Postignut je dogovor koji smo s nestrpljenjem čekali. Vodeći ljudi Europske unije odlučili su o iznosu financijskog paketa kojem je cilj pomoći oporavak od gospodarske krize. Konačna brojka tog europskog samita je 1800 milijardi eura, čini ga višegodišnji proračun financijske perspektive 2021.-2027. te ekonomski i investicijski program za oporavak pod nazivom Next Generation EU. Zovu ga povijesnim, i samit i iznos. Povijesno velik. Po prvi puta EU se zadužuje kako bi ulagala. Svatko od nas kada se privatno zadužuje, to radi s nekom vizijom budućeg povrata ulaganja. Što ćemo mi kao država i društvo, koja je naša vizija? Po prvi puta se tako velika količina javnog novca ulaže i ima snagu pokretanja značajne promjene, pokretanja ulaganja privatnog sektora, fondova, banaka pa čak i nas samih građana. Sada stvarno postoji iznos kojim možemo konkretno financirati zaokret u smjeru za koji se odlučimo.

Hoćemo li to biti infrastruktura koja će nas zarobiti u nove emisije ugljika u narednih 10 godina ili će to biti ulaganje u domaću zelenu energiju i poslove kao okosnicu pokretanja drugih sektora i prave regeneracije gospodarstva i društva, uz puno korištenje naših potencijala?

Hoćemo li ulagati u domaće poslove kroz domaću proizvodnju opreme, u domaće usluge projektiranja, montaže i servisiranja, u razvoj domaćeg znanja i inovacija? Hoćemo li potaći investiranje kapitalom domaćeg stanovništva i mirovinskih fondova kako bi ostvarena dobit ostala u Hrvatskoj za naš daljnji razvoj?

Kriterije za održivo financiranje imamo – EU je nedavno usvojila uredbu s kriterijima ocjenjivanja održivosti svih ulaganja ili tzv. EU Taxonomy on SUstainable Finance.1 kojom jasno iznosi pet principa za održivo financiranje javnog i privatnog novca u oporavak i otpornost: (i) obnavljajmo bolje nego prije; (ii) ugrađujmo otpornost – društvenu, ekonomsku i okolišnu u sve što radimo; (iii) budimo sigurni da niti jedna nova investicija ne čini štetu i ne povećava emisije ugljika; (iv) primjenjujmo ove kriterije i na javna i na privatna ulaganja; te (v) surađujmo kako bi međusobno bolje podržavali otpornost i odgovor na krize – zdravstvene, gospodarske, klimatske. To su principi, a kriteriji su – sprečavanje klimatskih promjena, prilagodba učincima klimatskih promjena, kružno gospodarstvo, sprečavanje zagađenja, održiva uporaba vode i morskih resursa te zdravi ekosustavi.

Ono za što se odlučimo sada, u što uložimo taj veliki javni novac bez presedana koji bi trebao i može mobilizirati još toliko novca iz drugih privatnih izvora i s financijskih tržišta, obilježit će naš razvoj sljedećih desetljeća. Sada ulažemo u način života kakvim će živjeti današnja generacija školaraca – sigurna sam da svatko od nas ima barem jednog u svojoj blizini, bilo kod kuće ili u susjedstvu, poznajemo ih poimence i želimo da budu sretni, žive dobar i još bolji život. Na to kakav će oni život živjeti izravno našim odlukama i potezima utječemo baš mi, baš sada, u ova povijesna vremena.

Evo jedne do koje smo došli zajedno s kolegicama i kolegama koji predstavljaju sedam organizacija okupljenih u hrvatski Hub najveće europske zajednice znanja i inovacija za klimu pod Europskim Institutom za inovacije i tehnologije, EIT CLimate-KIC. ZA BOX: EIT Climate-KIC RIS Hub uspostavljen je 2018. godine u Hrvatskoj, a čini ga konzorcij sedam različitih organizacija, komplementarnih u svojim misijama i aktivnostima.

To su Zagrebački inovacijski centar ZICER, Regionalna energetska agencija Sjeverozapadne Hrvatske REGEA, Ured za inovacije i transfer tehologije Sveučilišta u Zagrebu CIRTT, Geotehnički fakultet Varaždin Sveučilišta u Zagrebu, udruga Terra Hub, Zelena energetska zadruga ZEZ i tvrtka Mreža znanja.

Zamišljamo kako na sjednici Vlade krajem 2021. godine Premijer zadovoljno izvještava ministre i javnost o uspješno pokrenutom valu ulaganja koji vodi ka klimatski neutralnom društvu i gospodarstvu do sredine stoljeća i sudjeluje s više od 4% u godišnjoj stopi rasta BDP-a.

Ovo je izravni rezultat međusektorske suradnje bez presedana i postizanja vanpolitičkog konsenzusa oko Nacionalne razvojne strategije te brzog i dobro ciljanog korištenja fiskalnog stimulusa za oporavak gospodarstva Next Generation EU. Trend porasta BDP-a nastavlja se i u narednim godinama, a 70% novostvorene vrijednosti generirano je u 3 glavne grane: (i) integralnoj energetskoj i statičkoj obnovi zgrada; (ii) velikom valu novih instalacija sunčeve i vjetroenergije, kako u velike elektrane koje mobiliziraju javni i privatni kapital, tako i na krovovima građana, poduzetnika i javnih zgrada – svake godine instalirano je barem 10.000 novih sunčanih elektrana na krovovima od Slavonije do Dalmacije, energija se proizvodi na mjestu potrošnje uz sudjelovanje lokalnih energetskih zajednica i građana poput onih u pionirskim koracima na otoku Krku, Cresu i u Križevcima; (iii) provodi se intenzivna reforestacija i pošumljavanje, ulažemo u očuvanje zdravih funkcija ekosustava, oživljava se održiva poljoprivredna proizvodnja uz iskorištavanje otpadne šumske i poljoprivredne biomase za energiju.

Ulažemo intenzivno u energetsku samodostatnost zemlje oslanjajući se primarno na domaće, dostupne izvore energije – sunce, vjetar, geotermalnu i hidroenergiju tamo gdje ona ne zadire u zdravo funkcioniranje prirodnih ekosustava koji su nam nužni za ublažavanje loših učinaka klimatskih promjena.

Istovremeno kontinuirano intenziviramo dubinsku energetsku obnovu objekata po stopi od 2-3% obnove fonda zgrada godišnje te sudjelujemo u europskom programu za „milijun domova“ (eng. One Million Homes Retrofit). Ulažemo u pametne sustave upravljanja i tehnologije za smanjenje energetskog intenziteta u industriji, prometu i poljoprivredi te proizvodnji hrane. Neke izvrsne primjere već danas možemo pronaći među inovatorima i start-up tvrtkama koje sudjeluju u programu akceleracije EIT Climate-KIC-a u Hrvatskoj, a potencijal je mnogo veći. (o timovima više u boxu).

Do 2030. godine, tri četvrtine energije koju trošimo u Hrvatskoj biti će proizvedeno isključivo “kod kuće”, iz vlastitih obnovljivih izvora. U 2050. godini cilj nam je da proizvodimo sami 100% svoju energiju koju trebamo.

Ulažemo u očuvanje zdravih funkcija kopnenih i morskih ekosustava u naših 19 parkova, a ne samo u posjetiteljsku turističku infrastrukturu. Upravo takvo ulaganje donosi pet puta veću vrijednost i prihode gospodarstvu od korisnih usluga prirode – u šumarstvu, ribarstvu i poljoprivredi, u zdravlju ljudi. Pokazalo je to nedavno objavljeno prvo izvješće takve vrste2 o troškovima, koristima i ekonomskim prednostima zaštite 30% kopnene i morske površine planeta. Očuvanje i pažljivo upravljanje nadmašuju troškove u omjeru najmanje od 5 prema 1. Značajno dobro.

U Hrvatskoj zaštićena područja prirode i ekološka mreža Natura 2000 obuhvaća 29,34 % ukupne površine RH. Da li je to možda tih 30%? U našoj viziji ulažemo sljedećih 2-3% BDP-a u njihovo zdravo funkcioniranje. Čuvamo podzemne vodonosne sustave i ne ugrožavamo ih ni na koji način, a posebno ne neodgovornim bacanjem opasnog otpada ili eksploatacijom ugljikovodika u kršu.

Redovno ulažemo svake godine 2-3% BDP-a u razvoj održivog, zelenog energetskog sektora, potičemo razvoj i korištenje hrvatske tehnologije, opreme i industrije čime dajemo zamašnjak hrvatskom gospodarstvu, ali ga i pozicioniramo kao suvremeno, otporno i konkurentno na europskom tržištu. Ovo sve rezultira s barem 8000 izravnih novih radnih mjesta u sektoru održive energije, a neizravno s barem još toliko. I tako svake godine, ulaganjima u održivost pokrećemo i obnavljamo gospodarstvo.

Dekarboniziramo sektor prometa, ulažemo u elektromobilnost i dijeljena vozila, u šinski i vodeni prijevoz robe, u suvremeni javni prijevoz u gradovima te pješačku i zelenu infrastrukturu. U gradovima potičemo ulaganja u rješenja bazirana na prirodi kao odgovor na toplinske valove, suše ili vremenske ekstreme te ulažemo u jačanje samodostatnih gradskih četvrti s jakom društvenom i javnom infrastrukturom. Upravo se jaka društvena povezanost, solidarnost i lokalna javna i dostupna infrastruktura pokazala kao izuzetno bitnom za lakše nošenje sa situacijom karantene i krize uzrokovane virusom COVID-19.

U poljoprivredu uvodimo suvremene tehnologije i inovacije koje povećavaju prinose i jačaju otpornost kultura na ekstremne vremenske uvjete koji se intenziviraju uslijed klimatskih promjena. Uz sve velike sveučilišne centre imamo centre za inovacije u poljoprivredi, inovacije se intenzivno primjenjuju i pilotiraju na testnim poljima i brzo ulaze u primjenu. Intenziviramo pošumljavanje i očuvanje vodnih resursa, obnavljamo prirodne ekosustave kao mjere zaštite od poplava na kopnu, poduzimamo mjere zaštite na obali i otocima od podizanja morske razine – prilagođavamo infrastrukturu na višu razinu mora i prodiranje soli.

Ulažemo barem 3% BDP-a u znanost, istraživanje i inovacije, intenzivno ulažemo u regionalne centre za osnaživanje i poticanje start-up scene, ulažemo u start-up inkubatore na fakultetima u svim većim gradskim središtima i u programe akceleracije za poduzetnike i inovatore, njegujemo poduzetničke inkubatore, rješavamo administrativne barijere i smanjujemo fiskalna opterećenja.

Već u roku 3 godine iz edukacijskog sustava izlazi nova generacija od 1000 školovanih radnika i majstora koji sudjeluju u valu intenzivne energetske obnove zgrada. U edukaciji sudjeluju vodeće tvrtke opreme i suvremenih tehničkih rješenja. Privatni sektor ulaže dio dobiti u inovatore i start-upe, u lokalne poduzetnike te tako ostvaruje porezne olakšice i razvija nove proizvode, usluge i jača lokalnu zajednicu. Maksimalno digitaliziramo procese javne uprave i administracije.

Konačno se penjemo na ljestvici europskog indeksa inovativnosti i sada smo umjesto treći odozdo u sredini, prestigli smo Sloveniju, bližimo se po inovativnosti Austriji. Ovakvim ulaganjima razvoj Hrvatske ne može biti u krivom smjeru.

Dva su moguća, a suprotna scenarija budućnosti. U svojoj knjizi The Future We Choose opisala ih je Christiana Figueres dugogodišnja izvršna tajnica UN-a za klimatske promjene koja je predsjedala međunarodnim klimatskim pregovorima u doba donošenja Sporazuma u Parizu 2015. godine. Scenariji su bazirani isključivo na znanstvenim činjenicama, prikupljenim podacima, znanstvenim spoznajama i modelima, trendovima korištenja resursa, energije i emisijama ugljika u atmosferu4.

Prvi scenarij je ovaj: U 2050. godini smo na 3 stupnja C toplijoj Zemlj. Zrak je vruć i težak, pun je krutih čestica, teško se diše, stalno kašljemo, oči nam suze, svi stalno nosimo maske da nas zaštite od zagađenja i infekcija. Prije izlaska ili otvaranja prozora provjeravamo senzore zagađenja zraka. Maske su skupe i nisu svima dostupne. Zvuči poznato?

Nismo poduzeli dovoljno, nismo smanjili emisije ugljika za pola (55%) do 2030. godine i još uvijek koristimo plin, rudnike ugljena zatvorili smo tek 2040. godine, ostalo je jako malo šuma na zemlji jer smo ih posjekli, a one koje su ostale često gore u požarima zbog velikih vrućina.

Zrak je kiseo i smrdi, povremeno izaziva mučnine. Umjetno izazvani oblaci i kiše ne pomažu jer ih je teško kontrolirati, a kiše su većinom kisele i štete usjevima. Hrana raste samo u zatvorenom prostoru. Voda je zagađena i zasoljena, osiguravatelji bankrotiraju, potrebni su tjedni dok ne stigne pomoć, kapaciteti su iscrpljeni jer se previše katastrofa događa prečesto, raširena je malarija, denge groznica, respiratorne bolesti i pothranjenost.

Oceani su zakiseljeni i ribolov je zabranjen. Suše i toplinski valovi čine drugu krajnost s dezertifikacijom, požarima i nestašicom vode. Dvije milijarde ljudi živi u najtoplijem dijelu svijeta gdje temperature idu i do 60 stupnjeva C i nemoguće je biti vani dulje od 6 sati jer se tijelo pregrije, velike su migracije i sukobi, sukobi za vodu. Sustavi uzbunjivanja nedostupni su svima i nepouzdani su. Vlada siromaštvo, epidemije i glad.

Drugi scenarij je ovaj: 2050. godine uspješno smo smanjili emisije ugljika svake dekade od 2020. godine i idemo prema svijetu koji neće biti topliji više od 1.5 stupnja C do kraja stoljeća. Zrak je svjež i vlažan, čak i u gradovima, osjećaj je kao da hodaš šumom. Zrak je čišći nego prije industrijske revolucije, posvuda je drveće – proveli smo masovne kampanje sadnje drveća u povijesti koje nam je pomoglo premostiti tehnološki gap prema upijanju viška ugljika iz atmosfere.

Kvaliteta života se transformirala u svakom obliku, posebno u gradovima – više je drveća i zelenila, manje automobila, krovovi i fasade su zeleni, zelenilo hladi i oksigenira zrak koji dišemo. Trgovi i ulice imaju rupičasto popločenje da propušta padaline i skladišti vodu za razdoblja suša.

Veći je standard života, a ključna je bila transformacija gradova. Površina šuma globalno se povećala za 50%, poljoprivreda je šumska, nema monokultura i ogromnih industrijskih polja. Električni vlakovi povezuju gradove umjesto aviona i autocesta, energija se proizvodi decentralizirano iz obnovljivih izvora, nema više fosilnih goriva i koristi se vrlo malo nuklearne energije. Svaki objekt proizvodi struju, koristi se nanotehnologija, struja se koristi maksimalno efikasno, umjetna inteligencija upravlja trošilima.

Svijet ima ogroman skok na bolje u razvoju, živimo lokalno i jačamo zajednice. Prakticira se regenerativna poljoprivreda, hrana je i dalje skupa pa raste svuda oko nas. Korištenje nafte u automobilima zabranili smo još 2030. godine, koristimo dijeljena vozila na struju, nema privatnih vlasnika automobila, dostava se vrši dronovima, gradom hodamo i zelenilo je, zemljanog prometa gotovo i nema.

Smanjili smo emisije, ali i dalje osjećamo posljedice prethodnih emisija, vremenski ekstremi su i dalje prisutni, led se topi, razina mora raste, u Mediteranu su i dalje suše. Ovisno o tome što ćemo napraviti sada, u sljedećih 6 mjeseci, zatim godinu, tri i svake sljedeće do 2030. godine, odabrat ćemo scenarij u kojem ćemo živjeti.

Ono što je važno je to da još uvijek imamo priliku ostvariti onaj dobar scenarij. Budućnost ćemo odrediti upravo onime što ćemo poduzeti sada i u što ćemo ulagati tih dvadesetak milijardi eura namijenjenih Hrvatskoj iz nedavno usvojenog proračuna EU. I zato je ovo vizija za povijest, piše Poslovni dnevnik.

Novi zeleni plan Europske unije (The European Green Deal) i ovih dana od strane Europske komisije donesena strategija za uvođenje vodika kao temeljnog goriva, koje u Europskoj uniji treba do 2050. godine zamjeniti goriva koja se danas koriste - neprovedivi su bez korištenja resursa Afrike i posebice Sjeverne Afrike.

Jednostavno rečeno, bez Afrike i njenih energetskih i prostornih potencijala, prije svega energije sunca i vjetra Sjeverne Afrike i južnog Sredozemlja, nema niti nove zelene Europske unije.

Ta činjenica europsku zelenu politiku podiže na razinu geopolitičke doktrine i čimbenika europske vanjske politike, jer je njen preduvijet politička, gospodarska i konačno fizička kontrola Afrike i regije MENA (Bliski istok i Sjeverna Afrika) na bilo koji način.

Već danas je u analizama think-tankova i lobističkih klubova koji kreiraju europsku politiku široko prisutna skraćenica EUMENA (Europa, Bliski istok i Sjeverna Afrika), kojom se naglašava postojanje agende geoekonomske i geopolitičke integracije tih prostora s Europom. Energetska politika i europski zeleni plan jedan su od ključnih razloga tih integracijskih procesa.

Nekadašnje zle slutnje legendarne talijanske novinarke Oriane Fallaci o planovima europske elite usmjerenih na stvaranje tzv. Eurabije, kako ju je ona nazvala, dugo proglašavane teorijom zavjere, sada, čini se, postaju stvarnost.

Europska zelena politika ovisi o afričkim političkim prilikama i činjenici tko kontrolira MENA-u i cijelu Afriku, a uvođenje pojma EUMENA jasno ukazuje na ambicije EU u tom smjeru. Potreba europskog nadzora nad tim prostorima otvara vrata žestokom nadmetanju regionalnih i globalnih sila i novim krizama, pa i ratovima za sunce i vjetar južnog Sredozemlja.

Naizgled kaotična zbivanja u Libiji, gdje su se praktički umiješali svi koji drže do sebe, od Italije, Njemačke, Francuske do SAD-a, Turske i Rusije, odvijaju se upravo u tom okviru. Ratno nadmetanje na libijskim prostorima ne vodi se samo radi osiguranja izvorišta nafte i plina za Europu nego i za buduće izvore energenata, sunce i vjetar i sam prostor koji je dovoljno velik za prihvat masivnih postrojenja za proizvodnju zelene energije i tzv. zelenih molekula, odnosno "zelenog" vodika kao novoga goriva.

Naime, EU politika planira koristiti energiju sunca i vjetra Sjeverne Afrike za proizvodnju zelene električne energije, a kojom bi se pak elektrolizom vode proizvodio tzv. zeleni vodik, vodik dobiven u potpunosti iz obnovljivih izvora energije. Za razliku od njega tzv. sivi i plavi vodik koji se proizvode preradom ugljikovodika nisu ekološki čista goriva. Zeleni vodik proizveden uz pomoć električne energije dobivene iz energije vjetra i sunca elektrolizom vode jedini zadovoljava uvjete nove europske zelene politike.

No, kako ta ista Sjeverna Afrika oskudjeva vodnim resursima to se logički nameće pitanje - odakle vode za proizvodnju zelenog vodika. U svim objavljenim planova razvoja zelene ekonomije Europe uz pomoć potencijala Sjeverne Afrike to pitanje se gotovo prešućuje, pa je potpuno izvjesno da se u sklopu europske zelene politike u tu svrhu namjerava koristiti ni manje ni više nego - Sredozemno more.

Da je tomu tako svjedoči i studija Brookings Institution od 24. lipnja 2014. godine pod naslovom: "Is water scarcity dampening growth prospects in the Middle East and North Africa?" prema kojoj područje MENA-e izrazito oskudjeva vodom. Ono je veličine oko 10,2 posto svjetske površine, ali ta regija prima samo 2,1 posto prosječne svjetske godišnje količine oborina. Nadalje regija sadrži samo 0,3 posto godišnjih obnovljivih izvora u svijetu.

Odakle onda voda potrebna za elektrolizu u cilju ekstrakcije vodika pomoću električne energije dobivene iz obnovljivih izvora sunca i vjetra te regije, ako vode očito nema dovoljno ni za potrebe stanovništva? Odgovor se sam nameće - iz Sredozemnog mora. Potpuno je izvjesno da se u sklopu europske zelene politike namjerava za proizvodnju ekološki čistog zelenog vodika iskorištavati i danas već ugroženi ekosustav Sredozemnog mora.

On nije puka voda, kako ga očito zamišljaju kreatori zelene politike, nego je more, zapravo, živi organizam, prirodna zajednica živih organizama na jedinstvenom staništu. Već sada se taj ekosustav koristi kroz procese desalinizacije za proizvodnju pitke vode, no to je sasvim opravdana uporaba morske vode u cilju zadovoljavanja osnovnih životnih potreba ljudi. Proizvodnja zelene energije u obliku zelenih molekula vodika iz morskog ekosustava u mjeri kojoj se to planira - čista je perverzija i devastacija okoliša. Nažalost, očito je pravi plan izgradnja velikog broja postrojenja za proizvodnju zelenog vodika elektrolizom morske vode na priobalju Sjeverne Afrike.

Na namjeru korištenja područja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka za potrebe proizvodnje zelenog vodika iz vode jasno ukazuje studija "Dii Desert Energy" (Desertec Industrial Initiative - Dii) iz studenoga 2019. godine pod nazivom "A North Africa-Europe Hydrogen Manifesto". Već sam naslov isključuje bilo kakvu dvojbu odakle se za potrebe europskog zelenog plana zapravo misli pribavljati vodik kao novo gorivo.

U studiji se izričito navodi:
"Kada Europa i Sjeverna Afrika razviju zajedničko vodikovo gospodarstvo koristi će imati i Sjeverna Afrika i Europa. Poput prirodnoga plina vodik se može uvoziti iz Sjeverne Afrike plinovodima što je jeftinije od brodskog prijevoza. Zahvaljujući uvozu vodika iz Sjeverne Afrike Europa bi mogla ostvariti održiv energetski sustav. Nadalje, zajednički europski i sjevernoafrički pristup o obnovljivoj energiji i vodiku stvorio bi gospodarski razvoj koji bi osigurao socijalnu stabilnost u sjevernoafričkim zemljama potencijalno smanjujući broj imigranata iz te regije u Europu."
Posebno se naglašava kako je cilj proizvodnja zelenoga vodika iz vode, pa se navodi:
"Zeleni vodik proizveden iz obnovljive električne energije i vode igrati će presudnu ulogu u našoj budućoj dekarboniziranoj ekonomiji."
Studija Dii-a ukazuje i na prave razloge usmjerenosti prema proizvodnji zelene energije izvan Europe.

Izričito se navodi:
"Zbog ograničenog prostora i gustoće stanovništva Europa neće moći proizvesti svu obnovljivu energiju u Europi. Stoga se predmnjeva da će veliki dio vodika biti uvezen. Iako uvoz vodika može doći iz mnogih dijelova svijeta s dobrim izvorima sunca i vjetra primarna mogućnost je uvoz iz Sjeverne Afrike. Već danas prema OPEC-u i EIA-i 13 posto prirodnog plina i 10 posto nafte koja se konzumira u Europi potječe iz Sjeverne Afrike, a 60 posto izvoza nafte iz Sjeverne Afrike i 80 posto izvoza plina otprema se u Europu."

Nadalje, u studiji se navodi:
"Resursi u Sjevernoj Africi su ogromni. Samo 8 posto pustinje Sahara prekrivene solarnim pločama potrebno je za proizvodnju 155.000 TWh, ukupne količine energije potrebne svijetu...... Pustinja Sahara je najsunčanije područje u cijelome svijetu tijekom cijele godine. To je veliko područje (više od 3 milijuna kvardratnih kilometara) koje u prosjeku prima 3600 sunčanih sati godišnje, a na nekim područjima i 4000 sati. To znači da razina dozračene sunčeve energije dostiže 2500 do 300 KWh po kvadratnom metru godišnje."

U svezi energije vjetra Dii studija kazuje:
"Također, pustinja Sahara jedno je od najvjetrovitijih područja na svijetu. Prosječne godišnje brzine vjetra na razini tla prelaze 5 metara u sekundi u većem dijelu pustinje, a u zapadnim priobalnim regijama dosežu brzine i od 8-9 m/s. Brzine vjetra povećavaju se s porastom visine, a saharski vjetrovi prilično su stabilni tijekom cijele godine."

Analizirajući potencijale Sjeverne Afrike Dii zaključuje da se solarna postrojenja velikih razmjera i postrojenja za proizvodnju električne energije iz vjetra u zemljama Sjeverne Afrike mogu realizirati s mnogo nižim troškovima nego u Europi, pa očekuje da će se troškovi proizvodnje električne energije iz izvora sunca i vjetra u Sjevernoj Africi spustiti na 1 $ct/kWh do 2030. godine. Dii studija zaključuje: "

Očekuje se da će Europa nastaviti uvoziti energiju i u budućem sustavu obnovljivih izvora energije. Međutim, osim fosilnih goriva Europa će s vremenom uvoziti energiju u obliku zelenih molekula..... Zajednička vodikova strategija između Europe i Sjeverne Afrike pomoći će izgradnji europskog energetskog sustava koji će se temeljiti na 50 posto obnovljive električne energije i 50 posto zelenog vodika do 2050. godine. Taj zeleni vodik sačinjavat će onaj proizveden u Europi i onaj iz uvoza posebno iz Sjeverne Afrike. Vodik proizveden u Sjevernoj Africi bit će koristan i za Europu i za Sjevernu Afriku."

Riječ je, dakako, o zelenom vodiku, dakle, onome, proizvedenim električnom energijom iz obnovljivih izvora elektrolizom vode. Kako Sjeverna Afrika oskudjeva vodom, iako se u studiji najvjerojatnije namjerno ne navodi, takav vodik na području Sjeverne Afrike može se proizvoditi samo iz morske vode.

Industrijski konzorcij Dii (Desertec Industrial Initiative) koji je stvorio i obznanio navedenu studiju nije bilo tko u europskim pa ni u globalnim razmjerima. Iza njega stoji moćni politički i industrijski kompleks sačinjen od utjecajnih think-tankova sa sposobnošću kreiranja europske i svjetske politike kao što je Rimski klub i europske gospodarske i političke elite. Iza njega zapravo stoji sva geoekonomska i geopolitička moć najmoćnijih država Europske unije. O tomu jasno svjedoče činjenice tko su njegovi osnivači i čije interese promovira.

Dii je industrijska inicijativa osnovana 2009. godine od strane 12 moćnih kompanija i banaka među kojima su Deutsche Bank, HSH Nordbank, MAN Solar Millennium kao zajednički projekt MAN-a, Solar Milleniuma AG i Ferrostaala AG ,poznatog po korupcijskim aferama u Grčkoj i Portugalu, njemački elektroenergetski div RWE i vječni i moćni SIEMENS. Kasnije su se pridužili i drugi moćni industrijski koncerni.

Dii je razvijen temeljem Desertec inicijative i zaklade koju je osnovala organizacija Trans-Mediterranean Renewable Energy Cooperation ili skraćeno TREC. Cilj TREC-a, Deserteca i industrijske inicijative Dii koja je iz njega proistekla je promicanje tehnološkog, ekonomskog i političkog okvira za razvoj proizvodnje zelene energije u pustinji Sjeverne Afrike.

Tvrtke i banke osnivači Dii svojim djelovanjem fokusirani su na proizvoidnju čiste energije na području MENA-e (Bliski istok i Sjeverna Afrika). TREC iz kojeg je proistekao i Desertec i industijski kompleks Dii osnovao je nitko drugi doli famozni Rimski klub 2003. godine zajedno sa National Energy Research Center Jordan. Rimski klub kao svojevrsni think-tank poznat je po knjizi koju su 1972. godine u njegovo ime objavili Jay Forrester i Dennis Meadows pod naslovom "The Limits to Growth" ("Granice rasta").

Autori konstatiraju stanje ograničenih prirodnih resursa u svijetu i istovremenog nekontroliranog rasta stanovništva usporedno sa zahtjevima za brzim gospodarskim razvojem. Prema njima riječ je o nespojivim procesima, a riješenje su našli u smanjenju populacije stanovništva svijeta. Po tom zlosutnom manifestu to se može postići samo prenošenjem vlasti s izabranih političara na tehnokratske strukture. Kombiniralo se čak i sa prijedlozima o novčanom nagrađivanju ženske populacije koja ne bi rađala. Rimski klub u brizi za Europu osnovao je 1993. godine "Vijeće za budućnost Europe", a 2014. godine službenim priopćenjem podržao je djelovanje ekološke aktivistice Grete Thunberg.

Sjeverna Afrika trebala bi tako postati ključno izvorište zelene energije za Europsku uniju. Od početka razvoja europske zelene politike bilo je nedvojbeno jasno kako Europa ne raspolaže dovoljnim izvorima energije sunca i vjetra. Broj vjetroelektrana i postrojenja sa sunčevim panelima koji bi bili potrebni za zamjenu ugljikovodičnih goriva u širokoj upotrebi i u mjeri koju predviđa europska zelena politika jednostavno bi potpuno devastirao gusto naseljeni europski okoliš. Sada kada se pokreće realizacija te politike u praksi nakon objave novog zelenog europskog plana postaje i jasno na koji je način europska politika od samog starta namjeravala riješiti taj problem.

Umjesto utroška dragocjenog europskog prostora za potrebe proizvodnje zelene energije i njegove neizbježne devastacije, veliki dio postrojenja potreban za proizvodnju jednostavno će se prenijeti u Sjevernu Afriku. Na tim prostrima ima izobilja sunca i vjetra. Priobalni pojas, a posebice do sada netaknuta divljina Sahare, idealni su za postavljanje masivnih zelenih energetskih postrojenja. Sada postaje i jasnija tolika opsjednutost europske politike Bliskim istokom i Sjevernom Afrikom prethodnih godina i desetljeća i snažna aktivnost k integriranju Europe i MENA-e (Bliski istok i Sjeverna Afrika) u jedinstveni geoekonomski i geopolitički prostor.

Nije riječ samo o nafti i plinu nego o nečemu mnogo vrjednijem i važnijem, nečemu što je nedostajalo u svakoj jednadžbi kojom se pokušavalo definirati zbivanja na prostorima Sjeverne Afrike i Bliskog istoka i stvarni motivi europske politike na tim prostorima. Sada, kada se u jednadžbu ubaci i sjevernoafričko i bliskoistočno sunce, snaga vjetrova i slobodan prostor za masivna postrojenja europskog zelenog plana, jednadžba savršeno funkcionira. Skida se krinka i postaje puno jasnije što stvarno stoji iza krvavih bliskoistočnih prevrata i ratova pokrenutih revolucijama tzv. arapskog proljeća u režiji europske i savezničke američke politike za predsjedničkih administracija prije stupanja na scenu Donalda Trumpa.

Energetska vrijednost Sjeverne Afrike i cijele regije MENA, pa i subsaharske Afrike nakon objave europskog novog zelenog plana i pratećih dokumenata, sada je podignuta na desetu potenciju. Postaje uistinu teško oboriva činjenica da je tobožnja demokratizacija tih prostora zapravo bila politička priprema za veliki plan njihova pretvaranja u devastirani okoliš s ciljem proizvodnje zelene energije za Europu.

Nitko tko drži do sebe i suverenosti svojih država zacijelo ne bi olako pristao na takvo iskorištavanje prostora svojih država i zato su svi politički akteri u zemljama MENA-e koji bi mogli ugroziti planirano, nasilno pometeni s vlasti, a države razorene i pretvorene u scenografiju iz filmova Mad Maxa. Libija je tipična i dojmljiva slika političkog i vojnog djelovanja europske i savezničke američke politike, u cijelosti uklopljena u opisani geoekonomski i geoplitički okvir.

Problem je i u tome što krajolik i prostranstva afričkog Sredozemlja i Sahara nisu prirodne i kulturološke vrijednosti samo tamošnjih naroda nego cijeloga svijeta pa i europskih građana. Tu činjenicu ne bi trebalo izgubiti iz vida. Uništavanje priobalja južnog Sredozemlja postrojenjima za proizvodnju zelenoga vodika iz morske vode, kao i bajkovitih pustinjskih krajobraza instaliranjem ogromnog broja solarnih panela, ogledala i vjetrenjača koji sigurno ne ulaze u kategoriju vrhunskog industrijskog dizajna biti će civilizacijski udarac ravan onome što ga je okolišu zadala 1. industrijska revolucija.

No ovoga puta postrojenja koja uništavaju životni prostor biti će u startu iz Europe dislocirana u regiju Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, pa i u podsaharsku Afriku. I ne dao Bog nekome s tih prostora hrabrosti da se usprotivi novom europskom dobročinstvu jer će istoga trena biti proglašen nedemokratskim diktatorom, a moguće i posjednikom kakvog biološkog oružja. Ulozi su previše veliki da se takva prepreka ne bi rješavala nekakvom novom prodemokratskom ili humanitarnom vojnom intervencijom.

Bila je potrebna zapanjujuća razina oholosti europske političke elite i vjere u svoju vojnu i političku svemoć da bi godinama stvarala europsku zelenu politiku, konačno je doktrinarno i utvrdila novim europskim zelenim planom, da bi potom, posredno, preko glasila industrijskih konzorcija i think-tankova, objavila da Europa nema sve uvjete za njezino provođenje i da su joj potrebni prostori Sjeverne Afrike i Bliskog istoka.

Postaje sasvim očigledno da Europa zbog nedovoljne količine sunčevog zračenja, nestalnih vjetrova, velike gustoće stanovništva i malo slobodnog prostora jednostavno nema uvjeta za smještaj i instalaciju tolike mase zelenih energetskih postrojenja koje zahtjeva nova ambiciozna zelena politika, pa sve to treba na kraju priče natrpati na Bliski istok i u Sjevernu Afriku. Europski stratezi zacijelo nisu iznenada uvidjeli svoj loš proračun, nego su od početka razvoja zelene energije upravo i računali na opciju Bliskog istoka i Sjeverne Afrike - što sasvim objašnjava sve što se na tim prostorima posljednjih godina i desetljeća događalo.

Daljnja posljedica takve politike pokretanje je na regionalnoj i globalnoj razini otimanja za sunce, vodu i sam prostor, jer će se u utrku nedvojbeno pokušati uključiti i drugi globalni igrači. Uistinu je mala vjerojatnost da će tek tako najmoćnije svjetske sile dopustiti europsku energetsku prevlast u regiji Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. U svakom slučaju, ukoliko europska strategija i uspije ona će značiti i duboku ekonomsku i geopolitičku integraciju Europe i MENA-e i stvaranja onoga što se već naziva EUMENA-om ili jednostavnije rečeno "Eurabijom" Oriane Fallaci.

Sa svim posljedicama koje takva integracija sa sobom nosi. Tako se - istovremeno dok spoznajemo kako novi europski zeleni plan ne može funkcionirati bez Sjeverne Afrike i Bliskog istoka - još jedna tzv. teorija zavjere pred našim očima pretvara u stvarnost.
hr.sott.net

Grad Zagreb je 22. ožujka 2020. godine tijekom potresa doživio velika građevinsko-infrastrukturna oštećenja te posljedično ostavio velik negativan utjecaj na socijalno-ekonomski aspekt života u tom dijelu grada. Povijesno-urbanističko-arhitektonsko-građevinski pogled ukazuje da centar Zagreba spada u povijesno-kulturnu zaštićenu zonu u kojoj su tijekom rekonstrukcije (revitalizacije), osim stvaranja uvjeta za kvalitetno stanovanje i boravak, nužni i veliki konzervatorski angažmani. Energetski pogled, koji je predmet ovog Stajališta, ne može biti jednostran nego mora obuhvatiti mnoštvo drugih disciplina uvažavajući kompleksnost gradskog urbanog sustava gdje je čovjek danas, ali i u budućnosti, najvažniji, ali i dinamički faktor. Osim ciljeva politike koji su postavljeni na međunarodnoj, Europskoj i nacionalnoj razini, građani su sve više zabrinuti zbog pitanja održivosti, stvarajući tako povoljan ekonomski i socijalni kontekst za ekonomsku i energetsku tranziciju.

Potpisnici ovog Stajališta:

* Imajući u vidu da dosadašnji životni stil ima vidljive negativne učinke zbog korištenja fosilnih goriva (klimatske promjene, bolesti povezane sa zagađenjem, učinci zagađenja na floru i faunu i sl.) uzrokuju porast zabrinutosti kod građana koji sve više traže održiva rješenja i ponašanja;
* Imajući u vidu da su sve generacije, a posebice mlade kojima moramo ostaviti održivi planet, sve svjesnije hitnosti energetske tranzicije;
* Imajući u vidu da su zaštita okoliša i borba protiv klimatskih promjena prioritet Europske unije u godinama koje dolaze (nedavnim istraživanjem Europske komisije pokazalo se da 67% sudionika ovo pitanje stavlja na prvo mjesto dnevnog reda donositeljima politika u EU);
* Imajući u vidu da će u vremenu koje dolazi biti bitno promijenjen način na koji se energija proizvodi, distribuira i koristi (svi će sustavi biti povezanim, naprednim, učinkovitim, otpornim i prije svega održivim;
* Imajući u vidu da se tehnološki napredak u energetskom sektoru zbiva svakodnevno i da pad troškova tehnologija znatno doprinosi energetskoj tranziciji;
* Imajući u vidu da se danas povećava usredotočenost na korporativnu i društvenu odgovornost povezanu za održivost;
* Imajući u vidu da zelene investicije na globalnoj razini neprestano rastu stvarajući održivo i povoljno okruženje za ostvarenje tzv. net-zero gospodarstva;
* Imajući u vidu da je Hrvatska bogata obnovljivim izvorima energije i da je time energetska tranzicija ostvariva na nacionalnom teritoriju;
* Imajući u vidu da je kružna ekonomija danas stvarnost, a sutra neodgodiva obveza; i
* Imajući u vidu da je „Zeleni dogovor“ na razini Europske unije snažan vjetar u leđa energetskoj tranziciji.

Smatraju da:

* Grad Zagreb treba iskoristiti svaku priliku, a poglavito sada kada treba uložiti značajna sredstva za obnovu Donjeg i Gornjeg grada, da krene prema konceptu „pametnog grada“ stvarajući urbane ekosustave gdje su ljudi i objekti međusobno povezani i u stanju su:
* povećati produktivnost resursa,
* poboljšati uporabu energije i
* povećati kvalitetu života građana.

Potpisnici ovog Stajališta predlažu sedam smjernica razvoja za transformiranje u „Zagreb pametan Grad“, a to su:

* Mobilnost: temeljni element pametnog grada i priprema inteligentnih prometnih sustava, koji integriraju moderne tehnologije za upravljanje mobilnošću;
* Zgrade: energetski efikasne, inteligentne, dinamične i reaktivne, tj. sposobne otkriti ono što se događa iznutra i oko njih samih. Pametne zgrade opremljene senzorima kroz koje sakupljaju podatke, obrađuju i pretvaraju u upotrebljivu informaciju (npr. da mogu biti u mogućnosti prilagoditi grijanje i osvjetljenje na temelju vremenskih uvjeta i prisutnosti stanara ili da mogu kupovati/proizvoditi energiju ovisno o ponudi i potražnji i sl.);
* Usluge: u kontekstu Pametnog grada usluge su bitna sastavnica odnosa ponude i potražnje. Posebno je to bitno u praćenju uporabe resursa i njihove uporabe na učinkovit način s što nižim ugljičnim otiskom;
* Ljudi: kritičan element za uspjeh svakog projekta, pa tako i Projekta pametnog grada, su dionici sustava, a prije svega korisnici koji trebaju biti središtu procesa transformacije stvarajući unutarnju sinergiju za ubrzanje i optimiranje evolucije grada;
* Upravljanje: u otvorenom i stalno promjenjivom sustavu važno je da su javna uprava i donositelji odluka spremni suočiti se sa sadašnjim, ali prije svega nadolazećim transformacijama. Politike upravljanja trebaju predstavljati svojevrsno čvorište suradnje između različitih aktera (ekonomskih, pravnih i vladinih), a koji su uključeni u proces transformacija grada; i
* Naslijeđeni troškovi: izbjegavanje naslijeđenih troškova (engl. Stranded Cost): važni su prilikom donošenja odluka o investiranju. Tijekom svekolike, a posebno tijekom energetske tranzicije treba maksimalno izbjegavati ulaganje u infrastrukturu i opremu koja, zbog klimatskih ciljeva, neće biti iskorištena u cijelom životnom vijeku. Time se minimizira socio-ekonomska šteta zajednici i građanima od ulaganju u klimatski nekompatibilnu opremu.
* Planiranje: uspostava dugoročnog planiranja energetskih mrežnih sustava s mogućnošću zoniranja (uspostava zona s planiranim sustavom grijanja) da bi se optimirali troškovi.

Potpisnici ovog Stajališta sugeriraju institucijama Grada, Vladi Republike Hrvatske i građanima:

* da se pristupi rekonstrukciji Donjeg i Gornjeg grada prema načelima razvoja „Pametnog grada“,
* da se uvaže smjernice ovog dokumenta,
* da se u donošenju politika promišlja multidisciplinarno,
* da se krene u razvoj „Pametne toplinske mreže“ u području Donjeg i Gornjeg Grada,
* da se regulatorno omogući tržište toplinske energije te,
* da se proizvođačima i potrošačima omogući da rabe tehnološki suvremene, a ekonomski isplative tehnologije bez naslijeđenih troškova.

Uredio Odjel energijskih sustava

Akademija tehničkih znanosti Hrvatske

Obnovljivi izvori su pravo rješenje za grijanje obiteljskih kuća. Na primjeru gotovo nula energetske kuće površine 100 m2, smještene u kontinentalnom dijelu Hrvatske, s potrebnom toplinskom energijom za grijanje oko 25 kW h/m2 godišnje i potrebama za potrošnom toplom vodom od 2000 kW h godišnje mogu se pokazati različita rješenja sustava grijanja na obnovljive izvore. Zbog rasta cijena konvencionalnih goriva i buduće sigurnosti opskrbe gorivom sve se više ljudi okreće sustavima grijanja koji koriste obnovljive izvore energije. Zahvaljujući razvoju tehnike i usavršavanju postojeće opreme, grijanje na obnovljive izvore predstavlja optimalan izbor i za novogradnje i za postojeće objekte. Pri tome za opskrbu obiteljske kuće toplinom za grijanje i pripremu potrošne tople vode u obzir uglavnom dolaze biomasa (kotlovi na cjepanice i pelete), zrak (dizalice topline zrak - voda) i Sunčeva energija (solarni toplinski sustavi).

Cjepanice su i dalje najjeftiniji energent, osobito ako korisnik ima svoju šumu, što je u Hrvatskoj često. One se prije loženja moraju pripremiti, tj. nacijepati i sušiti na zraku najmanje jednu godinu kako bi se vlaga u drvu spustila na manje od 25%. Uz to, treba osigurati mjesto u blizini kotlovnice gdje će se one skladištiti. Kao i kod svake drvne biomase, nakon izgaranja cjepanica u kotlu ostaje pepeo koji treba zbrinuti (u kućanstvima može poslužiti i kao organsko gnojivo za vrt!).

Drvni peleti su trenutačno najzanimljivije gorivo od šumske biomase zbog jednostavnosti manipulacije, zauzimanja razmjerno malog prostora za skladištenje i moguće automatizacije sustava grijanja. To su ‘cilindri’ koji nastaju prešanjem piljevine i drvnog ostatka pod visokim tlakom. Njihove osnovne prednosti su velika količina energije u malom volumenu, standardiziranost (ENplus A1, A2 itd.) i niski troškovi prijevoza i skladištenja. Nakon njihovog izgaranja, u kotlu ostaje mala količina pepela (0,5 - 1,5%) koju u određenim intervalima treba zbrinuti.

Zrak je prisutan posvuda i besplatan je, a koristi se za pogon dizalica topline zrak - voda i zrak - zrak. No, u zimskim mjesecima, kada ima nižu temperaturu, učinkovitost dizalica topline je manja pa one troše više električne energije.

Sunčeve energije također ima posvuda i isto je tako besplatna, a najčešće se koristi za pripremu PTV-a i za dogrijavanje niskotemperaturnih sustava grijanja.Solarnim toplinskim sustavima može se zadovoljiti 60 - 80% godišnjih potreba za toplinom za pripremu PTV-a i oko 30% potreba za dogrijavanjem medija u sustavu grijanja. No, ne smije se pretjerivati s brojem solarnih kolektora jer, kada nema potrošnje energije, oni odlaze u stagnaciju što dugoročno nije preporučljivo.

KOTLOVI NA BIOMASU I DIZALICE TOPLINE
Najučinkovitiji način loženja cjepanica je u pirolitičkom kotlu. Za to je dobar primjer kotao domaćeg proizvođača Centrometal BioTec-L s ugrađenom lambda-sondom i digitalnom regulacijom, ekranom osjetljivim na dodir i učinkovitošću 93,4%. Uz kotao je obvezna ugradnja akumulacijskog spremnika (najmanje 50 l/kW) koji ‘čuva’ dobivenu energiju i grije kuću nekoliko dana bez potreba za loženjem. Postoji i mogućnost pripreme PTV-a u kombiniranom akumulacijskom spremniku CAS-B (‘spremnik u spremniku’) ili CAS-BS (‘spremnik u spremniku’ sa solarnim izmjenjivačem). Kotao se može opremiti i uređajem za internetski nadzor i upravljanje Cm-WiFi box. Za takav sustav grijanja potrebna je kotlovnica površine od najmanje 5 m2 i dimnjak promjera 200 mm, a ako je potrebno i hlađenje, moraju se ugraditi split klima-uređaji. Najudobniji način grijanja na šumsku biomasu svakako je na drvne pelete. Jedno od rješenja za zadani primjer obiteljske kuće je kotao Centrometal PelTec-Lambda 12 s integriranim spremnikom peleta od 340 l s ugrađenim osjetnikom razine peleta. Kotao ima automatski sustav čišćenja koji svodi potrebu za iznošenjem pepela nakon 2 - 3 potrošena spremnika. Također se može opremiti uređajem za nadzor i upravljanje Cm-Wi-Fi box. Za zadani primjer kotao treba spojiti na akumulacijski spremnik od 500 l i zidni spremnik PTV-a s ugrađenim toplovodnim izmjenjivačem i elektrogrijačem. Isto tako, moguće je ugraditi i kombinirani akumulacijski spremnik za dodatno iskorištavanje Sunčeve energije. Pri tome je potrebna kotlovnica površine od najmanje 5 m2 i dimnjak promjera oko 130 mm, a ako je potrebno i hlađenje, mogu se, naravno, ugraditi split klima-uređaji. Dizalice topline istodobno zadovoljavaju potrebe za grijanjem i hlađenjem i pripremom PTV-a s velikom učinkovitošću. Centrometal u ponudi ima dizalice topline zrak - voda u izvedbama monoblok i split, nazivnih učina 4 - 16 kW, s mogućnošću povezivanja više uređaja u kaskadu. One u izvedbi monoblok kao radnu tvar koriste R 32, dok u izvedbi split koriste R 32 i R 410A. Zbog što veće iskoristivosti uređaji se spajaju na niskotemperaturne sustave grijanja i hlađenja (podno grijanje i ventilokonvektori). Osim što imaju veliku učinkovitosti, dizalice topline mogu i hladiti, što je velika prednost u odnosu na tradicionalne sustave grijanja. Za zadani primjer obiteljske kuće može se preporučiti monoblok dizalica topline nazivnog učina 9 kW za grijanje i hlađenje sa spremnikom za pripremu PTV-a i ugrađenim većim izmjenjivačem topline. Za takav sustav u kući treba osigurati samo 1 m2 prostora u ‘tehničkoj prostoriji’, tj. nema potrebe za kotlovnicom, dok je s vanjske strane kuće dovoljno 0,5 m2.

KONDENZACIJSKI KOTLOVI NA BIOMASU
U kućanstvima sve širu primjenu za opskrbu toplinom nalaze kotlovi na biomasu, na drva u obliku cjepanica, na pelete ili na sječku. Najširu primjenu danas, s obzirom na način rukovanja i stupanj iskoristivosti, zauzimaju kotlovi na pelete. Tehnički najbolji stupanj iskoristivosti omogućavaju kondenzacijski kotlovi. U njima se vodena para koja je sadržana u dimnim plinovima preko izmjenjivača topline hladi do tekuće faze, a oslobođena toplina kondenzacije koristi se za ogrjevne svrhe.Tako je moguće postići stupanj iskoristivosti i do 106% (u usporedbi s klasičnim kotlovima). Vođen tom činjenicom Herz je razvio, ispitao i na tržište stavio kondenzacijski kotao na pelete pelletstar CONDENSATION.To je idealno je rješenje i za novogradnje i za projekte modernizacije postojećih zgrada. Raspodjela topline pri tome je moguća pomoću niskotemperaturnog ili visokotemepraturnog sustava grijanja. No, niskotemperaturni sustavi pogodniji su primjenu jer se njihovom primjenom dobivaju bolji stupnjevi iskoristivosti, odnosno više topline iz kondenzata. Ovisno o zahtjevu, također i bez spremnika topline,kotlovi pelletstar CONDENSATION korisnicima pružaju rješenja i isporučuju medij zahtijevane temperature. Zahvaljujući kompaktnoj izvedbi omogućena je brza i jednostavna montaža jer kotao zauzima malo mjesta i može se montirati i u male prostorije. Uz to, cjelokupno kotlovsko tijelo i druge kotlovske komponente kao što su rešetka, turbulatori i ventilator izvedeni su od kvalitetnog nehrđajućeg čelika. Vanjski izgled i moderan dizajn također govore o visokoj vrijednosti proizvoda. Centralna regulacija sa suvremenim displejom na dodir vodi rad kotla i cjelokupnog sustava grijanja, a uz spajanje na internet moguće je upravljanje i nadzor iz daljine. Kotao pelletstar CONDENSATION na raspolaganju je u rasponu toplinskog učina 10 - 60 ili 80 - 100 kW, a moguće je povezivanje do osam kotlova u kaskadu. S obzirom na raspoloživi prostor i arhitekturu građevine kotao pruža optimalna rješenja za prilagodbu, pri čemu se peleti mogu dopremati fleksibilnim ili krutim pužem ili usisavanjem, a tu je i omiljena dodatna mogućnost ugradnje kompaktnog spremnika s ručnim punjenjem volumena oko 100 l. Zbog svega toga je odmah nakon predstavljanja kotao pelletstar CONDENSATION dobio nagradu za inovaciju i zabilježio golem interes i potražnju, tako da logičan slijed nastavljaju kondenzacijski kotlovi na sječku.
www.energetika-net.com

Goriva na osnovi nafte dominiraju u svim oblicima prijevoza više od stoljeća. No, iako su desetljećima poznata, tri alternativna goriva posljednjih su godina sve prisutnija na tržištu: biogoriva, prirodni plin i električna energija. Unatoč tome, potpuno naftna goriva još čine oko 92% globalne potrošnje energije u prometu. S obzirom na globalno deklarirane javne politike prelaska na obnovljive izvore, na niskougljično gospodarstvo i sl., postavlja se pitanje kako rafinerije nafte odgovaraju na te izazove? Jedan od najznačajnijih trendova koji utječe na rafinerijsku industriju u posljednjih 30 godina jest proizvodnja što čišćih goriva. Glavni aspekt tzv. čistih goriva, koje inače odlikuje vrlo niska razina sumpora, fokusiran je još i na reduciranje ostalih onečišćivača iz ispušnih plinova vozila poput ugljičnog monoksida, dušičnog oksida, ugljikovodika i krutih čestica. Taj ‘svijet’ s malo sumpora i ostalih onečišćivača u gorivu nikako nije jeftin. Potrebne su milijarde dolara za nova postrojenja za proizvodnju visokokvalitetnih goriva koja zadovoljavaju specifikacije najstrožih europskih standarda Euro IV, a posebice Euro V i Euro VI.

Sve stroži standardi
Naime, mnoge zemlje širom svijeta usvojile su u vlastitim standardima specifikacije tih europskih standarda, budući da je Europa vodeća u propisima za čista goriva u prometu. Zbog toga se ta goriva s ultraniskom razinom sumpora (ULS) rade po standardima Bharat Stage 6 (BS-6) u Indiji, National 5 i Beijing 6 u Kini, Level 3 u Sjedinjenim Američkim Državama i AFRI 4 u dijelovima Afrike. Najkraće rečeno, te specifikacije uključuju ograničenja u vidu smanjenja količine sumpora u gorivima u prometu mjerenima u dijelovima na milijun (ppm). Da bi zadovoljile takve stroge propise za smanjenje količine sumpora u benzinu, dizelu, mlaznom gorivu itd., rafinerije su uložile stotine milijardi dolara u proteklih 30 godina u nove proizvodne jedinice, nadogradnje i proširenja kako bi ispunile sve strože propise o sumporu i emisijama plinova. Ta su ulaganja u razdoblju od 1993. (prije pojave standarda Euro II) do danas snizila razinu sumpora u gorivima u prometu s 2000 na 10 ppm (Euro V i Euro VI). I dalje se radi na tome da se udio sumpora još smanji. Prema zadnjim izvješćima Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) i Međunarodne agencije za energiju (IEA), predviđa se da će se globalni kapaciteti desulfurizacije u rafinerijama znatno povećati već ove godine i da će do 2025. novi kapaciteti premašiti 4 mil. bbl/d (prema IEA-u), odnosno gotovo 6 mil. bbl/d (prema OPEC-u).

Velika ulaganja širom svijeta
Američko tržište goriva u prometu najveće je na svijetu. Do 2017. specifikacija standarda Tier 2 udio sumpora u benzinu ograničavala je na 30 ppm, što je otprilike odgovaralo europskom standardu Euro IV, a od 2017. godine na snazi je specifikacija Tier 3 koji je udio sumpora u benzinu ograničio na 10 ppm, što odgovara zahtjevima iz Euro V. Smatra se da je ta specifikacija znatno utjecala na smanjenje emisija vozila pa se procjenjuje da je, npr. emisija NOX u SAD-u smanjena za oko 260 000 t godišnje. S američkim propisima potpuno je usklađena i Kanada, čije su rafinerije u posljednjem desetljeću uložile 8 mlrd. dolara u snižavanje razine sumpora u benzinu i dizelskim gorivima.

S druge strane svijeta, kako bi pomogla suzbijanju onečišćenja zraka, Kina je za vozila postavila agresivne standarde ekonomičnosti potrošnje goriva do 2020. godine. Od 2017. godine Kina provodi svoj standard kvalitete National 5, ekvivalentan Euro V, što znači da je udio sumpora u benzinu i dizelu 10 ppm. Da bi to postigle, najveće kineske rafinerije morale su investirati više od 7 mlrd. dolara. U Indiji su rafinerije u posljednjih 15 godina uložile više od 30 mlrd. dolara kako bi do 2020. mogle zadovoljiti specifikacije Bharat Stage 4 (BS-4),što odgovara Euro IV (s udjelom sumpora 50 ppm). Štoviše, u planu je sredinom ove godine uvođenje specifikacije BS-6, što odgovara Euro VI (udio sumpora 10 ppm).

Indonezija je kao najveće gospodarstvo Jugoistočne Azije svjetski lider u proizvodnji palminog ulja i promiče njegovu uporabu kao biogoriva.Tako je 2016.povećan udio primješavanja palminog ulja u dizelsko gorivo na 20%, a ove godine ga se planira povećati na 30%. Indonezijska vlada očekuje da će takva pojačana upotreba biogoriva značajno smanjiti emisije iz vozila, čime bi postigla sličan cilj kao s ULS gorivima (s malim udjelom sumpora).

Na afričkom kontinentu su dobro poznati veliki problemi s opskrbom čistim gorivima. Malo je zemalja usvojilo propise o ULS gorivu, ali je više zemalja na jugu Afrike najavilo proizvodnju čistijih goriva već ove godine. Njihov je cilj bio do danas proizvesti gorivo sa specifikacijama AFRI-4 što je ekvivalent Euro IV. To bi značilo maksimalni udio sumpora u dizelu od 50 ppm i benzinu od 150 ppm. Da bi ispunile taj cilj, afričke rafinerije morale su uložiti više od 7 mlrd. dolara u dodatna postrojenja. Vlada Južne Afrike je pri tome otišla najdalje. Njezin državni program CF2 podrazumijeva da se od ove godine proizvode goriva sukladno specifikaciji Euro V, s udjelom sumpora 10 ppm ili manje, a uz smanjenje udjela benzena s 5 na 1% i udjela aromata s 50 na 35%. Program CF2 je izvorno trebalo provesti još 2017., ali je rok pomaknut na ovu godinu zbog nužnosti velikih ulaganja koja se opet mjere milijardama dolara. Međutim, južnoafričke rafinerije oklijevaju s potrebnim investicijama za nadogradnju zbog malog povrata.

I druge velike afričke zemlje, poput Egipta i Alžira, planiraju projekte poboljšanja kvalitete goriva. Međutim, s obzirom na to da se u Aziji i na Bliskom istoku grade ultramoderne rafinerije, afričke države bi mogle nastaviti uvoziti visokokvalitetne rafinirane proizvode kako bi zadovoljile potražnju, umjesto da same ulažu u kapitalno intenzivne projekte. Naime, države Bliskog istoka i dalje povećavaju kapacitete rafiniranja kako bi diverzificirale izvoz kvalitetnijih rafiniranih naftnih proizvoda na globalnom tržištu.Tradicionalno, te su rafinerije imale jednostavne konfiguracije i visoke prinose loživog ulja, dijelom i zbog velikih potreba za proizvodnjom energije koristeći loživo ulje. To se danas uvelike mijenja. Nova generacija visokosloženih postrojenja, koje uključuju hidrokreking, katalitičko krekiranje i hidrotretiranje u kombinaciji s nadogradnjom i proširenjima postojećih postrojenja, a koje su projektirane za minimiranje proizvodnje loživog ulja i maksimiranje proizvodnje srednjeg destilata s malim udjelom sumpora, dizela i benzina, radikalno mijenjaju paletu proizvoda.

Saudijska Arabija i Kuvajt vodeći su u projektima novih čistih goriva u regiji. Saudijska Arabija nastoji smanjiti udio sumpora u dizelu i benzinu na 10 ppm, a benzena u benzinu na 1%. To predstavlja dramatičan pomak razine sumpora od 2012. godine, kada je maksimalna razina sumpora u dizelu bila veća od 500 ppm. Kuvajt investira više od 30 mlrd. dolara u ambiciozne planove za remont rafinerijskog sektora. Plan je smanjiti udio sumpora u proizvodnji benzina s 500 ppm na manje od 10 ppm uz smanjivanje koncentracije benzena i aromata. Također će se smanjiti i udio sumpora u loživom ulju s 4,5 na 1 ppm.

Na drugoj strani svijeta, zemlje Srednje i Južne Amerike, koje se uvelike oslanjaju na prihode od izvoza nafte, teško su pogođene padom cijena nafte jer im zbog toga nedostaje novac za financiranje modernizacije kapaciteta za proizvodnju ULS goriva. Međutim, u toj regiji postoje druge inicijative za čista goriva. Još 2014. godine Brazil je povećao udio primješavanja etanola u benzinu s 5 na 7%, a u dizelu s 25 na 27%. Bili su najavljeni i dodatni planovi modernizacije rafinerija, ali golemi dugovi, problemi s korupcijom i prekoračenje troškova nepovoljno su se odrazili na završetak takvih projekata.Veliki proizvođač nafte Meksiko također želi od ove godine udvostručiti proizvodnju benzina s ultraniskim sumporom i niskosumpornog dizelskog goriva,a državna naftna tvrtka Pemex je u to uložila oko 20 mlrd. dolara.

Rusija kao donedavno najveći proizvođač nafte na svijetu proizvodi više nego dovoljno rafiniranih proizvoda za zadovoljavanje domaće potražnje,ali joj još nedostaju napredni kapaciteti za proizvodnju goriva visoke kvalitete kao što su ona prema standardu Euro IV i s niskom razinom sumpora prema Euro V. Ruska vlada je 2011. godine postavila ambiciozan plan za modernizaciju postojećih rafinerijskih postrojenja i poticanje izvoza visokokvalitetnih proizvoda. Plan vrijedan 55 mlrd. dolara zahtijevao je izgradnju ukupno 130 novih proizvodnih jedinica do ove godine. Međutim, od 2015. godine u više je navrata odgađan zbog pada cijena nafte i sankcija, koje su ruskim tvrtkama ograničile mogućnost financiranja. Unatoč tim poteškoćama, brojne veće i manje ruske naftne rafinerije, koliko mogu, nastavljaju s programom modernizacije usmjerene na proizvodnju goriva prema Euro V.

Za europske rafinerije, od kojih mnoge već proizvode goriva prema Euro V i VI, danas je najveći izazov zadovoljavanje propisa o gorivima za brodove. Ono čini oko 7% proizvodnje europskih rafinerija, a dosadašnji su im propisi omogućavali da za taj proizvod koriste manje kvalitetna i jeftina goriva ili loživa ulja s više sumpora. S početkom ove godine, u cilju zaštite okoliša novi propisi nalažu da brodovi u određenim područjima kontrole emisija (ECA) moraju koristiti goriva sa samo 0,1% sumpora. To znači da sada brodska goriva trebaju praktično biti jednaka gorivima za vozila s niskom razinom sumpora. Pri tome ECA uključuju Baltičko i Sjeverno more, obalna područja SAD-a i Kanade i američki dio Karipskog mora. Međunarodna konvencija o sprječavanju onečišćenja s brodova (MARPOL) također postavlja ograničenja za brodska goriva na područjima izvan ECA-a. Počevši od ove godine udio sumpora u brodskim gorivima koja se koriste izvan ECA-a smanjit će se s 3,5% na samo 0,5%.

Čista goriva su budućnost
Svi ti stroži propisi i uložene milijarde dolara u njihovo zadovoljavanje, ali i usporena elektrifikacija prometa, jasno ukazuju da bi čista naftna goriva vjerojatno još nekoliko desetljeća mogla biti temelj prometa u svijetu ili barem u tome imati vrlo važnu ulogu. Naime, stručnjaci se uglavnom slažu u procjeni da bi se u doglednoj budućnosti za razne svrhe i namjene mogla koristiti vozila s različitim vrstama pogona i goriva. Po nekima bi tako na kratkim udaljenostima unutar gradova električna vozila mogla dominirati i više će se koristiti električna energija. Za prijevoz teških tereta na velike udaljenosti mogao bi dominirati vodik koji bi dugoročno mogao postati i osnovno gorivo. Biogorivo kao nusproizvod poljoprivrednog i drugog otpada bi dijelilo udio s naftnim gorivima. Neki drugi stručnjaci se slažu da bi električna energija zadovoljavala lokalni prijevoz automobilom, a možda i teretna vozila do 16 t na lokalnom prijevozu. Međutim oni očekuju da bi plin bio najbolje rješenje za one kamione i autobuse koji se na kraju radnog dana ili smjene vraćaju u svoju bazu. Po njima bi naftna goriva, benzin ili dizel, bila najbolja za automobile, autobuse i kamione na putovanjima na duge udaljenosti ili koji se na kraju svakog dana ili radne smjene ne vraćaju u bazu. Što će točno donijeti budućnost, ovisit će na kraju o brojnim čimbenicima. Hoće li budući tehnološki razvoj primjene vodika kao motornog goriva moći ispuniti sva dosadašnja velika obećanja vezana uz njega? Hoće li razvoj baterija moći dati odlučujuću prednost korištenju električne energije? Na kraju, ostaje vidjeti i kako će djelovati tržišni čimbenici poput dostupnosti i cijene pojedinih alternativnih goriva budući da rast cijena, npr. naftnih goriva ostale alternative odmah čini poželjnijima. Ono što je za sada sigurno je da će se idućih desetljeća vjerojatno paralelno koristiti kombinacije više alternativa goriva u prometu, iako je sada teško točno procijeniti kakvi će biti tržišni udjeli pojedinih goriva.
www.energetika-net.com

Now is the time for a 'great reset'. COVID-19 lockdowns may be gradually easing, but anxiety about the world’s social and economic prospects is only intensifying. There is good reason to worry: a sharp economic downturn has already begun, and we could be facing the worst depression since the 1930s. But, while this outcome is likely, it is not unavoidable. To achieve a better outcome, the world must act jointly and swiftly to revamp all aspects of our societies and economies, from education to social contracts and working conditions. Every country, from the United States to China, must participate, and every industry, from oil and gas to tech, must be transformed. In short, we need a “Great Reset” of capitalism. There are many reasons to pursue a Great Reset, but the most urgent is COVID-19. Having already led to hundreds of thousands of deaths, the pandemic represents one of the worst public-health crises in recent history. And, with casualties still mounting in many parts of the world, it is far from over. This will have serious long-term consequences for economic growth, public debt, employment, and human wellbeing. According to the Financial Times, global government debt has already reached its highest level in peacetime. Moreover, unemployment is skyrocketing in many countries: in the US, for example, one in four workers have filed for unemployment since mid-March, with new weekly claims far above historic highs. The International Monetary Fund expects the world economy to shrink by 3% this year – a downgrade of 6.3 percentage points in just four months. All of this will exacerbate the climate and social crises that were already underway. Some countries have already used the COVID-19 crisis as an excuse to weaken environmental protections and enforcement. And frustrations over social ills like rising inequality – US billionaires’ combined wealth has increased during the crisis – are intensifying. Left unaddressed, these crises, together with COVID-19, will deepen and leave the world even less sustainable, less equal, and more fragile. Incremental measures and ad hoc fixes will not suffice to prevent this scenario. We must build entirely new foundations for our economic and social systems. The level of cooperation and ambition this implies is unprecedented. But it is not some impossible dream. In fact, one silver lining of the pandemic is that it has shown how quickly we can make radical changes to our lifestyles. Almost instantly, the crisis forced businesses and individuals to abandon practices long claimed to be essential, from frequent air travel to working in an office. Likewise, populations have overwhelmingly shown a willingness to make sacrifices for the sake of health-care and other essential workers and vulnerable populations, such as the elderly. And many companies have stepped up to support their workers, customers, and local communities, in a shift toward the kind of stakeholder capitalism to which they had previously paid lip service. Clearly, the will to build a better society does exist. We must use it to secure the Great Reset that we so badly need. That will require stronger and more effective governments, though this does not imply an ideological push for bigger ones. And it will demand private-sector engagement every step of the way. The Great Reset agenda would have three main components. The first would steer the market toward fairer outcomes. To this end, governments should improve coordination (for example, in tax, regulatory, and fiscal policy), upgrade trade arrangements, and create the conditions for a “stakeholder economy.” At a time of diminishing tax bases and soaring public debt, governments have a powerful incentive to pursue such action. Moreover, governments should implement long-overdue reforms that promote more equitable outcomes. Depending on the country, these may include changes to wealth taxes, the withdrawal of fossil-fuel subsidies, and new rules governing intellectual property, trade, and competition. The second component of a Great Reset agenda would ensure that investments advance shared goals, such as equality and sustainability. Here, the large-scale spending programs that many governments are implementing represent a major opportunity for progress. The European Commission, for one, has unveiled plans for a €750 billion ($826 billion) recovery fund. The US, China, and Japan also have ambitious economic-stimulus plans. Rather than using these funds, as well as investments from private entities and pension funds, to fill cracks in the old system, we should use them to create a new one that is more resilient, equitable, and sustainable in the long run. This means, for example, building “green” urban infrastructure and creating incentives for industries to improve their track record on environmental, social, and governance (ESG) metrics. The third and final priority of a Great Reset agenda is to harness the innovations of the Fourth Industrial Revolution to support the public good, especially by addressing health and social challenges. During the COVID-19 crisis, companies, universities, and others have joined forces to develop diagnostics, therapeutics, and possible vaccines; establish testing centers; create mechanisms for tracing infections; and deliver telemedicine. Imagine what could be possible if similar concerted efforts were made in every sector. The COVID-19 crisis is affecting every facet of people’s lives in every corner of the world. But tragedy need not be its only legacy. On the contrary, the pandemic represents a rare but narrow window of opportunity to reflect, reimagine, and reset our world to create a healthier, more equitable, and more prosperous future.
www.weforum.org

Najavljena je serijska proizvodnja električnog kamiona Tesla Semi. Nakon što je Elon Musk poslao svojim zaposlenicima u Tesli e-mail s najavom pokretanja serijske proizvodnje prvog električnog kamiona, isti je vrlo brzo procurio u javnost. Investitori su reagirali na ovu pozitivnu vijest i pogurali cijenu Tesline dionice na rekordne razine. Elon Musk ovih je dana zaposlenicima Tesle poslao e-mail u kojem objavljuje da je došlo vrijeme da njihov prvi potpuno električni kamion, Tesla Semi, uđe u fazu masovne serijske proizvodnje. Ovaj interni dopis nekako je došao do novinara Reutersa, pa završio u javnosti, a nedugo zatim sam Musk na Twitteru je potvrdio da je riječ o autentičnom e-mailu – tj, da će Tesla Semi zaista uskoro u serijsku proizvodnju. Proizvodnja baterije i pogonskog sustava odvijat će se u tvornici Gigafactory u Nevadi, dok će drugi dijelovi dolaziti iz njihovih ostalih pogona u SAD-u. Tesla Semi bit će kamion futurističkog izgleda s planiranim dosegom s jednim punjenjem baterija od oko 800 kilometara, i to uz maksimalno opterećenje pri brzini vožnje na autocesti. Ubrzanje praznog kamiona od 0 do 100 km/h će mjeriti tek 5 sekundi, a najveća nosivost tereta u poluprikolici trebala bi mu biti 36.300 kg. Pogonit će ga četiri snažna elektromotora, a imat će i mogućnost poluautonomne vožnje. Osim ove najave posljednjih se tjedana oko Tesle vrte i špekulacije o mogućoj skoroj objavi “revolucionarnog” napretka u razvoju baterija. Musk bi, kažu upućeni, u narednim tjednima mogao predstaviti novu bateriju za električna vozila koja je u stanju izdržati milijun milja (1,6 milijuna kilometara) bez značajnijeg degradiranja kapaciteta. To bi značilo da će Teslina vozila, s novom tehnologijom, biti još efikasnija, dugotrajnija i samim time još nekoliko koraka ispred konkurencije. Sve ove pozitivne vijesti oko Tesle nagnale su i investitore na kupnju njihovih dionica, kojima je cijena sada već viša od 1.000 američkih dolara. Prelaskom preko tog praga oboren je novi rekord za tržišnu vrijednost ove kompanije, koja je time postala i najvrjedniji proizvođač automobila u svijetu. S prvog je mjesta, s valuacijom od oko 185 milijardi dolara, prestigla do sada vodeću Toyotu. Zanimljivo, američki mediji ističu kako Tesla sada na burzi vrijedi više nego “ponos” njihove industrije, General Motors, Ford i Fiat Chrysler – zajedno.
www.autonet.hr

 

Možete li vjerovati da je ova moderna kuća smještena na selu? Selimo iz ovih stopa! Vjerujemo da smo se u ovom periodu svi sjetili neke zapuštene djedovine i da već amaterski crtamo projekt, tri sobe ovdje, bazen tu, dvije terase tamo. Zato danas s vama dijelimo ovu (malo je reći) spektakularnu kuću na selu. I ona nema nijedan element koji biste od takve kuće očekivali, ovo nije slatka brvnara, niti topli planinski dom, ova kuća je istovremeno apsolutno moderna, ali i kompletno uklopljena u okolinu i nimalo ne narušava prirodu u koju je smještena. Nalazi se u unutrašnjosti Engleske, a za projekt je bio zadužen arhitektonski ured "Loyn and Co" koji je stvorilo eko-efikasnu građevinu, završenu 2015. godine koja je do sada pokupila mnoge nagrade (između ostalog bila je u užem izboru za RIBA Striling kuću godine), a magazin "Architects Journal" je opisao kuću kao jednu od najboljih koja je izgrađena u Velikoj Britaniji u posljednjem desetljeću. Vlasnici Michael i Jean Dunwell su umjetnici i imali su dugogodišnju želju života u prostranoj kući koja bi bila prizemnica i u koju bi mogli smjestiti svoje umjetničke ateljee i tamo raditi. Tri godine su tražili komad zemlje pogodan za njihovu viziju, a trebalo je još tri da se radovi privedu kraju. Ali, kada pogledate rezultate jasno je da se ulaganje isplatilo. Dizajn je vrlo promišljen pa je granica između interijera i eksterijera ozbiljno zamućena, a zahvaljujući ogromnim staklenim površinama svaki kutak je okupan svjetlom. Kući se prilazi privatnim putem koji vodi u garažu opremljenu s punjačem za električne automobile. Unutrašnjost je podijeljena na zone, u prednjem dijelu smješteni su dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja, koji su povezani s dvije spavaće sobe, a u stražnjem dijelu se nalaze glavna spavaća soba te ateljei koji imaju direktan pristup vrtu. Taj dio je napravljen prema ostacima nekadašnje kuće koja se nalazila na ovom imanju - kada su je sadašnji vlasnici srušili, iza nje su ostali temelji koje su pretvorili u svojevrsno dvorište sa staklenim zidovima. Kako bi prostor koji je odvojen za atelje najbolje služio svojoj svrsi, natkriven je staklenim krovom. A najbolji dio? Postoje betonske stepenice koje vode na krov koji je većinski prekriven travom, a pored travnjaka tu su i solarni paneli iz kojih domaćinstvo crpi energiju. Bez sumnje, ovo je jedna neobična građevina koja propituje uobičajeno shvaćanje kuće na selu, a dobra je vijest da je Outhouse na prodaju, što nas dovodi i do loše vijesti, a ta je cijena od gotovo tri milijuna funti. No, ako vam još nije do selidbe u mirne krajeve Velike Britanije, savjetujemo vam da proučite dobro ove fotografije i možda napravite neki sličan projekt koji će se također moći pohvaliti najvišim ekološkim standardima. Navijamo (i najavljujemo se u goste).
www.buro247.hr

 

Iza Davora Šterna je duga karijera u Ini, u kojoj je od 1997. do 2000. godine bio generalni direktor, a potom 2010. i 2011. godine i predsjednik Nadzornog odbora. Tijekom 1990-ih bio je i ministar gospodarstva. Štern je odličan poznavatelj energetike pa smo s njim razgovarali o kretanjima na naftnom tržištu u svijetu i utjecaju koji ona imaju na standard hrvatskih građana. Dotaknuli smo se i budućnosti Ine, kao i afera koje su se posljednjih tjedana dogodile u energetici u Hrvatskoj. U razgovoru za Index Štern, među ostalim, objašnjava zašto smatra da Hrvatska ne bi trebala otkupljivati MOL-ov udio u Ini i zašto bi se trebala okrenuti novom projektu - stvaranju "nove Ine".

Kako objašnjavate ovako nagle skokove i padove cijena nafte na svjetskom tržištu kakve proživljavamo u ovoj godini? Dosadašnje procjene govorile su da bismo u ovoj godini mogli imati rekordno niske cijene nafte, no čini se da se trendovi sada okreću...

Tko bi gori, sad je doli. Trendovi u kretanju cijena nafte su uvijek bili takvi, prevrtljivi. Međutim, ova godina je neuobičajena i to je dovelo do vrlo velikih amplituda u kretanju cijena nafte. Nije tu riječ samo o koronavirusu. Tu su i nesuglasice SAD-a i Kine, Rusije i Saudijske Arabije, kao i napetosti u odnosima s Iranom i ekonomske poteškoće koje su se u svijetu nazirale i prije pojave koronavirusa. Sve se to poklopilo pa smo dobili koloplet koji nije lako objasniti. Cijene nafte na svjetskom tržištu neočekivano su brzo pale, čak su bile i negativne, ali sada rastu. Dodao bih, očekivano. I ranije se znalo da će cijene nafte morati ići gore jer je tako niska cijena jednostavno bila neodrživa. Dakle, ne vjerujem da ćemo imati godinu rekordno niskih cijena. Naprotiv, mislim da će cijene rasti, no dinamika će ovisiti o oporavku industrije. Moje je mišljenje da bi cijena do kraja godine mogla iznositi i 60 američkih dolara po barelu, ako ne i više. Jednostavno, rast će i potražnja i proizvodnja, a s njima i cijene. Naravno, najveći upitnik u svemu tome je pandemija koronavirusa jer dok korona bude vladala avionski i ostali promet se neće oporaviti, a to su veliki potrošači naftnih derivata. To znači da dok god imamo posljedice koronavirusa na svjetsku ekonomiju, uglavnom možemo očekivati i razmjerno niske cijene nafte.

Što će ovakva kretanja na naftnom tržištu značiti za prosječnog kupca naftnih derivata u Hrvatskoj?

Svaki od nas treba se priviknuti na takva kretanja cijena. Cijene rastu i padaju, to je osnova trgovine i osnova burze. Drugim riječima, u ovoj godini možemo očekivati i visoke i niske cijene, budući da trošimo naftu koja ima svjetsku cijenu.

Kako gledate na namjeru vlade da otkupi MOL-ov udio u Ini? Ima li država za to novca i treba li to uopće raditi?

To je besmisleno i vrlo teško izvedivo nakon što je MOL nesmetano godinama pretvarao Inu u svoju podružnicu i većinu poslovnih funkcija centralizirao u Budimpešti. Ponovna decentralizacija je vrlo teško ostvariva, s obzirom na stanje u Ini, kao i na dekompoziciju Ine kao vertikalno integrirane kompanije, ali i zbog rafinerijskih kapaciteta koji čekaju obnovu, a koja nikako da se dogodi. Osim toga, Ina je izgubila i šire tržište, koje je od nje uglavnom preuzeo MOL. U takvim uvjetima otkup Ine, čak i po relativno niskoj cijeni, bio bi vrlo zahtjevan, a učinkovitost toga bi bila jako upitna. Uostalom, mi još uvijek nemamo jasnu sliku koja je stvarna uloga Ine u energetskoj strategiji Hrvatske.

Nedavno smo svjedočili aferi oko prerade Inine nafte koja je na kraju završila na obradi u mađarskim rafinerijama. Nije li se nafta mogla preraditi u Hrvatskoj?

U uvjetima zatvorene rafinerije u Sisku, koja više ne može prerađivati naftu, i nemogućnosti prijevoza te nafte naftovodom do Rijeke, prodaja nafte u Mađarsku bila je logičan potez. Pogotovo sa stajališta MOL-a u kojem Ina ima podređenu ulogu. Ono što bi trebalo znati je cijena po kojoj je nafta prodana i u koje vrijeme kako bi se vidjela eventualna isplativost prijevoza nafte do Rijeke i cjelokupnog posla prodaje MOL-u. To je nafta iz hrvatskih polja koja je preko Siska išla u Mađarsku. Nikad nismo dobili odgovor na pitanje po kojoj je cijeni ona prodana u Mađarsku.

Kakvu budućnost za Inu vidite u takvim okolnostima?

Za Inu kakva je sada budućnost vidim isključivo u njenoj daljnjoj integraciji u sustav MOL-a, s time da bi hrvatska država trebala inzistirati na sustavu zamjene dionica tako da, umjesto dionica u Ini, postane vlasnikom dionica u MOL-u. Pritom treba osigurati punu isplativost takvog poteza za hrvatsku stranu. Ako bi Hrvatska, primjerice, sudjelovala u podjeli dobiti MOL-a kao njegov novi suvlasnik, onda bi se tu osigurala profitabilnost za hrvatsku stranu. No, budućnost energetike u Hrvatskoj je malo širi pojam od Ine. Tu bi se moglo razmisliti o tome da se stvori jedna "nova Ina", koja bi se ostvarila kroz sudjelovanje države u proizvodnji obnovljivih izvora energije. Konkretno, sve sadašnje i buduće vjetroelektrane, uključujući i onu spornu Krš - Pađeni, mogle bi biti temelj te "nove Ine". Time bi se stvorila potpuno nova energetska kompanija koja bi preuzela ulogu Ine i napravila svojevrsni prijelaz od energije ugljikovodika, na kojima se temelji Ina, na energiju obnovljivih izvora, kao što su energija Sunca i vjetra, koji su, uostalom, na području Hrvatske resursi hrvatske države. Država bi u takvoj kompaniji bila dionik, čak ne nužno ni većinski, a vjerujem i da bi strani investitori pozdravili tako nešto, kako bi spriječili malverzacije kakvima smo nedavno svjedočili. Država bi se u takvoj kompaniji morala ponašati kao dobar gospodar i osigurati pravično upravljanje obnovljivim izvorima energije, koji su u njenom vlasništvu. Kompanija bi bila otvorena investitorima, a država bi u njoj imala određeni vlasnički udio.

Koliko bi koštalo osnivanje takve nove kompanije?

Ako bi se iz obnovljivih izvora stvorila energija od 800 megavata, trebalo bi, po mojim procjenama, osigurati do milijardu eura. Država bi svoj dio financirala kroz, primjerice, vlasništvo nad zemljom i izvorima energije, a samo manji dio u novcu. To bi bila dobra zamjena za stare oblike energije. Budućnost je u proizvodnji vidova energije iz izvora koji ne štete okolišu i tome se moramo prilagoditi.

Nije li malo teško takvu ideju gurati dok Hrvatsku još trese afera oko vjetroelektrana? Čini se da su obnovljivi izvori energije u Hrvatskoj sada pomalo out?

U obnovljive izvore energije bi trebalo više ulagati, a ne manje, ali na drukčiji način. Država tu treba osigurati svoju ulogu jer se radi o njenom teritoriju i resursima koji su u vlasništvu Hrvatske. To se odnosi i na energiju Sunca i na vjetra. Možda tu još nema velike profitabilnosti, ali obnovljivi izvori energije postaju vrlo vrijedan resurs na međunarodnom energetskom tržištu. Iz toga bismo mogli izvlačiti velike profite, puno veće od onih koji bi se ostvarili kroz energiju ugljikovodika.

Analitičari tvrde da bi nova vlada trebala ubrzati privatizaciju, a kao najizglednijeg kandidata za prodaju, barem dijelom, vide HEP. Kako gledate na mogućnost da krene privatizacija HEP-a?

Ne bih privatizirao HEP bez posebnog zakona, lex specialisa, kojim bi se reguliralo što se i kako prodaje. Transmisiju i distribuciju, kao i postojeće proizvodne jedinice struje, smatram da ne treba prodavati jer su bitan strateški element energetske infrastrukture, a pogone za proizvodnju, pogotovo hidroelektrane, već smo uglavnom amortizirali i one nose veći dio dobiti u HEP-u.

Nove pogone koje bi financirali i gradili razni investitori, prema prethodnom dogovoru i planovima, unosio bih u portfelj HEP-a i kao protuvrijednost davao investitorima udio u dionicama HEP-a.

Proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora bih izdvojio iz HEP-a i ta bi proizvodnja bila okosnica "nove Ine", koja bi objedinila sve nove investicije u solare, vjetroelektrane, geotermalne elektrane i slične obnovljive izvore, kao i kupovinu udjela u već postojećim, uz obavezan otkup električne energije kroz nove ugovore o otkupu.U situaciji kada uvozimo električnu energiju trebamo osigurati da država preuzme kontrolu nad novim budućim izvorima električne energije, budući da smo već izgubili kontrolu nad starim sustavom energetike ugljikovodika. Jasno je da su dobrodošla ulaganja domaćih i stranih Investitora, a pogotovo mirovinskih fondova, u nove oblike proizvodnje energije, ali na transparentan i pošten način u kojem bi država kao suvlasnik, kontrolirala kroz sudjelovanje u upravljanju i nadzoru.
www.index.hr

Velike međunarodne naftne i plinske tvrtke, koje su se ranije u poslovanju fokusirale na proizvodnju, preradu i distribuciju naftnih i plinskih proizvoda, sve snažnije ulaze na tržište električne energije s ciljem iskorištavanja prednosti brze transformacije energetskog tržišta. Francuski naftni i plinski div Total prvi je od velikih naftaša ambiciozno ušao u područje elektroenergetike i danas predvodi val naftaških investicija u to tržište. Uprava tvrtke procjenjuje da će električna energija biti energent 21. stoljeća i snažno investira u tom području. Tako je Total u posljednjih nekoliko godina kupio velikog francuskog proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora Eren, poznatog francuskog proizvođača baterija i akumulatora Saft, belgijskog opskrbljivača električnom energijom i plinom Lampiris i francusku energetsku tvrtku Direct Énergie. Radi se o milijardama dolara investicija i samo je za preuzimanje tvrtke Direct Énergie plaćeno nešto više od 1,7 mlrd. dolara.

I jedna od najvećih svjetskih naftnih i plinskih tvrtki, britansko-nizozemski Shell donio je niz strateških odluka kako bi osvojio značajan udio na elektroenergetskom tržištu. To podrazumijeva i smanjenje udjela nafte u Shellovoj proizvodnji fosilnih goriva s dosadašnjih 50% na 25% i povećanje udjela plina na 75%. Vezano za ulazak u područje proizvodnje i prodaje električne energije, Shell tu proizvodnju planira osnivati samo na obnovljivim izvorima.
Tvrtka je samo u Sjevernoj Americi izgradila postrojenja za proizvodnju električne energije snage veće od 10 GW, od čega je 1/3 na obnovljive izvore. Shell je također investirao u VE Gemini u Nizozemskoj, dok je na američko elektroenergetsko tržište ušao preko tvrtke MP2 Energy, istovremeno kupujući električnu energiju proizvedenu iz Sunčeve energije za punjenje električnih automobila i baterija. U Velikoj Britaniji je pak kupio tvrtku First Utility, distributera plina i pružatelja energetskih usluga, koja će sada pod nazivom Shell Energy nastaviti opskrbljivati 700 000 kućanstva energijom iz obnovljivih izvora. Uz to, kupcima će se nuditi ne samo ‘čista’ energija, nego i popust na brzo punjenje električnih auta i širokopojasni internet i druga rješenja za pametne domove. Tako Shell do sredine tridesetih godina planira postati najveća energetska tvrtka na svijetu.

Total i Shell nisu jedini veliki proizvođači nafte i plina koji ulaze na elektroenergetsko tržište i mijenjaju ga. Danska energetska tvrtka Ørsted do 2017. godine bila je poznata pod nazivom DONG Energy, no prodala je svoje poslovanje u području istraživanja i proizvodnje nafte i plina i snažno investirala u ‘offshore’ vjetroelektrane. Britanski naftni div BP kupio je tvrtku za obnovljive energije LightsourceRenewable Energy, preimenovao je u Lightsource BP i u listopadu prošle godine najavio izgradnju sunčane elektrane snage 200 MW u Australiji. To će biti najveća pojedinačna elektrana koju će ta tvrtka financirati u svojoj povijesti, čime šalje jasan signal o ambicioznim planovima za širenje na tržištu električne energije.

Odakle naftaši u elektroenergetici?
Zbog snažnog tehničkog razvoja u posljednjih nekoliko godina dolazi do pada troškova električne energije iz obnovljivih izvora i baterija, a inovacije u području upravljanja elektroenergetskom mrežom ruše standardne modele opskrbe električnom energijom. Kućanstva i tvrtke sada mogu imati pristup vlastitim resursima kao što su sunčane elektrane na krovima obiteljskih kuća, stambenih i poslovnih zgrada i pohrani energije u baterijama i koristiti rješenja za reagiranje na promjene u potrošnji energije. S takvim tehničkim promjenama mijenjaju se i očekivanja današnjih potrošača, a proces prelaska na niskougljično i kružno gospodarstvo postaje sve brži. Istovremeno, energetska tranzicija širom svijeta, na velikim i malim tržištima, sve snažnije dobiva na značaju, potaknuta strožom regulacijom i sve većim pritiskom potrošača i medija. Tradicionalne naftne i plinske tvrtke prepoznaju potrebu za prilagodbom pa opskrbu i distribuciju električnom energijom vide kao privlačno i razumno ulaganje. Tako one na dekarbonizaciju više ne gledaju kao na ideju za daleku budućnost, već kao na konkretnu priliku za novo pozicioniranje na tržištu i zaradu. Stručnjaci Međunarodne agencije za energiju (IEA) procjenjuju da će do 2040. godine stopa rasta globalne potrošnje nafte u odnosu na 2017. iznositi 15%, dok će istovremeno stopa potrošnje električne energije iznositi 62%, što pokazuje da će taj dio energetike imati daleko najbrži rast u idućim desetljećima. Ulazak na elektroenergetsko tržište velikim naftašima pruža priliku smanjiti ukupni intenzitet emisija korištenjem obnovljivih izvora.To im također omogućava nadoknaditi bilo kakav pad potražnje za fosilnim gorivima i njihovim nusproizvodima tako što će se pozicionirati kao ključni igrači na tržištu ‘čistih’ proizvoda i električne energije, dok istovremeno i dalje čvrsto drže ruku na fosilnim gorivima koja će još mnogo godina imati važnu ulogu u svijetu.

Kružno gospodarstvo
Prelazak na kružno gospodarstvo - zatvoreni gospodarski krug u kojem se ništa ne baca i ne propada, a stvaranje vrijednosti se maksimira kao dio kontinuiranog ciklusa - također tjera velike međunarodne naftne tvrtke da iznova promišljaju poslovne modele.Tržište elektroenergetskih usluga pruža im mogućnost istraživanja raznih modela kružnih lanaca vrijednosti, što im može pomoći izmaknuti eventualnim sankcijama regulatornog pritiska i učiniti svoje poslovanje otpornijim na potencijalne šokove. Stopa povrata kapitala tradicionalno je bila niža u području električne energije nego u nafti i plinu, a analitičari postavljaju pitanje hoće li tvrtke koje se tradicionalno bave naftom moći ostvariti jednaku dobit od svojeg novog poslovanja s ‘čistom’ energijom kao s dosadašnjim ‘prljavijim’ poslovima. Ali, Shell i ostali novi sudionici na elektroenergetskom tržištu, poput britanske tvrtke Centrica, svoju budućnost vide u pružanju energetskih usluga,od pametnih brojila do baterija, što im u konačnici može donijeti i višu stopu povrata kapitala. Tako Shell u portfelju okuplja sve poslove, od pohrane energije u baterijama i punjenja električnih vozila, do proizvodnje goriva i obnovljivih izvora, kako bi pružio ono za što se nada da će biti bolja ponuda za kupce.

Gužva na tržištu
Do sada su veliki naftaši imali neometan ulazak u elektroenergetiku jer imaju dovoljno financijskih sredstava i relevantnu stručnost, poput znanja o izgradnji proizvodnih objekata u priobalju i na otvorenom moru. Pored toga, velike naftne i plinske tvrtke uglavnom imaju učinkovitije inovacijske procese i veće stope digitalizacije radnih procesa od tradicionalnih elektroenergetskih tvrtki. Te prednosti im omogućavaju brzu i profitabilnu prilagodbu zahtjevima mijenjajućeg tržišta. Suprotno tome, prema istraživanju PwC Global Power & Utilities Survey, u 2018. godini je 82% direktora elektroenergetskih tvrtki izjavilo kako one još nisu spremne za  transformaciju tržišta. To stvara povoljne uvjete da ‘pridošlice’ u opskrbu i distribuciju električne energije uđu na velika vrata. S druge strane, tradicionalne elektroenergetske tvrtke upozoravaju da bi se naftaši na njihovom terenu mogli suočiti s prilično velikim izazovima jer poslovanje u opskrbi i distribuciji električne energije i nije baš tako jednostavno kako se čini. One rade s ogromnim brojem pojedinačnih kupaca kojima moraju redovito ispostavljati precizno izračunate račune i voditi brigu o instalacijama u kućanstvima i u samoj mreži te brzo reagirati na svaki poziv u vezi tehničkih problema i to često na velikom zemljopisnom području, što može biti vrlo zahtjevno. Međutim, čini se da su naftaši prepoznali taj problem i za sada ga rješavaju kupovanjem elektroenergetskih tvrtki s iskustvom u takvom poslovanju.Ali,velike međunarodne naftne i plinske tvrtke nisu jedine koje su prepoznale blagodati potencijala na tržištu električne energije. Tako će se u buduće morati natjecati s novim igračima iz drugih područja gospodarstva koji također imaju bogato iskustvo u opskrbi i distribuciji, ali i s ostalim pružateljima usluga koji žele kombinirati energetska rješenja s postojećim proizvodima. Očekuje se da će već ove godine tvrtke iz raznih područja gospodarstva ulaziti u nova partnerstva i zajedno istraživati mogućnosti i koristi velikih strateških investicija. Priča o tržištu komunalnih i (elektro)energetskih usluga još se razvija, a nisu isključeni ni neki mogući i skori dramatični zapleti. Po svemu sudeći, ova godina će biti iznimno važna u razdoblju žurne transformacije i za svako pojedinačno tržište i za cjelokupno svjetsko gospodarstvo. Očito je da se poslovni modeli moraju mijenjati i da se tvrtke tome moraju prilagoditi kako bi osigurale kontinuirani uspjeh u budućnosti. U svakom slučaju, dok tvrtke istražuju potencijalne putove do snažnih pozicija na redefiniranom tržištu, njihova se ulaganja pokazuju važnijima nego ikada. Kao rezultat toga može se očekivati da će već za pet godina vodeće energetske tvrtke izgledati vrlo različito u odnosu na to kako su one same izgledale ranije i da će izgledati različito u odnosu na druge tvrtke koje sada vide kao svoje konkurente. Tvrtke iz svih područja gospodarstva, pa i energetike, sada moraju oblikovati odgovor na globalnu transformaciju i poduzeti korake kako bi iskoristile pozitivne mogućnosti na susjednim tržištima. Jer, može se očekivati da će istovremeno s ulaskom i jačanjem udjela velikih naftaša u elektroenergetici, tradicionalni modeli tih usluga izgubiti na važnosti, a pojavit će se neki novi modeli koji će moći iskoristiti prednosti brze transformacije tržišta.
www.energetika-net.com