Lov na Crveni Oktobar se odigrao u jesen 1984. godine, negdje između Grenlanda, Islanda i Škotske kada se odigravala najtiša i najopasnija potjera u povijesti Hladnog rata. Nije bilo udarnih vijesti na naslovnicama, nije bilo vijesti na CNN-u, nije bilo ni jedne jedine fotografije. Samo nekoliko desetaka ljudi u Washingtonu i Moskvi znalo je da se upravo odlučuje hoće li svijet ostati u ravnoteži straha ili će jedna strana dobiti apsolutnu pomorsku nadmoć.

U središtu svega bio je sovjetski balistički podmornički krstaš projekta 941 „Akula“ (po NATO klasifikaciji Typhoon), najveća podmornica ikada sagrađena: 175 metara duga, 48.000 tona pod vodom, 20 interkontinentalnih balističkih raketa R-39 sa po 10 bojevih glava. Ali ova konkretna podmornica, K-279, dobila je tajno ime "Crveni Oktobar", i imala je nešto što nijedna druga na svijetu nije imala: revolucionarni magnetohidrodinamički (MHD) pogon, „gusjenični“ ili „tihi pogon“. Kad se aktivirao, podmornica je postajala gotovo nečujna i brža od svih američkih torpeda te nevidljiva za sve sonare tog vremena.

Kapetan prvog ranga Marko Ramius, litvanskog podrijetla, sin visokog partijskog dužnosnika kojeg je sustav uništio, odlučio se na jednu ekstremnu ideju: neće dopustiti da to oružje ikada bude upotrijebljeno. Zajedno s grupom odabranih časnika (među kojima i političkim časnikom Putinjcevom, kojeg će kasnije ubiti da ne digne uzbunu) krenuo je na svoje posljednje putovanje i to prema američkoj obali, s namjerom da preda Crveni Oktobar CIA-i.

U Moskvi je panika bila potpuna. Admiralitetski stožer shvatio je da je cijela Atlantska flota SSSR-a (preko 300 podmornica) odjednom zastarjela. Ako Amerikanci dobiju tihi pogon, sovjetski arsenal postaje beskoristan. Cijela Sjeverna flota dobila je jedan jedini nalog: pronaći i uništiti Crveni Oktobar, po cijenu nuklearnog rata ako treba.

U isto vrijeme, u Langleyu, mladi analitičar CIA-e Jack Ryan (bivši marinac, povjesničar, otac troje djece) slučajno je uočio nesklad u satelitskim snimkama novih vrata na Poljarnom koja su vrata dovoljno velika za Typhoon. Kad je Ramius poslao pismo u kojem najavljuje prebjeg, Ryan je bio jedini koji je vjerovao da je to stvarno.

Potjera koja je uslijedila bila je šahovska partija ispod površine oceana:
* Američka napadna podmornica USS Dallas (Los Angeles-klasa) pod zapovjedništvom Barta Mancusa pokušava pronaći Crveni Oktobar prije Sovjeta.
* Sovjetska Alfa-klasa V. K. Konovalov, najbolji sovjetski lovac, dobiva dozvolu da ga potopi čak i ako to znači i vlastitu pogibiju.
* Na površini, sovjetski razarači i avioni stvaraju lažni „tsunami“ da maskiraju potjeru.
* Duboko dolje, Ramius se pravi mrtav, spušta se u podvodne morske kanjone, gasi reaktor i čeka.

U konačnici, u podvodnom kanjonu kod Velikog plićaka, Ramius uspijeva. Posada koja ne želi prebjeći biva evakuirana na lažni „spasilački“ brod, politički časnik je mrtav, a Crveni Oktobar nestaje u magli prema američkoj obali. Ryan, koji se spustio na podmornicu helikopterom, postaje prvi civil koji je ikada kročio na Typhoon. U zamjenu za azil, Ramius predaje najveće pomorsko oružje 20. stoljeća.

Posljedice su bile goleme, iako javnost nikada nije saznala:
* Amerikanci su u tajnosti rastavili pogon i ubrzali vlastite programe tihih podmornica za 10–15 godina.
* Sovjetski Savez je potrošio milijarde na pokušaj da sustigne tehnologiju koju više nije imao.
* Hladni rat je dobio novu, nevidljivu frontu, i ubrzao je svoj kraj.

Crveni Oktobar nikada nije uplovio u Norfolk kao što je planirano. Potopljen je u dubokom Atlantskom jarku 1986., da nitko nikada ne dokaže da je ikada postojao. Ali njegov duh, duh jednog broda koji je odlučio promijeniti stranu, ostao je simbol da čak i najmoćnije carstvo može biti poraženo jednom jedinom odlukom pojedinca.

LOV NA CRVENI OKTOBAR 40 GODINA POSLIJE

Studeni 2025., negdje između Bosfora i Dakara odvija se scenarij isplaniran detaljno duboko u bunkerima ukrajinskog SBU-a. Četrdeset godina nakon što je Marko Ramius isključio reaktore Typhoona i krenuo prema slobodi, novi kapetan odlučio je isto: više neće biti oružja.

On se ne zove Ramius.
Nema ni ime ni čin u klasičnom smislu. Zovu ga samo „Komodor“ u zatvorenim Telegram grupama SBU-a. Prije rata bio je kapetan tankera u Odesi, vozio je žito i naftu između Istanbula i Rotterdama. Sada, u pedeset i nekoj, sjedi u kontejnerskoj sobi negdje na obali Crnog mora i gleda monitore. Na jednom je satelitska slika, na drugom je Starlink terminal, na trećem desetak prozora s dronovima koji čekaju novu naredbu.

Pred njim plovi nova „Crvena flota“, ali ovaj put nije ratna. To je šest stotina starih, hrđavih tankera pod zastavama Gambije, Komora i Paname. Svi imaju jednu zajedničku stvar: prevoze rusku naftu i vraćaju se s kineskim čipovima, turskim kemikalijama i indijskim alatima koji drže rusku ratnu mašineriju na životu.

Komodor zna svaki brod po imenu.
Zna kada je Kairos zadnji put bio u Novorossijsku.
Zna da Virat ima slabo mjesto na desnom boku, od starog sudara kod Singapura.
Zna da Mersin, koji je upravo prošao Gibraltar, nosi 30.000 tona dizela i da će za tri dana biti tri milje od Dakara.

On ne mrzi posade. Većina su Filipinci, Indijci, Sirijci odnosno ljudi koji rade za 1.200 dolara mjesečno jer nitko drugi to neće da radi. Ali svaki taj tanker je dio lanca koji plaća projektile koji padaju na Harkiv, na Odesu, na njegovu vlastitu kuću koju više nema.

Zato je 28. studenog 2025. u 03:14 poslao prvu poruku:
„Pokrenite gusjenice magnetohidrodinamičkog (MHD) pogona.“

Nije bilo torpeda od 10 milijuna dolara.
Nisu bile potrebne podmornice od 3 milijarde dolara.
Samo desetak Sea Baby dronova, svaki težak tonu i po, dok svaki košta koliko Ramiusov sat od zlata. Krenuli su tiho, ispod radara, kao što je Crveni Oktobar nekad klizio ispod sonara.

Kairos je eksplodirao prvi.
Virat je dobio dva udarca ispod vodene linije i počeo je tonuti na oči turskih spasilačkih brodova.
Mersin, 5.000 kilometara dalje, dobio je rupu veličine automobila i sada leži na boku kod Senegala, a crna mrlja se širi prema obali.

Moskva je urlala „državni terorizam“!
Turska je prijetila zatvaranjem Bosfora.
Putin je na televiziji govorio o „novom Pearl Harboru“.

Ali u kontejnerskoj sobi na obali Crnog mora Komodor je samo pogledao monitore i rekao, glasom koji je zvučao kao da je došao iz 1984.:
„Jedan brod može promijeniti svijet. Šest stotina može završiti rat.“

I u tom trenutku, negdje duboko u Atlantiku, kao da je čuo tihi smijeh čovjeka koji je prije četrdeset godina učinio isto.

Jer povijest se ne ponavlja. Ali se rimuje. I ovaj put gusjenice nisu u podmornici. One su na površini, i love ruske tankere flote iz sjene "The Shadow Fleet".

EFEKTI LOVA NA RUSKE TANKERE

U studenom 2025. godine, dok ukrajinski "Sea Baby" dronovi tiho klize preko valova Crnog mora, Atlantika i Afričke obale, rat se nije više ograničio na bojišnice Donbasa. On se preselio na otvorena mora, gdje stotine hrđavih tankera "The Shadow Fleet" Rusije postaju nove mete. Ovi napadi, koji su već oštetili brodove poput Kairosa i Virata blizu turske obale te Mersina kod Senegala, nisu samo vojni potezi. Oni su ekonomski čekić, ekološka bomba s odgođenim upaljačem i geopolitički šah-mat koji će imati efekte duboko u 2026. i dalje. Ako se lov proširi – od Crnog mora do Indijskog oceana – svijet će osjetiti valove: od pada cijena nafte do crnih mrlja na obalama koje će trajati godinama.

Ekonomski udar: Rusija gubi krvne žile rata

Ruska flota iz sjene "The Shadow Fleet" ima u sebi preko 1.100 starih tankera pod zastavama trećih zemalja što omogućuje Moskvi da izvozi 7–8 milijuna barela nafte dnevno, donoseći 150–200 milijardi dolara godišnje. To je 40% ruskog proračuna što je glavni izvor financiranja rata. Ali svaki potopljeni tanker je pukotina u tom lancu. Napadi u studenom 2025. oštetili su brodove sposobne prevesti naftu vrijednu 70 milijuna dolara, a ukupni gubici flote u godini dosegli su 27 jedinica što je 5% kapaciteta. Ako se lov pojača na 15–20 napada mjesečno (kao u projekcijama), Rusija će izgubiti 30–40% izvoza nafte do kraja 2026., prema procjenama KSE Institutea.

Cijena Uralske nafte već je pala ispod 55 dolara po barelu, a osiguranje za "The Shadow Fleet" skočilo je na 18% vrijednosti tereta umjesto normalnih 0,5%. Indija i Kina, glavni kupci, odbacuju 10–15 tankera mjesečno, tražeći alternative iz Saudijske Arabije ili SAD-a. Rezultat? Ruski proračunski deficit raste na 150 milijardi dolara, inflacija skače na 9%, a kamatne stope na 23%. To nije samo pad prihoda već je to gušenje ruske vojne industrije odnosno manje novca za municiju, dronove i plaće vojnicima. Kao u Drugom svjetskom ratu, kada su američke podmornice odsjekle Japan od nafte, ovaj lov može prisiliti pregovore do 2028., ali po cijenu globalnih nestašica nafte.

Ekološka katastrofa: Crne mrlje na planeti

"The Shadow Fleet" nije samo ekonomski alat već je to i ekološka bomba bez osiguranja. Većina tankera starija je od 20 godina, bez zapadnog osiguranja, te oni plove bez redovnog održavanja. Napadi u studenom izazvali su curenja goriva kod Turske i Senegala, a Greenpeace upozorava da svaki sličan incident može osloboditi 100.000 tona nafte što je više nego havarija Exxon Valdeza 1989. Ako se lov proširi na Atlantik i Indijski ocean, procjenjuje se 5–10 velikih curenja nafte godišnje do 2027., prema izvješću Kyiv School of Economicsa. To znači uništenje ekosustava: ribe, ptice, obale Afrike i Azije prekrivene naftom koje traje godinama, s troškovima čišćenja od stotina milijardi dolara.

Turska je već osudila napade kao "prijetnju Crnom moru", a Kazahstanov CPC terminal (1% globalne nafte) zaustavljen je nakon napada u Novorossijsku što je Kazahstan nazvao "nerazumnim". Ako se Bosfor zatvori ili Gvinejski zaljev postane zona rizika, curenja nafte će se širiti: od obala Obale Bjelokosti do Šri Lanke. Dugoročno, to će podići globalne cijene hrane (manje ribe) i osiguranje brodova, a povećati će CO2 emisije jer će Rusija koristiti skuplje, manje efikasne rute. Kao u Kerčkom tjesnacu 2024., gdje su dva tankera prosula 8.500 tona nafte, ovi efekti će biti "jedna od najozbiljnijih ekoloških kriza godine", kaže Putin što je ironija koja grize.

Geopolitički valovi: Od eskalacije do novog poretka

Lov na tankere nije samo ukrajinski potez već je ovo globalni šah. Turska, kao neutralni posrednik u pregovorima, prijeti zatvaranjem Bosfora, što bi zaustavilo prekid protoka 3% svjetske nafte i podiglo bi cijene nafte za 5–10%. Rusija odgovara "simetričnim" prijetnjama: napadima na NATO tankere ili blokadama u Baltičkom moru, gdje The Shadow Fleet već rizikuje sudare. Kina i Indija, ovisne o ruskoj nafti, pritišću Zapad za olakšice naftnih sankcija, dok Afrika (kao Senegal) postaje novo bojište s rizikom humanitarnih kriza zbog curenja nafte iz "The Shadow Fleet".

Ali postoji i svjetlija strana: napadi slave sankcije, prisiljavajući Zapad na jače mjere (EU i SAD sankcionirali su 610 tankera do listopada 2025.). Ako se lov na ruske tankere nastavi, Rusija može izgubiti 1/3 vojnog budžeta, ubrzavajući mir, ali po cijenu eskalacije, gdje jedan pogrešan udar može zapaliti globalni sukob. Kao u "Tanker Warsu" 1980-ih, gdje su Iran i Irak potopili međusobno 500 brodova, ovo će preoblikovati pomorsko pravo: više dronova, manje pravila, i svijet gdje je nafta ne samo zlato, već i otrov za okoliš.

U konačnici, lov na ruske tankere nije pobjeda već je to ulog u budućnost. Rusija gubi novac, planeta gubi čistoću, a svijet gubi stabilnost. Ali ako dovede do mira, možda je to cijena koju moramo ipak platiti. Jer, kao što je Marko Ramius znao u "Lovu na Crveni Oktobar", ponekad moraš potopiti svoju flotu da spasiš svijet.

DINAMIČKE UKRAJINSKE SANKCIJE RUSKOG NAFTNOG SEKTORA

U proljeće 2025. godine, dok su ruske rakete kišile na ukrajinsku energetsku infrastrukturu, Kijev je odgovorio asimetričnim udarcima koji su postepeno eskalirali u pravu kampanju protiv srca ruske ratne ekonomije: naftnog sektora. Ono što je počelo kao ciljani napadi dronovima na rafinerije i cjevovode, mjesecima ograničeno na kopnene ciljeve duboko u ruskoj unutrašnjosti, sada prelazi u novu fazu: "dinamičke morske sankcije" koje se protežu na otvorena svjetska mora. Prema procjenama ukrajinske obavještajne službe (HUR i SBU), do kraja listopada 2025. izvršeno je gotovo 160 uspješnih udara na ruske naftne objekte, a u studenom je došlo do ključne eskalacije odnosno do napada na tankere "The Shadow Fleet" koji prevoze ne samo rusku naftu, već i ključne uvozne materijale za rusku vojnu industriju. Ovo nije samo vojna taktika; to je hibridna strategija koja kombinira fizičke vojne udare s pritiskom na jačanje međunarodnih sankcija, s ciljem da se presiječe ruski prihod od 150–200 milijardi dolara godišnje što je glavni izvor financiranja rata.

Mjeseci kopnenih udara: Rafinerije i cjevovodi kao glavne mete

Od kolovoza 2025. Ukrajina je pojačala napade na rusku naftnu kopnenu infrastrukturu, koristeći domaće dronove poput "Liutyi" i "Beaver" za udare na udaljenostima i do 1.000 km. Prema podacima HUR-a, u listopadu i studenom napadnuto je više od 50% od 38 glavnih ruskih rafinerija, uključujući ključne objekte u regijama Ryazan, Saratov, Volgograd i Sibiriji (Tyumen). Samo u studenom zabilježeno je najmanje 14 napada, što je poremetilo 17% ruskih rafinerijskih kapaciteta što je oko 1,1 milijun barela dnevno.

Primjeri uključuju:
- Napad na Koltsevoye cjevovod (1. studenog): HUR je uništio tri sekcije ovog 400 km dugog "prstena" oko Moskve, koji opskrbljuje rusku vojsku s 3 milijuna tona parafina, 2,8 milijuna tona dizela i 1,6 milijuna tona benzina godišnje. Ovo je direktno utjecalo na opskrbu okupacijskih ruskih snaga.
- Saratov rafinerija (11. studenog): Sedmi udar na ovaj Rosneftov objekt, uzrokovavši veliki požar i oštećenja; dio šire kampanje koja je u listopadu pogodila i Druzhba cjevovod (izvoz nafte u Mađarsku i Slovačku).
- Novorossijsk terminal (29. studenog): Pomorski dron uništio je sidrište CPC-a (Caspian Pipeline Consortium), zaustavivši 1% globalne nafte; Chevron je potvrdio da utovar nafte nije potpuno zaustavljen, ali Kazahstan je osuđivao napad kao "nerazuman".

Ovi ukrajinski udari na rusku kritičnu infrastrukturu nisu bili slučajni: ciljali su "srce" ruske naftne energetike, gdje rafinerije poput Kirishija (jugozapad Rusije) ili Syzran (sjever) osiguravaju ne samo domaću potrošnju, već i izvoz. Rezultat? Pad ruskih rafinerijskih kapaciteta na 38% do listopada, rast troškova popravaka i sezonskih nestašice goriva u Rusiji. Zelenski je to nazvao "najbržim sankcijama" ili požari koji pale ruski novčanik.

Eskalacija na moru: Lov na flotu iz sjene "The Shadow Fleet"

S dolaskom studenog, ukrajinska strategija se promijenila: od kopna prema moru, gdje "The Shadow Fleet", mreža od 596+ starih tankera pod zastavama poput Gambije ili Paname, omogućuje Rusiji da zaobilazi G7 limit od 60 dolara po barelu i uvozi ključne materijale za vojnu industriju (mikročipove iz Kine, kemikalije iz Turske, metale iz Indije). Prema SBU-u, ovi tankeri nisu samo za izvoz nafte već se oni vraćaju puni komponenti za dronove, rakete i municiju, čineći ih idealnim metama za "dinamičke ukrajinske sankcije".

Ključni incidenti u studenom:
- 28.–29. studenog: Napadi na Kairos i Virat: Sea Baby dronovi (SBU i mornarica) pogodili su dva sankcionirana tankera u Crnom moru, 28–35 nautičkih milja od turske obale. Kairos (EU/UK sankcije) zapalio se nakon udara, Virat (SAD/EU/UK/Kanada sankcije) oštećen u strojarnici. Oba su bila prazna i išla su po naftu u Novorossijsk; mogli su prevesti teret vrijedan 70 milijuna dolara.
- 29. studenog: Mersin kod Senegala: Spekulacije o ukrajinskom podvodnom dronu na ovom panamskom tankeru (turski operater), u kojeg ulazi voda dok prevozi 30.000 tona goriva; prvi napad izvan Crnog mora, 5.000 km od Ukrajine.

Ovi napadi su dio šire eskalacije dok je do 1. prosinca 2025. Rusija izgubila 27 tankera samo u ovoj godini, a osiguranje na brodove je skočilo na 18% vrijednosti prevezenog tereta. Turska je osuđivala napade kao prijetnju Bosforu, ali nije ih direktno osudila, balansirajući NATO obveze i ekonomiju.

Dinamičke sankcije: Hibridni pritisak i globalni kontekst

Ukrajina ne djeluje sama već su njeni "udari" usklađeni s međunarodnim sankcijama na ruski energetski sektor. U 2025. koalicija (EU, SAD, UK) sankcionirala je preko 500 poslovnih entiteta u ruskom energetskom sektoru, uključujući 610 tankera i tvrtke poput Sovcomflota. Europski 19. paket (23. listopada) zabranio je pristup lukama za 117 dodatnih brodova unutar The Shadow Fleet, a SAD su blokirali Gazprom Neft i Surgutneftegas, smanjujući ruski izvoz nafte za 20%. Rezultat: cijena Uralsa pala je na 40–52 dolara po barelu, gubitci ruskog budžeta od 30 milijardi dolara u 2025., a sljedeće godine do 50 milijardi.

Ova "dinamika" je ključna: Ukrajina koristi udare da "označi" mete za Zapad, prisiljavajući brže sankcije. Ruski mediji to nazivaju ukrajinskim "terorizmom", ali ekonomski efekti su jasni odnosno pad crpljenja ruske nafte za 20%, dok je 48% ruskih naftnih tvrtki u gubitku.

Ove dinamičke ukrajinske sankcije nisu samo odmazda već su one strateški potez da se Rusija "iscrpi" prije nego što Trumpova administracija smanji pomoć Ukrajini. Ako se lov na tankere proširi (kao u prosincu, s napadima kod Šri Lanke i Obale Bjelokosti), Rusija može izgubiti 30–40% izvoza nafte do 2026., što bih trebalo Rusiju prisiliti na pregovore. Ali rizici su veliki: ekološke katastrofe (curenja nafte kod Turske), diplomatske krize (Kazahstan, Turska) i moguća daljnja eskalacija sukoba.

Kao što kaže Zelenski:
"Požari u ruskim rafinerijama su sankcije koje rade najbrže."

Ako se Zapad pridruži, ovo može biti kraj ruske "naftne imperije", ali po cijenu globalne nestabilnosti naftnog tržišta.

SLOM RUSKE ENERGETSKE IMPERIJE

U hladnim danima prosinca 2025. godine, dok snijeg prekriva bojišnice Donbasa, rat između Ukrajine i Rusije ulazi u novu, nevidljivu fazu i to energetsku i to na svjetskim morima. Ono što je počelo kao raketni udari na ukrajinsku energetsku mrežu sada je asimetrična kampanja Kijeva protiv srca ruske ekonomije: naftnog, plinskog i energetskog sektora. Mjesecima su ukrajinski dronovi "Liutyi" palili rafinerije na ruskom kopnu u Saratovu, Volgogradu i Sibiriji, oštećujući više od 50% od ukupno 38 glavnih ruskih rafinerija. U listopadu i studenom 2025. zabilježeno je najmanje 14 napada na ruske rafinerije, plus udari na naftne cjevovode poput Koltsevoye (koji opskrbljuje rusku vojsku s 3 milijuna tona goriva godišnje) i naftne terminale u Novorossijsku. Ovi "dinamički ukrajinski udari" kombinacija su fizičkih napada i usklađenih zapadnih sankcija te nisu samo osveta Rusiji već su oni strateški čekić koji će prema procjenama Chatham Housea i KSE Institutea, slomiti rusku ekonomiju do 2027., prisiljavajući Moskvu na pregovore i kraj ratnog sukoba.

Eskalacija napada na kopnenu infrastrukturu: Od požara do kolapsa

Od kolovoza 2025. Ukrajina je pojačala duboke udare, koristeći domaće dronove i zapadnu obavještajnu podršku (uključujući američke satelite). U listopadu: 30 potvrđenih napada na energetske objekte, uključujući Kirishinefteorgsintez (Leningradska regija, 160.000 barela/dan oštećeno) i Saratovsku rafineriju (sedmi udar, veliki požar). Studeni donosi rekord: 14 napada samo na rafinerije, plus uništenje CPC terminala u Novorossijsku (1% globalne nafte zaustavljen). Rusija je izgubila 17% rafinerijskih kapaciteta, uz sezonske nestašice goriva i cijene benzina koje skaču za 20–30%.

Projekcija eskalacije (na temelju ISW i Reutersa):
- Q1 2026.: 20–25 napada/mj., fokus na plinske objekte (Orenburg, Sibirija). Gubitci: 25–30% plinske proizvodnje, što će koštati Gazprom 160 milijardi eura u izvozu do 2030. (IEA procjena). Ruski tranzit plina preko Ukrajine prestaje u siječnju 2026., pojačavajući europske nestašice.
- Q2–Q3 2026.: Integracija AI rojeva dronova (100–150 lansiranja/dan, prema Zelenskom). Ciljevi: 70% rafinerija je oštećeno, plus nuklearne postaje (kao u Zaporizhju). Ekonomski efekat: inflacija u Rusiji raste na 20–25%, pad BDP-a za 4–5% (Kyiv Independent: 74,1 milijardi dolara gubitaka Rusije u 2025.).
- 2027.: Ukupno 40–50% energetske ruske infrastrukture je neupotrebljivo, uz troškove popravaka od 100+ milijardi dolara. Ruska vojska je suočena s nestašicama municije i goriva, slično japanskom kolapsu u drugom svjetskom ratu WW2.

Ovi ukrajinski udari nisu samo vojni već su oni "sankcije na krilima", jer označavaju mete za Zapad: europski 19. paket (23. listopada 2025.) sankcionira 117 tankera i rafinerije u Indiji, dok SAD blokiraju Rosneft i Lukoil (23. listopada), smanjujući izvoz nafte za 20%.

Eskalacija na moru: Lov na "The Shadow Fleet"od Crnog mora do globalnih oceana

S dolaskom studenog, kopneni udari prelaze na svjetska mora: SBU-ovi Sea Baby dronovi (domet 1.800 km) napadaju "The Shadow Fleet" 596+ starih tankera koji prevoze naftu i vraćaju se s kineskim čipovima za oružje. 28.–29. studenog: Kairos i Virat oštećeni su u Crnom moru (70 milijuna dolara kapaciteta je uništeno), Mersin tone kod Senegala (prvi globalni udar). Do kraja 2025.: 27 ruskih tankera je izgubljeno, osiguranje skače na 18%.

Projekcija (Windward i Bloomberg):
- Q1 2026.: 8–12 napada/mj., 40–50% u Crnom/Sredozemlju, 20% Atlantik (Gvinejski zaljev). Gubici: 40–50 brodova, curenja nafte (5+ incidenata, 100.000+ tona/god.).
- Q2–Q3 2026.: Globalno: 15–20 napada/mj., 30% Indijski ocean (Šri Lanka), 10% Pacifik (blizu Kine). "The Shadow Fleet" smanjen na <300 aktivnih, Urals pada ispod 45 dolara/barel.
- 2027.: 25+ napada/mj., ukupno 300+ brodova je uništeno. Indija/Kina odbacuje 50% ruske nafte, troškovi transporta rastu +50% vrijednosti nafte koja se prevozi.

Ovo nije samo lov na ruske tankere već je to globalna blokada pomoću "dinamičkih sankcija": europski 18. paket (srpanj 2025.) spušta cijenu ruske nafte na 47,6 dolara, sankcionirajući 200+ brodova. SAD-ove sankcije (siječanj 2025.) blokiraju Gazprom Neft i Surgutneftegas, plus 180 tankera.

Slabljenje ruske ekonomije: Dinamičke ukrajinske sankcije kao put do sloma

Rusija, "petrodržava", ovisi o izvozu energije sa 40% svog proračuna. Sankcije (18 EU paketa, 3.135 SAD entiteta 2025.) + udari već su koštali 154 milijarde dolara (UK procjena). Projekcija (BOFIT, Capital Economics):
- 2026.: ruski BDP pada za 2–3%, deficit 2,6%, inflacija 20% (Centralna banka stopa 21%). Energetski ruski prihodi padaju na 25% proračuna (od 40%), vojni budžet je smanjen prvi put od 2022.
- 2027.: Recesija u Rusiji: -4% BDP, nestašice (hrana, dijelovi), rast nezadovoljstva ruske populacije (kao u Iranu). Nacionalni fond bogatstva na 31,5 milijardi dolara (lipanj 2025.), iscrpljen je do kraja godine.
- Dugoročno: Gubici 1,3 bilijuna dolara do 2026. (lost potential growth), tranzicija u "stagnaciju" poput SSSR-a.

Dinamičke ukrajinske sankcije kroz udare na rusku infrastrukturu + paketi sankcija (EU: fazni izlazak ruskog plina do 2027., SAD: sekundarne sankcije na Kinu/Indiju) pretvaraju rusku energiju u Ahilovu petu. Kao u drugom svjetskom ratu WW2 (američke podmornice vs. Japan), ovo guši ratnu rusku mašinu: manje municije, niži moral, veći pritisak na Putina.

Kraj sukoba: Slom Rusije kao neizbježan ishod

Ako se dinamika ukrajinskih napada na ruske tankere nastavi, sukob završava do kraja 2027. i to ne pobjedom na bojištu, već ekonomskim kolapsom Rusije. Prema Hudson Instituteu i Atlantic Councilu, Rusija ne može održati rat bez energije: pad prihoda od nafte 30–50% prisiliti će Putina na ustupke (zamrzavanje fronte, povlačenje iz Donbasa). Trumpove sankcije (23. listopada 2025.) i europski plan (faziranje do 2027.) pojačavaju pritisak, dok ukrajinski udari održavaju tempo. Kao što kaže Brookings: "Energetski ruski sektor je ključno bojište jer Rusija gubi krvne žile rata."

Ovo nije samo ukrajinska osveta već je to strategija međusobnog energetskog iscrpljivanja. Rusija, nekadašnji div, sada krvari naftu globalno i svaki požar u ruskoj rafineriji, svaki potopljeni ruski tanker približava mirno rješenje. Ako Zapad ostane jedinstven, slom Rusije dolazi brže nego što Moskva to želi priznati. Rat se neće završiti metcima i projektilima već isključivo ekonomskom računicom i udarima na rusku kritičnu infrastrukturu na kopnu i na moru.