Hrvatski građani koji se griju na plin plaćat će 25 posto skuplju cijenu plina najkasnije 2026., dokad bi se na plinsko grijanje trebala uvesti renta na stakleničke plinove. Taj scenarij navodi se u sklopu nedavno objavljene energetske strategije Europske komisije "Fit for 55" ubrzanog izbacivanja fosilnih goriva iz prometa i gospodarstva, ali i iz zgradarstva koje je, što je manje poznato, jedan od najvećih "pošiljatelja" CO2 u atmosferu pa samim tim i zagađivača. Ideja Europske unije je ukinuti sasvim grijanje na plin do 2050. i u tom smjeru ide prijedlog Europske komisije, a planiran se da će stupiti na snagu 2026. - kaže nam Neven Duić s Katedre za energetska postrojenja i energetiku zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje.

Cijena ugljikova dioksida
Potvrdivši da spomenuto povećanje cijene prirodnog plina zbog uvođenja obveze plaćanja emisije CO2 "cilja" one potrošače koji trenutačno nemaju tu obvezu, Duić dodaje da su to u ovome slučaju kućanstva koja imaju plinske bojlere. Veliki potrošači, poput proizvođača električne energije, već su u obvezi kupovati prava na emisiju CO2 u atmosferu. To, među ostalim, znači da mali potrošači koji se, primjerice, griju na električnu energiju, već plaćaju naknadu za emitiranje CO2 pa su diskriminirani u odnosu na potrošače koji je ne plaćaju jer se griju na plin - napominje naš sugovornik sa zagrebačkog FSB-a. Izračun Europske komisije o potrebi povećanja cijene prirodnog plina za 25 posto za hrvatske potrošače koji se griju na plin nalazi se u prijedlogu izmjena pravila trgovanja dozvolama za emisije ispuštanja štetnih plinova u atmosferu. Taj je prijedlog dio dokumenta "Fit for 55" i u njemu se, među ostalim, raščlanjuju cijene, izražene u eurima za zemlje eurozone i preračunate u eure za ostale članice, koje kućanstva članica Unije plaćaju za grijanje na plin. Prema tome izvoru, hrvatski građani trenutačno plaćaju grijanje pet centa po kilovatsatu, a plaćat će gotovo devet centa kada se uvede renta na stakleničke plinove na plin. - Kad je u pitanju povećanje cijene prirodnog plina za male potrošače ili građane koje se iznosi u spomenutome prijedlogu Europske komisije, ono je pravljeno na bazi cijene od 48 eura za tonu emisije CO2. S druge strane, cijena emisijske jedinice CO2 trenutačno je 57 eura, no cijena u nastupajućem razdoblju može biti niža, ali i viša od sadašnje - napominje Neven Duić. Dozvole za emisije štetnih plinova (ETS) i trgovanje njima Europska unija uvela je 2003. kako bi, praktično, dodatno oporezivala tvrtke koje u proizvodnji koriste fosilna goriva. Temelj za izračun visine obveze je količina tona CO2 ispuštena u atmosferu. Hrvatska se u ETS model uključila 2009. obvezavši oko 80 tvrtki iz energetskog sektora kao i iz građevinske, farmaceutske i prehrambene industrije, na kupnju dozvola za ispuštanje stakleničkih plinova u atmosferu, s tim da se dio kvota iz dozvola tvrtkama dodjeljuje besplatno. U prijedlogu dopunjene Direktive o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar EU predviđeno je jačanje obveza na sektore koji su već bili uključeni u sustav trgovanja emisijama te širenje sustava na nove sektore - rekao nam je u osvrtu na spomenuti prijedlog EK ravnatelj Regionalne energetske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) Julije Domac.

Poticaj dekarbonizaciji
Širenje trgovanja emisija CO2, dodaje Domac, predviđa uključivanje cestovnog prometa i zgradarstva čime će se, zaključuje, osigurati dodatno smanjenje emisija stakleničkih plinova. Prijedlogom Europske komisije uklanja se financijska subvencija koju je dosad imao prirodni plin za grijanje u zgradama i takvo grijanje bi moglo poskupjeti i do 25 posto. Ovo je jak poticaj dekarbonizaciji gradova, a vjerojatno će utjecati i na geopolitičke odnose EU i Rusije - ocjenjuje ravnatelj REGEA-e. Polazeći od procjene da je ciljeve o zaštiti klime iz Pariškog sporazuma nemoguće ostvariti zadrži li se grijanje stambenih zgrada i obiteljskih kuća na prirodni plin, neke su europske zemlje, podsjeća Domac, već zabranile ugradnju plinskih kondenzacijskih bojlera u nove zgrade ili snažno potiču njihovu zamjenu drugim izvorima energije. Ne treba sumnjati da će scenarij za trošak grijanja na plin koji iznosi Europska komisija, a potvrđuju naši sugovornici, izazvati šok kod građana koji se griju i imaju bojlere na plin. Julije Domac među negativne posljedice proširenja obveze na ETS trgovanje, uz povećane troškove grijanja, ubraja i povećanje rizika od energetskog siromaštva.

Nema drugog načina
Uključivanje emisija stakleničkih plinova iz sektora cestovnog transporta i zgradarstva povećat će cijenu energije te samim time i izdatke za energiju za sva kućanstva, neovisno o njihovu dohotku. Budući da u kućanstvima s nižim dohotkom, troškovi za energiju čine veliku stavku kućnog budžeta, to će se poskupljenje više negativno odraziti upravo na siromašna kućanstva. Tog su problema svjesni i u Europskoj komisiji pa se pripremaju mehanizmi koji bi i taj problem trebali ublažiti - navodi ravnatelj REGEA-e. U Hrvatskoj, dodaje, nema drugog načina nego što prije postići da cijena energije bude transparentna i tržišna, a istovremeno, predlaže, osigurati da ranjive skupine po jednoznačnom i poštenom kriteriju imaju subvencioniranu cijenu energije. Istodobno, treba razvijati koncept i podržati odluku da je na posljednjem natječaju za energetsku obnovu zgrada FZOEU bila i posebna linija za suzbijanje energetskoga siromaštva - napominje ravnatelj REGEA-e. Ako je neka utjeha za naše sugrađane koji se griju na plin, u čak četiri članice Unije poskupljenje iste usluge kad se uvede spomenuti namet na ispuštanje CO2 u atmosferu bio bi, prema izračunu EK, i više od 30 posto. Riječ je o Mađarskoj, Rumunjskoj, Litvi i Latviji, a veći udar na potrošače, od scenarija za Hrvatsku, sprema se i u Bugarskoj, gdje Komisija predviđa rast cijena grijanja na plin za 26 posto.
novac.jutarnji.hr

Volkswagen gasi benzince i dizelaše u Europi najkasnije do 2035. Još jedna u nizu najava o potpunom prelasku na električni pogon ovoga je puta stigla iz koncerna Volkswagen. Oni će, kažu, u Europi prestati prodavati vozila s klasičnim motorima između 2033. i 2035. godine. Prvi čovjek odjela prodaje u koncernu Volkswagen, Klaus Zellmer, dao je intervju za minhensku novinu Merkur. U njemu se osvrnuo na trend elektrifikacije novih vozila te očekivani kraj prodaje benzinaca i dizelaša koji je neminovan – samo ovisi od države do države i od proizvođača do proizvođača kada će ga provesti u djelo. Zellmer kaže kako je trenutačni plan Volkswagena iz svoje ponude u Europi u potpunosti izbaciti sva vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem u razdoblju od 2033. do 2035. godine. Slični planovi već su stigli iz brojnih kompanija, a budući da je Volkswagen ogroman i ne tako agilan koncern, logično je da su njihovi planovi za elektrotranziciju nešto sporiji od onih kod manjih proizvođača. Kad je riječ o ostatku svijeta, koji ne planira toliko stroge ekološke propise kao Europska unija, VW će tu ići još sporije. Plan im je u SAD-u i Kini prijeći na potpuno električne pogone “nešto kasnije” nego u Europi, no za sada ne otkrivaju koliko bi se dugo njihovi benzinci i dizelaši još mogli prodavati u tim dijelovima svijeta. Još duže, sasvim sigurno, prelazak na struju će trajati na tržištima Južne Amerike i Afrike (ipak su u Meksiku prastari model VW Bube proizvodili do prije dvije godine, pa je teško za očekivati da će ovoga puta modernizacija ići značajno brže). Kako god bilo, Volkswagen najavljuje da će u sklopu svoje ekološke inicijative postati potpuno ugljično neutralan proizvođač vozila najkasnije do 2050. godine.
www.autonet.hr

Slovački leteći automobil Aircar kompanije Klein Vision letio je prošloga tjedna od jednog do drugog aerodroma, potom je sletio, pretvorio se u automobil te se odvezao s piste. Slovačka tvrtka Klein Vision jedna je od prvih u svijetu koje su izradile i testirale leteći automobil – u punom smislu te riječi. Njihov Aircar se, poput "Transformersa", u samo 2 minute i 15 sekundi sposoban pretvoriti iz automobila u leteći automobil, tj. manji putnički zrakoplov. Ovaj je neobični leteći auto svoj prvi let imao u listopadu prošle godine, kada je poletio i sletio na pistu u zračnoj luci Piešťany u Slovačkoj. Sada je, pak, odradio i prvi međugradski let. Dogodilo se to prošloga ponedjeljka, 28. lipnja, kada je Aircar poletio s malenog sportskog aerodroma Nitra te nešto kasnije sletio na pistu zračne luke u Bratislavi. Let je trajao 35 minuta uz brzinu krstarenja od 170 km/h, a sve je zabilježeno na priloženom videu. Bio je to ukupno 142. uspješni pokusni let ovog prototipa, u čiji je razvoj uloženo oko dvije godine i oko 2 milijuna eura. Profesor Stefan Klein, tvorac Aircara, kaže kako njegov leteći automobil ima doseg oko 1.000 kilometara, plafon leta mu je oko 2,500 metara, a do sada je skupio oko 40 sati naleta. Ovaj automobil/zrakoplov, za razliku od putničkih dronova i raznih drugih prototipa koje posljednjih godina gledamo, ne pogoni električna energija, niti ima mogućnost vertikalnog polijetanja i slijetanja. Naprotiv, on polijeće i slijeće poput sportskog zrakoplova, a pogoni ga BMW-ov benzinski motor zapremnine 1,6 litara i snage 140 KS. No, za razliku od drugih, ovdje je riječ o pravom automobilu koji se može voziti cestom, koji se pretvara u pravi zrakoplov. Jedan ga je britanski profesor nazvao "djetetom Bugatti Veyrona i Cesne 172". Sljedeći korak slovačke kompanije bit će pokušaj certificiranja ovog vozila kako bi se i službeno potvrdilo da je ono sigurno za vožnju, let, a u konačnici i za prodaju.
www.bug.hr

 

Rimac Automobili i Bugatti objavljuju stvaranje nove kompanije Bugatti Rimac d.o.o., koju će voditi Mate Rimac, dok će Rimac Grupa biti većinski dioničar. Bugatti Rimac imat će sjedište u Hrvatskoj. Vijest, o kojoj je među prvima u svijetu prošle godine izvještavao Autonet, danas je i konačno dobila službenu potvrdu.

U skladu s najavom Mate Rimca s nedavno održanog .debuga, njegova tvrtka danas je zakoračila u novo poglavlje svoje povijesti i postala akter vjerojatno najveće tehnološke i automobilističke priče s ovih prostora: Rimac Automobili udružuju se s ikonom automobilskih brandova, tvrtkom Bugatti Automobiles, u novu automobilsku i tehnološku kompaniju.

Nova će kompanija nositi ime Bugatti Rimac d.o.o., a bit će pokrenuta u suradnji s dvama od najpoznatijih i najsnažnijih automobilskih brandova na svijetu – Porscheom i Volkswagen Grupom. Udruživanje tehničkih znanja i učinkovitog poslovanja Rimca sa 110 godina tradicije dizajna i snažnog brenda Bugattija vodi ka nastanku najznačajnije kompanije na tržištu hiperautomobila, poručili su iz tvrtke danas, nedugo prije službenog predstavljanja velikog spajanja.

Mate Rimac na čelu nove tvrtke
Rimac Grupa bit će najveći dioničar nove kompanije Bugatti Rimac d.o.o., s većinskim vlasničkim udjelom od 55%. Mate Rimac zadržat će svoj postojeći udjel u Rimac Grupi od 37%, Porsche ostaje na 24%, Hyundai Motor Group na 12%, a ostali investitori na 27%.

Razvoj, proizvodnja i isporuka baterijskih sustava, pogonskih sklopova i ostalih EV komponenti po kojima je Rimac poznat i s kojima je stekao povjerenje brojnih proizvođača automobila bit će odvojeni u novi poslovni subjekt – Rimac Technology – koji će biti u stopostotnom vlasništvu Rimac Grupe. Rimac Technology ostaje neovisna tvrtka koja surađuje s brojnim svjetskim proizvođačima automobila.

Kao glavni izvršni direktor Rimac Grupe, Mate Rimac vodit će Bugatti Rimac i novu tvrtku Rimac Technology. Osobno će i dalje upravljati svim segmentima poslovanja Rimac Grupe koja sada uključuje i Bugatti. Bugatti i Rimac nastavljaju postojati kao zasebni brandovi, zadržavaju postojeće proizvodne pogone i kanale distribucije, dok će sjedište i sav razvoj za oba brenda biti, ni manje ni više, nego u Hrvatskoj. Počet će poslovati kao novi zajednički poslovni subjekt od četvrtog tromjesečja 2021.

U budućnosti će se globalno sjedište Bugatti Rimac kompanije nalaziti u novom Rimac kampusu, koji će biti i sjedište tvrtke Rimac Technology, a tamo će biti smještena i proizvodnja tehnologije i komponenti za automobile oba brenda, dok će se sklapanje Bugatti modela nastaviti u Molsheimu u Francuskoj.

"Ovo je važan dan za Bugatti, Porsche i cijelu Volkswagen grupu."
Komentirajući današnju objavu, Mate Rimac, osnivač i glavni izvršni direktor Rimac Automobila rekao je: "Ovo je uzbudljiv trenutak u kratkoj, ali burnoj povijesti Rimac Automobila. Toliko smo toga prošli u tako malo vremena, ali ovaj novi projekt podiže stvari na potpuno novu razinu. Rimac i Bugatti savršeno se nadopunjuju. Kao mlada, agilna i brza automobilska i tehnološka tvrtka osvojili smo povjerenje partnera i snažnu poziciju u industriji električnih tehnologija visokih performansi. S Neverom smo također dokazali da možemo razvijati i proizvoditi izvanredne hiperautomobile, koji nisu samo brzi, već i uzbudljivi i visoko kvalitetni. Bugatti ima više od jednog stoljeća iskustva u inženjerskoj izvrsnosti, ali i jednu od najimpresivnijih linija automobila."

Oliver Blume, predsjednik Uprave tvrtke Porsche AG: "Kombiniramo snažnu Bugattijevu stručnost u poslovanju s hiperautomobilima s ogromnom inovativnom snagom Rimca u vrlo obećavajućem području elektromobilnosti. U ovaj zajednički pothvat Bugatti unosi svoj brand bogate tradicije, proizvode koji su ikone, bazu vjernih kupaca i globalnu mrežu zastupstva. Osim tehnologije, Rimac unosi i novi razvojni i organizacijski pristup."

Lutz Meschke, zamjenik predsjednika Uprave i član Uprave za financije i informatiku Porsche AG: "Prvi udjel u Rimcu kupili smo još prije tri godine i od tada smo ga sukcesivno povećavali. To nam je omogućilo da u ranoj fazi izgradimo blizak odnos s Matom i njegovim visoko inovativnim timom. Sada imamo koristi od ulaganja. Rimac nam pomaže svojim znanjem kako bismo uspješno uveli u budućnost emotivan i važan brend Grupe. Jako sam ponosan i sretan što smo ovo zajedničko ulaganje doveli do kraja unatoč brojnim izazovima. Ovo je važan dan za Bugatti, Porsche i cijelu Volkswagen grupu."

Dosadašnji Rimac Automobili mijenaju ime u Rimac Group. Postojeće poslovanje dijeli se na Rimac Technology (proizvdnju komponenata i tehnologije za druge tvrtke) te Rimac Automobile (proizvodnja električnih hiperautomobila). Bugattiji će se proizvoditi u Molsheimu, zadržavajući bogato naslijeđe marke i jedinstvenu kvalitetu izrade. Proizvodnja Nevere i tehnoloških rješenja, kao i sjedište tvrtke, bit će u novom kampusu u Kerestincu.

Oliver Blume: Spajamo tvrtke koje odgovaraju jedna drugoj i nadopunjuju se. Bugatti u partnerstvo unosi cijenjeni brand, ikonski dizajn, iskustvo u proizvodnji hiperautomobila, veliku mrežu zastupnika i lojalne kupce. Rimac doprinosi svojim izvrsnim inovacijama te svježim pristupom razvoju i organizaciji. Porsche će biti strateški partner koji će investiciju VAG grupe prenijeti u novu tvrtku. Bugatti Rimac je u izvrsnoj poziciji od samog početka da bude održiva tvrtka i siguran sam da ima veliku budućnost pred sobom.
www.bug.hr

 

Direktiva obuhvaća niz mjera javne politike vezanih uz plastične predmete za jednokratnu uporabu, uključujući tržišna ograničenja, smanjenje potrošnje, pravila skupljanja i označavanja te programe proširene odgovornosti proizvođača.

Od subote 3. srpnja u Europskoj uniji stupila je snagu Direktiva o plastici za jednokratnu uporabu iz 2019. godine. Direktivom se zabranjuje nekoliko plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu (single-use plastic / SUP) koji su godinama zagađivali europske plaže, a za koje postoje odgovarajući zamjenski proizvodi.

Plastika za jednokratnu upotrebu čini više od 70 posto morskog otpada u Europi. Ostaci plastike štetni su za morski život i biološku raznolikost; ostake nalazimo u mnogim morskim vrstama – poput morskih kornjača, tuljana, kitova i ptica, ali i u ribama i školjkama te na kraju u ljudskom prehrambenom lancu.

Plastika je prikladan, koristan i vrijedan materijal, ali trebamo ju koristiti drugačije. Plastično smeće nanosi štetu okolišu i negativno utječe na gospodarstvo, kako u smislu izgubljene ekonomske vrijednosti materijala, tako i troškova čišćenja i gubitaka za turizam, ribarstvo i brodarstvo.

Direktivom se traži prelazak s plastike za jednokratnu uporabu prema višekratnim proizvodima i sustavima. Obuhvaća niz mjera javne politike vezanih uz plastične predmete za jednokratnu uporabu, uključujući tržišna ograničenja, smanjenje potrošnje, zahtjeve u pogledu dizajna, skupljanja i označavanja te programe proširene odgovornosti proizvođača, ovisno o artiklu i dostupnim alternativama.

Što se zabranjuje
plastični pribor za jelo (vilice, noževi, žlice, štapići za jelo);
plastični tanjuri;
plastične slamke;
plastični štapići za uši;
plastični štapići za miješanje napitaka;
plastični štapići namijenjeni pričvršćivanju na balone;
plastični spremnici za hranu izrađeni od ekspandiranog polistirena;
proizvodi od oksorazgradive plastike (proizvodi od oksorazgradive plastike poput vrećica plasiraju se na tržište kao biorazgradive, ali se, prema EU, razgrađuju u mikroplastiku koja dugo ostaje u okolišu).

Kafići i restorani sada će morati upotrebljavati pribor i slamke izrađene od bambusa, celuloze ili drugih biorazgradivih materijala.

Ipak, neće svi jednokratni plastični proizvodi biti zabranjeni. Za neke plastične proizvode za jednokratnu upotrebu primijenit će se mjere poput ograničavanja njihove upotrebe, smanjenja potrošnje i sprječavanja generiranja smeća kroz zahtjeve za označavanje, sheme proširene odgovornosti proizvođača (“načelo zagađivač plaća“) te zahtjeve za dizajnom proizvoda. Ograničena će biti upotreba jednokratnih plastičnih vrećica, spremnika za hranu i piće za trenutnu potrošnju, ambalaže, duhanskih filtera, higijenskih proizvoda, vlažnih maramica i ribarskog pribora bit će ograničena, a proizvođači će plaćati naknadu za njihovo zbrinjavanje i pokrenuti kampanje za podizanje o štetnom utjecaju takvih proizvoda na okoliš.

Konačni cilj je model kružnog gospodarstva EU-a u kojem će se plastika koristi na održiviji način, ponovno upotrijebiti i reciklirati, bez stvaranja otpada ili zagađenja.

Evo što biste trebali znati o planovima Europske unije vezanima budućnost bez plastike.

Kako će se primjenjivati novi režim
Države članice EU-a izradile su vlastite zakone za provedbu Direktive o plastici za jednokratnu uporabu. Neke su čak odlučili proširiti popis zabranjenih proizvoda.

Francuskim “‘zakonom o kružnom gospodarstvu i borbi protiv otpada” koji je usvojen u veljači 2020., bit će zabranjena i većina plastične ambalaže za voće i povrće, plastične vrećice čaja, konfeti i plastične igračke koje se nude u sklopu dječjih jelovnika.

U Njemačkoj su mjere prihvaćene u studenom, a na popis su uvrštene EPS polistirenske posude za hranu.

U Luksemburgu je plastične predmete za jednokratnu upotrebu zabranjeno prodavati na festivalima. U Grčkoj je njihova upotreba od veljače zabranjena u vladinim agencijama, što je prva zabrana takve vrste.

Neke zemlje poput Italije i Belgije uvode porez ili naknade na plastične proizvode kako bi destimulirale njenu uporabu.

Sve bi se moglo činiti slučajnim, ali u skladu s Europskim zelenim ugovorom sve države članice EU-a do kraja desetljeća moraju uvesti model kružne ekonomije u kojem će se plastika koristiti održivo, bez onečišćenja.

Plastične boce za piće još su uvijek dopuštene
Iako se Direktiva o plastici bavi velikim brojem plastičnih predmeta koji završe u europskim morima, ona ne zabranjuje upotreba plastičnih boca za piće kojih se svakodnevno širom svijeta proda oko 1,3 milijarde.

Napravljene od PET-a, ove plastične posude na fosilnoj osnovi su među rijetkim plastičnim proizvodima koji se mogu reciklirati i koristiti za izradu novih boca, ambalaže ili vlakana. I dalje ostaje problem što se u Europi samo 65 posto prodanih PET boca prikupi za recikliranje, a ostatku će trebati stotine godina da se razgradi.

Direktiva o jednokratnoj plastici postavlja cilj da se postotak prikupljenih boca za recikliranje do 2029. poveća na 90 posto (s privremenim ciljem od 77 posto do 2025. godine). Do 2025. te boce bi trebala sadržavati najmanje 25 posto recikliranog materijala, a do 2030. najmanje 30 posto. Direktiva također uključuje zahtjev za redizajnom čepova plastičnih boca za piće.

Proizvođači koji prodaju PET boce sada također imaju veću odgovornost u skladu s načelom proširene odgovornosti proizvođača na kojem se temelji Direktiva. Na temelju načela “onečišćivač plaća”, proizvođači će morati pokriti troškove čišćenja i gospodarenja otpadom, te raditi na podizanju svijesti o štetnom utjecaju takvih proizvoda na okoliš te održivim metodama zbrinjavanja.

Neke alternative plastici
Prirodni polimeri koji nisu kemijski modificirani izuzeti su iz Direktive. Sva plastika proizvedena od modificiranih prirodnih polimera, fosilnih ili sintetičkih sirovina, je zabranjena.

Kao dobitnici bi iz toga trebali proizaći nov održivi materijali koji se ne smatraju kemijski modificiranima. To uključuje regeneriranu celulozu koja se koristi za proizvodnju viskoznih, liocelnih i celuloznih filmova.

Najrasprostranjeniji biopolimer na našem planetu, regenerirana celuloza, koristi se za stvaranje jakog, prozirnog i potpuno biorazgradivog filma ili sloja koji je u velikoj mjeri nepropustan za ulja i masti. Materijal koji se prije uvođenja plastike na bazi ulja dugo koristio za pakiranje hrane sada se vraća.

Direktiva o jednokratnoj plastici postavlja cilj da se postotak prikupljenih boca za recikliranje so 2029. poveća na 90 posto (s privremenim ciljem od 77 posto do 2025. godine). Do 2025. te boce bi trebala sadržavati najmanje 25 posto recikliranog materijala, a do 2030. najmanje 30 posto. Direktiva također uključuje zahtjev za redizajnom čepova plastičnih boca za piće.

Proizvođači koji prodaju PET boce sada također imaju veću odgovornost u skladu s načelom proširene odgovornosti proizvođača na kojem se temelji Direktiva- Na temelju načela “onečišćivač plaća”, proizvođači će morati pokriti troškove čišćenja i gospodarenja otpadom, te raditi na podizanju svijesti o štetnom utjecaju takvih proizvoda na okoliš te održivim metodama zbrinjavanja.

Opušci od cigareta
Članak 8. EU-ove Direktive o jednokratnoj plastici propisuje da proizvođači duhanskih proizvoda moraju platiti račun za čišćenje opušaka koji sadrže plastične filtere.

Filteri se izrađuju od celuloznog acetata, polimera koji se vrlo sporo razgrađuje u okolišu. A godišnje se odbaci oko 4,5 bilijuna opušaka, što ih čini jednim od najproblematičnijih plastičnih proizvoda na svijetu.

No, EU direktiva SUP prisiljava proizvođače da etiketiraju filtere i pakiranja cigareta kako bi se gradila svijest o njihovom učinku nasuprot izravnoj zabrani.

Aktivisti žele da plastični filteri budu jednostavno zabranjeni. To bi se moglo desiti 2027. kada će se ažurirati popis zabranjenih jednokratnih plastičnih proizvoda.

U rujnu 2020. borci protiv plastike sakupili su s ulica diljem Nizozemske 142.000 opušaka.

“Komunikacijske kampanje ne rješavaju problem”, upozorava Karl Beerenfenger iz By the Ocean we Unite, koji je suorganizirao čišćenje. “Moramo promijeniti sam proizvod. Filteri za cigarete služe samo kao marketinški alat za prodaju više cigareta. Želimo se potpuno riješiti plastičnog filtera za cigarete.”

No, za sada se njihova zabrana ne planira.

Održivi filteri mogli bi biti privremeno rješenje: kompanija Green Butts predstavila je putem društvenih mreža Europskoj komisiji svoj filter od prirodnih vlakana koji se, tvrde, razgrađuje u vodi.

“‘Pandemijska plastika” tek treba biti uključena u regulativu
Iz zabrane jednokratnih plastičnih proizvoda izuzeta je medicinska plastika, uključujući maske i rukavice koje su postale toliko raširene tijekom pandemije. Ovi proizvodi također završavaju kao otpad na kopnu i u moru, s potencijalno štetnim utjecajima na ekosustave, upozorava Europska agencija za okoliš (EEA).

“Uvoz maski za lice u EU više se nego udvostručio u usporedbi s količinama prije pandemije”, navodi EEA. Istovremeno je povećana i proizvodnja u EU.

Zbog oko 170.000 dodatnih tona ovih maski za lice na bazi plastike koje su u EU uvezne tijekom prvih šest mjeseci pandemije, traži se rješenje problema.

Ali nova pravila o postupanju s jednokratnom plastikom za sada se ne bave pandemijskom plastikom. “Direktiva o plastici za jednokratnu uporabu ne odnosi se čak ni na plastične proizvode za jednokratnu uporabu koji se koriste u zdravstvenim sektorima, kao što su rukavice, haljine i maske “, upozorila je Justine Maillot iz udruge Zero Waste Europe.
tockanai.hr

SpaceX Elona Muska namjerava naredne godine lansirati svoj Starship s naftne platforme adaptirane u lansirnu rampu. Ranije ove godine podružnica SpaceX-a kupila je dvije bivše naftne platforme i preimenovala ih u Phobos i Deimos po mjesecima planete Mars te ih počela pretvarati u lansirne rampe od kojih će svaka koštati oko 3,5 milijuna američkih dolara. Osnivač SpaceX-a Elon Musk nada se da će platforma za lansiranje u moru Meksičkog zaljeva biti spremna za testiranje Starshipa u nekom trenutku 2022. godine. Starship je dvodjelni svemirski brod sastavljen od boostera pod nazivom SuperHeavy i gornjeg modula za prijevoz tereta i ljudi. Musk se nada da će taj brod u roku od četiri do šest godina odvesti prve ljude na Mars. Priču o nafnim platformama koje će pretvoriti u lansirne rampe jednom je rečenicom popratio na Twitteru, prenoseći foto montažu drugog korisnika Twittera koja prikazuje viziju kako bi ta rampa usred mora trebala izgledati. Do sada je tvrtka obavila sve probne letove raketnog sustava nove generacije Mars iz svog razvojnog pogona na obali u malenoj teksaškoj zajednici Boca Chica, mjestu za koje Musk snažmo lobira da se preimenuje u Starbase. Musk je ranije ove godine izjavio kako će se Starshipovi transportirati do morskih lansirnih rampi tako što će zapravo letjeti do njih. Naum SpaceX-a je u skoroj budućnosti koristiti svemirske platforme u moru za lansiranje na Mars, Mjesec i za super brza putovanja na Zemlji. Dio Muskove izvorne ambicije za Starship uključivao je niz morskih platformi za lansiranje i slijetanje poput Phobosa i Deimosa širom svijeta, a izgleda da će se već sljedeće godine moći vidjeti kako ta vizija oživljava u Meksičkom zaljevu.
www.novilist.hr

 

Za uspostavu cjelovitog sustava gospodarenja otpadom jedan od ključnih elemenata su Centri za gospodarenje otpadom (CGO). Sadržaji centara za gospodarenje otpadom, tehnologija obrade otpada, obuhvat, rasprostranjenost, namjena pretovarnih stanica, tok svih vrsta otpada unutar županije/regije i mogući utjecaji na ljude i okoliš definiraju se Planovima gospodarenja otpadom i studijama izvedivosti. Centri za gospodarenje otpadom su postrojenja više međusobno funkcionalno i/ili tehnološki povezanih građevina i postrojenja za obradu komunalnog otpada gdje se količina neiskoristivog otpada koji ostaje na kraju procesa obrade svodi na minimum inertnog otpada pogodnog za odlaganje. Infrastruktura Centra obično se sastoji od postrojenja za mehaničko-biološku obradu otpada (MBO postrojenja), za rad centra potrebnih zgrada, postrojenja za obradu otpadnih voda, unutrašnje infrastrukture, druge opreme, odlagališta za ostatni otpad te pretovarnih stanica. Također, dio projekta su i pretovarne stanice na kojima se vrši prihvat i pretovar otpada u svrhu ekonomičnog transporta do CGO-a. Pretovarne stanice (PS) su građevine za pripremu i pretovar otpada namijenjenog transportu prema CGO na obradu i odlaganje (te eventualno za privremeno skladištenje) zajedno s vozilima velikog kapaciteta za prijevoz otpada na veću udaljenost. PS su, u stvari, dislocirani ulaz CGO kroz kojega CGO zaprima otpad sakupljen na udaljenijim lokacijama širom obuhvata. Priprema projektne dokumentacije za prijavu projekata izgradnje Centara za gospodarenje otpadom na EU sufinanciranje financira se sredstvima EU i Fonda. Odlukom Vlade o koordinaciji aktivnosti vezanih uz izgradnju i opremanje centara za gospodarenjem otpadom iz svibnja 2019. godine, financiranje izgradnje i nabave opreme za centre za gospodarenje otpadom ostvaruje se prema udjelima Europska unija + Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost - 90%, a Jedinice lokalne/regionalne samouprave - 10%. Od 11 planiranih centara u Hrvatskoj, izgrađena su i u funkciji dva centra za gospodarenje otpadom (Marišćina i Kaštijun), dva centra su u izgradnji (Bikarac i Biljane Donje), četiri centra su odobrena za EU financiranje i u fazi su ugovaranja radova (Babina Gora, Lećevica, Lučino Razdolje i Piškornica) dok su preostala tri centra u fazi pripreme dokumentacije za prijavu na EU sufinanciranje (Orlovnjak, Šagulje i Zagreb).

CGO Marišćina
Marišćina je prvi izgrađeni centar za gospodarenje otpadom u Republici Hrvatskoj. Centar je izgrađen u skladu s nacionalnom regulativom i svim važećim europskim direktivama. Vrijednost centra je 277 milijuna kuna, a sufinanciran je sa 71% sredstava iz EU fondova, dok su ostatak iznosa osigurali Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Grad Rijeka, Primorsko-goranska županija i tvrtka Ekoplus koja upravlja Centrom. Ekoplus ga je kao krajnji korisnik preuzeo u veljači 2017. godine. ŽCGO Marišćina središnji je dio integralnog sustava gospodarenja otpadom u Primorsko-goranskoj županiji. Centar je izgrađen na području Općine Viškovo te je otprilike 14 km udaljen od grada Rijeke. Projektom je bila obuhvaćena i izgradnja pretovarnih stanica u Delnicama, Novom Vinodolskom, Krku, Rabu, Cresu i Malom Lošinju. Centar Marišćina pokriva potrebe 300.000 stanovnika Primorsko-goranske županije. Normalni proizvodni kapacitet projektiran je na 350 t/dan pa do maksimalnog proizvodnog kapaciteta od 400 t/dan. U sklopu Centra nalazi se MBO postrojenje, bioreaktorsko odlagalište, uređaj za pročišćavanje otpadnih voda te infrastruktura koja između ostalog uključuje administrativnu zgradu, dvije mosne vage, unutarnje prometnice, itd. Njegovim otvaranjem stvoreni su preduvjeti za sanaciju i zatvaranje svih odlagališta na području županije.

CGO Kaštijun
Županijski centar za gospodarenje otpadom „Kaštijun“ je izgrađen u skladu s nacionalnom regulativom i svim važećim europskim direktivama. Centar je izgrađen na području Premanture na udaljenosti od 5 km od grada Pule. Projektom je bilo obuhvaćena i izgradnja šest pretovarnih stanica u Labinu, Pazinu, Buzetu, Umagu, Poreču i Rovinju. Vrijednost centra je 266 milijuna kuna, a sufinanciran je sa 71% sredstava iz EU fondova, dok su ostatak iznosa osigurali Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, grad Pula, Istarska županija i tvrtka Kaštijun d.o.o. koja upravlja Centrom. U sklopu Centra nalazi se MBO postrojenje, bioreaktorsko odlagalište, uređaj za pročišćavanje otpadnih voda te infrastruktura koja između ostalog uključuje administrativnu zgradu, dvije mosne vage, unutarnje prometnice, itd. Isto tako predviđeno je odlaganje neopasnog proizvodnog otpada, privremeno skladištenje odvojeno sakupljenog otpada (PET, staklo..) i predobrada i privremeno skladištenje opasnog otpada isključivo iz komunalnog otpada (baterije, EE otpad i sl.). Uslijed iznimno velikih količina otpada u odnosu na projektirane vrijednosti koje su pristizale na Centar u ljetnim mjesecima, tijekom 2020. godine izvršena je nadogradnja Centra kojim su između ostaloga pojačani kapaciteti u vidu biosušenja. Izgradnjom Centra za gospodarenje otpadom Kaštijun uspostavljen je integralni sustava gospodarenja otpadom na području Istarske županije, koji služi organiziranom, gospodarski usmjerenom i cjelovitom načinu gospodarenja otpadom s navedenog područja.

CGO Bikarac
Centar za gospodarenje otpadom Bikarac nalazi se na području Grada Šibenika, oko 7 km od središta grada. Na ovoj lokaciji odlaže se otpad s područja Grada Šibenika i šireg gradskog područja od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Šibensko-kninska županija odabrala je županijski koncept uspostave cjelovitog i održivog sustava gospodarenja otpadom. U sklopu projekta izgrađene su pretovarne stanice Biskupija i Pirovac, nabavljena su vozila i oprema za CGO Bikarac, a u tijeku je izgradnja MBO postrojenja i pratećih objekata, čije se otvaranje očekuje 2022. godine. Primarni cilj postrojenja za mehaničko-biološku obradu otpada je proizvodnja biostabiliziranog materijala pogodnog za konačno odlaganje. U dijelu biološke obrade planirano je kompostiranje u hrpama s preokretanjem. Samim postrojenjem i cijelim sustavom, po njegovoj izgradnji i uspostavi će upravljati županijska komunalna tvrtka Bikarac d.o.o. Za MBO postrojenje odabrana je lokacija na jugozapadnom dijelu CGO Bikarac ukupne površine od oko 40.000 m2. Kapacitet MKO linije je 40.000 tona godišnje. Korisnici županijskog koncepta gospodarenja otpadom biti će 5 gradova (Šibenik, Knin, Vodice, Drniš, Skradin) i 15 općina (Bilice, Biskupija, Civljane, Ervenik, Kijevo, Kistanje, Murter-Kornati, Pirovac, Primošten, Promina, Rogoznica, Ružić, Tisno, Tribunj i Unešić) ŠKŽ sa ukupno 109.320 stanovnika. Projekt je bio prijavljen i odobren u Operativnom programu zaštite okoliša (OPZO) programsko razdoblje 2007.-2013. te je faziran. Tijekom prve faze financirane kroz OPZO priznato je i isplaćeno 16,88 milijuna kuna bespovratnih sredstava. Nastavak projekta provodi se kroz Operativni program konkurentnost i kohezija (OPKK) programsko razdoblje 2014.-2020., gdje je dodijeljeno 111,6 milijuna kuna bespovratnih sredstava (71%), dok 19% osigurava FZOEU, a 10% korisnik projekta Bikarac d.o.o.

CGO Biljane Donje
U Županijskom centru za gospodarenje otpadom Biljane Donje prikupljat će se otpad koji je nastao na području Zadarske županije i dijelu Ličko-senjske županije (gradovi Gospić i Novalja, te općine Karlobag, Perušić, Donji Lapac, Udbina i Lovinac). Centar je dijelom u fazi projektiranja te izgradnje na lokaciji oko 25 km od grada Zadra u blizini Biljana Donjih. Projekt Centra uključuje upravne zgrade, reciklažno dvorište, transportni centar, MBO postrojenje ukupnog kapaciteta cca 88.000 t/god (75.000 t/god miješanog komunalnog otpada, 10.000 t/god biootpada i 3.000 t/god strukturnog materijala), odlagalište za neopasni otpad površine 12 ha, natkriveno skladište, prostor za obradu otpadnih voda i odlagališnog plina, prostor za reciklažu građevnog otpada, odlagalište za inertni otpad površine 5,9 ha, ulazno-izlazne zone, infrastrukturu i prometnica unutar CGO-a, te pristupne ceste. U sklopu CGO Biljane Donje planirana je i izgradnja tri pretovarne stanice u Zadarskoj županiji: Biograd na moru, Pag i Gračac te jedna u Ličko-senjskoj županiji: PS Rakitovac u Gospiću. Projekt CGO Biljane Donje financira se iz Kohezijskog fonda (OPKK 2014. – 2020.) putem bespovratnih sredstva u iznosu od 370,8 milijuna kuna (76,3 %), dok Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost osigurava 13,7% prihvatljivog troška, a 10% je osigurano iz lokalnih izvora (Grad Zadar, Grad Benkovac i Zadarska županija). Izgradnjom i uspostavom sustava centar za gospodarenje otpadom „Biljane Donje“ uspostavit će se integralni sustav gospodarenja otpadom na području Zadarske i dijelu Ličko-senjske županije, koji će služiti organiziranom, gospodarski usmjerenom i cjelovitom načinu gospodarenja otpadom na navedenom području.

CGO Piškornica
Regionalni centar za gospodarenje otpadom „Piškornica“ je sustav građevina i uređaja za obradu, oporabu i/ili zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada, ukupnog kapaciteta od oko 99.877 t/g. Projekt obuhvaća 4 županije sjeverozapadne Hrvatske (Koprivničko-križevačku, Krapinsko-zagorsku, Varaždinsku i Međimursku županiju) koje obuhvaćaju ukupno 110 općina i gradova s oko 530 000 stanovnika. Planiran je na području općine Koprivnički Ivanec, a projekt obuhvaća i izgradnju dviju pretovarnih stanica u Zaboku i Varaždinu. Vlada RH je na svojoj sjednici održanoj 11. lipnja 2014. godine donijela Odluku o proglašenju projekta pod nazivom Regionalni centar za gospodarenje otpadom (RCGO) sjeverozapadne Hrvatske Piškornica strateškim projektom Republike Hrvatske. Projekt je 2020. g. odobren za EU financiranje te je za projekt odobrena stopa sufinanciranja prihvatljivih troškova iz Kohezijskog fonda u iznosu od 313,75 milijuna kuna (cca. 70 %), FZOEU osigurava 20 %, a preostala sredstva osigurava Korisnik odnosno trgovačko društvo Piškornica d.o.o.(10%). Izgradnjom i uspostavom sustava centar za gospodarenje otpadom Piškornica uspostaviti će se integralni sustava gospodarenja otpadom na području 4 županije sjeverozapadne Hrvatske, koji služi organiziranom, gospodarski usmjerenom i cjelovitom načinu gospodarenja otpadom s navedenog područja.

CGO Babina Gora
Regionalni centar za gospodarenje otpadom „Babina gora“ ima za cilj služiti potrebama za gospodarenje miješanim komunalnim otpadom Karlovačke županije (5 gradova i 17 općina), sjeveroistočnog dijela Ličko-senjske županije (1 grad i 3 općine) i zapadnog dijela Sisačko-moslavačke županije (1 grad i 2 općine), te će biti dimenzioniran za obradu do 30.000 tona miješanog komunalnog otpada godišnje. CGO je planiran na području grada Karlovca, a uključuje projektiranje i izgradnju Centra za gospodarenje otpadom (CGO) Babina gora i izgradnju 4 pretovarne stanice (Karlovac, Ogulin, Slunj i Otočac). Projekt je 2019. odobren za EU financiranje te je za projekt odobrena stopa sufinanciranja prihvatljivih troškova iz Kohezijskog fonda u iznosu od 270,5 milijuna kuna (cca. 72,34%), 17,66% osigurava FZOEU, a preostala sredstva osigurava Korisnik odnosno KODOS d.o.o. (10%). Izgradnjom i uspostavom sustava centar za gospodarenje otpadom „Babina gora“ ostvarit će se veliki korak naprijed u postavljanju temelja za održivo i, s relevantnim zakonodavstvom usklađeno, gospodarenje otpadom koje će, uz provedbu ostalih mjera PGO RH kao što su: odvojeno prikupljanje otpada, sanacija i zatvaranje neusklađenih odlagališta, osigurati iskorištavanje preostalog miješanog otpada i naposljetku zbrinjavanje preostalog otpada na odgovarajući način.

CGO Lećevica
Županijski centar za gospodarenje otpadom Splitsko - dalmatinske županije „Lećevica“ je sustav građevina i uređaja za obradu, oporabu i/ili zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada, ukupnog kapaciteta od oko 110.000 t/g, te obuhvaća 55 gradova i općina, odnosno oko 455 000 stanovnika. Centar je planiran otprilike 1 km sjeverozapadno od naselja Kladnjice u općini Lećevica, sjeverno od trase autoceste Zagreb-Split, a u neposrednoj blizini lokalne ceste Lećevica – Unešić te obuhvaća i izgradnju šest pretovarnih stanica u Splitu, Sinju, Zagvozdu, Hvaru, Visu i Braču i obzirom na razvedenost područja i brojne otoke koje Županija obuhvaća. Projekt je krajem 2018.g. i početkom 2019. g. odobren za EU financiranje te je za projekt odobrena stopa sufinanciranja prihvatljivih troškova iz Kohezijskog fonda u iznosu od 322,5 milijuna kuna (cca. 71,01%), FZOEU osigurava 18,985%, a preostala sredstva osigurava Korisnik odnosno Regionalni centar čistog okoliša d.o.o. (10%). Izgradnjom i uspostavom sustava centar za gospodarenje otpadom „Lećevica“ uspostaviti će se integralni sustava gospodarenja otpadom na području Splitsko - dalmatinske županije, koji služi organiziranom, gospodarski usmjerenom i cjelovitom načinu gospodarenja otpadom s navedenog područja.

CGO Lučino razdolje
Županijski centar za gospodarenje otpadom Dubrovačko-neretvanske županije „Lučino razdolje“ je sustav građevina i uređaja za obradu, oporabu i/ili zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada, ukupnog kapaciteta od oko 40.000 t/godinu, u sklopu kojeg se nalazi i Postrojenje za obradu građevnog otpada (GO) kapaciteta 7520 t/g, obuhvaća pet (5) gradova i sedamnaest (17) općina, odnosno oko 122 000 stanovnika. Centar je planiran na području Općine Dubrovačko primorje otprilike 1 km zapadno od naselja Trnovica, a projekt obuhvaća i izgradnju šest pretovarnih stanica u Dubrovniku, Metkoviću, Janjini, na Mljetu, Lastovu i Korčuli, obzirom na razvedenost područja i brojne otoke koje Županija obuhvaća. Projekt je početkom 2020. g. odobren za EU financiranje te je za projekt odobrena stopa sufinanciranja prihvatljivih troškova iz Kohezijskog fonda u iznosu od 286,8 milijuna kuna (cca. 70,18 %), FZOEU osigurava 19,822 %, a preostala sredstva osigurava Korisnik odnosno Agencije za gospodarenje otpadom d.o.o. (10%). Izgradnjom i uspostavom sustava centar za gospodarenje otpadom Lučino razdolje uspostaviti će se integralni sustava gospodarenja otpadom na području Dubrovačko - neretvanske županije, koji služi organiziranom, gospodarski usmjerenom i cjelovitom načinu gospodarenja otpadom s navedenog područja.

CGO Orlovnjak
Regionalni centar za gospodarenje otpadom Orlovnjak je sustav građevina i uređaja za obradu, oporabu i/ili zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada, ukupnog kapaciteta od oko 60 000 t/g, obuhvaća Osječko-baranjsku i Vukovarsko-srijemsku županiju (12 gradova i 61 općina) s oko 485 000 stanovnika. Planiran je na području općine Antunovac, a projekt obuhvaća i izgradnju šest pretovarnih stanica u Starim Jankovcima, Đakovu, Belišću, Našicama, Županji, Belom Manastiru. Projekt je u fazi izrade studijske i projektno-tehničke dokumentacije za prijavu projekta na EU financiranje. Prihvatljivi troškovi izrade potrebne studijske i projektne dokumentacije iznose 15 mil.kn, od čega se 12,75 mil.kn. (85 %) odnosi na odobreno EU financiranje, a 15 % odnosi se na odobreno sufinanciranje Fonda. Izgradnjom i uspostavom sustava centra za gospodarenje otpadom Orlovnjak uspostavit će se integralni sustav gospodarenja otpadom na području Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, koji služi organiziranom, gospodarski usmjerenom i cjelovitom načinu gospodarenja otpadom s navedenog područja.

CGO Šagulje
Regionalni centar za gospodarenje otpadom Šagulje je sustav građevina i uređaja za obradu, oporabu i/ili zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada, ukupnog kapaciteta od oko 45 000 t/g, a obuhvaća Brodsko-posavsku, Požeško-slavonsku te dio Sisačko-moslavačke županije (54 jedinica lokalne samouprave) s oko 340.000 stanovnika. Lokacija RCGO Šagulje je planirana na području grada Nova Gradiška, a projekt obuhvaća i izgradnju šest pretovarnih stanica u Sisku, Slavonskom Brodu, Kutini, Požegi, Novskoj i Pakracu. Projekt je u fazi izrade studijske i projektno-tehničke dokumentacije za prijavu projekta na EU financiranje. Prihvatljivi troškovi izrade potrebne studijske i projektne dokumentacije iznose 15 mil.kn, od čega se 12,75 mil.kn. (85%) odnosi na odobreno EU financiranje, 5 % odnosi se na odobreno sufinanciranje Fonda, dok preostala sredstva osigurava Korisnik. Izgradnjom Regionalnog centra za gospodarenje otpadom Šagulje uspostaviti će se integralni sustav gospodarenja otpadom na području Brodsko-posavske, Požeško-slavonske te dijela Sisačko-moslavačke županije, a u cilju ostvarivanja gospodarski usmjerenog, organiziranog i cjelovitog načina gospodarenja otpadom s navedenog područja.

CGO Zagreb / Zagrebačka županija
Centar za gospodarenje otpadom Zagreb je sustav građevina i uređaja za obradu, oporabu i/ili zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada, ukupnog kapaciteta od oko 180.000 t/godinu, a obuhvaća Grad Zagreb i Zagrebačku županiju (35 jedinica lokalne samouprave, od toga 10 gradova i 25 općina) s oko 1.110.000 stanovnika. Lokacija CGO Zagreb je planirana na području grada Zagreba, lokacija Resnik, a projekt obuhvaća i izgradnju sedam pretovarnih stanica u gradovima Jastrebarskom, Zaprešiću, Ivanić Gradu, Samobor, Vrbovec, Velika Gorica i Dugo Selo. Projekt je u fazi izrade studijske i projektno-tehničke dokumentacije za prijavu projekta na EU financiranje. Prihvatljivi troškovi izrade potrebne studijske i projektne dokumentacije iznose 30 mil.kn, od čega se 15,5 mil.kn. (85%) odnosi na odobreno EU financiranje, 5 % odnosi se na odobreno sufinanciranje Fonda, dok preostala sredstva osigurava Korisnik. Izgradnjom Centra za gospodarenje otpadom Zagreb uspostaviti će se integralni sustav gospodarenja otpadom na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije, a u cilju ostvarivanja gospodarski usmjerenog, organiziranog i cjelovitog načina gospodarenja otpadom s navedenog područja.
www.fzoeu.hr

Interes za obnovljivim oblicima energije, zelenom gradnjom i smanjenjem stakleničkih plinova, ubrzano raste posljednjih godina. I to s pravom! Jedan od takvih izvora je i plitka geotermalna energija, koja bi si u Hrvatskoj zaslužila veću pozornost. To je praktički neograničen izvor energetski štedljivog grijanja i hlađenja, koji se može koristiti u bilo kojoj zgradi, bez obzira na njezinu namjenu. Tu je i čitav niz drugih prednosti, ali krenimo od početka.

ŠTO JE PLITKA GEOTERMALNA ENERGIJA I KAKO DJELUJE?
Plitka geotermalna energija je jedan od najboljih, pristupačnih, obnovljivih izvora energije, koji je prisutan odnosno prikladan za upotrebu gotovo svugdje u Hrvatskoj. Plitka geotermalna energija je toplina zemaljske kore od 1,5 metra pa sve do 300 – 400 metara dubine. Potječe iz zemljine jezgre i praktički je neiscrpan izvor energije. Korištenje plitke geotermalne energije temelji se na konstantnoj temperaturi zemljine kore. Bez obzira na to da li je vani ledena zima, ili vruće ljeto. Široki sloj zemljine kore ima temperaturu oko 13°C. Vjerojatno ste već primijetili ovaj fenomen kad ste išli u podrum ili posjetili Kršku spilju. Ljeti je ugodno hladno, a zimi toplije nego što biste očekivali. Taj sloj konstantne temperature počinje negdje na dubini od 3 metra, a dublje se tlo zagrijava i tako na dubini od 400 metara, obično ima temperaturu između 20 i 25°C. Tu razliku u temperaturi iskorištavaju sustavi za upotrebu plitke geotermalne energije koji zimi, jednostavno rečeno, crpe toplinsku energiju iz tla a nakon ohlađenja je vraćaju natrag u tlo. U ljeti sustav radi obratno. O tome će biti još riječi kasnije. Prvo pogledajmo zašto bismo opće trebali razmišljati o korištenju plitke geotermalne energije.

KOJE SU PREDNOSTI KORIŠTENJA PLITKE GEOTERMALNE ENERGIJE?
1. ČIST I OBNOVLJIV IZVOR ENERGIJE
Sustavi za korištenje plitke geotermalne energije ne stvaraju emisije ugljikovog dioksida. To znači, da prosječna stambena kuća koja koristi takav oblik energije smanjuje svoju emisiju ugljikovog dioksida u atmosferu približno za emisiju ugljikovog dioksida dva automobila godišnje. Za veće zgrade, razlika je još očitija.

2. POUZDAN I SIGURAN IZVOR ENERGIJE
Plitka geotermalna energija nije ovisna o Suncu, vjetru ili vremenskim utjecajima, te je na raspolaganju čitavo ljeto. To je ogromna prednost, jer je pouzdanost veliki problem u korištenju nekih drugih oblika obnovljivih izvora, poput Sunca ili vjetra. Osim toga, plitka geotermalna energija i sustav za njeno korištenje sigurni su jer ne postoji rizik od curenja ugljikovog monoksida ili kakve eksplozije.

3. ENERGIJA, KOJA HLADI I GRIJE
Iako plitku geotermalnu energiju obično povezujemo s grijanjem, hibridni uređaji je dobro koriste i za grijanje i za hlađenje. To rezultira značajnim uštedama tijekom cijele godine.

4. UČINKOVITOST I UŠTEDE
Dizalice topline i hibridni sustavi obično troše 25 % do 50 % manje električne energije za razliku od većine konvencionalnih sustava za grijanje i hlađenje. I ne samo to, u većim zgradama obično znače i uštedu prostora, jer je oprema za korištenje plitke geotermalne energije manja. Iako su troškovi investicije nešto veći, mjesečni računi za grijanje i hlađenje u prosjeku su niži za 40% do 50%. Kad ovu uštedu povežemo sa sljedećom točkom, jasno je da je to ulaganje koje se isplati i dovodi do dugoročne uštede.

5. NEZAHTJEVNI UREĐAJI, NISKO ODRŽAVANJE I DUGI ŽIVOTNI VIJEK
Dizalice topline i hibridni uređaji nemaju puno pokretnih dijelova i nalaze se unutar građevine. To znači da su problemi i kvarovi vrlo rijetki. Dizalice topline obično imaju životni vijek najmanje 20 godina, a cijevi često imaju garanciju između 25 i 50 godina. Hibridni uređaji često imaju automatizirano prebacivanje između zimskog, ljetnog i prijelaznog načina rada, tako da se uređaj sam prilagođava uvjetima i dobu godine.

Ako pogledamo toplinsku kartu potencijala plitke geotermalne energije u Hrvatski, vidljivo je, da je naša država relativno dobro pokrivena, te da nema puno područja, gdje nije moguće koristiti uređaje voda – zrak ili uređaje voda – voda. Sjeveroistočni dio države pokazuje posebno velik potencijal za učinkovito korištenje geotermalne energije. Mjesto i tlo naše države stoga nisu prepreka, i većinom nude dobre uvjete koje vrijedi iskoristiti.

KAKO DJELUJE SUSTAV KOJI KORISTI PLITKU GEOTERMALNU ENERGIJU?
Kod korištenja plitke geotermalne energije, koristimo sustav koji je sposoban:
- grijati, na način da crpi toplinsku energiju ispod površine zemlje, ogrjevnim medijem raspodjeljuje je po cijeloj zgradi, dok ohlađenim medijem prenosi energiju natrag ispod površine zemlje,
- hladiti, na način da crpi rashladnu energiju ispod površine zemlje, rashladnim medijem raspodjeljuje je po cijeloj zgradi, dok zagrijanim medijem prenosi energiju natrag ispod površine zemlje.
- Postignuti optimalnu regeneracijo obnovljivog izvora, što je posebno važno pri većim potrošnjama toplinske energije.

Svaki takav sustav je načelno izrađen iz tri glavna dijela:
- Kolektori, koji s pomoću medija (npr. voda) prikupljaju energiju ispod zemljine površine. Postoji nekoliko različitih vrsta kolektora, koje ćemo u nastavku pogledati.
- Dizalice topline, odnosno hibridni sustavi, u koje se sa kolektora šalje medij, gdje se njegova energija pretvara u korisnu energiju koja zagrijava ili hladi građevinu.
- Distribucijski sustav, koji osigurava ravnomjerno zagrijavanje ili hlađenje zgrade.

Ovisno o načinu prikupljanja energije, sustave za korištenje plitke geotermalne energije dijelimo na zatvorene i otvorene.

Koji sustav je najprikladniji, ovisi o sastavu tla, prisutnosti podzemne vode, tvari u podzemnoj vodi i još mnogo toga. Otvoreni sustavi koriste podzemnu vodu kao izvor topline, te vodu nakon upotrebe puštaju natrag u zemlju u isti vodeni sloj. To omogućava da za niske troškove iskorištavaju snažan izvor energije. Za upotrebu podzemne vode, potreban je izvor, odnosno sloj podzemne vode, prikladnog kemijskog sastava (nizak udio željeza), i zdenac ili bunar koji dolazi do izvora vode. Podzemna voda, pogodna za upotrebu je između 3 i 14°C, međutim, najprikladnija je „zlatna sredina“.

Zatvoreni sustavi su oni kod kojih medij za prijenos energije cirkulira u zatvorenom krugu i nema kontakta s vanjskim čimbenicima. Medij se zagrijava ili hladi ispod površine zemlje, i ta se energija prenosi na dizalicu topline ili hibridni uređaj.

Zatvoreni sustavi mogu biti horizontalni ili vertikalni.

Horizontalni sustavi su jednostavniji za ugradnju, jer su kolektori ugrađeni blizu same površine, na dubini od 1,5 metara. Cijevi se polažu paralelno, spiralno ili u slojevima. Horizontalni sustavi zahtijevaju veliku površinu, pa su prikladni samo za zgrade koje imaju dovoljno zemljišta. Zemljište ne smije biti u sjeni, jer je sunčeva energija koja zagrijava tlo, važan izvor energije za kolektore.

Vertikalni sustavi koriste konstantnu temperaturu tla. Obično se postavljaju na dubini od 15 pa do 180 metara. Temperatura tla zagrijava ili hladi medij u cijevima, koji tu energiju dalje prenosi na dizalicu topline ili hibridni uređaj. Ovi sustavi su prikladni i za gušće naseljena područja jer im je potrebno vrlo malo prostora. Na odgovarajućoj dubini u pravilu ima dovoljno energije da se zgrada grije ili hladi.
www.menerga.hr

U Čileu je otvorena prva sunčana termoelektrana u Latinskoj Americi, grandiozni projekt u pustinji Atacama, koji će toj zemlji olakšati put da lakše postigne cilj - ugljičnu neutralnost do 2050. godine. Fascinantni projekt Cerro Dominador u najsušoj pustinji na svijetu, vrijedan 1,4 milijarde američkih dolara najavljen je još 2013. godine, koristit će tehnologiju koja omogućuje skladištenje sunčeve topline za proizvodnju električne energije satima, pa čak i noću, za razliku od tradicionalnih fotonaponskih solarnih elektrana ili vjetroelektrana koji struju proizvode samo dok sunce svijetli ili puše vjetar. Čileanski predsjednik Sebastian Piñera izjavio je u govoru ispred ogromnog pogona da je ovaj projekt nevjerojatan doprinos razvoju njihove zemlje i kvaliteta života ljudi'. Bogat suncem i vjetrom, Čile ima obvezu iskoristiti obnovljivu prednost za ukidanjem ugljena iz elektroenergetskog sektora do 2040. godine i postići ugljičnu neutralnost. Nekada smo bili siromašni energijom, imali smo nešto malo nafte, ugljena i plina, ali smo neizmjerno bogati kada je u pitanju energija budućnosti. Imamo pustinje s najvećim sunčevim zračenjem na svijetu, izjavio je ponosno Piñera. Cilj projekta Cerro Dominador je premošćivanje jaza nakon uklanjanja elektrana na ugljen i pomaganje opskrbi čileanske mreže električnom energijom kada vjetar i sunce to ne mogu. Izvršni direktor Cerro Dominadora Fernando Gonzales izjavio je za Reuters kako će kompanija ispuniti ciljeve. Proizvodit će ukupno 210 MW čiste energije, što je dovoljno za opskrbu 380.000 kućanstava u Čileu, procjenjuje se. Uz toranj, elektrana će imati mogućnost skladištenja toplinske energije pomoću topivih soli ukupnog kapaciteta 17,5 sati. Cerro Dominador izgradio je konzorcij španjolskih energetskih tvrtki Abengoa i Acciona, uz financiranje iz programa Laif Europske unije i KfW iz Njemačke te čileanske razvojne agencija Corfo i drugih.
www.jutarnji.hr

 

Ekološka kuća od slame, drveta i pluta koja čuva okolinu izgrađena je u malom talijanskom naselju Manijago kraj Milana, od prirodnih građevinskih materijala napravljena je kao jednostavna i održiva kuća. Veoma jasan naziv projekta Kuća od slame, drveta i plute (The House of Wood, Straw and Cork), koji potpisuje arhitektonska firma LCA Architetti, naručen je od strane mladog para koji su željeli da žive u što održivijem i što bližem kontaktu s prirodom. Arhitekti su zato dizajn objekta stavlili u drugi plan u nastojanju da zadrže fokus na ruralnom okruženju kuće i na očuvanju životne sredine. Ovakva ideja realizirana je kroz uporabu prirodnih građevinskih materijala, koji se mogu reciklirati, te je podignuta montažna drvena struktura, s izolacijom od slame i završnom oblogom od pluta. „Klijenti su željeli zdrav i ekološki objekat koji je u direktnom kontaktu s prirodom. Dom u kojem mogu uživati u malim stvarima. Kuća je rođena „iz zemlje“ te i ima boje zemlje. Sastav je namjerno jednostavan i primitivan, a uzor su bile stare štale koje su još uvijek prisutne u ovom području.“ rekao je za Dezeen osnivač biroa LCA Architetti, Luca Compri. Veličina i oblik kuće usmjereni su prema susjednim zgradama, koje čine čitav niz poljoprivrednih objekata. Kuća je lišena ukrasa na svom eksterijeru, a fokus je postavljen na teksturiranu oblogu od pluta. Naravno, primjena pluta potpomaže toplinskoj izolaciji kuće i, zajedno sa slamom, minimalizira potrebe objekta za dodatnom energijom. Računi za zagrijavanje ove kuće su minimalni! Primjenjena slama je dobivena s okolnih farmi gde je odslužila svojoj svrsi, odnosno farmeri su ju odbacili, a sada je dobila nov život. Niz solarnih panela postavljenih na krovu, kao i dizalica topline također pomažu da objekat bude što održiviji. U unutrašnjosti kuće nalaze se spavaća i radna soba, zajedno s dva kupatila, kao i kuhinja s trpezarijom, vešeraj i dnevna soba duple katne visine. Na mezaninu je pored još jedne radne i spavaće sobe sa kupatilom smještena i mala teretana. Dnevni boravak, koji se nalazi u samom srcu kuće, ima pročelje u formi velikog zastakljenog zida, koji “narušava” monolitnu fasadnu oblogu od pluta. Na ovaj način osigurana je jasna veza sa prirodnom u svakodnevnom životu kuće i ukućana. Primjena staklenika u središnjem dijelu podsjeća na koncepte solarnih kuća koje su se gradile 1980-tih. Završna materijalizacija enterijera, kao i namještaj izvedeni su u minimalističkoj paleti koju čine hrastovo drvo, keramika i kamen.
www.gradnja.rs