Bez obzira na sofisticiranost opreme za prognozu vremena, mora se naći načine za smanjenje ranjivosti pred ekstremnim vremenskim prilikama bile one izazvane globalnim klimatskim promjenama ili ne. Tornada i druge ekstremne vremenske prilike rezultirale su čitavim pojasima razaranja diljem Sjedinjenih Država. Jesu li te divlje oluje rezultat klimatskih promjena ili ih se može objasniti normalnim varijacijama vremena, pitamo stručnjake. Godina 2011. rekordna je za tornada u Sjedinjenim Državama. Sjeverna Amerika i inače je posebno teško pogođena tim tipom olujnog nevremena, kaže David Imy, jedan od upravitelja Centra za prognoziranje oluja, pri Nacionalnoj upravi za oceane i atmosferu: "Mi imamo vjerojatno najviše tornada u odnosu na površinu zemlje gdje se oni pojavljuju. Uz to, ta su tornada posebice intenzivna. A razlog je: gorje Stjenjak." Imy kaže da planinski lanac Stjenjak sprečava vlagu da se iz Meksičkog zaljeva širi prema zapadu, te ju natjera da se koncentrira nad središnjim dijelom zemlje: "To nam isto tako daje visoko gore suhi zrak koji dolazi i stvara mnogo povoljnije uvjete za izbijanje vrlo teških oluja i tornada." Imy kaže da više od dvije stotine tornada, koliko ih je zabilježeno samo u prošlom mjesecu, predstavlja anomaliju. Ali, kaže, teško je reći radi li se o trendu, jer u drugim dijelovima svijeta nisu viđene toliko jake razlike. Može li rekordna američka sezona tornada imati veze s globalnim klimatskim promjenama, pitamo Williama Chameidesa, atmosferskog geofizičara i dekana Fakulteta za ekologiju Nicolas, Sveučilišta Duke: "Praktički nam je nemoguće uprti prstom na neki pojedinačni događaj i reći da je on izazvan klimatskim promjenama. No, s druge strane, znamo da će zbog klimatskih promjena upravo takvi događaji postati daleko vjerojatniji, učestaliji i intenzivniji. Dakle, ono što možemo reći jest da su takva zbivanja, kakva sada vidimo, konzistentna s klimatskim promjenama." Takve misli potcrtavaju nalaze izvješća Nacionalnog istraživačkog vijeća. Izvješće je izrađeno na zahtjev Kongresa i objavljeno početkom svibnja. Chameides, dopredsjedatelj za izvješće, kaže da ono upozorava da je globalno zatopljavanje stvarnost i da je potrebno poduzeti korake u cilju ograničavanja razmjera tog zatopljenja i pripremanja za posljedice: "Ne znamo točno što će se dogoditi, ali znamo da smo sučeljeni s opasnostima. Ono što ćemo uraditi u smislu ograničavanja tih opasnosti i donošenja odluka koje će na najmanju moguću mjeru svesti vjerojatnost zbivanja određenih posljedica, to će nam pružiti izvjesnu izdržljivost i otpornost tako da bismo se mogli prilagoditi tim posljedicama kada i ako do njih dođe." Chameides kaže da je lekcija koju su pružile devastirajuće oluje u Sjedinjenim Državama ta da, bez obzira koliko sofisticirana je postala oprema za prognoziranje vremena, zemlja mora naći načine da smanji svoju ranjivost pred ekstremnim vremenskim prilikama, bile one izazvane globalnim klimatskim promjenama ili ne.
Trenutni alati za promatranje ne mogu objasniti otprilike polovicu vrućine za koju se vjeruje da je nastala na Zemlji tijekom proteklih godina, kako se navodi u članku Perspektive u časopisu Znanost. Znanstvenici iz Nacionalnog centra za istraživanja atmosfere (NCAR) iz Bouldera u državi Colorado upozoravaju kako satelitski senzori, oceanske plutajuće mjerne stanice i ostali instrumenti nisu adekvatni za praćenje ove 'nestale' vrućine, koja možda nastaje u dubokim slojevima oceana ili bilo gdje drugdje u klimatskom sustavu. „Vrućina će se prije ili kasnije vratiti kako bi nas progonila", kaže Kevin Trenberth, znanstvenik iz NCAR-a i glavni autor članka. „Predah od zagrijavajućih temperatura koji smo imali u posljednjih nekoliko godina neće se nastaviti. Važno je pratiti energiju stvorenu u našem klimatskom sustavu kako bismo shvatili što se događa i predvidjeli našu klimu budućnosti." Autori sugeriraju da je prošlogodišnji ubrzani napad El Niña, periodične pojave kod koje gornji slojevi oceanske vode duž velikog dijela tropskog Tihog oceana postaju znatno toplije, mogao biti jedan od načina na koje se solarna energija ponovo pojavila. Istraživanje je imalo potporu Nacionalne zaklade za znanost (NSF), sponzora NCAR-a i NASA-e. „Protok energije kroz klimatski sustav ključno je pitanje u razumijevanju klimatske promjene", kaže Eric DeWeaver, voditelj programa u Sektoru za atmosferske i geoprostorne znanosti Nacionalne zaklade za znanost, koji financira NCAR. „Ono predstavlja veliki izazov za naše sustave promatranja." Trenberth i njegov koautor John Fasullo, znanstvenik iz NCAR-a, usmjerili su se na središnji misterij klimatske promjene. Bilo da satelitski instrumenti pokazuju da staklenički plinovi nastavljaju zarobljavati više solarne energije, odnosno vrućine, ili ne, znanstvenici još od 2003. godine nisu mogli odrediti kuda većina te vrućine odlazi. Ili su satelitska promatranja netočna, kaže Trenberth, ili su, što je vjerojatnije, velike količine vrućine prodrle u regije u kojima nema adekvatnih mjerenja, kao što su najdublji dijelovi oceana. Nadodajući se na problem, površinske temperature Zemlje znatno su se ustabilile u posljednjim godinama. Ipak, topljenje ledenjaka i santa leda na Arktiku, zajedno s razinom mora u porastu, nagovještaju da vrućina nastavlja svoj dalekosežni utjecaj na planet. Trenberth i Fasullo objašnjavaju da je vrlo važno bolje mjeriti protok energije kroz klimatski sustav Zemlje. Na primjer, bilo kakav geoinženjerski plan, npr. kako na umjetan način promijeniti svjetsku klimu da bi se uzvratilo globalnom zatopljenju, mogao bi imati nehotične posljedice, koje bi moglo biti teško analizirati ukoliko znanstvenici ne otkriju kako pratiti vrućinu oko Zemlje. Poboljšana analiza energije u atmosferi i oceanima također može pomoći istraživačima da bolje razumiju i možda čak predvide neobične obrasce vremena, kao što su hladni prodori diljem većeg dijela Sjedinjenih Država, Europe i Azije tijekom protekle zime. Kako se staklenički plinovi skupljaju u atmosferi, satelitski instrumenti pokazuju rastuće pomanjkanje ravnoteže između energije koja ulazi u atmosferu sa Sunca i energije koju otpušta Zemljina površina. Ovo pomanjkanje ravnoteže izvor je dugoročnog globalnog zatopljenja. No praćenje rastuće količine vrućine na Zemlji znatno je složenije od samog mjerenja temperatura na površini planeta. Oceani upijaju oko 90 posto solarne energije koju zarobljuju staklenički plinovi. Dodatne količine topline napreduju k topljenju ledenjaka i santi leda, kao i zagrijavanju kopna i dijelova atmosfere. Samo jedan mali odvojak zagrijava zrak na površini planeta. Satelitska mjerenja pokazuju da je količina solarne energije zarobljena stakleničkim plinovima porasla tijekom proteklih godina, dok je porast vrućine izmjerene do dubine od 3000 stopa (oko 1000 metara) u oceanu zakazao. Iako je teško detaljno kvantificirati količinu solarne energije, Trenberth i Fasullo procjenjuju da je prema satelitskim podacima količina sakupljene energije vjerojatno oko 1.0 watta po kvadratnom metru ili čak i viša, dok mjerni instrumenti u oceanima pokazuju sakupljenu energiju od otprilike 0.5 watta po kvadratnom metru. To znači da za otprilike pola ukupne količine energije nema objašnjenja. Postotak nestale vrućine mogao bi zavaravati, a rezultat je nepreciznih mjerenja satelitima i površinskim senzorima ili netočne obrade podataka dobivenih tim senzorima, kažu autori. Do 2003. godine izmjereni porast vrućine bio je u skladu s očekivanjima kompjuterskog modela. No novi set nadzora oceana od tada je pokazao ujednačeno smanjenje u stupnju zagrijavanja oceana, čak i dok neuravnoteženost između ulazne i izlazne energije nastavlja rasti. Nešto nestale vrućine kreće se izgleda prema praćenom topljenju ledenih pokrova na Grenlandu i Antarktici, kao i santa leda na Arktiku. Puno te nestale vrućine moglo bi biti u oceanima. Određeni porasti vrućine mogu se uočiti između dubina od 3000 do 6500 stopa (oko 1000 do 2000 metara), no još veći porast vrućine možda se nalazi još dublje izvan dohvata oceanskih senzora. Trenberth i Fasullo traže dodatne oceanske senzore, kao i sustavniju analizu podataka i nove pristupe kalibriranju satelitskih instrumenata kako bi mogli riješiti misterij. Argo plovila za profiliranje koje su istraživači počeli postavljati 2000. godine kako bi mjerili oceanske temperature su, na primjer, udaljeni za otprilike 185 milja (300 kilometara) i očitavaju podatke svega jednom svakih 10 dana s dubine od otprilike 6500 stopa (oko 2000 metara) do površine. Planovi su u tijeku kako bi se manja skupina tih plovila poslala u veće dubine. „Globalno zatopljenje je u svojoj srži potaknuto neuravnoteženošću energije: više solarne energije ulazi u atmosferu nego što je napušta", kaže Fasullo. „Najviše nas brine da nismo sposobni u potpunosti pratiti ili razumjeti tu nejednakost. To otkriva veliku rupu u našoj sposobnosti praćenja skupljanja vrućine u našem klimatskom sustavu."
www.znanost.com
