Republika Hrvatska je na pragu nuklearne renesanse dok se razvijaju planovi za gradnjom vlastitih nuklearnih elektrana usred rasta potrošnje električne energije i težnji za dekarbonizacijom energetskog sektora. U vremenu kada globalni napori za smanjenje emisija ugljika i osiguranje energetske neovisnosti dosežu vrhunac, Hrvatska ponovno oživljava ideju o izgradnji vlastite nuklearne elektrane. Ova tema, koja je bila aktualna još od 1980-ih godina, sada dobiva novi zamah zbog brzog rasta potrošnje električne energije i potrebe za stabilnim, niskougljičnim izvorima energije. Prema projekcijama, potrošnja električne energije u Hrvatskoj mogla bi se udvostručiti s trenutnih 20 TWh na 45-50 TWh do 2050. godine, uz godišnji rast od oko tri posto. Trenutno, zemlja uvozi do 50 posto svoje električne energije, a potencijali velikih hidroelektrana su iscrpljeni. Sunčana i vjetroenergija igraju važnu ulogu, ali ne mogu osigurati 24-satnu stabilnost mreže bez podrške baznih izvora poput nuklearne energije.

Vlada Republike Hrvatske, predvođena ministrom gospodarstva Antom Šušnjarom, aktivno radi na zakonodavnom okviru za osnivanje Agencije za nuklearnu energiju, koja bi vodila proces odabira lokacija i tehnologija. Ova inicijativa dolazi u kontekstu Europske unije, gdje je Hrvatska jedna od potpisnica deklaracije za utrostručenje nuklearne kapaciteta do 2050. godine. Međutim, planovi nisu bez kontroverzi: oporba dolazi iz domaćih zelenih pokreta, susjednih zemalja poput Bosne i Hercegovine, te iz povijesnih strahova povezanih s nesrećama poput Černobila.

Povijesni kontekst: Od jugoslavenskih studija do današnjih planova
Ideja o nuklearnoj elektrani u Hrvatskoj nije nova. Još od sredine 1970-ih do konca 1980-ih provedene su opsežne studije o potencijalnim lokacijama na teritoriju tadašnje SR Hrvatske. Analizirani su geološki, hidrološki, seizmički i infrastrukturni uvjeti, a u uži izbor ušle su tri lokacije: Tanja (kod Erduta na Dunavu), Prevlaka kod Ivanić-Grada i otok Vir. Vir je isključen zbog protivljenja lokalne zajednice i turističkih interesa, iako je bio tehnički prikladan.

Dr. sc. Duško Čorak, vodeći hrvatski stručnjak za nuklearnu energiju i osnivač Instituta za nuklearnu energiju (INETEC), sudjelovao je u tim studijama i ističe da je Tanja i danas najperspektivnija lokacija. "Ona je tada bila predviđena za četiri bloka snage 1300 megavata (MW), a za nju su izrađene sve ključne tehničke, ekološke i sigurnosne studije - uključujući preliminarni sigurnosni izvještaj (PSAR) i studiju utjecaja na okoliš." Dokumentacija za Tanju dovršena je 1990., a za Prevlaku 1986. godine. Godine 1987. raspisan je međunarodni natječaj za dobavljača tehnologije, ali nesreća u Černobilu 1986. i politička nestabilnost u bivšoj Jugoslaviji doveli su do moratorija na nove nuklearne elektrane.

Te studije, verificirane od strane IAEA-e, i danas su relevantne, ali ih treba ažurirati prema suvremenim standardima. Čorak naglašava da to ne bi bila velika aktivnost. U međuvremenu, Hrvatska je suvlasnica nuklearne elektrane Krško sa Slovenijom, koja proizvodi oko 15 posto hrvatske električne energije. Operativni vijek Krškog produžen je do 2043. godine nakon detaljne procjene okoliša i IAEA pregleda sigurnosti.

Trenutni planovi: Fokus na male modularne reaktore (SMR)
Vlada je u rujnu 2025. objavila planove za izgradnju najmanje tri mala modularna reaktora (SMR), koji bi trebali biti operativni unutar sljedećeg desetljeća. Ovi SMR-ovi, snage 300-470 MW po jedinici, poput AP300, Rolls-Royce SMR-a ili BWRX-300, nude bržu izgradnju (5-7 godina) i niže troškove u usporedbi s tradicionalnim velikim reaktorima. Lokacije još nisu određene, ali se spominju Prevlaka, Plomin (gdje bi zamijenila termoelektranu do 2033.), Tanja i možda druge. Osnovana je radna grupa za analizu lokacija, financijskih i ekonomskih aspekata SMR tehnologije. Hrvatska je također razgovarala s SAD-om o instalaciji SMR-ova kao alternative fosilnim gorivima.

Čorak preporučuje za prvi projekt veliki blok generacije III+ snage oko 1.100 MW, poput Westinghouse AP1000 ili kineskog Hualong One, ali vidi SMR-ove kao zanimljive za buduće faze. "Riječ je o rješenjima s pasivnim sigurnosnim sustavima, koji omogućuju znatno višu razinu sigurnosti od one koja je bila dostupna u vrijeme gradnje Krškog."

Troškovi i izazovi izgradnje
Procjene troškova za veliki reaktor kreću se između 5 i 15 milijardi eura, ovisno o dobavljaču i modelu financiranja. Čorak navodi primjere: NE Barakah u UAE (25 milijardi dolara za 5.600 MW, 6-7 godina izgradnje), projekt u Pakistanu (9,6 milijardi dolara za dva bloka po 1.200 MW, 5-6 godina), NE Vogtle u SAD-u (35 milijardi dolara za dva AP1000, 15 godina) i NE Olkiluoto u Finskoj (niži troškovi za 1.650 MW). Ukupno vrijeme do priključenja na mrežu: 8-15 godina od odluke Vlade, uključujući ažuriranje studija (12-18 mjeseci), odabir dobavljača i razvoj kadra. Ako se odluka donese uskoro, prva nuklearka mogla bi biti spremna do sredine 2030-ih.

Hrvatska ima solidnu bazu stručnjaka: institute, fakultete i tvrtke poput INETEC-a za projektiranje i sigurnosne analize. Glavni radovi bi bili u međunarodnom konzorciju, ali s značajnim domaćim sudjelovanjem.

Oporba i kontroverze: Strahovi, protesti i regionalne napetosti
Unatoč prednostima, nuklearna energija susreće se s otporom. Nacionalna anketa pokazuje da 48,4 posto Hrvata vidi nuklearne elektrane više kao rizik nego prednost, dok 27,1 posto ima suprotno mišljenje. Čorak odgovara na strahove: "Strah je razumljiv, ali civilna nuklearna energija nema veze s nuklearnim oružjem. Današnje elektrane imaju više razina zaštite, a broj žrtava je zanemariv u usporedbi s drugim energentima."

Domaći zeleni osuđuju planove zbog rizika i troškova. Regionalno, Bosna i Hercegovina protestira protiv hrvatskih planova za odlagalište radioaktivnog otpada iz Krškog na Trgovskoj Gori blizu granice, optužujući za ugrožavanje okoliša i rijeka. Ova kontroverza traje godinama i izazvala je međunarodne napetosti.

Suradnja sa Slovenijom za proširenje Krškog (JEK2) također je problematična. Slovenija je ponudila Hrvatskoj 25 posto udjela bez odlučivanja, što je odbijeno kao nepovoljno. Slovenske vlasti negiraju da su poslale službenu ponudu, ali stručnjaci upozoravaju da bi to ugrozilo hrvatsku energetsku sigurnost.

Nuklearne elektrane u okolici Hrvatske: Regionalni kontekst
Hrvatska nije izolirana u svojim nuklearnim ambicijama; regija jugoistočne Europe ima bogatu povijest nuklearne energije, s nekoliko susjednih zemalja koje već operiraju ili planiraju nuklearne elektrane. Prema podacima iz 2025. godine, Europa ima ukupno 165 operativnih nuklearnih reaktora s kapacitetom od 147.997 MWe, a 12 od 27 EU zemalja ima aktivne reaktore. Susjedne zemlje Hrvatske pokazuju mješovitu sliku: neke su duboko integrirane u nuklearnu energiju, dok druge imaju anti-nuklearnu politiku.

- Slovenija: Dijeli nuklearnu elektranu Krško s Hrvatskom, koja je jedina u zemlji. Ova elektrana s jednim reaktorom tipa PWR (snage oko 696 MWe) proizvodi značajan dio energije za obje zemlje i produžena je do 2043. godine. Slovenija razmatra izgradnju druge elektrane (JEK2) kako bi zamijenila Krško nakon 2043., ali to izaziva regionalne napetosti.

- Mađarska: Ima nuklearnu elektranu Paks s četiri operativna reaktora (ruskog dizajna VVER-440), ukupnog kapaciteta oko 2.000 MWe, koji proizvode gotovo 50 posto mađarske električne energije. Vlada planira proširenje s dva nova reaktora (Paks II), također ruske tehnologije, s početkom rada predviđenim za 2030-e. Ovo je dio šire strategije za energetsku neovisnost u centralnoj i istočnoj Europi.

- Rumunjska: Operira nuklearnu elektranu Cernavoda s dva reaktora tipa CANDU (kanadske tehnologije), ukupnog kapaciteta oko 1.300 MWe, koji pokrivaju oko 20 posto rumunjske potrošnje. Planovi uključuju izgradnju još dva reaktora do 2030-ih, u suradnji s kanadskim i američkim partnerima.

- Bugarska: Nuklearna elektrana Kozloduy ima dva aktivna reaktora (VVER-1000), ukupnog kapaciteta 2.000 MWe, koji generiraju oko 35 posto bugarske električne energije. Stariji reaktori su zatvoreni zbog EU zahtjeva, ali zemlja razmatra nove jedinice, uključujući male modularne reaktore, kako bi održala nuklearni udio u energetskom miksu.

- Italija: Nema aktivnih nuklearnih elektrana; sve su zatvorene nakon referenduma 1987. godine nakon Černobila. Međutim, postoje rasprave o ponovnom uvođenju nuklearne energije zbog klimatskih ciljeva, ali javno mnijenje ostaje protiv.

- Austrija: Zemlja je anti-nuklearna; nuklearna elektrana Zwentendorf dovršena je 1978., ali nikad nije puštena u rad zbog referenduma. Austrija se zalaže za zabranu nuklearne energije u EU i protivi se nuklearnim projektima u susjednim zemljama.

- Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora: Ove zemlje nemaju nuklearne elektrane i nema trenutnih planova za izgradnju. Srbija je istraživala mogućnosti, ali fokus je na obnovljivim izvorima i fosilnim gorivima.

Ovaj regionalni kontekst pokazuje da nuklearna energija ostaje ključna za mnoge susjedne zemlje, posebno one s ruskom tehnologijom (Bugarska, Mađarska), što utječe na energetsku sigurnost regije usred geopolitičkih napetosti.

Izvori nuklearnog goriva: Od koga bi Hrvatska mogla kupovati?
Nuklearno gorivo, prvenstveno uranij, ključno je za rad nuklearnih elektrana, a globalno tržište dominiraju ograničeni dobavljači. Prema podacima, gotovo tri četvrtine svjetske proizvodnje uranija dolazi iz Kazahstana, Kanade, Australije i Namibije. Glavni dobavljači obogaćenog uranija i gotovog goriva uključuju kompanije poput Rosatoma (Rusija), EDF-a (Francuska), Westinghousea (SAD), Framatomea (Francuska) i Cameca (Kanada), koji su vodeći u lancu opskrbe od rudarenja do proizvodnje goriva. Ostali značajni igrači su Mitsubishi Heavy Industries (Japan), Duke Energy i NextEra Energy (SAD), te Energy Fuels (SAD), koji se fokusiraju na rudarenje i obradu uranija.

Za Hrvatsku, kao EU članicu bez domaćih izvora uranija, opskrba bi ovisila o uvozu. Potencijalni dobavljači uključuju zapadne kompanije poput Westinghousea i Framatomea, koji nude tehnologiju za reaktore poput AP1000, te Cameco za sirovi uranij. S obzirom na suradnju sa SAD-om za SMR-ove, američki dobavljači poput Westinghousea ili Energy Fuelsa mogli bi biti prioritet, posebno jer Hrvatska već uvozi energente iz SAD-a (npr. LNG). Ruski Rosatom, iako vodeći globalni dobavljač, vjerojatno bi bio izbjegnut zbog geopolitičkih napetosti i EU sankcija, slično kao u Mađarskoj i Bugarskoj gdje ruska tehnologija stvara ovisnost. Francuska i Kanada nude alternative, s EDF-om i Camecom kao pouzdanim partnerima za EU zemlje. Hrvatska bi mogla diversificirati opskrbu kroz međunarodne ugovore, ali ograničena globalna opskrba uranija (s koncentracijom u nekoliko zemalja) predstavlja izazov.

Budućnost: Energetska neovisnost ili povratak obnovljivim izvorima?
Nuklearna energija mogla bi potaknuti domaću industriju, stvoriti visokotehnološka radna mjesta i osigurati nacionalnu suverenost. Međutim, transparentnost, uključivanje javnosti i rješavanje regionalnih sporova ključni su za uspjeh. Hoće li Hrvatska postati nuklearna sila u skladu s EU ciljevima ili će se fokusirati na obnovljive izvore? Odluka će oblikovati energetsku budućnost zemlje u sljedećim desetljećima.

Kritički osvrt: Nuklearna ovisnost kao kontradikcija energetskoj neovisnosti
Iako nuklearna energija često promovira kao put ka energetskoj neovisnosti, smanjujući ovisnost o fosilnim gorivima i uvozima nafte ili plina, ona donosi vlastite rizike ovisnosti o dobavljačima goriva. Globalno tržište uranija koncentrirano je u rukama nekoliko zemalja i kompanija, poput Kazahstana (koji kontrolira veliki dio proizvodnje) i Rusije (preko Rosatoma, koji dominira obogaćivanjem). Ova ovisnost može dovesti do geopolitičkih rizika, volatilnosti cijena, prekida opskrbe zbog sankcija ili konflikata, te sigurnosnih prijetnji, kao što se vidi u slučajevima ovisnosti o ruskoj tehnologiji u istočnoj Europi. Na primjer, SAD upozoravaju na rizike ovisnosti o Rusiji i Kini, što može ugroziti nacionalnu sigurnost i dovesti do gubitka utjecaja. Kritičari ističu da nuklearna energija nije prava "neovisnost", jer zemlje poput Hrvatske, bez domaćih resursa, ostaju ranjive na međunarodne lance opskrbe, suprotno obećanju stabilnosti – umjesto toga, može pojačati globalne napetosti i ekonomsku ranjivost. Da bi se to ublažilo, potrebna je diversifikacija dobavljača i razvoj domaćih kapaciteta, ali to zahtijeva dodatna ulaganja i nije jamstvo protiv budućih kriza.