Energetska tranzicija Bosne i Hercegovine
Ustroj Bosne i Hercegovine onemogućava donošenje smislene energetske politike jer različite instance vlasti ne koordiniraju nužno ni svoje odluke ni politike. Rasprave, pa i investicije u sektoru, mahom se ugledaju na zapadne susjede, pri čemu se ne vodi računa o specifičnostima BiH. Industrija ugljena i soli su vjerojatno najviše oblikovale ono kako ljudi vole zamišljati Tuzlu. Bez njih grad jednostavno ne bi bio isti jer su ugljen i sol neraskidivo vezani za okolnosti u kojima se posljednjih pet desetljeća grad razvijao. Još od izgradnje Termoelektrane Tuzla, energetska industrija omogućavala je koliko-toliko sigurnu egzistenciju za značajan broj ljudi – ugljen koji je dugo desetljeća bio najjeftinija energetska sirovina dovodio je zemlje kao što je Bosna i Hercegovina u ekonomski povoljan položaj, zbog čega se u javnosti uglavnom zanemarivalo ekološke posljedice njegove eksploatacije i sagorijevanja. Tek posljednjih desetak godina intenzivan razvoj tehnologije omogućio je dovoljno efikasno korištenje obnovljivih izvora energije i novu fazu energetske tranzicije čiji je cilj potpuno napuštanje ugljena kao energenta do 2050. godine. Za elektro-energetski sektor Bosne i Hercegovine koji najveći dio električne energije dobiva iz termoelektrana na ugljen, energetska tranzicija predstavlja veliki izazov.

U sjenci interesa Europske unije
Mada udio Bosne i Hercegovine u emisiji stakleničkih plinova od 0,08 posto nije pojedinačno značajan, posljedice emisije nastoje se rješavati globalno zbog čega su zemlje poput Bosna i Hercegovina, koje žele postati dio Europske unije, obavezne slijediti njene energetske politike. To bi konkretno značilo mijenjanje nacionalnih energetskih politika, ograničavanje emisije stakleničkih plinova, i investiranje u obnovljive izvore energije. Interes Europske unije leži u što efikasnijoj energetskoj tranziciji, pri čemu postojeće članice postavljaju visoke standarde. Sedam država članica EU već je ranije najavilo kako će do 2030. godine ugasiti sve termoelektrane na ugljen, dok bi se zatvaranjem više od polovine takvih termoelektrana u Europi do 2030. godine, prema pisanju The Guardiana, izbjegao gubitak od oko 22 milijarde eura. Za to se vrijeme energetska tranzicija Bosne i Hercegovine odvija onako kako njena periferna pozicija nalaže – u sjenci interesa Europske unije. Značajan korak Bosne i Hercegovine bio je potpisivanje ugovora o osnivanju Energetske zajednice, čime je ona postala dio europskog regularnog okvira. Cilj osnivanja Energetske zajednice je stvaranje jedinstvenog tržišta električne energije zemalja koje nisu članice Europske unije, što omogućava slobodnu trgovinu električnom energijom i zemnim plinom. Jedna od obaveza zemalja ne-članica je i povećanje udjela obnovljivih izvora energije. Zahvaljujući kapacitetima termoelektrana na biomasu i hidroelektrana, obnovljivi izvori energije, kako navodi BankWatch, trenutno čine 34 posto energetskog sektora Bosne i Hercegovine, što bi se do 2020. godine trebalo povećati na 40 posto. Završena gradnja jedne te najavljena gradnja još jedne vjetroelektrane u Hercegovini pokazuje kako uz bolju strategiju razvoja cilj nije (bio) nedostižan, a postepena energetska tranzicija nije neizvodiva. Bez obzira na trendove, elektro-energetski sektor Bosne i Hercegovine svoj razvoj nastavlja oslanjati na izgradnji termoelektrana na ugljen – trenutno se manje ili više ozbiljno razmatra gradnja osam blokova termoelektrana koje će koristiti takozvani čisti ugljen što bi značajno smanjilo emisije stakleničkih plinova, i sačuvalo rudnike od zatvaranja. Ali, kako zbog energetske politike europske institucije nisu zainteresirane za financiranje gradnje novih termoelektrane na ugljen, vlasti Bosne i Hercegovine su, ne slučajno, investitore našle u Kini.

Čisti ugljen i njegove prljave tajne
Zahvaljujući suradnji Kine i Sjedinjenih Američkih Država na istraživanju tehnologija sagorijevanja ugljena koja seže do početka ‘90-ih, i inicijativi koja je omogućavala jednostavnu komercijalizaciju tehnologije, Kina je u posljednjih 20 godina postala jedna je od vodećih zemalja u ovom području. Mada joj je istraživanje tehnologija sagorijevanja ugljena omogućilo energetsku ekspanziju, ona se, kako navodi Guardian, polako zaustavlja. Kina je u listopadu 2017. godine najavila da će obustaviti radove na izgradnji 151 termoelektrane na ugljen, ukupne snage 50.000 megavata. Gradnja ovih termoelektrana, zbog načina na koji funkcionira tržište energije, ne bi direktno povećala emisiju ugljik-dioksida, ali kako održiva energetska ekspanzija zahtijeva povećanje udjela električne energije dobivene iz obnovljivih izvora, kineske investicije u ugljen se sele u zemlje poput Bosne i Hercegovine. Financijska održivost ovih investicija je upitna s obzirom na to kako čisti ugljen, eufemizam koji se ustalio kao naziv tehnologija sagorijevanja ugljena na ekološki efikasniji i zdravstveno manje opasan način, ima i svoje prljave tajne. Za razliku od ugljena, cijena plina i naftnih derivata, i njihova distribucija ovisi o nestabilnim političkim okolnostima; tehnologija nuklearne fisije nikada nije bila konvencionalno dostupna, a potencijalna opasnost koju nuklearne elektrane i skladištenje otpada nose u očima javnosti je oduvijek bila veća od potencijala nuklearne energije. Dok je pitanje sigurnosti sastavni dio, a ponekad i fokus diskusija o korištenju nuklearne energije, o posljedicama korištenja ugljena nedovoljno se raspravljalo, pa cijena električne energije dobivena sagorijevanjem ugljena nikada nije odražavala posljedice eksploatacije i sagorijevanja na širu zajednicu, ni njene ekološke troškove. Zbog toga je ugljen do nedavno bio osnovna energetska sirovina, a direktni troškovi električne energije dobivene sagorijevanjem ugljena bili su znatno niži nego oni dobiveni na alternativne načine. To je pogodovalo zemljama kao što je Bosna i Hercegovina čija su obilna nalazišta ugljena, postojeći kapaciteti termoelektrana i razvijena elekto-energetska infrastruktura omogućavali energetsku nezavisnost zemlje, dok su tranzicijski kaos i jeftina cijena rada garantirali više nego konkurentne cijene električne energije i unosnu zaradu od trgovanja električnom energijom.

Cijena tranzicije
Bez obzira na to što je energetski sektor Bosne i Hercegovine trenutno stabilan i što nove investicije obećavaju očuvanje postojećih kapaciteta, globalno tržište ugljena pokazuje znakove nestabilnosti. Već nekoliko godine zaredom globalno tržište stagnira, što se posljednji put desilo početkom ‘90-ih godina, a kinesko tržište uvjetuje nestabilnost cijene ovog energenta. Budući da su obnovljivi izvori energije postali dovoljno efikasni, ugljen, ako je nekada i bio, neće još dugo biti najpovoljniji energent. Ključni trenutak u energetskoj tranziciji Bosne i Hercegovine donijet će sistem trgovine emisijama. Zemlje članice Europske unije i još nekoliko razvijenih zemalja su ovim sistemom, koji funkcionira na načelu “ograničenja i trgovine”, postavile ograničenja kojima nastoje regulirati granične vrijednosti emisije stakleničkih gasova. U teoriji ovaj sistem bi trebao funkcionirati tako da cijena električne energije dobivene sagorijevanjem fosilnih goriva raste zajedno s emisijom stakleničkih plinova, a za emisije preko postavljenih ograničenja naplaćuju se dodatne naknade. Ugovor o osnivanju Energetske zajednice trenutno se ne oslanja na sistem trgovine emisijama pa Bosna i Hercegovina još nije obavezna poštivati ova ograničenja, ali od nje se, kao buduće članice, očekuje da njene energetske politike odgovaraju politikama Europske unije. Uz naknade koje elektroprivrede već plaćaju za ekološko zagađenje, otvoreno tržište energije, i subvencije za istraživanje i korištenje obnovljivih izvora energije, sistem trgovine emisijama je najveća opasnost da investicije u ugljen postanu takozvana nasukana sredstva. Bez jasne strategije energetska tranzicija postaje savršena ilustracija stanja u Bosni i Hercegovini, zemlji zarobljenoj u post-dejtonskoj disfukcionalnosti, čije se državne institucije deklarativno obvezuju provoditi progresivne energetske politike, dok one entitetske osiguravaju garancije za potencijalno neodržive investicije. Cijena tih investicija, prljave energije i ekološkog zagađenja može biti znatno veća nego što je država i njeni stanovnici mogu platiti.
impulsportal.net