Sjedinjene Američke Države postavile su strogi ultimatum Srbiji zahtijevajući potpuni izlazak ruskih vlasnika iz Naftne industrije Srbije (NIS), jedine rafinerije nafte u Srbiji. Prema informacijama iz srbijanske vlade, Beograd ima rok od tri mjeseca odnosno do 13. veljače 2026. da pronađe novog kupca ili vlasnika za ruske udjele u NIS-u, inače bi se NIS mogao suočiti s daljnjim sankcijama koje bi ugrozile opskrbu gorivom gospodarstva kao i svakodnevni život građana Srbije.
NIS, ključni stup srbijanskog energetskog sektora, većinski je u ruskom vlasništvu: Gazprom Neft drži 44,9% udjela, dok Gazprom posjeduje dodatnih 11,3%. Srbijanska vlada ima 29,9%, a preostali dio pripada manjim dioničarima i zaposlenicima. Rafinerija u Pančevu, jedina u Srbiji, opskrbljuje zemlju gorivom i ključna je za industriju, ali sada je pod prijetnjom zatvaranja zbog prekida isporuke sirove nafte koja je dolazila uglavnom putem JANAF naftovoda. Banke odbijaju transakcije s NIS-om, a hrvatski JANAF obustavio je dostave preko naftovoda, što je dovelo do kritične situacije u Srbiji.
Detalji američkih sankcija: Zašto i u kojem kontekstu?
Američke sankcije na ruski naftni sektor, koje su izravno utjecale na NIS, uvedene su u siječnju 2025. kao dio šireg paketa mjera protiv Rusije, usmjerenih na ograničavanje prihoda od izvoza energenata. Ove sankcije predstavljaju pojačanje pritiska na rusku ekonomiju, koja je već pod opterećenjem zbog rata u Ukrajini započetog 2022. godine. Prema izjavama američkog Ministarstva financija, cilj je "pojačati rizik povezan s ruskom trgovinom naftom, uključujući transport i financijsko facilitiranje", kako bi se smanjila sposobnost Kremlja da financira vojne operacije. Sankcije su više puta odgađane, čak osam mjeseci, na zahtjev Srbije, ali su stupile na snagu 9. listopada 2025., nakon što je isteklo i posljednje produženje odgode sankcija.
Kontekst ovih sankcija leži u globalnom geopolitičkom sukobu između Zapada i Rusije. Nakon invazije na Ukrajinu, SAD i njihovi saveznici uveli su niz mjera, uključujući ograničenja na izvoz ruske nafte, kako bi oslabili rusku ekonomiju. Posebno, sankcije ciljaju kompanije poput Gazprom Nefta, koji je većinski vlasnik NIS-a, jer se smatra da doprinose ruskim prihodima od energije. Ovo nije izolirani slučaj; slične mjere primijenjene su i na ruske tankere kao i na trgovce naftom diljem svijeta, što je dovelo do poremećaja u globalnim lancima opskrbe naftom.
Zašto je JANAF prekinuo isporuku nafte i što bi se dogodilo da nije?
Hrvatska tvrtka JANAF, koja upravlja naftovodom Adria, obustavila je isporuke sirove nafte NIS-u 9. listopada 2025., odmah nakon što su američke sankcije stupile na snagu. Razlog je taj što NIS nije dobio produženje licence od SAD-a za nastavak uvoza nafte, a JANAF posjeduje informacije da NIS nije ispunio uvjete za izuzeće od sankcija. JANAF je sam dobio produženje licence do 15. listopada, ali to ne znači automatsko odlaganje sankcija za NIS. Prekid je izvršen kako bi se izbjegle sekundarne sankcije na JANAF, jer bi nastavak poslovanja sa sankcioniranom entitetom poput NIS-a (zbog ruskog vlasništva) doveo do rizika za hrvatsku tvrtku. JANAF je lani sklopio višegodišnji ugovor s NIS-om o transportu 10 milijuna tona nafte do kraja 2026., ali sankcije su to onemogućile, što bi moglo dovesti do gubitaka od desetaka milijuna eura za JANAF.
Da JANAF nije prekinuo isporuke, tvrtka bi se izložila sekundarnim američkim sankcijama, koje bi mogle uključivati blokadu pristupa američkom financijskom sustavu, zabranu poslovanja s američkim partnerima, gubitak međunarodnih ugovora i financijske kazne. To bi ugrozilo operacije JANAF-a, koji je ključan za hrvatsko gospodarstvo, te bi dovelo do većih gubitaka, a procjene su da bi samo do kraja 2025. izgubili do 18 milijuna eura. Osim toga, nastavak bi mogao dovesti do poremećaja u regionalnoj energetskoj sigurnosti, jer bi SAD mogle proširiti sankcije na hrvatske entitete, što bi utjecalo na cijeli Balkan. Ova situacija pokazuje kako sankcije ne samo da ciljaju Rusiju, već i prisiljavaju američke saveznike da se usklade, pod prijetnjom sekundarnih posljedica.
Što se tiče posljedica na poslovanje JANAF-a, prekid transporta nafte u Srbiju predstavlja značajan financijski udarac, jer je taj posao činio čak 30% prihoda tvrtke. Bez isporuka NIS-u, JANAF gubi milijune eura godišnje, što može dovesti do smanjenja investicija u infrastrukturu i potencijalnog otpuštanja radnika. S druge strane, mađarski MOL, koji je također koristio JANAF-ov naftovod, trenutno nije previše zainteresiran za narudžbu većih količina nafte, unatoč ranijim najavama o povećanju isporuka putem JANAF-a. MOL mijenja kurs prema alternativnim rutama, možda zbog vlastitih geopolitičkih kalkulacija u kontekstu odnosa sa SAD-om i EU-om, što dodatno pogoršava situaciju za JANAF. Hrvatska je stoga zainteresirana za brzo rješavanje ove naftne krize, jer JANAF gubi prihode od obje strane od srpskog NIS-a te mađarskog MOL-a dok bi JANAF mogao tražiti kompenzacije ili nove ugovore s drugim partnerima.
Ruski vlasnici NIS-a, predvođeni Gazprom Neftom, izrazili su spremnost da ustupe kontrolu trećoj strani kako bi izbjegli daljnje komplikacije poslovanja, prema izjavama srbijanske ministrice energije Dubravke Đedović Handanović. "Ruska strana spremna je da prepusti kontrolu i uticaj nad kompanijom NIS trećem licu", rekla je ministrica, dodajući da "građani ne smeju da trpe i ostanu bez goriva". Ministrica je situaciju opisala kao "jednu od najtežih odluka u povijesti Srbije", naglašavajući da je vlada primila "najgoru moguću vijest" iz Washingtona i da se nada razumijevanju "ruskih prijatelja". Ona je također istaknula da se "ubrzo očekuje odgovor SAD oko NIS-a... videćemo da li će preuzimanje upravljanja biti dovoljno". Predsjednik Vučić je dodao: "Mi smo rekli da ćemo da prihvatimo svaki njihov zahtev, ali oni moraju da znaju da vreme ističe", te "Molim američke partnere ako me čuju, da nam ne uvode sekundarne sankcije za naše institucije, makar da nas puste do sredine decembra". On je upozorio na posljedice: "Imaćemo bezbroj problema, to znači da ne možete da platite radnike, ne možete da platite ništa, delove za rafineriju…", i spomenuo mogućnosti poput "neke ideje da fondovi preuzmu deo NIS-a, ne znam da li će SAD prihvatiti". Bez novih isporuka nafte, rafinerija može raditi samo do 25. studenoga, što bi moglo izazvati nestašicu goriva usred zime, povećati cijene i dovesti do ekonomskog zastoja.
Srbijanska vlada razmatra opcije, uključujući nacionalizaciju, iako je Vučić izrazio protivljenje takvom koraku. Hitna sjednica vlade zakazana je za sutra u 11 sati, gdje će prisustvovati predsjednik Vučić i direktori ključnih poduzeća, kako bi se dogovorili o sljedećim koracima. Ruski dioničari već vode pregovore o izlasku, a Srbija i Rusija zajedno traže produženje američkih izuzeća.
Analiza opcija Srbije za oslobađanje od sankcija i zainteresirani kupci
Srbija ima nekoliko opcija za oslobađanje od američkih sankcija vezanih uz NIS (Naftnu industriju Srbije), a sve se vrti oko promjene vlasničke strukture kako bi se uklonilo rusko vlasništvo. Glavna opcija je prodaja ruskih udjela novom kupcu, što je i ultimatum SAD-a: do 13. veljače 2026. treba pronaći kupca za 56,2% udjela (44,9% Gazprom Nefta i 11,3% Gazproma). Ruski vlasnici su spremni prodati, a Srbija bi mogla koristiti ovaj period za pregovore. Druga opcija je prebacivanje kontrole na treću neutralnu stranu, poput fonda ili povjerenika, što bi moglo privremeno zadovoljiti SAD, ali nije jamstvo za dugoročno rješenje. Nacionalizacija je također na stolu pri čemu bi Srbija mogla otkupiti udjele, što bi koštalo oko milijardu eura, ali predsjednik Vučić je protiv, jer bi to opteretilo državni proračun i moglo bi dovesti do pravnih sporova s Rusijom.
Što se tiče zainteresiranih kupaca, do sada je najistaknutiji mađarski MOL, koji razmatra kupnju Gazpromovog 11,3% udjela, a moguće i većeg dijela. MOL, kao regionalni igrač, vidi priliku za proširenje utjecaja na Balkanu, posebno jer već ima suradnju s JANAF-om i interes u energetskoj sigurnosti regije. Međutim, pregovori su tajni i nisu finalizirani. Nema drugih javno poznatih zainteresiranih strana, iako se spominju mogući investitori iz Europe ili Bliskog istoka, ali bez konkretnih imena. Lukoil se spominje u kontekstu prodaje svoje strane imovine, ali NIS nije njihova imovina, već Gazpromova, pa se to ne odnosi izravno. Ova ograničena zainteresiranost pokazuje izazove: NIS je pod sankcijama, što odvraća kupce zbog rizika sekundarnih sankcija i geopolitičkih komplikacija.
U kontekstu kupnje, posebno je zanimljiv prijedlog hrvatskog ministra gospodarstva Ante Šušnjara, koji je izjavio da je Hrvatska spremna ući u vlasničku strukturu NIS-a, konkretno da JANAF preuzme 20 do 25% udjela od ruskih partnera. Šušnjar je naglasio da bi to "značajno olakšalo poziciju Srbije i Hrvatske, ali i BiH", te da je "Hrvatska spremna preuzeti odgovornost i pridonijeti energetskoj sigurnosti". Ova ponuda dolazi u trenutku kada JANAF gubi prihode zbog prekida isporuka nafte, pa bi ulaganje u NIS moglo osigurati dugoročnu suradnju i stabilnost opskrbe, ali bi zahtijevalo odobrenje SAD-a i pregovore s Rusijom. Vučić je odgovorio na ponudu, ali nije dao konačan stav, ističući da Srbija traži rješenja koja neće ugroziti odnose s partnerima.
Što se tiče nacionalizacije NIS-a, ona bi se mogla provesti kroz privremenu ili potpunu eksproprijaciju udjela, što je dopušteno po Ustavu Srbije i zakonima, ali bi zahtijevalo poseban zakon (lex specialis) koji bi usvojila Skupština. Proces bi uključivao otkup ruskih udjela po tržišnoj cijeni (procjene su oko milijardu eura), formiranje državnog fonda za upravljanje ili direktno preuzimanje kontrole. Međutim, to bi se smatralo neprijateljskim aktom prema Rusiji, što bi moglo dovesti do pravnih sporova, prekida dobave plina i pogoršanja diplomatskih odnosa. Ekonomisti ističu da nema "cijene" za nacionalizaciju jer bi ona izbjegla sankcije, ali Vučić je nazvao to "posljednjom opcijom", jer bi opteretila proračun i mogla bi uzrokovati kolaps kompanije bez međunarodne podrške.
Utjecaj na EU energetsku politiku
Ova kriza ne utječe samo na Srbiju, već ima šire implikacije na energetsku politiku Europske unije. EU je od 2022. godine aktivno radila na diversifikaciji izvora energije, smanjujući ovisnost o ruskoj nafti i plinu zbog sankcija uvedenih nakon invazije na Ukrajinu. NIS je 2022. izbjegao EU sankcije prilagodbom vlasničke strukture, ali je bio prisiljen prestati prerađivati rusku naftu, što je već tada utjecalo na regionalne lance opskrbe. Američke sankcije NIS-u sada pojačavaju taj pritisak, jer Srbija, kao kandidat za članstvo u EU, mora uskladiti svoju politiku s europskim standardima kako bi napredovala u pristupnim pregovorima.
Europska energetska politika, definirana kroz REPowerEU plan, fokusira se na prelazak na obnovljive izvore energije, povećanje uvoza LNG-a iz SAD-a i Norveške te fazno ukidanje korištenja ruskih energenata. Plan, uveden 2022., ima tri stupa: uštedu energije, diversifikaciju opskrbe i brzu zamjenu fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije. Ciljevi uključuju smanjenje potrošnje energije za 13% do 2030., povećanje udjela obnovljivih izvora na 45% (s prethodnih 40%), te potpuno ukidanje uvoza ruskog plina do 2027. REPowerEU podržava zeleni prijelaz kroz investicije u obnovljive izvore energije, pohranu energije i rekonstrukciju energetske mreže, s financijskom podrškom od 45 milijardi eura iz Europske investicijske banke. Od uvođenja, EU je drastično smanjila uvoz ruskog plina i diverzificirala izvore, što je pokazalo uspjeh plana u jačanju energetske sigurnosti. Ova kriza mogla bi dovesti do nestašice goriva u regiji, utječući na susjedne zemlje poput Hrvatske, Mađarske i Bugarske, koje dijele energetsku infrastrukturu. EU bi mogla ponuditi pomoć Srbiji u tranziciji, poput financiranja diversifikacije izvora, ali to bi zahtijevalo jače usklađivanje Beograda s Bruxellesom, uključujući sankcije protiv Rusije.
Financijski mehanizam američkih sankcija: Kako SAD drži svijet u šaci
Američke ekonomske sankcije provode se kroz sofisticirani financijski mehanizam koji se oslanja na dominaciju američkog dolara u globalnoj trgovini i financijama. U središtu ovog sustava je Ured za kontrolu strane imovine (OFAC) pri Ministarstvu financija SAD-a, koji izdaje licence, nameće kazne i nadgleda poštivanje sankcija. Primarne sankcije zabranjuju američkim građanima i tvrtkama poslovanje sa sankcioniranim entitetima, poput Gazprom Nefta u NIS-u, ali ključna snaga leži u sekundarnim sankcijama: one kažnjavaju strane subjekte (poput banaka ili tvrtki izvan SAD-a) ako nastave poslovanje s ciljanim entitetima, time ih isključujući iz američkog financijskog sustava.
Razlog zašto SAD može "držati cijeli svijet u šaci" je dominacija dolara u platnoj bilanci: oko 88% globalne trgovine provodi se u američkim dolarima, što znači da većina međunarodnih transakcija prolazi kroz američke banke ili koristi dolar kao valutu. Banke diljem svijeta moraju se pridržavati američkih propisa da bi zadržale pristup dolaru, inače riskiraju isključenje iz financijskog sustava. Ključni alat je SWIFT (Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication), globalna mreža za međubankarske transakcije sa sjedištem u Belgiji, ali pod utjecajem SAD-a. SAD može pritiskati SWIFT da blokira transakcije sankcioniranih entiteta, jer je sustav povezan s američkim financijskim institucijama. Na primjer, 2022. godine Rusija je djelomično isključena iz SWIFT-a, što je otežalo njene međunarodne transakcije.
Ova moć potječe iz povijesnog nasljeđa: nakon Drugog svjetskog rata, Bretton Woods sporazum uspostavio je dolar kao rezervnu valutu cijelog svijeta, vezanu za zlato do 1971. godine. Danas, SAD koristi ovu dominaciju kao geopolitičko oružje, nametnuvši sankcije na zemlje poput Irana, Venezuele i Rusije, prisiljavajući globalne banke da odbiju transakcije kako bi izbjegle kazne u milijardama dolara. Kritičari ističu da to nije neutralno: SWIFT i dolar omogućuju SAD-u da provodi ekstrateritorijalnu politiku, utječući na suverene zemlje poput Srbije, koja nije pod izravnim sankcijama, ali pati kolateralno. Ovo dovodi do pokušaja de-dolarizacije, poput BRICS inicijative za korištenje alternativne valute, ali dolar i dalje dominira u svjetskoj platnoj bilanci, čineći američke sankcije globalno učinkovitima.
Ekonomske implikacije sankcija na Srbiju i regiju
Američke sankcije na NIS imaju duboke ekonomske implikacije za Srbiju i cijelu lokalnu europsku regiju. U Srbiji, NIS doprinosi oko 10% BDP-a kroz poreze, zapošljavanje i opskrbu gorivom, pa bi prekid rada rafinerije doveo do nestašice derivata, porasta cijena goriva 20-30% i inflacije, što bi usporilo gospodarski rast za 1-2% u 2026. godini. Građani bi se mogli suočiti s ograničenjima u opskrbi gorivom, većim troškovima prijevoza i industrijskim zastojima, posebno u poljoprivredi i proizvodnji. Vlada bi morala uvoziti skuplje derivate iz EU, što bi opteretilo proračun za dodatnih 500 milijuna eura godišnje, a mogući kolaps NIS-a doveo bi do gubitka 5.000 radnih mjesta.
Na regionalnoj razini, sankcije utječu i na susjedne zemlje: Hrvatska gubi prihode od JANAF-a (do 50 milijuna eura godišnje), što bi moglo dovesti do većih cijena energenata i poremećaja u lancima opskrbe. Bosna i Hercegovina, ovisna o regionalnoj infrastrukturi, mogla bi doživjeti nestašice goriva, dok Mađarska i Bugarska riskiraju slične poremećaje u trgovini naftom. Ukupno, regija bi mogla izgubiti 1-2 milijarde eura u gospodarskom outputu, pojačavajući inflaciju i usporavajući rast, ali istovremeno potičući diversifikaciju izvora energije prema EU standardima.
Zaključak: Ovisnost istočne Europe o Rusiji i uloga REPowerEU plana
U konačnici, ova naftna situacija ističe geopolitičke napetosti u kojima se Srbija nalazi između Zapada i Rusije. Kao mala zemlja u srcu Balkana, Srbija plaća visoku cijenu sukoba velikih sila, a ishod će utjecati ne samo na njezino gospodarstvo, već i na širu europsku energetsku sigurnost. Zemlje istočne Europe dovele su se u poziciju ovisnosti o ruskim energentima zbog desetljeća izgradnje infrastrukture naslonjene na bivši Sovjetski Savez, odnosno današnju Rusiju. Tijekom hladnog rata, SSSR je razvio energetsku infrastrukturu u središnjoj i istočnoj Europi, uključujući rafinerije, plinovode i naftovode, što je dovelo do visoke ovisnosti ovih zemalja dok je Europska Unija prije rata u Ukrajini uvozila 38% prirodnog plina iz Rusije. Ova nasljeđena infrastruktura, poput plinovoda iz Sovjetskog doba, omogućila je Rusiji da koristi energiju kao geopolitičko oružje, zatvarajući slavine u sporovima i jačajući svoj geopolitički utjecaj. Međutim, invazija na Ukrajinu 2022. ubrzala je promjene: EU je brzo smanjila svoju ovisnost, stabilizirajući energetsku sigurnost kroz diversifikaciju i zelenu tranziciju.
REPowerEU plan predstavlja ključni odgovor Europske Unije na ovu rusku energetsu ovisnost, nudeći strateški okvir za brzo ukidanje ruskog utjecaja i jačanje europske suverenosti. Situacija ostaje poprilično napeta, a rješenje naftne krize će zahtijevati delikatnu diplomaciju u nadolazećim mjesecima.
