji dokazuje Vaš model, a proizlazi iz ideje o fraktalnosti?
NASSIM: Počeo sam raditi grafikon jer sam uz pomoć dr. Rauscher pokušavao objasniti odnosno vidjeti je li točno da, ako pogledamo Svemir i Planckovu dužinu, što je golema razlika, ako se moglo reći da sve između ima isti obrazac... U biti Svemir ili materija je 99,99999 prostor. Ono što zovemo materijalnim svijetom uglavnom je prostor. A ono za što kažemo da nije prostor, materijalni svijet, samo su male elektromagnetske granice koje udaraju jedna o drugu u prostoru. Možda prostor stvara materiju, a ne da materija definira prostor. Počeo sam razmišljati da se možda prostor dijeli u vrlo određenim omjerima. Vakuum tvori granicu i to je Svemir, zatim tvori drugu granicu, to je galaktička struktura ili kvazar, pa zatim zvijezda, pa zatim atom, pa zatim Planckova čestica. Napravio sam tu tablicu, s energijom i radijusom, ubacio sam Svemir i Planckove čestice. Opazio sam, kad sam s dr. Rauscher izvodio izračune za recenzente, da Svemir odgovara stanju crne rupe. Znači, uzmem li radijus vidljivog Svemira i ubacim li masu koju vidimo u Svemiru, odgovara stanju crne rupe, on je zapravo crna rupa. Sljedeća točka je središte galaksije, za to znamo da je crna rupa, kvazari su crne rupe, zvijezde mogu biti crne rupe, a atom je u cijeloj toj linearnoj progresiji. Tada sam pomislio da je proton, jezgra atoma, možda crna rupa. I onda to ide sve do Plankcovih čestica, to su goleme razlike u mjerilu. Ali sve se ipak našlo u toj linearnoj progresiji, sve se ponašalo na isti način. Počeo sam razmišljati da je to možda način na koji se prostor-vrijeme dijeli, a kad se dijeli stvara nešto što vidimo u prostoru, ali to je samo podjela prostora unutar samoga sebe. Percepcija definira što to jest. I u drugim mjerilima izgleda posve drukčije. Primjerice, da ste proton i doživljavate svijet kao proton imali biste posve drukčiji doživljaj nego da vas povećam do veličine ljudskog bića. Ako se povećate od protona do veličine ljudskog bića mislili biste da ste promijenili svijet. Ali zapravo ste promijenili dimenzije, veličinu.

NISMO SLABAŠNA BIĆA VEĆ KREATORI

NEXUS: Što je s Velikim praskom ako živimo u crnoj rupi?
NASSIM: Sve ovo daje potpuno drukčiju predodžbu o Velikom prasku. Teorija Velikog praska ustvari nije prikladna teorija za opisivanje našeg Svemira. To je više religija, žao mi je što to moram reći. Tvrdi se da nije bilo ničega, a onda je najednom nastalo sve, eksplodiralo je. Ne možete objasniti kako je do toga došlo. Ne možete objasniti kako je došlo do eksplozije, odakle energija za to, odakle materija. Ta teorija nije baš prikladna. Postoji jedan rad koji je Einstein napisao kao alternativu Velikom prasku i koji se zagubio, a otkriven je tek 2013. U njemu on opisuje Svemir kao vakuumsku strukturu koja proizvodi materiju iznutra onoliko koliko se materije gubi izvana u modelu trajnog stvaranja. Mislim da je to mnogo bliže istini. Vrlo je zanimljivo da je taj Einsteinov rad pronađen baš dok sam radio na fizikalnim izračunima koji opisuju taj model stvaranja materije na površini crnih rupa, gdje crne rupe vrtnjom stvaraju materiju. I tu materiju naš Svemir gubi. I ta dva odnosa uzrokuju širenje našeg Svemira. Možete zamisliti umjesto Velikog praska da je proton bio u Svemiru i da je pobjegao. I tada je izmijenio informacije koje izlaze i informacije koje ulaze. Kad je pobjegao, zato što je promijenio gustoću velikog mjehura u kojemu je bio, narastao je vrlo brzo do veličine našeg Svemira. Taj novi pogled kaže da se Svemir neprekidno pjeni s površina drugih Svemira i da je to neprekidni proces stvaranja, a ne samo jedan prasak.

NEXUS: U slici Svemira koju ste upravo iznijeli i koji funkcionira kako ste ga opisali, koja je uloga ljudskog ponašanja, kakva je moć namjere, kakva je moć misli?
NASSIM: Najednom, kad imate taj pogled na Svemir i strukturu prostor-vremena, a zato što smo načinjeni od protona i atoma, jasno je da smo dio te mreže. Naša svijest se razmjenjuje između vakuumske strukture koja je svuda oko nas i u nama te izvanjskog svijeta koji nas hrani informacijama. Stoga ako preuzimamo informacije, putem očiju, preko dodira, svih naših osjetila, prenosimo tumačenje toga vakuumu, a vakuum nam onda prenosi više doživljaja i to se nastavlja u povratnoj sprezi. Najednom uviđamo da smo dio te nevjerojatne mreže koja povezuje sve točke, koja sve nas povezuje. Prostor između mene i vas više nije prazan, pun je informacija koje se razmjenjuju, taj prostor između svih nas, prostor ljudske svijesti oko cijelog planeta kao morfogenetsko polje svih iskustava u interakciji. Stoga sad više nismo izolirani, imamo utjecaj na cjelokupno stvaranje. Nismo slabašna bića koja nemaju nikakvu moć u Svemiru. Ustvari smo dio ovog nevjerojatnog djela prirodne volje, prirode s kojom smo u interakciji. To nazivamo svijest i ne razmišljamo previše o tome, a zapravo je to očitovanje dinamike prostor-vremena koje uči o sebi. Prema tom pogledu, Svemir doslovno uči o sebi kroz vaše oči, kroz vaše ruke, kroz vaše iskustvo u svijetu. I zato što svatko promatra Svemir iz druge perspektive, doslovce zato što je na drugim vektorima u prostoru (ja nikad neću biti u vašim očima i gledati sebe), vi dobivate jedan niz informacija, ja dobivam drugi. Svaka točka prenosi svoju perspektivu Svemiru i sve to stvara sinergiju za evoluciju samog Svemira.
www.nexus-svjetlost.com

Sve je spremno da električni automobili zavladaju cestama. Prema službenim podacima Centra za vozila Hrvatske, u Hrvatskoj su u 2018. bila registrirana 452 električnih automobila, što je u odnosu na prethodnu godinu za 182 više nego godinu ranije. Prema podacima agencije Promocija plus, od siječnja do 31. kolovoza na hrvatskom je tržištu prodano 117 električnih vozila. Od tog broja najviše je električnih automobila Hrvatima prodao Hyundai - 34, slijedi Nissan s 23 vozila, Smart sa 17 vozila, Tesla s 13 vozila, BMW s 9 vozila, Volkswagen sa 6 vozila, Audi s 5 vozila, Renault i Jaguar s 4 vozila te Rariro s 2 vozila. U kolovozu 2019. je udio automobila s benzinskim motorom porastao na, u 21. stoljeću rekordnih 61,1%, a udio dizelaša pao je na 35,3%. Hibrida je bilo 2,4%, plinaša 1,0% i električnih 0,2%.

Dubrovnikom će taksi službu obavljati samo električni taksiji?
Zanimljivo je spomenuti kako jedan hrvatski grad razmišlja o tome da taksi prijevoz smiju obavljati isključivo električni automobili. Radi se o Dubrovniku, čiji je gradonačelnik najavio da grad više ne može podnijeti stanje kakvo je trenutačno, s velikim broj taksija, niti će ga podnositi.

Sajam automobila u Frankfurtu otkrio novitete
A nedavni frankfurtski Autoshow jasno je dao do znanja da električni automobili zaslužuju sve veću pažnju autoindustrije, ali i javnosti. Naime, tamo su predstavljeni brojni električni auti koji uskoro dolaze u prodaju. Primjerice, VW je predstavio i ID.3, prvi električni model namijenjen obiteljima čija cijena ne ide u nebo. Osam godina jamstva na baterije, doseg od 550 km i početna cijena od 30.000 eura su veliki mamci. Uostalom, auto je zakaparilo preko 30.000 kupaca. Mogli su ga kapariti i hrvatski kupci, ali na raspolaganju im je bilo tek 20-ak automobila. Proizvodnja modela ID.3 1ST trebala bi prema planu započeti krajem 2019. godine, a prva bi vozila kupci trebali dobiti sredinom 2020. godine.

Hoće li električni automobili zaista biti jeftiniji u budućnosti?
Prema istraživanju Deloittea, iz veljače ove godine, već 2020. godine tržište bi trebalo narasti na 4 milijuna električnih vozila, a 2025. na 12 milijuna. Iako se drastičan rast nastavlja i dalje te najavljuju 21 milijun električnih vozila do 2030. godine, stručnjaci u Deloitteu kažu kako to znači ogromne viškove u proizvodnji. Njihov scenarij kaže da će 2030. godine biti proizvedeno 14 milijuna više električnih vozila od potreba tržišta, a to znači između ostalog i dodatan pad cijena. Posljednje analize kažu da će se cijena električno pogonjenih i vozila na fosilna goriva izjednačiti najkasnije do 2024. godine. Električni automobili u proizvodnom asortimanu definitivno imaju tržišno opravdanje. Godine 2017. je prvi put u svijetu prodano preko milijun električnih automobila, a već godinu dana kasnije prodaja je udvostručena. No to su još uvijek mali iznosi, pa tako udio prodaje električnih vozila i plug-in hibrida na svjetskoj razini iznosi tek 2,2%.

Norvežani obožavaju električne aute
Vodeća u svijetu po broju prodanih električnih automobila je, prema podacima iz srpnja, Norveška. Gotovo polovina novih automobila prodanih u Norveškoj u prvoj polovini ove godine koristila je kao pogonsko sredstvo isključivo struju, čime je ta skandinavska zemlja učvrstila vodeću poziciju u svijetu po broju prodanih električnih vozila. Ukupno 48,4 posto svih novih automobila prodanih u Norveškoj u prvoj polovini godine bilo je električno. Usporedbe radi, u cijeloj prošloj godini njihov je udio u prodaji iznosio 31,2 posto, pokazuju podaci Norveškog cestovnog saveza. Kako bi ostvarila zacrtani cilj i do sredine idućeg desetljeća okončala prodaju dizelaša i benzinaca, Norveška kupce automobila s baterijskim pogonom oslobađa obveze plaćanja velikih poreza. Dodatni su mamac pogodnosti poput popusta na cestarine. Međunarodna agencija za energiju (IEA) koja u kategoriju električnih automobila uvrštava i hibridne modele, objavila je da je udio Norveške u globalnoj prodaji električnih automobila 2017. godine iznosio 39 posto. Na drugom je mjestu Island s 12 posto, a na trećem Švedska sa šest posto.

Englezi uvode obaveznu ugradnju punjača za električne automobile u novoizgrađenim kućama?
Što se tiče punionica, zanimljivo je spomenuti stanje u Engleskoj. Naime, kako su neki britanski mediji nedavno javili da će Engleska prva u svijetu uvesti obaveznu ugradnju punjača za električne automobile u novoizgrađenim kućama. Objavio je to Auto Express koji kaže da će to biti biti najisplativija opcija za vozače, a navodi se i kako će na javnim mjestima za punjenje od iduće godine biti dostupno beskontaktno plaćanje. Englezi su najavili i kako je ovo tek dio strategije Road to Zero vrijedne milijardu i pol funti koja za cilj ima do 2040. godine u potpunosti zabraniti prodaju vozila bez barem djelomičnog električnog pogona. Detalji još uvijek nisu poznati, ali svi automobili će morati biti u mogućnosti voziti barem 80 kilometara na jednom punjenju, što bi značilo da će na cestama ostati samo čisti električni automobili, hibridi i vodikova vozila.

Isplativost električnog auta
Saša Kauzlarić, zaljubljenik u električne automobile i vlasnik nekoliko njih, Indexu je kazao kako je isplativost električnih automobila višestruka. U pet godina vožnje električnog automobila, tvrdi Kauzlarić, isplati se puna razlika u cijeni električnog automobila u odnosu na bilo koji drugi, čak i ako je malo korišten. U slučaju veće potrošnje pak, ušteda je značajna: nema troškova servisa, motori su gotovo neuništivi, a baterija izdržljiva.

„Dvaput sam ostao bez struje“
Svoj prvi električni automobil Kauzlarić je kupio 2014. godine, kroz državne poticaje, kao i sve ostale. Tada je, prisjeća se, u Zagrebu postojala samo jedna punionica na Energetskom institutu Hrvoje Požar u Savskoj ulici. Sljedeću je ugradio City centar, uslijedili su trgovački lanci, gradske garaže, a zatim gradovi. Tek 2016. Zagreb je napravio tri punionice. Danas ih ima oko 40. „Tijekom 2014. i 2015. dvaput sam ostao bez struje jer nije bila dovoljna infrastruktura“, prisjeća se Kauzlarić. „Sada se to ne može dogoditi, a postoji i aplikacija koja pokazuje informacije o najnovijim punjačima, u Hrvatskoj i u svijetu.“ Punjači su također postali moderniji i brži, što ipak najviše ovisi o strukturi struje, u čemu je najbitnija uloga HEP-a, kaže Kauzlarić. „Pumpe u koncesiji na autocestama imaju ogromne snage jer se postavljaju najbrži punjači. Nije to još na razini europskih punjača koji imaju snagu do 350 kW, ali ići će do 150 kW, što su brzine uz koje se automobil može napuniti u roku pola sata“, objašnjava Kauzlarić koji primjećuje da je Hrvatska puno napravila u posljednje dvije godine te se više ne mora bojati da će ostati na cesti bez struje.

Ulaganje u infrastrukturu
Broj punionica trebao bi biti usklađen s brojem električnih automobila kako bi se izbjegle gužve. Trenutno gužvi na hrvatskim punionicama, kaže Kauzlarić, nema. Ipak, porast prodaje električnih automobila tražit će i ulaganje u infrastrukturu. HEP je do sada postavio i pustio u pogon vise od 90 javnih ELEN punionica diljem Hrvatske, a uz sufinanciranje iz EU fondova i prve brze punionice na hrvatskim autocestama. Europski projekti NEXT-E i EAST-E tako će prvi put omogućiti i uključivanje hrvatskih cesta na međunarodne prometne pravce na kojima već postoji infrastruktura za punjenje električnih vozila. Na taj način Hrvatska bi trebala postati dio mreže 11 europskih zemalja kroz koje će biti moguće neprekinuto prekogranično putovanje električnim vozilima. „Konačni cilj je omogućavanje sigurne međugradske vožnje električnim automobilima. S tim ciljem, u sklopu međunarodnog projekta, postavljamo ukupno 57 punionica na hrvatskim autocestama i ostalim prometnicama. Završetkom u ovom trenutku aktivnih projekata, HEP-ova će mreža, zajedno s već instaliranim punionicama u hrvatskim gradovima, imati više od stotinu punionica“, kaže predsjednik uprave HEP-a, Frane Barbarić. Punionice na autocestama dio su ukupnog razvojnog projekta eMobilnost, koji prati EU direktivu o uspostavi infrastrukture za alternativna goriva. Direktiva do kraja 2020. predviđa dostupnost punionica na svakih 50 kilometara autocesta, u svim aglomeracijama s više od 20.000 stanovnika, svim morskim, zračnim i lukama unutarnje plovidbe te na željezničkim kolodvorima.
www.hep.hr

Zamislimo grad u kojem svaka ulična svjetiljka neprestano prikuplja i šalje informacije tako da se svjetlo pali samo kad prolazite ulicom, zahvaljujući senzoru ugrađenom u svjetiljku. Zamislimo grad u kojem ćete bezbolno parkirati svoj automobil, zahvaljujući aplikaciji koja prikuplja informacije tisuća senzora i kamera na gradskim ulicama, te vam javlja gdje je najbliže slobodno parkirno mjesto. Zamislimo grad u kojem komunalno poduzeće automatski dobiva obavijest kad se napuni spremnik za otpad ispred vaše zgrade. Zamislimo grad u kojem je vodovodni i kanalizacijski sustav oboružan senzorima koji neprestano mjere potrošnju i alarmiraju u istom trenutku kad negdje procuri ili pukne neka cijev. Zatim zamislimo grad koji u svakom trenutku obavještava svoje građane o kvaliteti zraka koji udišu i mogućim zagađenjima te o vodostaju rijeke. To bi bio grad u kojem ne bi bilo potrebe očitavati potrošnju vode ili struje na brojilu jer bi podaci o potrošnji bili dostupni svakog trenutka "u realnom vremenu". Kad bi se u takvom gradu dogodila prometna nesreća, sustav bi istog trenutka poslao obavijest o tome, a putem sustava nadzora iz daljine bi se mogao pratiti razvoj situacije te obavještavati ostale vozače o kritičnim točkama na gradskim prometnicama putem GPS-a i umreženih znakova na cesti koji bi prikazivali obavijesti. To je grad sastavljen od međusobno umreženih ulica opremljenim senzorima koji šalju obilje informacija različitim aplikacijama na korist stanovnika grada.

40 gradova u Hrvatskoj primjenjuje "pametna" rješenja
Takav grad nije maštarija. Takav grad je pametni grad. Radi se o ideji koja se u svijetu razvija brzinom kojom se razvija i sam proces urbanizacije, a znamo da danas više od pola stanovnika planeta živi u gradovima. Kako se procjenjuje da će za kojih 30 godina oko 70 posto stanovništva živjeti u gradovima, logično je da takva situacija zahtijeva osmišljavanje načina kako će tolike mase ljudi kvalitetno živjeti u tim sredinama, a ne trovati se udisanjem zraka zagađenog ispušnim plinovima s ulica zakrčenih automobilima i živjeti pored kanti pretrpanih smećem, uz to bespotrebno trošeći goleme količine toplinske i električne energije. Pametni gradovi već niču diljem svijeta. New York, London, Pariz, Tokio, Singapur, Toronto, Beč, Amsterdam... Razvoju pametnih gradova u svijetu se pristupa na različite načine. Tako je u Sjevernoj Americi naglasak na pametnim mrežama, u Europi na regeneraciji i održivosti, u Aziji na pitanjima urbanizacije i e-upravljanja, a u Latinskoj Americi na unapređenju prometa. Od 128 hrvatskih gradova, njih više od 40 razvija koncept pametnih gradova te primjenjuje neka od "pametnih" rješenja za kvalitetniji život u gradu.

U gradovima dvije trećine svjetske potrošnje energije
Primjerice, Dubrovnik evidentira broj posjetitelja pojedinim lokacijama, Rijeka dronovima nadzire prometni sustav, Krk reciklira više od 50 posto otpada na otoku. Čakovec je prvi grad u Hrvatskoj koji je posegnuo za pametnom rasvjetom, Pula je 2008. godine uvela u svoje poslovanje e-upravu, a u Rovinju je na temelju mobilne aplikacije "Uoči, slikaj, dojavi" riješeno više od 1000 tehničkih komunalnih nedostataka i manjih intervencija, od otpada u prirodi do razbijenih dječjih igrališta, ograda i počupanog bilja. Tu je i primjer Zagreba, koji je proveo energetsku obnovu društvenih objekata. Prema dostupnim podacima, u svjetskim gradovima proizvede se 80 posto svjetskog bruto nacionalnog proizvoda i potroši dvije trećine ukupne svjetske potrošnje energije. Gradovi se mijenjaju i iz pasivnih potrošača energije transformiraju se u aktivne sudionike gospodarenja energijom. Prvi korak prema pametnim gradovima u Hrvatskoj je podizanje energetske učinkovitosti potrošnje, odnosno znatno smanjenje potrošnje električne energije te informacijsko povezivanje između pametnih uređaja, pametnih zgrada i postojeće distribucijske mreže.

Upravljanje potrošnjom
Kako je zgrada temeljna građevna jedinica grada, upravo zgradu treba početi mijenjati iz pasivnog potrošača energije u aktivnog sudionika koji prikuplja podatke i kreira nove informacije pomoću kojih se upravlja potrošnjom. Pametne zgrade, osim upravljanja uvjetima u interijeru, imaju sposobnost komunikacije s okolinom i prilagođavanja vlastite potrošnje mrežnim uvjetima. Također, priključivanjem obnovljivih izvora situacija se usložnjava jer zgrada postaje aktivni element mreže. Smanjenje ovisnosti o uvozu, razvoj energetike prema europskoj Energetskoj uniji, energetska učinkovitost, dekarbonizacija energetskog sektora pa i sektora zgradarstva, istraživanje novih tehnologija - samo su neki od ciljeva Europske unije. Kako je u Europi po pitanju razvoja pametnih gradova naglasak na održivosti, logično da je pitanje energetike u prvom planu. U tom pogledu velika odgovornost u našim uvjetima za tranziciju prema "pametnim gradovima" leži na Hrvatskoj elektroprivredi, koja intenzivno radi na projektima uvođenja naprednih mreža u distribucijskim područjima, sustavu daljinskog centralnog grijanja, mjerama energetske učinkovitosti u krajnjoj potrošnji, kako u zgradama HEP-a tako i za kupce energije koju HEP isporučuje, a tu je i razvoj projekata obnovljivih izvora energije.

Sunčane elektrane po principu "ključ u ruke"
Hrvatska elektroprivreda već neko vrijeme proširuje svoj poslovni model i svoju ponudu prodaje energije obogaćuje pružanjem različitih energetskih usluga. Kako znamo, osnovna djelatnost HEP-ovih tvrtki je proizvodnja i prodaja električne i toplinske energije te plina krajnjim kupcima. No HEP ESCO tu uslugu dopunjuje tako da pomaže kupcima da prepoznaju i ostvare određene uštede, bilo kroz projekte uvođenja konkretnih mjera energetske učinkovitosti, bilo uvođenjem sustavnog pristupa gospodarenju energijom. Tako HEP Opskrba, u suradnji s HEP ESCO-m, svojim kupcima iz kategorije poduzetništva uz opskrbu električnom energijom nudi energetske usluge, koje im mogu pomoći da upoznaju i smanje svoju potrošnju. Jedna od energetskih usluga koja se nudi kupcima HEP-a je i 'Uspostava daljinskog očitanja električne energije i uvođenje sustava za gospodarenje energijom ESCO Monitor®'. Također, HEP je pokrenuo nove programe investicija u energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije te projekte javne rasvjete po novom ESCO/EPC modelu. Naime HEP ESCO za tržište nudi izgradnje sunčanih elektrana u kombinaciji s mjerama energetske učinkovitosti po principu "ključ u ruke" za javne zgrade, poslovne zgrade, hotele, višestambene zgrade i industrijske objekte kroz program HEP EE solar plus. Pored toga, za suvlasnike više-stambenih zgrada pripremljen je program obnove plinskih kotlovnica, pri čemu su uštede vidljive odmah na računima za grijanje, a otplata ide kroz stambenu pričuvu na rok do 10 godina.

Zelena tehnologija
HEP grupa, kao predvodnik primjene zelene tehnologije, planira u narednih tri do četiri godine kroz HEP PV program na krovovima HEP-ovih poslovnih i proizvodnih zgrada instalirati više od 300 sunčanih elektrana koje će električnu energiju koristiti na mjestu proizvodnje. Taj model omogućuje znatno smanjenje troškova za potrošnju električne energije u vlastitim objektima. Naime, veći se dio proizvedene energije potroši na samim objektima, dok se ostatak energije isporučuje u distribucijsku mrežu. Projektom izgradnje sunčanih elektrana na HEP-ovim poslovnim zgradama, usmjerenim na proizvodnju električne energije na mjestu njenog korištenja, u samim zgradama, HEP prati zakonodavni paket ‘Čista energija za sve Europljane' Europske komisije. Zakonodavni paket usmjeren je za održavanje konkurentnosti Europske unije uslijed promjena na svjetskim energetskim tržištima zbog prelaska na čistu energiju. Sudeći prema iznesenim planovima i projektima, HEP želi biti predvodnik tog prelaska u Hrvatskoj, a ne da mu se tek prilagođava.

Prioritet energetskoj učinkovitosti
Pored navedenog, kroz program sustavnog gospodarenja energijom - HEP SGE program - realizirat će se više od 80 projekata. Time HEP sveobuhvatno planira gospodariti energijom u svojim zgradama koji za cilj ima djelotvorno upravljanje troškovima za energiju te identifikaciju potencijala za uštedu energije i vode te smanjiti utjecaj HEP-ovih zgrada na okoliš. HEP SGE program je u skladu s revidiranom Direktivom o energetskoj učinkovitosti zgrada (EPBD Directive 210/31/EU), koja potiče korištenje novih pametnih tehnologija za smanjenje potrošnje energije u zgradama i davanje prioriteta energetskoj učinkovitosti.Energetska učinkovitost je primarni princip u održivom globalnom energetskom sustavu i najdjelotvorniji način smanjenja negativnih utjecaja na okoliš te temelj pametnim tehnologijama koje ubrzano dolaze, a koje upotpunjuju i unapređuju sustave u zgradama. Na sreću, pojmovi poput 'pametne zgrade', 'pametnog brojila' i 'pametnog grada' više nisu tako nepoznati.
www.hep.hr

Ovako će izgledati najviši pasivni neboder na svijetu. Kula od 60 katova ne izgleda kao da je sputana bilo kakvim strogim standardima energetske efikasnosti. Baš naprotiv! Kanadska kompanija Henson Developments najavila je izgradnju najviše pasivne kule na svijetu koja će se graditi u Vancouveru. Soliter od 60 katova cilja na certifikat Passive House, međutim projektanti i investitor su otišli korak dalje pa se ovaj objekt gradi i po strožijim kriterijima nego što zahtjeva spomenuti standard. Kako piše Vancouver Courier, Tom Wright iz britanskog biroa WKK Architects je autor kule, dok IBI Group iz Vcouvera stavlja potpis na cjelokupan projekt. Početni renderi pokazuju talasastu strukturu s velikim javnim prostorima u centralnom dijelu kule duž katova. Sa svojom pozicijom u West Endu ova zgrada će biti i jedna od najviših kula u susjedstvu. Kako kaže Rick Gregory, potpredsjednik u Henson Developments, „Postoji određeni izgled koji se rađa iz Passive house standarda, a mi želimo to da promjenimo kako bismo napravili nešto što će biti atraktivnije i inspirirali druge da naprave slično.“ Certifikat Passive House je međunarodni standard za energetsku efikasnost koji ima za cilj izgradnju zgrada koje su dobro izolirane i ventilirane kako bi one trošile manje energije. Gradske vlasti razmatraju aplikaciju za izgradnju ove zgrade, nakon čega će projekt ići na javni uvid. Ako to sve prođe kako treba, ova zgrada bi mogla da krasi panoramu Vacouvera već od 2022. godine.
www.gradnja.rs

Niz nadovezanih bokseva stvaraju veliku asimetričnu građevinu razigranog oblika koji neke podsjeća na ozelenjeno brdo, a neke na zigurat. Proslavljeni arhitektonski studio BIG je projekt prvobitno predložio 2016. godine, ali je zbog radova koji su u ovom povijesnom dijelu Toronta već bili u tijeku, morao je da bude odgođen. Međutim, Bjarke Ingels je konačno dobio zeleno svjetlo za izgradnju još zelenijeg projekta King Street West u Torontu. Dizajn ovog projekta u potpunosti odstupa od jezgre grada, zbog čega je kod nekih kritičara izazvao negodovanje, ali zbog svoje kompleksnosti i ambicioznosti autora definitivno zavrjeđuje pažnju. No, kako kritičar Alex Bozikovic piše za The Globe and Mail, pravo je pitanje dali će BIG svoju ideju o vertikalnom selu uspjeti da prilagodi i američkom kontinentu. Jednim dijelom, projekt ulazi i u javni prostor u ovom dijelu grada, budući da plan podrazumijeva i oblikovanje određenih javnih površina poput velikog centralnog trga i pješačkih ruta. U višenamjenskom objektu, svoje mjesto će naći mnogobrojni maloprodajni objekti, butici i kancelarije. Ipak, najveći dio objekta namjenjen je stanovanju. Iako je ovaj stambeni blok organizovan na tradicionalni način – s trgom u sredini – njegov oblik je vrlo zanimljiv. Naime, BIG-ova građevina osmišljena je kao niz piksela, odnosno bokseva koji se nadovezuju jedan na drugi i tako stvaraju veliku asimetričnu građevinu razigranog oblika s brojnim otvorima i zelenim terasama. Svaki od spomenitih piksela je dimenzije jedne prosječne sobe i svaki je zakrivljen pod uglom od 45 stupnjeva u odnosu na ulicu kako tijekom dana korisnicima omogućio što duži prodor svjetlosti i zraka. Sama fasada ima brojna udubljenja kako bi zelenilo što lakše moglo da se raširi po čitavom objektu. Arhitekti iz studija BIG naglašavaju da ovaj projekt smatraju utopijskim eksperimentom smještenim u srcu grada, a da su inspiraciju za ovaj nesvakidašnji dizajn našli u radu slavnog arhitekte Moshe Safdija. Međutim, nisu svi oduševljeni izgledom ovakve fasade, i to ne zato što je ona sliči na brdo već što njena struktura napadna i što se previše ističe u odnosu na okolnu arhitekturu. Dijelu javnosti se sviđa, a dijelu je. Isto tako je i sa strukom. Ovu arhitekturu nazivaju hrabrom ali radikalnom, dok ju je spomenuti arhitektonski kritičar prozvao ziguratom (hram u drevnoj mezopotamskoj dolini u obliku terasaste piramide).
www.gradnja.rs

Fiziku 20. stoljeća okarakterizirala je pojava dvije revolucionarne teorije: Einsteinova teorije specijalne i opće relativnosti te teorija kvantne mehanike. Prva teorija opisuje fizičke događaje u makrokosmosu dok je za drugu teoriju rezerviran svijet malog, odnosno mikrokosmos. Da bi se dobila jedinstvena teorija prirode tzv. M teorija ili „teorija svega“ potrebno je ujediniti obje teorije. Međutim, svi pokušaji da se ujedine ove dvije teorije nisu urodili plodom. Sam einstein je posljednje godine svog života proveo u traganju za jednom jedinstvenom teorijom ali bez rezultata. Svaki pokušaj spajanja ove dvije teorije dovodilo je do stvaranja matematičkih beskonačnosti. Da bi se opisalo prirodu u cijelosti, potrebno je jedinstvo teorija koje opisuju makrokosmos i mikrokosmos, odnosno jedinstvo teorije koja opisuje ponašanje planeta, zvijezda, galaksija i čitavog kosmosa tj. teorija relativnosti i teorije koja opisuje ponašanje subatomskog svijeta, svijeta elementarnih čestica tj. kvantne mehanike . Posljednji teorijski koncepti koje su stvorili teorijski fizičari u pokušaju da formuliraju teoriju svega jesu kvantna gravitacija i teorija struna. Ali ni kvantna gravitacija (koja pokušava da gravitaciji, jedinoj sili koja nije ujedinjena sa ostalim prirodnim silama, elektro-magnetnoj, jakoj i slaboj nuklearnoj sili, dodijeli kvantna svojstva) kao ni teorija struna ( koja ima nekoliko teorijskih podvarijanti i koja u suštini implicira da su elementarne čestice vibracije jednodimenzionalnih struna koje se ne mogu percipirati jer postoje u višim dimenzijama) nisu uspjele da postanu teorija svega zato što postoji bezbroj načina na koje se ove teorije mogu riješiti matematičkim putem. Fizičari ne mogu da izaberu rješenje koje opisuje univerzum u kojem živimo već sva rješenja impliciraju postojanje multiverzuma s beskonačnim ili konačnim ali ogromnim brojem pojedinačnih Svemira. Paradoksalno je to što je Albert Einstein, najveći protivnik kvantne mehanike (on je svoju distanciranost od kvantne mehanike izrazio riječima „Bog se ne igra kockicama“ ) bio jedan od znanstevnika koji su doprinjeli njenom utemeljenju. Einstein je otkrio fotoelektrični efekt, za šta je dobio i Nobelovu nagradu. Naime, kada se crno tijelo izloži emisiji svjetlosti, ono počinje da zrači elektrone sa svoje površine, što znači da su fotoni pobudili elementarne čestice, elektrone. Elektroni emitiraju energiju od jednog „kvantna“ diskretnog paketića energije po čemu je i kvantna mehanika i dobila ime. Einstein je otkrio i dvostruku prirodu čestica svjetlosti, fotona. Naime svjetlost se ponaša kao da ima čestičnu prirodu ali se ponaša kao i val. Otkriveno je da sve elementarne čestice imaju dualnu prirodu i da samim tim materija ima dvostruku prirodu. Ovo je prva čudnovatost kvantne mehanike jer sada izgleda da je foton istovremeno čestica i val! Znanstvenici nikada nisu uspjeli da istovremeno vide spomenutu dvostruku prirodu elementarnih čestica. Oni su bili u mogućnosti da promotre valnu prirodu svjetlosti kao i čestičnu prirodu – ali nikada istovremeno. Sve do nedavno! Znanstvenici iz Federalne politehničke škole Lozane uspjeli su da direktno promotre dualnu prirodu svjetlosti! Kako im je to pošlo za rukom? Kao prvo, oni su koristili elektrone da bi vidjeli svjetlost. Eksperiment se odvijao na slijedeći način: nano-žicu znanstvenici su osvjetlili laserom, odnosno fotonima koji su imali veoma visoku energiju. Fotoni su, zahvaljujući svojoj energiji, pobudili čestice u nano-žici. Fotoni su u vidu valova počeli da se kreću duž žice u oba smjera i tamo gde su se sudarili formirao se val koji se ne kreće tzv. stojeći val. Taj val je zračio fotone koji su osvjetljavali nano-žicu. Da bi vidjeli sam val svjetlosti, znanstvenici su koristili ubrzane elektrone koji su se kretali u blizini žice. Tamo gdje je došlo do interakcije elektrona i fotona neki elektroni su usporavali svoje kretanje dok su drugi ubrzavali. Koristeći ultra brzi mikroskop znanstvenici su uvidjeli obrazac promjene brzina i na taj način su odredili (tj. mogli su da “vide”) stojeći val, koji je prestavljao otisak valne prirode svjetlosti. Kao što ovaj rezultat pokazuje valnu prirodu svjetlosti, on pokazuje i njenu čestičnu prirodu. Naime, elektroni koji su propušteni u blizinu stojećeg vala su se sudarali sa fotonima i na taj način dolazilo je do promjene u brzini njihovog kretanja a ova promjena njihove brzine očitovala se u razmjeni kvanta, odnosno diskretnih energetskih paketa čija sama pojava dokazuje i čestičnu prirodu svjetlosti. Ali ovo nije jedina čudnovatost kvantne mehanike. Realnost u kvantnoj mehanici je kontraintuitivna i probibalistička. Zbog toga Einstein nikada nije želio da je ozbiljno prihvati.

Einstein-Podolsky-Rozenov paradoks
Einstein-Podolsky-Rozenov paradoks (EPR) nosi ime trojice znanstvenika koji su zaslužni za njegovo koncipiranje. Ovaj paradoks na još jednom primjeru pokazuje čudnovatost kvantne mehanike. Paradoks, koji se naziva i „sablasno djelovanje na daljinu“ je zapravo nastao kao misaoni eksperiment trojice znanstvenika ali je do sada nebrojano puta primjećen u različitim eksperimentima. Reč je o nečemu stvarnom što je eksperimentalno potvrđeno. Problem je u tome što se to „stvarno“ kosi s našom intuicijom. Princip lokalnosti koji je intuitivno zasnovan govori da jedan sistem ne može da djeluje na drugi trenutno i to bez medija koji će poslužiti za prijenos informacija. Isto tako, iz specijalne teorije relativnosti slijedi da nijedna informacija ne može da putuje brzinom većom od svjetlosne. Naizgled, EPR paradoks se kosi sa svim gore spomenitim. U čemu se zapravo sastoji EPR paradoks? U misaonom eksperimentu, što je kasnije potvrđeno brojnim fizičkim eksperimentima, možemo da zamislimo dvije čestice koje se nalaze spojene jedna sa drugom. Sada npr. možemo odvojiti česticu B i smjestiti je u Andromedinu galaksiju. Pristupimo sada mjerenju spina čestice A. Čim smo izmjerili njen spin, mi istovremeno znamo i spin čestice B iako se ona nalazi na udaljenosti od 2,5 miliona svjetlosnih godina od nas! Dakle, ovaj paradoks ne samo da ruši sve naše fundamentalne koncepte o realnosti već i podrazumijeva prostornu invarijantnost koja povlači temporalnu invarijantnost, što opet znači da se informacija može prenijeti i kroz vrijeme! Pošto je ovaj paradoks nešto što je dokazano eksperimentalnim putem, znači da postoji nekompatibilnost između naše intuicije o realnosti i same realnosti. Zbog toga je kvantna mehanika od izuzetnog značaja za filozofiju znanosti jer preispituje naše fundamentalne teorije o stvarnosti kao takvoj.

Schrodingerova mačka
Schrodingerova mačka je misaoni eksperiment nastao u umu Erwina Schrodingera, jednog od pionira kvantne mehanike kao znanosti. On je eksperimentom želio da pokaže koliko je kvantna mehanika zapravo kontraintuitivna i neprihvatljiva. Da bi se objasnio ovaj eksperiment, treba razmotriti tzv. Heizenbergovo načelo neodređenosti koje je jedno od fundamentalnih aspekata kvantne mehanike. Naime, po načelu neodređenosti, nemoguće je u isto vrijeme znati poziciju i brzinu čestice. Što preciznije odredimo jedan od ovih parametara mi smo u nemogućnosti da precizno odredimo drugi. Riječ je o pukom valu vjerovatnosti : može se samo pretpostaviti gdje se nalazi čestica ali njenu sigurnu lokaciju ne možemo znati sve dok ne izvršimo čin mjerenja i izazovemo tzv. kolaps valne funkcije. Prije mjerenja čestica se nalazila u superpoziciji stanja, što znači da se nalazila doslovno svuda: na Zemlji, na Mjesecu, na Marsu, bilo gdje u Svemiru! Jedino je vjerojatnost određivala njenu moguću poziciju, odnosno prije mjerenja smo mogli jedino znati sa određenom dozom vjerovatnosti gdje će se čestica vjerojatno nalaziti. Veća vjerovatnost je da se nalazi na Zemlji nego na nekoj egzoplaneti u Svemiru ali poanta je da mi to ne možemo znati sa stoprostotnom vjerojatnosti. Tek kada izvršimo čin mjerenja, mi saznajemo gde se čestica točno nalazi. U tom trenutku sve njene verovatnosti nestaju i ona zadobiva svoju realnu poziciju u prostor-vremenu. Ovo ima ogromne filozofske implikacije zato što je, po teoriji, čestica istovremeno na svim mjestima prije nego što se izvrši čin mjerenja. Njena realnost je „razlivena“ po vjerovatnostima. Misaoni eksperiment „Schrodingerova mačka“ se bazira na spomenutom principu neodređenosti. Zamislimo jednu kutiju u kojoj se nalazi mačka koju, naravno, ne možemo vidjeti. U kutiji se sada nalazi oružje čiji je obarač privezan za jednu aparaturu. Ta aparatura se sastoji iz kontejnera u kome se nalazi jedan radioaktivni element i instrument koji registrira kada je došlo do radioaktivnog raspada. Taj instrument je povezan s polugom koja je pak povezana sa obaračem pištolja. Kada dođe do raspada elementa, aparatura se aktivira i pištolj opali i usmrti mačku. Međutim, radioaktivni raspad je nasumični kvantno mehanički proces pa ne možemo znati kada će i da li će do raspada doći. Sve što možemo da napravimo je da podignemo kutiju i uvjerimo se u kakvom je stanju naša mačka. Međutim, prije nego što podignemo kutiju, mačka se nalazi u super poziciji stanja ona je istovremeno i živa i mrtva! Ovo je svakako nemoguće i kontraintuintivo. Zato postoje različita teorijska tumačenja načela neodređenosti od kojih ćemo spomenuti dva. Različita tumačenja načela neodređenosti Zbog toga što se na ovom mjestu fizičari i filozofi razilaze, postoji nekoliko tumačenja kvantne mehanike i principa neodređenosti. Od navedenih tumačenja navešćemo dva: klasično-Copenhagensko tumačenje i Everetovo tumačenje mnoštva svetova. Copenhagensko tumačenje se bazira na tome da su objekti stvarno opisani svojom valnom funkcijom, odnosno distribucijom vjerovatnosti. Sam čin mjerenja je od presudne važnosti jer uvodi faktor promatrača. Po Copenhagenskom tumačenju objekti se zaista nalaze u super poziciji svojih stanja sve dok promatrač (koji ne mora biti čovjek nužno) ne izmjeri točnu poziciju čestice. Sam čin mjerenja dovodi do spomenutog tzv. kolapsa valne funkcije i mi na kraju vidimo da je objekt u jednom stanju. Filozofski promatrano, čin opažanja je taj koji nekako omogućava realitet predmetu. Kako? Postoje brojne nesuglasice ali jedno od zanimljivijih tumačenja glasi da je svijest promatrača ta koja dovodi do kolapsa valne funkcije, što znači da prosmatrači mogu samim činom opažanja da utječu na objektivnu stvarnost. Esse est percipi princip se u svojoj krajnjoj spekulativnoj implikaciji može primjeniti na čitav Univerzum.

Multiverzum
Fizičar Hugh Everett je tijekom pedesetih godina prošlog vijeka koncipirao teoriju mnoštva svijetova. Ona ne uključuje princip dekoherencije (čestica je koherentna sa svim svojim pozicijama kada se nalazi u stanju super pozicije koje prethodi promatranju, kada promatrač izvrši mjerenje dolazi do dekoherencije sistema) ali isto tako ne uključuje čudnu pretpostavku da promatračeva svijest dovodi do kolapsa valne funkcije. Everettova interpretacija uvodi još jednu mnogo čudniju pretpostavku: do kolapsa valne funkcije nikad ne dolazi, čestica je koherentna sa svim svojim stanjima i ona egzistira u paralelnim Univerzumima! Na ovom mjestu se još jednom susrećemo s pojmom „Multiverzum“ koji je zapravo implikacija većine suvremenih fizičkih i kosmoloških teorija. S filozofske i znanstvene pozicije nemoguće je utvrditi koja je od ova dva tumačenja točnija! Jedan misaoni eksperiment koji je koncipiran tijkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je pokušaj da se odgovori na ovo pitanje. Ni on nije uspio u tome da ponudi definitivan odgovor na ovo najčudnije svojstvo kvantne mehanike.

Kvantno samoubistvo
Ovaj pomalo morbidni misaoni eksperiment koncipiran je s namjerom da se utvrdi koje je od dva gore navedena tumačenja ispravno. Sastoji se u slijedećem. Za eksperiment su potrebne dvije osobe, eksperimentator i asistent. Eksperimentator koji je spreman da se žrtvuje za dobrobit znanosti pristaje da izvrši „kvantno samoubistvo“, odnosno spreman je na igru sa smrću samo da bi dokazao koje je od tumačenja kvantne mehanike ispravno a koje nije. Eksperimentator ulazi u sobu koja je koncipirana slično kao kutija u eksperimentu sa Schrodingerovom mačkom. Po Copenhagenskom tumačenju, eksperimentator se prije prvog hica iz puške suočava sa vjerovatnosti od 50/50 posto da će ostati živ. Pri svakom slijedećem napinjanju oroza ta šansa se smanjuje. Slično je i sa interpretacijom mnoštva svijetova, dakle šanse da eksperimentator izađe živ poslije svakog narednog hica su sve manje i manje. Suština eksperimenta je da nikada nećemo moći da dokažemo istinitost jednog ili drugog tumačenja. Na stranu moralna i etička strana ovog eksperimenta – nitko naravno nije spreman da se stavi u poziciju eksperimentatora. Ali da je, recimo, osoba koja izvodi eksperiment poginula u svim mogućim svijetovima i nekim čudom ostala živa u jednom, ona je dostigla „kvantnu besmrtnost“, što će biti poznato samo njoj. Ona nikada neće moći da dokaže tvrdnju da je postigla kvantnu besmrtnost nasuprot Copenhagenskom tumačenju. U eksperimentu asistent je osoba koja opaža i vrši mjerenja ali ona nikada neće biti u stanju da dokaže koje od tumačenja je istinito jer ne postoji mogućnost da spozna pravo stanje stvari. Ako je eksperimentator mrtav, asistent neće znati da li je Copenhagensko tumačenje istinito i da je osmotrio smrt eksperimentatora ili je teorija mnoštva svijetova istinita i on živi u Univerzumu u kome eksperimentator nije dostigao kvantnu besmrtnost. S druge strane, ukoliko je eksperimentator živ, asistent ponovo neće znati da li je istinito Kopenhagensko tumačenje pa je osmotrio slučaj kolapsa talasne funkcije pri kome eksperimentator ostaje živ ili je istinito tumačenje mnoštva svetova po kome se on nalazi u univerzumu u kome je eksperimentator postigao kvantnu besmrtnost. Još nije kraj čudima u kvantnoj mehanici Kvantna mehanika sa svojim paradoksima čini da filozofi budu veoma zainteresovani za nju. Ma koliko se kvantna mehanika činila čudnom i kontraintuitivnom, ona je ipak temelj prirode koja je izgleda mnogo čudnija nego što smo mogli da pretpostavimo u najsmelijim snovima.

Eksperiment sa dva proreza
Za kraj, možda najpoznatiji eksperiment u kvantnoj mehanici, eksperiment sa duplim prorezom. Aparatura za ovaj eksperiment je vrlo jednostavna, sastoji se od uređaja koji ispaljuje elektrone, zastora sa duplim prorezom i fotografske ploče. Najprije ispaljujemo elektrone kroz oba proreza. Slika koju ćemo dobiti na fotografskoj ploči izgledati će tako da su se elektroni grupirali tamo gdje su prošli kroz prorez, odnosno imati ćemo svjetle i tamne pruge zavisno od toga na koji način su elektroni interferirali međusobno. Interferencija se javlja kada se vrh jednog vala poklopi s drugim i on će se tada povećati ali neki put će se dogoditi da dno vala bude poklopljeno sa dnom drugog vala i tada će val nestati. Zbog ovoga imamo interferencijsku sliku na fotografskoj ploči kao i kada smo propuštali svjetlosne fotone kroz proreze i ovo potvrđuje valnu prirodu čestica. Ali što će se desiti ukoliko ispalimo samo jedan elektron i to kroz samo jedan prorez? Ono što ćemo ponovo dobiti je interferencijska slika! Kako je ovo moguće ukoliko je bio ispaljen samo jedan elektron? S kojom česticom je on bio u interakciji? On je, po načelu neodređenosti, bio u interakciji sa samim sobom! Čestica je bila u super poziciji svojih stanja i do fotografske ploče je putovala svim mogućim putanjama. Sada kada uvedemo promatrača kao faktor, desiti će se čudo: elektron kao da „zna“ da je promatran proći će kroz samo jedan prorez jednom i nećemo imati interferencijsku sliku! Kao da je elektron sam izabrao da ne dođe do interakcije sa svojim super pozicijama! Zbog svega navedenog kvantna mehanika do dana današnjeg nije „ukroćena“ i nije smještena u razumljive intuitivne konceptualne okvire. Zato filozofske interpretacije poput interpretacije mnoštva svijetova dobivaju na snazi.
www.tragomzvezda.net