Grad Zagreb je 22. ožujka 2020. godine tijekom potresa doživio velika građevinsko-infrastrukturna oštećenja te posljedično ostavio velik negativan utjecaj na socijalno-ekonomski aspekt života u tom dijelu grada. Povijesno-urbanističko-arhitektonsko-građevinski pogled ukazuje da centar Zagreba spada u povijesno-kulturnu zaštićenu zonu u kojoj su tijekom rekonstrukcije (revitalizacije), osim stvaranja uvjeta za kvalitetno stanovanje i boravak, nužni i veliki konzervatorski angažmani. Energetski pogled, koji je predmet ovog Stajališta, ne može biti jednostran nego mora obuhvatiti mnoštvo drugih disciplina uvažavajući kompleksnost gradskog urbanog sustava gdje je čovjek danas, ali i u budućnosti, najvažniji, ali i dinamički faktor. Osim ciljeva politike koji su postavljeni na međunarodnoj, Europskoj i nacionalnoj razini, građani su sve više zabrinuti zbog pitanja održivosti, stvarajući tako povoljan ekonomski i socijalni kontekst za ekonomsku i energetsku tranziciju.

Potpisnici ovog Stajališta:

* Imajući u vidu da dosadašnji životni stil ima vidljive negativne učinke zbog korištenja fosilnih goriva (klimatske promjene, bolesti povezane sa zagađenjem, učinci zagađenja na floru i faunu i sl.) uzrokuju porast zabrinutosti kod građana koji sve više traže održiva rješenja i ponašanja;
* Imajući u vidu da su sve generacije, a posebice mlade kojima moramo ostaviti održivi planet, sve svjesnije hitnosti energetske tranzicije;
* Imajući u vidu da su zaštita okoliša i borba protiv klimatskih promjena prioritet Europske unije u godinama koje dolaze (nedavnim istraživanjem Europske komisije pokazalo se da 67% sudionika ovo pitanje stavlja na prvo mjesto dnevnog reda donositeljima politika u EU);
* Imajući u vidu da će u vremenu koje dolazi biti bitno promijenjen način na koji se energija proizvodi, distribuira i koristi (svi će sustavi biti povezanim, naprednim, učinkovitim, otpornim i prije svega održivim;
* Imajući u vidu da se tehnološki napredak u energetskom sektoru zbiva svakodnevno i da pad troškova tehnologija znatno doprinosi energetskoj tranziciji;
* Imajući u vidu da se danas povećava usredotočenost na korporativnu i društvenu odgovornost povezanu za održivost;
* Imajući u vidu da zelene investicije na globalnoj razini neprestano rastu stvarajući održivo i povoljno okruženje za ostvarenje tzv. net-zero gospodarstva;
* Imajući u vidu da je Hrvatska bogata obnovljivim izvorima energije i da je time energetska tranzicija ostvariva na nacionalnom teritoriju;
* Imajući u vidu da je kružna ekonomija danas stvarnost, a sutra neodgodiva obveza; i
* Imajući u vidu da je „Zeleni dogovor“ na razini Europske unije snažan vjetar u leđa energetskoj tranziciji.

Smatraju da:

* Grad Zagreb treba iskoristiti svaku priliku, a poglavito sada kada treba uložiti značajna sredstva za obnovu Donjeg i Gornjeg grada, da krene prema konceptu „pametnog grada“ stvarajući urbane ekosustave gdje su ljudi i objekti međusobno povezani i u stanju su:
* povećati produktivnost resursa,
* poboljšati uporabu energije i
* povećati kvalitetu života građana.

Potpisnici ovog Stajališta predlažu sedam smjernica razvoja za transformiranje u „Zagreb pametan Grad“, a to su:

* Mobilnost: temeljni element pametnog grada i priprema inteligentnih prometnih sustava, koji integriraju moderne tehnologije za upravljanje mobilnošću;
* Zgrade: energetski efikasne, inteligentne, dinamične i reaktivne, tj. sposobne otkriti ono što se događa iznutra i oko njih samih. Pametne zgrade opremljene senzorima kroz koje sakupljaju podatke, obrađuju i pretvaraju u upotrebljivu informaciju (npr. da mogu biti u mogućnosti prilagoditi grijanje i osvjetljenje na temelju vremenskih uvjeta i prisutnosti stanara ili da mogu kupovati/proizvoditi energiju ovisno o ponudi i potražnji i sl.);
* Usluge: u kontekstu Pametnog grada usluge su bitna sastavnica odnosa ponude i potražnje. Posebno je to bitno u praćenju uporabe resursa i njihove uporabe na učinkovit način s što nižim ugljičnim otiskom;
* Ljudi: kritičan element za uspjeh svakog projekta, pa tako i Projekta pametnog grada, su dionici sustava, a prije svega korisnici koji trebaju biti središtu procesa transformacije stvarajući unutarnju sinergiju za ubrzanje i optimiranje evolucije grada;
* Upravljanje: u otvorenom i stalno promjenjivom sustavu važno je da su javna uprava i donositelji odluka spremni suočiti se sa sadašnjim, ali prije svega nadolazećim transformacijama. Politike upravljanja trebaju predstavljati svojevrsno čvorište suradnje između različitih aktera (ekonomskih, pravnih i vladinih), a koji su uključeni u proces transformacija grada; i
* Naslijeđeni troškovi: izbjegavanje naslijeđenih troškova (engl. Stranded Cost): važni su prilikom donošenja odluka o investiranju. Tijekom svekolike, a posebno tijekom energetske tranzicije treba maksimalno izbjegavati ulaganje u infrastrukturu i opremu koja, zbog klimatskih ciljeva, neće biti iskorištena u cijelom životnom vijeku. Time se minimizira socio-ekonomska šteta zajednici i građanima od ulaganju u klimatski nekompatibilnu opremu.
* Planiranje: uspostava dugoročnog planiranja energetskih mrežnih sustava s mogućnošću zoniranja (uspostava zona s planiranim sustavom grijanja) da bi se optimirali troškovi.

Potpisnici ovog Stajališta sugeriraju institucijama Grada, Vladi Republike Hrvatske i građanima:

* da se pristupi rekonstrukciji Donjeg i Gornjeg grada prema načelima razvoja „Pametnog grada“,
* da se uvaže smjernice ovog dokumenta,
* da se u donošenju politika promišlja multidisciplinarno,
* da se krene u razvoj „Pametne toplinske mreže“ u području Donjeg i Gornjeg Grada,
* da se regulatorno omogući tržište toplinske energije te,
* da se proizvođačima i potrošačima omogući da rabe tehnološki suvremene, a ekonomski isplative tehnologije bez naslijeđenih troškova.

Uredio Odjel energijskih sustava

Akademija tehničkih znanosti Hrvatske

Obnovljivi izvori su pravo rješenje za grijanje obiteljskih kuća. Na primjeru gotovo nula energetske kuće površine 100 m2, smještene u kontinentalnom dijelu Hrvatske, s potrebnom toplinskom energijom za grijanje oko 25 kW h/m2 godišnje i potrebama za potrošnom toplom vodom od 2000 kW h godišnje mogu se pokazati različita rješenja sustava grijanja na obnovljive izvore. Zbog rasta cijena konvencionalnih goriva i buduće sigurnosti opskrbe gorivom sve se više ljudi okreće sustavima grijanja koji koriste obnovljive izvore energije. Zahvaljujući razvoju tehnike i usavršavanju postojeće opreme, grijanje na obnovljive izvore predstavlja optimalan izbor i za novogradnje i za postojeće objekte. Pri tome za opskrbu obiteljske kuće toplinom za grijanje i pripremu potrošne tople vode u obzir uglavnom dolaze biomasa (kotlovi na cjepanice i pelete), zrak (dizalice topline zrak - voda) i Sunčeva energija (solarni toplinski sustavi).

Cjepanice su i dalje najjeftiniji energent, osobito ako korisnik ima svoju šumu, što je u Hrvatskoj često. One se prije loženja moraju pripremiti, tj. nacijepati i sušiti na zraku najmanje jednu godinu kako bi se vlaga u drvu spustila na manje od 25%. Uz to, treba osigurati mjesto u blizini kotlovnice gdje će se one skladištiti. Kao i kod svake drvne biomase, nakon izgaranja cjepanica u kotlu ostaje pepeo koji treba zbrinuti (u kućanstvima može poslužiti i kao organsko gnojivo za vrt!).

Drvni peleti su trenutačno najzanimljivije gorivo od šumske biomase zbog jednostavnosti manipulacije, zauzimanja razmjerno malog prostora za skladištenje i moguće automatizacije sustava grijanja. To su ‘cilindri’ koji nastaju prešanjem piljevine i drvnog ostatka pod visokim tlakom. Njihove osnovne prednosti su velika količina energije u malom volumenu, standardiziranost (ENplus A1, A2 itd.) i niski troškovi prijevoza i skladištenja. Nakon njihovog izgaranja, u kotlu ostaje mala količina pepela (0,5 - 1,5%) koju u određenim intervalima treba zbrinuti.

Zrak je prisutan posvuda i besplatan je, a koristi se za pogon dizalica topline zrak - voda i zrak - zrak. No, u zimskim mjesecima, kada ima nižu temperaturu, učinkovitost dizalica topline je manja pa one troše više električne energije.

Sunčeve energije također ima posvuda i isto je tako besplatna, a najčešće se koristi za pripremu PTV-a i za dogrijavanje niskotemperaturnih sustava grijanja.Solarnim toplinskim sustavima može se zadovoljiti 60 - 80% godišnjih potreba za toplinom za pripremu PTV-a i oko 30% potreba za dogrijavanjem medija u sustavu grijanja. No, ne smije se pretjerivati s brojem solarnih kolektora jer, kada nema potrošnje energije, oni odlaze u stagnaciju što dugoročno nije preporučljivo.

KOTLOVI NA BIOMASU I DIZALICE TOPLINE
Najučinkovitiji način loženja cjepanica je u pirolitičkom kotlu. Za to je dobar primjer kotao domaćeg proizvođača Centrometal BioTec-L s ugrađenom lambda-sondom i digitalnom regulacijom, ekranom osjetljivim na dodir i učinkovitošću 93,4%. Uz kotao je obvezna ugradnja akumulacijskog spremnika (najmanje 50 l/kW) koji ‘čuva’ dobivenu energiju i grije kuću nekoliko dana bez potreba za loženjem. Postoji i mogućnost pripreme PTV-a u kombiniranom akumulacijskom spremniku CAS-B (‘spremnik u spremniku’) ili CAS-BS (‘spremnik u spremniku’ sa solarnim izmjenjivačem). Kotao se može opremiti i uređajem za internetski nadzor i upravljanje Cm-WiFi box. Za takav sustav grijanja potrebna je kotlovnica površine od najmanje 5 m2 i dimnjak promjera 200 mm, a ako je potrebno i hlađenje, moraju se ugraditi split klima-uređaji. Najudobniji način grijanja na šumsku biomasu svakako je na drvne pelete. Jedno od rješenja za zadani primjer obiteljske kuće je kotao Centrometal PelTec-Lambda 12 s integriranim spremnikom peleta od 340 l s ugrađenim osjetnikom razine peleta. Kotao ima automatski sustav čišćenja koji svodi potrebu za iznošenjem pepela nakon 2 - 3 potrošena spremnika. Također se može opremiti uređajem za nadzor i upravljanje Cm-Wi-Fi box. Za zadani primjer kotao treba spojiti na akumulacijski spremnik od 500 l i zidni spremnik PTV-a s ugrađenim toplovodnim izmjenjivačem i elektrogrijačem. Isto tako, moguće je ugraditi i kombinirani akumulacijski spremnik za dodatno iskorištavanje Sunčeve energije. Pri tome je potrebna kotlovnica površine od najmanje 5 m2 i dimnjak promjera oko 130 mm, a ako je potrebno i hlađenje, mogu se, naravno, ugraditi split klima-uređaji. Dizalice topline istodobno zadovoljavaju potrebe za grijanjem i hlađenjem i pripremom PTV-a s velikom učinkovitošću. Centrometal u ponudi ima dizalice topline zrak - voda u izvedbama monoblok i split, nazivnih učina 4 - 16 kW, s mogućnošću povezivanja više uređaja u kaskadu. One u izvedbi monoblok kao radnu tvar koriste R 32, dok u izvedbi split koriste R 32 i R 410A. Zbog što veće iskoristivosti uređaji se spajaju na niskotemperaturne sustave grijanja i hlađenja (podno grijanje i ventilokonvektori). Osim što imaju veliku učinkovitosti, dizalice topline mogu i hladiti, što je velika prednost u odnosu na tradicionalne sustave grijanja. Za zadani primjer obiteljske kuće može se preporučiti monoblok dizalica topline nazivnog učina 9 kW za grijanje i hlađenje sa spremnikom za pripremu PTV-a i ugrađenim većim izmjenjivačem topline. Za takav sustav u kući treba osigurati samo 1 m2 prostora u ‘tehničkoj prostoriji’, tj. nema potrebe za kotlovnicom, dok je s vanjske strane kuće dovoljno 0,5 m2.

KONDENZACIJSKI KOTLOVI NA BIOMASU
U kućanstvima sve širu primjenu za opskrbu toplinom nalaze kotlovi na biomasu, na drva u obliku cjepanica, na pelete ili na sječku. Najširu primjenu danas, s obzirom na način rukovanja i stupanj iskoristivosti, zauzimaju kotlovi na pelete. Tehnički najbolji stupanj iskoristivosti omogućavaju kondenzacijski kotlovi. U njima se vodena para koja je sadržana u dimnim plinovima preko izmjenjivača topline hladi do tekuće faze, a oslobođena toplina kondenzacije koristi se za ogrjevne svrhe.Tako je moguće postići stupanj iskoristivosti i do 106% (u usporedbi s klasičnim kotlovima). Vođen tom činjenicom Herz je razvio, ispitao i na tržište stavio kondenzacijski kotao na pelete pelletstar CONDENSATION.To je idealno je rješenje i za novogradnje i za projekte modernizacije postojećih zgrada. Raspodjela topline pri tome je moguća pomoću niskotemperaturnog ili visokotemepraturnog sustava grijanja. No, niskotemperaturni sustavi pogodniji su primjenu jer se njihovom primjenom dobivaju bolji stupnjevi iskoristivosti, odnosno više topline iz kondenzata. Ovisno o zahtjevu, također i bez spremnika topline,kotlovi pelletstar CONDENSATION korisnicima pružaju rješenja i isporučuju medij zahtijevane temperature. Zahvaljujući kompaktnoj izvedbi omogućena je brza i jednostavna montaža jer kotao zauzima malo mjesta i može se montirati i u male prostorije. Uz to, cjelokupno kotlovsko tijelo i druge kotlovske komponente kao što su rešetka, turbulatori i ventilator izvedeni su od kvalitetnog nehrđajućeg čelika. Vanjski izgled i moderan dizajn također govore o visokoj vrijednosti proizvoda. Centralna regulacija sa suvremenim displejom na dodir vodi rad kotla i cjelokupnog sustava grijanja, a uz spajanje na internet moguće je upravljanje i nadzor iz daljine. Kotao pelletstar CONDENSATION na raspolaganju je u rasponu toplinskog učina 10 - 60 ili 80 - 100 kW, a moguće je povezivanje do osam kotlova u kaskadu. S obzirom na raspoloživi prostor i arhitekturu građevine kotao pruža optimalna rješenja za prilagodbu, pri čemu se peleti mogu dopremati fleksibilnim ili krutim pužem ili usisavanjem, a tu je i omiljena dodatna mogućnost ugradnje kompaktnog spremnika s ručnim punjenjem volumena oko 100 l. Zbog svega toga je odmah nakon predstavljanja kotao pelletstar CONDENSATION dobio nagradu za inovaciju i zabilježio golem interes i potražnju, tako da logičan slijed nastavljaju kondenzacijski kotlovi na sječku.
www.energetika-net.com

Goriva na osnovi nafte dominiraju u svim oblicima prijevoza više od stoljeća. No, iako su desetljećima poznata, tri alternativna goriva posljednjih su godina sve prisutnija na tržištu: biogoriva, prirodni plin i električna energija. Unatoč tome, potpuno naftna goriva još čine oko 92% globalne potrošnje energije u prometu. S obzirom na globalno deklarirane javne politike prelaska na obnovljive izvore, na niskougljično gospodarstvo i sl., postavlja se pitanje kako rafinerije nafte odgovaraju na te izazove? Jedan od najznačajnijih trendova koji utječe na rafinerijsku industriju u posljednjih 30 godina jest proizvodnja što čišćih goriva. Glavni aspekt tzv. čistih goriva, koje inače odlikuje vrlo niska razina sumpora, fokusiran je još i na reduciranje ostalih onečišćivača iz ispušnih plinova vozila poput ugljičnog monoksida, dušičnog oksida, ugljikovodika i krutih čestica. Taj ‘svijet’ s malo sumpora i ostalih onečišćivača u gorivu nikako nije jeftin. Potrebne su milijarde dolara za nova postrojenja za proizvodnju visokokvalitetnih goriva koja zadovoljavaju specifikacije najstrožih europskih standarda Euro IV, a posebice Euro V i Euro VI.

Sve stroži standardi
Naime, mnoge zemlje širom svijeta usvojile su u vlastitim standardima specifikacije tih europskih standarda, budući da je Europa vodeća u propisima za čista goriva u prometu. Zbog toga se ta goriva s ultraniskom razinom sumpora (ULS) rade po standardima Bharat Stage 6 (BS-6) u Indiji, National 5 i Beijing 6 u Kini, Level 3 u Sjedinjenim Američkim Državama i AFRI 4 u dijelovima Afrike. Najkraće rečeno, te specifikacije uključuju ograničenja u vidu smanjenja količine sumpora u gorivima u prometu mjerenima u dijelovima na milijun (ppm). Da bi zadovoljile takve stroge propise za smanjenje količine sumpora u benzinu, dizelu, mlaznom gorivu itd., rafinerije su uložile stotine milijardi dolara u proteklih 30 godina u nove proizvodne jedinice, nadogradnje i proširenja kako bi ispunile sve strože propise o sumporu i emisijama plinova. Ta su ulaganja u razdoblju od 1993. (prije pojave standarda Euro II) do danas snizila razinu sumpora u gorivima u prometu s 2000 na 10 ppm (Euro V i Euro VI). I dalje se radi na tome da se udio sumpora još smanji. Prema zadnjim izvješćima Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) i Međunarodne agencije za energiju (IEA), predviđa se da će se globalni kapaciteti desulfurizacije u rafinerijama znatno povećati već ove godine i da će do 2025. novi kapaciteti premašiti 4 mil. bbl/d (prema IEA-u), odnosno gotovo 6 mil. bbl/d (prema OPEC-u).

Velika ulaganja širom svijeta
Američko tržište goriva u prometu najveće je na svijetu. Do 2017. specifikacija standarda Tier 2 udio sumpora u benzinu ograničavala je na 30 ppm, što je otprilike odgovaralo europskom standardu Euro IV, a od 2017. godine na snazi je specifikacija Tier 3 koji je udio sumpora u benzinu ograničio na 10 ppm, što odgovara zahtjevima iz Euro V. Smatra se da je ta specifikacija znatno utjecala na smanjenje emisija vozila pa se procjenjuje da je, npr. emisija NOX u SAD-u smanjena za oko 260 000 t godišnje. S američkim propisima potpuno je usklađena i Kanada, čije su rafinerije u posljednjem desetljeću uložile 8 mlrd. dolara u snižavanje razine sumpora u benzinu i dizelskim gorivima.

S druge strane svijeta, kako bi pomogla suzbijanju onečišćenja zraka, Kina je za vozila postavila agresivne standarde ekonomičnosti potrošnje goriva do 2020. godine. Od 2017. godine Kina provodi svoj standard kvalitete National 5, ekvivalentan Euro V, što znači da je udio sumpora u benzinu i dizelu 10 ppm. Da bi to postigle, najveće kineske rafinerije morale su investirati više od 7 mlrd. dolara. U Indiji su rafinerije u posljednjih 15 godina uložile više od 30 mlrd. dolara kako bi do 2020. mogle zadovoljiti specifikacije Bharat Stage 4 (BS-4),što odgovara Euro IV (s udjelom sumpora 50 ppm). Štoviše, u planu je sredinom ove godine uvođenje specifikacije BS-6, što odgovara Euro VI (udio sumpora 10 ppm).

Indonezija je kao najveće gospodarstvo Jugoistočne Azije svjetski lider u proizvodnji palminog ulja i promiče njegovu uporabu kao biogoriva.Tako je 2016.povećan udio primješavanja palminog ulja u dizelsko gorivo na 20%, a ove godine ga se planira povećati na 30%. Indonezijska vlada očekuje da će takva pojačana upotreba biogoriva značajno smanjiti emisije iz vozila, čime bi postigla sličan cilj kao s ULS gorivima (s malim udjelom sumpora).

Na afričkom kontinentu su dobro poznati veliki problemi s opskrbom čistim gorivima. Malo je zemalja usvojilo propise o ULS gorivu, ali je više zemalja na jugu Afrike najavilo proizvodnju čistijih goriva već ove godine. Njihov je cilj bio do danas proizvesti gorivo sa specifikacijama AFRI-4 što je ekvivalent Euro IV. To bi značilo maksimalni udio sumpora u dizelu od 50 ppm i benzinu od 150 ppm. Da bi ispunile taj cilj, afričke rafinerije morale su uložiti više od 7 mlrd. dolara u dodatna postrojenja. Vlada Južne Afrike je pri tome otišla najdalje. Njezin državni program CF2 podrazumijeva da se od ove godine proizvode goriva sukladno specifikaciji Euro V, s udjelom sumpora 10 ppm ili manje, a uz smanjenje udjela benzena s 5 na 1% i udjela aromata s 50 na 35%. Program CF2 je izvorno trebalo provesti još 2017., ali je rok pomaknut na ovu godinu zbog nužnosti velikih ulaganja koja se opet mjere milijardama dolara. Međutim, južnoafričke rafinerije oklijevaju s potrebnim investicijama za nadogradnju zbog malog povrata.

I druge velike afričke zemlje, poput Egipta i Alžira, planiraju projekte poboljšanja kvalitete goriva. Međutim, s obzirom na to da se u Aziji i na Bliskom istoku grade ultramoderne rafinerije, afričke države bi mogle nastaviti uvoziti visokokvalitetne rafinirane proizvode kako bi zadovoljile potražnju, umjesto da same ulažu u kapitalno intenzivne projekte. Naime, države Bliskog istoka i dalje povećavaju kapacitete rafiniranja kako bi diverzificirale izvoz kvalitetnijih rafiniranih naftnih proizvoda na globalnom tržištu.Tradicionalno, te su rafinerije imale jednostavne konfiguracije i visoke prinose loživog ulja, dijelom i zbog velikih potreba za proizvodnjom energije koristeći loživo ulje. To se danas uvelike mijenja. Nova generacija visokosloženih postrojenja, koje uključuju hidrokreking, katalitičko krekiranje i hidrotretiranje u kombinaciji s nadogradnjom i proširenjima postojećih postrojenja, a koje su projektirane za minimiranje proizvodnje loživog ulja i maksimiranje proizvodnje srednjeg destilata s malim udjelom sumpora, dizela i benzina, radikalno mijenjaju paletu proizvoda.

Saudijska Arabija i Kuvajt vodeći su u projektima novih čistih goriva u regiji. Saudijska Arabija nastoji smanjiti udio sumpora u dizelu i benzinu na 10 ppm, a benzena u benzinu na 1%. To predstavlja dramatičan pomak razine sumpora od 2012. godine, kada je maksimalna razina sumpora u dizelu bila veća od 500 ppm. Kuvajt investira više od 30 mlrd. dolara u ambiciozne planove za remont rafinerijskog sektora. Plan je smanjiti udio sumpora u proizvodnji benzina s 500 ppm na manje od 10 ppm uz smanjivanje koncentracije benzena i aromata. Također će se smanjiti i udio sumpora u loživom ulju s 4,5 na 1 ppm.

Na drugoj strani svijeta, zemlje Srednje i Južne Amerike, koje se uvelike oslanjaju na prihode od izvoza nafte, teško su pogođene padom cijena nafte jer im zbog toga nedostaje novac za financiranje modernizacije kapaciteta za proizvodnju ULS goriva. Međutim, u toj regiji postoje druge inicijative za čista goriva. Još 2014. godine Brazil je povećao udio primješavanja etanola u benzinu s 5 na 7%, a u dizelu s 25 na 27%. Bili su najavljeni i dodatni planovi modernizacije rafinerija, ali golemi dugovi, problemi s korupcijom i prekoračenje troškova nepovoljno su se odrazili na završetak takvih projekata.Veliki proizvođač nafte Meksiko također želi od ove godine udvostručiti proizvodnju benzina s ultraniskim sumporom i niskosumpornog dizelskog goriva,a državna naftna tvrtka Pemex je u to uložila oko 20 mlrd. dolara.

Rusija kao donedavno najveći proizvođač nafte na svijetu proizvodi više nego dovoljno rafiniranih proizvoda za zadovoljavanje domaće potražnje,ali joj još nedostaju napredni kapaciteti za proizvodnju goriva visoke kvalitete kao što su ona prema standardu Euro IV i s niskom razinom sumpora prema Euro V. Ruska vlada je 2011. godine postavila ambiciozan plan za modernizaciju postojećih rafinerijskih postrojenja i poticanje izvoza visokokvalitetnih proizvoda. Plan vrijedan 55 mlrd. dolara zahtijevao je izgradnju ukupno 130 novih proizvodnih jedinica do ove godine. Međutim, od 2015. godine u više je navrata odgađan zbog pada cijena nafte i sankcija, koje su ruskim tvrtkama ograničile mogućnost financiranja. Unatoč tim poteškoćama, brojne veće i manje ruske naftne rafinerije, koliko mogu, nastavljaju s programom modernizacije usmjerene na proizvodnju goriva prema Euro V.

Za europske rafinerije, od kojih mnoge već proizvode goriva prema Euro V i VI, danas je najveći izazov zadovoljavanje propisa o gorivima za brodove. Ono čini oko 7% proizvodnje europskih rafinerija, a dosadašnji su im propisi omogućavali da za taj proizvod koriste manje kvalitetna i jeftina goriva ili loživa ulja s više sumpora. S početkom ove godine, u cilju zaštite okoliša novi propisi nalažu da brodovi u određenim područjima kontrole emisija (ECA) moraju koristiti goriva sa samo 0,1% sumpora. To znači da sada brodska goriva trebaju praktično biti jednaka gorivima za vozila s niskom razinom sumpora. Pri tome ECA uključuju Baltičko i Sjeverno more, obalna područja SAD-a i Kanade i američki dio Karipskog mora. Međunarodna konvencija o sprječavanju onečišćenja s brodova (MARPOL) također postavlja ograničenja za brodska goriva na područjima izvan ECA-a. Počevši od ove godine udio sumpora u brodskim gorivima koja se koriste izvan ECA-a smanjit će se s 3,5% na samo 0,5%.

Čista goriva su budućnost
Svi ti stroži propisi i uložene milijarde dolara u njihovo zadovoljavanje, ali i usporena elektrifikacija prometa, jasno ukazuju da bi čista naftna goriva vjerojatno još nekoliko desetljeća mogla biti temelj prometa u svijetu ili barem u tome imati vrlo važnu ulogu. Naime, stručnjaci se uglavnom slažu u procjeni da bi se u doglednoj budućnosti za razne svrhe i namjene mogla koristiti vozila s različitim vrstama pogona i goriva. Po nekima bi tako na kratkim udaljenostima unutar gradova električna vozila mogla dominirati i više će se koristiti električna energija. Za prijevoz teških tereta na velike udaljenosti mogao bi dominirati vodik koji bi dugoročno mogao postati i osnovno gorivo. Biogorivo kao nusproizvod poljoprivrednog i drugog otpada bi dijelilo udio s naftnim gorivima. Neki drugi stručnjaci se slažu da bi električna energija zadovoljavala lokalni prijevoz automobilom, a možda i teretna vozila do 16 t na lokalnom prijevozu. Međutim oni očekuju da bi plin bio najbolje rješenje za one kamione i autobuse koji se na kraju radnog dana ili smjene vraćaju u svoju bazu. Po njima bi naftna goriva, benzin ili dizel, bila najbolja za automobile, autobuse i kamione na putovanjima na duge udaljenosti ili koji se na kraju svakog dana ili radne smjene ne vraćaju u bazu. Što će točno donijeti budućnost, ovisit će na kraju o brojnim čimbenicima. Hoće li budući tehnološki razvoj primjene vodika kao motornog goriva moći ispuniti sva dosadašnja velika obećanja vezana uz njega? Hoće li razvoj baterija moći dati odlučujuću prednost korištenju električne energije? Na kraju, ostaje vidjeti i kako će djelovati tržišni čimbenici poput dostupnosti i cijene pojedinih alternativnih goriva budući da rast cijena, npr. naftnih goriva ostale alternative odmah čini poželjnijima. Ono što je za sada sigurno je da će se idućih desetljeća vjerojatno paralelno koristiti kombinacije više alternativa goriva u prometu, iako je sada teško točno procijeniti kakvi će biti tržišni udjeli pojedinih goriva.
www.energetika-net.com

Now is the time for a 'great reset'. COVID-19 lockdowns may be gradually easing, but anxiety about the world’s social and economic prospects is only intensifying. There is good reason to worry: a sharp economic downturn has already begun, and we could be facing the worst depression since the 1930s. But, while this outcome is likely, it is not unavoidable. To achieve a better outcome, the world must act jointly and swiftly to revamp all aspects of our societies and economies, from education to social contracts and working conditions. Every country, from the United States to China, must participate, and every industry, from oil and gas to tech, must be transformed. In short, we need a “Great Reset” of capitalism. There are many reasons to pursue a Great Reset, but the most urgent is COVID-19. Having already led to hundreds of thousands of deaths, the pandemic represents one of the worst public-health crises in recent history. And, with casualties still mounting in many parts of the world, it is far from over. This will have serious long-term consequences for economic growth, public debt, employment, and human wellbeing. According to the Financial Times, global government debt has already reached its highest level in peacetime. Moreover, unemployment is skyrocketing in many countries: in the US, for example, one in four workers have filed for unemployment since mid-March, with new weekly claims far above historic highs. The International Monetary Fund expects the world economy to shrink by 3% this year – a downgrade of 6.3 percentage points in just four months. All of this will exacerbate the climate and social crises that were already underway. Some countries have already used the COVID-19 crisis as an excuse to weaken environmental protections and enforcement. And frustrations over social ills like rising inequality – US billionaires’ combined wealth has increased during the crisis – are intensifying. Left unaddressed, these crises, together with COVID-19, will deepen and leave the world even less sustainable, less equal, and more fragile. Incremental measures and ad hoc fixes will not suffice to prevent this scenario. We must build entirely new foundations for our economic and social systems. The level of cooperation and ambition this implies is unprecedented. But it is not some impossible dream. In fact, one silver lining of the pandemic is that it has shown how quickly we can make radical changes to our lifestyles. Almost instantly, the crisis forced businesses and individuals to abandon practices long claimed to be essential, from frequent air travel to working in an office. Likewise, populations have overwhelmingly shown a willingness to make sacrifices for the sake of health-care and other essential workers and vulnerable populations, such as the elderly. And many companies have stepped up to support their workers, customers, and local communities, in a shift toward the kind of stakeholder capitalism to which they had previously paid lip service. Clearly, the will to build a better society does exist. We must use it to secure the Great Reset that we so badly need. That will require stronger and more effective governments, though this does not imply an ideological push for bigger ones. And it will demand private-sector engagement every step of the way. The Great Reset agenda would have three main components. The first would steer the market toward fairer outcomes. To this end, governments should improve coordination (for example, in tax, regulatory, and fiscal policy), upgrade trade arrangements, and create the conditions for a “stakeholder economy.” At a time of diminishing tax bases and soaring public debt, governments have a powerful incentive to pursue such action. Moreover, governments should implement long-overdue reforms that promote more equitable outcomes. Depending on the country, these may include changes to wealth taxes, the withdrawal of fossil-fuel subsidies, and new rules governing intellectual property, trade, and competition. The second component of a Great Reset agenda would ensure that investments advance shared goals, such as equality and sustainability. Here, the large-scale spending programs that many governments are implementing represent a major opportunity for progress. The European Commission, for one, has unveiled plans for a €750 billion ($826 billion) recovery fund. The US, China, and Japan also have ambitious economic-stimulus plans. Rather than using these funds, as well as investments from private entities and pension funds, to fill cracks in the old system, we should use them to create a new one that is more resilient, equitable, and sustainable in the long run. This means, for example, building “green” urban infrastructure and creating incentives for industries to improve their track record on environmental, social, and governance (ESG) metrics. The third and final priority of a Great Reset agenda is to harness the innovations of the Fourth Industrial Revolution to support the public good, especially by addressing health and social challenges. During the COVID-19 crisis, companies, universities, and others have joined forces to develop diagnostics, therapeutics, and possible vaccines; establish testing centers; create mechanisms for tracing infections; and deliver telemedicine. Imagine what could be possible if similar concerted efforts were made in every sector. The COVID-19 crisis is affecting every facet of people’s lives in every corner of the world. But tragedy need not be its only legacy. On the contrary, the pandemic represents a rare but narrow window of opportunity to reflect, reimagine, and reset our world to create a healthier, more equitable, and more prosperous future.
www.weforum.org

Najavljena je serijska proizvodnja električnog kamiona Tesla Semi. Nakon što je Elon Musk poslao svojim zaposlenicima u Tesli e-mail s najavom pokretanja serijske proizvodnje prvog električnog kamiona, isti je vrlo brzo procurio u javnost. Investitori su reagirali na ovu pozitivnu vijest i pogurali cijenu Tesline dionice na rekordne razine. Elon Musk ovih je dana zaposlenicima Tesle poslao e-mail u kojem objavljuje da je došlo vrijeme da njihov prvi potpuno električni kamion, Tesla Semi, uđe u fazu masovne serijske proizvodnje. Ovaj interni dopis nekako je došao do novinara Reutersa, pa završio u javnosti, a nedugo zatim sam Musk na Twitteru je potvrdio da je riječ o autentičnom e-mailu – tj, da će Tesla Semi zaista uskoro u serijsku proizvodnju. Proizvodnja baterije i pogonskog sustava odvijat će se u tvornici Gigafactory u Nevadi, dok će drugi dijelovi dolaziti iz njihovih ostalih pogona u SAD-u. Tesla Semi bit će kamion futurističkog izgleda s planiranim dosegom s jednim punjenjem baterija od oko 800 kilometara, i to uz maksimalno opterećenje pri brzini vožnje na autocesti. Ubrzanje praznog kamiona od 0 do 100 km/h će mjeriti tek 5 sekundi, a najveća nosivost tereta u poluprikolici trebala bi mu biti 36.300 kg. Pogonit će ga četiri snažna elektromotora, a imat će i mogućnost poluautonomne vožnje. Osim ove najave posljednjih se tjedana oko Tesle vrte i špekulacije o mogućoj skoroj objavi “revolucionarnog” napretka u razvoju baterija. Musk bi, kažu upućeni, u narednim tjednima mogao predstaviti novu bateriju za električna vozila koja je u stanju izdržati milijun milja (1,6 milijuna kilometara) bez značajnijeg degradiranja kapaciteta. To bi značilo da će Teslina vozila, s novom tehnologijom, biti još efikasnija, dugotrajnija i samim time još nekoliko koraka ispred konkurencije. Sve ove pozitivne vijesti oko Tesle nagnale su i investitore na kupnju njihovih dionica, kojima je cijena sada već viša od 1.000 američkih dolara. Prelaskom preko tog praga oboren je novi rekord za tržišnu vrijednost ove kompanije, koja je time postala i najvrjedniji proizvođač automobila u svijetu. S prvog je mjesta, s valuacijom od oko 185 milijardi dolara, prestigla do sada vodeću Toyotu. Zanimljivo, američki mediji ističu kako Tesla sada na burzi vrijedi više nego “ponos” njihove industrije, General Motors, Ford i Fiat Chrysler – zajedno.
www.autonet.hr

 

Možete li vjerovati da je ova moderna kuća smještena na selu? Selimo iz ovih stopa! Vjerujemo da smo se u ovom periodu svi sjetili neke zapuštene djedovine i da već amaterski crtamo projekt, tri sobe ovdje, bazen tu, dvije terase tamo. Zato danas s vama dijelimo ovu (malo je reći) spektakularnu kuću na selu. I ona nema nijedan element koji biste od takve kuće očekivali, ovo nije slatka brvnara, niti topli planinski dom, ova kuća je istovremeno apsolutno moderna, ali i kompletno uklopljena u okolinu i nimalo ne narušava prirodu u koju je smještena. Nalazi se u unutrašnjosti Engleske, a za projekt je bio zadužen arhitektonski ured "Loyn and Co" koji je stvorilo eko-efikasnu građevinu, završenu 2015. godine koja je do sada pokupila mnoge nagrade (između ostalog bila je u užem izboru za RIBA Striling kuću godine), a magazin "Architects Journal" je opisao kuću kao jednu od najboljih koja je izgrađena u Velikoj Britaniji u posljednjem desetljeću. Vlasnici Michael i Jean Dunwell su umjetnici i imali su dugogodišnju želju života u prostranoj kući koja bi bila prizemnica i u koju bi mogli smjestiti svoje umjetničke ateljee i tamo raditi. Tri godine su tražili komad zemlje pogodan za njihovu viziju, a trebalo je još tri da se radovi privedu kraju. Ali, kada pogledate rezultate jasno je da se ulaganje isplatilo. Dizajn je vrlo promišljen pa je granica između interijera i eksterijera ozbiljno zamućena, a zahvaljujući ogromnim staklenim površinama svaki kutak je okupan svjetlom. Kući se prilazi privatnim putem koji vodi u garažu opremljenu s punjačem za električne automobile. Unutrašnjost je podijeljena na zone, u prednjem dijelu smješteni su dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja, koji su povezani s dvije spavaće sobe, a u stražnjem dijelu se nalaze glavna spavaća soba te ateljei koji imaju direktan pristup vrtu. Taj dio je napravljen prema ostacima nekadašnje kuće koja se nalazila na ovom imanju - kada su je sadašnji vlasnici srušili, iza nje su ostali temelji koje su pretvorili u svojevrsno dvorište sa staklenim zidovima. Kako bi prostor koji je odvojen za atelje najbolje služio svojoj svrsi, natkriven je staklenim krovom. A najbolji dio? Postoje betonske stepenice koje vode na krov koji je većinski prekriven travom, a pored travnjaka tu su i solarni paneli iz kojih domaćinstvo crpi energiju. Bez sumnje, ovo je jedna neobična građevina koja propituje uobičajeno shvaćanje kuće na selu, a dobra je vijest da je Outhouse na prodaju, što nas dovodi i do loše vijesti, a ta je cijena od gotovo tri milijuna funti. No, ako vam još nije do selidbe u mirne krajeve Velike Britanije, savjetujemo vam da proučite dobro ove fotografije i možda napravite neki sličan projekt koji će se također moći pohvaliti najvišim ekološkim standardima. Navijamo (i najavljujemo se u goste).
www.buro247.hr

 

Iza Davora Šterna je duga karijera u Ini, u kojoj je od 1997. do 2000. godine bio generalni direktor, a potom 2010. i 2011. godine i predsjednik Nadzornog odbora. Tijekom 1990-ih bio je i ministar gospodarstva. Štern je odličan poznavatelj energetike pa smo s njim razgovarali o kretanjima na naftnom tržištu u svijetu i utjecaju koji ona imaju na standard hrvatskih građana. Dotaknuli smo se i budućnosti Ine, kao i afera koje su se posljednjih tjedana dogodile u energetici u Hrvatskoj. U razgovoru za Index Štern, među ostalim, objašnjava zašto smatra da Hrvatska ne bi trebala otkupljivati MOL-ov udio u Ini i zašto bi se trebala okrenuti novom projektu - stvaranju "nove Ine".

Kako objašnjavate ovako nagle skokove i padove cijena nafte na svjetskom tržištu kakve proživljavamo u ovoj godini? Dosadašnje procjene govorile su da bismo u ovoj godini mogli imati rekordno niske cijene nafte, no čini se da se trendovi sada okreću...

Tko bi gori, sad je doli. Trendovi u kretanju cijena nafte su uvijek bili takvi, prevrtljivi. Međutim, ova godina je neuobičajena i to je dovelo do vrlo velikih amplituda u kretanju cijena nafte. Nije tu riječ samo o koronavirusu. Tu su i nesuglasice SAD-a i Kine, Rusije i Saudijske Arabije, kao i napetosti u odnosima s Iranom i ekonomske poteškoće koje su se u svijetu nazirale i prije pojave koronavirusa. Sve se to poklopilo pa smo dobili koloplet koji nije lako objasniti. Cijene nafte na svjetskom tržištu neočekivano su brzo pale, čak su bile i negativne, ali sada rastu. Dodao bih, očekivano. I ranije se znalo da će cijene nafte morati ići gore jer je tako niska cijena jednostavno bila neodrživa. Dakle, ne vjerujem da ćemo imati godinu rekordno niskih cijena. Naprotiv, mislim da će cijene rasti, no dinamika će ovisiti o oporavku industrije. Moje je mišljenje da bi cijena do kraja godine mogla iznositi i 60 američkih dolara po barelu, ako ne i više. Jednostavno, rast će i potražnja i proizvodnja, a s njima i cijene. Naravno, najveći upitnik u svemu tome je pandemija koronavirusa jer dok korona bude vladala avionski i ostali promet se neće oporaviti, a to su veliki potrošači naftnih derivata. To znači da dok god imamo posljedice koronavirusa na svjetsku ekonomiju, uglavnom možemo očekivati i razmjerno niske cijene nafte.

Što će ovakva kretanja na naftnom tržištu značiti za prosječnog kupca naftnih derivata u Hrvatskoj?

Svaki od nas treba se priviknuti na takva kretanja cijena. Cijene rastu i padaju, to je osnova trgovine i osnova burze. Drugim riječima, u ovoj godini možemo očekivati i visoke i niske cijene, budući da trošimo naftu koja ima svjetsku cijenu.

Kako gledate na namjeru vlade da otkupi MOL-ov udio u Ini? Ima li država za to novca i treba li to uopće raditi?

To je besmisleno i vrlo teško izvedivo nakon što je MOL nesmetano godinama pretvarao Inu u svoju podružnicu i većinu poslovnih funkcija centralizirao u Budimpešti. Ponovna decentralizacija je vrlo teško ostvariva, s obzirom na stanje u Ini, kao i na dekompoziciju Ine kao vertikalno integrirane kompanije, ali i zbog rafinerijskih kapaciteta koji čekaju obnovu, a koja nikako da se dogodi. Osim toga, Ina je izgubila i šire tržište, koje je od nje uglavnom preuzeo MOL. U takvim uvjetima otkup Ine, čak i po relativno niskoj cijeni, bio bi vrlo zahtjevan, a učinkovitost toga bi bila jako upitna. Uostalom, mi još uvijek nemamo jasnu sliku koja je stvarna uloga Ine u energetskoj strategiji Hrvatske.

Nedavno smo svjedočili aferi oko prerade Inine nafte koja je na kraju završila na obradi u mađarskim rafinerijama. Nije li se nafta mogla preraditi u Hrvatskoj?

U uvjetima zatvorene rafinerije u Sisku, koja više ne može prerađivati naftu, i nemogućnosti prijevoza te nafte naftovodom do Rijeke, prodaja nafte u Mađarsku bila je logičan potez. Pogotovo sa stajališta MOL-a u kojem Ina ima podređenu ulogu. Ono što bi trebalo znati je cijena po kojoj je nafta prodana i u koje vrijeme kako bi se vidjela eventualna isplativost prijevoza nafte do Rijeke i cjelokupnog posla prodaje MOL-u. To je nafta iz hrvatskih polja koja je preko Siska išla u Mađarsku. Nikad nismo dobili odgovor na pitanje po kojoj je cijeni ona prodana u Mađarsku.

Kakvu budućnost za Inu vidite u takvim okolnostima?

Za Inu kakva je sada budućnost vidim isključivo u njenoj daljnjoj integraciji u sustav MOL-a, s time da bi hrvatska država trebala inzistirati na sustavu zamjene dionica tako da, umjesto dionica u Ini, postane vlasnikom dionica u MOL-u. Pritom treba osigurati punu isplativost takvog poteza za hrvatsku stranu. Ako bi Hrvatska, primjerice, sudjelovala u podjeli dobiti MOL-a kao njegov novi suvlasnik, onda bi se tu osigurala profitabilnost za hrvatsku stranu. No, budućnost energetike u Hrvatskoj je malo širi pojam od Ine. Tu bi se moglo razmisliti o tome da se stvori jedna "nova Ina", koja bi se ostvarila kroz sudjelovanje države u proizvodnji obnovljivih izvora energije. Konkretno, sve sadašnje i buduće vjetroelektrane, uključujući i onu spornu Krš - Pađeni, mogle bi biti temelj te "nove Ine". Time bi se stvorila potpuno nova energetska kompanija koja bi preuzela ulogu Ine i napravila svojevrsni prijelaz od energije ugljikovodika, na kojima se temelji Ina, na energiju obnovljivih izvora, kao što su energija Sunca i vjetra, koji su, uostalom, na području Hrvatske resursi hrvatske države. Država bi u takvoj kompaniji bila dionik, čak ne nužno ni većinski, a vjerujem i da bi strani investitori pozdravili tako nešto, kako bi spriječili malverzacije kakvima smo nedavno svjedočili. Država bi se u takvoj kompaniji morala ponašati kao dobar gospodar i osigurati pravično upravljanje obnovljivim izvorima energije, koji su u njenom vlasništvu. Kompanija bi bila otvorena investitorima, a država bi u njoj imala određeni vlasnički udio.

Koliko bi koštalo osnivanje takve nove kompanije?

Ako bi se iz obnovljivih izvora stvorila energija od 800 megavata, trebalo bi, po mojim procjenama, osigurati do milijardu eura. Država bi svoj dio financirala kroz, primjerice, vlasništvo nad zemljom i izvorima energije, a samo manji dio u novcu. To bi bila dobra zamjena za stare oblike energije. Budućnost je u proizvodnji vidova energije iz izvora koji ne štete okolišu i tome se moramo prilagoditi.

Nije li malo teško takvu ideju gurati dok Hrvatsku još trese afera oko vjetroelektrana? Čini se da su obnovljivi izvori energije u Hrvatskoj sada pomalo out?

U obnovljive izvore energije bi trebalo više ulagati, a ne manje, ali na drukčiji način. Država tu treba osigurati svoju ulogu jer se radi o njenom teritoriju i resursima koji su u vlasništvu Hrvatske. To se odnosi i na energiju Sunca i na vjetra. Možda tu još nema velike profitabilnosti, ali obnovljivi izvori energije postaju vrlo vrijedan resurs na međunarodnom energetskom tržištu. Iz toga bismo mogli izvlačiti velike profite, puno veće od onih koji bi se ostvarili kroz energiju ugljikovodika.

Analitičari tvrde da bi nova vlada trebala ubrzati privatizaciju, a kao najizglednijeg kandidata za prodaju, barem dijelom, vide HEP. Kako gledate na mogućnost da krene privatizacija HEP-a?

Ne bih privatizirao HEP bez posebnog zakona, lex specialisa, kojim bi se reguliralo što se i kako prodaje. Transmisiju i distribuciju, kao i postojeće proizvodne jedinice struje, smatram da ne treba prodavati jer su bitan strateški element energetske infrastrukture, a pogone za proizvodnju, pogotovo hidroelektrane, već smo uglavnom amortizirali i one nose veći dio dobiti u HEP-u.

Nove pogone koje bi financirali i gradili razni investitori, prema prethodnom dogovoru i planovima, unosio bih u portfelj HEP-a i kao protuvrijednost davao investitorima udio u dionicama HEP-a.

Proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora bih izdvojio iz HEP-a i ta bi proizvodnja bila okosnica "nove Ine", koja bi objedinila sve nove investicije u solare, vjetroelektrane, geotermalne elektrane i slične obnovljive izvore, kao i kupovinu udjela u već postojećim, uz obavezan otkup električne energije kroz nove ugovore o otkupu.U situaciji kada uvozimo električnu energiju trebamo osigurati da država preuzme kontrolu nad novim budućim izvorima električne energije, budući da smo već izgubili kontrolu nad starim sustavom energetike ugljikovodika. Jasno je da su dobrodošla ulaganja domaćih i stranih Investitora, a pogotovo mirovinskih fondova, u nove oblike proizvodnje energije, ali na transparentan i pošten način u kojem bi država kao suvlasnik, kontrolirala kroz sudjelovanje u upravljanju i nadzoru.
www.index.hr

Velike međunarodne naftne i plinske tvrtke, koje su se ranije u poslovanju fokusirale na proizvodnju, preradu i distribuciju naftnih i plinskih proizvoda, sve snažnije ulaze na tržište električne energije s ciljem iskorištavanja prednosti brze transformacije energetskog tržišta. Francuski naftni i plinski div Total prvi je od velikih naftaša ambiciozno ušao u područje elektroenergetike i danas predvodi val naftaških investicija u to tržište. Uprava tvrtke procjenjuje da će električna energija biti energent 21. stoljeća i snažno investira u tom području. Tako je Total u posljednjih nekoliko godina kupio velikog francuskog proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora Eren, poznatog francuskog proizvođača baterija i akumulatora Saft, belgijskog opskrbljivača električnom energijom i plinom Lampiris i francusku energetsku tvrtku Direct Énergie. Radi se o milijardama dolara investicija i samo je za preuzimanje tvrtke Direct Énergie plaćeno nešto više od 1,7 mlrd. dolara.

I jedna od najvećih svjetskih naftnih i plinskih tvrtki, britansko-nizozemski Shell donio je niz strateških odluka kako bi osvojio značajan udio na elektroenergetskom tržištu. To podrazumijeva i smanjenje udjela nafte u Shellovoj proizvodnji fosilnih goriva s dosadašnjih 50% na 25% i povećanje udjela plina na 75%. Vezano za ulazak u područje proizvodnje i prodaje električne energije, Shell tu proizvodnju planira osnivati samo na obnovljivim izvorima.
Tvrtka je samo u Sjevernoj Americi izgradila postrojenja za proizvodnju električne energije snage veće od 10 GW, od čega je 1/3 na obnovljive izvore. Shell je također investirao u VE Gemini u Nizozemskoj, dok je na američko elektroenergetsko tržište ušao preko tvrtke MP2 Energy, istovremeno kupujući električnu energiju proizvedenu iz Sunčeve energije za punjenje električnih automobila i baterija. U Velikoj Britaniji je pak kupio tvrtku First Utility, distributera plina i pružatelja energetskih usluga, koja će sada pod nazivom Shell Energy nastaviti opskrbljivati 700 000 kućanstva energijom iz obnovljivih izvora. Uz to, kupcima će se nuditi ne samo ‘čista’ energija, nego i popust na brzo punjenje električnih auta i širokopojasni internet i druga rješenja za pametne domove. Tako Shell do sredine tridesetih godina planira postati najveća energetska tvrtka na svijetu.

Total i Shell nisu jedini veliki proizvođači nafte i plina koji ulaze na elektroenergetsko tržište i mijenjaju ga. Danska energetska tvrtka Ørsted do 2017. godine bila je poznata pod nazivom DONG Energy, no prodala je svoje poslovanje u području istraživanja i proizvodnje nafte i plina i snažno investirala u ‘offshore’ vjetroelektrane. Britanski naftni div BP kupio je tvrtku za obnovljive energije LightsourceRenewable Energy, preimenovao je u Lightsource BP i u listopadu prošle godine najavio izgradnju sunčane elektrane snage 200 MW u Australiji. To će biti najveća pojedinačna elektrana koju će ta tvrtka financirati u svojoj povijesti, čime šalje jasan signal o ambicioznim planovima za širenje na tržištu električne energije.

Odakle naftaši u elektroenergetici?
Zbog snažnog tehničkog razvoja u posljednjih nekoliko godina dolazi do pada troškova električne energije iz obnovljivih izvora i baterija, a inovacije u području upravljanja elektroenergetskom mrežom ruše standardne modele opskrbe električnom energijom. Kućanstva i tvrtke sada mogu imati pristup vlastitim resursima kao što su sunčane elektrane na krovima obiteljskih kuća, stambenih i poslovnih zgrada i pohrani energije u baterijama i koristiti rješenja za reagiranje na promjene u potrošnji energije. S takvim tehničkim promjenama mijenjaju se i očekivanja današnjih potrošača, a proces prelaska na niskougljično i kružno gospodarstvo postaje sve brži. Istovremeno, energetska tranzicija širom svijeta, na velikim i malim tržištima, sve snažnije dobiva na značaju, potaknuta strožom regulacijom i sve većim pritiskom potrošača i medija. Tradicionalne naftne i plinske tvrtke prepoznaju potrebu za prilagodbom pa opskrbu i distribuciju električnom energijom vide kao privlačno i razumno ulaganje. Tako one na dekarbonizaciju više ne gledaju kao na ideju za daleku budućnost, već kao na konkretnu priliku za novo pozicioniranje na tržištu i zaradu. Stručnjaci Međunarodne agencije za energiju (IEA) procjenjuju da će do 2040. godine stopa rasta globalne potrošnje nafte u odnosu na 2017. iznositi 15%, dok će istovremeno stopa potrošnje električne energije iznositi 62%, što pokazuje da će taj dio energetike imati daleko najbrži rast u idućim desetljećima. Ulazak na elektroenergetsko tržište velikim naftašima pruža priliku smanjiti ukupni intenzitet emisija korištenjem obnovljivih izvora.To im također omogućava nadoknaditi bilo kakav pad potražnje za fosilnim gorivima i njihovim nusproizvodima tako što će se pozicionirati kao ključni igrači na tržištu ‘čistih’ proizvoda i električne energije, dok istovremeno i dalje čvrsto drže ruku na fosilnim gorivima koja će još mnogo godina imati važnu ulogu u svijetu.

Kružno gospodarstvo
Prelazak na kružno gospodarstvo - zatvoreni gospodarski krug u kojem se ništa ne baca i ne propada, a stvaranje vrijednosti se maksimira kao dio kontinuiranog ciklusa - također tjera velike međunarodne naftne tvrtke da iznova promišljaju poslovne modele.Tržište elektroenergetskih usluga pruža im mogućnost istraživanja raznih modela kružnih lanaca vrijednosti, što im može pomoći izmaknuti eventualnim sankcijama regulatornog pritiska i učiniti svoje poslovanje otpornijim na potencijalne šokove. Stopa povrata kapitala tradicionalno je bila niža u području električne energije nego u nafti i plinu, a analitičari postavljaju pitanje hoće li tvrtke koje se tradicionalno bave naftom moći ostvariti jednaku dobit od svojeg novog poslovanja s ‘čistom’ energijom kao s dosadašnjim ‘prljavijim’ poslovima. Ali, Shell i ostali novi sudionici na elektroenergetskom tržištu, poput britanske tvrtke Centrica, svoju budućnost vide u pružanju energetskih usluga,od pametnih brojila do baterija, što im u konačnici može donijeti i višu stopu povrata kapitala. Tako Shell u portfelju okuplja sve poslove, od pohrane energije u baterijama i punjenja električnih vozila, do proizvodnje goriva i obnovljivih izvora, kako bi pružio ono za što se nada da će biti bolja ponuda za kupce.

Gužva na tržištu
Do sada su veliki naftaši imali neometan ulazak u elektroenergetiku jer imaju dovoljno financijskih sredstava i relevantnu stručnost, poput znanja o izgradnji proizvodnih objekata u priobalju i na otvorenom moru. Pored toga, velike naftne i plinske tvrtke uglavnom imaju učinkovitije inovacijske procese i veće stope digitalizacije radnih procesa od tradicionalnih elektroenergetskih tvrtki. Te prednosti im omogućavaju brzu i profitabilnu prilagodbu zahtjevima mijenjajućeg tržišta. Suprotno tome, prema istraživanju PwC Global Power & Utilities Survey, u 2018. godini je 82% direktora elektroenergetskih tvrtki izjavilo kako one još nisu spremne za  transformaciju tržišta. To stvara povoljne uvjete da ‘pridošlice’ u opskrbu i distribuciju električne energije uđu na velika vrata. S druge strane, tradicionalne elektroenergetske tvrtke upozoravaju da bi se naftaši na njihovom terenu mogli suočiti s prilično velikim izazovima jer poslovanje u opskrbi i distribuciji električne energije i nije baš tako jednostavno kako se čini. One rade s ogromnim brojem pojedinačnih kupaca kojima moraju redovito ispostavljati precizno izračunate račune i voditi brigu o instalacijama u kućanstvima i u samoj mreži te brzo reagirati na svaki poziv u vezi tehničkih problema i to često na velikom zemljopisnom području, što može biti vrlo zahtjevno. Međutim, čini se da su naftaši prepoznali taj problem i za sada ga rješavaju kupovanjem elektroenergetskih tvrtki s iskustvom u takvom poslovanju.Ali,velike međunarodne naftne i plinske tvrtke nisu jedine koje su prepoznale blagodati potencijala na tržištu električne energije. Tako će se u buduće morati natjecati s novim igračima iz drugih područja gospodarstva koji također imaju bogato iskustvo u opskrbi i distribuciji, ali i s ostalim pružateljima usluga koji žele kombinirati energetska rješenja s postojećim proizvodima. Očekuje se da će već ove godine tvrtke iz raznih područja gospodarstva ulaziti u nova partnerstva i zajedno istraživati mogućnosti i koristi velikih strateških investicija. Priča o tržištu komunalnih i (elektro)energetskih usluga još se razvija, a nisu isključeni ni neki mogući i skori dramatični zapleti. Po svemu sudeći, ova godina će biti iznimno važna u razdoblju žurne transformacije i za svako pojedinačno tržište i za cjelokupno svjetsko gospodarstvo. Očito je da se poslovni modeli moraju mijenjati i da se tvrtke tome moraju prilagoditi kako bi osigurale kontinuirani uspjeh u budućnosti. U svakom slučaju, dok tvrtke istražuju potencijalne putove do snažnih pozicija na redefiniranom tržištu, njihova se ulaganja pokazuju važnijima nego ikada. Kao rezultat toga može se očekivati da će već za pet godina vodeće energetske tvrtke izgledati vrlo različito u odnosu na to kako su one same izgledale ranije i da će izgledati različito u odnosu na druge tvrtke koje sada vide kao svoje konkurente. Tvrtke iz svih područja gospodarstva, pa i energetike, sada moraju oblikovati odgovor na globalnu transformaciju i poduzeti korake kako bi iskoristile pozitivne mogućnosti na susjednim tržištima. Jer, može se očekivati da će istovremeno s ulaskom i jačanjem udjela velikih naftaša u elektroenergetici, tradicionalni modeli tih usluga izgubiti na važnosti, a pojavit će se neki novi modeli koji će moći iskoristiti prednosti brze transformacije tržišta.
www.energetika-net.com

Kreće primjena premijskog modela za obnovljive izvore, a s njime i novi investicijski ciklus. Hrvatska Vlada je usvojila Uredbu o kvotama za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija. To znači, kako je uvodno istaknuo ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić, početak primjene premijskog modela poticanja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije i investicijskog ciklusa, a sve s ciljem stvaranja niskougljičnog društva. U obrazloženju Uredbe stoji da je stupanjem na snagu Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (Narodne novine, broj 100/15, 123/16, 131/17 i 111/18), određeno donošenje Uredbe kojom se utvrđuju kvote za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracijskih postrojenja za razdoblje od 2016. do 2020., a za potrebe provedbe natječaja za dodjelu tržišne premije i natječaja za poticanje zajamčene otkupne cijene. Bez donošenja predmetne uredbe od 1. siječnja 2016. godine nije bilo moguće dodijeliti državnu potporu za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Postojeći sustav državnih potpora, iako određen za razdoblje od 2014. do 2020. godine, obuhvaća i naredno razdoblje, s obzirom na očekivanu mogućnost realizacije, odnosno izgradnje proizvodnih postrojenja u razdoblju od 2023.-2026. Vlada ovu Uredbu donosi na temelju Strategije energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu i Integriranog nacionalnog energetskog i klimatskog plana za Republiku Hrvatsku od 2021. do 2030. godine (NECP), donesenog na sjednici 27. prosinca 2019. godine. U njemu su obuhvaćeni nacionalni planovi za obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost do 2030. godine, a u svrhu ispunjavanja ciljeva na koje smo se obvezali u provođenju okolišno održive energetske politike. U programu potpore, ističe se, potrebno je obuhvatiti i projicirani ulazak pojedinih kvota na razini svake godine, a što je temelj za određivanje iznosa dodijeljenih poticajnih sredstava. Kvote* određene ovom Uredbom predstavljaju ukupnu priključnu snagu iskazanu u kilovatima (kW) proizvodnih postrojenja i proizvodnih jedinica za koju se mogu sklapati ugovori o tržišnoj premiji i ugovori o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom. Temeljem prijedloga kvota iz Uredbe izrađena su i dva programa državnih potpora i to jedan po GBER proceduri koji odobrava Ministarstvo financija za raspisivanje natječaja u toj godini te drugi program koji se upućuje na odobrenje Europskoj Komisiji i koji obuhvaća period 2020.-2022. godina, a koji se odnosi na odobrenje raspisivanja natječaja za dodjelu tržišne premije. Programe prijavljuje Hrvatski operator tržišta energije (HROTE) s obzirom na to da je on tijelo zaduženo za dodjelu potpora. U ispunjenje kvote ulaze i ona postrojenja koja su proglašena inovacijskim tehnologijama i koja su dobila potporu za razvoj u okviru Europske Unije te se na njih primjenjuje mogućnost ugovaranja sukladno klasifikaciji iz energetskog odobrenja. S obzirom na to da se radi o dinamičkom procesu u kojem se neki ugovori po tehnologijama mogu realizirati u kraćem i dužem roku, a koji ne može preći razdoblje od četiri godine od godine ugovaranja premije, te sukladno ciljevima koji je potrebno realizirati na optimalan troškovni način, HROTE-u se daje pravo i obveza da odredi dinamiku otvaranja pojedinih kvota, odnosno da prati dinamiku realizacije projekata. Iz tog razloga, HROTE provodi javni natječaj za dodjelu tržišne premije, odnosno javni natječaj za sklapanje ugovora o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom na način da na godišnjoj razini raspisuje kvote za pojedine tehnologije proizvodnih postrojenja dinamikom koja osigurava tržišno nadmetanje te predviđeni ulazak u sustav proizvodnog postrojenja. U javnom pozivu za natječaje potrebno je definirati kriterije vremenskih projekcija ulaska u sustav poticanja i početak isplate poticaja za proizvodna postrojenja dobitnika natječaja, a kako bi se ciljevi mogli realizirati na optimalan troškovni način, zaključuje se u obrazloženju.

 

KVOTE
Kvote su određene su uzimajući u obzir Strategiju energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu i Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan za Republiku Hrvatsku od 2021. do 2030. godine. Ukupna kvota svih grupa proizvodnih postrojenja za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija, koja doprinosi ostvarivanju ciljeva u proizvodnji električne i toplinske energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija iznosi 2.265.000 kW.

POJEDINE GRUPE PROIZVODNIH POSTROJENJA – KVOTA:

Sunčane elektrane instalirane snage veće od 50 kW do uključivo 500 kW – 210.000 kW
Sunčane elektrane instalirane snage veće od 500 kW do uključivo 10 MW – 240.000 kW
Sunčane elektrane instalirane snage veće od 10 MW – 625.000 kW
Hidroelektrane instalirane snage do uključivo 50 kW – 4.000 kW
Hidroelektrane instalirane snage veće od 50 kW do uključivo 500 kW – 10.000 kW
Hidroelektrane instalirane snage veće od 500 kW do uključivo 10 MW – 10.000 kW
Vjetroelektrane instalirane snage veće od 3 MW – 1.050.000 kW
Elektrane na biomasu instalirane snage veće od 50 kW do uključivo 500 kW – 6.000 kW
Elektrane na biomasu instalirane snage veće od 500 kW do uključivo 2 MW – 20.000 kW
Elektrane na biomasu instalirane snage veće od 2 MW do 5 MW – 15.000 kW
Geotermalne elektrane instalirane snage veće od 500 kW – 20.000 kW
Elektrane na bioplin instalirane snage veće od 50 kW do uključivo 500 kW – 15.000 kW
Elektrane na bioplin instalirane snage veće od 500 kW do uključivo 2 MW – 30.000 kW
Inovativne tehnologije, sukladno klasifikaciji proizvodnih postrojenja iz energetskog odobrenja, a koje su dobile potporu za razvoj u okviru Europske unije – 10.000 kW

 

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

Na temelju članka 28. stavka 1. Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (»Narodne novine«, br. 100/15, 123/16, 131/17 i 111/18), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 14. svibnja 2020. godine donijela

UREDBU

O KVOTAMA ZA POTICANJE PROIZVODNJE ELEKTRIČNE ENERGIJE IZ OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE I VISOKOUČINKOVITIH KOGENERACIJA

Članak 1.

(1) Ovom Uredbom utvrđuju se kvote za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija, za potrebe provedbe natječaja za dodjelu tržišne premije i natječaja za poticanje zajamčene otkupne cijene.

(2) Kvote iz stavka 1. ovoga članka predstavljaju priključnu snagu iskazanu u kilovatima (kW) proizvodnih postrojenja i proizvodnih jedinica za koje se mogu sklapati ugovori o tržišnoj premiji i ugovori o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom.

Članak 2.

(1) Izrazi koji se koriste u ovoj Uredbi imaju značenja utvrđena zakonom kojim se uređuje područje obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija, kao i supsidijarnim propisima.

(2) Pojedinačni pojmovi u smislu ove Uredbe imaju sljedeća značenja:

1. godišnja kvota – dio kvote za koju operator tržišta električne energije najmanje jednom godišnje raspisuje i provodi natječaj za dodjelu tržišne premije i natječaj za poticanje zajamčene otkupne cijene za pojedine grupe proizvodnih postrojenja, dinamikom koja osigurava tržišno nadmetanje i predviđeni ulazak u sustav proizvodnog postrojenja

2. Ministarstvo – tijelo državne uprave nadležno za energetiku

3. operator tržišta električne energije – pravna osoba s javnim ovlastima, koja je odgovorna za organiziranje tržišta električne energije, s pravima i dužnostima određenim ovom Uredbom

4. program državne potpore – program državne potpore definiran zakonom kojim se uređuju državne potpore u području zaštite okoliša i energetike i koji se izrađuje u skladu s važećim pravilima o državnim potporama

5. ukupna kvota – ukupna priključna snaga svih grupa proizvodnih postrojenja za koje operator tržišta električne energije može raspisati poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija, određena uzimajući u obzir važeća pravila o državnim potporama koje uređuju područje zaštite okoliša i energije, a koja doprinosi ostvarivanju ciljeva u proizvodnji električne i toplinske energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija.

Članak 3.

Kvote određene ovom Uredbom određene su uzimajući u obzir Strategiju energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu (»Narodne novine«, broj 25/20) i Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan za Republiku Hrvatsku za razdoblje od 2021. do 2030. godine, a u svrhu ispunjavanja ciljeva u području obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija, na koje se Republika Hrvatska obvezala u provođenju okolišno održive energetske politike.

Članak 4.

(1) Ukupna kvota svih grupa proizvodnih postrojenja za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija, koja doprinosi ostvarivanju ciljeva u proizvodnji električne i toplinske energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija iznosi 2.265.000 kW.

(2) Ukupna kvota raspoređena za pojedine grupe proizvodnih postrojenja za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija iznosi:

Grupe proizvodnih postrojenja Klasifikacija proizvodnih postrojenja ovisno o primarnom izvoru energije i instaliranoj snazi
kvota

(kW)

a.2 Sunčane elektrane instalirane snage veće od 50 kW do uključivo 500 kW 210.000
a.3 Sunčane elektrane instalirane snage veće od 500 kW do uključivo 10 MW 240.000
a.4 Sunčane elektrane instalirane snage veće od 10 MW 625.000
b.1 Hidroelektrane instalirane snage do uključivo 50 kW 4.000
b.2 Hidroelektrane instalirane snage veće od 50 kW do uključivo 500 kW 10.000
b.3 Hidroelektrane instalirane snage veće od 500 kW do uključivo 10 MW 10.000
c.4 Vjetroelektrane instalirane snage veće od 3 MW 1.050.000
d.2 Elektrane na biomasu instalirane snage veće od 50 kW do uključivo 500 kW 6.000
d.3 Elektrane na biomasu instalirane snage veće od 500 kW do uključivo 2 MW 20.000
d.4 Elektrane na biomasu instalirane snage veće od 2 MW do 5 MW 15.000
e.2 Geotermalne elektrane instalirane snage veće od 500 kW 20.000
f.2 Elektrane na bioplin instalirane snage veće od 50 kW do uključivo 500 kW 15.000
f.3 Elektrane na bioplin instalirane snage veće od 500 kW do uključivo 2 MW 30.000
Inovativne tehnologije, sukladno klasifikaciji proizvodnih postrojenja iz energetskog odobrenja, a koje su dobile potporu za razvoj u okviru Europske unije 10.000

Članak 5.

(1) Operator tržišta električne energije izrađuje, sukladno važećim pravilima o državnim potporama, Programe državnih potpora za sustav proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovite kogeneracije i dostavlja ih na odobrenje Ministarstvu i Ministarstvu financija, te Europskoj komisiji za programe koje ona odobrava.

(2) Programima iz stavka 1. ovoga članka određuje se godišnja kvota za pojedine grupe proizvodnih postrojenja za koje se raspisuje natječaj za dodjelu tržišne premije i natječaj za poticanje zajamčene otkupne cijene.

(3) Operator tržišta električne energije, uz suglasnost Ministarstva, može napraviti preraspodjelu preostale kvote određene za pojedinu godinu i to po pojedinim grupama proizvodnih postrojenja, kako bi se mogli sklapati ugovori o tržišnoj premiji i ugovori o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom u okviru raspoloživih sredstava određenih Programom.

(4) Preostala kvota iz stavka 3. ovoga članka za koju operator tržišta električne energije ne uspije sklopiti ugovore o tržišnoj premiji i ugovore o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom, u okviru raspoloživih sredstava određenih Programom, prenosi se u narednu godinu do završne godine Programa.

Članak 6.

Operator tržišta električne energije provodi javni natječaj za dodjelu tržišne premije, odnosno javni natječaj za sklapanje ugovora o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom na način da najmanje jednom godišnje raspisuje natječaj u kojem određuje godišnju kvotu za pojedine grupe proizvodnih postrojenja.

Članak 7.

Operator tržišta električne energije dužan je objaviti javni poziv za prikupljanje ponuda sa svim uvjetima za sudjelovanje na javnom natječaju, uključivo maksimalne referentne vrijednosti i / ili zajamčenu otkupnu cijenu za pojedine grupe proizvodnih postrojenja i kvote iz članka 4. ove Uredbe, u kojem osim minimalnih uvjeta određenih uredbom kojom se uređuje poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija, trebaju biti definirani i kriteriji vremenskih projekcija ulaska u trajni pogon i početak isplate poticaja za neto isporučenu električnu energiju iz proizvodnih postrojenja dobitnika natječaja.

Članak 8.

Ova Uredba stupa na snagu prvoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

Klasa: 022-03/20-03/15

Urbroj: 50301-25/14-20-3

Zagreb, 14. svibnja 2020.

Predsjednik
mr. sc. Andrej Plenković, v. r.

 

Energetska tranzicija: zašto su nam bile potrebne feed-in tarife i zašto prelazimo na feed-in premije

S obzirom na to da je nedavno usvojeni premijski model poticanja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije novost u Hrvatskoj, pripremili smo seriju tekstova u kojima donosimo: pojašnjenje najzastupljenijih modela poticanja obnovljivih izvora u Europi te razloge njihove primjene (I), što uvođenje premijskog modela donosi Hrvatskoj i kako će funkcionirati (II), studije slučaja drugih zemalja koje su uvele premijski model te pouke koje možemo izvući iz njihovog iskustva (III i IV).
Europa, kao što je poznato, prolazi kroz preobrazbu – energetsku tranziciju na obnovljive izvore energije i ugljičnu neutralnost. Zbog krize koju je izazvala pandemija koronavirusa naglasak na toj tranziciji postaje još veći, a ulaganje u obnovljive izvore dio plana oporavka od neočekivanog udarca.

Europa se davno opredijelila za izvore energije koje ima, kao što su sunce ili vjetar, i postupno krenula u proces njihove tržišne integracije. Taj prelazak na “zeleni kontinent”, kojemu se teži u zacrtanim europskim ciljevima za narednih nekoliko desetljeća, ne događa se ni lako ni brzo, što je Hrvatska osjetila i na vlastitoj koži. Zbog toga je Europska unija odlučila da će na razne načine poticati energetsku tranziciju. Upravo se to namjerava ostvariti poticajima za obnovljive izvore energije: potaknuti razvoj nove tehnologije do te mjere kada ona postaje sposobna samostalno poslovati na tržišnim načelima. U nekim zemljama (i tehnologijama) to je već moguće. U drugima taj proces još traje.

Europske zemlje uvele su različite modele poticaja proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. No, ako se zadržimo samo na primarnima (sekundarni modeli su razni financijski poticaji kao što su krediti i sl., zatim porezne olakšice, različiti sustavi obračuna, itd.), najčešći su nama najpoznatiji i često kritiziran sustav obvezujućih cijena, odnosno feed-in sustav (engl. Feed-in tariff, skraćeno FiT) u kojem se naknada uglavnom dodjeljuje administrativno, zatim premijski sustav (engl. Feed-in premium, FiP) u kojem se premija dodjeljuje putem natječaja te sustav obvezujućih kvota (engl. green certificates quota system).

Posljednjih desetak godina europskom scenom, pa tako i hrvatskom, dominirao je sustav obvezujućih cijena ili FiT, koji je bio nužan kako bi investitori bili voljni riskirati na novim tržištima. Nakon identifikacije i pronalaska rješenja za početne barijere, sustav natjecanja bio je logičan slijed kako bi došlo do smanjenja troškova obnovljivih izvora energije. FiT je, stoga, dobio svojeg nasljednika – premijski sustav. Na unaprijeđeni model, u kojem je tržišni utjecaj jači i s kojim se kreće u drugu fazu energetske tranzicije, prelazi i Hrvatska. Vlada je na sjednici od 14. svibnja 2020. usvojila Uredbu o kvotama za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija s kojom kreće primjena premijskog modela za obnovljive izvore te novi investicijski ciklus. Obrazloženje uredbe možete pročitati ovdje.

S obzirom na to da je premijski model novost u Hrvatskoj, pripremili smo seriju tekstova u kojima donosimo detaljnije pojašnjenje modela poticanja obnovljivih izvora energije u Europi te razloge njihove primjene (I), što premijski model donosi Hrvatskoj i kako će funkcionirati (II), studije slučaja drugih zemalja koje su uvele premijski model, kao i najvažnije pouke koje možemo izvući iz njihovog iskustva (III i IV).

U ovom uvodom, prvom tekstu osvrnut ćemo se najprije na ono temeljno – pojašnjenje i svrhu dva najzastupljenija modela poticanja obnovljivih izvora energije u Europi: FiT-a i FiP-a.

Feed-in tarifa (FiT) – preduvjet za ulazak u rizike na novim tržištima
Za početak, podsjetimo zašto se uvodio FiT, odnosno kako on funkcionira. Prema sustavu FiT-a, proizvođači obnovljivih izvora energije dobivaju ukupnu fiksnu naknadu po kilovatsatu proizvedene energije. Država sklapa ugovor s operatorom elektrane na temelju kojeg tijekom određenog broja godina (u Hrvatskoj je to bilo 14 godina) plaća unaprijed definiranu cijenu za svaku isporučenu jedinicu električne energije, a stjecanjem statusa povlaštenog proizvođača operater elektrane dobiva pravo prioriteta na mreži, što znači da je operator prijenosa dužan preuzeti svu isporučenu energiju. Dakle, povlašteni proizvođač u sustavu FiT-a nije izložen promjenama na tržištu električne energije, nego je zaštićen kupoprodajnim ugovorom sa zajamčenom otkupnom cijenom. Također, u većini slučajeva povlašteni proizvođač u FiT sustavu nije odgovoran za odstupanja od plana proizvodnje i prouzročenu neravnotežu u elektroenergetskom sustavu.

Naknada u FiT-u se može odrediti ili na administrativnoj osnovi prema državnim procjenama ili putem natječaja i varira s obzirom na tehnologiju i veličinu postrojenja. FiT-ovi s administrativnim postavkama uvedeni su u vrijeme kada su obnovljive tehnologije bile nezrele i tehnološki je napredak trebalo poticati na taj način. Međutim, radi smanjenja troškova obnovljivih izvora, ali i očitih nedostataka, FiT sheme su zamijenjene drugim instrumentima. Naime, jedna od najčešćih kritika ovog sustava jest da je dodjela visoke razine poticaja nezrelim tehnologijama rezultirala brzim povećanjem ukupnih troškova poticaja. No, više tarife bile su nužne kako bi investitori bili voljni riskirati s novom tehnologijom. FiT sustav je pokrenuo veću implementaciju obnovljive energije u vrijeme kada je jaz između obnovljivih i konvencionalnih izvora energije bio znatan, no troškovi razvoja obnovljivih izvora energije stekli su značajan udio u finalnoj cijeni električne energije, što je u konačnici opteretilo industriju, posebno energetski intenzivne sektore, i džepove krajnjih potrošača. Također, postalo je jasno da FiT sheme nisu slijedile brzinu tehnološkog napretka i izolirale su proizvođače obnovljivih izvora energije od evolucije tržišne cijene.

Nove smjernice EK za program poticanja obnovljivih izvora energije
Zbog svega navedenog te pada troškova obnovljivih izvora Europska komisija je smatrala da je došlo vrijeme da se klasični poticaji s garantiranom cijenom ukinu ili smanje te da obnovljivi izvori budu ili potpuno ili djelomično na tržištu.

Od 1. siječnja 2016. na sve nove programe i mjere poticaja moraju se primijeniti sljedeća načela:

potpore se mogu dodjeljivati kao premije povrh tržišne cijene, pri čemu proizvođači svoju energiju prodaju izravno na tržištu (izuzetak su postrojenja manja od 500 kW)
korisnici podliježu standardnim odgovornostima za uravnoteženje, osim ako ne postoje likvidna tržišta dnevnog uravnoteženja
potrebno je uvesti mjere kojima se osigurava da proizvođači nemaju poticaja za proizvodnju električne energije po negativnim cijenama.
Od 1. siječnja 2017. potpore se mogu dodjeljivati isključivo na temelju provedenog konkurentnog natječajnog postupka. Mnoge zemlje članice EU (Njemačka, Francuska, Italija, Grčka…), pa tako i Hrvatska, opredijelile su se za FiP zasnovan na natječajima (investitori se natječu za premiju).

Feed-in premije (FiP) – tržišno orijentiran sustav za drugu fazu tranzicije
Premijski sustav poticanja navodi se kao primjer tržišno orijentiranog sustava poticaja. Povlašteni proizvođač u tom sustavu prodaje svoju energiju izravno na tržištu i za nju na cijenu koju je postigao na tržištu dobiva dodatni iznos premije. Dakle, za razliku od fiksnih tarifa, sustav poticanja premijom je transparentniji i tržišno orijentiran s obzirom na to da je tržišna cijena električne energije dio ukupnog prihoda koji povlašteni proizvođači primaju.

FiP nudi jasne prednosti u smislu integracije tržišta obnovljivih izvora, i to povezivanjem naknade na tržišne cijene. Model premija je, prije svega, predviđen za postupnu integraciju obnovljivih izvora energije na tržište i zapravo je napredniji oblik modela sustava zajamčenih cijena s nekoliko mogućih razina izloženosti povlaštenih proizvođača tržišnim rizicima. On sadrži potrebu veće aktivnosti povlaštenih proizvođača na tržištu električne energije, a slijedom toga i izlaganje riziku. Djelotvornost premija, s obzirom na stupanj izloženosti tržištu, ovisi o tome jesu li fiksne ili promjenjive, koliko se često određuju njihove vrijednosti (po satu, mjesečno, kvartalno ili godišnje) te postoji li najniži i najviši iznos koji povlašteni proizvođači ostvaruju za proizvedenu električnu energiju. Pritom su proizvođači s promjenljivom premijom manje izloženi tržišnom riziku proizvođača s fiksnom premijom. Također, u premijskom sustavu proizvođači su odgovorni za odstupanja u odnosu na planiranu proizvodnju, pa su posljedično prisiljeni i bolje prognozirati vlastitu proizvodnju. Ovisno o tome kako je model definiran, FiP ne eliminira rizik od prodaje električne energije garantirajući pravo prvokupa. Stoga povlašteni proizvođači trebaju osigurati prodaju proizvedene električne energije trećoj strani, konzumirati je na mjestu proizvodnje ili, pak, sudjelovati na burzi električne energije.

Premijski se sustavi sastoje od premija različitih oblika, koje mogu biti fiksne (engl. Fixed premium), promjenjive (engl. Floating premium) te maksimalne i minimalne (engl. Premium with cap and floor).

• Fiksni FiP se sastoji od administrativno određene premije koja je vremenski nepromjenjiva (fiksna) i plaća se uz tržišnu cijenu za proizvedenu energiju. Ukupna naknada ovisi o tržišnim cijenama tijekom isporuke električne energije iz postrojenja obnovljivih izvora. Iz perspektive sustava, također postoji rizik od prekomjerne naknade ako su tržišne cijene previsoke.

FiP shema s gornjom i donjom granicom povećava osjetljivost proizvođača na tržišne cijene s obzirom na to da je teže prodavati električnu energiju kada su tržišne cijene visoke. To predstavlja niz prednosti i ima efekt smanjenja ukupnih troškova poticaja. Kako bi se povećala naknada, investitori u obnovljive izvore trebaju uzeti u obzir više varijabli nego u FiT shemi, kao što su orijentacija (npr. solarni paneli) i najpogodnija tehnologija (primjerice, vjetroelektrane). To vodi prema efikasnijoj ravnoteži ponude i potražnje električne energije te, u konačnici, i do pozitivnog efekta na tržišne cijene.

• Promjenjivi FiP koncipiran je na način da je u njemu naknada unaprijed određena i zasniva se na prosječnim performansama proizvođača specifične tehnologije. Premija se izračunava na temelju prosječne zarade proizvođača iz obnovljivih izvora na veleprodajnom tržištu. Glavna je prednost ovog sustava to što uravnotežuje tržišni rizik među proizvođačima s istom tehnologijom i potiče bolju tržišnu integraciju. Kompleksnost fluktuirajućeg sustava je u tome što se konstantno preračunava (u prosjeku tijekom nekog perioda, najčešće mjesečno).

Zaključno, FiT je bio prijeko potreban kako bi investitori bili voljni riskirati te da bi nova tehnologija dobila šansu na tržištu. Premijski sustav je transparentniji, unaprijeđen prijelazni model u kojem je tržišni utjecaj jači i s kojim se kreće u drugu fazu energetske tranzicije. On je, prije svega, predviđen za postepenu integraciju obnovljivih izvora energije na tržište, što je i krajnji cilj energetske tranzicije.
www.oie.hr

Iako i dalje malena, ova Cessna je najveći zrakoplov trenutačno u svijetu koji leti na potpuno električni pogon. Ovoga tjedna pokusnim su letom njegovi tvorci pokazali mogućnosti tehnologije. Putnički zrakoplov namijenjen za prijevoz devet putnika, Cessna 208B Grand Caravan, u rukama stručnjaka iz kompanije Magnix dobila je potpuno električni pogon. U suradnji s avioprijevoznikom Harbour Air, koji je od ranije zainteresiran za električne zrakoplove, ova je Cessna protekloga tjedna odradila prvi duži pokusni let. Elektromotor snage 750 konjskih snaga uspio je preko 11 metara dug eksperimentalni zrakoplov održati u zraku oko 30 minuta. Dogodilo se to 28. svibnja iznad jezera Moses u američkoj saveznoj državi Washington. Oni koji su gledali let eCaravana kažu kako je bio gotovo u potpunosti nečujan, a jedinu buku stvarao je zrakoplov koji je bio pratnja električnome – također Cessna, ali u izvedbi s četiri sjedala. Ljudi koji stoje iza ovog pothvata poručili su da bi električni zrakoplovi u budućnosti mogli biti i do 80% jeftiniji, ako se računa trošak po satu leta, od onih pogonjenih motorima na fosilna goriva. Nadaju se da će za svoju konceptnu Cessnu dobiti certifikat američke agencije za avijaciju (FAA) već sljedeće godine, kako bi mogli na kraćim rutama početi prevoziti putnike. Također, iz Magnixa kažu kako već razvijaju dvostruko jači motor, snage 1.500 KS. Naravno, najveći izazov i dalje je velika masa potrebnih baterija za napajanje elektromotora. Za sada koriste litij-ionske baterije, no nadaju se tehnološkom napretku u baterijskim tehnologijama koje bi im omogućile izradu većih i lakših električnih zrakoplova. Tijekom idućih deset godina nadaju se na račun toga povećati kapacitet do 20 osoba, dok su električni putnički zrakoplovi s kapacitetom od 100 putnika još daleka budućnost – od njih nas, kažu, dijele 3 ili 4 desetljeća.
www.bug.hr