www.ekologija.rs

Plutajući gradovi, gradovi budućnosti?

Uslied klimatskog zagrijvanja, porast nivoa oceana prijeti da poremeti, između ostalog, i urbanizam i arhitekturu naših gradova. Kako arhitektura može da se suoči sa ovom poplavom? Da li je pojava plutajućih gradova održiv odgovor koji bi bio sposoban da dovede do evolucije urbanizma XXI vijeka? Skoro svi znanstvenici se slažu: klimatski rizik je ozbiljan; prema manje crnim procjenama, do 2050. godine nivo mora će se podići od 20 do 90cm, a neki veliki gradovi biti će više pogođeni od drugih. Oduvijek, arhitektura se suočavala sa urbanim problemima, bez obzira da li su društveni, ekološki problemi ili problemi vezani za životno okruženje. Ovog puta, međutim, trebalo bi da nađe nove forme koje ne samo što će poštedjeti stanovništvo klimatskog egzodusa, već i nastaviti da čuvaju krhku ravnotežu više gradova. Vlade su preokupirane ovim fenomenom više nego drugi, možda zato što su pod direktnijom opasnošću. Tako je sa Nizozemskom, zemljom u ravnici koja je već isušila veliku površinu oko velikih gradova kako bi odgovorila na potrebe svog stanovništva. Slučaj Amsterdama predstavlja poseban slučaj. Godine 1965, Johanes Henrik van der Bruk (Johannes Hendrik van den Broek) i Jakob Bakema (Jacob Bakema), dvojica nizozemskih arhitekata, pokušali su da ožive svoje urbanističke teorije predlažući plan uređenja kako bi se grad proširio. Projekt nazvan "Plan Pampus" predlagao je isušivanje dijela zemlje koja se nalazi oko ostrva Pampus i postavljanja tamo novog linearnog grada od 330.000 stanovnika čime se osigurava kontinuitet prestolnice prema istoku.

Trideset godina kasnije, 1997. godine, dugo zaboravljena ideja ove dvojice arhitekata ponovo je pokrenuta, ovog puta u obliku grada koji je danas još uvek u izgradnji. Ejburg (Ijburg) – koji je ime dobio po jezeru Eju (Ij), sastoji se od šest vještačkih ostrva podignutih u jezeru i međusobno povezanih. Neka od jezera imaju visoke zgrade, neka ne; postoje vrtovi i šetališta. Ovdje se radi o prvoj fazi jednog projekta koji je doživio da njegova druga faza bude odbačena od strane državnog savjeta i to zbog pitanja vezana za okruženje. Zbog toga, proširenje grada u drugoj fazi morati će da odgovara principima za koje je procijenjeno da su primjereniji po pitanju održivog razvoja. Danas, završetak prve faze predviđa se za 2012. godinu, kada će taj grad moći da primi nekih 45.000 stanovnika, dok bi do 2020. trebalo da broji nekih 18.000 stanova od kojih će neki biti plutajući. Naime, obično kada kupac kupi zemlju u Ejburgu, budući vlasnik dobija u vlasništvo parcelu na vodi gdje može da podigne, što će reći u ovom slučaju da porine, svoju kuću. Ovaj način stanovanja ima sve više pristalica. Mimo problema sa životnim okruženjem koji se predviđaju u nastupajućim desetljećima, ovaj način života odobrava veliki dieo stanovništva, a i znatiželja je neosporna.

Osvješćivanje ili praćenje mode? Teško je reći, tim prije što cijene ovih plutajućih domova manje-više prate cijene stanova koji se nalaze u okolnim naseljima. Ovdje je razlika u tome što se tehnička vještina kombinira sa originalnošću forme što daje rezultat koji je ocijenjen kao ekološki i održiv. Na taj način, plutajuće kuće – novi i suvremeni objekti sa svim mogućim komforom – postaju predmet cvjetajuće trgovine. Dok su ovi plutajući gradovi zamišljeni na periferiji, čak i u samom gradu, kao jedan od aspekata novog urbanizma XXI vijeka, postoje i drugi projekti, za sada eksperimentalni, koji bi, prema riječima njihovih projektanata, mogli da predstavljaju, u slučaju klimatskih promjena, alternativu tradicionalnom životu.

Japanska kompanija Shimizu Corporation razvila je jedinstveni prototip koji bi mogao da ugleda svjetlost dana poslije 2025. godine. Nazvan Green Float, ovaj grad, čiji bi svaki modul mogao da primi do 50.000 stanovnika, razvijati će se samostalno na oceanu. Module čine osnova od 2km u presjeku i kula nazvana City in the sky (Grad na nebu). Ovaj neboder, zasnovan na lakom metalu nastalom od magnezijuma koji se već nalazi u slanoj vodi, trebalo bi da bude u osnovi okružen vlastitim obradivim zemljištem kojim se stanovništvu garantira, zahvaljujući poljoprivredi, potpuna samodovoljnost. Predviđena je čak i reciklaža slane vode iz okruženja. Kula bi mogla da dostigne visinu do 1.000m iznad nivoa mora, a otok bi moga da koristi sve prirodne elemente kako bi postalo autonomno. U Kompaniji kažu da bi uskoro mogli da pokrenu tehnologiju otpornu na valove i druge prirodne nepogode koje, danas predstavljaju jedinu prepreku za razvoj ove vrste projekta.

Takođe, u Europi, arhitekta Vincent Callebaut obrađuje problematiku klimatskih izbeglica u okviru svog projekta Lilypad, ogromnog lokvanja koji može da pruži utočište za 50.000 stanovnika. Ovaj ekološki otok bilo bi ne samo autonoman, već bi bio i mobilan zahvaljujući preciznoj tehnologiji koja bi mu omogućila da prati morske struje. Njegov Ecopolis, prototip koji imitira oblik cvijeta lotosa, sastavljen je od tri planine koje okružuju tri luke oko kojih se odvija život. Njegova dvostruka školjka sastavljena je od poliesterskih vlakana presvučenih jednim slojem titana u obliku anatasa* koji reagira na sunčeve zrake i zarobljava atmosfersko zagađenje. Ovaj plutajući grad odgovara ne samo na probleme klimatske imigracije već bi bio, prema tvrdnjama arhitekta, primjer grada budućnosti koji će proizvoditi više energije nego što će je trošiti. Dok u zemljama Južne Amerike, Afrike i jugoistočne Azije stanovništvo prakticira gradnju plutajućih gradova na način svojih predaka, novi oblik plutajućih gradova, samodovoljnih i održivih, pokretnih i sa pozitivnim energetskim bilansom, možda bi mogao da se pojavi i da promijeni naše shvaćanje života. Budućnost će nam reći.
www.gradjevinarstvo.rs