Energetska tranzicija njem. Energiewende
Subota, 28 Listopad 2017 15:35

Energetska tranzicija njem. Energiewende

Elektroenergetski sustav 100% na obnovljivima je dohvatljiva realnost. Znastvenici su pokazali, matematičkim modelom i eksperimentalno, kako je moguće osigurati stabilnost elektroenegetskog sustava (uravnotežavati proizvodnju i potrošnju, održavati napon i frekvenciju) koristeći isključivo obnovljive izvore. Iz jednog centra upravlja se kombiniranjem proizvodnje iz solarnih i vjetroelektrana s termoeleltranama na bioplin. U budućnosti će to usklađivanje ići automatski, te će se proširiti na cijelu Njemačku. Službeni njemački plan 2050. je 80% električne energije dobivati iz obnovljivih. Koliko će biti i kakvi će biti sustavi pohrane energije, još nije riješeno. Ima raznih mogućnosti; dapače, vrlo snažan pritisak na razvoj baterija u posljednje tri godine možda je prejak i nepotreban.

Edo Jerkić piše:
U Hrvatskoj još uvijek me mnogi, pa čak po načinu razmišljanja i napredni energetičari svako malo čudno gledaju kada kažem da 2050. proizvodnja iz bilo čega osim obnovljivih više neće biti izvediva – i to iz ekonomskih razloga – na tržištu ništa drugo više neće biti isplativo. Jer oni “znaju da sustav ne može funkcionirati bez barem 40% stabilnih elektrana”. Tih 40% im svake godine kada pričam s njima pada. Krenulo je od 80%. No gledaj čuda, postoje tamo neki čudni narodi kojima to uopće više nije upitno. Neki dan sam tako razgovarao sa njemačkim konzultantom koji se energetikom bavi gotovo 30 godina. Kaže on da će zbog tog razmišljanja velike energetske kompanije izumrijeti u sljedećih nekoliko desetljeća – u Njemačkoj se to već dešava iako to nije bio cilj. Također mi priča kako su sva predviđanja o potrebama za balansiranjem obnovljivih bila pretjerana, te da je zapravo potrebno svega 10 do 15% sustava za pohranu energije ili koji mogu pružiti balansiranje na razini sustava kako bi se balansirao sustav baziran na jednakom omjeru solara i vjetra. Hello world. Inače, g. konzultant mi je rekao da je 2050. jako pesimistična za 100% obnovljiv scenarij ako postoji ustrojeno tržište el.en. Da ne bude zabune: pesimistička je procjena da će to biti tek 2050.. Ovdje je također poanta, koja izgleda neočekivana kad se gledaju tendencije ka generalnim ekonomskim svjetonazorima pristaša i protivnika Energiewende (energetskog zaokreta): uistinu slobodno tržište ide u korist obnovljivih. Njemačka i druge najnaprednije države ulagale su i ulažu u razvoj tehnologije (engl. development) i širenje industrije (engl. deployment). Time se utječe brži razvoj i širenje nego što bi bilo da se sve prepusti tržišnim silama, ali to nije u protivnosti s tržišnom regulacijom. Države u energetici jednako postupaju stoljećima, od koncesija za korištenje šuma isl.; da se čekalo tržišne sile, pitanje bismo li i danas imali komercijalne nuklearne reaktore. Te su mjere bile vrlo uspješne, cijene padaju i obnovljivih postaju komercijalni i tržišno konkurentni – kad se osiguraju stvarno ravnopravni uvjeti (jer fosilna goriva u svijetu i dalje uživaju puno veću državnu potporu od obnovljivih).

U jednom ranijem članku na ovom blogu citirali smo ocjenu Hansa Joachima Schellnhubera, direktora Postdamskog Instituta za istraživanje utjecaja na klimu: »Može li iko zamisliti da je moguće upravljati s dvije posve različite ekonomije – jedne zasnovane na fosilnim gorivima i nuklearnoj energiji, a druge zasnovane na učinkovitosti i obnovljivma – paralelno, kroz slijedećih pet-šest desetljeća? To je smiješno, to se neće dogoditi. Sva povijest industrije kaže nam da jednom kad se sustav okrene u novi način rada (mod), i ima neke komparativne prednosti, preuzet će sve.«

Ova kretanja u Njemačkoj, kao i u drugim najnaprednijim zemljama, događaju se ne samo na visokom nivou eksperata, nego u tisućama manjih i većih projekata “na terenu”, uz snažno sudjelovanje stanovništva i lokalne zajednice. Jedan takav ogledni primjer komunalnost energetskog sustav zasnovanog na obnovljivima su grad i kotar Güssing (Neuburb, hrv. Novi Grad u Austriji. Nedavno je Hrvatska komora inženjera strojarstva, područni ured Zagreb, organizirala stručno putovanje u Güssing. Kotar proizvodi energiju za grijanje, električne potrebe i motorna goriva iz lokalnih obnovljivih izvora (šumarstvo, poljoprivreda i Sunce). U nepuna dva desetljeća razvoja, model Novog Grada ostvario je izvrsne rezultate, preobrazivši nerazvijeni kraj u Europski centar za obnovljive energije, EEE Güssing, koji sufinancira Europska unija. Austrijska savezna država Gradišće ima danas dvadesetak energana na šumsku i poljoprivrednu biomasu, te na sunčevu energiju, koje pokrivaju oko pola energetskih potreba iz obnovljivih izvora, ostvarujući prihode od prodaje energije u iznosu od 18 milijuna eura godišnje. EEE Güssing u suradnji s Tehničkim sveučilištem Beč razvija naprednu tehnologiju rasplinjavanja biomase za proizvodnju električne i toplinske energije, te biogoriva druge generacije. U okviru EEE djeluje i Tehnološki centar Novi Grad, koji izrađuje programe i projekte energetske opskrbe na temelju obnovljivih izvora energije za lokalne zajednice u Austriji i inozemstvu. 10. listopada smo obišli Europski centar za obnovljive energije – EEE GÜSSING, te postrojenje za proizvodnju plina iz „silaže“ i postrojenje za proizvodnju benzina, kerozina, dizela i plina iz drvne biomase – sječke.
ekoloskaekonomija.wordpress.com

 

Kako se njemački san o zelenoj energiji pretvorio u noćnu moru

Ključni zadatak Angele Merkel bit će redefiniranje njemačke energetske strategije.
Angela Merkel provest će još najmanje četiri godine na poziciji njemačke kancelarke, no ključni zadatak njezinog trećeg mandata na toj poziciji neće biti niti napredak najveće europske ekonomije, niti opstanak eura, niti jačanje integrativnih funkcija Europske unije, niti suočavanje s brojnim izazovima multietničkog društva u kakvo se Njemačka ubrzano pretvara tijekom posljednjih desetljeća. Ključni zadatak Angele Merkel bit će redefiniranje njemačke energetske strategije. O toj strategiji uvelike će ovisiti budući europski, pa i svjetski energetski trendovi, a o teškim odlukama koje predstoje njemačkoj kancelarki hoće li se njemački san o zelenoj energetici na kraju pretvoriti u noćnu moru. Energiewende – veliki zaokret njemačkog energetskog sustava k obnovljivim izvorima – trebao je biti jedan od najodvažnijih i najkompleksnijih masovnih tehnološko-ekonomskih poduhvata u povijesti čovječanstva. Ipak, danas, više od deset godina trajanja, desetaka milijardi potrošenih eura i golemog napretka koji je postignut, priča o Energiwendeu prvenstveno je priča o političkim kalkulacijama, krivim odlukama, neželjenim ishodima i na koncu – visokim troškovima. Važnu ulogu u takvom razvoju događaja odigrala je sama Angela Merkel, pa je možda i primjereno da rješavanje problema padne na njezina leđa, no valja znati kako korijeni njemačkog 'dugog marša' k obnovljivim izvorima energije sežu još u mandat njezinog prethodnika Gerharda Schrodera. Bivši njemački kancelar još 2000. godine uveo je sustav poticanja proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, garantirajući svim elektranama te vrste istu otkupnu cijenu tijekom dvedeset godina, te prioritet u pristupu elektrenergetskoj mreži. Takva mjera u znatnoj mjeri bila je čin političkog oportunizma, s obzirom da je inicijativa bila jedan od uvjeta koju su Zelena stranka i njezin tadašnji čelnik Joshka Fischer postavili Schroderovim socijaldemokratima kao uvjet za podršku u formiranju vlade. Bilo kako bilo, iz tog programa niknuo je njemački bum zelene energetike, a par godina kasnije doneseni su i formalni ciljevi nove energetske politike. Njemačka je do 2020. godine trebala 35 posto svoje potrošnje električne energije pokrivati obnovljivim izvorima. Taj udjel je do 2030. trebao porasti na 50 posto, a do 2050. na 80 posto. Nadalje, do 2022. godine sve njemačke nuklearne elektrane trebale su prestati s radom. Takav plan temeljio se na dvije premise. Prva je bila to da je kroz masovnu implementaciju zelenih tehnologija moguće znatno umanjiti dotada ekstremno visoku cijenu proizvodnje energije iz obnovljivih izvora i učiniti je konkurentnom onoj proizvedenoj u konvencionalnim elektranama. Ipak, da bi to omasovljivanje moglo započeti država je morala – kroz poticajnu otkupnu cijenu - pokrivati taj disparitet cijena. Ta logika pokazala se točnom. Proizvodne cijena zelene energije – naročito iz solarnih elektrana - tijekom posljednjih godina višestruko se smanjila, no problem je što je dinamika tog smanjenja bila prespora. Pojednostavljeno rečeno, solarne elektrane i vjetroelektrane još uvijek u prosjeku nisu cjenovno konkurentne konvencionalnim elektranama. S druge strane, obveze preuzete temeljem garantiranih ugovora o otkupu za 20 godina su ogromne – samo u Bavarskoj ima više solarnih elektrana nego u cijelom SAD-u. Prema nedavnoj analizi uglednom američkog think tanka Breakthrough Institute, tijekom za otkup struje proizvedene u garantiranom periodu od 20 godina u trenutno instaliranim njemačkim solarnim elektranama bit će potrošeno oko 150 milijardi američkih dolara.

Premijerka između dvije vatre
Za usporedbu, nuklearna elektrana koja se već godinama uz već zloglasna kašnjenja i prekoračenja planiranoig budžrta gradi u Finskoj proizvodit će otprilike dvostruko manje energije od kumulativnog njemačkog solarnog kapaciteta, ali uz konačni trošak od 15 milijardi dolara. Ta golema diskrapancija u cijeni prebačena je na leđa krajnjih potrošača, te je ključni razlog zbog kojeg Nijemci danas plaćaju najskuplju struju u Europi. Samo u zadnje tri godine cijena je porasla za 25 posto, a trenutno iznosi otprilike 40 posto više od europskog prosjeka. Dakako, ista priča vrijedi i za industriju, a čak i poslovična njemačka efikasnost sve teže može nadoknaditi takav udar na konkurentnost. Dakako, njemačka Vlada tijekom proteklih godina odobravala je posebne iznimke od plaćanja dodatnih penala energetski efikasnim industrijama, poput kemijske, no kako je broj takvih olakšica tijekom posljednjih godina rapidno rastao, za cijeli slučaj zainteresirala se i Europska komisija koja upravao istražuje radi li se o, nedopuštenoj, prikrivenoj subvenciji. Utoliko, evidentno je da su procjene o porastu konkurentnosti obnovljivih izvora bile, u najmanju ruku, preoptimistične. No, druga premisa njemačkog plana pokazala se još spornijom. Naime, osnovni tehnološki problem veće implementacije obnovljivih izvora je njihova intermitentnost. Pojednostavljeno rečeno, vjetroelektrane se mogu postaviti samo tamo gdje vjetra ima, a rade samo onda kad on puše. Solarne elektrane proizvode samo po danu, a dnevno kretanje njihove proizvodnje izravno je vezane s kretanjem sunca, a ne s potrošačkim potrebama. Utoliko, da bi se takvim proizvodnim objektima zamijenilo velike centralizirane sustave – poput termo i nuklearnih elektrane – bilo je potrebno uložiti golem novac u razvoj nove distributivne infrastrukture, kao i tehnologija skladištenja energije. To je ključni uvjet tranzicije k zelenoj energetici, ne samo u Njemačkoj, već i bilo gdje drugdje u svijetu. Njemački plan bio je da se ta golema ulaganja nadoknade kroz ekonomske aktivnosti njemačkih kompanija koje bi u tim područjima stekle sttus globalnih tehnoloških lidera. I ta premisa dijelom se pokazala točnom. Siemens danas 40 posto svojih prihoda ostvaruje od svog portfelja zelenih energetskih tehnologija, a od 2004. u tom je sektoru u Njemačkoj stvoreno 380 tisuća radnih mjesta. Ipak, razvoj potrebne infrastrukture, pa i tehnlogija bio je prespor. Od 4 tisuće kilometara nove visokonaponske mreže koju Njemačka planira izgraditi do 2022. dosad je izgrađeno 300-tinjak kilometara. Rezultat toga su goleme nestabilnosti. Prema podacima njemačke industrijske komore, samo tijekom 2011. godine tamošnje industrijske tvrtke zabilježile su 206 tisuća nestanaka struje. Problemi se šire i prema susjednim državama. Kad su operateri njemačkog sustava u pojedinim dijelovima dana ili noći suočeni s viškovima energije proizvodene iz obnovljivih izvora, tu energiju teansferiraju susjednim država, te tamo izazivaju nestabilnosti. Prema nedavno objalvjneim informacijama i Slovačka i Poljska započele su preinake na vlastitim mrežama koje će im omogućiti da blokiraju ulazak viškova struje iz njemačke. Ipak, još veće poremećaje njemačka energetska strategija izazvala je na tržištu. Golema instalirana snaga solarnih i vjetroelektrana, te garantirani prioritet pristupa mreži rezultira time da trajno u pojedinim dijelovima dana postoje golemi viškovi energije. Da bi ih zbrinuli tamošnji operatori prisiljeni su jeftino je prodavati susjednim državama, a nekad čak i plaćati za njezino preuzimanje. Utoliko, Njemačka je u bizarnoj situaciji, jer veća proizvodnje obnovljivih izvora podrazumijeva i nižu otkupnu cijenu energije na tržištu, pa stoga i veće dubioze koje se moraju pokriti u odnosu na garantiranu otkupnu cijenu. Taj začarani krug teško će biti prekinuti, posebno s obzirom na političku stranu priče. Politika je i dosad igrala važnu ulogu u razvoju Energiewendea. Još 2010. Angela Merkel najavila je djelomičnu promjenu planova o zatvaranjua nuklearnih elektrana, najavivši kako neće izaći iz pogona do 2022. Već po isteku redovnog životnog vijeka. Ipak, tek godinu dana kasnije - nakon incidenta u Fukushimi – ta odluka je poništena, amnogi analitičari smatraju kako se radilo o političkom manevru kojim je premijerka pokušala spriječiti izgledni izborni poraz svoje stranke od Zelenih na pokrajinskim izborima u velikoj i bogatoj pokrajini Baden-Württenberg. U međuvremenu taj se plan pokazao nerealnim, no odstupanje od njega bi se za premijerku moglo pokazati politički vrlo skupim. Ipak, Angela Merkel uskoro bi se mogla naći između dvije vatre. Prosvjedi predstavnika industrije zbog gubitka konkurentnosti bit će sve veći, a s druge strane i zahtjevima ekološki nastrojenog dijela javnosti da se Energiwende usmjeri u originalno zacrtanom smjeru.

Političke manipulacije
Naime, prošle godine Njemačka je zabilježila porast emisija CO2, uvelike izazvanih golemim porastom energetskog korištenja ugljena. Tamošnje elektroenergetske kompanije ugljenu su se okrenule suočene s golemim gubicima plinskih elektrana, ali i golemim količinama jeftinog ugljena u Europu pristiglog iz SAD-a. Tamo je za njim potrebe nestalo nakon što su – ironije li – otkrivene goleme nekonvencionalne rezerve prirodnog plina. Doduše, povoljnoj cijeni proizvodnje energije iz ugljena pridonio je i kolaps europskog sustava naplaćivanja ugljikovih kvota – svojevrsne naknade za otpuštanje emisija CO2 – zamišljenog kao sredstvo za poticanje korištenja ekološki prihvatljivijih goriva – primjerice prirodnog plina umjesto ugljena. Ipak, kako je recesija znatno smanjila europsku industrijsku proizvodnju i potražnju za kvotama, njihova je cijena pala do gotovo simbolične cijene. Europska komisija sustav je namjeravala popraviti tako da smanji broj kvota koje se svake godine izdaju, da bi taj plan na kraju blokirala baš Njemačka. Pa gdje je tu onda taj proklamirani Energiewende? Odgovor na to pitanje morat će u naredne četiri godine dati Angela Merkel. Do tog odgovora neće biti niti lako doći, niti će on biti jednostavan, ali kakav god bio bi mogao se pokazati kao najdugovječnija ostavština vladavine prve njemačke kancelarke.
www.poslovni.hr

 

Njemački energetski zaokret 2000.-2014.-2050.
Na mrežnom sjedištu agora-energiewende.org objavljen je izvještaj o aktualnoj situaciji njemačkoga programa energetskog zaokreta (Energiewende) na kraju 2014. godine. Program zaokreta prema održivoj energetici, koji je pokrenula vlada socijaldemokrata i zelenih 2000. godine, strateški je osmišljen za razdoblje do 2050. godine. Sama činjenica da se planira na tako dugi rok spektakularna je novost u odnosu na ono što je bilo uobičajeno ranije, kad se deset godina smatralo dalekom budućnosti. Danska je bila prva koja je počela na taj način planirati energetiku, od početka 1980-ih kad je odustala od gradnje nuklearne elektrane (vidi: Danska energetika: revolucija na pola puta (1980.-2050.)). Kasnije vlade nastavile su provoditi strategiju, a diskusije su se vodile o taktici. Druga je velika novost bila odustajanje od predviđanja budućnosti na osnovu trendova iz prošlosti (ako je potrošnja struje rasla 3% godišnje, pretpostavi se kao prirodno stanje nastavak rasta, pa se modificira raznim pretpostavkama, da možda može biti i samo 2,5% isl.). Planiranje je krenulo od "kraja", tj. od situacije koja se smatra poželjnom, pa se onda razrađuju koraci da se to ostvari. Globalni cilj se raščlanjuje na posebne, zatim se postavljaju etapni ciljevi i razrađuju koraci, mjere i konkretni rezultati koje je potrebno postići svake godine. (Umjesto da se postavi nekakav daleki, apstraktni cilj, i onda "strategiju" stavi u ladicu i na nju zaboravi.) Strategija se stalno provjerava i po potrebi prilagođava, imajući u vidu hijerarhiju ciljeva. Tako su prošle godine donesene znatne zakonodavnje promjene, sustavne promjene ali ne i promjene načela, na kojima se sustav zasniva; to je nazvano "Energiewende 2.0.". Još jedna vitalna stvar, na koju ovdje valja upozoriti, je opći ekonomski problem odnosa između tržišne konkurencije i državne intervencije u ekonomiji. Sve napredne zemlje imaju neku kombinaciju jednog i drugog. Apsolutno slobodno tržište nigdje u svijetu ne postoji. Ekonomija svuda i uvijek (osim u prvobitnoj zajednici) sadrži tri čimbenika: društveno dogovaranje, političko odlučivanje i tržišnu konkurenciju. Slijepa je ulica natezati se samo oko toga kolika treba biti uloga tržišta, a kolika države. Ne radi se o kvantiteti, nego o kvaliteti. Radi se o tome, na koji se način tržište i država kombiniraju; a uz to onda i društveni sustav i mentaliteti, da bi se ostvario pozitivna sinergija i time optimalni ekonomski razvoj. (Vidi o tome: Nije naš izbor “tržište ili socijalizam”. Trebamo više jednog i više drugog, istovremeno. Treba imati na pameti, iako trenutno nije operativno, da će se aktualni kapitalistički sustav, iako danas izgleda da nema alternative (pa se rvemo čak i s manjim promjenama unutar sustava, da se smanji moć podivljalih financija koje razaraju realnu ekonomiju umjesto da je podržavaju - vidi o tome članak Globalni kapitalizam i Europska unija), s vremenom, vjerojatno, pokazati neodrživim, te će trebati bitne promjene. Zasad, moramo se snalaziti unutar odnosa kakvi jesu, iako postoje i vrlo važne nove institucije koje uspješno funkcioniraju i treba ih poticati i razvijati. (Vidi npr.: Kooperativna ekonomija: s onu stranu kapitalizma?. ) Njemačka ima tradiciju uspješnog kombiniranja države i tržišta još od ujedinjenja 1870. godine. Važan je pojam "ordoliberalizam", uređeni liberalizam, za razliku od "neoliberalizma" koji apsolutizira značaj tržišne konkurencije. Sustav, koji je Njemačka izgradila nakon Drugog svjetskog rata, nazvan je "socijalna tržišna privreda", a u novije doba "eko-socijalna tržišna privreda" (öko-soziale Markwirtschaft). Pokazao se uspješnim, a uključuje i vrlo bitan čimbenik društvenoga dogovaranja i sporazumijevanja (suupravljanje, mitbestimung, u poduzećima, tripartitni dijalog u lokalnoj samoupravi i državnoj upravi) - čimbenik, koji je bio apsolutiziran u u jugoslavenskom "samoupravnom socijalizmu". Snagu društva nasuprot države i kompanija pokazuju i zadruge (kooperative) u energetici, koje imaju više od osam milijuna članova i posjeduju više od pola sagrađenih kapaciteta elektrana na obnovljive izvore. S druge strane, preobrazba elektroenergetskog sustava čini nužnim promjenu poslovnog modela koji je vrijedio stotinu godina (vidi: Preobrazba elektroenergetike: kako miševi mogu ubiti slona i druge članke u kategoriji "ekonomija"). Decentralizacija proizvodnje električne energije daje više moći pojedincima i lokalnim zajednicima, nasuprot velikim centrima ekonomske i političke moći (vidi: Obnovljivi izvori, komprimirani zrak i demokracija. Sam pojam Energiewende skovale su grupe antinuklearnih aktivista početkom 1980-ih; dobili su podršku javnosti i danas oko njega postoji konsenzus svih parlamentarnih stranaka. Liberali, jedini koji su izražavali sumnju, ostali su na parlamentarnim izborima 2013. ispod praga. To pokazuje izvanrednu moć koji mogu postići ideje, kada zahvate mase (a sve kreće s grupicama čudaka). Naravno da sve to košta. Njemačka je i 2014. mogla zadovoljiti aktualne potrebe za električnom energijom na osnovu deset puta manjih ulaganja u klasične izvore, nego u gradnju 75.000 MW na obnovljive izvore; a da i ne spominjemo trošak ranijeg zatvaranja nuklearnih reaktora. Ali nije poanta u tome da oni mogu trošiti, jer imaju novca. Prava, strateška i dugoročna pouka jest, da imaju novca (kao i druge uspješne zemlje) jer troše (tj. ulažu) na pravi način. Postojanje zdravih načelnih i sustavnih temelja osnova je uspješne razrade i provedbe dugoročnih vizija i strategija. Također, od vitalnog je značaja da zdravi temelji sustava i mentaliteta omogućavaju harmoniziranje različitih ciljeva i različitih strategija, uz sinergiju a ne konflikt (npr. između zaštite prirode i zarađivanja). Osim što se ulaganjem u "clean energy" direktno otvaraju brojna radna mjesta (neka se, naravno, i ukidaju), to znači velika ulaganja u znanosti i tehnologiju. Ostvaruje se golem broj inovacija, u procesu od fundamentalnih istraživanja, preko primjenjenih ka razvoju tehnologija i širenju industrija. Oni koji potiču inovacije napreduju i stiču tržišne prednosti, nasuprot konvencionalnoj "zdravorazumskoj" "mudrosti" da je ulagati u istraživanje i razvoj preveliki rizik, pa treba fino pričekati da drugi razviju nove tehnologije i kupiti nove patente (kako mi u Hrvatskoj radimo već 50 godina i super nam, je li, ide). Čitatelj iz Hrvatske treba imati na umu da su ovo vijesti s druge planete. Kod nas temelji ne postoje, a dokumenti zvani "strategije" su sprdačina; ne samo u energetici. Grupice "libertarijanaca" i "socijalista" se jalovo i patetično natežu oko apstraktnih načela, predsjednik vlade je idiot, čelnik oporbe govori o ratu umjesto o radu, a ljudi za takve glasaju i u svakodnevlju se uzdaju u nekog svog "kuma Luku", u patronsko-klijentelističke veze da pomognu sebi i svojima. Većina se i dalje kojekako snalazi i preživljava, ali cjelina nazaduje. Uništavamo supstancu, u energetici i drugdje.

January 2015 - Analysis : Turnaround for the Energiewende
Na gornjoj poveznici možete pročitati kratki prikaz na engleskom, te skinuti prezentaciju na engleskom i kompletan izvještaj na njemačkom. Još jedan kratki prikaz na mrežnom sjedištu ip-journal: 2014: A Pivotal Year for the Energiewende. U provođenju zaokreta na području elektroenergetike postignut je značajni napredak tijekom 2014. godine. Porasla je proizvodnja iz obnovljivih izvora, smanjena potrošnja, smanjena emisija ugljikovog diksida, smanjene su cijene proizvodnje u elektranama na obnovljive izvore. (O prethodnoj godini, vidi: Električna energija u Njemačkoj 2005.-2013.-2020.) Vlada velike koalicije CDU/CSU-SPD sad usmjerava više pažnje na drugi front: učinkovitost. To je tematika, koja je za energetski zaokret još i važnija: prvo je pitanje kako se energija troši, za što je potrebna i gdje se potrebe mogu smanjiti, a tek onda iz kojih se izvora ta energija dobiva. Dugoročni je cilj do 2050. smanjiti ukupnu potrošnju ukupne energije za 50% u odnosu na 2000. godinu, te 60% dobivati iz obnovljivih izvora, a električne energije smanjiti za 25% i iz obnovljivih dobivati 80%. (Po stanovniku, to bi značilo potrošnju ukupne energije od oko dvije tone ekvivalentnog ugljena po stanovniku godišnje, koliko Hrvatska ima danas - također Kina - a električne energije oko 5.000 kWh/stan./god., dok Hrvatska danas ima oko 4.000.) Krajem godine, vlada je donijela niz mjera za poticanje energetske učinkovitosti. Novi program trebao bi smanjiti emisije ugljika za 62 do 78 milijuna tona do 2020.. Uvode se porezne olakšice za obnovu sustava grijanja i tople vode u postojećim zgradama, te se predviđaju ulaganja od 40 milijardi eura iz javnih i privatnih program. Ukupna dodatna ulaganja u energetsku učinkovitost do 2020. g. trebala bi iznositi 70 do 80 milijardi eura. Vlada Angele Merkel je također konačno jače pritisla energetski sektor, dajući im obvezu da smanje ugljične emisije za dodatnih 22 milijuna tona smanjivanje potrošnje ugljena. Tim mjerama vlada je ponovo osvojila podršku društvenoga pokreta koji postoji oko Energiewende, čiji su sudionici počeli sumnjati u njenu iskrenu podršku. Prošle su godine, u pregledu proizvodnje električne energije po izvorima, obnovljivi prvi put na prvom mjestu sa 27,3% (računajući kameni i smeđi ugljen odvojeno). To je znatan porast u odnosu na 2013., kad je udio iznosio 25,0%. Godine 2014., u odnosu na 2010., godišnja prizvodnja električne energije iz urana smanjena je za 43,7 TWh, iz plina za 30,8 TWh, te iz kamenoga ugljena za 7,1 TWh (povećanje 2010.-2013. za 4,7, a onda 2014. smanjenje za 11,8). Povećana je proizvodnja iz lignita za 10,1 TWh, a iz obnovljivih za 52,6 TWh. Vrlo je značajno međutim i to, da je ukupna potrošnja električne energije smanjena za 39,1 TWh (sa 615,4 TWh 2010. na 576,3 TWh 2014.). Proizvodnja je smanjena znatno manje, pa je neto izvoz električne energije iznosio 34,1 TWh odnosno 5,6% proizvodnje. Njemačka je najveći izvoznik u Europi. Drugi najveći izvoznik je Francuska, a Njemačka je 2014. u Francusku izvezla neto 5,9 TWh. (Vidi: Dobro je znati: Njemačka izvozi električnu energiju u Francusku, a ne obrnuto!). U izvještaju se osobito ističe, kao značajan uspjeh strategije, da više ne postoji korelacija između potražnje za električnom energijom i ekonomskog rasta (a već odranije je bilo jasno da je nestala ta veza kad se radi o ukupnoj potrošnji energije). Od 1990. BDP je povećan za 40%. Rast se potiče ulaganjima u racionalnu potrošnju energije, područje u kojem postoje brojne inovacije, te su ukupna ulaganja u svijetu čak veća nego u obnovljive izvore (zajedno, govorimo o "clean energy"). Smanjiti potrebu za električnom snagom za jedan megavat ima isti učinak kao da je sagrađena elektrana od jedan MW, koja uopće ne utječe na okoliš i ne troši nikakve resurse - dakle, još bolje od obnovljivih. Za takvu se uštedu koristi izraz "negawatt", "negativna snaga". (U Hrvatskoj, nažalost, čak se i aktualna Strategija energetskog razvoja, prihvaćena u Saboru 2009. godine, zasniva na starim metodama prognoze na osnovu projekcije trendova iz prošlosti, uz dogmu da BDP ne može rasti ako ne raste potrošnja energije. Po toj projekciji, rast potrošnje električne energije 2008.-2020. iznosio bio oko 50%, te bi Hrvatska do 2020. stigla ili prestigla Njemačku u potrošnji po stanovniku. To se naravno neće dogoditi, jer potrošnja je zapravo opala. Nažalost, za razliku od Njemačke, ne kao rezultat strategije i politike, ne kao rezultat tehničkih i organizacijskih inovacija, nego zbog opće ekonomske recesije.) Iz obnovljivih je 2014. proizvedeno 157,4 TWh. Od toga 20,8 TWh u hidroelektranama, 48,9 TWh iz biomase i biogenog otpada, 52,4 TWh iz vjetra te 35,2 TWh iz sunca. Proizvodnja z obnovljivih je u posoljednjih deset godina (2004.-2014.) utrostručena, tj.porasla je za oko 100 TWh godišnje (to je šest puta više od ukupne potrošnje električne energije u Hrvatskoj).

U nedjelju 11. svibnja između 12 i 14 sati obnovljivi su pokrivali 80% tekuće potrošnje električne energije.
Istovremeno, elektroenergetski sustav je postao fleksibilniji. To je očtio iz broja sati, kad je tekuća cijena električne energije na tržištu bila negativna (zbog proizvodnje iz vjetra i sunca, koja premašuje trenutnu tražnju). To se dogodilo u 64 sata tijekom 2014., što je jednako kao i 2013., iako je udio vjetra i sunca u proizvodnji znatno povećan. Sada je potrebno manje konvencionalnih elektrana da se stabilizira nepostojana proizvodnja iz sunca i vjetra, nego što je to bilo prije dvije godine. Fleksibilnost će se i dalje povećavati tehnološkim i regulatornim mjerama. Velika i dobrodošla vijest jest da je, nakon rasta u prethodne dvije godine, smanjena proizvodnja elektrike iz ugljena. (Vidi: O termoelektranama na ugljen u Njemačkoj i Kini i Fleksibilne TE na ugljen kao dio sustava zasnovanog na obnovljivim.) Glavni je razlog tomu rast proizvodnje iz obnovljivih; oni su prvo s tržišta potisnuli TE na prirodni plin, a sada počinju istiskivaiti i kameni ugljen. Zbog visoke cijene prirodnoga plina, proizvodnja električne energije iz novih kombi TE na prirodni plin (kombinacija plinske i parne turbine), usprkos visokoj učinkovitosti od 58%, odranije je već skuplja nego proizvodnja u starim termoelektranama koje koriste (domaći) lignit (uz učinkovitost 33%), a od 2012. također je skuplja nego proizvodnja u starim TE koje koriste (uvozni) kameni ugljen (uz učinkovitost od 35%). Cijena kamenoga ugljena na svjetskom tržištu opada od 2009. godine. Kako je cijena nafte rasla, a cijena prirodnoga plina većinom je povezana s cijenom nafte, to je i u drugim europskim zemljama dovelo do smanjivanja korištenja prirodnoga plina, uz rast proizvodnje iz ugljena i obnovljivih. [Isto je i u Hrvatskoj, čak i radikalnije, jer dvije najveće termoelektrane u Hrvatskoj, Sisak i Rijeka, od 2009. gotovo uopće nisu u pogonu. Hrvatska je uspješno iskoristila pad cijena električne energije na europskom tržištu.] Pad cijena nafte mogao bi sad dovesti i do pada cijena prirodnoga plina. Ukupna emisija stakleničkih plinova u Njemačkoj (svi sektori) znatno je opala: 2013. iznosila je 951 milijuna tona ekvivalentnog ugljičnog dioksida (tj. svih stakleničkih plinova ukupno, izraženih tako da se emisije metana i drugih plinova pomnože s odgovarajučim faktorom zbog njihovog većeg učinka u odnosu na CO2) a godine 2014. pala je na 920 milijuna tona. Godine 1990. emisije su bile 1.249 milijuna tona. Ipak, još se dosta treba učiniti do 2020., da bi se dostigao cilj od 747 milijuna tona. Cijena osnovne (baseload) električne energije na tržištupala je na 33 €/MWh, dok je 2013. iznosila 38 €/MWh. Zaustavljen je trend rasta cijena električne energije za potrošače, te će cijene kako za domaćinstva, tako i za komercijalni i industrijski sektor 2015. godine padati, zbog sniženih cijena koje distributeri plaćaju proizvođačima i zbog smanjenih doprinosa za financiranje obaveznog otkupa iz obnovljivih. Ove godine u proljeće bit će zatvorena nuklearna elektrana Grafenrheinfeld. Očekuje se znatan rast proizvodnje električne energije iz vjetra, jer se očekuje da će tijekom godine na mrežu biti priključeno oko 2.400 MW pučinskih (ffshore) elektrana, a tijekom 2014. je priključeno 3.400 MW kopnenih vjetroelektrana, koje će naravno tek ove godine biti u punom pogonu. Očekuje se da će proizvodnja iz lignita ostati visoka, a prizvodnja iz kamenoga ugljena i plina ovisit će o kretanju potražnje i neto izvozu.
pollitika.com

Pročitano 33 puta

Energetski Projekti

hrastovic energetski projekti banner

Energetski Video

hrastovic energetski video banner

Energetski Članci

hrastovic energetski clanci banner

Random video

Udruga SOLAR

Udruga SOLAR  je nastala 2011. godine kao potreba organiziranja civilnog društva u smjeru korištenja i primjene obnovljivih izvora energije, primjene alternativnih izvora energije te povećanja energijske učinkovitosti na razini korisnika i lokalne zajednice.

Opširnije

O nama

Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture.

Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

Kontakt info

HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.

Dario Hrastović, dipl.ing.stroj.

Kralja Tomislava 82
31417 Piškorevci
Hrvatska

E-mail:dario.hrastovic@gmail.com
Fax: 031-815-006
Mobitel:099-221-6503
© HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive