Venezuelanska kontradikcija
    Nedjelja, 03 Veljača 2019 13:02

    Venezuelanska kontradikcija

    Kako su socijalizam i populizam uništili Venezuelu, državu s većim zalihama nafte od Saudijske Arabije. U posljednja 24 sata u Venezueli je konačno eskalirala dugoočekivana politička kriza. Šef parlamenta, u kojem većinu drži oporba, jučer se proglasio v.d.-om predsjednika države i Trump ga je odmah priznao. Zatim je režim polemično izabranog predsjednika Madura smjesta prekinuo diplomatske veze s Amerikom, a u priču su se u međuvremenu uključile i ostale veće zemlje u regiji, a zatim i Rusija. Još u ljeto 2017., kad je postalo jasno je Venezuela na rubu, Telegramov analitičar Đivo Đurović napisao je dubinsku analizu kaosa. Već je tada Caracasom mjesecima vladao kaos. Predsjednik Nicolas Maduro, nasljednik karizmatičnog populista Huga Cháveza, teško se održavao na vlasti nakon što je izbore za Kongres 2015. godine osvojila opozicija. Unatoč Chávezovim i Madurovim ispadima, Venezuela je zadnjih gotovo pola stoljeća bila demokratska država. No, Maduro je odlučio da je njegova vlast važnija od te tradicije, pa je sazvao izbore za ustavotvornu skupštinu, paralelno svemoćno tijelo, na kojima se natjecala samo njegova stranka. Prosvjedi protiv ovog institucionalnog nasilja prešli su na ulicu. Više od 120 ljudi te 2017. ubijeno je nasred ceste samo zato što su prosvjedovali protiv Madura, oko 500 je uhapšeno iz političkih razloga.

    KAKO JE PROPALA VENEZUELA I ŠTO IZ TOGA MOŽEMO NAUČITI?
    Predsjednik Maduro, neškolovani bivši vozač autobusa, nema karizmu niti političko umijeće svoga mentora Huga Cháveza, još manje omiljenost kakvu je uživao prethodnik. Od 2013. do 2017. venezuelanski BDP pao je 35 posto i već je tada život tamo postao nepodnošljiv. Kako je propala Venezuela i što iz toga možemo naučiti? Dva su je utega odvukla na dno –populizam koji se pretvorio u diktaturu i državni socijalizam koji je uništio njeno bogatstvo. Kad je populist Hugo Chávez, samoproglašeni marksist, došao na vlast na demokratskim izborima 1998. godine, iskoristio je nezapamćeno visoku cijenu nafte da proračun pretvori ne u razvojnu kasu iz koje će država osigurati budućnost, nego u kasu uzajamne pomoći. U kratkom roku, to je dobro funkcioniralo, Chávez je išao po siromaškim kvartovima i dijelio laptope i veš mašine. Socijalni programi nakratko su podigli milijune iz siromaštva, ali nisu išli dalje od toga. “Venezuela je postala država sretnih siromaha. Nije im popravio prihode, ali im je štošta poklonio. Njegova popularnost rasla je koliko i državna potrošnja”, opisao je osnovu čavizma ekonomist Eduardo Fortuny. Ekonomija se nije razvijala da te ljude prehrani kad dođu crni dani. Vidimo to danas, kad su crni dani došli.

    CHÁVEZOVE BRUTALNE INTERVENCIJE U TRŽIŠTE, POSLJEDICE SE JOŠ VIDE
    Ohrabren visokim cijenama nafte, Chávez je brutalno intervenirao u tržište i to je bio potez čije se kobne posljedice osjećaju do danas. Vladi je naredio da zamrzne cijene osnovnih potrepština poput kave, kruha ili ulja. Kad je venezuelanskim tvrtkama postalo neisplativo dalje proizvoditi robu koju nisu mogli prodavati po tržišnim cijenama, Chávez je jednostavno iskoristio ogromne prihode od nafte da te proizvode uveze izvana. Domaće tvrtke propadale su jedna za drugom – čak i ako bi pristale proizvoditi i prodavati po vladinim fiksnim cijenama, svejedno bi ih uništila konkurencija robe koju je vlada masovno uvozila. Chávez je tako uništio cijelu venezuelansku ekonomiju koja se nije bavila naftom. Netom prije nego što je umro 2013. Venezuela gotovo da nije proizvodila ništa osim nafte. Kad je 2015. cijena nafte naglo pala, Venezuela više nije imala novca kojim bi plaćala uvezenu stranu robu, niti industriju koja bi proizvela domaću. Bizarna ilustracija bio je toaletni papir – u državi koja raspolaže s 18 posto svjetskih zaliha nafte nigdje nije bilo toaletnog papira. Zahvaljujući Chávezu, domaće tvornice papira davno su propale, a strani toaletni papir postao je odjednom preskup i vrlo nisko na listi prioriteta vlade koja je ostala bez petrodolara. Coca-Cola, globalno najpristunija ne-tehnološka tvrtka, koja bi pogon otvorila i vragu u dvorištu, 2016. je zatvorila punionicu u Venezueli. U zemlji koja gotovo da leži na ekvatoru nisu mogli pronaći dovoljno šećera za svoje gazirano piće.

    CHÁVEZ JE POBJESNIO I PRED KAMERAMA IZVEO DONALDA TRUMPA
    No, porazni učinci čavizma pogodili su i naftnu industriju, glavnu granu od koje je cijela država živjela sva ova desetljeća. Profiti i porezi koje je donosila državna naftna kompanija Chávezu nisu bili dovoljni, pa je zatražio da ona počne izravno financirati socijalističke programe koje je uveo. Šefovi naftne korporacije su ga odbili. Chávez je pobjesnio. Bio je to početak kraja uspješne Venezuele. U nastupu na državnoj televiziji, u kombinaciji Donalda Trumpa iz Apprenticea i suca Pierluigija Colline s nogometnog terena, predsjednik Venezuele je pred kamerama prozvao sedam šefova naftne kompanije. Nakon svakog imena viknuo je “Ofsajd!”, puhnuo u zviždaljku i dao im otkaz preko televizije. Šou se svidio mnogima koji danas nemaju što jesti u Venezueli. Ljude koji su znali upravljati glavnim nacionalnim bogatstvom Chávez je zamijenio stranačkim poslušnicima. Kad se naftna kompanija idućeg dana pobunila i stupila u štrajk, otpustio je 19 tisuća (!) njenih zaposlenika, više od polovice. Ugrozio je jedinu ekonomsku granu o kojoj je njegova država ovisila. Ako je Chávez pokrenuo ekonomsku i političku dinamiku koja je stvorila aktualnu katastrofu u Venezueli, račun je platio njegov nesposobni nasljednik Nicolas Maduro. “Jedini problem sa socijalizmom je da ti novac koji uzimaš drugima prije ili kasnije presuši”, davno je definirala britanska premijerka Margaret Thatcher. Točno to se dogodilo Nicolasu Maduru, zlosretnom Chávezovom nasljedniku. Dok je njegov prethodnik naftu prodavao za 140 dolara za barel, Madura su dopala vremena u kojima je cijena nafte bila 25 dolara po barelu.

    OVO SVE ZA VENEZUELU, JEDNOM RIJEČJU, ZNAČI PROKLETSTVO
    Venezueli za kakvo-takvo funkcioniranje treba globalna cijena nafte od barem 80 dolara, po vrlo konzervativnoj procjeni Financial Timesa. Realnije je da joj treba 120 dolara da bi vratila socijalni mir i financirala sve programe koje je pokrenuo Chávez. No, nada da će se cijena nafte u skoroj budućnosti vratiti na tu razinu, čak i na 80 dolara, graniči s ludošću. Što ovo znači za Venezuelu? Jednom riječju – prokletstvo. Zahvaljujući eksperimentu u socijalističkoj revoluciji, venezuelanska ekonomija danas je gotovo potpuno ovisna o nafti, i treba joj cijena od barem 80 – a realno 120 – dolara da normalno funkcionira. To se neće dogoditi u skoroj budućnosti. Venezuelanski ministar energetike Juan Pablo Pérez Alfonzo rekao je 1976. godine, kad je njegova država bila pojam uspjeha i stabilnosti, da je “nafta đavolji izmet”. “Za deset godina, za dvadeset godina, vidjet ćete, nafta će nas uništiti.” Stručnjaci su na njegovoj definiciji razvili teoriju o takozvanom “prokletstvu prirodnih resursa” (natural resource curse), koja kaže da države čije ekonomije ovise samo o prirodnim resursima, poput Katara, Rusije ili Saudijske Arabije, unatoč bogatstvu koje na njima zarade, završe kao slabije razvijene i neuspješnije od onih koje ekonomiju razvijaju diversificiranije.

    JEDINA BOGATA ZEMLJA KOJA JE U ZADNJE DOBA SEBE DOVELA DO RUBA
    Da bi ostvarila prosperitet, ekonomija koja ovisi o nafti angažira vrlo mali broj građana – u venezuelanskoj naftnoj industriji sudjeluje par desetaka tisuća ljudi, od 30 milijuna njenih stanovnika. Za razliku od toga, ekonomije koje ovise o sofisticiranim tehnologijama – poput Amerike i Japana, ili o poljoprivredi – poput nekih europskih i latinoameričkih – ili čak o turizmu – poput Hrvatske – imaju sigurnije ekonomske izglede i mogu izgraditi pravednija i stabilnija društva. Distribucija bogatstva u zemlji gdje u ekonomskoj aktivnosti sudjeluju mnogi efikasnija je i često pravednija nego u onoj u kojoj ekonomiju nose malobrojni. Pa ipak, ma koliko nepravedni, ni Katar ni Emirati ni Saudijska Arabija neće propasti. Jer za propast treba još jedan sastojak – neodgovorno upravljanje ekonomijom. Jedina bogata zemlja koja je u zadnje doba uspjela samu sebe dovesti do ruba raspada je socijalistička Venezuela. Jedan latinoamerički diplomat svisoka je dao dosta dobru definiciju te države: “Ako je Chávezova Venezuela bila karikatura Castrove Kube, onda je Madurova Venezuela karikatura te karikature”. Jedini problem je što za trideset milijuna ljudi u Venezueli ta karikatura nije nimalo smiješna.
    www.telegram.hr


    Venezuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, ali proizvodnja drastično pada
    Od svih država na svijetu Venezuela ima najveće dokazane rezerve nafte, oko 300 milijardi barela prema podacima američkoj Administraciji za energetske informacije (EIA). Usprkos tome, proizvodnja nafte u toj državi je u slobodnom padu te je krajem kolovoza iznosila samo 1,24 milijuna barela po danu. Prema prognozi EIA-e, ta bi brojka mogla pasti na manje od milijun barela dnevno u narednim mjesecima, što znači da bi Venezuela mogla ispasti iz kluba 20 najvećih proizvođača nafte na svijetu. Razlozi za tu situaciju su višestruki. Prvo, vlast u Venezueli trenutno je u rukama izrazito nesposobne i korumpirane administracije na čelu s predsjednikom Nicholasom Madurom. Državnu naftnu tvrtku PDVSA napunili su podobnim ljudima koji nemaju pojma o naftnom biznisu, a istovremeno su kompaniju napustili iskusni i obrazovani operativci koji su posao vrlo brzo našli u drugim državama. Drugo, još za Chaveza je država naftnu industriju doživljavala kao privatno vlasništvo iz kojeg se kupuje socijalni mir, ali i namiruje luksuzni život odabrane elite. I dok je za Chaveza taj koncept koliko toliko funkcionirao, drastični pad cijena nafte prije nekoliko godina stvorio je veliku rupu u proračunu. Umjesto da se stegne remen i novac reinvestira u naftni biznis, već zastarjela postrojenja su dodatno zapuštena pa je proizvodnja s 2,8 milijuna barela dnevno u 2014. pala na 1,2 milijuna u kolovozu ove godine. A taj trend neće se uskoro preokrenuti. S druge strane, naftna industrija cvjeta u državi koju Maduro gotovo isključivo optužuje za svoje nedaće. Kako smo pisali prošli tjedan, SAD je prvi put nakon 1973. zasjeo na prvo mjesto najvećih proizvođača nafte na svijetu, s oko 11 milijuna barela dnevno. Više od polovice proizvodnje otpada na Teksas (oko 6 milijuna barela po danu), ali jako dobre rezultate ima i Sjeverna Dakota. Ova slabo naseljenja savezna država, s oko 755.000 stanovnika, u srpnju je dnevno proizvodila 1,27 milijuna barela nafte u prosjeku, prema podacima koje je prenio Bloomberg. Dakle, više nego cijela Venezuela.
    novac.jutarnji.hr


    KRONIKA JEDNE PROPASTI: KAKO JE DRŽAVA S NAJVEĆIM ZALIHAMA NAFTE NA SVIJETU DOŠLA U STANJE POTPUNOG KAOSA Je li na pomolu veliki prevrat?
    Venezuela, gdje se oporbeni predsjednik parlamenta Juan Guaido u srijedu sam proglasio privremenim predsjednikom države tijekom prosvjeda protiv aktualnog predsjednika Nicolasa Madura, prva je izvoznica nafte u Latinskoj Americi, no potresa je velika politička, gospodarska i migrantska kriza.

    Maduro, kontroverzni Chavezov nasljednik
    Izabran za predsjednika 1999., Hugo Chavez pokrenuo je "bolivarsku revoluciju", nazvanu tako po borcu za neovisnost Simonu Bolivaru. Popularnost je sagradio na mnogobrojnim socijalnim programima u zemlji rastrganoj velikim nejednakostima i borbom protiv nepismenosti, vladajući stilom koji je objedinio ljevičarstvo i militarizam. Godine 2012. dobio je treći mandat, no umro je od raka godinu dana poslije. Njegov favorit Nicolas Maduro postao je njegovim nasljednikom, no brzo je postao nepopularan kada je zemlja upala u gospodarsku krizu, što je 2014. izazvalo nasilne prosvjede u kojima je poginulo 43 ljudi. U siječnju 2016., oporba je u parlamentu stekla većinu, no Vrhovni sud poništio je sva glasanja zastupnika. Prosvjedi na kojima se tražio Madurov odlazak izmjenjivali su se tijekom četiri mjeseca 2017. i u njima je poginulo 125 ljudi. Maduro je donio odluku o održavanju izbora za skupštinu koja će sastaviti novi ustav, čime je želio sačuvati vlast, kako je tvrdila oporba, koja je izbore održane u srpnju 2017. bojkotirala. Europska unija, SAD i više latinoameričkih država nije priznalo Ustavotvornu skupštinu, niti drugi Madurov mandat koji je počeo 10. siječnja 2019. Predsjednik parlamenta, oporbeni čelnik Juan Guaido, proglasio se sam 23. siječnja, dva dana nakon pobune skupine vojnika koja je brzo ugušena, privremenim predsjednikom države tijekom velikog protuvladinog prosvjeda. SAD i nekoliko latinoameričkih zemalja brzo ga je priznalo, dok je Maduro dobio potporu Meksika, Kube, Bolivije, Turske i Rusije. Parlament je obećao amnestiju vojnicima koji okrenu leđa Maduru.

    Zemlja crnog zlata
    Venezuela, karipska država površine 916.445 kilometara četvornih i s gotovo 32 milijuna stanovnika (po podacima Svjetske banke iz 2017.), jedna je od dviju latinoameričkih članica OPEC-a. Ima dokazane rezerve nafte u iznosu od 302,25 milijarda barela, najviše na svijetu. Zbog manjka novca za modernizaciju naftnih polja, proizvodnja nafte se strmoglavila. U studenome je po podacima OPEC-a iznosila 1,13 milijuna barela na dan, najmanje u tri desetljeća.

    Urušavanje gospodarstva
    Pogođenoj padom cijena sirove nafte od 2014., Venezueli, koja 96 posto prihoda ostvaruje prodajom nafte, počele su manjkati devize i utonula je u veliku krizu, koja je izazvala pravi egzodus njeznih stanovnika koji su počeli bježati pred nestašicom hrane i lijekova u susjedne zemlje, što nije prošlo bez napetosti. Tri milijuna Venezuelaca živi u inozemstvu, od kojih je najmanje 2,3 milijuna otišlo od 2015., po podacima UN-a. Ta bi brojka mogla porasti na 5,3 milijuna 2019. U pet godina, BDP je potonuo za 45 posto, po podacima MMF-a. Svjetska banka očekuje ove godine novu kontrakciju BDP-a od 8 posto, nakon što je gospodarstvo prošle godine palo 18 posto. Suočen s hiperinflacijom koja bi ove godine trebala doseći 10 milijuna posto, Maduro je sredinom siječnja učetverostručio minimalnu plaću na 18.000 bolivara (20 dolara po službenom tečaju), za što se može kupiti dva kilograma mesa. U kolovozu je pokrenuo plan oporavka, devalvirajući bolivar za 96 posto. Maduro tvrdi da je kriza posljedica "gospodarskog rata" koji protiv njega vode desnica i SAD. SAD mu je nametnuo nekoliko krugova sankcija. U studenome 2017., nekoliko rejting agencija objavilo je da su Venezuela i nacionalna naftna kompanija PDVSA u djelomičnom stečaju. Stopa siromaštva, kojom se "bolivarska revolucija" inače rado diči kada pada, porasla je na vrtoglavih 87 posto, po istraživanju glavnih sveučilišta u zemlji. Venezuela pati i od endemskog nasilja, sa stopom ubojstava od 81,4 na 100.000 stanovnika 2018., po nevladinoj organizaciji Venezuelski opservatorij za nasilje.
    www.jutarnji.hr

    Pročitano 241 puta

    O nama

    Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture. Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

    Kontakt info

    HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.
    Kralja Tomislava 82.
    31417 Piškorevci
    Hrvatska

    E-mail: info@hrastovic-inzenjering.hr
    Fax: 031-815-006
    Mobitel: 099-221-6503
    © HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive