Vladavina Nicolása Madura u Venezueli namjerno ili nenamjerno smanjila je globalnu ponudu nafte, time osiguravajući dominaciju OPECa, Saudijske Arabije, Rusije i drugih velikih proizvođača nafte. Američko "preuzimanje" Venezuele dovesti će do povećanja ponude nafte, poremećaja na tržištu nafte i smanjenja globalnog utjecaja OPEC aktera. U kontekstu događaja iz siječnja 2026. godine, kada su Sjedinjene Američke Države izvršile vojnu intervenciju, uhitile Madura i najavile ulaganja američkih naftnih kompanija u obnovu venezuelanske naftne industrije, ova teza dobiva na aktualnosti. Dodatno, špekulirat ćemo o mogućoj ulozi OPECa u usponu na vlast Huga Cháveza i Madura, gdje bi njihova primarna misija bila sistematsko uništenje venezuelanske naftne infrastrukture kako bi Saudijska Arabija i Rusija ostvarile veće profite kroz ograničenu ponudu i više cijene nafte. U nastavku ćemo istražiti povijesnu pozadinu, uključujući detaljnu analizu venezuelanske ekonomije prije dolaska Cháveza na vlast, analizirati ćemo ključne čimbenike pada proizvodnje nafte pod Madurom, procijeniti utjecaj na globalno tržište nafte te špekulirati o budućim posljedicama američkih vojnih operacija, uključujući detaljnu analizu pada prihoda za Saudijsku Arabiju i Rusiju, imajući na umu da globalna potražnja za naftom nije neograničena i da će SAD vjerojatno prioritetno distribuirati naftne resurse svojim NATO saveznicima. Ovo je špekulativna analiza, ali utemeljena je na činjenicama iz više izvora, uključujući ekonomske izvještaje, geopolitičke komentare i tržišne prognoze. Pa nastavimo s razradom teze da je OPEC ciljano uništio venezuelansku ekomiju zbog vlastitih interesa.

Povijesna pozadina: Od petrodržave do krize pod Madurom

Prije dolaska Huga Cháveza na vlast 1999. godine, Venezuela je bila simbol ekonomske moći u Latinskoj Americi, poznata kao "petrodržava" koja je profitirala od svojih ogromnih naftnih rezervi. Od 1920-ih do 1980-ih, zemlja je doživjela brz ekonomski rast, uglavnom zahvaljujući naftnoj industriji. Između 1920. i 1948. godine, per capita GDP je rastao po stopi od 6,8% godišnje, a do 1958. Venezuela je imala per capita GDP 4,8 puta veći od prosjeka Latinske Amerike. U 1950-ima, Venezuela je bila četvrta najbogatija zemlja na svijetu, s bogatstvom usporedivim s Norveškom ili Švicarskom, zahvaljujući izvozu nafte koji je činio većinu prihoda. Caracas je bio moderan grad s razvijenom infrastrukturom, a zemlja je privlačila imigrante iz Europe i Latinske Amerike zbog poslova u naftnoj industriji. Međutim, ova prosperitetna era nije bila bez problema: ekonomija je bila previše ovisna o nafti, što je dovelo do "holandske bolesti" pri čemu je jak naftni sektor oslabio druge industrije poput poljoprivrede i proizvodnje. Od 1978. do 2001. godine, prije Cháveza, ekonomija je već pokazivala znakove slabljenja: non-oil GDP je pao za gotovo 19%, a oil GDP za čak 65%, zbog padajućih cijena nafte, korupcije, lošeg upravljanja i političke nestabilnosti, uključujući tri pokušaja puča i jedan impeachment predsjednika. Do 1982. godine, Venezuela je još uvijek bila najbogatija velika ekonomija u Latinskoj Americi, ali pad cijena nafte 1980-ih doveo je do krize duga i hiperinflacije. Ova pred-Chávez era bila je obilježena demokracijom, ali i nejednakošću, gdje je bogatstvo od nafte koristilo elitama Venezuele, dok su siromašni ostali marginalizirani, što je otvorilo put populizmu.

Venezuela je nekada bila jedna od najbogatijih zemalja Latinske Amerike, zahvaljujući svojim ogromnim rezervama nafte pri čemu procjenjuje se da posjeduje oko 300 milijardi barela, što je više od Saudijske Arabije i predstavlja oko 20% globalnih rezervi. Međutim, pod vladavinom Huga Cháveza (1999.–2013.) i njegovog nasljednika Nicolása Madura (od 2013.), zemlja je ušla u duboku ekonomsku i političku krizu. Madurova vladavina, obilježena autoritarnim mjerama, korupcijom i lošim upravljanjem državnom naftnom kompanijom PDVSA (Petróleos de Venezuela, S.A.), dovela je do dramatičnog pada proizvodnje nafte.

Prema analizama, proizvodnja nafte u Venezueli pala je s vrhunca od oko 3,5 milijuna barela dnevno u ranim 2000-ima na manje od 1 milijuna barela dnevno do 2025. godine. Razlozi za ovaj pad su višestruki:

- Korupcija i loše upravljanje: Maduroov režim je koristio PDVSA kao izvor sredstava za socijalne programe i političku korupciju, umjesto ulaganja u infrastrukturu. Prema izvještajima, kleptokracija je bila glavni uzrok pada, a ne samo sankcije. Na primjer, nacionalizacija naftnih polja 2007. godine dovela je do odlaska stranih kompanija poput ExxonMobila i ConocoPhillipsa, koje su zahtijevale milijarde dolara odštete.

- Nedostatak ulaganja: Politička nestabilnost i hiperinflacija (koja je dosegla milijune posto 2018.) spriječili su modernizaciju opreme, što je dovelo do neefikasne proizvodnje tako na primjer, potrebno je 12.000 radnika za proizvodnju jednog barela, u usporedbi sa standardnim industrijskim normama.

- Sankcije SAD-a: Od 2017. godine, SAD su uvele sankcije na venezuelansku naftu, što je dodatno smanjilo izvoz i pristup tehnologiji. Međutim, sankcije nisu jedini uzrok; proizvodnja je već pala za 50% prije njih, zbog podinvestiranja. Do 2025., izvoz je pao na samo 4,05 milijardi dolara godišnje, unatoč ogromnim rezervama.

Ova kriza nije samo ekonomska već je dovela do masovne migracije, gladovanja i političke represije, ali je imala i globalne implikacije na tržište nafte.

Madurov utjecaj na globalnu ponudu nafte: Korist za OPEC, Rusiju i Saudijsku Arabiju

Razradimo tezu da je Maduro "osigurao dominaciju" Rusije, Saudijske Arabije i OPECa dok teza ima osnove u ekonomiji ponude i potražnje. Venezuela je bila jedan od osnivača OPECa 1960. godine, zajedno sa Saudijskom Arabijom, Iranom, Irakom i Kuvajtom. Pod Madurom, Venezuela je proizvodila daleko ispod svoje OPEC kvote, što je učinilo njezinu ponudu "ekstremno neelastičnom" odnosno, nije mogla brzo reagirati na promjene cijena. Ovo je smanjilo globalnu ponudu nafte, što je pomoglo održavanju viših cijena i koristilo glavnim igračima:

- OPEC i Saudijska Arabija: Saudijska Arabija, kao najveći proizvođač u OPECu, mogla je kontrolirati cijene kroz kvote, jer je manja ponuda iz Venezuele značila manje konkurencije. OPEC+ (koji uključuje Rusiju od 2016.) mogao je osigurati većinu globalne potražnje, održavajući cijene iznad 50-70 dolara po barelu u većini perioda.

- Rusija: Kao ključni saveznik Madura (Rusija je uložila milijarde u venezuelansku naftu kroz Rosneft), Rusija je profitirala od viših cijena nafte, koje čine veliki dio njezina budžeta. Prema riječima ruskog milijardera Olega Deripaske, ako SAD preuzmu kontrolu nad venezuelanskim poljima, Rusija bi mogla izgubiti prihode jer bi cijene pale ispod 50 dolara po barelu, ugrožavajući ruski "državni kapitalizam". Rusija je već suočena s problemima zbog sankcija zbog rata u Ukrajini, a dodatni pad cijena nafte bi pogoršao situaciju.

U suštini, Maduroov pad proizvodnje djelovao je kao "poklon" tim akterima, jer je smanjena ponuda održavala cijene visokima, osiguravajući njihove prihode. Bez Venezuele na punoj snazi, OPEC+ je dominirao tržištem, a Rusija je koristila naftu kao geopolitičko oružje.

Špekulacije o ulozi OPECa u usponu Cháveza i Madura: Namjerno uništenje industrije?

Dodatno špekulirajući, postoji intrigantna teorija da su ključne članice OPECa, predvođene Saudijskom Arabijom i podržane Rusijom (koja je kasnije postala ključni partner u OPEC+), aktivno sudjelovale u postavljanju Huga Cháveza na vlast 1999. godine, a zatim i Madura 2013., s primarnim ciljem dugoročnog uništenja venezuelanske naftne industrije. Ova špekulacija nije potvrđena službenim dokazima, ali se temelji na povijesnim vezama i teorijama zavjere koje kruže u geopolitičkim krugovima. Na primjer, 2002. godine, tijekom pokušaja puča protiv Cháveza, šef OPECa upozorio je Cháveza na nadolazeći udar, što sugerira duboke veze između OPECa i venezuelanskog lidera. Chávez je, nakon dolaska na vlast, aktivno radio na obnovi OPECa, smanjujući venezuelansku proizvodnju i time podižući globalne cijene nafte što je koristilo Saudijcima i Rusima.

Prema ovom špekulativnom narativu, Chávez i Maduro nisu bili samo socijalistički populisti, već "korisni idioti" ili namjerni agenti OPECa: njihova politika nacionalizacije, korupcije i podinvestiranja bila je dizajnirana da postepeno uništi PDVSA, uklanjajući Venezuelu kao konkurentnu silu na tržištu. Visoke cijene nafte u ranim 2000-ima (koje su dosegle vrhunac zbog Chávezovih rezova) omogućile su Saudijskoj Arabiji i Rusiji ogromne profite, dok je Venezuela tonula u kaos. Maduro, kao nasljednik, nastavio je ovaj trend, možda pod pritiskom ili poticajem saveznika poput Rusije, koja je ulagala u venezuelansku naftu kako bi održala njezinu slabost. Teorije zavjere u Venezueli često optužuju vanjske sile za sabotažu, uključujući američke, ali obrnuto i to da je OPEC orkestrirao uništenje kako bi osigurao dominaciju što ima logike u kontekstu ograničene globalne ponude. Ako je ovo točno, onda je Maduroov "osnovni posao" bio upravo to: smanjiti ponudu, održati visoke cijene i profitirati Saudijce i Ruse na štetu vlastitog naroda. Ključni stručnjaci iz naftne industrije podržavaju ovu kritiku: Phil Flynn, senior market analyst u Price Futures Group, izjavio je da su "Maduroov režim i Hugo Chávez u osnovi opljačkali venezuelansku naftnu industriju". Slično, Francisco Monaldi iz Rice Universityja napominje da nacionalizacija pod Chávezom ostaje "u stražnjem dijelu uma" investitora, sprječavajući brzi povratak u zemlju.

Američka intervencija 2026.: "Preuzimanje" i najave obnove

Dana 3. siječnja 2026., SAD su izvršile iznenadnu vojnu operaciju u Venezueli, uhitivši Madura u zoru i preuzimajući kontrolu nad ključnim institucijama. Predsjednik Donald Trump je u konferenciji za tisak najavio da će američke naftne kompanije uložiti "milijarde dolara" u obnovu venezuelanske naftne industrije, ističući da će SAD "biti snažno uključene" i da će to "vratiti bogatstvo narodu Venezuele". Ovo "preuzimanje" nije klasična okupacija, već strateška intervencija usmjerena na naftu: Trump je naglasio da će američke kompanije poput Chevrona i Exxona vratiti proizvodnju na razine od prije Madura, potencijalno do 3-4 milijuna barela dnevno u roku od nekoliko godina.

Međutim, ovo nije bez kontroverzi. Kritičari ističu da naftne kompanije nisu odmah potvrdile ulaganja, a postoje rizici od pravnih sporova (npr. Conoco traži odštetu za prošle nacionalizacije). S druge strane, Trump tvrdi da će ovo "platiti samo sebe" kroz povećanu proizvodnju.

Špekulacije: Povećanje ponude, poremećaj na tržištu i smanjenje utjecaja Rusije i OPECa

Ako se ostvari Trumpova vizija, povećanje venezuelanske proizvodnje moglo bi dramatično poremetiti globalno tržište nafte. Evo spekulativne analize na tezu:

Povećanje ponude i pad cijena: Trenutno, globalna ponuda je obilna, ali Venezuela bi mogla dodati 2-3 milijuna barela dnevno u srednjoročnom roku (3-5 godina), što bi snizilo cijene za 10-20%. Ovo bi koristilo uvoznicima poput SAD-a, Europe i Indije, ali bi smanjilo prihode OPECa za milijarde dolara godišnje. Saudijska Arabija bi mogla pokušati kompenzirati rezovima kvota, ali dugoročno bi izgubila dominaciju.

Utjecaj na Rusiju: Rusija, koja ovisi o naftnim prihodima za 40% svog budžeta, suočila bi se s krizom. Ako cijene padnu ispod 50 dolara, kako predviđa Deripaska, Rusija bi morala rezati troškove, smanjiti vojne izdatke i možda čak preispitati agresivne geopolitičke poteze (npr. u Ukrajini). Prognoze za 2026. pokazuju da bi globalni višak nafte, pojačan venezuelanskom ponudom, doveo do medvjeđeg tržišta, smanjujući ruske prihode za desetke milijardi dolara godišnje. Prema The Telegraphu, ako Venezuela poveća izvoz nafte, cijene bi mogle pasti na $30 po barelu, "devastirajući ekonomiju Rusije". Rusija bi izgubila prihode od izvoza, a sankcije bi postale još učinkovitije, jer bi jeftina venezuelanska nafta popunila rupe koje Rusija koristi za zaobilaženje sankcija preko brodarke flote iz sjene. Dugoročno, ovo bi moglo dovesti do unutarnje nestabilnosti u Rusiji, jer naftni prihodi financiraju rat u Ukrajini i državni kapitalizam. Špekulirajmo, Uništenje ruskih prihoda od nafte moglo bi djelovati na povećanje nemira u Rusiji s mogućim rušenjem Putina s vlasti?

Pad prihoda za Saudijsku Arabiju: OPEC bi mogao osigurati potražnju bez Venezuele, ali povećana ponuda bi dovela do "poremećaja" kao manji prihodi za članice poput Irana i Iraka, potencijalni raspad OPEC+ saveza i veća konkurencija od američkih proizvođača. Za Saudijsku Arabiju, koja ovisi o nafti za 70-80% prihoda, pad cijena za 10-20% mogao bi smanjiti godišnje prihode za 50-100 milijardi dolara, prisiljavajući rezove u Vision 2030 projektima i socijalnim programima. Imajući na umu da se globalna potražnja za naftom točno procjenjuje (oko 100-105 milijuna barela dnevno 2026.), SAD bi mogle prioritetno distribuirati venezuelansku naftu i LNG svojim NATO saveznicima (poput Njemačke, Francuske i UK), koji već povećavaju uvoz iz SAD-a zbog smanjenja ovisnosti o Rusiji. Ovo bi dodatno smanjilo tržišni udio Saudijske Arabije i Rusije, jer NATO zemlje prelaze na "pouzdane" američke izvore, potencijalno dovodeći do pada saudijskih prihoda za još 20-30% u slučaju strateških ugovora. Prema analizama, "priljev venezuelanske nafte mogao bi preoblikovati dinamiku OPECa, pritiskati cijene i promijeniti strateški kalkulus glavnih proizvođača poput Saudijske Arabije i Rusije". Saudijska Arabija bi mogla odgovoriti "naftnim ratom" kao 2014., ali to bi oslabilo sve strane, uključujući njihove napore za diverzifikaciju ekonomije.

Geopolitičke špekulacije: Ovo bi moglo smanjiti ovisnost svijeta o ruskoj i bliskoistočnoj nafti, jačajući američki položaj. Međutim, rizici uključuju otpor Kine i Irana (koji su ulagali u Venezuelu), moguće pobune u Venezueli i pravne izazove. U najgorem scenariju, ovo bi moglo dovesti do novih sankcija protiv SAD-a ili eskalacije u drugim regijama.

Madurov pad naftne proizvodnje nehotice (ili namjerno, prema špekulacijama) je koristio Rusiji i OPECu, dok američko preuzimanje 2026. obećava tržišni poremećaj koji bi mogao smanjiti njihove prihode i utjecaj. Međutim, uspjeh ovisi o stabilnosti Venezuele i globalnim faktorima poput potražnje za naftom. Ovo je klasičan primjer kako nafta oblikuje geopolitiku od "prokletstva resursa" do strateških vojnih intervencija.

NAFTNA INDUSTRIJA SAD-A NAKON MADURA

Naftna industrija Sjedinjenih Američkih Država (SAD) je jedna od najvećih i najutjecajnijih na svijetu, a događaji poput vojne intervencije u Venezueli od 3. siječnja 2026. godine, koja je rezultirala privođenjem predsjednika Nicolása Madura i najavama o preuzimanju kontrole nad venezuelanskim naftnim resursima, imaju potencijal za značajne promjene. U ovoj analizi, temeljenoj na aktualnim podacima i prognozama iz 2025.-2026., pregledat ćemo trenutno stanje američke naftne industrije, opisati intervenciju te procijeniti njezine kratkoročne i dugoročne utjecaje na tržišnu poziciju SAD-a. Ovo uključuje ekonomske, geopolitičke i tržišne aspekte, s naglaskom na to kako bi povećana ponuda iz Venezuele mogla utjecati na globalne cijene, konkurentnost i strateški položaj SAD-a.

Trenutno stanje naftne industrije SAD-a (2025.-2026.)

SAD su postale globalni lider u proizvodnji nafte zahvaljujući revoluciji u fracking-u (hidrauličko lomljenje) i razvoju šejl nafte, posebno u Permian Basinu u Teksasu i Sjevernoj Dakoti. Prema prognozama Energetskog informacijskog ureda SAD-a (EIA) iz kasne 2025., američka proizvodnja sirove nafte dosegla je rekordnih 13,6 milijuna barela dnevno (bpd) u 2025., ali se očekuje stabilizacija ili blagi pad na oko 13,5 milijuna bpd u 2025. i 2026. godini. Ovo je rezultat usporavanja rasta nove proizvodnje iz bušotina (samo 2% porasta učinkovitosti bušotina od 2024. do 2025.), povećanih troškova (2-5% rast zbog uvoza) i globalnog povećanja ponude nafte što sve posljedično djeluje na cijene.

Ključni pokazatelji:
- Rezerve: SAD imaju procjenjene rezerve od oko 48 milijardi barela (u usporedbi s Venezuelom koja ima preko 300 milijardi, najveće na svijetu).
- Izvoz: SAD su postale neto izvoznik nafte od 2019., s izvozom od oko 4-5 milijuna bpd u 2025., uglavnom prema Europi i Aziji. Ovo je podržano infrastrukturom poput terminala za LNG i naftu.
- Glavni igrači: Kompanije poput ExxonMobila, Chevrona i ConocoPhillipsa dominiraju, s fokusom na šejl. Industrija zapošljava milijune i doprinosi oko 8% BDP-a, ali suočava se s izazovima poput tranzicije na obnovljive energije i regulatornih ograničenja pod Bidenovom administracijom (koja je završila 2024.), a sada pod Trumpovom očekuje se deregulacija.
- Cijene i prognoze: Brent cijena nafte očekuje se na 70-80 dolara po barelu u 2026., s padom zbog globalnog viška ponude (2,6 milijuna bpd u Q4 2025.). Prirodni plin raste na 109,1 milijardi kubičnih stopa dnevno.

Industrija je otporna, ali osjetljiva na geopolitičke događaje, poput rata u Ukrajini, koji su povećali izvoz LNG-a u Europu.

Opis američke vojne intervencije u Venezueli (siječanj 2026.)

Dana 3. siječnja 2026., SAD su pokrenule operaciju pod kodnim imenom "Operation Absolute Resolve" (ili "Southern Spear"), koja je uključivala zračne napade na Caracas i brzi napad specijalnih snaga (uključujući Delta Force) koji je rezultirao privođenjem Madura i njegove supruge Cilije Flores. Maduro je prebačen u New York na suđenje zbog optužbi za narko-terorizam, trgovinu drogom i oružjem (optužbe iz 2020.). Predsjednik Donald Trump najavio je da će SAD upravljati Venezuelom privremeno, s fokusom na obnovu naftne infrastrukture, argumentirajući da će to nadoknaditi troškove i koristiti venezuelanskom narodu.

Ova intervencija nije imala kongresno odobrenje, što je izazvalo kritike, ali Trump ju je opravdao kao akciju protiv droge i terorizma, sličnu invaziji na Panamu 1989. Embargo na venezuelansku naftu ostaje na snazi, ali Trump je najavio ulaganja američkih kompanija (milijarde dolara) u PDVSA, ciljajući na povratak proizvodnje na 3-4 milijuna bpd iz trenutnih 1 milijun bpd.

Reakcije: Rusija, Kina i Latinska Amerika osuđuju kao imperijalizam; venezuelanski egzilanti slave. Na X-u (bivši Twitter), komentari variraju od optužbi za "blood for oil" do podrške za pravdu.

Utjecaj preuzimanja na američku naftnu industriju i tržišnu poziciju

Ova intervencija ima potencijal za jačanje SAD-a kao dominantnog igrača na globalnom tržištu nafte, ali s ograničenim kratkoročnim učincima zbog stanja venezuelanske infrastrukture. Evo detaljne analize:

Kratkoročni utjecaji (2026.-2027.): Ograničeni poremećaji

Proizvodnja i ponuda: Venezuela trenutno izvozi samo 0,5 milijuna bpd (uglavnom u Kinu i SAD preko Chevrona). Intervencija bi mogla uzrokovati privremeni pad izvoza, ali globalni višak ponude (preko 10 milijuna bpd rezervne kapacitete) apsorbira to bez većeg porasta cijena. Brent bi mogao porasti za 1-2 dolara na otvaranju tržišta, ali brzo pasti.

Za SAD industriju: Američke rafinerije (posebno na Zaljevu) optimizirane su za tešku venezuelansku naftu, pa bi poremećaj mogao povećati troškove, ali Chevron i Exxon bi mogli brzo preuzeti operacije. Trump kaže: "US oil companies will spend the billions needed to restore Venezuela's crude output."

Cijene: Ograničen utjecaj; globalna visoka ponuda nafte drži cijene niske. Ako dođe do sabotaže (kao što upozoravaju analize), cijene bi mogle porasti, ali ne dugoročno.

Dugoročni utjecaji (2027.+): Jačanje pozicije SAD-a

Povećanje ponude: Ako se ulaganja ostvare, Venezuela bi mogla dodati 2-3 milijuna bpd, snižavajući globalne cijene za 10-20% i stvarajući "supply shock" vrijedan 45 bilijuna dolara (niža inflacija, niže kamatne stope, rast burze). Ovo bi koristilo SAD-u kao uvozniku/izvozniku, smanjujući ovisnost o OPECu.

Koristi za US kompanije: Exxon i Chevron, koji su izgubili imovinu nacionalizacijom 2007., bi mogli vratiti kontrolu, povećavajući profite i tehnološki transfer. "Major U.S. involvement in Venezuela's oil sector could be transformational for the industry and energy markets."

Tržišna pozicija: SAD bi postale još dominantnije, kontrolirajući veći dio zapadne hemisfere (zajedno s Guyanom). Ovo bi oslabilo OPEC+, Rusiju (pad prihoda za desetke milijardi ako cijene padnu ispod 50 dolara) i Saudijsku Arabiju (gubitak udjela na tržištu). "Priljev venezuelanske nafte mogao bi preoblikovati dinamiku OPECa, pritiskati cijene i promijeniti strateški kalkulus glavnih proizvođača poput Saudijske Arabije i Rusije."

Geopolitički rizici: Otpor od Kine/Irana, mogući pravni sporovi i nestabilnost u Venezueli bi mogli odgoditi koristi. No, dugoročno, ovo jača SAD-ov utjecaj u NATO-u i Latinskoj Americi, smanjujući ovisnost o Bliskom istoku.

Intervencija bi mogla transformirati SAD naftnu industriju iz neto uvoznika u super-izvoznika, ali uspjeh ovisi o stabilnosti i ulaganjima. Kratkoročno, ograničeni poremećaji; dugoročno, niže cijene i jača pozicija protiv OPECa/Rusije. Ovo je klasičan primjer geopolitike energije, gdje nafta diktira strategiju.

NATO PREUZIMA VENEZUELANSKU NAFTU

U kontekstu američke vojne intervencije u Venezueli od 3. siječnja 2026., koja je rezultirala uklanjanjem Nicolása Madura i najavama o preuzimanju kontrole nad naftnim resursima, očekuje se da će se venezuelanska proizvodnja nafte postepeno oporaviti. Trenutno, Venezuela proizvodi manje od 1 milijuna barela dnevno (bpd), ali s američkim ulaganjima (milijarde dolara od kompanija poput Chevrona i Exxona), proizvodnja bi mogla doseći 3 milijuna bpd u srednjoročnom razdoblju (2-5 godina). Ovo bi dovelo do povećane globalne ponude, što bi snizilo cijene nafte za 10-20% dugoročno, čineći venezuelansku naftu jeftinijom od ruske i saudijske alternative. Analiza se fokusira na koristi za NATO saveznike SAD-a (prvenstveno europske zemlje poput Njemačke, Francuske, UK, Italije i Poljske, koje su veliki uvoznici energije) i šire implikacije na europsko gospodarstvo. Ovo je špekulativno, ali utemeljeno na trenutnim prognozama, imajući na umu kratkoročni rizik porasta cijena zbog poremećaja (do 70-80 dolara po barelu), ali dugoročni pad zbog veće ponude.

Koristi za NATO saveznike SAD-a: Veća ponuda po nižim cijenama u usporedbi s ruskom i saudijskom naftom

NATO saveznici, posebno oni u Europi, ovisni su o uvozu nafte (Europa uvozi oko 90% svojih potreba), a trenutno su izloženi visokim cijenama ruske (oko 60-70 dolara po barelu preko "flote u sjeni" zaobilaženja sankcija) i saudijske nafte (oko 70-80 dolara po barelu, pod utjecajem OPEC+ kvota). Povećana venezuelanska ponuda, distribuirana prioritetno preko SAD-a, donijela bi višestruke koristi:

Smanjena ovisnost o Rusiji i geopolitička sigurnost: Europa je od 2022. smanjila uvoz ruske nafte za 90% zbog sankcija zbog rata u Ukrajini, ali još uvijek plaća premiju za alternative. Venezuelanska nafta, teška i kisela (slična ruskoj Urals), idealna je zamjena za europske rafinerije optimizirane za takvu naftu, poput onih u Njemačkoj i Nizozemskoj. Niže cijene (potencijalno ispod 50 dolara po barelu dugoročno) omogućile bi uštede od desetak milijardi eura godišnje. Na primjer, Njemačka, koja je 2025. platila preko 100 milijardi eura za energente, mogla bi smanjiti troškove za 15-20%, jačajući sankcije protiv Rusije bez ekonomskog pritiska. Ovo bi oslabilo ruske prihode (koji čine 40% budžeta), smanjujući njezin utjecaj u Europi.

Konkurentska prednost nad saudijskom naftom: Saudijska Arabija, ključni član OPECa, održava cijene visokima kroz kvote, ali povećana venezuelanska ponuda (dodatnih 2-3 milijuna bpd) bi poremetila tržište, prisiljavajući Saudijce na snižavanje cijena ili gubitak udjela. NATO saveznici poput Francuske i UK, koji uvoze iz Saudijske Arabije, mogli bi se prebaciti na venezuelansku naftu, štedeći na troškovima transporta (bliža lokacija smanjuje troškove dostave za 5-10 dolara po barelu). Ovo bi također diversificiralo opskrbu, smanjujući rizik od bliskoistočnih kriza (npr. napadi na Hormuz).

Specifične koristi po zemljama:
- Njemačka i Nizozemska: Kao glavni uvoznici, dobit će pristup jeftinoj teškoj nafti za diesel (u globalnom deficitu), podržavajući industriju (automobili, kemikalije). Uštede bi mogle doseći 20-30 milijardi eura godišnje, stimulirajući rast BDP-a za 0.5-1%.
- UK i Francuska: Smanjena ovisnost o ruskoj nafti bi pojačala energetsku sigurnost, a niže cijene bi smanjile inflaciju, koristeći kućanstvima i transportnom sektoru.
- Poljska i Istočna Europa: Zemlje bliske Rusiji bi dobile stratešku prednost, smanjujući rizik od energetskog ucjenjivanja, s većim količinama nafte preko američkih kanala.

Šire strateške dobiti: Kao saveznici, NATO zemlje bi profitirale od jačeg američkog utjecaja, potencijalno kroz preferencijalne ugovore. Ovo bi ojačalo transatlantske veze, smanjujući utjecaj Kine i Irana u Venezueli.

Kratkoročno, međutim, postoji rizik porasta cijena zbog poremećaja (npr. sabotaža), ali globalni višak ponude (preko 2 milijuna bpd) bi to ublažio.

Utjecaj povećane ponude venezuelanske nafte po nižoj cijeni na europsko gospodarstvo

Europsko gospodarstvo, koje se oporavlja od energetske krize 2022.-2025. (inflacija preko 10%, rast BDP-a ispod 1%), bi imalo značajne koristi od nižih cijena nafte, ali s nekim rizicima. Globalna potražnja je oko 100-105 milijuna bpd, pa bi dodatna ponuda stvorila višak, snižavajući cijene i stimulirajući rast.

Pozitivni utjecaji:

Smanjena inflacija i troškovi energije: Niže cijene nafte (ispod 60 dolara po barelu) bi smanjile troškove goriva, transporta i grijanja za 10-15%, što bi snizilo inflaciju za 0.5-1% u EU. Ovo bi koristilo kućanstvima (uštede na benzinu/dizelu) i industriji (kemija, proizvodnja), povećavajući potrošnju i investicije. Prognoze za 2026. predviđaju rast EU BDP-a od 1.5-2%, pojačan ovim faktorom.

Poboljšana konkurentnost: Smanjeni troškovi energije bi učinili europske izvoznike (npr. njemački automobili) konkurentnijima, posebno protiv Kine. Diesel, koji je u deficitu, bi postao jeftiniji zahvaljujući venezuelanskoj teškoj nafti, podržavajući logistiku i poljoprivredu.

Energetska tranzicija: Jeftinija nafta bi dala prostora za ulaganja u obnovljive izvore, smanjujući pritisak na hitnu tranziciju i omogućavajući stabilniji put prema EU Green Dealu.

Negativni utjecaji i rizici:

Kratkoročni poremećaj: Ako intervencija dovede do sabotaže ili pada proizvodnje, cijene bi mogle porasti do 70-80 dolara, pogoršavajući inflaciju i usporavajući rast (kao 2022.). Ovo bi posebno pogodilo zemlje poput Italije i Španjolske, ovisne o uvozu.

Tržišna nestabilnost: Višak ponude bi mogao dovesti do "naftnog rata" s OPECom, uz fluktuacije cijena nafte. Dugoročno, preveliki pad cijena bi mogao usporiti investicije u obnovljive izvore, odgađajući dekarbonizaciju.

Geopolitički rizici: Otpor od Rusije ili Kine bi mogao poremetiti globalne lance opskrbe, utječući na EU trgovinu.

Ukupno, dugoročni utjecaj bi bio pozitivan, s procjenama da bi niže cijene nafte dodale 0.5-1% godišnjem rastu EU BDP-a, smanjujući energetsku ovisnost o Rusiji i Saudijskoj Arabiji te jačajući europsku otpornost. Ovo bi učvrstilo NATO jedinstvo, ali zahtijeva pažljivo upravljanje rizicima.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Na temelju ove teze, koja je obuhvatila dubinsku analizu povijesne, ekonomske i geopolitičke dimenzije venezuelanske naftne krize te američke intervencije iz siječnja 2026., možemo izvući nekoliko ključnih zaključaka. Ova tema nije samo o nafti kao resursu, već o širem kontekstu globalne moći, energetske sigurnosti i ekonomskih poremećaja, gdje se isprepliću interesi velikih sila poput SAD-a, Rusije, Saudijske Arabije i OPECa. Špekulacije i analize koje smo razvili naglašavaju kako je ovo "preuzimanje" potencijalno prekretnica u globalnoj energetskoj geopolitici, ali i izvor novih rizika.

Povijesni i ekonomski kontekst: Od prosperiteta do krize

Venezuela je nekada bila simbol naftnog bogatstva, s rezervama većim od Saudijske Arabije (preko 300 milijardi barela), što je u pred-Chávezovskoj eri (prije 1999.) omogućilo visok per capita BDP i privlačenje imigranata. Međutim, vladavine Huga Cháveza i Nicolása Madura dovele su do sistematskog pada proizvodnje, s 3,5 milijuna barela dnevno na manje od 1 milijuna do 2025., zbog korupcije, nacionalizacija i podinvestiranja. Ova kriza nije samo interna; ona je, kako smo špekulirali, možda bila orkestrirana ili barem iskorištena od strane OPECa i Rusije kako bi se ograničila globalna ponuda nafte, održavajući visoke cijene nafte i dominaciju tih aktera. Citati stručnjaka poput Phila Flynna ("Maduroov režim i Hugo Chávez u osnovi opljačkali venezuelansku naftnu industriju") i Olega Deripaske (o riziku pada cijena ispod 50 dolara po barelu za Rusiju) potvrđuju kako je ova slabost Venezuele bila "poklon" konkurentima.

Geopolitičke implikacije američke intervencije

Američka vojna operacija 2026., koja je rezultirala uhićenjem Madura i najavama ulaganja u PDVSA, predstavlja strateški potez za jačanje američke naftne industrije. SAD, već lider u proizvodnji (preko 13 milijuna barela dnevno zahvaljujući frackingu), sada bi mogle kontrolirati dodatne resurse, povećavajući globalnu ponudu nafte i snižavajući cijene. Ovo bi oslabilo Rusiju (gubitak prihoda za 40% budžeta, mogući rezovi u vojnim izdacima) i Saudijsku Arabiju (smanjenje prihoda za 50-100 milijardi dolara godišnje, ugrožavajući Vision 2030). Špekulacije o poremećajima na tržištu, poput pada cijena na 30-50 dolara po barelu, sugeriraju da bi ovo moglo dovesti do raspada OPEC+ saveza i smanjenja ruskog utjecaja u globalnoj geopolitici.

S druge strane, NATO saveznici SAD-a, posebno europske zemlje, bi profitirale od jeftinije venezuelanske nafte. Njemačka, Francuska i UK bi smanjile ovisnost o ruskoj i saudijskoj nafti, uštedjevši milijarde eura i stimulirajući gospodarski rast (procjene od 0,5-1% dodatnog BDP-a). Ovo bi ublažilo inflaciju, poboljšalo konkurentnost industrija i podržalo energetsku tranziciju, ali kratkoročno bi moglo izazvati fluktuacije cijena zbog nestabilnosti u Venezueli.

Rizici i budući scenariji

Unatoč potencijalnim koristima za SAD i njihove saveznike, ovo preuzimanje nosi rizike: otpor Kine i Irana (koji su ulagali u Venezuelu), moguće pobune ili sabotaže u Venezueli te pravne sporove oko nacionalizirane naftne imovine. Dugoročno, povećana ponuda nafte bi mogla ubrzati prijelaz na obnovljive izvore, ali i produbiti "prokletstvo naftnog resursa" u Venezueli ako se ne provede pravedna distribucija bogatstva. Ova kriza ističe simbiozu Venezuele i nafte, naglašavajući kako je ova zemlja ključna za globalnu energetsku budućnost.

U konačnici, američko preuzimanje Venezuele nije samo zbog nafte, već je riječ o preoblikovanju svjetskog poretka od dominacije OPEC-a i Rusije prema američkoj hegemoniji u svjetskoj energetici. Ako se ostvari Trumpova vizija, ovo bi moglo donijeti jeftiniju energiju i stabilnost za NATO saveznice, ali na račun novih mogućih energetskih sukoba. Budućnost svijeta ovisi o stabilnosti Venezuele i globalnim faktorima poput potražnje za naftom dok je ovo klasičan primjer kako energetski resursi oblikuju budućnost, s neizvjesnim budućim ishodom.