Ozelenjavanje ekonomije
Nedjelja, 23 Srpanj 2017 11:56

Ozelenjavanje ekonomije

Ozelenjavanje ekonomije mora biti urgentna tema svake nacionalne politike. Prvo bih želio istaknuti da pojmove "zelena" ili "ekološka" ekonomija, ne smijemo promatrati u uskom smislu kao da je riječ o jednom dijelu ekonomije (kao gospodarstva ili kao znanosti o gospodarstvu), koji se bavi "zelenim" temama (uređaji za zaštitu okoliša, uporaba otpada, obnovljivi izvori energije isl.). - Riječ je o tome da sva ekonomska aktivnost (usmjerena na zadovoljavanje ljudskih potreba, ili samo na zarađivanje novca), mora biti uklopljena u širi okvir koji nam daje znanost o našem domu (oikos), tj. planetu Zemlji. Uvijek moramo poštovati ekološka (ili ekologistička) načela u postupanju s okolišem, prirodom, resursima. Osnova je potreba dugoročne ekološke održivosti. Kad završi jedan ciklus proizvodnje i potrošnje, moraju se ponoviti uvjeti koji omogućavaju sljedeći. Kako to nije neko stanje, nego stalna briga, volim govoriti o "ozelenjavanju ekonomije". Tu su bitna dva osnovna načela: u postupanju s materijom "cirkularna ekonomija" (ekonomija zatvorenoga kruga, njemački: Kreislaufwirtschaft), tj. da se ne smanjuju zalihe neobnovljive materije. U postupanju s energijom ideal je koristiti samo obnovljive izvore. Treće je načelo održavanje bioraznolikosti kao osnova postupanja prema živim bićima. Te kao posebno eliminiranje ljudskog utjecaja na globalno zagrijavanje i klimatske promjene. Zalihe materije na Zemlji su ograničene, jer kad iz Zemljine kore izvadimo kilogram nafte ili željeza, u kori ostaje kilogram manje. Ako ne recikliramo, to će dovesti do krize kroz nekoliko desetina, stotina ili tisuća godina. U energetici se, pak, možemo oslanjati na to da će Sunce proizvoditi u svakoj sekundi golemu energiju sljedećih nekoliko milijardi godina, praktički beskonačno (a tu je i geotermalna energija).

Zelena ekonomija i participativna demokracija? O čemu se radi, kakve su tu veze?
Tehnologije koje su u skladu s ekološko-ekonomskim načelima, za razliku od tradicionalnih koje su se razvile od osnovne tendencije u industrijskoj civilizaciji, tendiraju biti decentralizirane (ali također u okviru globalnog sagledavanja Geje, planeta Zemlja kao cjeline i svih aktivnosti čovječanstva koja utječu na okoliš i resurse). Primjerice, umjesto nekoliko desetaka velikih elektrana koje zadovoljavaju potrebe milijune potrošača električne energije, postavlja se mnogo malih elektrana, kao i toplinskih pumpi i dr. Preferira se sortiranje otpada u svakom domaćinstvu. U poljoprivredi, preferira se veća bioraznolikost i lokalnost, tj. analizira se lokalno zemljište i drugi uvjeti, pa se tome prilagođava proizvodnja umjesto da se koristi samo nekoliko hibrida, pa se okolina (tlo, zaštita od štetnika i dr.) prilagođava njima. To olakšava i lokalno upravljanje, a time i participatiju (sudjelovanje) javnosti u donošenju odluka. Postoji također potreba da svaki građanin razumije zašto razvrstava otpad, zašto je korisno postavljati mnogo jaču toplinsku izolaciju zgrada i koristiti druga načela solarne arhitekture, kako se mogu koristiti kućne solarne elektrane i sl. Ekološke (ekologističke) politike ne smiju se donositi kao niz mjera koje donose vlade i parlamenti, a da običan čovjek ne mora o tome brinuti. Primjer dobre prakse u tom smjeru energetske su zadruge (kao i poljoprivredne zadruge), koje u Njemačkoj imaju desetak milijuna članova i posjeduju desetke tisuća instaliranih megavata elektrana. Ljudi u Njemačkoj (još više Danskoj!) razumiju zašto plaćaju visoku cijenu za potrošenu električnu energiju (jer je to usmjereno na potrebnu transformaciju energetike, "Energiewende", o čemu je odluka donesena godine 2000., s planovima do 2050.). Također, prema osobnom vlasništvu i udjelu u zadrugama, velik dio tog novca opet odlazi njima, a ne velikim kompanija i biznismenima.

NERAZUMIJEVANJE
Shvaća li se u RH problem (i mogućnosti) zelene ekonomije ozbiljno? I stoji li teza da kad je riječ o ekologiji, zelenima, da je to stvar ljevice, kako u 20., tako i u 21. stoljeću? Nažalost, gotovo ni jedan naš političar do danas ne razumije o čemu je riječ i zašto je "ozelenjavanje ekonomije" ne samo jedan od ključnih zadataka čovječanstva u 21. stoljeću (ili u započetoj četvrtoj industrijskoj revoluciji, ili u šestom kondratijevom ciklusu), nego je uistinu postalo urgentna tema svake nacionalne politike i jedna od tri glavne teme svjetske politike. Nešto o čemu stalno moraju govoriti (i u svijetu i govore) predsjednici i premijeri, a ne da se o "održivom razvoju" brine jedan odsjek jednog odjela u jednom nevažnom ministarstvu. Jedini važniji izuzeci bili su Mirela Holy i Slaven Dobrović. Što se ljevice tiče, impulsi za razvoj modernog ekološkog (okolišnog) pokreta, koji se razvija od 1970-ih, također uvelike dolaze s konzervativne strane političkoga spektra, gdje je uvijek donekle postojalo nepovjerenje prema industrijskoj civilizaciji. Njemačka kancelarka Angela Merkel jedan je od ključnih svjetskih zagovornika ozelenjavanja ekonomije (u politiku je ušla kao ministrica okoliša u vladi Helmutha Kohla). Ipak, glavna struja ekologističkog pokreta i zelenih stranaka ne mrzi modernu znanost i tehnologiju (solarna ćelija jednako je sofisticirana tehnologija kao nuklearna centrala), okrenuti su k budućnosti i promjenama koje treba napraviti, a ne nostalgiji za prošlošću, cijene raznolikost u životu ljudi, kao i u živom svijetu generalno, gledaju globalno potrebe čovječanstva i biosfere kao cjeline pa nisu ksenofobi i nacionalisti, itd. Tako da su obično više liberalno i lijevo. Ali to postaju općeprihvaćeni stavovi, kao što su i ukidanje privilegija plemstva, vjerska tolerancija, ravnopravnost spolova i dr., i to su vremenom postala načela koja prihvaćaju i konzervativci. Pametni konzervativci su potrebni, da spriječe progresivce da se previše ne zanesu brzopletim promjenama; ali se i oni moraju prilagođavati promjenama uvjeta i duha vremena.

UTJECAJ POLITIKE
Vezano uz prethodno pitanje - zelena ekonomija i zelena politika, ima li tu i kakvih nesporazuma, da tako kažem, odnosno koliko upletenost politike, raznih interesnih lobija, koči ozbiljniji napredak kad se radi o zelenoj ekonomiji, napose ukupnoj ekološkoj svijesti, odnosno održivom razvoju kao takvom? Uvijek postoje razni interesi, parcijalni, kratkoročni, ideološki i sl., koje demokratska politika mora usuglašavati. Praktična politika je posebna vještina, vizionari koji gledaju globalno i dugoročno često se u toj nužnosti dnevnih natezanja izgube. A s druge strane, naravno, pragmatični političari brinu o budućnosti najviše do sljedećih izbora, a ne kakva će biti globalna klima, ili zalihe godine 2050. ili 2100., dok pragmatični biznismeni brinu o tome onoliko koliko traje jedan ciklus povrata investicije. Ljudi imaju potrebu osigurati svoje potrebe sada (jesti, grijati se, zaraditi novac...), i to moramo poštovati. Ali ne smije doći do toga da se kaže "sada moramo sve podrediti trenutačnim interesima, a o dugoročnima ćemo kasnije"; ali uvijek je "sada", nikad ne dođe "kasnije". Kao u onom starom slovenskom vicu kad političar kaže omladini: "Budućnost pripada vama!", a u sebi misli "ali sadašnjost će uvijek pripadati nama". Ipak - budućnost također jest već sada. Svijet je ipak, uza sve zamjerke i bojazni, od 1972. (prva konferencija UN-a o okolišu), doživio napredak u sintezi dva pristupa politici i politikama (jednom sam to nazvao "chessboxing", sportska disciplina koja je kombinacija boksa i šaha - šahoboks; stvarno postoji taj sport, bilo je nekih mečeva). Spomenuh kako su Nijemci 2000. godine donijeli strategiju s vizijom 50 godina unaprijed. Desetak godina ranije to je bilo nezamislivo - deset godina smatralo se dugoročnim planiranjem. A grupa najmoćnijih G7 nedavno je ozbiljno raspravljala o predviđanjima za 2100. godinu. To je nužnost moderne politike. Hrvatska propada i zbog toga što naši političari ne razumiju da se ne mogu baviti isključivo "dnevnom politikom" (politikantstvom) i da Europska unija i Ujedinjeni narodi ne donose one silne strateške dokumente zato jer je birokratima dosadno. Nažalost, to vrijedi i za većinu stručnjaka u Hrvatskoj, onih koji političare savjetuju.

INTERESNI LOBIJI
Čuju se i drukčija razmišljanja, da je zelena ekonomija zapravo “ekološki kapitalizam”. Za bolivijskog predsjednika to je novi oblik kolonijalizma koji uništava prirodu i narode. Želim, naime, pitati koliko je istine, a koliko neistine, kad se danas govori o ekologiji, uključujući i zelenu ekonomiju, jer dojam je da pojedini interesni lobiji vuku svaki na svoju stranu? Eto, Donald Trump ne prihaća Pariški sporazum. Trump je napravio golem iskorak prema natrag, za svijet i za Ameriku koja mu je, navodno, prva. Obećao je primjerice rudarima u rudnicima ugljena da će ponovno dobiti svoje poslove, ali povijest ne ide u tom smjeru. Zbog njegovog odbijanja Pariškoga sporazuma Grupa G20 raskolila se na G19+1. Ne samo Njemačka i Francuska, nego i drugi ključni igrači, kao Kina i Indija, stavljaju ozelenjavanje ekonomije kao prioritet nacionalne strategije i nacionalnih i globalnih politika. Kao i mnogi Amerikanci, vlasti u gradovima i državama u SAD-u. Veliki problemi i neslaganja postoje oko pojedinih politika, a ne oko općih načela. Neke zemlje još su više usmjerene na to da prirodu pokore, a ne da s njom surađuju. Ipak, nema više onog raskola između sofisticiranih ekologističkih zahtjeva bogatih i žudnje siromašnih da zadovolje osnovne potrebe, kakav je postojao u posljednja tri desteljeća prethodnoga stoljeća, kad su uglavnom bogati počeli nametati tu temu. Primjerice velika ulaganja u istraživanja, razvoj i u poticaje industriji, u što su ulagale bogate zemlje, doveli su do toga da danas svijet ima jeftine solarne panele koji postaju realna alternativa i najjeftiniji izvor električne energije za "zemlje u razvoju", koje su uvelike u tropskom području; tu panel iste snage tijekom godine proizvede dvaput više energije nego u umjerenom pojasu. Islanđani danas pomažu Kenijcima da razviju korištenje geotermalne energije itd. Zato postoje dobri izgledi da se razni interesi u hodu usklađuju spomenutom već vještinom šahoboksa.

MATANSKI MENTALITET
Vratimo se na Hrvatsku. Svako malo ponavlja se mantra kako su nam obnovljivi izvori energije potrebni, kao i zelena ekonomija, no da je sve to preskupo, da su nužni preveliki državni poticaji, a novca nema, da je ulaganje u ekologiju i održivi razvoj za bogate, što RH nije, iako pojednačno imamo dobrih primjera kad je zelena ekonomija u pitanju (neki OPG-ovi, sporadična ulaganja na lokalnoj razini i sl.). Kako sve to komentirate? Gore sam već spomenuoono bitno o tom pitanju. Mogu još reći da smo tu priču "to nije SADA za nas, moramo PRVO druge stvari", slušali od samog početka - Edvard Kardelj je imao o tome jedan važan govor 1973., kad je bio osnovan Jugoslavenski savez za zaštitu i unaprjeđenje čovjekove okoline. To je posve pogrešno, ne samo s gledišta šaha, nego i boksa. Jer tu se danas zarađuje. Žalili su se primjerice političari da nema smisla što mi ulažemo u vjetroelektrane, kad ih mi ne proizvodimo. Zašto? Zato jer nikad nismo imali suvislu industrijsku politiku. Prvi članak o tome kako bi "Uljanik" mogao ući u proizvodnju stupova za vjetroagregate bio je u stručnoj literaturi objavljen krajem 1990-ih. Španjolska je tada počela ulagati u energiju vjetra i, između ostaloga, stvorena je kompanija Gamesa koja je danas među prvih pet u svijetu. Naša obala jedno je od najboljih područja u Europi za solarnu energiju. Imali smo tri proizvođača solarnih panela, jedan je bio među najstarijima u Europi (nasljeđe iz socijalizma!), dva su propala, a da nikoga za to nije briga. Mogli bismo još znatno više zarađivati od ekološke poljoprivredne proizvodnje (pod uvjetom, naravno, da nas ne hvataju stalno kako varamo, balkanski i "matanski"), jer postoji potražnja u Europi, a mi imamo još mnogo neiskorištenog zemljišta. Elon Musk upravo je lansirao model "Tesla 3", i time je počela revolucija koja će električne automobile napraviti posve konkurentnim benzincima (i zamijeniti ih u predstojećim desetljećima!), a mi imamo jednu visokotehnološku kompaniju i druge potencijale da se naša industrija uključi.(D.J.)
Zoran Oštrić, ekološki je aktivist i bloger.

MARIJANA PETIR
Imamo Strategiju, ali ne i javnu raspravu. Koje su realne mogućnosti Hrvatske kad je riječ o zelenoj ekonomiji? Drugim riječima, shvaća li se u RH zelena ekonomija ozbiljno?
Hrvatska nažalost nije još dubinski analizirala niti razmotrila svoje realne mogućnosti u razvoju zelene ekonomije i zelenog poduzetništva. To nije nova tema, to je tema o kojoj se govori već desetak godina te su brojni dionici izrađivali istraživanja, studije i programe koji su tek djelomično ili sporadično ulazili u službene dokumente razvoja države. Ministarstvo zaštite okoliša 2011. godine izradilo je nacrt dokumenta za potrebe Vlade RH pod nazivom “Strateške odrednice za razvoj zelenog gospodarstva” u kome su načelno identificirani potencijali. Prema studiji UNDP-a (Program UN-a za razvoj) iz 2012. godine izradom Strategije niskougljičnog razvoja koja bi pomogla u ostvarenju smanjenja emisije stakleničkih plinova i potaknula gospodarski razvoj u skladu s klimatskim i energetskim ciljevima Europske unije, do 2050. u Hrvatskoj bi se moglo otvoriti 80.000 'zelenih' radnih mjesta. Ta se brojka, uz dodatnih 70.000 do 150.000 radnih mjesta u vremenu nakon 2030. godine, ponavlja i u novoj “Strategiji niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine, s pogledom na 2050. godinu”, kojoj je nositelj Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, a javna rasprava o Strategiji i Strateškoj studiji utjecaja na okoliš završila je 16. srpnja ove godine. Nova Strategija mijenja postojeću Strategiju energetskog razvoja Republike Hrvatske iz 2008. godine te ovom prilikom pozdravljam odustajanje od gradnje termoelektrana na ugljen. Također, veseli činjenica da se Strategijom nastoji uključiti veći broj malih proizvođača, što je u sladu s prijedlozima novog energetskog paketa zakona EU te otvara nadu da će nova nacionalna politika više brinuti o potrebama građana i potrošača. Nažalost, u Strategiji nisam pronašla prijedloge za veće korištenje nekih potencijala koje prepoznajem u raspravama o novoj Direktivi o obnovljivim izvorima energije u Europskom parlamentu. Prije svega Strategija ne prepoznaje potencijal biogoriva za veću energetsku neovisnost o uvozu fosilnih goriva, ali i potencijal biogoriva kao mogućnost za podizanje devastirane poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj te proizvodnju proteinima bogate hrane za životinje bez uporabe GMO-a. Zaboravlja se da Hrvatska ima 750.000 ha neobrađenog poljoprivrednog zemljišta te da svaki dodatni izvor prihoda za naše poljoprivrednike zlata vrijedi.

Zelena ekonomija i zelena politika, ima li tu i kakvih nesporazuma?
Između zelene ekonomije i zelenih politika nema nesporazuma, pitanje je samo osobnih interesa koji se u Hrvatskoj često nameću ispred nacionalnih. Tako se realizacija povećanja udjela obnovljivih izvora energije vjetra s 360 MW na 1200 MW provela u skladu sa spomenutom Strategijom energetskog razvoja RH iz 2008. godine te će građane Hrvatske stajati povećanja cijena električne energije. Argumentacija da će gradnja 1200 MW vjetroelektrana predviđenih starom Strategijom značiti 1200 novih izravno stvorenih zelenih poslova i još barem 1000 neizravnih radnih mjesta uz domaću proizvodnju 75 % komponenti samo je potvrđena kao velika neistina. Rad na novoj Strategiji započet je još 2015. godine te je Strategija bila predmetom javne rasprave u trajanju tek mjesec dana. Prema obavijesti na stranicama nadležnog Ministarstva predmetna se Strategija odnosi na sve sektore gospodarstva i ljudske aktivnosti, a osobito je vezana uz energetiku, industriju, promet, poljoprivredu, šumarstvo i gospodarenje otpadom. Riječ je o strategiji koja ima horizontalno djelovanje i koja će biti nadređena sektorskim strategijama te će se operativno provoditi kroz pojedine sektore. Ukratko, to je strategija koja odlučuje koliko ćemo plaćati energente, hranu, otpad, proizvode i poreze do 2030. godine. Ne bi li takav dokument trebao biti udarna vijest u svim medijima?

Manjka li u javnosti pravih, utemeljenih inoformacija vezano i uz Strategiju koju spominjete, ali i uz mnoga druga ekološka pitanja?
Smatram kako je premalo vremena dano javnosti za uvid i komentar na tako važan i opširan dokument koji će utjecati na razvoj brojnih sektora u Hrvatskoj do 2030. godine. Europska unija koristi potencijal svojih građana, zašto ne bi i Hrvatska! Primjerice, Europska unija 2019. godine ide u izmjenu Zajedničke poljoprivredne politike te je od ožujka do svibnja ove godine nadležna Glavna uprava za poljoprivredu provela prvi krug javne rasprave o budućoj Zajedničkoj poljoprivrednoj politici koja će utjecati na 12 milijuna poljoprivrednika i 500 milijuna građana Unije te je u prvom krugu sudjelovalo više od 320.000 osoba. Ne vidim razlog zašto hrvatska Vlada ne bi pitala svoje građane, njih samo četiri milijuna, što oni misle i što očekuju od energetske, klimatske, poljoprivredne, ali i drugih politika naše države, pa tek onda krenula u izradu takvog opsežnog i dalekosežnog dokumenta. Brojka od samo 83 komentara (koliko je moguće pronaći na stranicama završenog e-savjetovanja) u provedenom i zaključenom javnom savjetovanju govori sama za sebe. Za razliku od ovog javnog savjetovanja, više od 2.000 Hrvata dalo je svoje primjedbe i prijedloge na novu ZPP Europske unije. Nije li čudno da je veći odziv građana Hrvatske bio na javnu raspravu Europske komisije i to u samo jednom sektoru gospodarstva? Ili se Strategija čuva daleko od očiju javnosti ili javnost nema apsolutno nikakvog povjerenja u politike hrvatskih vlasti. Jedno i drugo je poražavajuće. Kako bi se spriječile situacije poput onih s vjetroelektranama koje dovode pozitivne politike do prijezira javnosti, potrebno je nacionalne strategije i politike otvoriti široj raspravi, kako na znanstvenu provjeru, tako i na provjeru interesa građana preko čijih će se leđa financirati provedba nacionalnih politika. Građani trebaju biti uključeni u donošenje važnih politika jer će oni provedbu tih politika platiti svojim teško zarađenim novcem.(D.J.)
Marijana Petir, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu, aktivno uključena u zaštitu okoliša i promociju tradicionalnih i općeljudskih vrijednosti
www.glas-slavonije.hr

 


Zelena ekonomija: Pokretač održivog razvoja, ili novi oblik kolonijalizma?
Krenimo od definicije: UNEP (United Nations Environment Programme ili Program Ujedinjenih naroda za okoliš) definira zelenu ekonomiju kao ekonomiju koja rezultira poboljšanom ljudskom dobrobiti i društvenom jednakošću, uz značajno smanjenje rizika za okoliš i daljnje okolišne degradacije. Programu se pridružila i Hrvatska. Tako su Ured predsjednice i Hrvatski savjet za zelenu gradnju među prvima u Hrvatskoj promovirali vrijednosti Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama na Better Building Brunchu, održanom u veljači 2016. godine, na kojem je kao glavna govornica gostovala Kolinda Grabar-Kitarović, govoreći na temu: “Da li i kako na budućnost Hrvatske utječe povijesni sastanak o klimatskim promjenama u Parizu - COP 21?”. U govoru je istaknuto da naša zemlja, uz primjenu principa zelene ekonomije, može i treba smanjiti štetne utjecaje globalnih klimatskih promjena, uz istovremeno osiguranje razvojnih strategija za iskorištenje obnovljivih izvora energije, pokretanje istinske ekopoljoprivrede i marikulture, povezivanje smeđe-plavo-zelene Hrvatske, a sve u svrhu očuvanja postojećih resursa i prirodnih ljepota kojima raspolažemo, uz istovremeno osiguranje proizvodne aktivnosti koja će osigurati razvoj novih zelenih tehnologija, kao i više radnih mjesta za mlade te njihov ciljani ostanak u domovini radi općeg prosperiteta budućih naraštaja. U ime Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju njegova izvršna direktorica Snježana Turalija, istaknula je kako su sve zemlje, gradovi, županije, tvrtke i institucije, ali i pojedinci, pozvani boriti se protiv negativnih posljedica klimatskih promjena. S obzirom na činjenicu da su zgrade čak i veći potrošači energije od industrije i transporta zajedno, zelena je gradnja u tom kontekstu veliki potencijal za uštedu energenata, povećanje iskorištenja obnovljivih izvora energije i smanjenja emisije CO2, stoga je sastavni dio mjera za smanjenje utjecaja klimatskih promjena, kako globalno tako i lokalno. Petra Škevin, predsjednica Upravnog odbora Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju u svom je govoru naglasila: “Osim energetske učinkovitosti, koja je zakonski regulirana u Republici Hrvatskoj, zelena gradnja zalaže se i za recikliranje, smanjenje CO2 otisaka i smanjenje toplinskih otoka, potiče 'pametno' korištenje vode, javni prijevoz te korištenje obnovljivih izvora energije. Još neke od brojnih prednosti zelenih zgrada su i unaprjeđenje unutarnje kvalitete zraka, povećana produktivnost zaposlenika, blizina javnih sadržaja, smanjena buka te e-mobilnost. Može se reći kako zelenom gradnjom stvaramo zdrave zgrade za zdrav život, poštujući prirodno, ali i kulturno nasljeđe određenog područja. U Hrvatskoj imamo bogatu građevinsku i arhitektonsku tradiciju. Hrvatski arhitekti, inženjeri građevine, strojarstva, elektrotehnike, geodeti i drugi stručnjaci koji sudjeluju u projektima razvoja nekretnina, čine velik ekonomski i gospodarski potencijal Republike Hrvatske. Kako bismo u potpunosti iskoristili taj potencijal i nastavili njegovati graditeljsku tradiciju, potrebno je ulagati u znanje naših stručnjaka, a Savjet nizom edukacijskih programa aktivno sudjeluje u ostvarenju tog cilja”. Better Building Brunch - zaključen je sljedećom tezom: “U zgradama se odvija cijeli naš život. U zgradama stanujemo, školujemo se, radimo, osnivamo obitelji i odgajamo našu djecu. Upravo zbog toga od iznimne je važnosti stvarati zdrave, sigurne i održive zgrade u kojima ćemo živjeti kvalitetan i ugodan život, a Hrvatski savjet za zelenu gradnju i dalje će nastojati biti čuvar zdravog, zelenog graditeljstva u Hrvatskoj”. A da ciljani projekti uzimaju maha svjedoči i vijest prema kojoj su vlada Malte i Europski parlament postigli 28. lipnja 2017. preliminarni sporazum o promjeni postojećih pravila EU-a o ekološkoj proizvodnji i označavanju ekoloških proizvoda, važnim faktorima vezanim uz mogućnosti razvoja zelene ekonomije. Dogovorena uredba postavlja suvremena i jedinstvena pravila u cijeloj Uniji, s ciljem poticanja održivog razvoja ekološke proizvodnje u EU. Nova pravila također imaju za cilj osigurati poštenu konkurenciju za poljoprivrednike i operatore, spriječiti prijevare i nepoštene prakse te poboljšati povjerenje potrošača u ekološke proizvode. “Ljudi žele zeleniju i zdraviju hranu na tanjurima, a potražnja za ekološkim proizvodima u EU raste iz dana dan. Ponosni smo što možemo objaviti sporazum o novim pravilima koja će 'otključati' potencijale organskog sektora, podržati poljoprivrednike i povećati povjerenje potrošača”, rekao je Clint Camilleri, malteški parlamentarni tajnik za poljoprivredu, ribarstvo i prava životinja te predsjednik Vijeća. Očekivani sporazum dolazi nakon tri godine intenzivnih pregovora i trebaju ga usvojiti Vijeće i Parlament. Organska poljoprivredna zemljišta više su nego udvostručena u posljednjem desetljeću, a svake godine 500.000 hektara zemlje prelazi na ekološku proizvodnju. Međutim, zakonodavni okvir nije zadržao takvo širenje tržišta i još uvijek uključuje različite prakse i odstupanja. No, ima hrvatskih stučnjaka koji su u vezi s tom temom oprezniji i skeptičniji. Obnovljivi izvori energije su nam potrebni, ali su skupi i potrebni su im poticaji. Ulaganje u ekologiju i održivi razvoj je za bogate. Nemamo razvijenu industriju za obnovljive izvore energije, te nam stoga nisu poželjni jer ne otvaraju nova radna mjesta. To su sve uobičajeni citati i izjave koje ćete čuti po medijima i stručnim skupovima od većine onih koji se bave energetskom politikom u Hrvatskoj. I tih argumenata drže se svaki put kada pokušavaju opravdati slabo iskorištavanje obnovljivih, te prikazati nužnu potrebu za novim velikim investicijskim projektima u energetici, posebno na području iskorištavanja fosilnih goriva.

OGRANIČENJA PLANETA
Ali, priča o zelenoj ekonomiji nije samo priča o očuvanju okoliša, nego i o promišljanju o tome kakvo društvo želimo, zbog čega su znanstvenici s Instituta za društvena istraživanja pokrenuli projekt sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda koji bi trebao pridonijeti postavljanju temelja zelenoj ekonomiji u Hrvatskoj. Cilj projekta koji vodi grupa društvenih znanstvenika - antropologa, sociologa i filozofa - pronaći je primjere prakse zelene ekonomije u Hrvatskoj, otkriti zašto se ljudi odlučuju njima baviti, otkriti koji su motivi i vrijednosti u njihovoj pozadini i pridonose li oni osobnoj dobrobiti osoba koje su uključene u njih. “Možemo reći kako se nalazimo u situaciji u kojoj si intenzivno režemo granu na kojoj sjedimo”, kazao je Branko Ančić, voditelj EU projekta “Zelene ekonomije i dobrobit mladih: Nove paradigme u istraživanju održivosti”, koji provodi Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, uz sufinanciranje iz Europskog socijalnog fonda. Ančić ukazuje na rad švedskog stručnjaka za održivi razvoj Johana Rockströma koji je 2009. godine sa skupinom akademika iz cijelog svijeta stvorio sustavni okvir koji treba poslužiti kao preduvjet za održivi razvoj na Zemlji. U radu je predstavljeno devet ograničenja planeta koja, ako se prekrše, dovode do nepovratnih promjena u okolišu s vrlo mogućim katastrofalnim posljedicama – to su promjena klime, kiseljenje oceana, oštećenje stratosferskog ozona, biogeokemijski ciklusi dušika i fosfora, razina gubitka bioraznolikosti, globalna upotreba slatke vode, atmosfersko opterećenje aerosolima, kemijsko zagađenje i promjene u gospodarenjem zemljištem. Pet godina kasnije, Rockström upozorava kako su prekršena četiri od devet ograničenja, no nije pesimist - “Naša poruka je pozitivna, a ne poruka sudnjeg dana”, rekao je na TED-u, programu konferencija posvećenim tehnološkim inovacijama i novim idejama, dodajući kako prvi put imamo okvir za rast, iskorjenjivanje siromaštva i gladi i poboljšavanje zdravlja”. “Kao civilizacija nikada nismo imali veći zadatak pred sobom, onaj u kojem moramo ozbiljno promisliti i promijeniti svoje društvene i ekonomske prakse”, smatra Ančić, dodavši da će struka potvrditi da se geološko razdoblje u kojem živimo nazove antropocen, kao razdoblje u kojem najznačajniji utjecaj na prirodu čini čovjek. “Kako ćemo zaustaviti daljnji gubitak biološke raznolikosti, intenzivnu tropsku deforestaciju i dezertifikaciju, rapidnu klimatsku promjenu i rastuće društvene nejednakosti, pitanja su na koje moramo hitno tražiti odgovore”, dodao je. Jedan od odgovora na to pitanje je zelena ekonomija, fokus ovoga istraživanja. U teoretskoj literaturi taj se pojam pojavio krajem osamdesetih godina. Grupa britanskih ekonomista iz Londonskog centra za okolišnu ekonomiju 1988. godine objavljuje izvještaj Blueprint for a Green Economy, koji je predložio kako smanjiti zagađenje okoliša odgovornim politikama i planiranjem. U zelenu ekonomiju pripadaju prakse poput ekološke poljoprivrede, razvoj zelene tehnologije, područja recikliranja ili upravljanja otpadom, vodnog gospodarstva i upravljanja vodom, zelene arhitekture i dizajna i njima srodne djelatnosti. No Ančić naglašava kako priča o zelenoj ekonomiji nije samo priča o očuvanju okoliša, nego i o promišljanju o tome kakvo društvo želimo. Ona mora voditi računa o rastućoj društvenoj nejednakosti i voditi prema jačanju demokratizacije unutar samog ekonomskog sustava - “treba razmišljati više u kategorijama ekonomije koja pridonosi dobrobiti ljudi, a ne ekonomiji kojoj je imperativ ekonomski rast, pogotovo ne ekonomski rast koji ima štetne posljedice po okoliš i daljnja društvena raslojavanja”. Naglasak istraživanja stavljen je na mlade kao jedne od ranjivijih društvenih skupina unutar koje intenzivno raste stopa nezaposlenosti. Ekonomski i ekološki gledano, ako je vjerovati prognozama znanstvenika koji govore kako će turbulencije u okolišu biti sve jače, zelena ekonomija (p)ostat će jedini put društvenog razvoja, a mladi ljudi, kao nasljednici zatečenog stanja, bit će ti koji će to stanje morati mijenjati. Europska komisija prepoznaje velike mogućnosti koje zelena ekonomija daje mladim ljudima, zbog čega ohrabruje vlade država članica Europske unije da se usredotoče na zelenu ekonomiju kao ključnu točku svojih politika zapošljavanja. Komisija prognozira da će do 2020. godine u zelenoj ekonomiji biti stvoreno 20 milijuna poslova. Strategija Europa 2020. prijelaz na zelenu ekonomiju vidi kao jedan od ključnih strukturnih transformacija kako bi se postigao pametan, inkluzivan i održiv razvoj. Zelena ekonomija velika je prilika i za Hrvatsku koja je nakon procesa deindustrijalizacije, započete devedesetih godina, u poziciji da promisli o novom smjeru društveno-ekonomskog razvoja, smatra Ančić: “U tom smislu u Hrvatskoj sada imamo priliku intenzivirati nekakve napore i orijentirati se prema vrijednostima koje promovira zelena ekonomija”. Hrvatska je prije dvije godine prema indeksu skrbi za okoliš (Environmental Performance Index - EPI), proglašena 15. državom na svijetu. EPI se izračunava na temelju aktivnosti države na dvama širokim područjima, skrbi za ljudsko zdravlje i brizi za ekosustave. Ukupno se ocjenjuju dosezi države u devet područja s više od 20 kazala. Preciznija slika stava Hrvata o zelenoj ekonomiji bit će jasnija s rezultatima daljnjih istraživanja, no iz dosadašnjih radova može se pretpostaviti da će oni biti pozitivni. U jednom istraživanju u kojemu su ispitivani stavovi Hrvata o preferiranom primarnom izvoru energije njih više od 60 % odabralo je Sunce (ISSP, 2001. godine), kaže Ančić i zaključuje kako možemo govoriti o plodnom tlu za razvoj zelene ekonomije u Hrvatskoj. U projektu, osim Ančića, sudjeluje antropologinja dr.sc. Lana Peternel, sociolog dr.sc. Nikola Petrović, suradnica s Instituta Ivo Pilar dr.sc. Jelena Puđak, te administratorica Katarina Grbavac. Projekt ima i tri mentora, a to su dr.sc. Mladen Domazet, dr.sc. Irena Martinović Klarić i dr.sc. Dinka Marinović Jerolimov. Na općoj i lokalnoj društvenoj razini projekta istražit će primjere zelene ekonomije u malom i srednjem poduzetništvu i nositelje zelene ekonomije u lokalnim akcijskim grupama (LAG-ovima) i obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (OPG-ovima). Osim toga, u projekt je uključena komponenta mobilnosti - boravak u Engleskoj i Austriji, gdje će se uspostaviti suradnja s tamošnjim znanstvenim organizacijama. Održavaju se i održavat će se uključena i razvojno orijentirana predavanja otvorena za javnost, međunarodna radionica i snimanje kratkog dokumentarnog filma koji će se osvrnuti na sam projekt i služiti kao obrazovni materijal u visokim institucijama, ali i srednjim školama. Sa završetkom projekta održat će se konferencija kojoj je cilj okupiti znanstvenike iz Hrvatske i inozemstva, ali i praktičare zelene ekonomije, kako bi se stvorio forum na kojem će se moći dijeliti iskustva i pomoći sudionicima u zelenoj ekonomiji da se umreže i stvore suradnju. U Hrvatskoj velik problem predstavlja deficitarnost istraživačkih podataka na kojima se mogu stvarati nove politike, smatra Ančić, pa će ovo istraživanje poslužiti kao odlična smjernica budućim ekonomskim politikama, ako odluče krenuti u zelenom smjeru.

ŽESTOKA BORBA ZA RADNA MJESTA
Prije nekoliko godina znanstvenici i ekolozi došli su do zaključka da će se do 2020. godine stvoriti oko milijun novih radnih mjesta u području “zelene energije”, samo ako Sjedinjene Države, EU i Kina ustraju u nastojanju da ostvare svoje ciljeve u području zaštite okoliša. Ova prognoza vrijedi samo za one zemlje koje bi mogle iz energetskog sektora izbaciti tradicionalna fosilna goriva i prijeći na obnovljive izvore energije. Do 2050. godine “zelena energija”, ako se sve vrste tradicionalnih fosilnih goriva zamijene obnovljivim izvorima, stvorila bi oko tri milijuna novih radnih mjesta. Te prognoze zvuče impresivno, ali je li to baš tako? Da bi sve to ostvarili, morate prestati koristiti tradicionalna fosilna goriva, a time i ugasiti sva radna mjesta koja ovise o tom sektoru. I opet pitanje - koliko će onda radnih mjesta nestati u trenutku kada prevlada ta “zelena energija”? Na to je vrlo teško odgovoriti, posebice s obzirom na činjenicu da znanstvenici koji se bave ekologijom govore o aktivnostima koje bi se trebale provesti u tri različita područja svijeta, a Kina i zemlje Europske unije nemaju takve detaljne statistike o zapošljavanju, kao što imaju u Sjedinjenim Američkim Državama. No, ako se uzmu podaci za SAD, tamo postoje stotine tisuća ljudi koji rade u naftnom i plinskom sektoru koji su postali glavni pokretač gospodarskog rasta nakon Velike recesije. Samo na temelju tih podataka, uzmu li se u obzir gospodarstva Sjedinjenih Država, EU i Kine, budući da na američkim bušotinama radi 200.000 ljudi, onda bi u cijelom svijetu oko 500 tisuća ljudi radilo u proizvodnji samo u naftnom i plinskom sektoru, dok nedostaju podaci za ugljen i sve druge aspekte koji se odnose na korištenje tradicionalnih izvora energije, prenosi portal Oil Price. Iako se vode debate o točnom broju radnih mjesta, često se spominje da je u Americi ukupno 10 milijuna radnih mjesta povezanih s energetskim sektorom. Brojka koju čine i zaposleni povezani s korištenjem ostalih tradicionalnih izvora energije, svom popratnom industrijom i drugim aktivnostima. Ekolozi osporavaju tu brojku, ali se čak i oni slažu da je broj radnih mjesta najmanje dva milijuna. Dakle, što sve ovo znači za američki energetski sektor i zapošljavanje u budućnosti? Jasno je da će u ovim okolnostima “zelena energija” vjerojatno dovesti do gubitka radnih mjesta, a nikako neće povećati zaposlenost, navode protivnici. Čak i ako kao osnovu uzmemo podatke koje navode ekolozi, a to je ukupno dva milijuna radnih mjesta u naftnoj industriji, zamjenom svih fosilnih goriva obnovljivim izvorima u budućnosti znači da će se izgubiti najmanje pet milijuna radnih mjesta. Ta će mjesta nestati kao rezultat takozvane “zelene revolucije”. Čak i ako se stvori milijun, ili tri milijuna radnih mjesta, izgubit će se najmanje pet milijuna, pa je malo vjerojatno da će takva suluda odluka dobiti masovnu podršku među stanovništvom. Ipak, treba imati na umu da je stvaranje milijun do tri milijuna radnih mjesta prilično optimistična procjena, slične se prognoze nikada nisu obistinile u prošlosti. Teško da će gubitak stotina tisuća radnih mjesta dobiti javnu potporu. Prije bi se moglo reći da će takve promjene dovesti do nemira i revolucionarnog raspoloženja u većini nestabilnih dijelova svijeta. Postoji mnogo zemalja u svijetu čija gospodarstva uvelike ovise o izvozu nafte i plina. Ironija je u tome da bi, ako se bude vjerovalo jednom dijelu znanstvenih krugova, rezultat “zelene revolucije” mogao biti niz pravih revolucija u raznim dijelovima svijeta, a zna se da ni jedna prava revolucija u povijesti nije bila “gala večera”, nego su sve bile krvave i nasilne. Ovu kritiku, iako su navodi vjerojatno točni, treba uzeti s rezervom samo zato što nije dobronamjerna, jer dolazi od strane onih koji na globalnoj razini već jesu, ili namjeravaju privatizirati i energetski sektor koji se oslanja i na tradicionalne izvore, ali jednako tako i na zelenu ekonomiju koja je uz enormno visoke cijene nafte i plina mogla osiguravati veći profit. Sada više ne. Upravo stoga vrijedi podsjetiti na govor bolivijskog predsjednika iz 2012., koji isto tako, ali iz drugog ugla, osuđuje zeleni kolonijalizam, dok će se bankari i poduzetnici već nekako dogovoriti oko načina proizvodnje potrebne energije, a koji će im osigurati profit.

ZONA NEMETIN
Prva zelena industrija u Hrvatskoj. S obzirom na to da industrijska zona Nemetin predstavlja prvu zelenu industrijsku zonu u Republici Hrvatskoj koja je namijenjena prije svega srednjim i velikim poduzetnicima, uspješnim se projektom pod nazivom "Razvoj komunalne i poslovne infrastrukture u ekoindustrijskoj zoni Nemetin" (financiranog 99 % sredstvima Europske unije), može podičiti Grad Osijek s partnerima. Uspješno realiziran projekt težak je 12 milijuna kuna.

HRVATSKI SAVJET ZA ZELENU GRADNJU
Hrvatski savjet za zelenu gradnju je established članica World Green Building Councila, što znači da je punopravna članica međunarodne mreže za zelenu gradnju. Od svog osnutka 2009. pa sve do danas, Savjet u javnosti promovira ideju zelene, odnosno održive gradnje. Pojam zelena gradnja odnosi se na niz principa prema kojima se grade, održavaju te naposljetku i uklanjaju zgrade. Savjet djeluje i na internacionalnoj razini pa je tako u suradnji s Ministarstvom graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, zajedno s još 12 europskih zemalja članica, dio europskog projekta pod nazivom Build Upon, financiranog iz programa Horizon 2020. Cilj projekta je unaprjeđenje postojećih nacionalnih politika vezanih uz energetsku učinkovitost.

U ODNOSU NA EU
Koliko se u Hrvatskoj koriste obnovljivi izvori energije? Iz godine u godinu Švedska smanjuje udjel ispuštanja Co2 u atmosferu i prelazi na zelene tehnologije. U Norveškoj će do 2025. sva vozila biti električna. U SAD-u, pak, u malom udjelu solarnih izvora energije zaposleno je više od 200.000 ljudi. A gdje je Hrvatska? Imamo sunce, imamo vjetar, imamo vodu, no udjel obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj manji je od dva posto. Dok se oslanjamo na fosilna goriva i uvoz električne energije, svijet ide naprijed. U Norveškoj je već 100.000 električnih vozila na cestama. Norveška politika pokrenula je program koji je uspješan zahvaljujući širokom konsenzusu svih političkih stranaka. Tako su kupci električnih vozila oslobođeni plaćanja poreza na automobile, smanjena je stopa BDP-a, imaju pristup javnom prijevozu, besplatni parking, besplatni prijevoz trajektom, oslobođeni su poreza na cestovnu infrastrukturu..., i to su samo neke od beneficija, kaže veleposlanica Kraljevine Norveške Astrid Versto. Do 2025. u Norveškoj će sva vozila biti električna, a benzinske postaje zamijenit će punionice. No električni automobili samo su jedan segment zelene ekonomije. Samo u solarnim elektranama u ovom trenutku zaposleno je više ljudi nego u cijeloj naftnoj industriji.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
www.glas-slavonije.hr

Pročitano 28 puta

Energetski Projekti

hrastovic energetski projekti banner

Energetski Video

hrastovic energetski video banner

Energetski Članci

hrastovic energetski clanci banner

Random video

Udruga SOLAR

Udruga SOLAR  je nastala 2011. godine kao potreba organiziranja civilnog društva u smjeru korištenja i primjene obnovljivih izvora energije, primjene alternativnih izvora energije te povećanja energijske učinkovitosti na razini korisnika i lokalne zajednice.

Opširnije

O nama

Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture.

Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

Kontakt info

HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.

Dario Hrastović, dipl.ing.stroj.

Kralja Tomislava 82
31417 Piškorevci
Hrvatska

E-mail:dario.hrastovic@gmail.com
Fax: 031-815-006
Mobitel:099-221-6503
© HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive