Tragikomično je da NATO članice uvoze energente iz Rusije (bivši Sovjetski Savez) koja im je glavni vojni konkurent sukladno motivaciji kreiranja vojnog saveza nacija kao što je NATO. Glavni uvoznici ruske nafte su zemlje Turska, Mađarska i Slovačka koje su istovremeno i najveći uvoznici ruskog zemnog plina. Ako se promatra najveće uvoznike ruskog nuklearnog goriva onda tu vodi značajno SAD dok manje količine nuklearnog goriva uvoze Bugarska, Češka, Finska, Mađarska i Slovačka. NATO kao organizacija bi se trebala zamisliti kako misle ovisiti o ruskoj energiji dok istovremeno pokušavaju nametnuti Rusiji određene ultimatume i sankcije?
ŠTO JE NATO I KAKO JE NASTAO
NATO, ili Sjevernoatlantski savez (engleski: North Atlantic Treaty Organization), je međunarodni vojni i politički savez koji okuplja 32 zemlje iz Sjeverne Amerike i Europe. Osnovan je kao kolektivni obrambeni mehanizam, gdje je ključni princip Članak 5 Sjevernoatlantskog ugovora: napad na jednu članicu smatra se napadom na sve, što obvezuje članice na međusobnu pomoć u slučaju agresije. NATO-ova svrha je osigurati slobodu, sigurnost i stabilnost svojih članica kroz političke i vojne mjere, uključujući zajedničke vježbe, misije i suradnju u područjima poput cyber sigurnosti, borbe protiv terorizma i održavanja mira. Sjedište je u Bruxellesu, a organizacija ima oko 3,5 milijuna vojnika u aktivnoj službi, te se financira kroz doprinose članica, s ciljem da svaka zemlja troši barem 2% BDP-a na obranu.
NATO je osnovan 4. travnja 1949. godine potpisivanjem Washingtonskog ugovora (Sjevernoatlantskog pakta) u Washingtonu, D.C. Osnivačke članice bile su Sjedinjene Američke Države, Kanada i 10 zapadnoeuropskih zemalja: Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ovo je bilo prvi put od 1800. godine da su SAD sklopile vojni savez s europskim silama u mirnodopsko vrijeme. Proces osnivanja NATO-a započeo je nakon Drugog svjetskog rata, s prethodnim sporazumima poput Bruxelleskog pakta iz 1948. godine između Belgije, Francuske, Luksemburga, Nizozemske i Ujedinjenog Kraljevstva, koji je služio kao temelj za širi transatlantski savez. Ugovor je ratificiran kasnije te godine, a NATO je postao operativan 1951. godine sa stvaranjem vojnih struktura, uključujući Vrhovno savezničko zapovjedništvo u Europi (SHAPE). Od tada se savez proširio na 32 članice, uključujući nedavne pristupnice poput Finske (2023.) i Švedske (2024.), uglavnom bivše članice Varšavskog pakta nakon Hladnog rata.
Glavna motivacija za osnivanje NATO-a bilo je suprotstavljanje rastućem utjecaju Sovjetskog Saveza i komunizma u poslijeratnoj Europi, tijekom početka Hladnog rata. Nakon Drugog svjetskog rata, Zapadna Europa bila je ekonomski i vojno oslabljena, a Sovjetski Savez je proširio svoj utjecaj na Istočnu Europu, uključujući instalaciju komunističkih režima i blokadu Berlina 1948. godine. SAD i njihovi saveznici željeli su spriječiti daljnju sovjetsku ekspanziju, osigurati kolektivnu sigurnost i promovirati stabilnost u Europi kako bi se izbjegao još jedan globalni sukob. Tri glavna cilja bila su: kolektivna obrana protiv vanjske agresije, politička stabilnost kroz suradnju i suzbijanje nacionalizma u Europi, te osiguranje američkog utjecaja u Europi kako bi se spriječilo ponavljanje izolacionizma koji je doprinio Drugom svjetskom ratu. Ovo je također bio odgovor na strah od sovjetske vojne prijetnje, što je dovelo do formiranja Varšavskog pakta 1955. godine kao sovjetske protuteže NATO-u. Danas, nakon Hladnog rata, NATO se prilagodio novim prijetnjama poput terorizma, cyber napada i hibridnog ratovanja, ali originalna motivacija kolektivne obrane ostaje jezgra organizacije.
TRUMPOV ULTIMATUM NATO-u
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump izdao je ultimatum članicama NATO-a, uvjetujući nametanje novih sankcija Rusiji vezano uz prestanak kupovine ruske nafte i uvođenjem visokih carina Kini. Ova poruka, objavljena 13. rujna 2025. na društvenoj mreži Truth Social u obliku pisma upućenog svim NATO zemljama i svijetu, dolazi usred eskalacije napetosti u ratu između Rusije i Ukrajine, uključujući nedavne incidente s ruskim dronovima u zračnom prostoru Poljske i Rumunjske.
U pismu Trump navodi da je spreman uvesti "velike sankcije" Rusiji, ali samo kada sve NATO zemlje učine isto i prestanu kupovati rusku naftu. "Kao što znate, predanost NATO-a pobjedi bila je daleko manja od 100%, a kupovina ruske nafte od strane nekih zemalja bila je šokantna! To uvelike slabi vašu pregovaračku poziciju i moć pregovaranja s Rusijom", napisao je Trump, dodajući: "U svakom slučaju, spreman sam 'kreniti' kada i vi budete. Samo recite kada?"
Trump je također predložio da NATO kao grupa uvede carine od 50% do 100% Kini, koje bi se u potpunosti ukinule nakon završetka rata između Rusije i Ukrajine, tvrdeći da bi to pomoglo u okončanju "smrtonosnog, ali smiješnog rata". Prema Trumpu, Kina ima "jaku kontrolu, pa čak i stisak" nad Rusijom, a dodatne carine bi taj stisak slomile.
Ovaj ultimatum dolazi u kontekstu kontinuiranih napora da se prekine rat u Ukrajini, koji je započeo ruskom invazijom 2022. godine. Trump je ranije, nakon sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u kolovozu 2025. u Aljasci, obećao da će se Putin suočiti s teškim posljedicama ako ne pristane na primirje, ali do sada nisu uvedene nove sankcije. Umjesto toga, Trump je prebacio odgovornost na Europu, kritizirajući zemlje poput Mađarske, Slovačke i Turske zbog nastavka kupovine ruske nafte. Turska je treći najveći kupac ruske nafte nakon Kine i Indije, dok Mađarska i Slovačka, čije konzervativne vođe Viktor Orbán i Robert Fico imaju bliske veze s Trumpom, uvoze rusku sirovu naftu preko cjevovoda Družba, u prosjeku 200.000-250.000 barela dnevno. Europska unija je već zabranila uvoz ruske nafte morem i raznih rafiniranih proizvoda, smanjivši uvoz za 90%, ali neke zemlje nastavljaju s izuzecima zbog energetske ovisnosti o ruskim energentima.
Reakcije na Trumpov ultimatum su miješane. U Sjedinjenim Državama, republikanski senator Lindsey Graham pozvao je Trumpa da podrži novi paket sankcija Rusiji, naglašavajući da je Kongres spreman djelovati. Američki državni tajnik Marco Rubio opisao je nedavni ulazak ruskih dronova u poljski zračni prostor kao "neprihvatljiv i opasan", dok je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski incident nazvao "očitim proširenjem rata od strane Rusije". Na sastanku ministara financija G7 12. rujna 2025., američki dužnosnici, uključujući ministra financija Scotta Bessenta, pozvali su na ujedinjeni pristup kako bi se prekinuli prihodi koji financiraju Putinov ratni stroj, uključujući carine zemljama koje kupuju rusku naftu. Tom logikom SAD bi trebao uvesti carine Turskoj, Mađarskoj i Slovačkoj no istovremeno i sam sebi radi uvoza ruskog nuklearnog goriva.
U Europi, međutim, postoji skeptičnost prema Trumpovim zahtjevima. EU odbija princip "ekstrateritorijalnih sankcija" i vjerojatno neće uvesti nove carine Kini ili Indiji, s obzirom na oprezan pristup trgovinskim ratovima i tekućim pregovorima s Indijom. Turska, kao ključni NATO član, prioritet daje trgovini i gospodarstvu nad solidarnošću protiv Rusije, što čini Trumpove zahtjeve teško ostvarivim. Ova strategija riskira produženje ukrajinskog sukoba, dajući Rusiji više vremena za vojne dobitke, dok istovremeno povećava napetosti između zemalja članica NATO-a.
Trumpov pristup predstavlja promjenu u američkoj vanjskoj politici, prebacujući teret na saveznike i koristeći ekonomske mjere za rješavanje geopolitičkih sukoba. Hoće li to dovesti do mira u Ukrajini ili do daljnje eskalacije, ostaje neizvjesno, ali jasno je da ultimatum testira jedinstvo Zapada pred ruskom agresijom.
KOLIKO RUSKIH ENERGENATA ZAPRAVO NATO UVOZI ?
Na temelju dostupnih podataka iz 2025. godine (prvenstveno iz kolovoza i prvog polugodišta), članice NATO-a značajno su smanjile ovisnost o ruskim energentima zbog sankcija, diversifikacije opskrbe i geopolitičkih napetosti povezanih s ratom u Ukrajini. Međutim, neke zemlje i dalje uvoze rusku naftu, zemni plin i nuklearno gorivo, uglavnom zbog izuzetaka u sankcijama ili postojećih ugovora. Podaci su uglavnom fokusirani na EU članice NATO-a, Tursku i SAD, jer su oni ključni uvoznici ruske energije. Ostale članice poput Kanade, Norveške, Islanda, Albanije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije imaju minimalan ili nulti uvoz ruskog energenta, jer su ili samodostatne (npr. Kanada u uraniju, Norveška u plinu) ili nemaju značajne potrebe za nuklearnim gorivom (npr. Norveška nema nuklearne reaktore). Ukupna ovisnost NATO-a o Rusiji je pala, ali preostali uvoz financira ruski ratni stroj, što je dovelo do poziva na potpuni embargo uvoza iz Rusije.
Uvoz ruske nafte u članice NATO-a
EU je zabranila uvoz ruske nafte morem od 2022., smanjivši udio ruske nafte u EU na samo 2% u drugom kvartalu 2025. Glavni preostali uvoznici su Turska (treći najveći globalni kupac ruske nafte nakon Kine i Indije), Mađarska i Slovačka, koje koriste izuzetke za cjevovod Družba. SAD su zabranile uvoz ruske nafte 2022., pa je njihov uvoz minimalan (ukupni uvoz iz Rusije pao je na 2,5 milijardi USD u prvom polugodištu 2025., ali ne uključuje naftu). Ostale NATO članice poput Kanade i Norveške ne uvoze rusku naftu, fokusirajući se na domaću proizvodnju ili druge izvore. Ukupni NATO uvoz ruske nafte u kolovozu 2025. procjenjuje se na oko 2 milijarde EUR (većinom Turska), što predstavlja pad u odnosu na prethodne godine, ali još uvijek značajan za Rusiju.
Uvoz ruskog zemnog plina u članice NATO-a (preko cjevovoda i LNG-a)
Uvoz ruskog zemnog plina u EU pao je na 12% za plinovito stanje (uglavnom cjevovodi) i 14% za LNG u drugom kvartalu 2025. EU je u prvom polugodištu 2025. uvezla ruskog plina u vrijednosti od 4,4 milijarde EUR. Glavni uvoznici su Turska (preko TurkStream cjevovoda), Mađarska i Slovačka (cjevovodi), te neke EU zemlje poput Belgije i Francuske (LNG). SAD i Kanada ne uvoze ruski plin, već su izvoznici LNG-a. Ukupni uvoz u EU pao je s 150 milijardi kubnih metara (bcm) 2021. na 52 bcm 2024., sa sličnim trendom u 2025. Ukupni NATO-ov uvoz ruskog plina u kolovozu 2025. iznosi oko 2 milijarde EUR, s naglaskom na cjevovode za istočnu Europu i Tursku, dok LNG ide brodovima u zapadnu Europu.
Uvoz ruskog nuklearnog goriva u članice NATO-a
Rusija opskrbljuje oko 23% europskih potreba za konverzijom uranija i 24% obogaćivanja nuklearnog goriva u 2024., sa sličnim trendom u 2025. Glavne ovisne zemlje su one s ruskim VVER nuklearnim reaktorima: Bugarska, Češka, Finska, Mađarska i Slovačka. SAD uvozi oko 25% obogaćenog uranija iz Rusije za potrebe rada nuklearnih elektrana (vrijednost oko 624 milijuna USD u 2024.), ali zabrana korištenja ruskog nuklearnog goriva je fazna sve do 2028.. Kanada proizvodi vlastito uranijsko nuklearno gorivo i ne uvozi uranij iz Rusije, a Norveška nema nuklearne elektrane. Ostale NATO zemlje nemaju značajan uvoz ruskog nuklearnog goriva. Ukupna NATO-va ovisnost o ruskom nuklearnom gorivu je značajna u SAD-u i istočnoj Europi, ali se planira fazno napuštanje ruskog nuklearnog goriva do 2028.
NATO članice su smanjile uvoz ruskih energenta za više od 70% od 2021., ali preostali uvoz (oko 3-4 milijarde EUR mjesečno za naftu i plin) još uvijek postoji, uglavnom u Turskoj, Mađarskoj i Slovačkoj. To predstavlja rizik za jedinstvo saveza, posebno uz Trumpov ultimatum. Preporučuje se daljnja diversifikacija dobavnih pravaca prema SAD-u, Norveškoj i Bliskom istoku za naftu i plin, te domaćim izvorima za nuklearno gorivo.
ZAKLJUČNA KRITIČKA RAZMATRANJA
NATO, kao transatlantski vojni savez osnovan je na principu kolektivne obrane i promocije demokratskih vrijednosti i nalazi se u paradoksalnoj situaciji: dok aktivno podržava Ukrajinu u sukobu protiv Rusije kroz vojnu pomoć, obuku, sankcije i diplomaciju, neke od njegovih članica i dalje uvoze ruske energente poput nafte, zemnog plina i nuklearnog goriva. Ova ovisnost, iako smanjena od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, predstavlja ključnu slabost koja potkopava vjerodostojnost organizacije. Na temelju aktualnih podataka iz 2025. godine, NATO članice poput SAD-a, Turske, Mađarske, Slovačke i dijelova EU-a još uvijek uvoze značajne količine ruske energije, što direktno financira ruski ratni stroj i omogućuje Kremlju da održava agresiju na Ukrajinu. Ovo nije samo ekonomski problem, već duboka etička i strateška kontradikcija koja otkriva ograničenja zapadnog jedinstva pred autoritarnim ruskim režimom koji je svjestan ovisnosti zapadnih NATO zemalja o energiji koja dolazi iz Rusije.
Kritički pregled ovisnosti i hipokrizije
Ovisnost NATO-a o Rusiji nije nova jer prije rata, Rusija je opskrbljivala oko 38% europskog uvoza prirodnog plina, a danas je taj udio pao na oko 12-14% za EU članice NATO-a, ali preostali uvoz još uvijek generira milijarde eura prihoda za Rusiju mjesečno. Zemlje poput Turske (treći najveći kupac ruske nafte), Mađarske i Slovačke koriste izuzetke u sankcijama za cjevovode poput Družba i TurkStream, dok SAD i neke EU zemlje uvoze rusko nuklearno gorivo (oko 25% obogaćenog uranija za SAD). Istovremeno, NATO pruža više od 100 milijardi dolara pomoći Ukrajini, uključujući oružje i obavještajne podatke, što je ključno za ukrajinski otpor. Kritički gledano, ovo stvara hipokriziju: Zapad "pomaže" Ukrajini jednom rukom, ali drugom plaća Rusiji za energente, koji čine glavni izvor prihoda za financiranje rusko-ukrajinskog rata. Prema analizama, ovaj uvoz ruskih energenata omogućuje Rusiji da zaobiđe sankcije i nastavi vojne operacije u Ukrajini, što dovodi do moralnog i praktičnog problema jer Zapad indirektno subvencionira ruskog agresora dok ga istovremeno osuđuje. Ova dinamika odustajanja od ruske energije nije samo ekonomska nužda, već i rezultat političkih odluka dok neke članice poput Mađarske, Slovačke i Turske prioritet daju kratkoročnim energetskim interesima nad dugoročnom solidarnošću NATO zemalja, što pokazuje kako su nacionalni interesi često jači od savezničkih obveza NATO članica.
Pad vjerodostojnosti NATO-a: Nemogućnost punog pritiska na Rusiju
Vjerodostojnost NATO-a kao globalnog garanta sigurnosti dramatično opada zbog ove očigledne ovisnosti o ruskoj energiji, jer NATO organizacija ne može izvršiti maksimalan pritisak na Rusiju bez rizika od samoozljeđivanja vlastite ekonomije.
Prvo, ekonomska ovisnost ograničava dubinu sankcija prema Rusiji: EU je zabranila uvoz ruske nafte morem, ali izuzeci za cjevovode i LNG omogućuju Rusiji da preusmjeri izvoz u Aziju i druge regije, smanjujući učinkovitost embarga. To znači da NATO ne može "ugušiti" rusku ekonomiju u potpunosti, jer bi potpuni prekid uvoza doveo do energetske krize u Europi, do inflacije i recesije isključivo posebno u zemljama poput Njemačke koja je povijesno ovisila o ruskom plinu.
Drugo, ovo otkriva unutarnje podjele: članice poput Mađarske (pod Orbánom) i Turske (pod Erdoğanom) koriste svoju ovisnost kao polugu za blokiranje jačih mjera prema Rusiji, što slabi kolektivnu NATO odlučnost i omogućuje Rusiji da koristi "energetsko oružje" za manipulaciju savezom.
Treće, geopolitički, ova slabost dovodi u pitanje NATO-ov kredibilitet pred drugim akterima: Rusija i Kina vide Zapad kao nesposoban za odlučnu akciju, što potiče daljnju rusku agresiju, dok saveznici poput Ukrajine gube povjerenje u obećanja o podršci. Na primjer, Trumpov ultimatum iz 2025. traži "sankcije Rusiji samo ako NATO prestane kupovati naftu i uvede carine Kini" što ističe ovu kontradikciju, naglašavajući da ova "šokantna" ovisnost slabi pregovaračku poziciju. Ukupno, ovo čini NATO manje uvjerljivim u očima globalne publike, jer izgleda kao organizacija koja bira ekonomsku udobnost nad etičkom dosljednošću svog razloga postojanja.
Put prema reformi ili daljnjem slabljenju NATO-a
Zaključno, ovisnost NATO-a o ruskim energentima predstavlja ključni strateški neuspjeh ove grupacije zemalja koji potkopava misiju NATO-a u zaštiti demokracije i suprostavljanja agresijama. Dok podrška Ukrajini pokazuje odlučnost, preostali uvoz ruskih energenata otkriva duboku ranjivost NATO saveza, smanjujući pritisak na Rusiju dok istovremeno ova energetska pat-pozicija dovodi do produženja ratnog rusko-ukrajinskog sukoba. Da bi vratio vjerodostojnost, NATO mora ubrzati diversifikaciju prema nafti i plinu iz SAD-a, Norveške i/ili Bliskog istoka, ali i alternativnim izvorima nuklearnog goriva za elektrane. NATO nakon završetka diversifikacije svog energetskog miksa treba nametnuti strože sankcije Rusiji bez izuzetaka. Ako to NATO ne učini rizikuje daljnju eroziju svog vojnog statusa i smisla postojanja omogućujući autoritarnim silama poput Rusije da iskorištavaju očite zapadne slabosti i energetsku ovisnost zemalja članica. Ova situacija nije samo energetski izazov, već test egzistencijalne relevantnosti NATO-a kao vojne organizacije u današnjem multipolarnom svijetu.
