Nuklearna energija predstavlja jednu od najvažnijih tema u suvremenom energetskom sektoru Hrvatske, posebno u kontekstu globalnih klimatskih promjena i potrebe za energetskom neovisnošću. Prema nedavnim izjavama ministra gospodarstva Ante Šušnjara, Hrvatska operativno radi na realizaciji projekta nuklearne elektrane, naglašavajući da je to strateško pitanje, a ne ideološko. Ova inicijativa dolazi u vrijeme kada Europska unija planira ulaganja od 240 milijardi eura u nuklearnu energiju unutar svog višegodišnjeg financijskog okvira, što Hrvatsku pozicionira kao dio šireg europskog trenda prema niskougljičnim izvorima energije. U ovom opsežnom pregledu, istražujemo povijest, trenutne planove, tehnološke inovacije, prednosti i nedostatke, kao i kontroverze oko nuklearne energije u Hrvatskoj, temeljene na višestrukim izvorima i stručnim mišljenjima.

Povijesni kontekst nuklearne energije u Hrvatskoj datira iz 1970-ih godina, kada su planirane elektrane na lokacijama poput Prevlake i Dunava, nakon izgradnje Nuklearne elektrane Krško u suradnji sa Slovenijom. Međutim, nakon katastrofe u Černobilu 1986. godine, uveden je moratorij koji je zaustavio daljnje nuklearne projekte. Danas, s produženjem rada Krškog do 2043. godine, Hrvatska razmatra nove nuklearne opcije, uključujući sudjelovanje u projektu Krško 2 ili izgradnji vlastitih nuklearnih postrojenja. Prema izvješćima, Slovenija je navodno ponudila Hrvatskoj četvrtinski udio u Krškom 2 bez prava odlučivanja, što je izazvalo debate, a slovenske vlasti demantiraju slanje formalne ponude Hrvatskoj.

Trenutni hrvatski planovi usmjereni su na izgradnju najmanje tri mala modularna nuklearna reaktora (SMR), koji su kompaktni, sigurniji i lakši za instalaciju u usporedbi s tradicionalnim nuklearnim elektranama. Ovi reaktori koriste napredne tehnologije poput tekućih natrijevnih soli, mogu raditi bez vanjskog hlađenja i sadrže gorivo za do 20 godina, s vijekom trajanja od 50-60 godina. Svaki SMR reaktor može isporučiti do 500 MW snage, a grade se predfabricirano poput "Lego kockica", s vremenom izgradnje od tri do četiri godine i povezivanjem na mrežu unutar pet godina. Lokacije još nisu određene za smještaj SMR reaktora, ali se razmatraju povijesne opcije poput Ivanić Grada, Erduta i otoka Vira (koji je odbačen zbog turizma). Vlada je osnovala radnu skupinu za pripremu zakona o nuklearnoj energiji, koji bi trebao biti usvojen do kraja godine, te za osnivanje Agencije za nuklearnu energiju.

Stručnjaci poput Saše Medakovića iz Nuklearne elektrane Krško ističu niske rizike modernih SMR postrojenja, navodeći da su rizici "izuzetno niski i zanemarivi u kontekstu svakodnevnih rizika". Krško je unaprijeđen stotinjak puta u odnosu na originalni projekt, a količina radioaktivnog otpada je mala (1000-1500 kubika niskoradioaktivnog otpada). Duško Ćorak iz Instituta za nuklearnu energiju Inetec ističe razvoj SMR-a od tvrtki poput Rolls-Roycea, Westinghousea i Terrapowera Billa Gatesa, koji mogu riješiti izazove nestabilnosti obnovljivih izvora energije. Energetski stručnjak Ivica Jakić naglašava da je nuklearna energija "prihvaćena kao energija budućnosti", usklađena je s EU politikama i sporazumima poput onih između SAD-a i UK-a.

Međutim, tema nije bez kontroverzi. Ekološki aktivisti suprotstavljaju se nuklearnim projektima u Hrvatskoj, EU i globalno, pitajući zašto država ne potiče instalaciju solarnih panela na kućama umjesto nuklearnih rješenja? Opozicija dolazi i od udruga i političara u susjednoj Bosni i Hercegovini, zbog mogućih graničnih utjecaja. Šušnjar ističe da će Hrvatska ispuniti sve obveze oko radioaktivnog otpada, ali kritičari ističu dugoročne rizike, troškove i političku ovisnost o tehnologijama iz inozemstva. Globalno, Hrvatska glasa protiv Ugovora o zabrani nuklearnog oružja, ali to se ne odnosi izravno na civilnu nuklearnu energiju. Unatoč tome, ministar Šušnjar vidi nuklearnu energiju kao geopolitički i sigurnosni dobitak Republike Hrvatske, potencijalno financiran EU sredstvima.

Vremenski okvir uključuje usvajanje Nuklearnog zakona do kraja 2025., studije lokacija izgradnje nuklearnih elektrana su u tijeku, i prve SMR jedinice bi bile online unutar desetljeća, s ključnim prekretnicama poput gašenja Plomina 2033. i Krškog 2043. Ova inicijativa otvara prilike za međunarodnu suradnju, poput one sa SAD-om, gdje američke tvrtke mogu sudjelovati u dizajnu i konstrukciji SMR-a. U konačnici, nuklearna energija u Hrvatskoj predstavlja ravnotežu između inovacija i opreza, s naglaskom na sigurnost, održivost i društveni dijalog kako bi se osigurala podrška svih strana.

NUKLEARNA ENERGIJA U JUGOSLAVIJI

Nuklearni program Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) predstavljao je ambiciozan pothvat u kontekstu hladnog rata, gdje je zemlja težila tehnološkom napretku i energetskoj neovisnosti. Od 1960. do 1990. godine, program je uključivao istraživanja, izgradnju istraživačkih reaktora i planove za komercijalne nuklearne elektrane, ali je većina inicijativa ostala nerealizirana zbog političkih, ekoloških i ekonomskih izazova. Ova analiza temelji se na povijesnim dokumentima, kronologijama i izvješćima, fokusirajući se na potencijalne lokacije za izgradnju nuklearnih elektrana. Program je započeo u kasnim 1940-ima osnivanjem instituta poput "Boris Kidrič" u Vinči (1947.), "Jožef Stefan" u Ljubljani (1948.) i "Ruđer Bošković" u Zagrebu (1950.), ali je intenziviran u 1960-ima s naglaskom na civilnu primjenu nuklearne energije. Do 1970-ih, Jugoslavija je sudjelovala u međunarodnim konferencijama (npr. Ženeva 1955.) i nabavila opremu, uključujući reaktore iz SAD-a i SSSR-a.

Povijesni kontekst pokazuje da je program doživio prekretnicu 1966. godine nakon Brijunskog plenuma i ostavke Aleksandra Rankovića, što je dovelo do smanjenja budžeta i privremenog zastoja na šest godina. Obnovaprograma je uslijedila 1974., nakon indijskog nuklearnog testa, s podjelom na vojni ("Program A") i civilni ("Program B") aspekt. Civilni program fokusirao se na izgradnju elektrana, dok je vojni, uključujući planove za fisijsko oružje, obustavljen 1987. Ključni događaj bila je nesreća u Černobilu 1986., koja je dovela do moratorija na izgradnju nuklearnih elektrana 1987. (do 2000.), a zatim 1989. neodređenog trajanja, s kaznenim sankcijama za planiranje takvih nuklearnih objekata.

Potencijalne lokacije uglavnom su bile vezane uz rijeke Savu i Dunav zbog potrebe za hlađenjem reaktora i logističkom dostupnošću. Prema planovima iz 1986., predviđena je bila izgradnja četiri elektrane do 2000. godine, s proširenjem na 23 elektrane do 2025. Neki izvori spominju i planove za osam elektrana u Sloveniji i Hrvatskoj, ali bez specifičnih lokacija. Rudnici urana, poput Žirovskog Vrha u Sloveniji (eksploatacija od 1982. do 1990., proizvodnja 50-71 tona godišnje), podržavali su program, ali nisu bili lokacije izgradnje elektrana.

Ovi planovi uključivali su suradnju s domaćim tvrtkama poput Energoinvesta iz Sarajeva, Rade Končara i Jugoturbine, koje su proizvodile opremu za reaktore. Natječaji su privukli 13 domaćih i 11 stranih tvrtki za Prevlaku, s troškovima dokumentacije od 20.000 USD za strane i 75,2 milijuna dinara za domaće. Istraživački reaktori u Vinči (Beograd) i Ljubljani služili su kao osnova, ali nisu bili komercijalni.

Nesreća u Černobilu 1986. bila je ključni faktor, izazvavši strah od radioaktivnih nesreća i dovodeći do uklanjanja Prevlake iz petogodišnjeg plana SR Hrvatske. Savezna izvršna vijeća (SIV) podržala su moratorij do 1987., ističući da domaći resursi (ugljen, hidroenergija) mogu zadovoljiti potrebe do 2020. Ekološki aktivisti i političke nesuglasice među republikama pojačali su otpor, dok su ekonomski faktori poput stranog duga i ovisnosti o uvozu nuklearne tehnologije dodatno komplicirali planove. Neki stručnjaci danas žale za propuštenim prilikama, ističući da bi nuklearna energija smanjila ovisnost o fosilnim gorivima, ali drugi ističu rizike nuklearnog otpada i sigurnosti.  Program je završio raspadom Jugoslavije 1991., ostavljajući nuklearnu elektranu Krško kao jedini operativni objekt, s pitanjima odlaganja otpada i goriva (npr. iz Vinče, prebačeno u Rusiju 2010.). Danas, Srbija je ukinula moratorij 2024., razmatrajući nove nuklearne elektrane, dok Hrvatska i Slovenija debatiraju o proširenju elektrane Krško. Ova povijest podsjeća na potrebu za uravnoteženim pristupom nuklearnoj energiji, uzimajući u obzir sve strane od ekoloških do ekonomskih.

OVISNOST O NUKLEARNOM GORIVU

Ovisnost o dobavljačima nuklearnog goriva predstavlja ključno pitanje u kontekstu globalne energetske sigurnosti, posebno za Europsku uniju (EU) koja nastoji uravnotežiti svoje potrebe za čistom energijom s geopolitičkim rizicima. Nuklearno gorivo, uglavnom bazirano na uranijumu, prolazi kroz složeni lanac opskrbe koji uključuje rudarenje, konverziju, obogaćivanje i proizvodnju gorivnih elemenata za reaktore. Ova analiza istražuje glavne proizvođače, stupanj ovisnosti EU o ruskim dobavljačima te planove EU za povećanje domaće proizvodnje, temeljene na najnovijim dostupnim podacima iz 2025. godine. Cilj je pružiti sveobuhvatan pregled, uključujući statistike, izazove, preporuke i buduće perspektive, kako bi se razumjela složenost ove teme.

Povijesni kontekst pokazuje da je europska ovisnost o ruskom nuklearnom gorivu nastala iz hladnoratovskog naslijeđa, gdje su neke zemlje naslijedile sovjetske VVER reaktore koji su dizajnirani za rusko nuklearno gorivo. Danas, oko 20% od 101 operativnog reaktora u EU (točnije 19 VVER reaktora) još uvijek ovisi o ruskim dobavljačima, poput Rosatoma, za pogonsko nuklearno gorivo i usluge. Prema podacima iz 2023., 23% uranijuma uvezenog u EU dolazilo je iz Rusije, što je porast s 20% u 2021., dijelom zbog akumuliranja zaliha uslijed straha od sankcija. Zemlje poput Slovačke i Mađarske imaju "dvostruku ovisnost" i to visok udio nuklearne energije u ukupnoj proizvodnji i gotovo potpunu ovisnost o ruskom fosilnom gorivu, nafti i zemnom plinu. Ukupno, EU je 2023. uvezla 707 tona nuklearnog goriva, od čega 573 tone iz Rusije, što je značajan porast s 314 tona u 2022. Stručnjaci poput Myclea Schneidera ističu da ova energetska ovisnost nije samo ekonomska, već i tehnička, jer rusko gorivo nudi niže cijene i bolju kompatibilnost, ali nosi rizike od prekida opskrbe zbog geopolitičkih napetosti. Napori za smanjenje uključuju prelazak na alternative, poput ugovora s Westinghouseom (SAD) i Framatomeom (Francuska), što je dovelo do pada uvoza iz Rusije s 253 tone 2023. na 97 tona 2024. Međutim, rusko gorivo vjerojatno će ostati dio lanca opskrbe tijekom 2020-ih, posebno zbog ograničenih alternativa za neke komponente.

Glavni proizvođači nuklearnog goriva dominiraju različitim fazama lanca opskrbe. Prema podacima za 2024., Kazahstan proizvodi 39% svjetskog uranijuma (23.270 tona), Kanada 24% (14.309 tona), a Namibija 12% (7.333 tone), slijede Australija (4.598 tona), Uzbekistan (4.000 tona), Rusija (2.738 tona) i Kina (1.600 tona). Ključne kompanije uključuju Kazatomprom (12.463 tone, 21% svjetske proizvodnje), Cameco (10.193 tone, 17%), Orano (6.815 tona, 11%), CGN (5.761 tona, 10%) i Uranium One (5.829 tona, 10%). Najveći rudnici poput McArthur River/Key Lake (Kanada, 7.808 tona) i Cigar Lake (6.501 tona) doprinose 62% globalne proizvodnje. Metode proizvodnje variraju: preko 55% uranijuma dolazi iz in situ leachinga (ISL), 52% u 2024., dok su podzemni i otvoreni rudnici odgovorni za 44%. Rusija, preko Rosatoma, dominira obogaćivanjem i proizvodnjom goriva, što EU čini ranjivim, ali kompanije poput BHP-a, NexGena i Uranium Energy Corpa također igraju ulogu u istraživanju i proizvodnji. EU-ove domaće tvrtke, poput Urenca i Orana, imaju prednost u obogaćivanju, uključujući visoko obogaćeni nisko obogaćeni uranijum (HALEU), ali trenutno ne zadovoljavaju sve potrebe.

EU-ovi planovi za povećanje proizvodnje nuklearnog goriva integrirani su u širi okvir tranzicije na čistu energiju, posebno kroz REPowerEU Plan iz 2022., koji cilja na potpuno ukidanje ovisnosti o ruskoj energiji do 2027. To uključuje ograničavanje uvoza uranijuma, obogaćenog uranijuma i drugih nuklearnih materijala iz Rusije, s naglaskom na sigurnu tranziciju. Zemlje s ruskim reaktorima napreduju u zamjeni goriva alternativama, a nacionalni planovi diversifikacije, s mjerama i rokovima, moraju se podnijeti Komisiji do 1. ožujka 2026. Ukupno mobilizirano je gotovo 300 milijardi eura kroz Fond za oporavak i otpornost, Fond za inovacije i druge izvore, iako specifični iznosi za nuklearno gorivo nisu izdvojeni, već podržavaju širu diversifikaciju. Europska komisija procjenjuje da je potrebno 241 milijarda eura do 2050. za produženje vijeka postojećih reaktora (36 milijardi) i nove izgradnje (205 milijardi), s ciljem povećanja kapaciteta s 98 GW 2025. na 109 GW do 2050., potencijalno do 144 GW uz produženja vijeka na 70-80 godina. Mali modularni reaktori (SMR) mogli bi dodali 17-53 GW. Planovi uključuju regulatornu suradnju za brže licenciranje, infrastrukturu za otpad, razvoj radne snage i jačanje europskog lanca opskrbe, s financijskim mehanizmima poput ugovora za razliku i kupoprodajnih ugovora. Preporuke stručnjaka uključuju mandat za ugovore s barem dva dobavljača iz različitih regija, podršku EU programima poput Euratom Research and Training (npr. APIS, SAVE) za domaću proizvodnju VVER goriva, te suradnju s Kanadom, Australijom i Mongolijom za uranijum. Dugoročno, prelazak s VVER dizajna mogao bi eliminirati ovisnost o Rusiji za rezervne dijelove i usluge.

Kontroverze oko ovisnosti uključuju ekonomske implikacije: rusko gorivo je jeftinije, ali sankcije (poput 15 paketa EU protiv Rusije, s iznimkom nuklearnog sektora osim Atomflota 2023.) mogu povećati cijene. Stručnjaci ističu potrebu za transparentnošću, gdje nuklearna industrija treba pružiti jasne planove diversifikacije. Budućnost europskih planova ovisi o koordinaciji: dok se nuklearna energija vidi kao ključna za dekarbonizaciju (preko 90% do 2040.), izazovi poput ograničenih alternativa i geopolitičkih rizika u Kazahstanu (gdje Rusija ima utjecaj) zahtijevaju oprezan pristup. U konačnici, ovi napori mogli bi ojačati europsku energetsku neovisnost, ali zahtijevaju kontinuirano praćenje i prilagodbu.

UNIŠTENJE IRANSKOG NUKLEARNOG PROGRAMA

Špekulativna teza da su Sjedinjene Američke Države (SAD) napale i pokušale uništiti iranski nuklearni program, posebno aspekt generiranja nuklearnog goriva za komercijalne nuklearne elektrane, iz razloga razvoja vlastite američke dominacije u području proizvodnje nuklearnog goriva, predstavlja intrigantnu, ali uglavnom nepodržanu hipotezu u kontekstu geopolitike, energetske sigurnosti i globalnog tržišta nuklearnog goriva. Ova analiza temelji se na dubinskom istraživanju povijesnih, sigurnosnih i ekonomskih aspekata iranskog nuklearnog programa, SAD akcija protiv Irana (uključujući cyber napade poput Stuxneta, sankcije i nedavne zračne napade), te strukturi globalnog lanca opskrbe nuklearnim gorivom. Dok glavni izvori ističu sigurnosne motive i to sprječavanje razvoja nuklearnog oružja dok postoje i špekulacije o američkim ekonomskim motivima, poput eliminacije potencijalne konkurencije u proizvodnji komercijalnog nuklearnog goriva, može se razmotriti kroz prizmu indirektnih utjecaja sankcija na iransku ekonomiju i energetski sektor. Međutim, nema direktnih dokaza za ovu tezu; umjesto toga, ona se može vidjeti kao dio šireg narativa o ekonomskom ratu i geopolitičkoj dominaciji. U nastavku, istražujemo povijesni kontekst, ključne događaje, tržišne dinamike, protuargumenate i moguće implikacije, koristeći podatke iz pouzdanih izvora poput Kongresa SAD, IAEA, think tankova i industrijskih izvješća.

Povijesni kontekst iranskog nuklearnog programa datira iz 1950-ih, kada je Iran započeo civilni nuklearni razvoj uz podršku SAD kroz program "Atomi za mir". Do 1970-ih, pod šahom, Iran je planirao više reaktora, ali nakon Islamske revolucije 1979., program je usporen zbog sankcija i sumnji u vojne iranske namjere. Danas, program uključuje civilne aspekte poput proizvodnje električne energije (npr. Bushehr reaktor, operativan od 2011. uz rusku pomoć), ali i kontroverzno obogaćivanje urana, koje Iran tvrdi da je za civilne svrhe (do 3.67% za gorivo, iako je dosegnuto 60%). Prema IAEA, Iran može proizvesti nuklearno oružje (90% obogaćeno gorivo) u tjedan dana za jednu bombu, ali nema dokaza za ovaj aktivni program nuklearnog oružja. Ruski sporazumi osiguravaju gorivo za elektranu Bushehr, uklanjajući potrebu za lokalnim obogaćivanjem nuklearnog goriva, ali Iran insistira na samodostatnosti zbog povijesnih kašnjenja u ruskim isporukama goriva za elektrane.

SAD akcije protiv iranskog nuklearnog programa uključuju sankcije od 1979., pojačane pod Reaganom i kasnijim administracijama, te hakerske sabotaže poput Stuxneta (2009-2010., suradnja SAD-Izrael), koji je uništio centrifuge u Natanzu, odgodivši program za 1-2 godine. Nedavni napadi (2025.) SAD i Izraela ciljali su nuklearne objekte poput Natanza, Fordowa i Isfahana, ubivši znanstvenike i oštećujući nuklearnu proizvodnu infrastrukturu. Motivacije su javno sigurnosne: sprječavanje nuklearnog oružja i regionalne destabilizacije. Međutim, sankcije poput Maximum Pressure Campaign (MPC) pod Trumpom (2018-2021.) ciljale su iransku ekonomiju, smanjujući izvoz nafte i GDP za 6-7%, što indirektno utječe na financiranje nuklearnog programa. Ovo je dovelo do špekulacija o isklučivim američkim ekonomskim motivima, ali izvori poput Brookingsa ističu da su prioriteti bili geopolitički.

Globalnim tržištem nuklearnog goriva dominiraju zemlje poput Kazahstana (39% urana), Kanade (24%) i Namibije (12%), s kompanijama Kazatomprom (21%), Cameco (17%) i Orano (11%). SAD ima ograničenu ulogu na ovom nuklearnom tržištu (rast proizvodnje 2024.), ali nastoji dominirati kroz nove investicije i konsorcije, fokusirajući se na smanjenje nuklearne ovisnosti o Rusiji (20% EU uvoza) i Kini. Američke tvrtke poput Westinghousea nude PWR reaktore i nuklearno gorivo dok je nuklearno tržište vrijedno potencijalno 10 trilijuna dolara. Iran nije globalni konkurent zbog američkih sankcija te je njegov nuklearni program ograničen na domaće potrebe, s ruskim dobavljačima bez dodatne alternative. Međutim, ako bi Iran razvio puni nuklearni ciklus, mogao bi postati regionalni dobavljač nuklearnog goriva, što bi poremetilo globalno tržište.

Špekulacija o tezi: Ako pretpostavimo ekonomski motiv, SAD bi mogle vidjeti iranski samodostatni ciklus nuklearnog goriva kao potencijalnu prijetnju, jer bi omogućio Iranu izvoz goriva u regiji, smanjujući ovisnost o Zapadu. Sankcije su uništile iransku naftnu dominaciju, indirektno utječući na nuklearni sektor. Međutim, nema dokaza; teorije zavjere poput onih o Stuxnetu fokusiraju se na sigurnost, a ne ekonomiju. Protu argumenti: IAEA ističe civilne iranske namjere, a sankcije su dovele Iran do bliže suradnje s Rusijom i Kinom, jačajući njihove pozicije. Dok teza o američkom namjernom uništenju proizvodnje iranskog nuklearnog goriva ostaje špekulativna i nepodržana direktnim dokazima, ističe važnost razumijevanja interakcije između sigurnosti, ekonomije i energetske politike. Budući razvoj, poput ukidanja sankcija ili iranskog napretka, mogao bi promijeniti dinamiku, ali trenutno su motivi SAD više o sigurnosti nego o tržišnoj dominaciji.

HRVATSKA OVISNOST O NUKLEARNOM GORIVU

Završna razmatranja o hrvatskoj ovisnosti o nuklearnom gorivu predstavljaju ključni aspekt hrvatske energetske sigurnosti, posebno u kontekstu globalnih geopolitičkih napetosti i europskih nastojanja za neovisnošću. Hrvatska, kao članica EU, suočava se s izazovima vezanim uz dobavu nuklearnog goriva za postojeću nuklearnu elektranu Krško, koju dijeli sa Slovenijom, te za potencijalne buduće projekte poput malih modularnih reaktora (SMR). Ova analiza temelji se na pregledima dostupnih izvora, uključujući službene europske dokumente, izvješća o energetskoj politici i industrijske analize, fokusirajući se na dobavljače, političke implikacije ovisnosti te mogućnost razvoja vlastite europske proizvodnje. Cilj je pružiti uravnotežen pogled, naglašavajući da bi ovisnost o vanjskim dobavljačima mogla dovesti do političkih rizika, dok bi europske inicijative mogle ponuditi dugoročno rješenje, iako s izazovima.

Povijesni kontekst pokazuje da je Krško, operativan od 1983. godine, Westinghouse PWR reaktor, što sugerira da je gorivo tradicionalno dolazilo od američkih dobavljača poput Westinghousea, koji osigurava kompatibilnost s tom ugrađenom tehnologijom. Prema opisima nuklearnog ciklusa, reaktor koristi uranijsko gorivo sa do 5% U-235, a svaka gorivna jedinica traje oko tri godine, sa zamjenom polovine goriva tijekom godišnjeg remonta postrojenja. Međutim, u širem europskom kontekstu, mnoge zemlje s ruskim VVER reaktorima (npr. Mađarska, Slovačka) ovise o ruskom Rosatomu, što stvara izrazitu političku ovisnost, jer Rusija može koristiti energetsku opskrbu kao alat utjecaja na odluke zemlje. Za Hrvatsku, koja nema VVER, primarni rizik je ovisnost o SAD-u, gdje geopolitički pritisci (npr. trgovinski sporazumi ili sankcije) mogu utjecati na cijene i dostupnost nuklearnog goriva.

Potencijalni dobavljači nuklearnog goriva za Hrvatsku uključuju Westinghouse (SAD) za postojeću elektranu Krško, te za buduće projekte poput JEK2 ili SMR-a, opcije poput EDF-a (Francuska) ili drugih EU partnera. Rusija se vidi kao nepoželjna zbog sankcija i rata u Ukrajini, gdje EU nastoji smanjiti uvoz do 2027., uključujući nuklearno gorivo. Politička ovisnost je evidentna: ovisnost o jednom dobavljaču može dovesti do manipulacija, kao što je slučaj s ruskim plinom, gdje je EU platila visoku cijenu za prethodne geopolitičke odluke. Za SAD, sporazumi poput onih iz 2025. godine (vrijedni 750 milijardi dolara) pokazuju da energetska suradnja može biti vezana uz šire političke interese.

Europski planovi, poput REPowerEU iz 2022., ciljaju na potpunu neovisnost o ruskoj energiji do 2027., uključujući nuklearno gorivo, kroz diversifikaciju i zamjenu dobavljača. Države moraju podnijeti nacionalne planove diversifikacije do 2026., fokusirajući se na ograničenje uvoza uranija i obogaćenog uranija iz Rusije.

Tri glavna puta za smanjenje ovisnosti o ruskom gorivu uključuju:
(1) zamjenu alternativnim gorivom od američkog Westinghousea ili francuskog Framatomea,
(2) razvoj europskog goriva kroz projekte poput Euratom, i
(3) prelazak na druge nuklearne reaktore.

Razvoj vlastite proizvodnje nuklearnog goriva, poput obogaćivanja uranija u EU (npr. kroz Urenco ili Orano), vidi se kao optimalan za dugoročnu neovisnost Europe, ali zahtijeva investicije od 241 milijarde eura do 2050. Kontroverze uključuju kašnjenja europskih prijedloga za smanjenje ovisnosti o ruskom gorivu, gdje su sankcije izuzete za nuklearni sektor zbog tehničkih izazova. Za Hrvatsku, ovo znači potrebu za nacionalnim planovima koji prioritetiziraju europsku suradnju, poput sudjelovanja u Euratom programima za razvoj nuklearnog goriva. U konačnici, dok ovisnost o SAD-u ili Rusiji nosi dugoročne rizike, razvoj vlastite europske proizvodnje predstavlja strateški korak prema nuklearnoj neovisnosti, uzimajući u obzir ekonomske, sigurnosne i ekološke aspekte.