Mađarska je napravila još jedan korak naprijed u svojim planovima za proširenje nuklearne elektrane Paks na snagu 4400 MW, jer je započela proizvodnja ključnih komponenti za dva nova reaktorska bloka. U Rusiji je u tijeku izgradnja reaktorske posude za blok 6, dok se u Francuskoj trenutno proizvode prvi dijelovi turbine za blok 5.

Mađarski ministar vanjskih poslova i trgovine Peter Szijjarto izjavio je da se reaktorska posuda za Blok 6 proizvodi u visokotehnološkoj automatiziranoj kovačnici u Sankt Peterburgu. Ova ključna komponenta, gdje će se odvijati lančana nuklearna reakcija, mora ispunjavati stroge sigurnosne i inženjerske standarde koje su postavili mađarski i europski regulatori. Istovremeno, komponente turbine za Blok 5 proizvode se u Belfortu u Francuskoj. Ovi razvojni koraci pokazuju da je napredak na dobrom putu, s ključnom infrastrukturom koja se trenutno gradi u više zemalja.

Međunarodni karakter ovog projekta naglašava njegovu važnost, a ključne uloge imaju partneri iz Rusije i Francuske. Ova investicija smatra se ključnom za dugoročnu energetsku sigurnost Mađarske i njezin strateški cilj smanjenja ovisnosti o uvozu prirodnog plina. Dva nova bloka u Paksu trebala bi značajno povećati kapacitet elektrane i smanjiti emisije stakleničkih plinova. Proširenje podržava ciljeve Mađarske da održi niske cijene energije i osigura stabilnu opskrbu električnom energijom u budućnosti. Trenutno, nuklearna elektrana Paks opskrbljuje oko 50 posto ukupne potrošnje električne energije u Mađarskoj.

Projekt proširenja proizlazi iz sporazuma iz 2014. između mađarske vlade i ruske državne nuklearne tvrtke Rosatom. Cilj ovog sporazuma je udvostručiti kapacitet elektrane s 2000 MW na 4400 MW dodavanjem dva nova reaktora. Rusija se obvezala financirati 10 milijardi eura procijenjenih troškova izgradnje, što pokriva oko 80 posto ukupnih troškova. Izvorno je prvi novi reaktor trebao postati operativan do 2023. Međutim, trenutni raspored predviđa puštanje u rad između 2030. i 2031. Unatoč kašnjenju, projekt ostaje središnja točka dugoročne energetske politike Mađarske.

Nuklearna elektrana Paks
Nuklearna elektrana Paks je nuklearna elektrana smještena na Dunavu, 5 kilometara od mjesta Paks (Mađarska), oko 75 kilometara od sjeverne hrvatske granice. Beli Manastir udaljen je oko 90, a Osijek oko 120 kilometara zračne linije. Nuklearna elektrana Paks ima 4 nuklearna reaktora, pa zadovoljava oko 43% potrošnje električne struje u Mađarskoj. Građena je po sovjetskoj tehnologiji (tlačni reaktori sovjetskog dizajna ili VVER reaktori), a reaktori su puštani u rad između 1982. i 1987. Ranije planiran životni vijek od tridesetak godina bi mogao biti produljen sve do 2030.

Tlačni reaktori ili reaktori s vodom po tlakom, nalazi se u većini zapadnih nuklearnih elektrana. Oni su podvrsta lakovodnih reaktora ili reaktora s hlađenjem običnom vodom; druga vrsta je kipući reaktor ili reaktor s kipućom vodom. U reaktoru s vodom pod tlakom, rashladna voda se pod velikim tlakom pumpa u jezgru reaktora. Tada zagrijana voda prenosi toplinsku energiju u generator pare. Suprotno kipućem reaktoru, tlak u primarnom rashladnom krugu sprječava kipljenje vode u nuklearnom reaktoru. Svi lakovodni reaktori koriste običnu demineraliziranu vodu kao rashladno sredstvo i neutronski moderator (usporivač neutrona).

U nuklearnoj elektrani Paks se nalaze 4 reaktora koja su građena u bivšem Sovjetskom Savezu, kao serija tlačnih reaktora s oznakom VVER reaktori, sa snagama od 4 x 500 MW. Kao nuklearno gorivo se koristi malo obogaćeni uranijev dioksid (UO2), u svakom reaktoru ga ima oko 42 tone i treba oko 3 godine dok se potroši (“izgori”). Danas je u pogonu oko 50 reaktora ovakvog ruskog tipa. Sadašnje odlagalište za nuklearni otpad nalazi se u sklopu nuklearke Paks, a produljenje rada reaktora neće zahtijevati izgradnju novih deponija.

Tlačni reaktor PWR najrašireniji je tip nuklearnih reaktora II. generacije, koja započinje gradnju 1977. Više od polovine nuklearnih elektrana koje su još u pogonu imaju tlačni reaktor, a kao gorivo koriste obogaćeni uranij. Rashladna voda (primarni rashladni krug) u reaktorskoj posudi pod većim je tlakom od zasićenoga parnoga tlaka pri najvišoj radnoj temperaturi. Stoga se reaktorsko hladilo u reaktorskoj posudi ne može pretvoriti u paru. Do pretvaranja vode u paru dolazi tek u parnom generatoru (sekundarni rashladni krug), gdje je velik broj tankih cijevi. Snažne primarne pumpe tjeraju kroz njih rashladni medij, a on svoju toplinu šalje sekundarnom rashladnom mediju, koji kruži oko cijevi parnog generatora. Zbog zagrijavanja sekundarni se rashladni medij prevara u paru. Ta para pokreće parnu turbinu, a nakon završetka rada kondenzira se u kondenzatoru i potom se vraća u parni generator.

Kod tlačnih reaktora primarni i sekundarni rashladni krug su odvojeni. U ovog tipa reaktora rashladni medij, koji je istovremeno i moderator, nalazi se pod visokim tlakom od približno 155 bara, što omogućava njegovu visoku radnu temperaturu bez promjene agregatnog stanja. Par stotina tlačnih reaktora razvijeno je i koristi se u vojne svrhe, primjerice u nosača zrakoplova, nuklearnih podmornica i ledolomaca. Tlačni reaktor prvotno je razvijen u Oak Ridge National Laboratoryju (SAD) za pogon nuklearnih podmornica. Dakle, tlačni reaktori najrašireniji su tip reaktora u svijetu; njih više od 230 se koristi za proizvodnju električne energije, a nekoliko stotina za pogon nuklearnih podmornica, u koju svrhu su izvorno i bili dizajnirani.