U toku ove četverogodišnje studije, znanstvenici su proveli analizu životnog ciklusa za 14 diesel i mlaznih izvora goriva izrađenih od raznih sirovina, te su otkrili ključne čimbenike kojima se identificira da li je biogorivo doista bolje za okoliš u odnosu na konvencionalno mlazno gorivo.
Tim je predvodio James Hillman, glavni istraživački inženjer i profesor na Odsjeku za aeronautiku i astronautiku na MIT-u.
Vezano uz istraživanje, Hillman je izjavio: "Otkrili smo da tehnologije koje izgledaju vrlo obećavajuće također mogu rezultirati visokim razinama emisija ukoliko se loše provode. Ne možemo jednostavno reći da su biogoriva dobra ili loša - sve ovisi o načinu proizvodnje i obrade, a o tome se baš i ne priča previše".
Biogoriva proizvedena od jatropinog ulja mogu primjerice imati nisku razinu ugljičnog dioksida jer se nusprodukti koji nastaju za vrijeme proizvodnje (ljuske i ostatak biljke) mogu koristiti kao gnojivo, stočna hrana ili pomoći u proizvodnji električne energije.
No studija je također pokazala da ugljični otisak mnogih biogoriva uvelike ovisi o tome gdje je i kako sirovina proizvedena. Kao što su studije na proizvodnji biogoriva iz jatropinog ulja pokazale, korištenje zemljišta za proizvodnju biomase veliki je problem koji može imati veći utjecaj nego energija koja je potrebna za proizvodnju goriva.
Neke od konkretnih statistika proizašlih iz studije podržavaju zdravorazumske ideje za koje se dugo sumnjalo da su istinite.
Tako primjerice biogoriva na bazi palminog ulja koje se radi od palmi uzgojenih na mjestu uništene prašume proizvode oko 55 puta više ugljičnog dioksida nego isto biogorivo od palmi uzgajanih na odmorenom poljoprivrednom zemljištu.
Studijom se također sugerira jednostavnost uzgoja algi ili salikornije koje ne zahtijevaju tla bogata hranjivim tvarima, te bi mogle biti učinkovitije u proizvodnji biogoriva od kultura koje zahtijevaju na hektare poljoprivrednog zemljišta.
Studiju su financirali Savezna uprava za civilno zrakoplovstvo i Istraživački laboratorij ratnog zrakoplovstva.
www.croenergo.eu
Poljoprivreda koja više ne služi prozivodnji hrane, već agrar koji se orijentira samo na dobiti i špekulacijama – koje od svega što je dobro čine loše: jelo, zatim sve manje plodno tlo, ali i čiste obnovljive izvore energije, primjerice fotovoltaik ili bioplin. To su sve češće argumenti protivnika današnje poljoprivrede.
Došlo je vrijeme progovoriti o poljima na kojima se proizvodi bioplin, na kojima se prerađuje biomasa, drugim riječima slama iz uzgajališta, sijeno i druge biljne komponente. Pogoni bi bili idalni za uklanjanje izmeta iz uzgajališta koja predstavljaju problem za takva poduzeća kao i za druge biološke vrste otpada. Proizvedena energija mogla bi se potrošiti na vlastitom imanju i poduzeću ili bi se prodala trećima, što bi pak poboljšalo prihode seljaka.
Međutim, sada u igru ulaze ulagači koji su namirisali unosan posao i kojima je sasvim svejedno što se na poljima proizvodi - oni vide samo prostor za zaradu. Upravo se to događa u dolini rijeke Po na sjeveru Italije u predjelu gdje je velika koncentracija poduzeća koja se bave uzgojem životinja.
Što se događa? Brojni poljoprivrednici koji se zbog opće krize nalaze u velikim poteškoćama proizvode energiju umjesto hrane. Preciznije rečeno, intenzivno uzgajaju kukuruz kako bi napunili postrojenje u kojem se proizvodi bioplin. Ulagači su im na pomoći. No ponekad ih oni iskorištavaju. Postoje poduzeća koja plaćaju poljoprivrednike za uzgoj kukuruza a ista poduzeća proizvode i pogone za bioplin. Time poljoprivrednici postaju radnici u industrijskoj branši.
Sve je počelo 2008.godine, kada je uveden novi zeleni poljoprivredni certifikat za pogone za proizodnju električne energije na bioplin dobiven iz biomase. Mali" pogoni proizvodili su najviše jedan megawatt struje. Međutim jedan megawat nije malo. Posao se počeo razvijati, jer proizvođaču se isplaćivalo 28 centi po kilowat-satu, što je trostruka cijena električne energije prozvedene na konvencionalan način.
Time je uz pomoć državnih subvencija, kojima treba dodati i poticaje iz Europske unije za prizvodnju kukuruza, izgradnja velikih i skupih (cijena i do četiri milijuna eura) pogona postala vrlo rentabilna, jer se troškovi za nekoliko godina amortiziraju. Godine 2007. u provinciji Cremona postojalo je samo pet takvih pogona, a danas ih ima 130. Procjenjuje se da za uzgoj kukuruza za bioplin koristi oko jedna četvrtina svih poljoprivrednih površina. Do 2013.godine u Lombardiji se očekuje ukupno 500 pogona.
Kao prvo, prenosi Deutsche Welle, odustaje se od proizvodnje hrane u korist proizvodnje energije. Drugo, monokulture intenzivnog uzgoja kukuruza štete poljoprivrednim zemljištima. Jer su potrebne velike količine kemijskog gnojiva i vode koja se uzima iz ionako zagađenih podzemnih voda čija razina stalno pada. Nedostatak rotacije dovodi do pada plodnosti tla i pogoduje širenju štetočina – koje se moraju uklanjati korištenjem pesticida.
Treće, poljoprivrednici koji koriste kukuruz za proizvodnju energije mogu platiti za poljoprivredno zemljište i do 1500 eura za hektar, što dovodi do nedozvoljene konkurencije u odnosu na one koji tla koriste za proizvodnju hrane. Četvrto, sami pogoni trebaju mnogo prostora, a kako bi se oni izgradili uništava se dodatno poljoprivredno tlo.
Peto, već se šire glasine da postoji crno tržište za organski otpad, primjerice iz klaonica, koji se ilegalno prodaje za proizvodnju bioplina. Takav otpad nikada se ne smiju koristiti kao biomasa, jer se ostaci prilikom procesa fermentacije ponovno koriste kao gnojivo na polja i takava vrsta otpada zagadila bi ne samo okoliš već bi mogla proširiti i bolesti.
Radi se o problemu mjere. Protiv bioplina i biomase nitko ne nema ništa protiv. No ako se koriste u špekulativne svrhe i u velikim razmjerima, cijena poljoprivrednih zemljišta će rasti, a tlo će biti "iscijeđeno".
O tim će se pitanjima morati raspravljati u Bruxellesu u okviru Zajedničke poljoprivredne politike (CAP). Prije ili kasnije ukinut će se poticaji. Pogoni za proizvodnju bioplina trn su u oku europske "bolesne" poljoprivrede i mogli bi agraru zadati smrtonosni udarac. Povratak će biti težak. Tla su neplodna i teško ih je spasiti, podzemne vode su zagađene, regeneracija isključena, a oni koji su se bavili razumnom poljoprivredom moraju se ukloniti pred nemilosrdnom i bezobzirnom konkurencijom.
www.poslovni.hr
Washington, SAD - Malim, mobilnim sustavom ulje se prerađuje u gorivo na licu mjesta, čuvajući okoliš i pomažući lokalno poljodjelstvo. U svijetu koji traga za alternativnim gorivima, biljno ulje postaje sve popularnija zamjena za sirovu naftu. Gorivo za dizel motore može biti vrlo lako proizvedeno iz sojinog, repičinog ili drugih ulja koja se uobičajeno mogu naći u kuhinjama. Na samo sat i pol vožnje od Washingtona, jedna kompanija se trudi da uljanu repicu provede s polja do kuhinja, a potom do spremnika za gorivo ... i da sve to učini posve lokalno. Taj bi sistem, kažu direktori te kompanije, mogao funkcionirati bilo gdje u svijetu.
Svježe prženi čipsi od krumpirića jako su tražen obrok u taverni u ulici Cork, u Winchesteru, u saveznoj državi Virginiji. Dolaze kao prilog svim jelima s roštilja, a i brojnim drugim jelima. Upravitelj kuhinje Chris Bennett kupuje ulje za fritezu od male kompanije Shenandoah Agricultural Products, udaljene svega nekoliko kilometara.
Nakon što je restoran iskoristio ulje, kompanija Shenandoah ima s njim daljnje planove. "Pretvorit će ga u biodizel," kaže Bennett.
Biodizel je dizel gorivo proizvedeno od biljaka a ne iz nafte. Kompanija Shenandoah ga koristi za svoja poljoprivredna vozila. Direktorica kompanije Diane Kearns kaže: "Ljudi i sve što se događa samo je dio veće slike svijeta. Dakle, ako možemo stvari raditi na održivi način i ekološki, onda to pomaže svijetu. Isto tako, sve treba i ekonomski funkcionirati."
U ovom dijelu Amerike, poljoprivredna proizvodnja je u opadanju jer se sve više šire predgrađa. Kearns kaže da želi pronaći način da održi lokalno poljodjelstvo, a pritom i pomogne u održavanju okoliša. Smatra da bi usjevi koji se koriste za biodizel u tome mogli pomoći. Kaže da joj nije posebno stalo do zarade: "Razlog da se ovo radi nije da se zarade milijuni dolara. Razlog je da se ojača lokalno poljodjelstvo i dokaže da je to održiva vrsta biznisa."
Biodizel je rastuća industrija u svijetu. Ali, Kearns i njezini partneri su drugačiji od uobičajenog poslovnog modela: oni rade sve – Kearns uzgaja uljnu repicu, njezin partner Josh Leidhecker proizvodi ulje za lokalne restorane, a potom iskorišteno ulje prerade u biodizel gorivo sistemom koji je Leidhecker dizajnirao i sam i izgradio.
On je čak to tako dobro isplanirao da sve stane u prikolicu traktora: "Željeli smo dizajnirati sustav koji je stvarno mobilan, tako da možemo otići do potrošača i proizvesti gorivo za njega na licu mjesta."
Kearns kaže da je sistem ekonomičan; njihov biodizel košta u proizvodnji koliko i biodizel gorivo koje prodaju velike kompanije. Ustvari, uspijevaju ga prodati jeftinije od konkurenata i još ostvariti zaradu. Ne baš veliku, ali – kako kažu – dovoljnu.
www.croenergo.eu
