Koliko košta budućnost?
Ponedjeljak, 26 Kolovoz 2013 08:35

Koliko košta budućnost?

Znanstvenici i javno mnijenje sa zabrinutošću gledaju na klimatske promjene, ali ne i financijski sektor: prošle godine je počeo trend napuštanja ulaganja u sunčane elektrane, vjetra, plime i ostale eko-izvore energije a u korist profitabilnog prilagođavanja tekućim promjenama. Hedge fondovi usmjeravaju svoja ulaganja ka preduzećima koja kontroliraju efekte vremenskih anomalija, a mnogi na otopljenje Arktika gledaju kao na mogućnost za otvaranje profitabilnih trgovačkih puteva i eksploataciju sirovina.

Ekonomski stavovi o globalnim promjenama klime zasnivaju se na nekoj od računica koje uzimaju u obzir cijenu i dobit od mjera prilagođavanja klimatskim promjenama i smanjivanja emisija stakleničkih plinova. Ključna pitanja su: "da li će dobro koje smatram da će ova mjera donijeti biti veće od cijene truda i materijala potrebnih da je uvedem?" Pitanje ima vremensku dimenziju jer je vezano za procjenu vrijednosti budućnosti.

Recimo da prekomorski trgovački prijevoznik želi da doprinese dugoročnom smanjivanju atmosferskih zagađenja zamjenjivanjem sirove nafte naftnim destilatima koji zahtjevaju investicije u razvoju proizvodnje destilata. Prevoznik će morati da postavi slijedeće pitanje: da li se moje planirane investicije mogu opravdati profitom koji ću napraviti u budućnosti? Ili: da li je monetarna vrijednost čistije budućnosti veća od monetarne vrijednosti investicija u sadašnjosti? Odgovor zavisi od metoda računanja, i upravo razlike u tim metodama predstavljaju ključne slabosti svih političkih dogovora o kontroli emisija ščinova. Svako voli ekološku održivost, sve dok ista može održati i profit.

Mnogo jednostavniji od filigranskog modeliranja održivosti su monetarne procjene tekućih klimatskih šokova. Sklonost ekonomista da u klimi vide prirodni "resurs" ima dugu tradiciju (od fiziokrata u XVIII veku), a naročitu popularnost steklo je nakon Drugog svjetskog rata. Tokom pedesetih godina prošlog vijeka - dva desetljeća prije govora o antropogenim promjenama globalne klime - na otopljenje se gledalo sa entuzijazmom: toplije zime su smanjivale energetske potrebe i proširivale poljoprivredne oblasti ka sjeveru. Rijetko tko je smatrao da su takve promjene prouzrokovane ljudskim aktivnostima. Ovo doba ekološke kratkovidosti je prestignuto tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka, a govor o klimatskim promjena kao ekonomskim resursima ocrnjen kao banalni klimatski determinizam. Njegovi zastupnici su smatrali (i smatraju) da nacionalne ekonomije rastu geografski sa umjerenošću klime, osuđujući time ekvatorijalne i polarne regije na garantirano, "prirodno" siromaštvo.

U današnje vrijeme, klimatske promjene i ekonomski rast se dovode u vezu uglavnom kroz procjene šteta (ne dobiti) od uragana, poplava, suša i sličnih nepogoda. To međutim ne znači da je profitabilnost klimatskih anomalija ostala nezapažena: krizu bi, kako kaže Tomas Fridman, bilo tragično ne iskoristiti.

To je upravo ono što neki sektori vide kao svoju budućnost u eri uništavanja "prirodne" klime. Dva primjera su posebno zanimljiva. Pogledajmo prvo u dio finansijskog sektora. Ulaganja u farme sunca, vjetra i plime i ostale eko-izvore energije su opala u toku 2012. godine za 34 posto (6 milijardi dolara) - uprkos općem prihvaćanju globalnog zagijavanja kao dokazane činjenice. Koji god da su razlozi za ovaj pad, postaje jasnije da je, nezavisno od znanstvene i javne svijesti, tržište počelo da mijenja svoju strategiju od skupog preventivnog ublažavanja klimatskih promjena ka profitabilnom prilagođavanju (adaptaciji) tekućim promjenama. Hedge fondovi sve više usmeravaju svoje ulaganja ka poduzećima koja kontroliraju efekte vremenskih anomalija, recimo kroz upravljanje prava o korištenju i prerađivanju vode ili kroz trgovinu vremenskim derivatima u opticaju u meteorološki osjetljivim sektorima.

Tako na primjer, tržišna vrijednost pitke vode je predodređena da jača zahvaljujući demografskom rastu i povećanim potrebama. Slično se može očekivati i u sektoru izgradnje u manje razvijenim zemljama, kao i u širenju oblasti novog klimatskog turizma. Ukupna procjenjena vrijednost infrastrukture i rada uloženih u zaštitu od predviđenih klimatskih rizika će, prema Ujedinjenim narodima, dostići 2030. godine vrijednost od preko 13 milijardi dolara godišnje. U nadolazećem razgovoru sa direktorom konglomerata 50 vodećih kompanija jedne američke države, autor ovog teksta je saznao za eksplicitnu želju svih njih da koriste adaptaciju kao značajan element dugoročnog priliva prihoda i razvoja. Ali, o mjerama kojima bi se klimatske promjene ublažile a emisija štetnih plinova i smanjila, nije bilo ni riječi. Drugi primjer potiče od prekomorskog prijevoza i trgovine, sektora tradicionalno vezanog za atmosferske (ne)prilike. Opće je prihvaćeno da bi otopljeni Arktik mogao izazvati ogromne štete za ekosisteme i ljudske zajednice Sjevera. Ove štete, međutim, nemaju svoju ulogu pri procjenama onih koji otopljenje vide kao šansu koja se pojavljuje kao rezultat "rada" toplog zraka. Tako bi, na primjer, povlačenjem tundre i permafrosta te nestankom čvrstog leda sadašnjim tempom od oko 5 posto po deceniji bio produžen vegetativni period za usjeve, povećan njihov prinos, i omogućen prilaz sada zaleđenim rudama cinka (Aljaska), zlata (Kanada), željeza (Švedska) i nikla (Rusija). Otapanje leda bi također otvorilo regije u kojima bi vađenje i prerada fosilnih goriva tek mogla da počne: ExxonMobil je upravo u suradnji sa Rosnjeftom sklopio ugovor u vrijednosti od pet stotina milijardi dolara za iskorištavanje naftnih izvora u Arktičkom krugu.

Tim povodom, ruski premijer Vladimir Putin rekao je da morske rezerve nafte predstavljaju strateške zalihe zemlje za XXI stoljeće. Ironijom slučaja, takva strategija i takva nadanja zavise od daljeg ubrzavanja temperaturnih trendova i otapanja arktičkog leda.

Otapanje Arktika će, međutim, imati značajne trgovinske (i geopolitičke) posljedice. Najavljene promjene u načinu i obimu trgovinskog poslovanja se već vide u postepenom otvaranju takozvane Sjevernomorske rute (otvorene 2005) koja povezuje Zapadnu Evropu i Istočnu Aziju duž sjeverne obale Sibira i koja je za trećinu kraća od južnih alternativa. Skraćivanje ledne sezone čini ovaj put otvorenim između četiri i pet mjeseci godišnje. Prvi europski brodovi su se bez pomoći ledolomaca "progurali" kroz ovaj put 1997, iako je bremenski prijevoznik Beluga dobio najveći publicitet kada su njegovi brodovi prošli ovu rutu od Koreje do Roterdama 2009. godine. Beluga tvrdi da je korištenje ove trase uštedjelo oko 300.000 eura po brodu u odnosu na onu koja vodi kroz Suez. Dve godine kasnije, Sjevernu rutu je koristilo 34 broda, a 2012. godine 46, od kojih je najveći prosto nosio naftu i sirovinski teret. Procjena je da će se tonaža ovih materijala do 2020. popeti na 12.8 miliona tona godišnje. Profitabilnost koju donosi otapanje čvrstog leda na ovom putu potiče od skraćivanja putovanja za oko nedjelju dana i dvostruko manju potrošnju goriva. Drugi faktor posebno je važan prijevoznicima jeftine robe i sirovih materijala s obzirom na pojačanu ekološku regulaciju i korporativnu odgovornost u brodskom prometu.

Ove cifre su samo predigra. Redovna sezona bez leda u području ovog puta otvara strateške mogućnosti ne samo za trgovinu već i za industrijalizaciju sjevernih područja. Malo poznati gradovi kao Adak bi postati globalni prometni čvorovi, na štetu Singapura. Malo iskorišteni mineralni izvori bi, sada oslobođeni vječitog leda, bili na transverzali globalnog prometa. Otvaranje ruta bi bila izazov i ekonomska šansa za proizvođače suvremenih plovila i kreativne tehnologije morskog prometa. Kina, Japan i Južna Koreja već ulažu u trgovačke brodove osposobljene za arktičke uvjete. Neminovno je da će se pojaviti i do sada neotkrivene nove dimenzije ovog "Sjevernog otvaranja" ali kakve će njegove karakteristike i kakve će rizike donijeti - to se neće moći sagledati u dogledno vrijeme.

Kakav god da je ishod, može se reći da kroz ove događaje isijava vrhunska povijesna ironija (ili istina). Suvremeni industrijski svijet je izrastao na tehnologijama korištenja prirodnih resursa, sa značajnim udjelom i ulogom prekomorskog prijevoza i financijskim instrumentima osiguranja sirovina. Rezultat tog procesa je, kako sada sagledavamo, imao cijenu života u "antropocenu," novom geološkom dobu koje karakterišu utjecaji čovjekove ingenioznosti i razaranja - uključujući i globalne klimatske promjene.

Poučno je promatrati kako se u ovome svijetu moćnog "napretka" pokušava nastavak rasta u antropocenu. Sa jedne strane se oslobađa velika politička i društvena energija u pokušaju da se uzroci krize stave pod kontrolu - svjedoci smo serije konzultacija i dokumenata proizvedenih u cilju smanjivanja atmosferskog zagađivanja. Sa druge strane, međutim, ekonomski razvoj ne može a da ne dotakne mogućnosti koje se ukazuju u međuvremenu i u kome proizvodi ekonomske eksploatacije i ekološkog razaranja postaju sirovine slijedećeg ciklusa ekonomske eksploatacije i ekoloških strahovanja.

Vladimir Janković je profesor Mančesterskog univerziteta, a tekst je objavljen u časopisu Biznis i finansije
Pročitano 2241 puta

O nama

Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture. Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

Kontakt info

HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.
Kralja Tomislava 82.
31417 Piškorevci
Hrvatska

E-mail: info@hrastovic-inzenjering.hr
Fax: 031-815-006
Mobitel: 099-221-6503
© HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive