U Bruxellesu, u sivim hodnicima Europske komisije, Dan Jørgensen, povjerenik za energiju, sjedio je za stolom i gledao u novinare Financial Timesa. Bilo je to 3. travnja 2026. godine, a njegove riječi nisu bile one uobičajene diplomatske fraze. “Ovo će biti duga kriza… cijene energije bit će visoke jako dugo”, rekao je izravno. “Za neke kritičnije proizvode, poput dizela i mlaznog goriva, situacija će biti još gora u nadolazećim tjednima. Moramo se pripremiti.”
Te riječi nisu bile samo upozorenje već su bile poziv na buđenje. Europa, koja je tek prije nekoliko godina preživjela šok ruske invazije na Ukrajinu, ponovno stoji pred energetskim kaosom. Ovaj put okidač nije plin iz Sibira, već rat na Bliskom istoku koji je gotovo potpuno zatvorio Hormuški tjesnac odnosno arteriju kroz koju prolazi gotovo 20 posto svjetske nafte i velik dio ukapljenog prirodnog plina.
Posljedice su bile munjevite. Cijena nafte skočila je za više od 50 posto, a plina za oko 70 posto u samo mjesec dana. Europska unija je u prvih 30 dana rata platila dodatnih 13 do 14 milijardi eura samo za uvezena fosilna goriva. Infrastruktura je oštećena, tankerima je blokiran prolaz, a globalni lanac opskrbe se zatresao kao da je netko povukao tepih pod nogama cijelog kontinenta.
U Bruxellesu nitko više ne vjeruje u brzi povratak na “staro normalno”. Čak i da se rat sutra završi, oštećena infrastruktura i poremećeni tržišni lanci znače da će visoke cijene ostati s nama mjesecima, možda i godinama. “Naša je analiza da će ovo biti dugotrajna situacija i zemlje moraju biti sigurne da imaju ono što im je potrebno”, naglasio je Jørgensen.
A što imamo sada?
Plinska skladišta u Europi su na rekordno niskoj razini za ovo doba godine dok tek oko 28 posto popunjenosti prema podacima iz početka travnja. Neke zemlje su u kritičnom stanju: Nizozemska se muči s jedva 5-6 posto, Njemačka s oko 22 posto. Nakon hladne zime ulazimo u sezonu punjenja skladišta (travanj–listopad) u najranjivijoj poziciji od 2022. godine. Fokus je posebno na dizelu i mlaznom gorivu ili upravo onim proizvodima koje Europa najviše uvozi iz zaljevske regije i za koje se očekuje najveći pritisak u sljedećim tjednima.
Europska komisija zato poziva na koordiniranu akciju. Nema mjesta za kaotične nacionalne mjere koje bi samo pogoršale situaciju. Umjesto toga, predlažu se konkretni koraci: smanjenje potrošnje energije, od rada od kuće, preko manje putovanja automobilima, veće upotrebe javnog prijevoza, car-sharinga pa sve do nižih brzina na autocestama. Zemlje se potiče da ranije počnu puniti plinska skladišta, ali s fleksibilnijim dok se cilj od 90 posto kapaciteta do 1. studenog, može se spustiti na 80 posto. Na stolu su sve opcije: od mogućeg racioniranja goriva, preko puštanja strateških naftnih rezervi, do traženja dodatnih isporuka LNG-a iz SAD-a i drugih partnera.
Podsjeća na 2022. godinu i moguće ograničenje na cijene plina, smanjenje poreza na struju, pomoć najranjivijim kućanstvima i industrijama. Ali ovaj put poruka je jasnija: ovo nije samo prolazni šok. Dugoročno rješenje leži u ubrzanju obnovljivih izvora energije i smanjenju ovisnosti o uvozu fosilnih goriva.
A kako stoji Hrvatska u ovom europskom mozaiku?
Relativno dobro i to barem za sada. Hrvatska raspolaže s 90-dnevnim zalihama nafte i naftnih derivata, što znači da nema opasnosti od nestašice u skorije vrijeme. Vlada je već reagirala: u srijedu je odlučila pustiti na tržište 35 tisuća tona dizela iz obveznih zaliha kako bi pomogla stabilizaciji cijena i sudjelovala u europskim naporima. LNG terminal na Krku i JANAF omogućuju diversifikaciju opskrbe jer ne ovisimo više samo o jednom pravcu. Preko 75 posto električne energije dolazi iz obnovljivih izvora, što nas stavlja iznad europskog prosjeka.
Ipak, nismo imuni. Uvozimo više od 50 posto energije, a domaća proizvodnja nafte pokriva tek 20-30 posto potreba. Zato će više cijene nafte i plina ipak osjetiti i građani i gospodarstvo i to posebno turizam i prijevoz. Vlada je već produžila ograničenje cijena goriva, struje i plina do jeseni 2026. te najavljuje nove pakete pomoći ranjivim skupinama.
“Mi nismo među prvima koji će osjetiti puni udar globalne oluje”, poručuju iz Vlade. LNG terminal na Krku i strateške rezerve daju nam određenu otpornost. No nitko ne obećava da računi neće rasti.
Što onda očekivati?
Nije (još) 2022. godina s panikom nestašica plina zimi. Nema trenutnog nedostatka opskrbe jer nafta i plin još teku. Ali cijene će ostati visoke dugo, a rizik raste ako se Hormuški tjesnac ne otvori i ako zima 2026./2027. bude hladna. Europska unija mora ostati jedinstvena kako bi izbjegla fragmentaciju tržišta. Građani mogu pomoći i to štednjom energije gdje god mogu. Svaki ušteđeni kilovat ili litra goriva smanjuje pritisak na sustav.
Ova kriza nije samo test otpornosti. Ona je i podsjetnik da Europa mora ubrzati prijelaz na zelenu energiju. Jer dok se ratovi na Bliskom istoku rješavaju, ovisnost o fosilnim gorivima ostaje naš najveći strateški rizik. Bruxelles je rekao jasno: moramo se pripremiti. Sada je pitanje hoćemo li to i učiniti i to prije nego što sljedeća zima ponovno pokuca na vrata.
UTJECAJ REPowerEU NA NOVU ENERGETSKU INFRASTRUKTURU
U svibnju 2022., dok je Europa drhtala od straha pred prvim zimama bez ruskog plina, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavila je plan koji je promijenio sve. „Rat u Ukrajini brutalno je otkrio rizike ucjene, ekonomskog prisiljavanja i šokova cijena“, rekla je tada. „S REPowerEU-om smo diversificirali opskrbu energijom i drastično smanjili bivšu ovisnost Europe o ruskim fosilnim gorivima. Sada je vrijeme da Europa potpuno prekine energetske veze s nepouzdanim dobavljačem.“
Četiri godine kasnije, taj plan nije samo papir. Postao je masovna gradnja infrastrukture na moru: plutajući terminali, podmorski kabeli, vjetroelektrane i prvi koraci prema uvozu vodika. REPowerEU je pretvorio krizu u priliku: Europa je danas daleko otpornija, a more je postalo njezin novi strateški adut.
LNG terminali i plutajući FSRU su brzi štit protiv nestašice
Najvidljiviji uspjeh REPowerEU-a je eksplozija infrastrukture za ukapljeni prirodni plin. Prije 2022. Njemačka nije imala nijedan LNG terminal. Danas je jedan od najvećih europskih hubova zahvaljujući rekordnom broju plutajućih terminala (FSRU). Prema službenom izvješću Europske komisije „REPowerEU – 3 godine kasnije“, zemlje EU-a su do svibnja 2024. dodale 50 milijardi kubičnih metara (bcm) nove regasifikacijske plinske snage godišnje, a do kraja 2024. taj broj je dosegao 70 bcm. Većina novih kapaciteta (75–80 %) su upravo FSRU odnosno brzi, fleksibilni i lako premjestivi brodovi koji su omogućili Europi da za samo nekoliko mjeseci zamijeni ruski plin.
U Njemačkoj su ključni projekti postali simbol otpornosti:
* Wilhelmshaven 1 (prosinac 2022., Uniper) – prvi njemački FSRU.
* Brunsbüttel (ožujak 2023., RWE, s nadogradnjama 2025.) – već se priprema za amonijak i vodik od 2026.
* Lubmin (siječanj 2023.).
* Wilhelmshaven 2 (kolovoz 2025., FSRU Excelerate Excelsior) – drugi terminal u istom lučkom kompleksu.
U drugim zemljama:
* Nizozemska je otvorila EemsEnergy Terminal (rujan 2022., dva FSRU-a).
* Finska i Estonija dobile su Inkoo/Paldiski FSRU (prosinac 2022.).
* Grčka je pustila u pogon Alexandroupolis FSRU (listopad 2024., 5,5 bcm/god.) – ključan za Balkan, Ukrajinu i Moldaviju.
* Italija je dodala Ravenna FSRU (BW Singapore, 2025.).
* Hrvatska je proširila LNG terminal na Krku (+3,2 bcm, dovršeno 2025.).
* Poljska je proširila Świnoujście i priprema Gdańsk.
Ukupno je od 2022. do 2025. izgrađeno ili prošireno 12 novih terminala i šest proširenja, što je podiglo ukupni LNG kapacitet Europe na oko 250–300 bcm. Mnogi od tih terminala već se prenamjenjuju za bio-LNG, e-LNG i uvoz amonijaka ali i kao most prema zelenoj budućnosti.
Offshore vjetroelektrane kao morska zelena revolucija
REPowerEU nije bio samo o plinu. Plan je ubrzao i obnovljive izvore, a more je postalo glavno bojno polje. Preko nacionalnih planova oporavka (RRP) pokrenuto je više od 15 GW novih offshore vjetroenergetskih kapaciteta. Do kraja 2025. Europa je dosegla oko 39 GW instalirane offshore vjetro snage (od ukupnih 304 GW vjetra na kontinentu). Samo 2025. dodano je 19,1 GW novog vjetra, od čega oko 2 GW offshore.
Njemačka je u 2025./2026. prešla značajne prepreke: He Dreiht i Borkum Riffgrund 3 pomogli su joj prijeći 10 GW offshore snage. Deklaracije iz Esbjerga (2022.) i Ostenda (2023.) pretvorile su Sjeverno more u europski „vjetropark kontinenta“. Podmorski kabeli i hibridne offshore mreže sada povezuju vjetroelektrane s kopnom i međusobno, pretvarajući more u energetski hub.
Podmorski kabeli, interkonekcije i prvi koraci prema vodiku
REPowerEU je oživio i prekograničnu infrastrukturu. Do kraja 2025. dovršene su ključne interkonekcije:
* Baltic Pipe,
* Poljska–Litva,
* Poljska–Slovačka,
* Grčka–Bugarska (IGB),
* Bugarska–Srbija,
* te FSRU u Alexandroupolisu.
Te su veze okončale desetljeća izolacije i omogućile novim izvorima energije da teku tamo gdje su najpotrebniji.
U prosincu 2025. Europska komisija usvojila je novu listu PCI/PMI projekata i to čak 235 prekograničnih projekata, od čega 113 električnih, offshore i pametnih mreža (uključujući 19 offshore infrastruktura i 24 skladišta). Među njima su i hibridni projekti poput Bornholm Energy Island u Baltičkom moru.
Za vodik i amonijak koji su još uvijek u ranoj fazi, ali konkretnoj: terminali u Brunsbüttelu i Wilhelmshavenu (Njemačka) te Rotterdamu (Nizozemska) već se pripremaju za uvoz amonijaka kao nosača vodika. REPowerEU ciljevi od 10 milijuna tona proizvodnje i 10 milijuna tona uvoza obnovljivog vodika do 2030. polako dobivaju infrastrukturu. Komisija je 2024./2025. odobrila stotine milijuna eura za IPCEI Hy2Infra projekte kroz nove elektrolizere, cjevovode i terminale.
Most prema zelenoj neovisnosti
Von der Leyen je tri godine kasnije ponovila: „S REPowerEU-om smo prebrodili najgoru energetsku krizu desetljeća. Zadržali smo svjetla upaljena, škole i bolnice otvorene, domove toplim i to zimu za zimom.“ Polovica europske električne energije danas dolazi iz obnovljivih izvora, a udio ruskog plina pao je s 45 % na 11 %.
REPowerEU nije bio samo krpanje rupe. Postao je most: plutajući FSRU-ovi koji se mogu pretvoriti u zelene terminale, offshore vjetar koji raste brže nego ikad, podmorski kabeli koji spajaju kontinent i pripreme za vodik koji će jednog dana ploviti morem umjesto fosilnog plina.
Europa je u četiri godine dokazala da kriza može biti katalizator. No izazovi ostaju jer neki FSRU-ovi riskiraju da postanu „neiskorišteni resurs“ ako potrošnja plina nastavi padati, a offshore ciljevi za 2030. još uvijek zahtijevaju ubrzanje. Ipak, jedna stvar je sigurna: more više nije samo granica. More je postalo autocesta nove energetske neovisnosti Europe.
EUROPA IMA NOVU INFRASTRUKTURU, ALI NEMA ZEMNOG PLINA NA TRŽIŠTU
U Bruxellesu, u proljeće 2026., europski povjerenik za energiju Dan Jørgensen sjedio je za stolom nakon hitnog sastanka energetskih ministara i otvoreno priznao ono što mnogi nisu htjeli čuti. „Ovo će biti duga kriza… cijene energije bit će visoke jako dugo“, rekao je u intervjuu za Financial Times. „Čak i da mir dođe sutra, nećemo se vratiti u normalu u doglednoj budućnosti.“
Četiri godine nakon što je REPowerEU obećao neovisnost od ruskog plina, Europa je doista izgradila impresivnu infrastrukturu: plutajuće FSRU terminale u Njemačkoj, proširenje na Krku, nove kapacitete u Grčkoj, Italiji i Nizozemskoj. Ukupna regasifikacijska snaga skočila je na preko 230–250 milijardi kubičnih metara godišnje. No sada, usred rata na Bliskom istoku, terminali stoje prazni. Nema tereta. Nema molekula plina na globalnom tržištu.
Okidač je Hormuški tjesnac ili usko grlo kroz koje prolazi gotovo 20 % svjetskog LNG-a. Rat između SAD/Izraela i Irana doveo je do de facto zatvaranja prolaza. Tankeri su blokirani, a iranske rakete i mine učinile su plovidbu preopasnom. Najgore je pogođen Katar koji je drugi najveći izvoznik LNG-a na svijetu. Iranski napadi na kompleks Ras Laffan oštetili su dva ključna LNG broda i postrojenje za uplinjavanje LNG-a, uništivši 17 % katarske izvozne sposobnosti.
QatarEnergy CEO Saad al-Kaabi nije ostavio mjesta sumnji: „Za ponovno pokretanje proizvodnje prvo moramo da prestanu neprijateljstva.“ Kompanija je proglasila "force majeure" na dugoročnim ugovorima s kupcima u Italiji, Belgiji, Južnoj Koreji i Kini. Šteta se procjenjuje na tri do pet godina oporavka, a gubitak prihoda na 20 milijardi dolara godišnje.
Rezultat? Odmah je nestalo 15–20 % globalne ponude LNG-a. Preostali tereti su uglavnom iz SAD-a i preusmjeravaju se u Aziju, gdje kupci plaćaju više. Brodovi mijenjaju kurs usred oceana. Europski terminali, koji su prije samo godinu dana bili simbol pobjede nad ruskom ucjenom, sada zjape prazni.
Plinska skladišta diljem EU-a su na kritično niskoj razini za ovo doba godine i to tek 22–28 % popunjenosti u travnju, najniže od 2022. Njemačka je na 21–22 %, Nizozemska još niže. Sezona punjenja skladišta (travanj–listopad) tek je počela, a cijene na nizozemskom čvorištu TTF skočile su 40–70 % u samo mjesec dana. Nafta je poskočila preko 50 %.
Jørgensen je bio jasan i na konferenciji za novinare: „Nitko ne zna koliko će ova kriza trajati, ali važno je naglasiti jer neće biti kratka. Čak i ako mir dođe sutra, infrastruktura u regiji je uništena i stalno se uništava ratom.“ U pismu ministrima pozvao je na koordinirano smanjenje potrošnje, ranije punjenje skladišta (s fleksibilnijim ciljevima od 80 % umjesto 90 %) i sve opcije od racioniranja goriva do puštanja strateških rezervi.
REPowerEU je briljantno riješio jedan problem i to diversifikaciju dobavljača. No nitko nije predvidio da će se glavni alternativni izvor (katarski LNG) naći u istom uskom grlu kao i ruski plinovodi. LNG je globalna roba: kad Azija viče, Europa gubi dražbu.
Europa danas nije u nestašici opskrbe jer nafta i plin još teku iz drugih pravaca. Ali cijene su visoke, a rizik dobave raste. Povjerenik Jørgensen upozorava: „Moramo se pripremiti za strukturne, dugotrajne učinke.“
Ova kriza je brutalna lekcija. Nova infrastruktura spasila nas je od potpunog kolapsa kakav smo vidjeli 2022. No infrastruktura bez molekula ne grije kuće i zgrade. Hormuški tjesnac pokazao je da čak i „slobodno more“ može postati najveće usko grlo. Dugoročno rješenje ostaje isto: ubrzati obnovljive izvore, vodik i smanjenje potrošnje. Jer ovisnost o uvozu, bilo ruskom plinu ili katarskom LNG-u, uvijek nosi rizik.
Bruxelles je rekao jasno: moramo se pripremiti. Sada je pitanje hoćemo li to učiniti prije nego što sljedeća zima ponovno pokuca na vrata.
MJERE ZA SAVLADAVANJE NOVE ENERGETSKE KRIZE
U Bruxellesu, krajem ožujka 2026., povjerenik za energiju i stanovanje Dan Jørgensen izašao je pred novinare nakon videokonferencije s energetskim ministrima 27 članica. Njegove riječi nisu bile diplomatski ublažene: „Ovo će biti duga kriza… cijene energije bit će više jako dugo.“ Ponovio je to i u pismu ministrima: „Moramo se pripremiti za moguće produženo ometanje međunarodne trgovine energijom.“ No Jørgensen nije samo upozoravao jer predstavio je i konkretan paket brzih tehničkih mjera kojima Europa može ublažiti udar Hormuškog tjesnaca i globalni nedostatak LNG-a, dizela i mlaznog goriva.
Smanjenje potrošnje energije
Prva i najbrža linija obrane je smanjenje potrošnje ili demand reduction. Komisija se oslanja na uspješni model iz 2022. godine, ali ovaj put s naglaskom na prometni sektor koji troši najviše dizela i kerozina. „Jasno je da što više možete učiniti da uštedite naftu, posebno dizel, posebno mlazno gorivo, to smo bolje pozicionirani“, poručio je Jørgensen na konferenciji za novinare. „Nalazimo se u situaciji koja se može pogoršati gdje je smanjenje potrošnje doista neophodno.“
Komisija izravno preporučuje IEA-in plan u 10 točaka za ublažavanje naftnog šoka. Među mjerama su: rad od kuće gdje je moguće, smanjenje brzine na autocestama za 10 km/h, veća upotreba javnog prijevoza, car-sharinga i bicikla, ograničenje nepotrebnih putovanja i letova te odgoda održavanja rafinerija kako bi se maksimizirala proizvodnja dizela i mlaznog goriva.
Direktor Međunarodne energetske agencije Fatih Birol objasnio je zašto je to ključno: „Rat na Bliskom istoku stvara veliku energetsku krizu, uključujući najveći poremećaj opskrbe u povijesti globalnog naftnog tržišta. Bez brzog rješenja, utjecaji na energetska tržišta i ekonomije postat će sve ozbiljniji.“ Birol je naglasio da bi široka primjena ovih mjera mogla značajno ublažiti šok, posebno u cestovnom prometu koji čini oko 45 % globalne potrošnje nafte.
Puštanje strateških rezervi
Druga brza mjera je puštanje strateških rezervi. IEA je već koordinirala najveće puštanje naftnih rezervi u povijesti ili oko 400 milijuna barela iz strateških zaliha članica, od čega EU sudjeluje s otprilike 80 milijuna barela. Jørgensen je u pismu ministrima pozvao na „učinkovito i efikasno planiranje puštanja zaliha“ kako bi se optimizirala ravnoteža ponude i potražnje na duži rok. Komisija podsjeća da EU već ima obvezu držanja 90-dnevnih zaliha nafte i derivata i sada se te zalihe aktiviraju fleksibilno, uz mogućnost preraspodjele prema kritičnim sektorima.
Optimizacija postojeće infrastrukture
Treća linija je optimizacija postojeće infrastrukture. Jørgensen je pozvao zemlje da što ranije počnu puniti plinska skladišta i to već od travnja kako bi se izbjegla „kraj-ljetna utrka“ i dodatni pritisak na cijene zemnog plina. Fleksibilnost iz EU Uredbe o skladištima plina omogućuje spuštanje cilja punjenja na 80 % umjesto 90 % do 1. studenog, što smanjuje potražnju u trenucima napetosti na tržištu. „Početak injekcija što je ranije moguće omogućio bi nam duže razdoblje injekcija i prilagodbu tržišnim okolnostima kako bismo ublažili pritisak na cijene“, naglasio je povjerenik.
Mjere iz paketa 2022.
Uz to, na stolu su i mjere iz 2022. paketa: oživljavanje mehanizma ograničenja na cijene plina ako cijene eksplodiraju, pomoć ranjivim kućanstvima i industrijama te jačanje EU Energy Platforma za zajedničku nabavu LNG-a. Jørgensen je jasno poručio: „Moramo izbjegavati fragmentirane nacionalne odgovore“ dok samo koordinirana akcija može spriječiti međusobnu konkurenciju unutar Unije.
Kriza cijena, a ne opskrbe no ako djelujemo zajedno
Europa danas nije u akutnoj nestašici zahvaljujući REPowerEU infrastrukturi, ali Hormuški tjesnac pokazuje koliko je globalno tržište ranjivo. Jørgensen ponavlja: „Ovo je kriza cijena, a ne opskrbe i to samo ako djelujemo zajedno.“ Ako se brzo provedu štednja, puštanje rezervi, rano punjenje skladišta i optimizacija infrastrukture, Unija može prebroditi ljeto i jesen bez nestašica, iako uz više cijene. Sljedeća zima bit će pravi test solidarnosti.
Ove mjere nisu samo krpanje već su one most prema dugoročnom rješenju: ubrzanju obnovljivih izvora i smanjenju ovisnosti o uvozu. Bruxelles je rekao jasno: moramo se pripremiti. Sada je na članicama da to i učine jer prije nego što sljedeća zima ponovno pokuca na vrata.
