U kontekstu globalnih energetskih kriza i potrebe za održivim izvorima energije, Hrvatska se sve više okreće razmatranju nuklearne energije kao ključnog elementa svoje energetske strategije. Prema nedavnom intervjuu s Antom Šušnjarom, hrvatskim ministrom gospodarstva, održanom 3. siječnja 2026. godine, Republika Hrvatska bi u sljedećih 18 mjeseci mogla donijeti ključne odluke o putu razvoja nuklearne energije. Ovaj razgovor, objavljen u Jutarnjem listu, ističe važnost suradnje sa susjednim zemljama, posebno Slovenijom, te potrebu za rješavanjem regulatornih i ekonomskih prepreka. Ministar Šušnjar je naglasio: „Nuklearna energija ne smije biti isključena iz rasprava o hrvatskoj energetskoj budućnosti. Nuklearna elektrana Krško ključna je ne samo za energetsku stabilnost već i za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske u sljedećih 20, a vjerojatno i 40 godina.“ Dodatno, istaknuo je da mali modularni reaktori (SMR) „definitivno“ trebaju biti razmatrani kao niskougljično rješenje za Republiku Hrvatsku te da će zemlja „uskoro poduzeti konkretne korake u tom smjeru“.
Trenutno stanje i postojeći kapaciteti
Hrvatska trenutno nema vlastitu nuklearnu elektranu, ali sudjeluje u projektu Nuklearne elektrane Krško (NEK), koja je u suvlasništvu sa Slovenijom. Šušnjar naglašava da je NE Krško ključna elektrana za regionalnu energetsku sigurnost, pružajući stabilan izvor energije bez emisija CO2. Međutim, elektrana je stara više od 40 godina, a njezin vijek trajanja ističe 2043. godine. Ministar ističe da je potrebno ulagati u modernizaciju ili proširenje ove elekrane, uključujući mogućnost izgradnje drugog bloka. "Za 18 mjeseci mogli bismo znati kojim ćemo putem ići u razvoju nuklearne energije", kaže Šušnjar, naglašavajući da se čekaju rezultati studija o izvedivosti i suradnji sa Slovenijom. Prema Luki Alujeviću iz hrvatskog Ministarstva gospodarstva, u prezentaciji za IAEA, „Krško NPP je vrlo važan izvor električne energije, 15-18 % ukupne potrošnje električne energije u Hrvatskoj, bit će u pogonu do 2043.“ On dalje ističe da Slovenija razmatra izgradnju Krško 2 NPP, s mogućnošću sličnog sporazuma između Slovenije i Hrvatske, ali da je potreban politički dogovor, te da Hrvatska razmatra izgradnju SMR-ova u budućnosti.
Jedan od glavnih izazova je regulatorni okvir. Hrvatska mora uskladiti svoje zakone s europskim standardima, uključujući one Europske Unije o nuklearnoj sigurnosti. Šušnjar spominje da se radi na uspostavljanju neovisnog regulatornog tijela, slično onome u Sloveniji, kako bi se osigurala transparentnost i sigurnost. Također, ističe važnost međunarodnih partnerstava, poput onih s Francuskom i SAD-om, koji imaju bogato iskustvo u nuklearnoj tehnologiji. Prema Šušnjaru, „Izgradnja nuklearne elektrane predstavlja geopolitički i sigurnosni dobitak za zemlju.“ Dodatno, on kaže da će stručnjaci odlučiti hoće li to biti mali modularni reaktori (SMR) ili velika konvencionalna nuklearna elektrana.
Ekološki i ekonomski aspekti
Nuklearna energija predstavlja niskougljični izvor koji može pomoći Hrvatskoj u postizanju europskih ciljeva o smanjenju emisija do 2050. godine. Šušnjar ističe da bi nuklearna energija mogla smanjiti ovisnost o uvozu zemnog plina i ugljena, posebno u kontekstu geopolitičkih napetosti. Prema njemu, „Svi u svijetu i Europskoj Uniji smatraju nuklearnu energiju niskougljičnim izvorom za prijelaz na obnovljive izvore.“ Također, naglašava da je to bazna energija koja može pokretati proizvodnju zelenog vodika. Međutim, postoje i kritike: ekološke grupe upozoravaju na rizike od radioaktivnog otpada i mogućih nuklearnih nesreća, dok ekonomisti ističu visoke početne troškove izgradnje. U IAEA prezentaciji, Alujević ističe ekonomske modele: „Razvili smo dva ekonomska modela za izgradnju novih nuklearnih elektrana u 2022.: jedan model koristi internu metodologiju, a drugi se temelji na modelu koji je razvio MIT dok je rezultat MIT-ovog LCOE izračuna cjiene generirane električne energije od 67,72 EUR/MWh. Izračunati interni rezultat bio je LCOE = 57,07 EUR/MWh. IRR je izračunat kao 3,51 %, a razdoblje povrata kao 20 godina.“
U intervjuu se dotaknuo i problema inflacije i kontrole cijena energije. "Nije nam cilj vječna kontrola cijena, nego slobodno tržište koje pogađa točno one kojima treba", kaže ministar, naglašavajući da vlada radi na pomoći ranjivim skupinama kroz subvencije. Ovo se povezuje s nuklearnom energijom, jer stabilan nuklearni sektor može pružiti jeftiniju i predvidljivu električnu energiju na duge staze. Alujević dodatno ističe rizike:
Politički rizici
– Nova energetska strategija (program provedbe) još nije pripremljena
– Nema jasne posvećenosti nuklearnoj energiji kao baznoj niskougljičnoj tehnologiji, NIMBY pristup
– Buduće naknade za ugljik
Poslovni i ekonomski rizici
– Cijena uvezene električne energije mogla bi se vratiti na niske vrijednosti
– Banke i druge financijske institucije nisu sklone podržavati nuklearne projekte.
Budući planovi i izazovi
Hrvatska planira provesti studije o mogućim lokacijama za novu nuklearnu elektranu, uključujući područja uz Jadran ili unutrašnjost. Šušnjar spominje da bi se moglo razmatrati ulaganje u male modularne reaktore (SMR), koji su fleksibilniji i jeftiniji od tradicionalnih. Prema njemu, Hrvatska bi mogla aplicirati za sredstva iz Višegodišnjeg financijskog okvira Europske unije – sedmogodišnjeg proračuna. Također, već su održani sastanci o suradnji sa SAD-om u sektoru nuklearne energije. Međutim, javno mnijenje je podijeljeno: dok neki vide nuklearnu energiju kao rješenje za klimatske promjene, drugi se boje rizika. Alujević ističe: „Iako posjedujemo 50 % NPP u Sloveniji, moramo pokrenuti nuklearni program u Hrvatskoj kako bismo uveli čistu pouzdanu baznu električnu snagu u naš energetski mix.“ On također naglašava prednosti SMR-ova: „Nema potrebe za rezervom od 1000 MW jer opće pravilo je da jedan izvor proizvodnje energije ne smije premašiti 10-15 % veličine mreže jer mreža bi mogla biti izložena riziku stabilnosti kada se jedano veliko postrojenje isključi.“
Da bi se prevladale prepreke, potrebna je bolja komunikacija s javnošću i transparentnost. Ministar poziva na dijalog s civilnim društvom, naglašavajući da "energijska politika se mora voditi u Ministarstvu, a ne po interesnim skupinama i udrugama". Osim toga, Hrvatska bi trebala iskoristiti europske fondove za zelenu tranziciju, poput onih iz NextGenerationEU, za financiranje nuklearnih projekata. Prema Alujeviću, „Jedna od najvećih pogrešaka koje možemo napraviti da su nuklearni projekti previše komplicirani za prosječnog građanina da ih razumije. Uključivanje svih dionika je jedno od 19 infrastrukturnih pitanja pokrivenih u IAEA-ovom pristupu.“
Razvoj nuklearne energije u Hrvatskoj predstavlja priliku za energetsku neovisnost, ali zahtijeva pažljivo planiranje, međunarodnu suradnju i rješavanje sigurnosnih zabrinutosti. Ako se odluke donesu u navedenom roku, Hrvatska bi mogla postati regionalni lider u čistoj energiji, pridonoseći globalnim naporima protiv klimatskih promjena. Ova tema ostaje ključna za budućnost zemlje, a sljedećih 18 mjeseci bit će presudni za oblikovanje energijske politike. Alujević zaključuje: „Temeljni problem izgradnje nove nuklearne energije je cijena. Druge tehnologije proizvodnje postale su jeftinije u posljednjim desetljećima, dok su nove nuklearne elektrane samo postale skuplje. Ovaj uznemirujući trend podrivaju potencijalni doprinos nuklearne energije i povećava troškove postizanja duboke dekarbonizacije elektroenergetske mreže.“
LOBIRANJE INTERESNIH SKUPINA
U kontekstu oblikovanja energetske budućnosti Hrvatske, ključno je naglasiti da odluke vezane uz energijske politike trebaju prije svega potjecati iz nadležnih institucija, poput Ministarstva gospodarstva, a ne biti pod utjecajem vanjskih lobija. Ova perspektiva dobiva na težini u svjetlu izjava ministra gospodarstva Ante Šušnjara, koji je u nedavnom intervjuu istaknuo problem lobiranja od strane raznih udruga i interesnih skupina. Prema Šušnjaru, te skupine često promoviraju promjene u energijskim politikama isključivo vođene vlastitim interesima, a ne širim nacionalnim interesima Republike Hrvatske. "Energijska politika se mora voditi u Ministarstvu, a ne po interesnim skupinama i udrugama", rekao je ministar, naglašavajući potrebu za centraliziranim i objektivnim odlučivanjem koje prioritet daje nacionalnoj energetskoj sigurnosti, održivosti i neovisnosti.
Ova izjava dolazi u trenutku kada Hrvatska razmatra ključne korake u razvoju nuklearne energije, uključujući modernizaciju Nuklearne elektrane Krško i moguću izgradnju novih kapaciteta poput malih modularnih reaktora (SMR). Šušnjarov stav podsjeća da, iako je dijalog s civilnim društvom važan, konačne odluke moraju biti utemeljene na stručnim analizama i državnim prioritetima, a ne na pritiscima lobista koji mogu favorizirati kratkoročne dobitke određenih sektora. Na primjer, ekološke udruge mogu zagovarati isključivo obnovljive izvore, dok energetske kompanije lobiraju za fosilna goriva, što može dovesti do fragmentacije i kašnjenja u provedbi strateških projekata.
Ako Ministarstvo preuzme punu odgovornost za odluke, to bi osiguralo dosljednost u postizanju ciljeva Europske unije o smanjenju emisija CO2 do 2050. godine, smanjenju ovisnosti o uvozu energenata i jačanju regionalne suradnje, poput one sa Slovenijom. Lobiranje interesnih skupina, s druge strane, može dovesti do polarizacije javnog mnijenja i usporavanja tranzicije prema čistoj energiji. Šušnjarov poziv na transparentnost i fokus na nacionalne interese stoga predstavlja važan korak ka jačanju institucionalne autonomije u energetskom sektoru.
U konačnici, energijska politika nije samo tehničko pitanje, već strateški imperativ za budućnost Hrvatske. Dopuštanje da udruge i interesne skupine dominiraju raspravom moglo bi ugroziti dugoročne ciljeve i interese Republike Hrvatske, dok centralizirano odlučivanje u ministarstvu jamči uravnotežen pristup koji štiti interese svih građana i tvrtki. Sljedećih 18 mjeseci, kako je najavio Šušnjar, bit će presudni za definiranje ovog puta, a uspjeh će ovisiti o sposobnosti institucija da se odupru vanjskim pritiscima i vode energijsku politiku u korist cijele nacije.
OPTEREĆENJE ELEKTROENERGETSKE MREŽE
Hrvatska elektroenergetska mreža suočava se s rastućim izazovima uslijed tranzicije prema obnovljivim izvorima energije (OIE), povećane potrošnje i potrebe za stabilnošću energetskog sustava. Prema dostupnim podacima iz 2025. godine, maksimalno opterećenje mreže iznosi oko 3.200 MW, s prognozama rasta na 3.387 MW do 2034. godine, uz godišnji porast od približno 0,5%. Ovo opterećenje varira sezonski: ljetni vrhovi dosežu maksimum zbog klima-uređaja, dok su zimski niži, a minimalni opterećenja padaju na omjer 0,39 u proljeće. U trećem tromjesečju 2025., ukupna potrošnja iznosila je 4.858 GWh, što predstavlja pad od 7% u odnosu na isto razdoblje 2024., prvenstveno zbog nižih temperatura i smanjene potrebe za hlađenjem. Međutim, ovi podaci ukazuju na strukturne probleme, uključujući varijabilnost proizvodnje iz OIE i ovisnost o uvozu električne energije (1.210 GWh u Q3 2025., ili 24,9% raspoložive energije).
Trenutno stanje proizvodnje i opterećenja
Hrvatski energetski sustav ima instaliranu snagu od 5.611 MW na prijenosnoj mreži, uključujući 2.127 MW hidroelektrana, 2.169 MW termoelektrana, 1.094 MW vjetroelektrana i manje količine solarnih (12 MW na prijenosu, ali ~700 MW na distribuciji). U Q3 2025., ukupna raspoloživa električna energija bila je 4.864 GWh, s udjelom OIE od 42,7% (uključujući hidro). Solarni rast bio je impresivan (389 GWh, +67%), dok je hidroprodukcija pala za 16,3% zbog nepovoljne hidrologije. Mreža je visoko povezana s susjedima, s prekograničnim kapacitetima preko 10.000 MW, što omogućuje velike transfere električne energije, ali i izlaže energetski sustav tranzitnim tokovima.
Preopterećenja su česta: U 2024., 110 kV mreža imala je 4.185 sati nesuglasnosti s n-1 kriterijem (sigurnosni standard), 220 kV 512 sati, a 400 kV 223 sata. Uzroci uključuju starenje infrastrukture (69% linija starije su od 40 godina), ekstremno vrijeme (npr. oluje 2023.) i rast OIE proizvodnje, što dovodi do preopterećenja linija poput 220 kV Konjsko-Brinje.
Viškovi energije i gašenje elektrana privatnih investitora
Ministar Ante Šušnjar u intervjuu ističe da bi viškovi energije iz OIE mogli zahtijevati gašenje elektrana privatnih investitora kada ponuda premaši potražnju, kako bi se izbjeglo preopterećenje mreže. Ovo je povezano s varijabilnošću solarnih i vjetroelektrana: U koncentriranim područjima (npr. između Zadra i Splita, gdje je planirano preko 6.000 MW OIE), viškovi dovode do negativnih cijena na burzi CROPEX i operativnih ograničenja. Privatni investitori, koji čine 1.329 MW distribuiranih izvora (951 MW solar), očekuju kontinuirani otkup energije 24/7/365, ali sustav nije spreman za stalni otkup električne energije. Bez dovoljnog skladištenja (samo 25 MW baterija planirano do 2030.), viškovi se moraju izvoziti ili ograničavati proizvodnju elektrana.
Šušnjar naglašava da interesne skupine i udruge lobiraju za promjene energijskih politika zbog vlastitih interesa, a ne nacionalnih, što otežava centralizirano upravljanje. U kontekstu viškova električne energije, ovo može dovesti do prinudnog gašenja kako bi se održala stabilnost energetske mreže, posebno u pasivnim područjima poput Dalmacije gdje nedostaju nove linije (npr. kašnjenje 400 kV Konjsko-Melina). Bez toga, viškovi se transportiraju stotinama kilometara u susjedne države (npr. preko linija prema BiH, Sloveniji ili Mađarskoj), što povećava troškove i rizike tranzita.
Investicije u nove elektrane i dalekovode: Pozitivni i negativni efekti
Plan razvoja prijenosne mreže predviđa integraciju 5.100 MW novih OIE do 2034. (npr. 2.600 MW u Lici, 1.200 MW u Slavoniji), s investicijama od 1,22 milijarde eura, od čega 1 milijarda za OIE priključke. HEP ulaže rekordnih 830 milijuna eura u 2025., fokusirano na OIE i mrežu. Dodatno, NPOO osigurava 560 milijuna eura za modernizaciju, a HEP ODS 1,42 milijarde do 2033. Pozitivni efekti: Smanjena ovisnost o uvozu (trenutno 35% u toplinskim valovima), niže emisije CO2, energijska neovisnost i izvoz viškova energije (npr. prema BiH gdje pada korištenje ugljena). Hrvatska je već izvezla 850 milijuna dolara struje 2023., a novi dalekovodi (npr. 400 kV Lika-Tumbri) pojačavaju ovaj izvoz.
Negativni efekti: Enormne investicije u dalekovode (stotine kilometara, poput novih 400 kV linija) zbog koncentriranih OIE lokacija, što povećava troškove i ekološke utjecaje (npr. u Natura 2000 područjima). Izgradnja više elektrana nego što je potrebno (planirano 4 GW novih kapaciteta) dovodi do viškova, gubitaka (visoki gubici u distribuciji zbog starenja mreže) i rizika nestabilnosti ako se ne integriraju baterije ili vodikovi sustavi. Privatni investitori odlaze zbog spore birokracije i ograničenja priključaka, što usporava energijsku tranziciju.
Osnovni problem leži u neskladu između očekivanja investitora za stalnim otkupom energije i realnosti varijabilne mreže, što zahtijeva centralizirano odlučivanje u Ministarstvu, kako ističe Šušnjar, umjesto lobiranja interesnih skupina. Nuklearna energija, uključujući SMR, mogla bi pružiti baznu električnu snagu za stabilizaciju (npr. produljenje NE Krško ili nova elektrana), smanjujući potrebu za gašenjem OIE i enormnim investicijama u dalekovode. Za uravnotežen pristup, potrebno je diversificirati OIE lokacije (npr. više u Slavoniji), ulagati u skladištenje (baterije, vodik) i ubrzati mrežne nadogradnje kako bi se maksimizirali pozitivni efekti (neovisnost, izvoz) i minimizirali negativni (troškovi, nestabilnost). Sljedećih 18 mjeseci, kao što najavljuje Šušnjar, ključni su za strateške energijske odluke.
DECENTRALIZIRANJE GENERIRANJA ELEKTRIČNE ENERGIJE
U kontekstu hrvatske energetske tranzicije, investicije u dalekovode predstavljaju ključni element za upravljanje viškovima i deficitima električne energije, posebno s rastom obnovljivih izvora (OIE) poput solarnih elektrana i vjetroelektrana. Ova analiza razmatra troškove i koristi takvih investicija, njihovo opravdanje u smislu izvoza energije stotinama kilometara, te alternativu poticanja građana i tvrtki na izgradnju vlastitih mini solarnih elektrana i mini baterijskih sustava. Podaci su bazirani na aktualnim planovima i trendovima u Hrvatskoj i EU, gdje se ističe potreba za uravnoteženim pristupom između centralizirane i decentralizirane proizvodnje električne energije.
Troškovi i koristi investicija u dalekovode
Hrvatska prijenosna mreža, kojom upravlja Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS), suočava se sa starenjem infrastrukture jer više od 50% dalekovoda ima istekli rok trajanja, što dovodi do čestih preopterećenja i gubitaka. Prema desetogodišnjem planu razvoja prijenosne mreže za 2025.-2034., potrebne su investicije od oko 2,5 milijardi eura do 2034. godine, uključujući 1,22 milijarde eura za nove linije i transformatorske stanice, od čega 1 milijarda za integraciju OIE. Specifično, investicije u 400 kV vodove procjenjuju se na 625 milijuna eura. Kratkoročno, do 2026., dio sredstava dolazi iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO), s fokusom na EU fondove dok je već povučeno oko 600 milijuna eura za mrežu. Ukupno, za obnovu i modernizaciju potrebno je 33,8 milijardi eura, ali osigurano je samo 10,8 milijardi, što ukazuje na deficit u financiranju.
Koristi: Ove investicije omogućuju transport viškova energije stotinama kilometara u susjedne države poput Slovenije, BiH ili Mađarske, gdje Hrvatska može izvoziti energiju iz OIE. Na primjer, u 2023. Hrvatska je izvezla struju vrijednu 850 milijuna dolara, a nove linije poput 400 kV Lika-Tumbri pojačavaju kapacitete za tranzit. To je ključno za stabilnost mreže: u područjima poput Dalmacije i Like, gdje je planirano preko 6.000 MW OIE, viškovi dovode do negativnih cijena na burzi, a bez jakih dalekovoda dolazi do ograničenja proizvodnje ili gašenja elektrana. U EU kontekstu, takve investicije podržavaju ciljeve dekarbonizacije jer Hrvatska je pri vrhu EU po udjelu OIE (oko 42,7% u 2025.), ali uvozi 25-35% energije, što se može smanjiti izvozom viškova električne energije. Dodatno, jačaju energetsku sigurnost, smanjuju ovisnost o uvozu (npr. iz Mađarske) i podržavaju regionalnu integraciju, poput suradnje sa Slovenijom.
Nedostaci i rizici: Visoki troškovi mogu biti neodrživi bez EU fondova, a kašnjenja (npr. linija Konjsko-Melina) blokiraju projekte OIE vrijedne 3 milijarde eura. Transport na velike udaljenosti dovodi do gubitaka (do 5-10% energije), ekoloških utjecaja (npr. u zaštićenim područjima Natura 2000) i ovisnosti o geopolitičkim faktorima. Zastarjela mreža već uzrokuje nesuglasnosti sa sigurnosnim standardima (npr. 4.185 sati preopterećenja na 110 kV linijama u 2024.).
Imaju li smisla? Da, u mjeri u kojoj podržavaju zelenu tranziciju i ekonomiju jer smanjuju uvoz, povećavaju izvoz i integriraju OIE. Međutim, bez paralelnog ulaganja u skladištenje (baterije, vodik), one su samo "zakrpa" za varijabilnost OIE, a troškovi mogu premašiti koristi ako se ne planiraju strateški.
Alternativa je poticanje decentraliziranih mini elektrana i baterijskih sustava
Umjesto oslanjanja na velike solarne elektrane ili vjetroelektrane privatnih investitora, koje generiraju viškove zahtijevajući transport, bolji pristup može biti decentralizacija te poticanje građana i tvrtki na izgradnju vlastitih mini krovnih solarnih elektrana i baterija. Ovo smanjuje potrebu za centraliziranom proizvodnjom i dalekovodima, jer energija se troši lokalno.
Prednosti decentralizacije:
- Smanjenje opterećenja mreže: Lokalna proizvodnja minimizira gubitke u transportu (do 10% manje) i smanjuje potrebu za dalekovodima, jer viškovi se skladište u baterijama umjesto da se izvoze. U Hrvatskoj, gdje je aktivan trend nadogradnje solarnih elektrana na kućama (štednja do 1.500 eura godišnje na režijama), ovo može pokriti 5-9% potreba.
- Otpornost i fleksibilnost: Baterije rješavaju varijabilnost OIE (npr. noću ili bez vjetra), omogućujući neovisnost od mreže i smanjujući rizike od preopterećenja. Decentralizirani sustavi su brži za implementaciju i manje utječu na okoliš nego velike solarne ili vjetro elektrane, koje zauzimaju zemlju i imaju veći ekološki otisak.
- Ekonomski aspekt: Početni troškovi solarnih elektrana su visoki, ali poticaji smanjuju teret dok u Hrvatskoj, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOE) nudi do 50% bespovratnih sredstava za fotonaponske elektrane ugrađene od 2025., s maksimalno 3.000-150.000 eura po projektu za MSP-ove. Ovo potiče male investicije, a dugoročno smanjuje ovisnost o privatnim velikim energetskim solarnim i vjetro elektranama.
Nedostaci decentralizacije:
- Skalabilnost: Mini elektrane su skuplje po MW (visoka početna cijena, varijabilna proizvodnja), teže je upravljati mini elektranama na nacionalnoj razini i zahtijevaju masovno usvajanje za značajan utjecaj. Baterije su još uvijek skupe, a bez poticaja (kao u HR planu za zelenu tranziciju) usporavaju se.
- Integracija: Bez centralne mreže, teško je balansirati nacionalne potrebe, posebno u industrijskim zonama gdje su velike energetske elektrane efikasnije.
- Poticaji u Hrvatskoj: Vlada već podržava ovo kroz EU fondove i HAMAG-BICRO instrumente (do 75% potpore za mikro i male tvrtke), ali fokus je još uvijek na velikim OIE projektima.
Usporedba i zaključak: Je li decentralizacija bolja?
Velike investicije u dalekovode imaju smisla za kratkoročnu stabilnost i izvoz, ali su rizične zbog troškova i ovisnosti o centraliziranim elektranama, koje generiraju viškove bez lokalne potrošnje. Decentralizacija je bolja alternativa za dugoročnu održivost: smanjuje potrebu za transportom električne energije, povećava energetsku neovisnost i minimizira gubitke, posebno ako se kombinira s baterijama. U Hrvatskoj, gdje uvozimo četvrtinu energije unatoč OIE potencijalu, poticanje mini elektrana (već podržano subvencijama) moglo bi smanjiti pritisak na javnu energetsku mrežu i privatne velike investitore. Idealno rješenje je hibridni model: ulagati u dalekovode kao strateške transportne koridore, ali prioritetno poticati decentralizaciju kroz jače subvencije i edukaciju. Sljedećih godina, s EU ciljevima za 45% OIE do 2030., ovo bi moglo učiniti Hrvatsku liderom u zelenoj energiji.
