Europska komisija je objavila plan za potpuno ukidanje uvoza ruskog plina do siječnja 2028., što je dio šire strategije za osiguravanje energetske neovisnosti Europe. Ova odluka dolazi u kontekstu dugogodišnjih tenzija s Rusijom, posebno nakon invazije na Ukrajinu 2022. i prethodnih prekidanja isporuka plina 2006., 2009., 2014. i smanjenja protoka 2021., što je dovelo do porasta cijena energije i inflacije diljem kontinenta.

Dan Jørgensen, europski povjerenik za energetiku, istaknuo je da će zabrana ostati na snazi bez obzira na mir u Ukrajini, navodeći: "Čak i ako bi sutra bio mir, ne bi bilo pametno ponovno postati ovisni o ruskom gorivu". Ova izjava odražava čvrstu odlučnost EU-a da prekine energetsku ovisnost o Rusiji, čija je učešća u uvozu plina pala s 45% 2021. na 19% 2024

Detalji plana i pravne osnove
Plan uključuje zabranu uvoza ruskog plina za europske tvrtke, uključujući usluge na terminalima za ukapljeni prirodni plin (LNG) za ruske kupce. Novi ugovori moraju biti raskinuti do 1. siječnja 2026., dok postojeći imaju rok do 1. siječnja 2028.. Europska komisija vjeruje da tvrtke neće biti odgovorne za štetu prilikom raskida ugovora, pozivajući se na pravnu osnovu više sile, posebno zbog sukoba u Ukrajini. Očekuje se da će udio ruskog plina u uvozu EU-a biti 13% u 2025., što odražava kontinuirani pad ovisnosti

Diverzifikacija izvora energije
EU je već značajno diversificirao svoje izvore opskrbe plinom. Prema podacima iz 2024., Norveška je najveći dobavljač s 33,4% uvoza (91,1 milijardi kubičnih metara), slijede Sjedinjene Države s 16,5% (45,1 bcm) i Alžir s 14,4% (39,2 bcm). Rusija je i dalje prisutna s 11,6% uvoza plina preko cjevovoda (31,6 bcm) i 7,3% LNG-a (20 bcm), ukupno 18,9%. Plan REPowerEU, pokrenut u svibnju 2022., podržava uštedu energije, povećanje obnovljivih izvora i diversifikaciju, čime se nastoji eliminirati rizici za sigurnost opskrbe.

Protivljenje i političke tenzije
Plan nije bez kontroverzi. Mađarska i Slovačka, zemlje koje su zadržale tople odnose s Moskvom, izrazile su oštru kritiku. Slovački premijer Robert Fico nazvao je plan "ekonomskim samoubojstvom", sugerirajući novu "Željeznu zavjesu". Mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó opisao ga je kao "politički motiviran" i "ozbiljnu pogrešku", tvrdeći da ugrožava energetsku sigurnost, povećava cijene i krši suverenitet. Ove zemlje, zajedno s Austrijom, često se protive EU sankcijama prema Rusiji, što može zakomplicirati provedbu plana.

Gospodarski i energetski izazovi
Iako plan obećava veću energetsku neovisnost, postoje brige oko potencijalnog porasta cijena energije tijekom tranzicije, posebno za zemlje koje su još uvijek ovisne o jeftinijim ruskim energentima. EU planira ubrzati prijelaz na čistu energiju, ali izazovi uključuju potrebu za bržim razvojem infrastrukture i koordinacijom između članica. Nacionalni planovi, koji se očekuju do kraja 2025., ključni su za provedbu, ali mogu se suočiti s političkim preprekama.

Detalji o uvozu i tržištu
Zadnjih godina razvio se značajan pomak prema drugim dobavljačima, posebno Norveškoj i Sjedinjenim Državama, što podržava strategiju diverzifikacije Europske Unije. Udjeli ključnih dobavljača plina u EU-u za 2024., temeljeno na podacima Consiliuma:

Norveška 33,4 %
Sjedinjene Države 16,5 %
Alžir 14,4 %
Rusija (cjevovod) 11,6 %
Rusija (LNG) 7,3 %
Ujedinjeno Kraljevstvo 4,3 %
Azerbajdžan 4,3 %
Katar 4,3 %
Ostali 3,9 %

Budući koraci i implikacije
Očekuje se da će zakonodavni prijedlozi biti predstavljeni u lipnju 2025., što bi trebalo osigurati provedbu plana bez potrebe za jednoglasnom podrškom, čime se zaobilaze potencijalne blokade od strane Mađarske i Slovačke. Međutim, provedba će zahtijevati koordinaciju između članica, posebno u pogledu nacionalnih planova do kraja 2025. Dugoročno, plan bi trebao ojačati energetsku sigurnost EU-a i ubrzati prijelaz na čistu energiju, ali kratkoročno može dovesti do privremenih poremećaja na tržištu.

Europska komisija uvodi kompleksan plan za ukidanje uvoza ruskog plina, uz naglašavanje važnosti diverzifikacije i obnovljivih izvora. Unatoč političkim i gospodarskim izazovima, čini se vjerojatnim da će EU nastaviti s provedbom, uz potencijalne prilagodbe kako bi se odgovorilo na brige članica. Detalji o nacionalnim planovima i zakonodavnim prijedlozima ključni su za budući razvoj.