Europska unija (EU) je u ponedjeljak, 20. listopada, postigla dogovor o postupnom ukidanju uvoza ruskog prirodnog plina, uključujući plin iz cjevovoda i ukapljeni prirodni plin (LNG), s punim stupanjem na snagu do 1. siječnja 2028. Ova odluka, dio REPowerEU plana za smanjenje ovisnosti o ruskim energentima, dolazi u trenutku kada ruski plin još uvijek čini oko 13% uvoza EU, vrijedno više od 15 milijardi eura godišnje. Fazno ukidanje započinje 1. siječnja 2026., kada će se zabraniti sklapanje novih ugovora, dok će postojeći kratkoročni ugovori prestati do 2027., a dugoročni do 2028. Motivacija za ovu mjeru leži u geopolitičkim tenzijama nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., s ciljem potpunog prekida ovisnosti o ruskim isporukama.

Ova drastična mjera izazvala je burne reakcije u regiji, posebno u zemljama koje su još uvijek snažno ovisne o ruskom plinu. Mađarska, koja je jedna od rijetkih EU članica koja se protivi ovoj odluci, najavila je moguće pravne korake protiv Europske komisije. Mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó upozorio je da bi ova zabrana mogla ugroziti energetsku sigurnost Mađarske, koja još uvijek dobiva značajan dio plina iz Rusije. "EU riskira da ugrozi opskrbu energijom za vlastite članice", izjavio je Szijjártó, dodajući da Mađarska neće prihvatiti mjere koje štete njezinim interesima. Slično, Slovačka se pridružila protivljenju, ističući da bi zabrana mogla dovesti do nestašica i viših cijena energenata.

U Srbiji, koja nije članica EU, ali je izravno pogođena zbog tranzita plina preko EU zemalja poput Bugarske, situacija je opisana kao "katastrofalna". Srpski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da su "došla baš teška vremena, bit će još teža", optužujući EU za "histeriju" koja vodi ekonomskom samoubojstvu. Vučić je naglasio da Srbija nema alternative ruskom plinu, rekavši: "Ne znam gdje drugdje nabaviti plin osim iz Rusije." Srpska ministrica rudarstva i energetike Dubravka Đedović Handanović otišla je korak dalje, izjavivši da se Srbija nalazi "u veoma teškoj, gotovo bezizlaznoj situaciji" jer će Bugarska blokirati tranzit ruskog plina preko Balkan Stream cjevovoda od 1. siječnja 2026. "Ova odluka EU-a je katastrofalna za nas, i ne vidim izlaz iz ove situacije u energetskom sektoru", rekla je ministrica, upozoravajući na moguće nestašice plina koje bi mogle ugroziti grijanje i industriju.

Bosna i Hercegovina (BiH) suočava se s još većim rizicima, gdje prijeti potpuni energetski kolaps. Jedini plin koji BiH dobiva dolazi iz Rusije preko Srbije, a zabrana tranzita kroz EU mogla bi prekinuti opskrbu. Prema izvješćima, Republika Srpska planira novi cjevovod sa Srbijom za uvoz ruskog plina, ali ova inicijativa sada visi o koncu zbog EU mjera. Ako dođe do prekida, BiH bi mogla ostati bez plina za grijanje i industriju, što bi pogoršalo ionako krhku energetsku situaciju u zemlji.

Ova odluka EU-a dio je šireg nastojanja da se smanji ovisnost o ruskom plinu, koja je od 2022. već pala sa 45% na 19% uvoza. Europska komisija pozvala je Srbiju da se pridruži kolektivnoj nabavi plina EU-a kako bi diverzificirala izvore, uključujući izgradnju cjevovoda prema Sjevernoj Makedoniji i Rumunjskoj. Međutim, u regiji gdje su obnovljivi izvori još uvijek nedovoljno razvijeni, ova tranzicija mogla bi dovesti do viših cijena i nestašica, posebno u zimskim mjesecima.

Dok EU slavi ovu mjeru kao korak prema energetskoj neovisnosti, zemlje poput Mađarske, Srbije i BiH vide je kao prijetnju svojoj sigurnosti. Budućnost opskrbe plinom u jugoistočnoj Europi sada ovisi o brzini diverzifikacije i mogućim iznimkama za tranzitne zemlje.

KONTEKST UVOĐENJA ZABRANE UVOZA RUSKOG PLINA

Odluka europskih ministara energetike od 20. listopada 2025. godine o postupnom ukidanju uvoza ruskog prirodnog plina (uključujući plin iz cjevovoda i ukapljeni prirodni plin - LNG) do 1. siječnja 2028. predstavlja kulminaciju višegodišnjih napora EU-a za smanjenje ovisnosti o ruskim energentima. Ova mjera, dogovorena u okviru REPowerEU plana, započinje fazno od 1. siječnja 2026., kada će se zabraniti sklapanje novih ugovora, a postojeći će prestati do 2027. (kratkoročni) odnosno 2028. (dugoročni). Trenutno, ruski plin čini oko 12-13% uvoza EU-a, vrijedno više od 15 milijardi eura godišnje, ali ova zabrana ima za cilj potpuno prekinuti financijsku podršku Rusiji kroz energetske prihode. U nastavku ću opisati ključni kontekst koji je doveo do ove odluke, uključujući geopolitičke, ekonomske i energetske faktore.

Geopolitičke tenzije i ruska invazija na Ukrajinu

Glavni pokretač ove odluke je ruska invazija na Ukrajinu u veljači 2022. godine, koja je dramatično promijenila energetsku politiku EU-a. Prije invazije, EU je bio visoko ovisan o ruskom plinu – oko 40-45% uvoza dolazilo je iz Rusije, uglavnom preko cjevovoda poput Nord Streama. Rusija je koristila energiju kao geopolitičko oružje, smanjujući isporuke plina EU-u tijekom 2022. godine, što je dovelo do energetske krize, visokih cijena i strahova od nestašica tijekom zime. Ovo je vidljivo u eksploziji Nord Stream cjevovoda u rujnu 2022., koja je dodatno otežala opskrbu i pojačala sumnje u ruske sabotaže.

Invazija je potaknula EU da uvede više paketa sankcija protiv Rusije, ali plin nije bio odmah potpuno zabranjen zbog straha od ekonomske štete za EU zemlje poput Njemačke i Italije, koje su bile najovisnije. Umjesto toga, EU je započeo tranziciju, smanjujući ovisnost na 19% do 2024. godine kroz diverzifikaciju izvora (npr. LNG iz SAD-a i Norveške) i uštede energije. Do 2025., ova ovisnost pala je na 12-13%, što je omogućilo jače mjere.

REPowerEU plan i energetska sigurnost

U svibnju 2022., EU je pokrenuo REPowerEU plan kao odgovor na krizu, s ciljem brze diversifikacije izvora energije, povećanja obnovljivih izvora i smanjenja potrošnje plina za 15%. Plan je predviđao potpuno ukidanje ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima do 2027., ali je odluka iz 2025. produžila rok do 2028. kako bi se omogućila glatka tranzicija. Ključni elementi plana uključuju:
- Diverzifikaciju opskrbe: Povećan uvoz LNG-a iz alternative izvora, izgradnju novih terminala (poput onog u Hrvatskoj na Krku) i interkonektora.
- Uštede i obnovljivi izvori: Promocija solarne i vjetroenergije, što je dovelo do rekordnog rasta obnovljivih izvora u EU-u.
- Energetska sigurnost: EU je shvatila da uvoz ruskog plina financira ruski ratni stroj, pa je zabrana vidljiva kao način da se liši Kremlj prihoda.

Ova odluka dolazi nakon godina pregovora, gdje su zemlje poput Mađarske i Slovačke opirale brzoj tranziciji zbog svoje ovisnosti o ruskom plinu. Mađarska je čak najavila pravne korake protiv EU-a, ističući da bi zabrana mogla ugroziti njezinu opskrbu. Slično, ne-EU zemlje poput Srbije i Bosne i Hercegovine osjećaju posljedice, jer ovisu o tranzitu ruskog plina preko EU-a.

Širi ekonomski i globalni kontekst

Ekonomski, kriza iz 2022. dovela je do inflacije i visokih cijena energenata u EU-u, što je potaknulo hitne mjere poput zajedničke nabave plina. Globalno, ovo je dio šireg pomaka prema zelenoj tranziciji, gdje EU vidi priliku da ubrza prelazak na obnovljive izvore i smanji emisije CO2. Međutim, izazovi ostaju: moguće nestašice u tranzicijskom razdoblju i potreba za ulaganjima u infrastrukturu.

U konačnici, ova odluka nije samo energetska, već i politička poruka: EU više neće tolerirati ovisnost o "agresorima" poput Rusije, kako je to formulirano u izjavama EU dužnosnika. Ovo jača energetsku neovisnost EU-a, ali zahtijeva koordinaciju i prilagodbu u regiji.

KAKO JE EUROPA POSTALA OVISNA O RUSKOM PLINU?

Europa je postala ovisna o ruskom (ranije sovjetskom) prirodnom plinu kroz proces koji je trajao više od pola stoljeća, počevši od hladnog rata i intenzivirajući se nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ova ovisnost nije bila slučajna, već rezultat strateških odluka, izgradnje infrastrukture i geopolitičkih kalkulacija koje su prioritet dale jeftinom i dostupnom plinu iz Rusije, umjesto diverzifikaciji izvora. Do 2021. godine, Rusija je opskrbljivala oko 40% uvoza plina u EU, što je predstavljalo ozbiljan rizik za energetsku sigurnost. Proces je zahtijevao desetljeća ulaganja u cjevovode i dugoročne ugovore, a glavni "krivac" u Europi često se identificira kao Njemačka, posebno pod vodstvom Gerharda Schrödera i Angele Merkel, čije su politike duboko integrirale ruski plin u europski energetski sustav. U nastavku ćemo detaljno opisati povijest, trajanje procesa i odgovorne strane.

Povijest ovisnosti: Od hladnog rata do invazije na Ukrajinu

Ovisnost Europe o ruskom plinu ima korijene u sovjetsko doba, kada je plin služio kao alat za ekonomsku i političku integraciju Istočne Europe, a kasnije i Zapadne. Proces je započeo 1960-ih i 1970-ih godina, kada je Sovjetski Savez, bogat rezervama plina (Rusija danas drži oko 25% svjetskih rezervi), počeo graditi masivnu infrastrukturu za izvoz.

1960-e i 1970-e: Počeci izvoza i prvi cjevovodi
Prvi ugovori o isporuci plina potpisani su 1968. godine između Sovjetskog Saveza i Austrije, a ubrzo su uslijedili dogovori s Italijom i Zapadnom Njemačkom. Tijekom 1970-ih izgrađeni su ključni cjevovodi poput "Bratstvo" (Urengoy-Pomary-Uzhgorod), koji je povezao sibirska polja plina s Europom preko Ukrajine. Ova infrastruktura, dio Jedinstvenog sustava transporta plina (UGS) dugog preko 155.000 km, omogućila je jeftin izvoz plina u Istočnu Europu (Varšavski pakt) i Zapadnu Europu. Sovjetski plin je bio privlačan zbog niske cijene i pouzdanosti, a Europa je vidjela u njemu alternativu nafti nakon naftne krize 1973. Do 1991. godine, raspadom SSSR-a, Gazprom (nasljednik sovjetskog ministarstva za plin) naslijedio je većinu infrastrukture, ali je izgubio kontrolu nad nekim dijelovima u bivšim republikama.

1990-e: Privatizacija i početak rasta ovisnosti
Nakon raspada SSSR-a, Rusija je prošla kroz privatizaciju, ali je Gazprom brzo ponovno postao državni monopol. Europa je u ovom razdoblju povećala uvoz zbog iscrpljivanja vlastitih rezervi (npr. Sjeverno more). Do kraja 1990-ih, Rusija je opskrbljivala oko 25% europskog uvoza plina, uglavnom kroz dugoročne ugovore (do 25 godina) koji su vezali kupce za minimalne količine i cijene vezane za naftu. Zemlje poput Njemačke i Italije su se oslanjale na ruski plin za industriju i grijanje, dok su bivše socijalističke zemlje (npr. Mađarska, Poljska) bile gotovo 100% ovisne.

2000-e i 2010-e: Kulminacija ovisnosti kroz infrastrukturu
Pod Vladimirom Putinom (od 1999.), Rusija je ponovno nacionalizirala Gazprom (51% državnog vlasništva do 2005.) i koristila plin kao geopolitičko oružje. Ključni događaji uključuju sporove s Ukrajinom (2006. i 2009.), kada je Rusija prekinula isporuke, utječući na Europu i pokazujući rizike tranzita. U ovom razdoblju izgrađeni su Nord Stream 1 (2011.) i Nord Stream 2 (dovršen 2021., ali nije pokrenut), koji su omogućili izravnu isporuku iz Rusije u Njemačku, zaobilazeći Ukrajinu i Poljsku. Do 2019., Rusija je opskrbljivala 35% potrošnje plina u EU, a do 2021. oko 40% uvoza. EU-ov Kyoto protokol (1997.) i smanjenje upotrebe ugljena i nuklearne energije (npr. Njemačka faza out nuklearne energije 2000.) dodatno su pojačali ovisnost o plinu.

2020-e: Kriza i smanjenje ovisnosti
Ruska invazija na Ukrajinu 2022. ubrzala je proces razdvajanja. Do 2024., ruski udio pao je na oko 11% za pipeline plin, a EU je uvela REPowerEU plan za potpuno ukidanje ovisnosti do 2027. Međutim, ova ovisnost je trajala desetljećima, s infrastrukturom koja je zahtijevala ulaganja od milijardi eura i dugoročne ugovore koji su zaključavali Europu u ruski plinski sustav.

Koliko dugo je trajao proces?
Proces izgradnje ovisnosti trajao je oko 50-60 godina, od prvih ugovora 1960-ih do vrhunca 2021. Ključna infrastruktura (cjevovodi poput Bratstvo, Yamal-Europe, Blue Stream, Nord Stream) gradila se desetljećima, s ulaganjima u mrežu od preko 155.000 km. Od 2004. do 2019., ruski udio u EU potrošnji porastao je sa 25% na 35%, pokazujući ubrzanje u posljednja dva desetljeća zbog političkih odluka i nedostatka diverzifikacije. Infrastruktura je bila gotovo isključivo oslonjena na Rusiju, jer je Gazprom kontrolirao izvoz i tranzit iz Srednje Azije, sprječavajući alternative poput Nabucco cjevovoda.

Tko je bio glavni krivac u Europi?
Glavni "krivac" za ovu lošu energetsku politiku smatra se Njemačka, koja je kao najveći uvoznik ruskog plina (do 55% svoje potrošnje 2021.) odigrala ključnu ulogu u jačanju ovisnosti cijele Europe. Njemačka je bila "kontinentalni hub" za distribuciju plina susjedima poput Austrije, Češke i Poljske, čime je širila ovisnost.

Gerhard Schröder (kancelar 1998.-2005.):
Smatra se glavnim arhitektom ovisnosti. Potpisao je ugovor za Nord Stream 1 2005., tik prije odlaska s dužnosti, a zatim postao predsjednik odbora projekta i radio za Gazprom (plaćen oko milijun dolara godišnje). Ova odluka zaobilazila je tranzitne zemlje i povećala izravnu ovisnost, a Schröder je optužen za korupciju i izdaju europskih interesa.

Angela Merkel (kancelarica 2005.-2021.):
Nastavila i pojačala politiku, podržavajući Nord Stream 2 unatoč upozorenjima SAD-a, Ukrajine i istočne Europe. Njezina Energiewende politika (faza out nuklearne energije do 2023.) povećala je potrebu za plinom, a Merkel je vidjela ruski plin kao ključan za njemačke energetske potrebe. Kritičari je optužuju za naivnost prema Rusiji, unatoč sporovima 2006. i 2009.

EU kao cjelina također nosi odgovornost zbog nedostatka jedinstvene energetske politike i prioriteta emisija (Kyoto protokol), ali Njemačka je bila glavni pokretač zbog svoje ekonomske moći i bilateralnih dogovora s Rusijom. Ova odluka se pokazala lošom nakon invazije 2022., kada je Rusija koristila plin kao oružje, dovodeći do energetske krize i potrebe za brzom diverzifikacijom (LNG iz SAD-a, Norveške, Katara).

ANALIZA IZLAZNE OPCIJE NAPUŠTANJA RUSKOG PLINA

U kontekstu da će prelazak na alternativne sustave poput vodika ili dizalica topline zahtijevati desetljeća zbog potrebnih ulaganja u infrastrukturu, tehnološkog razvoja i adaptacije postojećih sustava grijanja, industrije i proizvodnje električne energije Europa se suočava s izazovom brze dekarbonizacije i smanjenja ovisnosti o ruskom plinu. Prema trenutnim procjenama, potpuna zamjena fosilnih goriva obnovljivima i novim tehnologijama poput vodika mogla bi potrajati 20-30 godina, s obzirom na skalabilnost i troškove. Ova analiza, temeljena na REPowerEU planu EU-a i analizama Međunarodne agencije za energiju (IEA), kritički ispituje kratkoročne opcije (unutar 1-3 godine) za prestanak uvoza ruskog plina, koji je do 2022. činio oko 40% uvoza EU-a, a sada je smanjen na oko 13% do 2025. godine. Fokus je na izvedivosti, prednostima i rizicima, uzimajući u obzir geopolitičke, ekonomske i ekološke aspekte.

Diverzifikacija izvora opskrbe plinom: Povećan uvoz LNG-a iz alternative zemalja

Ova opcija predstavlja najbrži način za zamjenu ruskog plina, kako predlaže IEA-ov 10-točkovni plan iz 2022. i REPowerEU. Europa može u kratkom roku (do 2028.) povećati uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz SAD-a, Norveške, Katara, Australije i drugih izvora.

Prednosti: EU je već povećala LNG uvoz za 64 bcm (60%) u 2022., što je efektivno zamijenilo ruske pipeline isporuke. Trenutni kapaciteti LNG terminala u EU-u (npr. u Nizozemskoj, Španjolskoj i Hrvatskoj) omogućuju brzu skalabilnost, a SAD-ovi novi kapaciteti (preko 50 bcm godišnje) više nego pokrivaju preostale ruske uvoze (oko 15-20 bcm godišnje). Ovo bi omogućilo potpunu zamjenu bez novih ruskih ugovora od 2026., kako je dogovoreno u REPowerEU.

Kritički rizici i mane: Diverzifikacija stvara novu ovisnost o SAD-u (koji su već glavni dobavljač), što može podići cijene plina zbog globalne konkurencije (npr. Azija). Ekološki, LNG ima veći ugljični otisak zbog transporta i metanskih emisija. Geopolitički, ovo može pojačati tenzije s Rusijom ili dovesti do nestašica ako dođe do poremećaja u lancu opskrbe (npr. vremenske nepogode ili političke krize u Bliskom istoku). IEA upozorava da bez ušteda, cijene bi mogle porasti za 20-30%.

Uštede energije i smanjenje potrošnje

REPowerEU naglašava kratkoročne mjere poput smanjenja potrošnje plina za 15-20% kroz efikasnost, što je već postignuto u 2022.-2023. (smanjenje za 18% u EU-u). To uključuje optimizaciju grijanja, industrijske procese i poticanje korisnika na uštede.

Prednosti: Ovo je najjeftinija i najbrža opcija jer nema potrebe za novom infrastrukturom. IEA procjenjuje da bi dodatne uštede od 10-15 bcm godišnje mogle u potpunosti zamijeniti preostali ruski plin bez značajnih poremećaja. Primjeri: Termostati niži za 1°C u domovima mogu uštedjeti 10 bcm godišnje.

Kritički rizici i mane: Uštede su ograničene i mogu utjecati na kvalitetu života (npr. hladnije zime) ili industriju (npr. smanjenje proizvodnje u kemijskoj industriji). Ovo nije dugoročno rješenje, jer bi moglo usporiti ekonomski rast ako se pretjerano implementira. Socijalni otpor je velik u zemljama poput Mađarske ili Slovačke, gdje je plin ključan za grijanje.

Povećana domaća proizvodnja i upotreba obnovljivih izvora

Europa može brzo povećati domaću proizvodnju plina (npr. iz Sjevernog mora) i ubrzati instalaciju solarnih i vjetroelektrana, kako predlaže REPowerEU. Cilj je dodati 35 GW obnovljivih kapaciteta godišnje.

Prednosti: Norveška je već povećala proizvodnju za 8% u 2022., a EU može iskoristiti postojeće polja za dodatnih 10-15 bcm. Obnovljivi izvori (solar i vjetar) mogu brzo nadomjestiti plin u proizvodnji električne energije, smanjujući potražnju za 20 bcm godišnje. Ovo podržava zelenu tranziciju i smanjuje emisije.

Kritički rizici i mane: Domaća proizvodnja je ograničena (EU ima samo 5% svjetskih rezervi plina), a obnovljivi izvori su intermitentni, zahtijevajući rezervne sustave (npr. baterije ili plin). U kratkom roku, ovo ne može u potpunosti zamijeniti ruski plin, a brzina instalacije ovisi o birokraciji i lancima opskrbe (npr. kineski solarni paneli). Ekološki aktivisti kritiziraju produženu upotrebu fosilnih goriva.

Infrastrukturne nadogradnje i regionalna suradnja

Brza izgradnja interkonektora i LNG terminala (npr. proširenje u Hrvatskoj ili Njemačkoj) omogućuje redistribuciju plina unutar EU-a. REPowerEU predviđa ulaganja od 10 milijardi eura u infrastrukturu.

Prednosti: Ovo omogućuje tranzit plina iz južne Europe (npr. Azerbajdžan preko Turske) u sjevernu, smanjujući regionalne disparitete. Primjer: Kraj tranzita preko Ukrajine 2025. može se nadomjestiti s 140 TWh iz drugih izvora.

Kritički rizici i mane: Izgradnja traje 1-2 godine, ali može biti kašnjena (npr. Nord Stream 2 kontroverze). Ovo ne rješava osnovni problem fosilne ovisnosti, a može pojačati konflikte s ne-EU zemljama poput Srbije, koje gube tranzitne naknade.

Zaključak: Izvedivost i kritički pogled

Europa ima kratkoročne opcije za prestanak korištenja ruskog plina do 2028., prvenstveno kroz diverzifikaciju LNG-a i uštede, kako pokazuje IEA analiza i REPowerEU. Ove mjere su već smanjile ovisnost s 40% na 13%, ali kritički, one samo preusmjeravaju ovisnost na druge fosilne izvore, povećavajući cijene (do 30%) i ekološke rizike. Bez brzog prelaska na vodik ili dizalice topline, što zahtijeva desetljeća, Europa riskira privremene nestašice i ekonomsku nestabilnost. Dugoročno, ovo može ubrzati zelenu tranziciju, ali kratkoročno zahtijeva političku volju i socijalne mjere podrške. Osnovna preporuka je: Prioritet dati uštedama i obnovljivim izvorima energije kako bi se izbjegla nova geopolitička ovisnost Europe.